PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto prošireno vijeće) 

2. srpnja 2015.(*)

„Državne potpore – Financijske mjere u korist France Télécoma – Ponuda dioničarskog zajma – Javne izjave francuske države – Odluka kojom se potpora proglašava nespojivom sa zajedničkim tržištem – Nepostojanje proširenja službenog istražnog postupka – Pravo na obranu – Kriterij razumnog privatnog ulagača – Normalni tržišni uvjeti – Pogreške koje se tiču prava – Očite pogreške u ocjeni“

U spojenim predmetima T‑425/04 RENV i T‑444/04 RENV,

Francuska Republika, koju zastupaju G. de Bergues, D. Colas i J. Bousin, u svojstvu agenata,

tužitelj u predmetu T‑425/04 RENV,

koju podupire

Savezna Republika Njemačka, koju zastupaju T. Henze i J. Möller, u svojstvu agenata, uz asistenciju U. Soltésza, odvjetnika,

intervenijent u predmetu T‑425/04 RENV i u žalbi u spojenim predmetima C‑399/10 P i C‑401/10 P,

Orange, prije France Télécom, sa sjedištem u Parizu (Francuska), koji zastupaju S. Hautbourg i S. Cochard‑Quesson, odvjetnici,

tužitelj u predmetu T‑444/04 RENV,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju C. Giolito i D. Grespan, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva za poništenje Odluke Komisije 2006/621/EZ od 2. kolovoza 2004. o državnoj potpori koju je provela Francuska u korist France Télécoma (SL 2006., L 257, str. 11.),

OPĆI SUD (šesto prošireno vijeće),

u sastavu: S. Frimodt Nielsen, predsjednik, F. Dehousse, I. Wiszniewska‑Białecka, A. M. Collins (izvjestitelj) i I. Ulloa Rubio, suci,

tajnik: S. Bukšek Tomac, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 24. rujna 2014.,

uzimajući u obzir presudu od 19. ožujka 2013., Bouygues i dr./Komisija i dr. (C‑399/10 P i C‑401/10 P, EU:C:2013:175)

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1.     Opće okolnosti predmeta

1        Društvo France Télécom (koje je postalo društvo Orange, u daljnjem tekstu: društvo FT), operater i pružatelj telekomunikacijskih mreža i usluga, osnovano je 1991. kao pravna osoba javnog prava te od 31. prosinca 1996. ima status dioničkog društva. Od listopada 1997. društvo FT kotira na burzi. Udio francuske države u kapitalu društva FT 2002. iznosio je 56,45 %, dok je ostatak bio podijeljen između javnosti (32,25 %), samog društva (8,26 %) i njegovih zaposlenika (3,04 %).

2        U prvom tromjesečju 2002. društvo FT objavilo je svoje financijske izvještaje za 2001. koji su prikazivali neto dug od 63,5 milijardi eura i gubitak od 8,3 milijardi eura.

3        Tijekom razdoblja od ožujka do lipnja 2002., agencije za kreditni rejting Moody’s i Standard & Poor’s (u daljnjem tekstu: S & P) snizile su rejting društva FT te njegovu prognozu u negativnu. Konkretno, agencija Moody’s 24. je lipnja 2002. smanjila kratkoročni i dugoročni kreditni rejting društva FT na najniži sigurni investicijski razred. Istodobno je cijena dionica društva FT znatno pala.

4        U pogledu financijske situacije društva FT, francuski ministar gospodarstva, financija i industrije (u daljnjem tekstu: ministar gospodarstva) izjavio je u intervjuu objavljenom 12. srpnja 2002. u dnevnim novinama Les Échos (u daljnjem tekstu: izjava od 12. srpnja 2002.) sljedeće:

„Mi smo većinski dioničar s 55 % kapitala [...] Država će se kao dioničar ponašati kao razuman ulagač i ako društvo [FT] naiđe na poteškoće, poduzet ćemo odgovarajuće mjere [...] Ponavljam, ako će društvo [FT] imati financijske probleme, što danas nije slučaj, država će donijeti potrebne odluke kako bi ih se prevladalo. Ponovno širite glasine o povećanju kapitala... Ne, nipošto ne! Samo tvrdim da ćemo pravodobno poduzeti odgovarajuće mjere. Ako bude potrebno [...]“

5        Istoga je dana agencija S & P objavila priopćenje za medije, koje glasi kako slijedi:

„Društvo FT moglo bi naići na određene poteškoće s refinanciranjem svojeg duga iz obveznica s rokom dospijeća u 2003. Ipak, navod [francuske] države podupire rejting društva FT kao sigurnog ulaganja [...] [F]rancuska država, koja posjeduje 55 % društva [FT], jasno je navela agenciji [S & P] da će se ponašati kao razuman ulagač i da će poduzeti odgovarajuće mjere ako društvo FT naiđe na poteškoće. Dugoročni rejting društva [FT] smanjen je na BBB- [...]“

6        Francuska su tijela 12. rujna 2002. objavila da su prihvatila ostavku glavnog izvršnog direktora društva FT.

7        Društvo FT je 13. rujna 2002. objavilo svoje polugodišnje financijske izvještaje, koji su potvrdili da je njegov konsolidirani kapital 30. lipnja 2002. postao negativan u iznosu od 440 milijuna eura i da je njegov neto dug dosegnuo 69,69 milijardi eura, od čega je 48,9 milijardi eura duga iz obveznica s rokom otplate od 2003. do 2005. U skladu s tim istim polugodišnjim financijskim izvještajima, promet društva FT porastao je za 10 % u odnosu na isto razdoblje u poslovnoj godini 2001., dobit prije kamata, poreza i amortizacije iznosila je 6,87 milijardi eura, odnosno porasla je za 13,3 % u odnosu na povijesne podatke i za 9,8 % u odnosu na pro forma podatke, a operativna dobit iznosila je 3,18 milijardi eura, što je povećanje za 15 % u odnosu na pro forma podatke. Dobit nakon troškova financiranja (1,75 milijardi eura), ali prije oporezivanja, udjela i manjinskih udjela, iznosila je, osim iznimnih elemenata, 718 milijuna eura u odnosu na 271 milijun eura 30. lipnja 2001. Slobodni novčani tok od poslovanja iznosio je 3,6 milijardi eura, što je povećanje za 15 % u odnosu na prvu polovicu 2001.

8        U priopćenju za medije o financijskoj situaciji društva FT od 13. rujna 2002. (u daljnjem tekstu: izjava od 13. rujna 2002.) francuska su tijela izjavila sljedeće:

„Nakon iznimnih gubitaka utvrđenih u prvoj polovici godine, društvo [FT] suočilo se s teškim manjkom vlasničkog kapitala. Takva financijska situacija oslabljuje potencijal društva [FT]. [Francuska] je vlada stoga odlučna u potpunosti ispuniti svoje odgovornosti [...] Uzimajući u obzir novu situaciju nastalu zbog znatnog pogoršanja u financijskim izvještajima, [glavni izvršni direktor društva FT] podnio je ostavku [francuskoj] vladi, koja ju je prihvatila. Ta će ostavka stupiti na snagu na sastanku upravnog odbora koji će se održati u [...] sljedećim tjednima i na kojem će biti predstavljen novi glavni direktor [...] Novi glavni direktor upravnom će odboru što prije predložiti plan oporavka financijskih izvještaja, koji će omogućiti smanjenje duga društva [FT] i ponovnu uspostavu njegove financijske strukture, čime će se istodobno zadržati njegove strateške prednosti. [Francuska] država podržat će društvo [FT] u provedbi tog plana te će pridonijeti znatnom jačanju vlasničkog kapitala društva [FT], prema rasporedu i pravilima koja će se odrediti s obzirom na tržišne uvjete. Do tada će [francuska] država, ako bude potrebno, poduzeti mjere uz koje će društvo [FT] moći izbjeći svaki financijski problem.“

9        Taj isti dan agencija Moody’s promijenila je prognozu duga društva FT s negativne na stabilnu u priopćenju za medije, u kojem se, među ostalim, navodi:

„Povjerenje agencije Moody’s povećalo se zbog izjave [francuske] vlade kojom je još jednom potvrdila svoju snažnu podršku društvu [FT]. Iako je agencija Moody’s i dalje zabrinuta u pogledu ukupne razine financijskog rizika i, konkretnije, u pogledu slabe likvidnosti društva [FT], ima više povjerenja zbog činjenice da će francuska vlada [podržati društvo FT] ako [ono] naiđe na poteškoće u otplati duga.“

10      Novi glavni izvršni direktor društva FT imenovan je 2. listopada 2002. Priopćenje za medije u kojem je objavljeno to imenovanje (u daljnjem tekstu: izjava od 2. listopada 2002.) glasi kako slijedi:

„Na prijedlog upravnog odbora društva [FT], Vijeće ministara odlučilo je imenovati [novog glavnog izvršnog direktora društva FT] [...] U tu svrhu, novi će glavni direktor odmah započeti procjenu stanja društva [FT] čiji će se rezultati dostaviti upravnom odboru u sljedećim tjednima i na kojoj će se temeljiti plan financijskog oporavka i strateškog razvoja, koji će omogućiti smanjenje duga društva [FT] i istodobno ojačati njegove prednosti. U tim će okolnostima [novi glavni izvršni direktor društva FT] imati podršku države kao dioničara, koja je odlučna u tome da ispuni sve svoje odgovornosti. [Francuska] država pružit će potporu provedbi mjera oporavka te će pridonijeti jačanju vlasničkog kapitala društva [FT] prema pravilima koja će se odrediti u bliskoj suradnji s glavnim direktorom društva [FT] i upravnim odborom. Kao što je već navela, [francuska] država do tada će, ako bude potrebno, poduzeti mjere uz koje će društvo [FT] moći izbjeći svaki financijski problem.“

11      Francuska su tijela 19. studenoga 2002. Komisiji Europskih zajednica priopćila „obavijest“ u kojoj, s jedne strane, opisuju financijsku situaciju društva FT istodobno ističući činjenicu da je „njegova operativna učinkovitost izvrsna“ i, s druge strane, iskazuju svoju namjeru sudjelovanja u dokapitalizaciji društva FT pod tržišnim uvjetima, pri čemu objašnjavaju načine na koje će doprinijeti planu oporavka društva FT. U toj su obavijesti francuska tijela, među ostalim, pojasnila sljedeće:

„Kako bi društvu [FT] omogućila potreban manevarski prostor za pristup tržištu u najboljim uvjetima i u najprikladnijem trenutku, [francuska] država spremna je izvršiti prijevremeno povećanje kapitala u obliku dioničarskog zajma koji će se pretvoriti u kapital prilikom izdavanja novih vrijednosnih papira. Iznos tog zajma odgovarat će upisu svih dionica ili dijela dionica [francuske] države u budućem povećanju kapitala te će moći iznositi do 9 [milijardi eura]. Taj će zajam biti privremen, a njegova pretvorba u vrijednosne papire bit će obvezna. Provodit će se u skladu s potrebama društva [FT]. Osim toga, otplaćivat će se u skladu s trenutačno važećim tržišnim uvjetima, a kamate će se upisati u kapital.

Za provedbu svojeg sudjelovanja u planu oporavka društva [FT], [francuska] država namjerava upotrijebiti ERAP, javnu ustanovu [francuske] države koja obavlja industrijsku i komercijalnu trgovinsku djelatnost, koja će društvu [FT] odobriti dioničarski zajam te postati važan dioničar društva [FT] jednom kad se taj zajam pretvori u kapital. Budući da će ta javna ustanova javno sudjelovati u društvu [FT] svojom aktivom, u pasivi će imati dug iz obveznica. Taj odabir ustanove ERAP odražava volju [francuske] države da jasno utvrdi odobreni financijski izdatak izdvajajući ga u namjensku strukturu.“

12      Na sastanku upravnog odbora društva FT 4. prosinca 2002. novi direktori društva FT predstavili su akcijski plan „Ambition France Télécom 2005“ (u daljnjem tekstu: plan Ambition 2005), čiji je cilj u biti ponovno dovesti u ravnotežu bilancu poduzetnika povećanjem vlasničkog kapitala u iznosu od 15 milijardi eura.

13      Predstavljanje plana Ambition 2005 popratilo je priopćenje za medije ministra gospodarstva od 4. prosinca 2002. (u daljnjem tekstu: obavijest od 4. prosinca 2002.), koje glasi kako slijedi:

„[M]inistar gospodarstva [...] potvrđuje podršku [francuske] države akcijskom planu koji je upravni odbor društva [FT] odobrio 4. prosinca [2002.]. 1) Grupa [FT] čini koherentnu gospodarsku skupinu s izvanrednim dostignućima. Ipak, društvo [FT] danas se mora suočiti s neuravnoteženom financijskom strukturom, potrebama za vlasničkim kapitalom i refinanciranjem u srednjoročnom razdoblju. Ta je situacija posljedica prijašnjih neuspjelih ulaganja, koja su bila loše vođena i provedena na vrhuncu financijskog ,sloma’, te, općenito, preokreta na tržištu. Tu je situaciju pogoršalo to što društvo [FT] svoj razvoj nije moglo financirati drukčije nego zaduživanjem. 2) [Francuska] država, većinski dioničar, zahtijevala je od novih direktora da ponovno uspostave financijsku ravnotežu društva [FT] i pri tome zadrže cjelovitost grupe [...] 3) S obzirom na akcijski plan koji su sastavili direktori i mogućnosti za povrat ulaganja, [francuska] država sudjelovat će u povećanju vlasničkog kapitala od 15 milijardi eura razmjerno svojem udjelu u kapitalu, odnosno ulaganjem od 9 milijardi eura. [Francuska] država kao dioničar tako namjerava djelovati kao razuman ulagač. Na društvu [FT] je da odredi pravila i točan raspored povećanja svojeg vlasničkog kapitala. [Francuska] vlada želi da se ta aktivnost odvija uzimajući u obzir što je više moguće položaj pojedinačnih dioničara i dioničara zaposlenika društva [FT]. Da bi društvu [FT] omogućila da započne tržišnu aktivnost u najprikladnijem trenutku, [francuska] država spremna je prijevremeno sudjelovati u povećanju vlasničkog kapitala putem privremenog dioničarskog zajma, koji se otplaćuje po tržišnim uvjetima, a koji je stavila na raspolaganje društvu [FT]. 4) Cjelokupni udio [francuske] države u društvu [FT] prenijet će se na ERAP [...]. On će se zadužiti na financijskim tržištima kako bi financirao udio [francuske] države u povećanju vlasničkog kapitala društva [FT].“

14      Društvo FT pokrenulo je 11. i 12. prosinca 2002. dva uzastopna izdavanja obveznica u ukupnom iznosu od 2,9 milijardi eura.

15      ERAP, javna ustanova francuske države koja obavlja industrijsku i komercijalnu trgovinsku djelatnost, dostavio je 20. prosinca 2002. društvu FT parafiran i potpisan nacrt ugovora o dioničarskom zajmu (u daljnjem tekstu: ponuda dioničarskog zajma). Društvo FT nije potpisalo taj nacrt ugovora te ponuda dioničarskog zajma nikad nije provedena.

16      Društvo FT podiglo je 15. siječnja 2003. zajam u obliku obveznica u ukupnom iznosu od 5,5 milijardi eura. Te obveznice nisu bile osigurane državnim instrumentom osiguranja ili jamstvom.

17      Društvo FT obnovilo je 10. veljače 2003. dio sindiciranog kredita kojemu se bližio rok dospijeća u visini od 15 milijardi eura.

18      Aktivnost jačanja vlasničkog kapitala predviđena planom Ambition 2005 započeta je 4. ožujka 2003. Društvo FT povećalo je vlasnički kapital za 15 milijardi eura 24. ožujka 2003. Francuska država u toj je aktivnosti sudjelovala iznosom od 9 milijardi eura razmjerno svojem udjelu u kapitalu društva FT. Iznos od 6 milijardi eura osigurao je sindikat banaka koji se sastoji od 21 banke. Ta je aktivnost završila 11. travnja 2003.

19      Društvo FT završilo je poslovnu godinu 2002. s gubitkom od oko 21 milijardu eura i neto financijskim dugom od oko 68 milijardi eura. Financijski izvještaji za poslovnu godinu 2002., koje je društvo FT objavilo 5. ožujka 2003., prikazivali su porast prometa za 8,4 %, poslovne dobiti prije kamata, poreza i amortizacije za 21,1 % i poslovne dobiti za 30,9 %. Francuska država držala je 14. travnja 2003. 58,9 % kapitala društva FT, od čega 28,6 % posredstvom društva ERAP.

2.     Upravni postupak

20      Francuska Republika prijavila je Komisiji 4. prosinca 2002. financijske mjere predviđene planom Ambition 2005, uključujući ponudu dioničarskog zajma, na temelju članka 88. stavka 3. UEZ‑a i članka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [88. UEZ‑a] (SL L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.).

21      Dva društva osnovana u skladu s francuskim pravom, Bouygues SA i Bouygues Télécom SA (u daljnjem tekstu, zajedno nazvana: društva Bouygues), od kojih potonje društvo djeluje na francuskom tržištu mobilne telefonije, 22. siječnja 2003. pokrenula su pred Komisijom postupak pritužbe u pogledu određenih potpora koje je francuska država navodno odobrila društvu FT u okviru njegova refinanciranja. Konkretnije, ta se pritužba odnosila, s jedne strane, na obavijest o ulaganju francuske države u iznosu od 9 milijardi eura i, s druge strane, na izjave od 12. srpnja, 13. rujna i 2. listopada 2002. (u daljnjem tekstu: izjave od srpnja 2002. nadalje).

22      Odluka Komisije o pokretanju formalnog istražnog postupka predviđenog člankom 88. stavkom 2. UEZ‑a u pogledu osobito financijskih mjera koje je francuska država provela u okviru podrške društvu FT (u daljnjem tekstu: odluka o pokretanju postupka) objavljena je 12. ožujka 2003. u Službenom listu Europske unije (SL C 57, str. 5.). Njome su zainteresirane strane pozvane da podnesu svoja očitovanja o predmetnim mjerama.

23      Nakon te objave, francuska tijela i mnoge zainteresirane strane, među kojima su i društva Bouygues, Association française des opérateurs de réseaux et services de télécommunications (AFORS Télécom) (Francusko udruženje operatera telekomunikacijskih mreža i usluga, u daljnjem tekstu: AFORS) i FT, podnijeli su Komisiji svoja očitovanja o odluci o pokretanju postupka.

24      Komisija je 30. svibnja 2003. objavila poziv na nadmetanje za „pružanje usluga podrške za procjenu usklađenosti financijske potpore, koju je francuska država odobrila društvu FT, s načelom privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu i za eventualnu gospodarsku analizu plana oporavka društva FT“. Ugovor je 24. rujna 2003. dodijeljen savjetniku koji je podnio svoj gospodarski izvještaj 28. travnja 2004. (u daljnjem tekstu: izvještaj od 28. travnja 2004.). Tom je izvještaju priložen pravni izvještaj od 22. ožujka 2004. (u daljnjem tekstu: izvještaj od 22. ožujka 2004.). Dopisom od 3. svibnja 2004. Komisija je poslala ta dva izvještaja francuskim tijelima te ih je pozvala da podnesu svoja očitovanja. Izvještaje je proslijedila i društvu FT.

3.     Pobijana odluka

25      Komisija je 3. kolovoza 2004. francuskim tijelima dostavila Odluku 2006/621/EZ od 2. kolovoza 2004. o državnoj potpori koju je Francuska provela u korist društva FT (SL 2006., L 257, str. 11., u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

26      Člankom 1. pobijane odluke predviđa se da „[d]ioničarski zajam, koji je [Francuska Republika] u prosincu 2002. dodijelila društvu [FT] u obliku kreditne linije od 9 milijardi eura, u okviru izjava [...] od srpnja 2002. nadalje predstavlja državnu potporu koja nije spojiva sa zajedničkim tržištem“.

27      U svojem odgovoru na pisano pitanje koje joj je u tom pogledu postavio Opći sud u ovim predmetima, Komisija je navela da upućivanje na „izjave [...] od srpnja 2002. nadalje“ u članku 1. pobijane odluke treba shvatiti kao da obuhvaća ne samo izjave od 12. srpnja, 13. rujna i 2. listopada 2002. nego i obavijest od 4. prosinca 2002. Međutim, Sud u točki 132. svoje presude od 19. ožujka 2013., Bouygues i dr./Komisija i dr. (C‑399/10 P i C‑401/10 P, Zb., u daljnjem tekstu: presuda o žalbi, EU:C:2013:175), obavijest od 4. prosinca 2002. nije smatrao samo elementom „okolnosti“, nego je ocijenio da je Komisija smatrala, i to pravilno, da su ta obavijest i ponuda dioničarskog zajma zajedno društvu FT dale prednost koja podrazumijeva upotrebu državnih sredstava.

28      Stoga članak 1. pobijane odluke treba tumačiti kao da su njime, u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a, obavijest od 4. prosinca 2002. i ponuda dioničarskog zajma, zajedno i u okviru izjava danih prije tog datuma, odnosno izjava od 12. srpnja, 13. rujna i 2. listopada 2002., kvalificirane kao državne potpore.

29      U skladu s člankom 2. pobijane odluke, „[p]otpora iz članka 1. ne treba se vratiti“.

30      U glavi 3. „Kronološki opis činjenica i financijske situacije društva [FT]“ pobijane odluke, Komisija je u biti došla do utvrđenja navedenih u nastavku.

31      Kao prvo, Komisija je u uvodnim izjavama 17. do 34. pobijane odluke utvrdila da su financijsku situaciju društva FT od lipnja 2002. obilježavali ozbiljni strukturni problemi i da je taj poduzetnik imao neuravnoteženu bilancu. U tom pogledu, Komisija je osobito istaknula, s jedne strane, brzo smanjenje rejtinga društva FT tijekom prve polovice 2002. (uvodne izjave 20. do 27. pobijane odluke) i, s druge strane, nakon analize kreditne marže društva FT, povećanje rizika povezanih s njegovim dugom na vrlo kratki rok, osobito početkom srpnja 2002., u odnosu na razinu rizika povezanih s njegovim dugom na srednji i dugi rok (uvodne izjave 28. do 30. pobijane odluke). Prema mišljenju Komisije, povećanje rizika povezanog s dugom društva FT potvrđeno je padom cijene njegovih obveznica u lipnju i srpnju 2002., što odražava smanjenu vrijednost njegova duga zbog toga što tržište smatra da postoji povećani rizik od propadanja (uvodna izjava 31. pobijane odluke). Osim toga, istaknula je znatan pad cijena dionica društva FT u prvoj polovici 2002. (uvodna izjava 35. pobijane odluke).

32      Kao drugo, Komisija je utvrdila da bi na dan izjave od 12. srpnja 2002. svakim dodatnim padom rejtinga duga društvo FT izgubilo ocjenu sigurnog ulaganja i da su agencije za kreditni rejting S & P i Moody’s namjeravale sniziti taj rejting na razinu visokorizične obveznice (junk bond). Komisija je stoga, nakon što je izložila sadržaj priopćenja za medije agencije S &P od istog dana, u uvodnoj izjavi 39. pobijane odluke utvrdila da je u srpnju 2002. društvo FT zahvatila kriza povjerenja koja je mogla ugroziti predviđeno refinanciranje i stvoriti rizik za njegovu likvidnost u 2003. Dodala je da su agencije za kreditni rejting ipak zadržale rejting društva FT na razini sigurnog ulaganja s obzirom na „navode [francuske] države“.

33      Kao treće, Komisija je navela da je zaključak iz točke 32. ove presude retroaktivno potvrđen u rujnu 2002. kad su objavljeni polugodišnji financijski izvještaji društva FT (uvodne izjave 40. do 50. pobijane odluke). S obzirom na izjave od 13. rujna i 2. listopada 2002. kao i na obavijest od 4. prosinca 2002., agencije za kreditni rejting Moody’s i S & P promijenile su svoju ocjenu u pogledu upravljanja dugom društva FT te su ustanovile da se povjerenje tržišta povećalo (uvodne izjave 51. do 58. pobijane odluke). U tom pogledu, Komisija je osobito istaknula da je 17. prosinca 2002. agencija S & P, u odgovoru na obavijest od 4. prosinca 2002., potvrdila da je, s jedne strane, podrška francuskih tijela društvu FT, koja se neprestano potvrđivala od srpnja 2002. nadalje, bila ključni čimbenik za zadržavanje rejtinga tog poduzetnika kao sigurnog ulaganja i da je, s druge strane, navedena obavijest bila dokaz te podrške i znatne zaštite vjerovnika društva FT (vidjeti uvodnu izjavu 58. i bilješke br. 56 i 57 pobijane odluke).

34      Komisija je osim toga utvrdila da su agencije za kreditni rejting, nakon povećanja kapitala društva FT u veljači i ožujku 2003., prestale smatrati podršku francuske države ključnim elementom rejtinga društva FT (uvodna izjava 61. pobijane odluke). Tako je Moody’s u veljači 2003. izjavio (uvodna izjava 61. i bilješka br. 58 pobijane odluke):

„Francuska je vlada neprestano potvrđivala svoju podršku društvu [FT] i svoju namjeru da mu, ako bude potrebno, pruži financijsku potporu kako bi umanjila potencijalne probleme likvidnosti. Tu je podršku predstavljalo odobrenje [...] kreditne linije od 9 milijardi eura u korist društva [FT] na razdoblje od 18 mjeseci koja uključuje kamate, ali se može otplatiti isključivo dionicama društva [FT]. Agencija Moody’s uključuje podršku [francuske] države u svoj rejting Baa3 [...] [F]inancijski rizik povezan s visokom zaduženošću društva [FT] ne odgovara njegovoj ocjeni ulaganja (koju nadoknađuje dobra operativna učinkovitost i implicitna podrška francuske vlade).“

35      U glavi 6. „Predmet ove odluke“ pobijane odluke Komisija je najprije u uvodnoj izjavi 185. te odluke osobito navela da se prijavljene mjere ne mogu analizirati „a da se ne uzmu u obzir izjave [francuske] vlade od srpnja do prosinca 2002.“. Naime, u njima su francuska tijela izrazila volju da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se riješile financijske poteškoće društva FT. Ponuda dioničarskog zajma bila je ostvarenje njihovih ranije izraženih namjera.

36      U uvodnoj izjavi 186. pobijane odluke Komisija je navela sljedeće:

„U ovom slučaju, Komisija utvrđuje da je mjerama od prosinca 2002., koje su bile predmet prijave, prethodilo nekoliko izjava i mjera francuskih tijela od srpnja [2002.]. S jedne strane, te izjave i mjere omogućuju bolje razumijevanje razloga i dosega mjera od prosinca [2002.]. S druge strane, te su prethodne izjave i mjere zasigurno utjecale na predodžbu tržištâ i gospodarskih subjekata o položaju društva FT u prosincu [2002.]. Budući da je na samo ponašanje gospodarskih subjekata utjecalo ponašanje države, ono ne predstavlja objektivno mjerilo za ocjenu ponašanja države. Te se prethodne intervencije stoga trebaju uzeti u obzir prilikom analize toga sadržavaju li mjere od prosinca [2002.] elemente potpore.“

37      U uvodnoj izjavi 187. pobijane odluke Komisija je istaknula da je zapravo moguće analizirati uzastopne izjave i mjere francuskih tijela od srpnja 2002. nadalje kao „cjelinu koja je ostvarena mjerama od prosinca [2002.]“.

38      Nadalje, u uvodnim izjavama 188. do 191. pobijane odluke Komisija je navela sljedeće:

„(188) Analiza ovog slučaja na prvi pogled pokazuje vremensko odstupanje između prednosti za poduzetnika, koje su bile osobito velike u srpnju [2002.], i potencijalne upotrebe državnih sredstava, koja se čini jasnije utvrđena u prosincu [2002.]. Naime, izjave ministra gospodarstva […] mogle bi se kvalificirati kao potpora jer su takve izjave jasno utjecale na tržišta i dale prednost društvu [FT]. Ipak, neće biti lako bez ikakve sumnje odrediti je li izjava [od 12.] srpnja 2002. mogla barem potencijalno dovesti do upotrebe državnih sredstava. U tom je pogledu Komisija pažljivo analizirala brojne pravne argumente kako bi dokazala, s jedne strane, da su takve javne izjave s pravnog gledišta jednake državnom jamstvu i, s druge strane, da su izložile riziku ugled države, s gospodarskim troškovima u slučaju nepoštovanja. Promatrani zajedno, ti se elementi mogu shvatiti kao da zaista ugrožavaju državna sredstva (time što čine državu odgovornom prema ulagačima ili što povećavaju troškove budućih transakcija države). Teza da je izjava [od 12.] srpnja 2002. [potpora] stoga je inovativna, ali vjerojatno nije neosnovana.

(189)          Ipak, Komisija u ovom slučaju ne raspolaže dostatnim elementima da bi nepobitno dokazala postojanje potpore na temelju te inovativne teze. Suprotno tomu, smatra da može utvrditi postojanje elemenata potpore pomoću tradicionalnijeg pristupa koji polazi od mjera od prosinca [2002.] koje su bile predmet prijave.

(190)          S jedne je strane, naime, jasno je da je u prosincu [2002.] postojala upotreba državnih sredstava. S druge je strane također očito da je u prosincu [2002.] postojala prednost za društvo [FT], uzme li se u obzir utjecaj prethodnih izjava i mjera na tržišta.

(191)          U tom pogledu, ,načelo privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu’ ne može poslužiti kao opravdanje te intervencije iz prosinca [2002.] kao što navode francuska tijela jer su na ponašanja gospodarskih subjekata u prosincu jasno utjecala prethodna djelovanja i izjave vlade od srpnja [2002.]. Iako može postojati sumnja da je izjava [od 12.] srpnja [2002.] bila dovoljno konkretna da bi sama po sebi činila potporu, gotovo nema sumnje da je takva izjava bila više nego dovoljna da iskrivi predodžbu tržištâ i [utječe na] kasnije ponašanje gospodarskih subjekata. Ako je to slučaj, to se ponašanje gospodarskih subjekata ne može smatrati neutralnim kriterijem usporedbe za iduću ocjenu ponašanja [francuske] države. Stoga se pretpostavka koja se temelji na ,načelu privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu’ ne može poduprijeti stanjem na tržištu kakvo je bilo u prosincu [2002.], nego se logično treba temeljiti na stanju na tržištu na koje nisu utjecale prethodne izjave.“

39      U glavi 7. „Ocjena predmetne mjere s obzirom na članak 87. stavak 1. [UEZ‑a]“ pobijane odluke Komisija je osobito navela (uvodna izjava 194. pobijane odluke) sljedeće:

„[Ponuda] dioničarskog zajma (koja predstavlja početni predujam [francuske] države u dokapitalizaciji društva [FT]) daje prednost društvu FT jer mu omogućuje da poveća svoja financijska sredstva i uvjeri tržište u svoju sposobnost plaćanja u roku. Čak i ako [ugovor o dioničarskom] zajmu nikad nije potpisan, zbog privida na tržištu da taj zajam postoji, društvo [FT] moglo je biti u prednosti jer je tržište smatralo da je financijska situacija društva [FT] bila čvršća [...] To je moglo [utjecati na] uvjete zajma društva FT. “

40      U uvodnoj izjavi 196. pobijane odluke Komisija je u svojoj analizi uvjeta koji se odnosi na upotrebu državnih sredstava navela da je „nastao potencijalan dodatni teret za državna sredstva zbog obavijesti o stavljanju dioničarskog zajma na raspolaganje zajedno s ispunjenjem preduvjeta za takvo stavljanje na raspolaganje [...], zbog privida na tržištu da se taj zajam zaista stavio na raspolaganje [...] i, naposljetku, zbog slanja društvu FT ugovora o zajmu koji je parafiralo i potpisalo društvo ERAP“. Komisija je u istoj uvodnoj izjavi dodala da činjenica da društvo FT nikad nije potpisalo ugovor o dioničarskom zajmu ne znači da potencijalna upotreba državnih sredstava nije postojala. Naime, društvo FT moglo je u svakom trenutku potpisati taj ugovor te si tako dodijeliti pravo na trenutačnu isplatu iznosa od 9 milijardi eura.

41      Nakon što je utvrdila da tako dodijeljena prednost društvu FT narušava ili prijeti narušavanjem tržišnog natjecanja te može utjecati na trgovinu između država članica (uvodne izjave 198. do 201. pobijane odluke), Komisija je u glavi 8. „Načelo razumnog privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu“ pobijane odluke ispitala je li se navedeno načelo poštovalo s obzirom na sve izjave francuskih tijela tijekom mjeseci koji su prethodili ponudi dioničarskog zajma (uvodne izjave 203. do 230. pobijane odluke). Naime, sadržaj tih izjava i njihov učinak na tržište pokazali su da je francuska država odlučila podržati društvo FT od srpnja 2002. (uvodna izjava 203. pobijane odluke).

42      U pogledu izjava od srpnja 2002. nadalje i obavijesti od 4. prosinca 2002., Komisija je u biti smatrala da se „[t]e izjave u cjelini može smatrati javnom objavom namjere [francuske] države da, ako bi društvo [FT] imalo financijske probleme ili financijske poteškoće, poduzme ono što je potrebno kako bi ih riješila“ te izrazom njezine obveze u tom pogledu. Naime, te javne, ponavljane i usklađene izjave, koje se mogu pripisati francuskoj državi, dovoljno su jasne, precizne i čvrste da vjerodostojno odražavaju bezuvjetnu obvezu te države, osobito u pogledu financijske i industrijske zajednice koja ih je tako shvatila (uvodne izjave 206. do 213. i 217. pobijane odluke). Usto, osim tih javnih izjava, francuska tijela kontaktirala su „glavne sudionike na tržištu“, kao što je agencija S & P, kako bi ih obavijestila o svojim namjerama i brzo vratila povjerenje na tržištu te time spriječila smanjenje rejtinga duga društva FT na „junk bond“ razinu (uvodna izjava 212. pobijane odluke).

43      Komisija je u uvodnim izjavama 214. do 218. pobijane odluke ispitala „je li, u unutarnjem pravu, privatni ulagač koji je izjavio isto što i [francuska] država dužan ispuniti svoja obećanja“. Najprije je smatrala da u toj fazi ne može isključiti da su predmetne izjave obvezujuće na temelju francuskog upravnog, građanskog, trgovačkog i kaznenog prava kao i na temelju prava savezne države New York (Sjedinjene Američke Države). Zatim je navela da je tržište te izjave svakako moglo smatrati vjerodostojnima, zbog čega su stvorile očekivanje da će francuska država „učiniti sve što je potrebno da riješi svaku financijsku poteškoću društva FT“. Prema mišljenju Komisije, „[d]a [francuska] država nije ispunila to očekivanje, to bi izravno utjecalo na njezin ugled kao vlasnika, dioničara ili upravitelja poduzetnikâ, bez obzira na to kotiraju li na burzi, te na nju kao izdavatelja obveznica za financiranje javnog duga“ (uvodna izjava 217. pobijane odluke). Tako su navedene izjave bile izraz strategije temeljene na ugledu države, koju čini vjerodostojno obvezivanje na kratkoročno i dugoročno razdoblje. Slijedom toga, ti bi se elementi mogli „shvatiti kao da zaista ugrožavaju državna sredstva (time što čine državu odgovornom prema ulagačima ili što povećavaju troškove budućih transakcija države)“ te je „[t]eza [prema kojoj] su izjave [od] srpnja 2002. potpore stoga [...] inovativna, ali vjerojatno nije neosnovana“ (uvodna izjava 218. pobijane odluke).

44      U uvodnoj izjavi 219. pobijane odluke Komisija je ipak zaključila da „na temelju toga ne može nepobitno utvrditi postojanje potpora“. Smatrala je, „suprotno tomu, da može dokazati postojanje elemenata potpore na tradicionalniji način koji polazi od mjera od prosinca 2002. koje su bile predmet prijave“. U tom bi pogledu bilo dovoljno „utvrditi da su prethodne izjave stvarno utjecale na predodžbu tržištâ u prosincu [2002.] a da ih ne treba kvalificirati kao da su same po sebi državne potpore“.

45      Oslanjajući se, među ostalim, na izvještaj od 28. travnja 2004., koji je pokazivao neuobičajeno i nezanemarivo povećanje vrijednosti dionica i obveznica društva FT nakon izjave od 12. srpnja 2002., na priopćenje za medije agencije S & P od istog dana kao i na izvještaj banke Deutsche Bank od 22. srpnja 2002., Komisija je zaključila da je „izjave [francuskih tijela] tržište smatralo strategijom vjerodostojne obveze [francuske] države da podrži društvo FT“ (uvodne izjave 220. i 221. pobijane odluke).

46      Komisija je u uvodnoj izjavi 222. pobijane odluke dodala da su te izjave imale velik utjecaj na tržište. Naime, pridonijele su vraćanju povjerenja na financijskim tržištima te su bile odlučujuće za zadržavanje rejtinga društva FT na ulagačkom stupnju. Smanjenjem rejtinga društva FT ponuda dioničarskog zajma postala bi manje vjerojatna i zasigurno mnogo skuplja.

47      Prema mišljenju Komisije, „[č]injenica da mjere prijavljene u prosincu [2002.], promatrane odvojeno, mogu stvoriti dojam sasvim razumnih aktivnosti ne mijenja činjenicu da su na ponašanje gospodarskih subjekata u prosincu jasno utjecala prethodna djelovanja i izjave [francuske] države, osobito one od srpnja 2002. nadalje, koje su upućivale na namjeru [francuske] države da umanji financijske probleme [društva FT]“ (uvodna izjava 225. pobijane odluke). U tom je smislu odluka francuskih tijela o prijevremenoj dokapitalizaciji društva FT dodjelom kreditne linije predstavljala ostvarenje njihovih izjava (uvodna izjava 226. pobijane odluke).

48      Prema mišljenju Komisije, nije odlučujuće to što je aktivnost dokapitalizacije društva FT, provedena u travnju 2003., bila uspješna i što ponuda dioničarskog zajma nikad nije bila izvršena. U okviru primjene kriterija razumnog privatnog ulagača, valja se, naime, osloniti na elemente kojima ulagač raspolaže u trenutku donošenja odluke o ulaganju. Osim toga, s obzirom na to da su izjave francuskih tijela utjecale na tržište i ponašanje gospodarskih subjekata, Komisija se nije „mogla osloniti na ponašanje drugih gospodarskih subjekata u ocjeni ponašanja države i tako primijeniti kriterij istodobnosti“. Prema mišljenju Komisije, „naime, izjave [francuske] države, dane u srpnju i potom ponovljene, da će poduzeti ono što je potrebno da društvu [FT] omogući rješavanje financijskih problema, iskrivljuju provjeru istodobnosti jer se ne može smatrati da su privatni ulagači donijeli odluku samo na temelju položaja društva [FT], i to neovisno o tome predstavljaju li te izjave državnu potporu“. Primjena kriterija razumnog privatnog ulagača nije se mogla poduprijeti stanjem na tržištu u prosincu 2002., nego se logično trebala temeljiti „na stanju na tržištu na koje nisu utjecale prethodne izjave i intervencije“ (uvodna izjava 227. pobijane odluke).

49      Međutim, „čini se“ da predmetne odluke o ulaganju, ako ih se ispita u okviru situacije prije srpnja 2002., ne poštuju navedeno načelo (uvodna izjava 228. pobijane odluke). U tom se trenutku društvo FT nalazilo u teškim gospodarskim okolnostima te je izgubilo povjerenje tržištâ, a francuska tijela još nisu poduzela nikakve mjere u svrhu poboljšanja upravljanja društvom FT i njegovih rezultata, niti su zahtijevala opsežnu reviziju, niti imenovala novi tim direktora, niti pripremila plan za oporavak poduzetnika. U tim okolnostima nije „vjerojatno da bi privatni ulagač, od srpnja 2002. nadalje, davao izjave [slične] onima francuske vlade, koje bi, s čisto gospodarskog gledišta, mogle ozbiljno ugroziti njegovu vjerodostojnost i ugled te ga, s pravnog gledišta, čak obvezati da otada u svakom slučaju financijski podržava društvo [FT]“. Na taj bi način takav ulagač sam i bez ikakve naknade preuzeo značajan rizik u pogledu društva FT. Međutim, čak ni referentni dioničar, s istim informacijama kojima su tada raspolagala francuska tijela, ne bi dao izjavu o podršci društvu FT u srpnju 2002. a da prethodno nije proveo opsežnu reviziju njegove financijske situacije i mjera oporavka koje su potrebne da bi se mogli ocijeniti doseg rizika i mogućnosti povrata koje takvo postupanje podrazumijeva. U svakom slučaju, takvom bi referentnom dioničaru bilo potrebno sudjelovanje financijskih tržišta kako bi poboljšao položaj društva FT. Međutim, „tada se nije činilo da [su navedena tržišta] spremna uložiti u društvo FT ili mu odobriti kredit“ (uvodna izjava 229. pobijane odluke).

50      Tako je, prema mišljenju Komisije, „[m]alo vjerojatno da bi razumni privatni ulagač koji je u istom položaju kao francuska država dao izjavu o podršci društvu FT u srpnju 2002., s obzirom na imovinsko stanje društva FT i nedostatak dostupnih jasnih i potpunih informacija u tom pogledu“. Još je manje vjerojatno da bi razuman privatni ulagač „dodijelio dioničarski zajam i pri tome sam preuzeo značajan financijski rizik“ (uvodna izjava 229. pobijane odluke).

51      Komisija je iz svega prethodnoga zaključila da „[kriterij] razumnog privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu nije bio ispunjen“ i da, „slijedom toga, prednost koja je društvu FT dodijeljena [ponudom] dioničarskog zajma, ispitana s obzirom na prethodne izjave i intervencije francuskih tijela, predstavlja državnu potporu, iako je opseg te prednosti [bilo] teško izračunati“ (uvodna izjava 230. pobijane odluke).

52      U glavi 9. „Spojivost potpore“ pobijane odluke Komisija je smatrala da mjere predmetne potpore ne ispunjavaju uvjete za odobrenje predviđene njezinom Komunikacijom o Smjernicama Zajednice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje poduzetnika u teškoćama (SL 1999., C 288, str. 2.) (uvodne izjave 231. do 255. pobijane odluke). Stoga je zaključila da te mjere predstavljaju državnu potporu koja nije spojiva sa zajedničkim tržištem (uvodna izjava 256. pobijane odluke).

53      U glavi 10. „Povrat potpore“ pobijane odluke Komisija je izjavila da u toj fazi nije bila u mogućnosti odrediti točan iznos predmetne potpore ili u pobijanu odluku uključiti dovoljno precizne parametre koji bi Francuskoj Republici omogućili da taj iznos odredi kasnije. Smatrala je da su poštovanje prava na obranu i načelo zaštite legitimnih očekivanja protivni povratu te potpore u skladu s člankom 14. Uredbe br. 659/1999 (uvodne izjave 257. do 264. pobijane odluke).

 Prethodni postupci pred Općim sudom i Sudom

1.     Prethodni postupak pred Općim sudom

54      Zahtjevima podnesenima tajništvu Općeg suda 13. listopada 2004. (predmet T‑425/04), 5. studenoga 2004. (predmet T‑444/04) i 9. studenoga 2004. (predmet T‑450/04), Francuska Republika, društvo FT i društva Bouygues podnijeli su tužbu za potpuno poništenje pobijane odluke. Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 12. studenoga 2004. (predmet T‑456/04) udruženje AFORS podnijelo je tužbu za poništenje članka 2. te odluke.

55      Rješenjem od 30. siječnja 2008. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda odobrio je društvima Bouygues intervenciju u okviru usmenog postupka u predmetu T‑444/04 u potporu zahtjevu Komisije.

56      Opći sud 13. je veljače 2008., na temelju članka 14. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. i na prijedlog trećeg vijeća, nakon saslušanja stranaka u skladu s člankom 51. tog istog Poslovnika, odlučio dodijeliti predmete T‑425/04, T‑444/04, T‑450/04 i T‑456/04 proširenom sastavu suda.

57      Rješenjem predsjednika trećeg proširenog vijeća Općeg suda od 17. veljače 2009., ta su četiri predmeta spojena u svrhu usmenog dijela postupka i presude, u skladu s člankom 50. Poslovnika od 2. svibnja 1991.

58      Presudom od 21. svibnja 2010. Francuska i dr./Komisija (T‑425/04, T‑444/04, T‑450/04 i T‑456/04, Zb., u daljnjem tekstu: presuda od 21. svibnja 2010., EU:T:2010:216), Opći sud je, s jedne strane, poništio članak 1. pobijane odluke i, s druge strane, utvrdio da se obustavlja postupak o zahtjevima za poništenje članka 2. te odluke.

59      Što se tiče zahtjeva za poništenje članka 1. pobijane odluke, kao prvo, Opći sud odbacio je argument o postojanju zapreka vođenju postupka koji je istaknula Komisija u okviru predmeta T‑425/05, T‑444/04 i T‑450/04 te je smatrao da nije potrebno donijeti odluku o postojanju zapreke vođenju postupka koju je istaknulo društvo FT u predmetu T‑456/04 protiv navodnog zahtjeva udruženja AFORS za poništenje članka 1. pobijane odluke (presuda od 21. svibnja 2010., t. 58. supra, EU:T:2010:216, t. 111. do 134.).

60      Kao drugo, Opći sud zajedno je ispitao drugi i treći tužbeni razlog koji su istaknuti u predmetima T‑425/04 i T‑444/04 kao i prvi i drugi tužbeni razlog koji su istaknuti protiv članka 1. pobijane odluke u predmetu T‑450/04, u dijelu u kojem se svi ti razlozi u biti odnose na pojam potpore u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a (presuda od 21. svibnja 2010., t. 58. supra, EU:T:2010:216, t. 212. do 326.).

61      U tom je pogledu Opći sud, kao prvo, podsjetio na određena načela koja se odnose na pojam potpore kao i na doseg sudskog nadzora koji je potrebno izvršiti (presuda od 21. svibnja 2010., t. 212. do 220.). Osobito je istaknuo da primjena kriterija razumnog privatnog ulagača, kao što su stranke priznale na raspravi, nužno pretpostavlja da mjere koje je država donijela u korist poduzetnika daju prednost koja proizlazi iz državnih sredstava (presuda od 21. svibnja 2010., t. 58. supra, EU:T:2010:216, t. 217.).

62      Kao drugo, Opći sud ispitao je jesu li izjave od srpnja 2002. nadalje i ponuda dioničarskog zajma, promatrane odvojeno ili zajedno, društvu FT dale jednu ili više prednosti (presuda od 21. svibnja 2010., t. 58. supra, EU:T:2010:216, t. 222. do 260.).

63      U tom je pogledu Opći sud, nakon što je iznio određena uvodna očitovanja i utvrdio da pojam prednosti podrazumijeva to da je posljedica intervencije države poboljšanje gospodarskog ili financijskog položaja korisnika (presuda od 21. svibnja 2010. t. 58. supra, EU:T:2010:216, t. 222. do 231.), najprije provjerio jesu li izjave od srpnja 2002. nadalje kao i obavijest od 4. prosinca 2002. same po sebi obuhvaćale dodjelu takve prednosti društvu FT (presuda od 21. svibnja 2010., t. 58. supra, EU:T:2010:216, t. 232. do 242.). U tom je pogledu Opći sud u biti smatrao da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da su te izjave i ta obavijest, ocijenjene zajedno, dale znatnu prednost društvu FT u dijelu u kojem su omogućile ponovno stjecanje povjerenja financijskih tržišta, društvu FT omogućile lakši i povoljniji pristup novim kreditima potrebnima za refinanciranje njegovih kratkoročnih dugova u visini od 15 milijardi eura te, u konačnici, pridonijele stabilizaciji njegove krhke financijske situacije. Opći sud smatrao je da u tim okolnostima nije bilo potrebno odlučiti o pitanju jesu li navedene izjave također dale prednost društvu FT time što su pozitivno utjecale na cijene njegovih dionica i obveznica.

64      Opći sud nakon toga je ispitao je li sama ponuda dioničarskog zajma dala dodatnu i zasebnu prednost društvu FT te je zatim utvrdio da Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala da je to bio slučaj (presuda od 21. svibnja 2010., t. 58. supra, EU:T:2010:216, t. 243. do 258.). S jedne strane, Opći sud smatrao je da se dodatna prednost na koju se Komisija pozvala u uvodnoj izjavi 194. pobijane odluke očito pomiješala s prednošću koja je proizlazila iz izjava od srpnja 2002. nadalje i osobito s prednošću povezanom s obaviješću od 4. prosinca 2002. U tom je pogledu osobito istaknuo da ponuda dioničarskog zajma, poslana 20. prosinca 2002. nije bila objavljena odvojeno od i uz obavijest o toj ponudi od 4. prosinca 2002. S druge strane, Opći sud smatrao je da Komisija nije u dovoljnoj mjeri utvrdila da je društvo FT imalo prednost samim time što je jednostrano i bezuvjetno moglo koristiti kreditnu liniju od 9 milijardi eura koja je bila predmet ponude dioničarskog zajma, iako nikad nije potpisalo nacrt ugovora niti je ugovor bio izvršen. U tom je pogledu utvrdio da Komisija nije ni utvrdila ni dokazala eventualno poboljšanje gospodarskog položaja društva FT, koje je moglo proizaći iz „ponude za sklapanje ugovora“ u obliku ponude dioničarskog zajma, u odnosu na situaciju u kojoj se nalazilo osobito nakon što mu se pružila mogućnost da svoje dugove refinancira u iznosu od 9 milijardi eura pod tada važećim uvjetima na tržištu vrijednosnica.

65      Kao treće, Opći sud ispitao je uvjet u pogledu postojanja prijenosa državnih sredstava (presuda od 21. svibnja 2010., t. 58. supra, EU:T:2010:216, t. 262. do 313.). U točki 262. presude od 21. svibnja 2010., točka 58. supra (EU:T:2010:216), pojasnio je da postoji zahtjev povezanosti između utvrđene prednosti i upotrebe državnih sredstava, tako da navedena prednost treba biti usko povezana s odgovarajućim troškom koji opterećuje državni proračun ili s nastankom dovoljno konkretnog gospodarskog rizika za taj proračun na temelju pravno obvezujućih obveza koje je preuzela država.

66      Opći sud najprije je zaključio da izjave od srpnja 2002. nadalje ne podrazumijevaju upotrebu državnih sredstava te je odbio zahtjev društava Bouygues za poništenje članka 1. pobijane odluke zato što je Komisija odbila kvalificirati te izjave kao državne potpore (presuda od 21. svibnja 2010., t. 58. supra, EU:T:2010:216, t. 268. do 290.). Opći sud došao je do tog zaključka nakon što je, među ostalim, utvrdio da se navedene izjave, zbog svoje otvorenosti, nejasnoće i uvjetovanosti, osobito u pogledu naravi, dosega i uvjeta eventualne državne intervencije u korist društva FT, i s obzirom na činjenični okvir u kojem su dane, ne mogu izjednačiti s državnim jamstvom niti tumačiti kao da otkrivaju neopozivu obvezu da se društvu FT pruži određena financijska potpora ili kao da izlažu sredstva francuske države riziku koji predstavlja prijenos takvih sredstava.

67      Opći sud zatim je zasebno ispitao obavijest od 4. prosinca 2002. (presuda od 21. svibnja 2010., t. 58. supra, EU:T:2010:216, t. 293. do 298.). Smatrao je da nije dužan provjeriti predstavlja li ta obavijest sama po sebi dovoljno preciznu, čvrstu i bezuvjetnu te stoga i pravno obvezujuću obvezu koja bi omogućila da se utvrdi postojanje prijenosa državnih sredstava, s obzirom na to da ni Komisija ni društva Bouygues nisu istaknuli takav argument ili iznijeli relevantne i dokazne elemente u tom pogledu (presuda od 21. svibnja 2010., t. 58. supra, EU:T:2010:216, t. 293. do 295.).

68      U točki 296. presude od 21. svibnja 2010., točka 58. supra (EU:T:2010:216), Opći sud dodao je da, u svakom slučaju, prijenos državnih sredstava koji proizlazi iz navedene obavijesti može odgovarati samo prednosti koja proizlazi iz dodjele kreditne linije od 9 milijardi eura koja je u toj obavijesti izričito predviđena. Međutim, s jedne strane, Komisija u pobijanoj odluci nije u dovoljnoj mjeri utvrdila takvu prednost te se, s druge strane, ta prednost razlikovala od one koja proizlazi iz izjava od srpnja 2002. nadalje, koja je utvrđena u navedenoj odluci. Opći sud je u točki 297. te presude pojasnio da zahtjev povezanosti između utvrđene prednosti i prijenosa državnih sredstava podrazumijeva da navedena prednost odgovara jednakom trošku koji opterećuje državni proračun te je zatim istaknuo da to nije bio slučaj u ovom predmetu što se tiče odnosa između prednosti utvrđene u pobijanoj odluci, koja proizlazi iz izjava od srpnja 2002. nadalje, s jedne strane, i navodnog prijenosa javnih sredstava kroz dodjelu kreditne linije od 9 milijardi eura, kao što je predviđeno u obavijesti od 4. prosinca 2002., s druge strane.

69      Opći sud iz toga je, u točki 298. presude od 21. svibnja 2010., točka 58. supra (EU:T:2010:216), zaključio da Komisija nije dokazala da obavijest od 4. prosinca 2002. obuhvaća prijenos državnih sredstava.

70      Osim toga, što se tiče ponude dioničarskog zajma, u točki 299. presude od 21. svibnja 2010., točka 58. supra (EU:T:2010:216), Opći sud smatrao je da, s obzirom na to da Komisija nije u dovoljnoj mjeri utvrdila prednost koja proizlazi iz te ponude, ne može utvrditi da postoji prijenos sredstava koji je povezan s tom prednošću.

71      Naposljetku, Opći sud ispitao je u točkama 302. do 309. presude od 21. svibnja 2010., točka 58. supra (EU:T:2010:216), je li Komisija ipak mogla, na temelju sveobuhvatnog ispitivanja izjava od srpnja 2002. nadalje zajedno s obaviješću od 4. prosinca 2002. i ponudom dioničarskog zajma, utvrditi da je u ovom slučaju kriterij prijenosa državnih sredstava ispunjen.

72      U tom je pogledu Opći sud u točkama 303. i 304. presude od 21. svibnja 2010., točka 58. supra (EU:T:2010:216), utvrdio da izjave od srpnja 2002. nadalje same po sebi nisu obuhvaćale prijevremenu posebnu financijsku potporu poput one koja se konkretizirala u prosincu 2002., nego su, za razliku od obavijesti od 4. prosinca 2002., otvorene, neprecizne i uvjetovane u pogledu naravi, dosega i uvjeta eventualne buduće intervencije francuske države. Odluka francuske države od prosinca 2002. da objavi i predloži ponudu dioničarskog zajma stoga je predstavljala važan prekid niza događaja koji su doveli do refinanciranja društva FT. Opći sud odbacio je u točki 305. te presude tezu Komisije da ponuda dioničarskog zajma predstavlja ostvarenje ranijih izjava francuske države.

73      Opći sud također je u točki 307. presude od 21. svibnja 2010., točka 58. supra (EU:T:2010:216), presudio da se Komisija ne može osloboditi svoje obveze utvrđivanja posebne prednosti koja obuhvaća odgovarajući prijenos državnih sredstava. U točki 308. dodao je da, s obzirom na važan prekid niza događaja i u ponašanju francuskih tijela u prosincu 2002., Komisija nije imala pravo utvrditi povezanost između eventualne upotrebe državnih sredstava u toj fazi i prednosti dodijeljenih putem prethodnih mjera, odnosno izjava od srpnja 2002. nadalje, tim više što su se te mjere bitno razlikovale od onih koje su poduzete u prosincu 2002. Naime, takva povezanost između sastavnih dijelova pojma potpore u pogledu različitih činjeničnih elemenata nastalih u različitim fazama bila bi protivna zahtjevu povezanosti između prednosti i prijenosa državnih sredstava.

74      Opći sud iz toga je, u točki 309. presude od 21. svibnja 2010., točka 58. supra (EU:T:2010:216), zaključio da, iako je Komisiji u svrhu utvrđivanja prednosti bilo dopušteno uzeti u obzir sve prethodne događaje koji su utjecali na konačnu odluku francuske države od prosinca 2002. da podrži društvo FT putem ponude dioničarskog zajma, ona nije uspjela dokazati postojanje prijenosa državnih sredstava povezanog s tom prednošću. Prema mišljenju Općeg suda, okolnost da su izjave od srpnja 2002. nadalje, kao i obavijest od 4. prosinca 2002., dovele do prednosti za društvo FT, koja se sastoji od ponovnog stjecanja povjerenja financijskih tržišta i poboljšanja uvjeta refinanciranja društva FT, nije nadoknadila odgovarajuće smanjenje državnog proračuna ili dovoljno konkretan gospodarski rizik od opterećenja tog proračuna. Opći sud osobito je istaknuo da se ta prednost razlikuje od one koju je mogla obuhvaćati ponuda dioničarskog zajma i koja nije bila dovoljno utvrđena u pobijanoj odluci.

75      Slijedom toga, Opći sud presudio je u točki 310. presude od 21. svibnja 2010., točka 58. supra (EU:T:2010:216), da je Komisija pogrešno primijenila pojam državne potpore u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a time što je smatrala da ponuda dioničarskog zajma u okviru izjava od srpnja 2002. nadalje obuhvaća dodjelu prednosti društvu FT koja proizlazi iz prijenosa državnih sredstava. Stoga je, s jedne strane, prihvatio drugi dio drugog tužbenog razloga, kao i treći tužbeni razlog, koje su istaknuli Francuska Republika i društvo FT, u dijelu u kojem se tim dijelom i tim tužbenim razlogom kritizira primjena pojma potpore te je, s druge strane, smatrao da nije potrebno ispitati prvi dio drugog tužbenog razloga kao ni treći tužbeni razlog koje su istaknuli Francuska Republika i društvo FT, u dijelu u kojem se tim dijelom i tim tužbenim razlogom osporava zakonitost Komisijine primjene kriterija razumnog privatnog ulagača (presuda od 21. svibnja 2010., t. 58. supra, EU:T:2010:216, t. 311. i 312.). Također je smatrao da, s obzirom na to da je članak 1. pobijane odluke valjalo poništiti zbog pogreške koja se tiče prava i očitih pogrešaka u ocjeni prilikom primjene članka 87. stavka 1. UEZ‑a, također nije trebalo ispitati prvi tužbeni razlog koji su istaknuli Francuska Republika i društvo FT niti četvrti tužbeni razlog koji je istaknula Francuska Republika (presuda od 21. svibnja 2010., t. 58. supra, EU:T:2010:216, t. 313.).

76      Kao treće, Opći sud ispitao je i odbio drugi tužbeni razlog koji su istaknula društva Bouygues u predmetu T‑450/04, koji se temelji na proturječnosti i nedostatnosti razloga koji su protivni članku 253. UEZ‑a (presuda od 21. svibnja 2010., t. 58. supra, EU:T:2010:216, t. 314. do 324.).

77      S obzirom na sva prethodna razmatranja, Opći sud poništio je članak 1. pobijane odluke zbog nezakonitosti na koju su se u drugom i trećem tužbenom razlogu pozvali Francuska Republika i društvo FT (presuda od 21. svibnja 2010., t. 58. supra, EU:T:2010:216, t. 326.).

78      Naposljetku, Opći sud presudio je u točkama 327. do 330. presude od 21. svibnja 2010., t. 58. supra (EU:T:2010:216), da su, s obzirom na poništenje članka 1. pobijane odluke, na temelju tužbenih razloga koje su Francuska Republika i društvo FT istaknuli u predmetima T‑425/04 i T‑444/04, njihovi zahtjevi kao i zahtjevi društava Bouygues u predmetu T‑450/04 i zahtjev udruženja AFORS u predmetu T‑456/04 za poništenje članka 2. te odluke postali bespredmetni. Stoga je utvrdio da se obustavlja postupak o navedenim zahtjevima za poništenje.

2.     Prethodni postupak pred Sudom

79      Zahtjevima podnesenima tajništvu Suda 4. odnosno 3. kolovoza 2010. društva Bouygues (C‑399/10 P) i Komisija (C‑401/10 P) podnijeli su žalbu protiv presude od 21. svibnja 2010., točka 58. supra (EU:T:2010:216).

80      Rješenjem od 28. veljače 2011. predsjednik Suda odobrio je Saveznoj Republici Njemačkoj intervenciju u ta dva predmeta u potporu zahtjevu Francuske Republike.

81      Rješenjem od 8. rujna 2011. predsjednik Suda spojio je navedene predmete u svrhu usmenog dijela postupka i presude.

82      Sud je presudom o žalbi ukinuo presudu od 21. svibnja 2010., vratio predmete T‑425/04, T‑444/04 i T‑450/04 Općem sudu kako bi odlučio o istaknutim tužbenim razlozima i zahtjevima koji su mu podneseni, a o kojima još nije donio odluku te je odgodio odluku o troškovima.

83      Kao prvo, Sud je odlučio o žalbama.

84      U tom okviru, Sud je, kao prvo, ispitao prvi žalbeni razlog društava Bouygues, koji se temelji na preuskom tumačenju pojma državne potpore, iskrivljavanju francuskog prava i pogrešci koja se tiče pravne kvalifikacije činjenica koje je navodno počinio Opći sud kad je odbacio njihovu argumentaciju kojom su željeli utvrditi da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je odbila kvalificirati izjave od srpnja 2002. nadalje kao državne potpore (presuda o žalbi, t. 67. do 79.).

85      U tom pogledu, Sud je u točki 76. presude o žalbi utvrdio da u pobijanoj odluci nije zauzeto stajalište o pritužbi društava Bouygues od 22. siječnja 2003. u dijelu u kojem su ta društva tvrdila da izjave od srpnja 2002. nadalje same po sebi predstavljaju državne potpore. Sud je, među ostalim, istaknuo da su se te izjave uzele u obzir samo zato što su objektivno relevantne za ocjenu ponude dioničarskog zajma te da ih je Komisija stoga ispitala samo u dijelu u kojem su činile okvir utvrđene potpore (presuda o žalbi, t. 73. do 75.).

86      Stoga je Sud u točki 77. presude o žalbi naveo da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 128. i 131. presude od 21. svibnja 2010. presudio da članak 1. pobijane odluke obuhvaća odbijanje Komisije da izjave od srpnja 2002. nadalje kvalificira kao državne potpore. Naime, to što Komisija nakon pritužbe društava Bouygues nije zauzela stajalište u pogledu kvalifikacije tih izjava kao takvih kao državnih potpora ne može se usporediti s odlukom kojom se odbijaju zahtjevi tih podnositelja pritužbe.

87      Sud je u točki 78. presude o žalbi zaključio da je Opći sud tako donio ocjenu o pitanjima o kojima Komisija još nije odlučila i pomiješao različite faze upravnih i sudskih postupaka, što nije u skladu sa sustavima podjele nadležnosti između Komisije i Suda te pravnim sredstvima predviđenima u UFEU‑u, kao ni sa zahtjevima dobrog sudovanja. Stoga je u točki 79. presude o žalbi presudio da je prvi žalbeni razlog društava Bouygues bespredmetan.

88      Kao drugo, Sud je zajedno ispitao prvi dio drugog žalbenog razloga društava Bouygues i prvi dio drugog žalbenog razloga Komisije, koji se temelje na pogreškama koje se tiču prava u pogledu kvalifikacije obavijesti od 4. prosinca 2002. i ponude dioničarskog zajma, promatranih zajedno, kao državnih potpora. Te su stranke u biti prigovarale Općem sudu da je počinio pogreške koje se tiču prava time što je, za potrebe utvrđivanja postojanja državne potpore, zahtijevao da postoji uska povezanost između, s jedne strane, prednosti koja se treba utvrditi posebno za obavijest od 4. prosinca 2002. i posebno za ponudu dioničarskog zajma kao i, s druge strane, upotrebe državnih sredstava koja je izjednačena i usklađena s jednom ili drugom tako utvrđenom prednošću.

89      Sud je u točki 97. presude o žalbi istaknuo da je Opći sud smatrao, s jedne strane, da je Komisija bila dužna za svaku državnu intervenciju pojedinačno ispitati je li putem državnih sredstava dodjeljivala posebnu prednost i, s druge strane, da samo smanjenje državnog proračuna, ili dovoljno konkretan gospodarski rizik od opterećenja tog proračuna, koji je usko povezan i usklađen s tako utvrđenom prednošću, ispunjava uvjet koji se odnosi na financiranje putem državnih sredstava u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a.

90      Sud je najprije ispitao prvu ocjenu Općeg suda iz točke 89. ove presude (presuda o žalbi, t. 98. do 105.). Sud je u tom pogledu, među ostalim, izjavio da se, s obzirom na to da državne intervencije imaju različite oblike i da se trebaju analizirati ovisno o njihovim učincima, ne može isključiti da nekoliko uzastopnih državnih intervencija, za potrebe primjene članka 87. stavka 1. UEZ‑a, treba smatrati jednom intervencijom (presuda o žalbi, t. 103.). Prema mišljenju Suda, to može osobito biti slučaj kad među tim uzastopnim intervencijama, u pogledu njihove kronologije, njihove svrhe i položaja poduzetnika u trenutku tih intervencija, postoje toliko uske veze da ih je nemoguće razdvojiti (presuda o žalbi, t. 104.). Sud je iz toga zaključio da je Opći sud, time što je smatrao da treba utvrditi smanjenje državnog proračuna ili dovoljno konkretan gospodarski rizik od opterećenja tog proračuna, koji je usko povezan i usklađen s posebnom prednošću koja proizlazi iz obavijesti od 4. prosinca 2002. ili iz ponude dioničarskog zajma, ili je tom prednošću nadoknađen, počinio pogrešku koja se tiče prava jer je primijenio kriterij koji od samog početka isključuje da se te državne intervencije mogu smatrati jednom intervencijom, s obzirom na povezanost između njih i na njihove učinke (presuda o žalbi, t. 105.).

91      Sud je zatim ispitao drugu ocjenu Općeg suda iz točke 89. ove presude (presuda o žalbi, t. 106. do 110.). Sud je u tom pogledu u biti naveo da, iako Komisija u svrhu utvrđivanja postojanja državne potpore treba utvrditi dovoljno izravnu vezu između, s jedne strane, prednosti dodijeljene korisniku i, s druge strane, smanjenja državnog proračuna, odnosno dovoljno konkretnog gospodarskog rizika od opterećenja tog proračuna, takvo smanjenje, odnosno takav rizik, ipak ne treba odgovarati ili biti jednak navedenoj prednosti, niti tu prednost treba nadoknaditi takvo smanjenje ili takav rizik, niti ona treba biti iste naravi kao upotreba državnih sredstava iz koje proizlazi (presuda o žalbi, t. 109. i 110.).

92      Sud je stoga u točki 111. presude o žalbi zaključio da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava prilikom nadzora Komisijina utvrđivanja državne intervencije kojom se dodjeljuje državna potpora kao i prilikom ispitivanja povezanosti između utvrđene prednosti i upotrebe državnih sredstava koju je utvrdila Komisija. Stoga je ukinuo pobijanu presudu i pri tome istaknuo da nije potrebno ispitati ostale žalbene razloge (presuda o žalbi, t. 113. i 114.).

93      Kao drugo, Sud je smatrao da raspolaže potrebnim elementima da konačno odluči, s jedne strane, o zahtjevu za poništenje članka 1. pobijane odluke, s obzirom na to da je Komisija u predmetu T‑450/04 odbila kvalificirati izjave od srpnja 2002. nadalje kao državne potpore i, s druge strane, o drugom dijelu drugog tužbenog razloga i trećem tužbenom razlogu koje su Francuska Republika i društvo FT istaknuli u prilog svojim tužbama u predmetima T‑425/04 i T‑444/04, u dijelu u kojem su taj dio i taj tužbeni razlog bili usmjereni protiv utvrđenja iz pobijane odluke o postojanju prednosti koju je francuska država dala društvu FT (presuda o žalbi, t. 116. do 142.).

94      Što se tiče prvog dijela, Sud je u točki 118. presude o žalbi smatrao da su tužbeni razlozi u predmetu T‑450/04 koji se odnose na poništenje članka 1. pobijane odluke bespredmetni jer je Komisija odbila kvalificirati izjave od srpnja 2002. nadalje kao državne potpore.

95      Što se tiče drugog dijela, kao prvo, Sud je u točki 126. presude o žalbi istaknuo da osobito iz uvodnih izjava 188. i 189. pobijane odluke proizlazi da Komisija svoje utvrđenje o postojanju državne potpore nije temeljila na obvezi koju je francuska država preuzela time što je dala izjavu od 12. srpnja 2002.

96      Kao drugo, Sud je u točki 129. presude o žalbi iz određenih odlomaka uvodnih izjava 194. i 196. pobijane odluke zaključio da je Komisija smatrala da su obavijest od 4. prosinca 2002. i ponuda dioničarskog zajma, promatrane zajedno, dale prednost koja podrazumijeva upotrebu državnih sredstava u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a. Sud je zatim u točkama 130. i 131. te presude, upućujući na njezine točke 103. i 104., presudio da je Komisija pravilno zajedno ispitala te dvije mjere s obzirom na to da je bilo očito da se prva ne može odvojiti od druge.

97      Kao treće, Sud je u točkama 132. do 136. presude o žalbi presudio da je Komisija pravilno smatrala da je ponuda dioničarskog zajma, objavljena i prijavljena 4. prosinca 2002., društvu FT dala prednost u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a te mu time omogućila da poveća svoja financijska sredstva i uvjeri tržište u svoju sposobnost plaćanja u roku. Što se tiče uvjeta koji se odnosi na upotrebu državnih sredstava, Sud je u točki 137. presude o žalbi utvrdio da se ponuda dioničarskog zajma odnosi na dodjelu kreditne linije od 9 milijardi eura i da, iako je točno da društvo FT nije potpisalo ugovor o zajmu koji mu je upućen, ono ga je moglo potpisati u svakom trenutku te si tako dodijeliti pravo na trenutačnu isplatu tog iznosa. Sud je u točki 138. te iste presude naveo da je Komisija u pobijanoj odluci istaknula da je društvo FT već 5. prosinca 2002., u predstavljanju ulagačima, „kreditnu liniju“ francuske države opisalo kao odmah dostupnu, da je istoga dana agencija S & P objavila da će francuska država odmah odobriti dioničarski zajam, da je Odboru za financije Assemblée nationale (Donji dom Francuskog parlamenta) napomenuto da je dioničarski zajam „već stavljen na raspolaganje društvu FT“ i da je agencija Moody’s 9. prosinca 2002. objavila da je potvrđeno da je „kreditna linija od 9 milijardi eura provedena“. Sud je u točki 139. navedene presude zaključio da je Komisija, s obzirom na potencijalan dodatni teret za državna sredstva u visini od 9 milijardi eura, pravilno utvrdila da je gore navedena prednost bila dodijeljena putem državnih sredstava u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a.

98      Sud je naposljetku u točkama 140. i 141. presude o žalbi utvrdio da stanje postupka nije dopuštalo da se o sporu odluči u pogledu drugog i trećeg tužbenog razloga koje su istaknuli Francuska Republika i društvo FT jer su ti tužbeni razlozi bili usmjereni protiv Komisijine primjene kriterija razumnog privatnog ulagača. Sud je smatrao da isto vrijedi za prvi tužbeni razlog koji su istaknuli Francuska Republika i društvo FT, koji se temelji na bitnoj povredi postupka i prava na obranu, i za četvrti tužbeni razlog Francuske Republike, koji se temelji na nepostojanju obrazloženja, te stoga i za zahtjev društava Bouygues za poništenje članka 2. pobijane odluke. Slijedom toga, Sud je u točki 142. presude o žalbi odlučio vratiti predmete T‑425/04, T‑444/04 i T‑450/04 Općem sudu kako bi odlučio o navedenom dijelu i navedenim tužbenim razlozima te o zahtjevu koji mu je podnesen o kojemu još nije donio odluku.

 Postupak i zahtjevi stranaka nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje

99      Nakon presude o žalbi, predmeti T‑425/04 RENV, T‑444/04 RENV i T‑450/04 RENV dodijeljeni su prvom proširenom vijeću Općeg suda.

100    U skladu s člankom 119. stavkom 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991., podnesak s pisanim očitovanjima podnijeli su Francuska Republika 31. svibnja 2013. u predmetu T‑425/04 RENV, društvo FT istoga dana u predmetu T‑444/04 RENV i Komisija 17. srpnja 2013. u svakom od ta dva predmeta. Savezna Republika Njemačka odustala je od podnošenja takvog podneska u tim predmetima.

101    Dopisom od 22. srpnja 2013. društvo FT obavijestilo je Opći sud da je 1. srpnja 2013. promijenilo naziv i postalo društvo Orange.

102    Budući da je sastav vijećâ Općeg suda izmijenjen, sudac izvjestitelj raspoređen je u četvrto vijeće Općeg suda te su predmeti T‑425/04 RENV, T‑444/04 RENV i T‑450/04 RENV dodijeljeni četvrtom proširenom vijeću Općeg suda.

103    Budući da je sudac izvjestitelj bio spriječen sudjelovati u postupku, predsjednik Općeg suda dodijelio je predmet drugom sucu izvjestitelju te su prethodno navedeni predmeti dodijeljeni šestom proširenom vijeću Općeg suda.

104    Rješenjem predsjednika šestog proširenog vijeća Općeg suda od 27. lipnja 2014., s jedne strane, društva Bouygues izbrisana su iz predmeta T‑444/04 RENV kao intervenijenti koji podupiru zahtjeve Komisije i, s druge strane, predmet T‑450/04 RENV izbrisan je iz upisnika Općeg suda jer su ta društva povukla svoju intervenciju i tužbu.

105    Rješenjem predsjednika šestog proširenog vijeća Općeg suda od 15. srpnja 2014. predmeti T‑425/04 RENV i T‑444/04 RENV spojeni su u svrhu usmenog postupka te presude.

106    Opći sud (šesto prošireno vijeće) odlučio je na prijedlog suca izvjestitelja otvoriti usmeni dio postupka. U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 64. Poslovnika od 2. svibnja 1991. pozvao je Francusku Republiku i Komisiju da u pisanom obliku odgovore na određena pitanja, što su one i učinile u određenom roku.

107    Dopisom od 8. kolovoza 2014. Savezna Republika Njemačka obavijestila je Opći sud da neće prisustvovati raspravi.

108    Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 24. rujna 2014.

109    U predmetu T‑425/04 RENV Francuska Republika, koju podupire Savezna Republika Njemačka, od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku u cijelosti,

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

110    U predmetu T‑425/04 RENV Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao neosnovanu,

–        naloži Francuskoj Republici snošenje troškova.

111    U predmetu T‑444/04 RENV društvo FT od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku,

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

112    U predmetu T‑444/04 RENV Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao neosnovanu,

–        naloži društvu FT snošenje troškova.

113    Komisija je na raspravi od Općeg suda također zahtijevala da odbaci tužbu u predmetu T‑444/04 RENV kao nedopuštenu.

 Pravo

1.     Dopuštenost tužbe u predmetu T‑444/04 RENV

114    Komisija je navela da je tužba društva FT u predmetu T‑444/04 RENV nedopuštena zbog nedostatka pravnog interesa. Tvrdila je da, nakon što su društva Bouygues povukla svoje tužbe i nakon što presudom o žalbi predmet T‑456/04 nije vraćen na ponovno suđenje Općem sudu, članak 2. pobijane odluke više nije predmet zahtjeva za poništenje i da stoga više ne postoji konkretan, postojeći i stvaran rizik da će se od društva FT zahtijevati povrat predmetne potpore.

115    Najprije valja istaknuti da je, suprotno tvrdnjama Komisije, članak 2. pobijane odluke i dalje predmet zahtjeva za poništenje Francuske Republike kao i društva FT, kojim traže poništenje pobijane odluke u cijelosti. Taj zahtjev za poništenje članka 2. pobijane odluke ispitat će se, osim toga, u točkama 264. do 270. ove presude.

116    Nadalje, što se tiče zahtjeva društva FT za poništenje članka 1. pobijane odluke, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pravni interes treba postojati do objave sudske odluke ili će se postupak obustaviti, što pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti korist stranci koja ju je podnijela (presuda od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija, C‑362/05 P, Zb., EU:C:2007:322, t. 42. i rješenje od 7. prosinca 2011., Fellah/Vijeće, T‑255/11, EU:T:2011:718, t. 12.).

117    U ovom slučaju, s jedne strane, valja istaknuti da je cilj članka 1. pobijane odluke proizvesti obvezujuće pravne učinke u pogledu društva FT jer je ono jedini korisnik mjere potpore koja je tim člankom proglašena nespojivom sa zajedničkim tržištem.

118    S druge strane, valja smatrati da bi, neovisno o tome je li društvo FT i dalje izloženo bilo kakvom riziku od toga da mora vratiti predmetnu potporu, posljedica poništenja članka 1. pobijane odluke na temelju tužbenih razloga koji je istaknuo taj poduzetnik bila ta da je utvrđenje nezakonitosti te mjere potpore, koja je pojedinačna mjera u korist tog društva, ništavo, što predstavlja pravnu posljedicu koja mijenja njegov pravni položaj te mu donosi korist. 

119    U svakom slučaju, iz sudske prakse proizlazi da tužitelj može zadržati interes za zahtijevanje poništenja akta institucije, s jedne strane, kako bi izbjegao da se njegova navodna nezakonitost ponovno pojavi u budućnosti (vidjeti presudu od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija, C‑362/05 P, Zb., EU:C:2007:322, t. 50. i navedenu sudsku praksu) i, s druge strane, kako bi od suda Unije ishodio utvrđenje da je žrtva nezakonitosti te kako bi takvo utvrđenje moglo poslužiti kao temelj eventualne tužbe za naknadu štete čija je svrha na prikladan način popraviti štetu nanesenu pobijanim aktom (vidjeti u tom smislu presude od 5. ožujka 1980., Könecke Fleischwarenfabrik/Komisija, 76/79, Zb., EU:C:1980:68, t. 8. i 9. i od 31. ožujka 1998., Francuska i dr./Komisija, C‑68/94 i C‑30/95, Zb., EU:C:1998:148, t. 74.).

120    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da društvo FT i dalje ima postojeći i stvaran interes za poništenje članka 1. pobijane odluke. Stoga valja odbiti razlog nedopuštenosti koji je Komisija istaknula na raspravi protiv tužbe koju je podnio taj poduzetnik.

2.     Zahtjev za poništenje članka 1. pobijane odluke

 Uvodna očitovanja

121    Francuska Republika istaknula je u predmetu T‑425/04 četiri tužbena razloga u prilog svojoj tužbi, sve usmjerene protiv članka 1. pobijane odluke, odnosno, kao prvo, bitnu povredu postupka i prava na obranu, kao drugo, pogreške koje se tiču prava prilikom primjene pojma potpore u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a i, konkretnije, kriterija razumnog privatnog ulagača, kao treće, očite pogreške u ocjeni sadržaja i navodnih učinaka izjava od srpnja 2002. nadalje i, kao četvrto, nepostojanje obrazloženja u smislu članka 253. UEZ‑a. U svojem podnesku s pisanim očitovanjima od 31. svibnja 2013. Francuska Republika navodi da ostaje pri prvom i četvrtom tužbenom razlogu u cijelosti, a pri drugom i trećem tužbenom razlogu u dijelu u kojem se odnose na primjenu kriterija razumnog privatnog ulagača.

122    U predmetu T‑444/04, društvo FT istaknulo je tri tužbena razloga u prilog svojoj tužbi, također sve usmjerene protiv članka 1. pobijane odluke, koji u biti odgovaraju prvim trima tužbenim razlozima koje je Francuska Republika istaknula u predmetu T‑425/04. U svojem podnesku s pisanim očitovanjima od 31. svibnja 2013. društvo FT navodi da ostaje pri prvom tužbenom razlogu u cijelosti kao i pri drugom i trećem tužbenom razlogu u dijelu u kojem se odnose na primjenu kriterija razumnog privatnog ulagača.

123    Francuska Republika i društvo FT u svojim podnescima s pisanim očitovanjima od 31. svibnja 2013. te Komisija u svojim podnescima s pisanim očitovanjima od 17. srpnja 2013., u pogledu tako određenih tužbenih razloga, upućuju na argumente koje su istaknuli u svojim pismenima u predmetima T‑425/04 i T‑444/04 te iznose neke dodatne argumente s obzirom na utvrđenja Suda u presudi o žalbi.

124    Opći sud smatra da je prikladno najprije ispitati prvi tužbeni razlog, a zatim drugi i treći tužbeni razlog zajedno jer se dva potonja tužbena razloga odnose na primjenu kriterija razumnog privatnog ulagača.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na bitnoj povredi postupka i prava na obranu

125    Prvi tužbeni razlog koji su istaknuli Francuska Republika i društvo FT sastoji se od dva dijela, od kojih se prvi temelji na bitnoj povredi postupka, a drugi na povredi prava na obranu.

 Bitna povreda postupka

–       Argumenti stranaka

126    Francuska Republika i društvo FT prigovaraju Komisiji da je počinila bitnu povredu postupka time što nije proširila formalni istražni postupak kako bi u njega uključila izjavu od 12. srpnja 2002. Navode da ta izjava nije bila obuhvaćena odlukom o pokretanju postupka iako, kao što proizlazi iz uvodnih izjava 192. do 230. pobijane odluke, predstavlja „središnju točku“ u dokazivanju postojanja navodne državne potpore u ovom slučaju te je stoga „bitan činjenični i pravni element“ u smislu članka 6. stavka 1. Uredbe br. 659/1999.

127    Francuska Republika dodaje da se Komisija ne može pozivati na to što su francuska tijela opširno komentirala očitovanja trećih zainteresiranih osoba kao i izvještaj od 28. travnja 2004., koji su se odnosili na izjavu od 12. srpnja 2002., jer takva očitovanja ili takav izvještaj ne mogu proširiti doseg postupka koji je pokrenula Komisija i osloboditi je od službenog proširenja postupka.

128    Francuska Republika također tvrdi da, ako su francuska tijela mogla istaknuti svoje stajalište o izjavama od 12. srpnja 2002., Komisija je to stajalište trebala uzeti u obzir u pobijanoj odluci, koja je stoga mogla biti drukčija.

129    Komisija odbacuje argumente Francuske Republike i društva FT. U biti tvrdi da je u ovom slučaju poštovala pravila postupka predviđena Uredbom br. 659/1999.

–       Ocjena Općeg suda

130    Valja podsjetiti da Komisija treba pokrenuti formalni istražni postupak, kojim se predviđa informiranje zainteresiranih strana, ako nakon prethodnog ispitivanja ima ozbiljne sumnje u spojivost predmetne mjere sa zajedničkim tržištem. Iz toga slijedi da Komisija u obavijesti o pokretanju tog postupka nije dužna podnijeti gotovu analizu predmetne mjere. Suprotno tomu, Komisija treba u dovoljnoj mjeri utvrditi okvir ispitivanja kako pravo zainteresiranih strana da podnesu svoja očitovanja ne bi izgubilo smisao (presuda od 31. svibnja 2006., Kuwait Petroleum (Nederland)/Komisija, T‑354/99, Zb., EU:T:2006:137, t. 85.).

131    Odluka o pokretanju formalnog istražnog postupka stoga treba zainteresiranim stranama omogućiti da učinkovito sudjeluju u tom postupku, tijekom kojeg će moći iznijeti svoje argumente. U tu je svrhu dovoljno da su zainteresirane strane upoznate s rasuđivanjem na temelju kojeg Komisija privremeno smatra da predmetna mjera može predstavljati novu potporu koja je nespojiva sa zajedničkim tržištem (presude od 30. travnja 2002., Government of Gibraltar/Komisija, T‑195/01 i T‑207/01, Zb., EU:T:2002:111, t. 138. i od 23. listopada 2002., Diputación Foral de Guipúzcoa/Komisija, T‑269/99, T‑271/99 i T‑272/99, Zb., EU:T:2002:258, t. 105.).

132    Tako iz uvodne izjave 8. Uredbe br. 659/1999 i iz članka 6. stavka 1. te iste uredbe proizlazi da odluka o pokretanju formalnog istražnog postupka treba sadržavati sažeti prikaz svih bitnih činjeničnih i pravnih pitanja, obuhvaćati prethodnu ocjenu predmetne mjere kako bi utvrdila predstavlja li ona potporu te navoditi moguće sumnje u pogledu njezine sukladnosti s načelima zajedničkog tržišta, kako bi predmetna država članica i druge zainteresirane strane mogle učinkovito podnijeti svoja očitovanja i time Komisiji pružiti informacije koje su joj potrebne za ocjenu spojivosti potpore sa zajedničkim tržištem.

133    U tim okolnostima, izraz „bitni činjenični i pravni elementi“ iz članka 6. stavka 1. Uredbe br. 659/1999 treba shvatiti kao da se odnosi na ključne elemente na temelju kojih Komisija u ovoj fazi postupka smatra da predmetna mjera može predstavljati potporu koja je nespojiva sa zajedničkim tržištem.

134    Osim toga, budući da je cilj formalnog istražnog postupka omogućiti Komisiji da produbi i pojasni pitanja istaknuta u odluci o pokretanju tog postupka, osobito prikupljanjem očitovanja predmetne države članice i drugih zainteresiranih strana, može se dogoditi da Komisija tijekom navedenog postupka dobije nove elemente ili da se njezino mišljenje promijeni. U tom pogledu valja podsjetiti da se, prema sudskoj praksi, konačna odluka Komisije može razlikovati od odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka a da ta razlika ipak ne utječe na valjanost te konačne odluke (presuda od 4. ožujka 2009., Italija/Komisija, T‑424/05, EU:T:2009:49, t. 69.). Ipak, i unatoč tomu što se odredbama kojima se uređuje postupak u području državnih potpora izričito ne predviđa mogućnost donošenja odluke o ispravku i proširenju postupka u tijeku, sudska praksa dopustila je da, ako nakon donošenja odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka Komisija utvrdi da se ta odluka temelji na nepotpunim činjenicama ili na pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji tih činjenica, ona treba imati mogućnost prilagodbe svojega stajališta donošenjem odluke o ispravku (presuda od 20. rujna 2011., Regione autonoma della Sardegna i dr./Komisija, T‑394/08, T‑408/08, T‑453/08 i T‑454/08, Zb., EU:T:2011:493, t. 69. do 72.). Takva odluka ipak nije opravdana ako okvir ispitivanja utvrđen u odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka nije značajno izmijenjen i ako činjenični i pravni elementi koji čine temelj rasuđivanja Komisije u biti ostaju isti.

135    U ovom se slučaju, s obzirom osobito na članak 1. pobijane odluke, na uvodne izjave 185. do 230. te odluke kao i na ocjene koje će Opći sud izložiti u nastavku tijekom zajedničkog ispitivanja drugog i trećeg tužbenog razloga, ne može osporiti da su izjave od srpnja 2002. nadalje, a posebno izjava od 12. srpnja 2002., iako ih je Komisija uzela u obzir samo kao elemente koji čine okvir ponude dioničarskog zajma, koja je objavljena i prijavljena 4. prosinca 2002., imale ključnu ulogu u kvalifikaciji te mjere kao nezakonite potpore.

136    Stoga valja smatrati, kao što to pravilno tvrde Francuska Republika i društvo FT, da izjava od 12. srpnja 2002. nesumnjivo predstavlja „bitan činjenični i pravni element“ u smislu članka 6. stavka 1. Uredbe br. 659/1999 i da je, na temelju toga, treba navesti u odluci o pokretanju postupka.

137    Ipak, valja utvrditi da taj dio nije činjenično osnovan. Naime, odluka o pokretanju postupka sažeto, ali dovoljno upućuje na izjave od srpnja 2002. nadalje, uključujući izjavu od 12. srpnja 2002., kao i na njihovu ulogu u rasuđivanju Komisije.

138    Tako Komisija u točki 70. odluke o pokretanju postupka navodi opću tvrdnju da „obavijest države o preuzimanju obveze već može obuhvaćati upotrebu državnih sredstava ako je ta obveza neopoziva, čime ta obavijest stvara očekivanje i povjerenje na tržištu, što se odražava u povećanju vrijednosti dionica društva FT i pozitivnoj reakciji agencija za kreditni rejting“. U istoj točki, Komisija tu opću tvrdnju konkretnije povezuje s činjenicama sadržanima u prijavi francuskih tijela, koje su se odnosile samo na mjere iz prosinca 2002., navodeći da je „zbog obavijesti [francuske] države o preuzimanju obveze, zajedno s očitim stavljanjem iznosa zajma na raspolaganje, Komisija istaknula da se potpora, naime, može smatrati dodijeljenom prije samog potpisivanja eventualnog ugovora između društva FT i udruženja ERAP o odobrenju kreditne linije“.

139    Točno je da je, kao što to pravilno ističu Francuska Republika i društvo FT, ta potonja obavijest ona od 4. prosinca 2002. Ipak, iz bilješke br. 40 odluke o pokretanju postupka, na koju se upućuje u točki 70. te odluke, proizlazi da je Komisija u svoju analizu mogla uključiti izjave od srpnja 2002. nadalje i osobito izjavu od 12. srpnja 2002. Tamo je naime istaknuto da se „od srpnja 2002. i osobito od rujna 2002. na tržištu već vratilo povjerenje zbog podrške [francuske] države društvu FT“. U istom smislu valja istaknuti da Komisija u bilješci 39. odluke o pokretanju postupka prikazuje stvaranje očekivanja i povjerenja na tržištu navedeno u točki 138. ove presude navođenjem, među ostalim, izjave agencije S & P prema kojoj je „[ta agencija] od srpnja 2002. nadalje navodila da je očekivana podrška dioničara s 56 % društva FT, odnosno francuske države, vjerojatno [bila] čimbenik zadržavanja rejtinga grupe na ulagačkom stupnju“.

140    Osim toga, Komisija se u točkama 83. do 85. odluke o pokretanju postupka, u okviru svoje analize o postojanju prednosti koju društvo FT ne bi ostvarilo u normalnim tržišnim uvjetima, ne poziva samo na stavljanje na raspolaganje ponude dioničarskog zajma nego i na obavijest koja joj je prethodila te zatim u bilješci br. 48 te odluke navodi da su „izjave francuskih tijela, kojima su ona dala naslutiti da će sudjelovati u dokapitalizaciji, već u prošlosti imale pozitivan učinak na tržište time što se prognoza rejtinga društva FT poboljšala“.

141    Iz tih različitih utvrđenja treba zaključiti da odluka o pokretanju postupka dovoljno upućuje na izjave od srpnja 2002. nadalje, uključujući izjavu od 12. srpnja 2002., te da sadrži ključne elemente na temelju kojih se može razumjeti da se Komisija u svrhu svoje analize neće ograničiti na mjere koje su joj prijavljene 4. prosinca 2002., nego će ih ocijeniti zajedno s događajima koji su im prethodili. Što se tiče te potonje točke, u odluci o pokretanju postupka navodi se, dovoljno jasno i precizno, među ostalim, strategija francuske države koja se, od srpnja 2002., sastoji od javne objave podrške društvu FT, s ciljem ponovnog stjecanja povjerenja tržištâ i kako bi osigurala zadržavanje rejtinga tog društva. Stoga iz odluke o pokretanju postupka proizlazi da je Komisija namjeravala detaljnije ispitati točnu ulogu i utjecaj prethodnih izjava i obavijesti francuske vlade.

142    Stoga valja smatrati da je odluka o pokretanju postupka Francuskoj Republici i društvu FT omogućila da se dovoljno upoznaju s relevantnim okvirom ispitivanja kao i s rasuđivanjem na temelju kojeg je Komisija smatrala da predmetne mjere mogu predstavljati potporu koja je nespojiva sa zajedničkim tržištem te da učinkovito podnesu svoja očitovanja tijekom službenog istražnog postupka.

143    U svakom slučaju, kao što će biti detaljnije izloženo u nastavku u okviru ispitivanja drugog dijela ovog tužbenog razloga, o pravnim i gospodarskim posljedicama izjava od srpnja 2002. nadalje uvelike se raspravljalo tijekom formalnog istražnog postupka te su i Francuska Republika i društvo FT mogli konkretno i opširno iznijeti svoje stajalište o tom pitanju. Stoga, čak i ako bi se smatralo da odluka o pokretanju postupka ne upućuje dovoljno na izjavu od 12. srpnja 2002. i da je Komisija nezakonito propustila donijeti odluku o ispravku i proširenju formalnog istražnog postupka, valja zaključiti da se pravo tih strana na saslušanje i na sudjelovanje u postupku poštovalo.

144    Stoga prvi dio prvog tužbenog razloga koji su istaknuli Francuska Republika i društvo FT treba odbiti kao neosnovan.

 Povreda prava na obranu

–       Argumenti stranaka

145    Francuska Republika i društvo FT tvrde da je Komisija povrijedila njihovo pravo na obranu jer im ni u kojem trenutku upravnog postupka nije omogućila da učinkovito iznesu svoje stajalište o inovativnom pristupu na temelju kojeg je u ovom slučaju utvrdila postojanje državne potpore i u okviru kojeg se oslonila na izjavu od 12. srpnja 2002. kako bi mjere prijavljene u prosincu 2002. kvalificirala kao državnu potporu. Naime, Komisija je taj pristup prvi put navela tek u pobijanoj odluci. Stoga Francuska Republika i društvo FT nisu mogli komentirati pravne i gospodarske posljedice izjave od srpnja 2002. na kvalifikaciju ponude dioničarskog zajma prije donošenja te odluke, s obzirom na pravila u području državnih potpora.

146    Francuska Republika smatra da se Komisija, kako bi utvrdila da se pravo te države na obranu u potpunosti poštovalo, ne može pozivati na to da su se francuska tijela mogla izjasniti o očitovanjima trećih zainteresiranih osoba kao i o izvještajima od 22. ožujka i 28. travnja 2004., koji su se uvelike odnosili na pravnu narav izjave od 12. srpnja 2002. i njezine učinke na tržište, jer tvrdnje trećih zainteresiranih osoba i stručnjaka obvezuju samo njih same. U istom smislu Francuska Republika i društvo FT ističu da su očitovanjima koja su podnijeli tijekom upravnog postupka o očitovanjima trećih zainteresiranih osoba i o ta dva izvještaja željeli samo osporiti tezu da navedena izjava sama po sebi predstavlja državnu potporu.

147    Osim toga, Francuska Republika ponovno tvrdi da je Komisija trebala proširiti formalni istražni postupak kako bi u njega uključila izjavu od 12. srpnja 2002. Komisija je barem trebala francuskim tijelima uputiti dopis kako bi ih obavijestila o predmetnom inovativnom pristupu te ih pozvala da u tom pogledu podnesu svoja očitovanja.

148    Naposljetku, Francuska Republika i društvo FT navode da je Komisija, da im je pružila mogućnost da učinkovito iznesu svoje stajalište o izjavi od 12. srpnja 2002. i o njezinu inovativnom pristupu, to stajalište trebala uzeti u obzir u pobijanoj odluci, koja bi zasigurno bila drukčija. Naime, iz uvodne izjave 263. pobijane odluke proizlazi da bi Komisija zaključila da državna potpora ne postoji da nije mogla uzeti u obzir navedenu izjavu u svrhu analize prijavljenih mjera.

149    Komisija odbacuje argumente Francuske Republike i društva FT.

–       Ocjena Općeg suda

150    Najprije valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, poštovanje prava na obranu u svakom postupku pokrenutom protiv neke osobe u kojem je mogući ishod akt koji će mu biti na štetu predstavlja temeljno načelo prava Unije koje mora biti zajamčeno, čak i ako ne postoji nikakav propis koji se odnosi na dotični postupak (presude od 10. srpnja 1986., Belgija/Komisija, 234/84, Zb., EU:C:1986:302, t. 27. i od 30. ožujka 2000., Kish Glass/Komisija, T‑65/96, Zb., EU:T:2000:93, t. 32.).

151    Kao prvo, potrebno je ispitati je li povrijeđeno pravo na obranu Francuske Republike.

152    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, poštovanje prava na obranu u okviru službenog istražnog postupka na temelju članka 88. stavka 2. UEZ‑a zahtijeva da se predmetnoj državi članici omogući da učinkovito izrazi svoje stajalište o postojanju i važnosti navedenih činjenica i okolnosti te o dokumentima koje je Komisija primila u prilog svojoj tvrdnji o postojanju povrede prava Unije kao i o očitovanjima koja su treće zainteresirane osobe podnijele u skladu s člankom 88. stavkom 2. UEZ‑a. Ako državi članici nije bilo omogućeno da ta očitovanja komentira, Komisija ih ne može upotrijebiti u svojoj odluci protiv te države (vidjeti presudu od 15. studenoga 2011., Komisija i Španjolska/Government of Gibraltar i Ujedinjena Kraljevina, C‑106/09 P i C‑107/09 P, Zb., EU:C:2011:732, t. 165. i navedenu sudsku praksu).

153    Valja utvrditi da iz spisa proizlazi da je Francuska Republika opširno izrazila svoje stajalište o postojanju i važnosti navedenih činjenica i okolnosti kao i o očitovanjima trećih zainteresiranih osoba, tako da su se obveze koje proizlaze iz sudske prakse navedene u točki 152. ove presude u potpunosti poštovale.

154    Konkretnije, što se tiče izjave od 12. srpnja 2002., osim činjenice da odluka o pokretanju postupka dovoljno upućuje na nju (vidjeti točke 130. do 142. ove presude), valja utvrditi da je Francuska Republika primila i u podnesku od 10. lipnja 2004. opširno komentirala izvještaje vanjskih savjetnika Komisije od 22. ožujka i 28. travnja 2004., koji se, u skladu s ovlastima koje je savjetnicima dala Komisija, odnose upravo na pravnu narav izjava od srpnja 2002. nadalje i učinke koje su one, i posebno izjava od 12. srpnja 2002, imale na tržište.

155    Francuska Republika već je u podnesku od 29. srpnja 2003. komentirala osobito očitovanja društava Bouygues od 11. travnja 2003., koja su također sadržavala duga razmatranja o pravnim i gospodarskim posljedicama izjava od srpnja 2002. nadalje, uključujući izjavu od 12. srpnja 2002.

156    Osim toga, Francuska Republika, kao što je to potvrdila u odgovoru na pitanje Općeg suda na raspravi održanoj 24. rujna 2014., o posljedicama koje proizlaze iz izjava od srpnja 2002. nadalje već se izjasnila na dva sastanka sa službama Komisije, 16. i 23. lipnja 2004.

157    Nadalje, Francuska Republika ne može se učinkovito pozivati na to da je središnja teza, zastupana u izvještaju od 28. travnja 2004. kao i u očitovanjima određenih zainteresiranih strana, bila da izjava od 12. srpnja 2002. sama po sebi predstavlja državnu potporu jer ta okolnost zapravo samo potvrđuje to da se o pitanju pravnih i gospodarskih posljedica te izjave raspravljalo i da ga je Komisija namjeravala pojasniti.

158    Isto tako, Francuska Republika ne može se pozivati ni na činjenicu da Komisiju ne obvezuju očitovanja zainteresiranih strana niti zaključci iz njezinih vlastitih stručnih izvještaja. Naime, iako ti elementi stvarno ne obvezuju Komisiju, to ne mijenja činjenicu da ih je Komisija dužna ispitati u interesu dobre primjene temeljnih pravila Ugovora o državnim potporama (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, Zb., EU:C:1998:154, t. 62.). Važno je da se o pravnim i gospodarskim posljedicama izjava od srpnja 2002. nadalje raspravljalo tijekom upravnog postupka, što je slučaj u ovom predmetu.

159    Ne može se prihvatiti ni argument Francuske Republike koji se temelji na navodno inovativnom pristupu koji je u ovom slučaju usvojila Komisija kako bi utvrdila postojanje nezakonite državne potpore. Naime, od Komisije se ne može zahtijevati da predmetnoj državi članici ili drugim zainteresiranim stranama, prije donošenja konačne odluke, podnese pravnu procjenu koju namjerava upotrijebiti u toj odluci, koliko god da je ta procjena inovativna. U tom pogledu valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, niti iz bilo koje odredbe o državnim potporama niti iz sudske prakse ne proizlazi da je Komisija dužna saslušati korisnika potpore o svojoj pravnoj ocjeni predmetne mjere ili obavijestiti predmetnu državu članicu i, a fortiori, korisnika potpore, o svojem stajalištu prije donošenja odluke, ako su zainteresirane strane i država članica bile pozvane da podnesu svoja očitovanja (vidjeti presudu od 8. srpnja 2004., Technische Glaswerke Ilmenau/Komisija, T‑198/01, Zb., EU:T:2004:222, t. 198. i navedenu sudsku praksu).

160    Iz toga slijedi da Francuska Republika neosnovano tvrdi da je njezino pravo na obranu bilo povrijeđeno.

161    Kao drugo, što se tiče društva FT, valja podsjetiti da je upravni postupak u području državnih potpora pokrenut samo protiv predmetne države članice. Samo se ta država, kao adresat pobijane odluke, stoga može pozvati na stvarno pravo na obranu (vidjeti presudu od 1. srpnja 2009., Operator ARP/Komisija, T‑291/06, Zb., EU:T:2009:235, t. 35. i navedenu sudsku praksu). Poduzetnici korisnici potpora u tom se postupku smatraju samo zainteresiranim stranama u smislu članka 88. stavka 2. UEZ‑a (presuda od 16. prosinca 1999., Acciaierie di Bolzano/Komisija, T‑158/96, Zb., EU:T:1999:335, t. 42.). Sudska praksa u biti im dodjeljuje ulogu izvora informacija za Komisiju u okviru upravnog postupka pokrenutog na temelju te odredbe. Iz toga slijedi da zainteresirane strane, koje se uopće ne mogu pozvati na pravo na obranu priznato osobama protiv kojih je pokrenut postupak, raspolažu samo pravom da budu uključene u upravni postupak u odgovarajućem opsegu koji uzima u obzir okolnosti konkretnog slučaja (presude od 25. lipnja 1998., British Airways i dr./Komisija, T‑371/94 i T‑394/94, Zb., EU:T:1998:140, t. 59. i 60. i od 6. ožujka 2003., Westdeutsche Landesbank Girozentrale i Land Nordrhein‑Westfalen/Komisija, T‑228/99 i T‑233/99, Zb., EU:T:2003:57, t. 125.).

162    Osim toga, presuđeno je da pravo na informiranje zainteresiranih strana ne nadilazi pravo na saslušanje pred Komisijom. Konkretno, pravo na informiranje ne može se proširiti na opće pravo na izjašnjavanje o svim potencijalno glavnim točkama istaknutima tijekom formalnog istražnog postupka (vidjeti presudu od 30. studenoga 2009., Francuska/Komisija, T‑427/04 i T‑17/05, Zb., EU:T:2009:474, t. 149. i navedenu sudsku praksu).

163    U ovom slučaju treba utvrditi da su se postupovna prava društva FT kao zainteresirane strane u potpunosti poštovala. Tako je Komisija sve zainteresirane strane, uključujući društvo FT, obavijestila o pokretanju postupka koji se odnosi na predmetne mjere potpore na način da je u Službenom listu Europske Unije od 12. ožujka 2003. objavila poziv za podnošenje očitovanja na temelju članka 88. stavka 2. UEZ‑a, odluku o pokretanju postupka kao i njezin sažetak. Komisija je u toj odluci jasno navela razloge na temelju kojih je privremeno utvrdila da predmetne mjere predstavljaju državne potpore (uvodne izjave 68. do 71., 81. do 106. i 109. do 115. odluke o pokretanju postupka) te analizirala eventualnu spojivost tih potpora sa zajedničkim tržištem (uvodne izjave 121. do 132. odluke o pokretanju postupka). Društvo FT moglo je, kao što je uostalom izričito priznalo u svojim pismenima, učinkovito iznijeti svoje stajalište o različitim činjenicama i prigovorima koje je Komisija navela u navedenoj odluci.

164    Osim toga, iz uvodnih izjava navedenih u točkama 130. do 142. ove presude proizlazi da odluka o pokretanju postupka dovoljno upućuje na izjavu od 12. srpnja 2002. i da Komisija, na temelju postupovnih prava zainteresiranih strana, nije bila dužna donijeti odluku o proširenju postupka ni detaljnije izložiti svoju pravnu ocjenu te izjave tijekom službenog istražnog postupka.

165    Osim toga, u svakom slučaju valja utvrditi da, čak i ako se argumenti koje je društvo FT istaknulo u prilog ovom dijelu prvog tužbenog razloga ispitaju iz perspektive prava na obranu u pravom smislu riječi, navedeno pravo u ovom slučaju nije bilo povrijeđeno.

166    Naime, iz spisa proizlazi da je Komisija, iako nije imala nikakvu obvezu to učiniti, dostavila izvještaje od 22. ožujka i 28. travnja 2004. društvu FT, koje ih je opširno komentiralo u nekoliko pravnih i gospodarskih studija koje su podnesene tijekom formalnog istražnog postupka i čiji je cilj bio dokazati da izjave od srpnja 2002. nadalje ne mogu predstavljati državnu potporu. Iz spisa također proizlazi da je društvo FT Komisiji proslijedilo izvještaj od 12. siječnja 2004., koji je sastavio jedan od njegovih pravnih stručnjaka na temelju, među ostalim, očitovanja zainteresiranih strana. U preostalom dijelu, valja uputiti na uvodne izjave navedene u točkama 157. do 159. ove presude, koje također vrijede za društvo FT.

167    S obzirom na prethodno navedeno, drugi dio prvog tužbenog razloga valja odbiti kao neosnovan. Prema tome, prvi tužbeni razlog treba odbiti u cijelosti.

 Drugi i treći tužbeni razlog, koji se temelje na pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni u pogledu primjene kriterija razumnog privatnog ulagača

 Argumenti stranaka

168    U okviru svojeg drugog tužbenog razloga Francuska Republika i društvo FT osobito tvrde da je Komisija pogrešno primijenila kriterij razumnog privatnog ulagača.

169    U tom pogledu, kao prvo, Francuska Republika i društvo FT prigovaraju Komisiji da je taj kriterij primijenila na izjave od srpnja 2002. nadalje, i osobito na izjavu od 12. srpnja 2002., iako se te izjave nisu mogle kvalificirati kao državne potpore jer nisu podrazumijevale neopozivu upotrebu državnih sredstava. Odbacuju tezu Komisije prema kojoj su te izjave i mjere od prosinca 2002. dio kontinuiranog postupka sanacije društva FT, pri čemu tvrde da se nijedan od „događaja“ tog postupka, promatran pojedinačno, ne može kvalificirati kao državna potpora i da polazište navedenog postupka nije bilo kakva pravna obveza države. Dodaju da ta teza paradoksalno dovodi do toga da se državi članici oduzima mogućnost da pažljivo i razborito izvršava svoju dužnost razumnog ulagača na način da se, prije nego što preuzme bilo kakve obveze, osigura da su ispunjeni svi relevantni uvjeti. Naposljetku, iskazi iz izjave od 12. srpnja 2002. ne razlikuju se od onih koje bi privatni dioničar upotrijebio u sličnim okolnostima.

170    Kao drugo, Francuska Republika i društvo FT ističu da Komisija nije mogla primijeniti kriterij razumnog privatnog ulagača na dva različita događaja, kao što su izjave od srpnja 2002. nadalje i mjere od prosinca 2002., koji ne predstavljaju jednu intervenciju. Državne intervencije, u pogledu kojih je Opći sud u presudi o žalbi zaključio da nije moguće u samom početku isključiti da se mogu smatrati jednom intervencijom, bile su obavijest od 4. prosinca 2002. i ponuda dioničarskog zajma. Opći sud stoga nije smatrao da izjave od srpnja 2002. nadalje i mjere od prosinca 2002. čine jednu intervenciju. U svakom slučaju, kriteriji koje je Opći sud postavio u točkama 103. i 104. presude o žalbi kako bi utvrdio slučajeve u kojima među uzastopnim intervencijama postoje toliko uske veze da ih je nemoguće razdvojiti očito nisu ispunjeni u ovom slučaju.

171    Kao treće, Francuska Republika i društvo FT ističu da je Komisija pogrešno primijenila kriterij razumnog privatnog ulagača time što je smatrala da mjere od prosinca 2002. ne treba analizirati s obzirom na dan kad su poduzete, nego polazeći od situacije prije srpnja 2002., pri tome ne uzimajući u obzir događaje koji su se dogodili između ta dva datuma. Osporavaju navode Komisije da je situacija u prosincu 2002. bila iskrivljena izjavom od 12. srpnja 2002. te stoga više nije bila u skladu s normalnim tržišnim uvjetima. Dodaju da je pristup poput onog koji je u ovom slučaju primijenila Komisija očito protivan načelu pravne sigurnosti jer države članice i predmetne poduzetnike izlaže subjektivnom, neizvjesnom i proizvoljnom tumačenju pojma državne potpore.

172    U okviru svojeg trećeg tužbenog razloga Francuska Republika i društvo FT prigovaraju Komisiji da je počinila očite pogreške u ocjeni prilikom primjene kriterija razumnog privatnog ulagača.

173    U tom pogledu Francuska Republika u biti prigovara Komisiji da je smatrala da tržišta mogu smatrati izjave od srpnja 2002. nadalje obvezom francuske države. Tvrdi da u trenutku davanja izjave od 12. srpnja 2002. narav mjera koje je francuska država namjeravala poduzeti u pogledu društva FT još nije bila određena te da, konkretno, nije donesena nikakva odluka o ulaganju koja bi se mogla kvalificirati kao čvrsta obveza francuske države. Teza Komisije bila je, osim toga, protivna vrlo općenitim i nepreciznim iskazima ministra gospodarstva navedenima u toj izjavi, iz kojih proizlazi da bi se eventualna državna intervencija provela po tržišnim uvjetima i isključivo u slučaju postojanja dokazanih financijskih poteškoća poduzetnika, što tada nije bio slučaj. Što se tiče kontakta koji je francuska vlada imala s agencijama za kreditni rejting u srpnju 2002., on uopće nije neobičan ili izniman, nego proizlazi iz odgovornosti većinskog dioničara čije razumno ponašanje, među ostalim, podrazumijeva redovito i pažljivo praćenje rejtinga svojih poduzetnika.

174    Kao prvo, društvo FT tvrdi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrala da izjave od srpnja 2002. nadalje nije mogao dati referentni ulagač koji se nalazi u istom položaju kao francuska država. Tvrdi da je francuska država izjavom od 12. srpnja 2002. samo pokušala utjecati na reakciju tržištâ zahvaljujući svojem ugledu solventnog i pouzdanog vjerovnika i dužnika. Upotrijebila je posebna pravila funkcioniranja financijskih tržištâ kako bi stabilizirala gospodarski položaj društva FT, kao što je to u sličnoj situaciji mogao učiniti i privatni dioničar. Iz te izjave jasno proizlazi da francuska država još nije čvrsto i neopozivo odlučila intervenirati. Što se tiče izjava od 13. rujna i 2. listopada 2002., one su bile jednako opće i neprecizne. Društvo FT osobito dodaje da je francuska država, nakon objave svojih polugodišnjih financijskih izvještaja 12. rujna 2002., koji su pokazali dobre rezultate poslovanja, ali neuravnoteženu financijsku strukturu, poduzela odgovarajuće mjere.

175    Kao drugo, društvo FT navodi da Komisija nije dokazala da je izjava od 12. srpnja 2002. imala učinak iskrivljenja stanja na tržištima koje je trajalo do prosinca 2002.

176    Što se tiče drugog tužbenog razloga, kao prvo, Komisija prigovara Francuskoj Republici i društvu FT da su statički i „fotografski“ tumačili predmetnu aktivnost kao i da su usko, nepotpuno i pogrešno razumjeli pobijanu odluku. Međutim, događaje koji su prethodili ponudi dioničarskog zajma nije bilo moguće analizirati po fazama. Komisija navodi da je, osim toga, u uvodnim izjavama 187. i 222. i pratećim uvodnim izjavama pobijane odluke objasnila razloge zbog kojih je bila dužna analizirati izjave od srpnja 2002. nadalje i ponudu dioničarskog zajma kao cjelinu. Navodi da je, s obzirom na materijalnu i gospodarsku povezanost između izjave od 12. srpnja 2002. i ponude dioničarskog zajma, bilo potrebno ispitati cjelokupno ponašanje francuske države od srpnja 2002. nadalje. Dodaje da je strategija francuskih tijela bila dio kontinuiranog postupka sanacije društva FT, koji nije bio ograničen na događaje iz prosinca 2002.

177    U ovom se slučaju u nizu glavnih događaja, koji su opisani u uvodnim izjavama 36. do 56. pobijane odluke, jasno pokazala namjera Francuske Republike da podrži društvo FT kako bi spriječila svako kasnije smanjenje rejtinga. U tom pogledu financijska tržišta nisu ispitala jesu li izjave od srpnja 2002. nadalje obvezujuće i predstavljaju li neopozivu obvezu. Zapravo je dojam koji je stvorila francuska država, da je obveza u pogledu podrške društvu FT čvrsta i obvezujuća, bio odlučujući za predodžbu agencija za kreditni rejting kao i za predodžbu tržištâ, s obzirom na povećanje cijene dionica društva FT nakon izjave od 12. srpnja 2002. Slijedom toga, pitanje jesu li izjave od srpnja 2002. nadalje predstavljale potporu više nije bilo relevantno jer je u trenutku njihova ostvarenja u obliku ponude dioničarskog zajma u prosincu 2002. utvrđeno, s jedne strane, da je obveza tada postala neopoziva i, s druge strane, da nije bila u skladu s kriterijem privatnog ulagača s obzirom na to da do nje nije došlo pod normalnim tržišnim uvjetima.

178    Prema mišljenju Komisije, privatni ulagač ne bi dao izjave poput onih koje su dala francuska tijela od srpnja 2002. nadalje. S obzirom na vrlo neuravnoteženu financijsku situaciju društva FT u 2002., na činjenicu da se plan za smanjivanje duga koji su najavili njegovi direktori u ožujku 2002. smatrao neostvarivim, da je društvo FT izgubilo povjerenje tržištâ, da u tom razdoblju nije poduzeta nijedna mjera s ciljem poboljšanja njegova upravljanja i rezultata i da nije zahtijevana nikakva opsežna revizija te na činjenicu da francuska vlada, prema vlastitim riječima, nije imala jasnu ideju o tome što treba poduzeti da bi se riješila kriza društva FT, razuman privatni ulagač bio bi oprezniji u svojim izjavama kojima želi vratiti povjerenje tržišta. Komisija podsjeća da je u ovom slučaju smatrala da ne raspolaže dostatnim elementima da bi nepobitno dokazala da izjave od srpnja 2002. nadalje predstavljaju neopozivu upotrebu državnih sredstava, a stoga i potpore u smislu članka 87. UEZ‑a. Ipak je imala pravo provjeriti bi li, u okolnostima poput onih iz srpnja 2002., razuman privatni ulagač preuzeo isti rizik koji se sastojao, s jedne strane, od gospodarskog rizika povezanog s vjerodostojnošću tih izjava na tržištu i, s druge strane, od pravnog rizika, s obzirom na to da su se te izjave mogle smatrati obvezujućima u nekoliko nacionalnih pravnih poredaka. Iz toga je zaključila da je od srpnja 2002. postalo nemoguće usporediti ponašanje javnog ulagača s ponašanjem privatnog ulagača u normalnoj tržišnoj situaciji jer nijedan privatni ulagač ne bi mogao utjecati na tržište kao što su to učinila francuska tijela svojim izjavama od srpnja 2002. nadalje. Stoga je došla do zaključka da je primjena kriterija razumnog privatnog ulagača samo na situaciju od prosinca 2002. bila pogrešna jer u tom trenutku više nije bilo moguće ocijeniti položaj društva FT u normalnim tržišnim uvjetima.

179    Komisija odbacuje tvrdnju da njezino stajalište sprječava države članice da se ponašaju kao razumni ulagači. Komisija je samo usporedila ponašanje francuske države s ponašanjem privatnog ulagača tijekom cijelog postupka koji je naveo tu državu da svoju podršku konkretizira u obliku ponude dioničarskog zajma, pri čemu ta ponuda predstavlja samo ostvarenje njezine načelne odluke da podrži društvo FT odgovarajućim mjerama objavljenima u izjavama od srpnja 2002. nadalje. Međutim, javna objava te jasne i kategoričke obveze prema tržištu obuhvaćala je financijske rizike koje privatni ulagač ne bi preuzeo toliko neoprezno, barem ne prije nego što bi se detaljno informirao o imovinskom stanju društva FT. Francuska tijela sama su tijekom upravnog postupka priznala da na dan 12. srpnja 2002. nisu znala točan položaj društva FT niti učinkovite načine da ga poboljšaju. U takvoj bi situaciji svaki razuman dioničar izbjegao davanje izjava koje bi za njega mogle postati obvezujuće, makar i u budućnosti, i time ugroziti vlastitu financijsku situaciju na tržištima.

180    Kao drugo, Komisija tvrdi da nije počinila nikakvu pogrešku time što je smatrala da se izjave od srpnja 2002. nadalje i ponuda dioničarskog zajma, objavljena i prijavljena 4. prosinca 2002., trebaju analizirati zajedno s obzirom na članak 87. stavak 1. UEZ‑a. Tvrdi da su kriteriji koje je Opći sud postavio u točkama 103. i 104. presude o žalbi u ovom slučaju ispunjeni i da iz prikaza činjeničnog stanja iz točaka 3. do 19. te presude očito proizlazi da su te izjave i ta ponuda usko i neodvojivo povezane. U tom pogledu tvrdi, kao prvo, da su predmetne državne intervencije bile vremenski blizu i da su sve bile dio sveobuhvatne strategije za sanaciju društva FT, kao drugo, da je jedina svrha tih različitih intervencija bila izbjeći to da društvo FT pretrpi tešku krizu likvidnosti u 2003. te, kao treće, da se položaj društva FT između srpnja i prosinca 2002. nije bitno promijenio.

181    Kao treće, Komisija osporava argument Francuske Republike i društva FT koji se temelji na tome da se nije mogla staviti u situaciju iz srpnja 2002. kako bi primijenila kriterij razumnog privatnog ulagača na mjere od prosinca 2002. Odbacuje njihovu tvrdnju da je u obzir uzela samo situaciju od srpnja 2002. te pritom zanemarila mjere donesene između tog datuma i prosinca 2002. Prema njezinu mišljenju, sve mjere koje su francuska tijela donijela nakon srpnja 2002. bile su donesene u okolnostima koje je iskrivila izjava od 12. srpnja 2002. Stoga se sindikat banaka mogao sastati u rujnu 2002. samo zato što se rejting društva FT mogao održati zahvaljujući toj izjavi. Komisija ponavlja da ponuda dioničarskog zajma predstavlja samo ostvarenje načelne odluke da se podrži društvo FT, javno iskazane u srpnju 2002. Budući da se kriterij razumnog privatnog ulagača primijenio na datum tog ostvarenja, Komisiji se ne može prigovoriti da je povrijedila načelo pravne sigurnosti.

182    Što se tiče trećeg tužbenog razloga, kao prvo, Komisija tvrdi da je odluka francuske države da podrži društvo FT bila „načelno jasna“ od 12. srpnja 2002., iako načini njezina preuzimanja obveze u tom trenutku još nisu bili utvrđeni. Izjava od 12. srpnja 2002. bila je dio „strategije vjerodostojne obveze države da podrži društvo FT“ te su ju tržišta takvom smatrala. Iz doslovne analize te izjave i njezina okvira proizlazi da je ta obveza bila jasna i da se, štoviše, ponavljala. To je potkrijepila činjenica da su francuska tijela stupila u izravni kontakt s glavnim sudionicima na tržištu kako bi oni bili posrednici kod ulagača. Komisija dodaje da je dokazala da je tu predodžbu tržištâ potvrdila njihova reakcija kao i komentari financijskih analitičara.

183    Prema mišljenju Komisije, činjenica da je francuska država kvalificirala svoje ponašanje kao razumno ne dovodi u pitanje bezuvjetnost njezine obveze. Isto tako, navođenje eventualnog nastanka financijskih problema društva FT ne bi se moglo tumačiti kao suspenzivni ili rezolutivni uvjet te obveze. Naime, nije postojao nijedan element kojim bi se moglo dokazati da je tržište primijetilo bilo kakav uvjet u tom pogledu. Ako je ministar gospodarstva htio uvjetovati svoju obvezu poštovanjem prava Unije, trebao je izraziti izričitu zadršku prema kojoj bi se svaka kasnija intervencija prethodno prijavila Komisiji te provela isključivo nakon njezina odobrenja.

184    Kao drugo, Komisija u odgovoru na argumente društva FT osobito tvrdi da je Sud u točkama 4., 6., 10., 15. i 133. presude o žalbi potvrdio svoju analizu prema kojoj je izjava od 12. srpnja 2002. sigurno utjecala na stanje na tržištima, s obzirom na to da je rejting društva FT bio zadržan u investicijskom razredu samo „zbog navoda francuske države“. Navodi da, ako je ta izjava imala takav utjecaj, to je sigurno zato što je tržište smatralo da predstavlja vjerodostojnu obvezu države. Dodaje da iz same argumentacije društva FT proizlazi da je francuska država očekivala da će izjave od srpnja 2002. nadalje imati učinke na tržište i da su ti učinci bili ključni za podnošenje ponude dioničarskog zajma.

 Ocjena Općeg suda

–       Pregled relevantne sudske prakse

185    Valja podsjetiti da je, u skladu s člankom 87. stavkom 1. UEZ‑a, osim ako je Ugovorima drukčije predviđeno, svaka potpora koju dodijeli država članica ili koja se dodjeljuje putem državnih sredstava u bilo kojem obliku kojim se narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj, nespojiva sa zajedničkim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama.

186    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi se mjera kvalificirala kao „potpora“ u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a, moraju biti ispunjene sve pretpostavke iz te odredbe (vidjeti presudu od 2. rujna 2010., Komisija/Deutsche Post, C‑399/08 P, Zb., EU:C:2010:481, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

187    Stoga, da bi se nacionalna mjera mogla okarakterizirati kao državna potpora u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a, mora se, kao prvo, raditi o intervenciji države ili intervenciji putem državnih sredstava, kao drugo, ta intervencija mora biti takva da može utjecati na trgovinu među državama članicama, treće, mora davati selektivnu prednost svojem korisniku i, četvrto, treba narušavati ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje (vidjeti presudu Komisija/Deutsche Post, t. 186. supra, EU:C:2010:481, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

188    Što se tiče prvog od tih uvjeta, iz sudske prakse proizlazi da samo prednosti dodijeljene izravno ili neizravno putem državnih sredstava ili koje čine dodatan trošak za državu treba smatrati potporama u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a. Štoviše, iz samog teksta te odredbe i pravila postupka utvrđenih u članku 88. UEZ‑a proizlazi da prednosti dodijeljene putem drugih sredstava, koja nisu državna, ne potpadaju u područje primjene predmetnih odredaba (vidjeti u tom smislu presude od 17. ožujka 1993., Sloman Neptun, C‑72/91 i C‑73/91, Zb., EU:C:1993:97, t. 19.; od 1. prosinca 1998., Ecotrade, C‑200/97, Zb., EU:C:1998:579, t. 35. i od 13. ožujka 2001., PreussenElektra, C‑379/98, Zb., EU:C:2001:160, t. 58.).

189    Iz sudske prakse također proizlazi da nije potrebno u svakom slučaju utvrditi da postoji prijenos državnih sredstava kako bi se prednost koja je dodijeljena jednom ili više poduzetnika mogla smatrati državnom potporom u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a (vidjeti u tom smislu presude od 15. ožujka 1994., Banco Exterior de España, C‑387/92, Zb., EU:C:1994:100, t. 14.; od 19. svibnja 1999., Italija/Komisija, C‑6/97, Zb., EU:C:1999:251, t. 16. i od 16. svibnja 2002., Francuska/Komisija, C‑482/99, Zb., EU:C:2002:294, t. 36.).

190    Što se tiče uvjeta da se predmetna mjera treba analizirati kao da se njome dodjeljuje prednost njezinu korisniku, valja podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se državnim potporama smatraju intervencije koje su bez obzira na svoj oblik takve da mogu staviti poduzetnike izravno ili neizravno u povoljniji položaj ili koje treba smatrati gospodarskom prednošću koju poduzetnik korisnik ne bi ostvario u normalnim tržišnim uvjetima (vidjeti presudu Komisija/Deutsche Post, t. 186. supra, EU:C:2010:481, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

191    Tako se osobito smatraju potporama različiti oblici intervencija koje smanjuju troškove koji uobičajeno opterećuju proračun poduzetnika i koje nisu subvencije u pravom smislu, ali su iste prirode i imaju iste učinke (vidjeti u tom smislu presude Banco Exterior de España, t. 189. supra, EU:C:1994:100, t. 13. i od 19. rujna 2000., Njemačka/Komisija, C‑156/98, Zb., EU:C:2000:467, t. 25.).

192    Osim toga, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da intervencija javnih vlasti u kapital društva, bez obzira u kojem obliku, može predstavljati državnu potporu u smislu članka 87. UEZ‑a kada su uvjeti iz tog članka ispunjeni (vidjeti presude od 14. rujna 1994., Španjolska/Komisija, C‑278/92 do C‑280/92, Zb., EU:C:1994:325, t. 20. i navedenu sudsku praksu i od 8. svibnja 2003., Italija i SIM 2 Multimedia/Komisija, C‑399/00 i C‑328/99, Zb., EU:C:2003:252, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

193    Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi također proizlazi, iz načela jednakosti postupanja prema javnim i privatnim društvima, da se kapital koji je država stavila na raspolaganje jednom poduzetniku, izravno ili neizravno, u okolnostima koje odgovaraju normalnim tržišnim uvjetima ne smatra državnom potporom (vidjeti presudu Italija i SIM 2 Multimedia/Komisija, t. 192. supra, EU:C:2003:252, t. 37. i navedenu sudsku praksu). Stoga uvjeti koje treba ispuniti mjera da bi spadala pod pojam „potpore“ u smislu članka 87. UEZ‑a nisu zadovoljeni ako je javno društvo korisnik moglo steći istu prednost poput one koja je odobrena putem sredstava države u okolnostima koje odgovaraju redovnim tržišnim okolnostima, dok se za javna društva ta procjena u načelu izvršava primjenom kriterija razumnog privatnog ulagača (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF i dr., C‑124/10 P, Zb., EU:C:2012:318, t. 78. i navedenu sudsku praksu).

194    Prema sudskoj praksi treba razlikovati, s jedne strane, ulogu države članice kao dioničara društva i, s druge strane, ulogu države kao javne vlasti. Primjenjivost kriterija razumnog privatnog ulagača u konačnici ovisi o tome da predmetna država članica dodjeljuje, ne u svojstvu javne vlasti već u svojstvu dioničara, ekonomsku prednost jednom društvu (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/EDF i dr., t. 193. supra, EU:C:2012:318, t. 80. i 81.).

195    Prema tome, treba ocijeniti bi li se u sličnim okolnostima moglo navesti jednog privatnog ulagača veličine koja je usporediva s veličinom tijela koja vode javni sektor da uplati kapital u istom iznosu, osobito s obzirom na dostupne informacije i promjene koje je na dan navedenih uplata bilo moguće predvidjeti (vidjeti presudu Italija i SIM 2 Multimedia/Komisija, t. 192. supra, EU:C:2003:252, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

196    U svrhu te analize treba ocijeniti bi li u uobičajenim tržišnim uvjetima tu mjeru prihvatio privatni ulagač koji se nalazi u položaju koji je najbliži onome države članice o kojoj se radi, s tim da treba uzeti u obzir samo prednosti i obveze u vezi s položajem te posljednje u svojstvu dioničara, a isključiti one koje su vezane uz njezino svojstvo javne vlasti (presuda Komisija/EDF i dr., t. 193. supra, EU:C:2012:318, t. 79.).

–       Pregled rasuđivanja Komisije u pobijanoj odluci

197    Nakon što su navedena ta načela, potrebno je kratko opisati rasuđivanje Komisije u pobijanoj odluci da bi u uvodnoj izjavi 230. te odluke utvrdila da u ovom slučaju kriterij razumnog privatnog ulagača nije ispunjen.

198    Komisija polazi od pretpostavke da su francuska tijela izjavom od 12. srpnja 2002., čiji je sadržaj potvrđen i pojašnjen u izjavama od 13. rujna i 2. listopada 2002., načelno odlučila podržati društvo FT od srpnja 2002. Ponuda dioničarskog zajma, objavljena i prijavljena 4. prosinca 2002., predstavljala je samo „ostvarenje“ (ili „konkretizaciju“) te načelne odluke. Stoga Komisija smatra da ne može analizirati tu ponudu a da pritom ne uzme u obzir izjave od srpnja 2002. nadalje te u tom pogledu treba usvojiti sveobuhvatan pristup (vidjeti osobito uvodne izjave 185. do 187., 202. do 207., 213., 222. do 224. i 226. pobijane odluke).

199    Nadalje, Komisija tvrdi da razuman privatni ulagač, osobito s obzirom na tešku financijsku situaciju u kojoj se društvo FT nalazilo u srpnju 2002., na gubitak povjerenja tržištâ u tom razdoblju, neprovedenu reviziju poduzetnika do listopada 2002. kao i na nedostatak realnog plana smanjivanja duga do prosinca 2002., „od srpnja 2002.“ (ili „u srpnju 2002.“), ne bi javno dao izjave poput onih koje je dala francuska država, koje bi, s gospodarskog gledišta, mogle ozbiljno ugroziti njegovu vjerodostojnost i ugled te ga, iz pravnog gledišta, čak obvezati da otada financijski podržava poduzetnika (vidjeti osobito uvodne izjave 206., 210., 217., 221., 228. i 229. pobijane odluke).

200    Naime, prema mišljenju Komisije, izjave od srpnja 2002. nadalje bile su dovoljno jasne, precizne i čvrste da vjerodostojno odražavaju postojanje, od srpnja 2002., čvrste obveze francuske države da podrži društvo FT. To je osobito dokazala činjenica da je izjava od 12. srpnja 2002. prouzročila „neuobičajeno i nezanemarivo“ povećanje vrijednosti dionica i obveznica društva FT kao i komentari određenih financijskih analitičara nakon te izjave, odnosno komentari u izvještaju banke Deutsche Bank od 22. srpnja 2002. i priopćenju za medije agencije S & P od 12. srpnja 2002. (vidjeti točku 5. ove presude). Komisija također ističe činjenicu da je podrška koju je francuska država iskazala od srpnja 2002. bila odlučujuća za zadržavanje rejtinga društva FT na ulagačkom stupnju, s obzirom na to da bi smanjenje tog rejtinga „imalo vrlo negativne posljedice na financijsku situaciju poduzetnika“ (vidjeti osobito uvodne izjave 186., 190., 191., 207. do 212., 219. do 222., 225. i 227. pobijane odluke).

201    Komisija smatra da su izjave od srpnja 2002. nadalje tako iskrivile predodžbu tržištâ i „utjecale“ na ponašanje gospodarskih subjekata u prosincu 2002. Iz toga je zaključila da se tržišni uvjeti u kojima je ponuda dioničarskog zajma bila objavljena u prosincu 2002. ne mogu smatrati normalnima te smatra da je ocjenu gospodarske racionalnosti te mjere stoga valjalo temeljiti na stanju na tržištu koje nije iskrivljeno utjecajem izjava od srpnja 2002. nadalje, odnosno na situaciji koja je prethodila tom datumu (vidjeti osobito uvodne izjave 186., 190., 191., 207. do 212., 219. do 222., 225., 227. i 228. pobijane odluke). Međutim, u tim okolnostima nije vjerojatno da bi razuman privatni ulagač „dodijelio dioničarski zajam i pri tome sam preuzeo značajan financijski rizik“ (uvodna izjava 229. pobijane odluke). Komisija u istom smislu navodi da bi „smanjenjem rejtinga društva FT ponuda dioničarskog zajma postala manje vjerojatna ili barem mnogo skuplja“ (uvodne izjave 222. i 225. pobijane odluke).

–       Mjera na koju je Komisija trebala primijeniti kriterij razumnog privatnog ulagača

202    Valja istaknuti da primjena kriterija razumnog privatnog ulagača nužno pretpostavlja da mjere koje je država donijela u korist poduzetnika daju prednost koja proizlazi iz državnih sredstava (vidjeti u tom smislu presude Komisija/EDF i dr., t. 193. supra, EU:C:2012:318, t. 89. i Westdeutsche Landesbank Girozentrale i Land Nordrhein‑Westfalen/Komisija, t. 161. supra, EU:T:2003:57, t. 180. i 181.).

203    Na raspravi održanoj 21. travnja 2009. u prethodnom postupku pred Općim sudom, u odgovoru na njegovo pitanje, sve su strane, osim toga, izričito priznale da postojanje prednosti koja proizlazi iz državnih sredstava predstavlja preduvjet za primjenu kriterija razumnog privatnog ulagača. Kad ih je Opći sud na raspravi održanoj 24. rujna 2014. u ovom postupku ponovno ispitao o tom pitanju, Francuska Republika i društvo FT ponovili su svoje stajalište, dok je Komisija pokušala promijeniti svoje, zastupajući tako tezu protivnu sudskoj praksi navedenoj u točki 202. ove presude.

204    Valja dodati da je Komisija u pobijanoj odluci primijenila pristup usklađen s načelom navedenim u točkama 202. i 203. ove presude, nakon što je najprije u uvodnim izjavama 194. do 196. nastojala utvrditi postojanje prednosti dodijeljene putem državnih sredstava i zatim, u uvodnoj izjavi 197., navela da je na njoj da ispita „[poštuje] li ta prednost načelo razumnog privatnog ulagača“.

205    U ovom slučaju iz ocjena Općeg suda iz točaka 127. do 139. presude o žalbi kao i iz razmatranja iz točaka 256. do 261. ove presude proizlazi da su se obavijest od 4. prosinca 2002. i ponuda dioničarskog zajma, promatrane zajedno, u pobijanoj odluci smatrale državnom mjerom, kojom je društvu FT dodijeljena gospodarska prednost koja proizlazi iz državnih sredstava, a kvalificirana je kao državna potpora.

206    Stoga je Komisija, kao što to pravilno tvrde Francuska Republika i društvo FT, trebala primijeniti kriterij razumnog privatnog ulagača na te dvije mjere promatrane zajedno.

207    Međutim, valja utvrditi da je Komisija, kao što proizlazi osobito iz točaka 198. do 201. ove presude, u pobijanoj odluci taj kriterij primijenila prije svega na izjave od srpnja 2002. nadalje kako bi utvrdila da ponuda dioničarskog zajma, koja je objavljena i prijavljena 4. prosinca 2002., predstavlja državnu potporu.

208    Tako je Komisija, samo zato što je najprije smatrala da izjave od srpnja 2002. nadalje nisu bile usklađene s navedenim kriterijem, kasnije i uzgredno mogla tvrditi da ta ponuda nije dana u okolnostima koje odgovaraju normalnim tržišnim uvjetima te se stoga treba analizirati s obzirom na situaciju prije srpnja 2002., odnosno na situaciju u kojoj je bila malo vjerojatna.

209    Naime, iako je pobijana odluka pomalo nejasna u tom pogledu, iz nje kao i iz objašnjenja koja je Komisija dala u svojim pismenima i na raspravi održanoj 24. rujna 2014. (vidjeti točku 225. ove presude) proizlazi da je Komisija zastupala ideju da su izjave od srpnja 2002. nadalje imale učinak iskrivljenja na stanje na tržištu zato što navodno nisu bile usklađene s kriterijem razumnog privatnog ulagača.

210    Štoviše, kao što to pravilno ističu Francuska Republika i društvo FT, iako je Komisija tvrdila da je u svrhu analize kriterija razumnog privatnog ulagača uzela u obzir „izjave [francuske] vlade od srpnja do prosinca 2002.“ (uvodna izjava 203. pobijane odluke) ili „sve predmetne izjave“ (uvodna izjava 213. pobijane odluke), valja utvrditi da se u tom pogledu zapravo oslonila gotovo isključivo samo na izjavu od 12. srpnja 2002. (vidjeti osobito uvodne izjave 221. i 229. pobijane odluke).

211    To je utvrđenje središnje uloge izjave od 12. srpnja 2002., što se tiče primjene kriterija razumnog privatnog ulagača, potvrdila Komisija svojim višestrukim tvrdnjama u pismenima pred Općim sudom. Naime, u njima osobito navodi da ta izjava obuhvaća rizike koje „privatni ulagač na taj datum ne bi preuzeo“ i da je „od srpnja 2002. postalo nemoguće usporediti ponašanja javnog ulagača s ponašanjima privatnog ulagača u normalnom stanju na tržištu“ jer su se „svi događaji koji su se odvili nakon srpnja [2002.] odvili u okviru tržišta iskrivljenog [navedenom izjavom]“ (točke 96. do 98. i 138. odgovora na tužbu u predmetu T‑425/04, t. 69. do 74. i 82. odgovora na repliku u predmetu T‑425/04, t. 106. do 109. podneska s pisanim očitovanjima Komisije od 17. srpnja 2013. u predmetu T‑425/04 RENV, t. 85. do 87. i 164. odgovora na tužbu u predmetu T‑444/04, t. 59. do 64. i 73. odgovora na repliku u predmetu T‑444/04, t. 78. do 81. podneska s pisanim očitovanjima Komisije od 17. srpnja 2013. u predmetu T‑444/04 RENV).

212    Primjena kriterija razumnog privatnog ulagača uglavnom samo na izjave od srpnja 2002. nadalje i posebno na izjavu od 12. srpnja 2002. tim je više pogrešna što Komisija, kao što je istaknula u uvodnim izjavama 188., 189., 218. i 219. pobijane odluke, ne raspolaže dostatnim elementima da bi mogla zauzeti stajalište o tome mogu li te izjave same po sebi predstavljati državnu potporu.

213    Točno je da se ne može osporiti da su izjave od srpnja 2002. nadalje dale gospodarsku prednost društvu FT.

214    U tom pogledu valja istaknuti da je Komisija u pobijanoj odluci u dovoljnoj mjeri dokazala da su te izjave osobito omogućile zadržavanje rejtinga društva u investicijskom razredu kao i ponovno stjecanje povjerenja financijskih tržišta, društvu FT omogućile lakši i povoljniji pristup novim kreditima potrebnima za refinanciranje njegovih kratkoročnih dugova u visini od 15 milijardi eura te, u konačnici, pridonijele stabilizaciji njegove krhke financijske situacije koja se u srpnju 2002. umalo znatno pogoršala (vidjeti osobito uvodne izjave 212., 221., 222. i 225. pobijane odluke).

215    Valja dodati da je Komisija, suprotno tvrdnjama društva FT, osnovano smatrala da su povoljni učinci izjava o podršci, koje su se ponavljale od srpnja 2002. nadalje, trajali do prosinca 2002. To je osobito dokazano izjavom agencije S & P od 17. prosinca 2002. u odgovoru na obavijest od 4. prosinca 2002. (vidjeti točku 33. ove presude) kao i izjavom agencije Moody’s u veljači 2003. (vidjeti točku 34. ove presude).

216    Suprotno tomu, nije dokazano da prednost utvrđena u točki 214. ove presude proizlazi iz državnih sredstava. Međutim, prema sudskoj praksi, da bi utvrdila postojanje državne potpore, Komisija treba utvrditi dovoljno izravnu vezu između, s jedne strane, prednosti dodijeljene korisniku i, s druge strane, smanjenja državnog proračuna, odnosno dovoljno konkretnog gospodarskog rizika od opterećenja tog proračuna (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2011., Komisija/Nizozemska, C‑279/08 P, Zb., EU:C:2011:551, t. 111.).

217    U tom je pogledu dovoljno istaknuti da iz uvodnih izjava 188., 189., 218. i 219. pobijane odluke proizlazi to da je sama Komisija smatrala da ne raspolaže dostatnim elementima da bi mogla nepobitno utvrditi da izjave od srpnja 2002. nadalje predstavljaju upotrebu državnih sredstava. Osim toga, Komisija je u odgovoru na pisano pitanje koje joj je Opći sud postavio u ovim predmetima, upućujući na gore navedene uvodne izjave, pojasnila da „nema sumnje da nije riješila pitanje po čemu bi se te izjave, koje se mogu smatrati pravno i gospodarski obvezujućima u pogledu relevantnog nacionalnog prava, zbog toga mogle kao takve kvalificirati kao mjere potpore koje predstavljaju upotrebu državnih sredstava“. Komisija je dodala da je time htjela istaknuti da postoje „stvarni rizici“ od toga da se navedene izjave, s jedne strane, smatraju pravno obvezujućima i da, s druge strane, imaju gospodarske posljedice, ali da, predostrožnosti radi, nije htjela utvrditi postojanje upotrebe državnih sredstava samo na temelju tih rizika.

218    Iz prethodno navedenoga valja zaključiti da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je kriterij razumnog privatnog ulagača primijenila prije svega i uglavnom na izjave od srpnja 2002. nadalje te posebno na izjavu od 12. srpnja 2002.

–       Trenutak u koji se Komisija trebala postaviti da bi primijenila kriterij razumnog privatnog ulagača

219    Prema sudskoj praksi, prilikom ocjene mjere s obzirom na članak 87. UEZ‑a valja uzeti u obzir sve relevantne elemente i njihov okvir (presuda od 15. prosinca 2009., EDF/Komisija, T‑156/04, Zb., EU:T:2009:505, t. 221.). Opći sud u istom je smislu pojasnio da se, u svrhu utvrđivanja je li država postupala kao razumni ulagač u tržišnom gospodarstvu, potrebno postaviti u kontekst razdoblja tijekom kojeg su donesene mjere financijske potpore kako bi se procijenila gospodarska racionalnost postupanja države (presuda Francuska/Komisija, t. 189. supra, EU:C:2002:294, t. 71.).

220    Osim toga, valja podsjetiti da je, prema sudskoj praksi, u svrhu utvrđivanja ima li intervencija javnih vlasti u kapital poduzetnika narav državne potpore, potrebno ocijeniti bi li se u sličnim okolnostima moglo navesti jednog privatnog ulagača usporedive veličine da uplati kapital u istom iznosu, osobito s obzirom na dostupne informacije i promjene koje je na dan navedenih uplata bilo moguće predvidjeti (vidjeti točku 195. ove presude).

221    U skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 219. i 220. ove presude, Komisija stoga treba primijeniti kriterij razumnog privatnog ulagača na način da se postavi u kontekst u kojem je donesena državna mjera financijske potpore koju je moguće kvalificirati kao državnu potporu.

222    Iz toga slijedi da Komisija u ovom slučaju nije samo trebala primijeniti kriterij razumnog privatnog ulagača prije svega na obavijest od 4. prosinca 2002. zajedno s ponudom dioničarskog zajma (vidjeti točke 202. do 218. ove presude), nego je uz to, kako bi ostvarila tu primjenu, bila dužna postaviti se u kontekst razdoblja u kojemu je francuska država donijela tu mjeru, u ovom slučaju prosinca 2002.

223    Međutim, osim činjenice da je kriterij razumnog privatnog ulagača na navedenu mjeru primijenila tek kasnije i uzgredno, Komisija se, da bi to učinila, postavila u kontekst situacije prije srpnja 2002. (vidjeti osobito uvodnu izjavu 228. pobijane odluke).

224    Komisija ne može opravdati svoje stajalište činjenicom da su tržišni uvjeti iz prosinca 2002. bili iskrivljeni ili neuobičajeno narušeni izjavama od srpnja 2002. nadalje i osobito izjavom od 12. srpnja 2002.

225    U tom pogledu valja istaknuti da je Komisija, kad ju je Opći sud o tome ispitao na raspravi održanoj 24. rujna 2014., izjavila da se njezina teza o učinku iskrivljenja navedenih izjava pravno temelji samo na članku 87. UEZ‑a i, konkretnije, na kriteriju razumnog privatnog ulagača.

226    Međutim, kao što je već utvrđeno u točkama 212. do 217. ove presude, Komisija u pobijanoj odluci nije zauzela stajalište o tome mogu li izjave od srpnja 2002. nadalje, za koje nije dokazala da obuhvaćaju upotrebu državnih sredstava, same po sebi predstavljati državnu potporu.

227    Točno je da se, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 220. ove presude, usporedba ponašanja države s ponašanjem privatnog ulagača treba provesti uzimajući u obzir dostupne informacije i promjene koje je na dan predmetnih financijskih uplata bilo moguće predvidjeti. To znači da se ne mogu uzeti u obzir događaji i informacije nakon dodjele potpore, ali se Komisiji ni na koji način ne zabranjuje da uzme u obzir prethodne događaje, koji su dio okvira predmetne potpore, i njihove učinke. Stoga je Komisija, u svrhu procjene gospodarske isplativosti ponašanja francuske države, mogla uzeti u obzir sve elemente koji su određivali taj okvir, koji u ovom slučaju nije bio ograničen na događaje iz prosinca 2002.

228    Drugim riječima, Komisija je bila potpuno ovlaštena u svoju analizu uključiti izjave od srpnja 2002. nadalje kao „prethodne činjenice [...] koje su objektivno relevantne“ (uvodna izjava 185. pobijane odluke) i koje „[omogućuju] bolje razumijevanje razloga i dosega mjera iz prosinca 2002.“ (uvodna izjava 186. pobijane odluke).

229    Međutim, iako se „dostupne informacije“ mogu odnositi na događaje i objektivne elemente iz prošlosti, kao što su izjave od srpnja 2002. nadalje, ipak se ne može prihvatiti da ti događaji i prethodni elementi sami po sebi u odlučujućoj mjeri predstavljaju relevantan referentni okvir za primjenu kriterija razumnog privatnog ulagača. Suprotno tomu, s obzirom na to da je potrebna ex ante analiza na temelju dostupnih informacija, uzimanjem u obzir događaja i elemenata iz prošlosti ne isključuje se mogućnost da se uzmu u obzir nedavni događaji i objektivni elementi u dijelu u kojem oni mogu biti odlučujući za tu ex ante analizu zato što prethodne činjenice zbog njih postaju nevažeće ili zato što oni određuju budući razvoj imovinskog stanja korisnika i njegova položaja na tržištu. Tako prethodni događaji, čak i ako predstavljaju objektivne činjenice o kojima je barem djelomično ovisio nastanak nedavnih događaja, ne mogu poništiti značenje navedenih nedavnih događaja ako je očito da su ti događaji, kao što su mjere restrukturiranja, stvarno utjecali na taj razvoj.

230    Komisija je u ovom slučaju očito zanemarila tu pretpostavku jer nije uzela u obzir niz relevantnih elemenata o kojima je odluka francuske države iz prosinca 2002. stvarno ovisila, odnosno, osim ponovnog stjecanja povjerenja financijskih tržišta i zadržavanja rejtinga društva FT, prije svega, mjere restrukturiranja i uravnoteženja koje su donesene u okviru tog društva, među kojima i plan Ambition 2005 koji su sastavili njegovi novi direktori između listopada i prosinca 2002., kojim se osobito predviđala provedba plana poboljšanja operativne učinkovitosti poduzetnika pod nazivom „plan TOP“. Također nije uzela u obzir druge ključne elemente kao što su obveza sindikata banaka od rujna 2002. da će, što se tiče dijela namijenjenog privatnim ulagačima, jamčiti uspješno povećanje kapitala društva FT, zatim prodaja imovine društva FT koja nije ključna između srpnja i prosinca 2002. u visini od otprilike 2,5 milijarde eura, zatim imenovanje novog tima direktora poduzetnika u listopadu 2002. te rješavanje spora između društva FT njemačkog operatera Mobilcom u studenome 2002. Osim toga, svi su ti elementi doveli do značajnog poboljšanja poslovnih izgleda i učinkovitosti društva FT tijekom druge polovice 2002., kao što je Francuska Republika to uvjerljivo dokazala u svojem odgovoru na pisano pitanje Općeg suda u okviru ovog postupka. Potrebno je dodati da Komisija u uvodnoj izjavi 260. pobijane odluke ističe da određivanje predmetne potpore nije primjereno temeljiti samo na izjavama od srpnja 2002. nadalje jer, „iako upotreba stanja na tržištu prije [tih] izjava [...] omogućuje da se u obzir uzmu učinci prethodnih izjava francuskih tijela na tržištâ, ono ne omogućava da se ti učinci odvoje od drugih eventualnih učinaka događaja poput promjene uprave društva FT ili plana Ambition 2005“.

231    Iz uvodne izjave 228. pobijane odluke i iz pismena Komisije proizlazi da Komisija, u okviru primjene kriterija razumnog privatnog ulagača, zapravo nije odvagnula te različite odlučujuće elemente. Čak ih je namjerno odbila uzeti u obzir u tom okviru jer je smatrala da treba, retroaktivno i na temelju svoje teze o iskrivljenosti, dati prednost starijim događajima, konkretno onima iz razdoblja od lipnja do srpnja 2002.

232    U tim okolnostima valja smatrati da je pristup Komisije, koja je smatrala da je, kako bi se uzeo u obzir navodni učinak iskrivljenja koji su imale izjave od srpnja 2002. nadalje, potrebno usporediti činjeničnu situaciju u kojoj je francuska država u prosincu 2002. konačno donijela konkretne mjere potpore imovinskom i financijskom stanju društva FT prije izjave od 12. srpnja 2002., umjetan i očito pogrešan. Slijedom toga, Komisija nije osnovano tvrdila da se ne treba osloniti na stanje na tržištu u prosincu 2002., nego se treba temeljiti na stanju na tržištu koje nije iskrivljeno navedenim izjavama.

233    Naposljetku, argumentacija Komisije da razuman privatni ulagač ne bi dao izjave poput onih koje je francuska vlada dala od srpnja 2002. temelji se na očitoj pogrešci u ocjeni, što predstavlja dodatni razlog za odbacivanje teze o iskrivljenosti na koju se poziva.

234    Valja podsjetiti da se ta argumentacija temelji na pretpostavci da izjave od srpnja 2002. nadalje, a prije svega izjava od 12. srpnja 2002., „mogu, iz čisto gospodarskog gledišta, ozbiljno ugroziti vjerodostojnost i ugled [francuske države] te ju, s pravnog gledišta, čak obvezati da otada u svakom slučaju financijski podržava društvo [FT]“ (uvodna izjava 229. pobijane odluke). Naime, prema mišljenju Komisije, te su izjave bile „dovoljno jasne, precizne i čvrste da odražavaju postojanje vjerodostojne obveze [francuske] države“ da podrži društvo FT (uvodna izjava 208. pobijane odluke). Barem su sudionici na tržištu primijetili postojanje takve čvrste obveze (uvodne izjave 206., 213., 220. i 221. pobijane odluke). Međutim, prema mišljenju Komisije, s obzirom na kriznu situaciju u kojoj se društvo FT nalazilo u srpnju 2002., razuman privatni ulagač ne bi javno dao takve izjave podrške, koje mogu obuhvaćati takve financijske rizike, barem ne prije nego što bi se detaljno informirao o imovinskom stanju tog poduzetnika (uvodna izjava 229. pobijane odluke).

235    U tom pogledu najprije valja istaknuti da nije dovoljno to da tržišta mogu jednostavno smatrati da izjave javnih vlasti otkrivaju njihove čvrste obveze kako bi se utvrdilo da te izjave mogu proizvesti štetne gospodarske ili pravne posljedice poput onih na koje se pozvala Komisija. Takav zaključak podrazumijeva da su predmetne izjave dovoljno jasne, precizne i čvrste da konkretno predstavljaju takvu obvezu. Naime, priznavanje postojanja potpore treba se temeljiti na objektivnim utvrđenjima, a ne samo na predodžbi sudionika na tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 26. lipnja 2008., SIC/Komisija, T‑442/03, Zb., EU:T:2008:228, t. 126.). Stoga činjenica, koja je uostalom utvrđena (vidjeti točku 214. ove presude), da su izjave od srpnja 2002. nadalje proizvele pozitivan učinak na predodžbu sudionika na tržištu jer su, među ostalim, omogućile zadržavanje rejtinga društva FT u investicijskom razredu kao i ponovno stjecanje povjerenja financijskih tržišta, ne može biti presudna.

236    Nadalje, iz analize naravi izjava od srpnja 2002. nadalje proizlazi da one ne predstavljaju čvrstu obvezu francuske države koja može proizvesti štetne posljedice koje navodi Komisija.

237    Stoga, kao prvo, što se tiče izjave od 12. srpnja 2002., valja utvrditi da je tu izjavu dao ministar gospodarstva prije svega u svojoj ulozi predstavnika francuske države kao većinskog dioničara društva FT („[m]i smo većinski dioničar“). U toj je ulozi izričito tvrdio da se francuska država, bez obzira na oblik intervencije, namjerava ponašati kao razuman ulagač („[d]ržava dioničar ponašat će se kao razuman ulagač“). Komisija u tom pogledu nije iznijela nijedan element kojim bi se moglo dokazati da je ta namjera, da se buduća intervencija francuske države uvjetuje poštovanjem kriterija razumnog privatnog ulagača, u trenutku te izjave bila samo iskazana, a ne stvarna i ozbiljna.

238    Osim toga, izjava od 12. srpnja 2002. bila je nejasna i neprecizna u pogledu mogućih mjera potpore koje je francuska država mogla poduzeti u kasnijoj, još neodređenoj fazi („ponašati kao razuman ulagač i [...] poduzet ćemo odgovarajuće mjere“). S obzirom na otvorenost i nejasnoću tog prijedloga, Komisija nije osnovano utvrdila da je navodna obveza koju je preuzela francuska država, u okviru koje je još trebalo utvrditi samo „načine intervencije [...], odnosno načine provedbe“ (uvodna izjava 209. pobijane odluke), jasna, s obzirom na to da takva jasna obveza nužno podrazumijeva utvrđivanje naravi i dosega te eventualne buduće intervencije. Međutim, kao što to potvrđuje izvještaj banke Deutsche Bank od 22. srpnja 2002., na koji se sama Komisija oslonila u uvodnoj izjavi 221. i bilješci br. 146 pobijane odluke, tržište još nije moglo, s obzirom na izjavu od 12. srpnja 2002., utvrditi narav i doseg te buduće intervencije francuske države („društvo [FT] imalo je sve veće povjerenje tržišta [zbog toga] što će [francuska] vlada na neki način podržati kredit“; ta „implicitna [podrška] [francuske] države [...] mogla bi poprimiti oblik zajmova pod tržišnim uvjetima koje bi osigurale banke ili [francuska] vlada“). Osim toga, izjavom od 12. srpnja 2002. izričito se odbacuje pretpostavka o povećanju kapitala društva FT jer se njome potvrđuju budući karakter, uvjetovanost i nepreciznost takve intervencije, iako je francuska država u prosincu 2002. slijedila upravo tu mogućnost („Ne, nipošto ne! Samo tvrdim da ćemo pravodobno poduzeti odgovarajuće mjere. Ako bude potrebno [...]“).

239    To je tumačenje potvrđeno s obzirom na činjenični okvir u kojem je dana izjava od 12. srpnja 2002. Kao što, čini se, priznaje sama Komisija (vidjeti točku 179. ove presude), francuska država u toj fazi, u nedostatku relevantnih informacija o točnom opsegu financijskih poteškoća s kojima je društvo FT bilo suočeno, o budućoj reakciji financijskih tržišta na tu izjavu i o razvoju započetom nakon predviđenog restrukturiranja društva FT, još nije mogla dovoljno precizno poznavati ni utvrditi narav, doseg i uvjete dodjele eventualne mjere potpore u korist tog poduzetnika. Iz cjelokupnog ponašanja francuskih tijela 12. srpnja 2002., uključujući činjenicu da su stupila u izravni kontakt s agencijama za kreditni rejting, zapravo proizlazi da su namjeravala brzo vratiti povjerenje na financijskim tržištima u pogledu potencijalne i buduće podrške francuske države u korist društva FT samo kako bi spriječila dodatno smanjenje njegova rejtinga kao i onemogućavanje pristupa novim kreditima na tržištu vrijednosnica, a da u tom određenom trenutku tu eventualnu podršku ipak nisu pobliže utvrdila. Naime, prijevremeno utvrđenje eventualnih mjera potpore moglo je prouzročiti rizik da se kasnije mogućnosti refinanciranja duga društva FT nepotrebno ograniče te tako stvoriti potrebu da ih se prijavi Komisiji na temelju članka 88. stavka 3. UEZ‑a. Štoviše, takav je pristup, zbog toga što je prenagao, mogao narušiti povjerenje vjerovnika i ulagača u pouzdanost postupaka francuske države. U tim okolnostima, suprotno onomu što je navedeno u uvodnoj izjavi 212. pobijane odluke, činjenica da je francuska država stupila u kontakt s agencijama za kreditni rejting nije se mogla shvatiti kao element koji ide u prilog tomu da je navodna obveza francuske države čvrsta, nego samo kao prvi korak prema smanjenju pritiska na položaj društva FT na financijskim tržištima u srpnju 2002.

240    Suprotno tvrdnjama Komisije u uvodnoj izjavi 210. pobijane odluke, sama činjenica da je društvo FT u trenutku izjave od 12. srpnja 2002. već bilo suočeno s ozbiljnim poteškoćama refinanciranja ni na koji način ne mijenja činjenicu da je ta izjava u cijelosti bila otvorena i nejasna ni to da je bila značajna s obzirom na činjenični okvir u kojem je dana. Stoga, čak i ako su navedene poteškoće postojale u toj fazi, činjenica da ta izjava nije pravilno odražavala kritičnu situaciju kratkoročnog duga društva FT u tom razdoblju nije odlučujuća („ako društvo [FT] naiđe na poteškoće“; „ako će društvo [FT] imati financijske probleme, što danas nije slučaj, [francuska] država će poduzeti potrebne mjere kako bi ih se prevladalo“).

241    Osim toga, Komisija u okviru doslovnog tumačenja izjave od 12. srpnja 2002. ne može valjano tvrditi da se „nijednim elementom ne može dokazati da je tržište primijetilo bilo kakav uvjet“ (uvodna izjava 210. pobijane odluke) jer ta subjektivna predodžba određenih sudionika na tržištu nije odlučujuća za utvrđivanje naravi takve izjave (vidjeti točku 235. ove presude). Osim toga, tim se razmatranjem ne uzima u obzir činjenica da banka Deutsche Bank, naprotiv, u toj fazi nije bila sposobna predvidjeti narav i doseg eventualne buduće intervencije francuske države u korist društva FT (vidjeti točku 238. ove presude).

242    Kao drugo, što se tiče izjave od 13. rujna 2002., valja istaknuti da je i ona usmjerena prema budućnosti, uvjetovana i neprecizna u pogledu eventualnih mjera francuske države predviđenih za dugoročno razdoblje („[francuska] država podržat će društvo [FT] u provedbi plana [oporavka financijskih izvještaja] te će pridonijeti značajnom jačanju vlasničkog kapitala društva [FT], prema rasporedu i pravilima koja će se odrediti s obzirom na tržišne uvjete“), pri čemu jedina sigurnost leži u potvrdi budućeg doprinosa „značajnom jačanju vlasničkog kapitala“ društva FT i u činjenici da će se on provesti pod „tržišnim uvjetima“. Osim toga, poput izjave od 12. srpnja 2002., izjavom od 13. rujna 2002. pobliže se ne pojašnjavaju narav, doseg ni uvjeti buduće intervencije francuske države u korist društva FT te se eventualne međumjere potpore uvjetuju kriterijem potrebe („[d]o tada će [francuska] država, ako bude potrebno, poduzeti mjere uz koje će društvo [FT] moći izbjeći svaki financijski problem“).

243    Kao treće, što se tiče izjave od 2. listopada 2002., valja utvrditi da ni ona nije manje nejasna i da ne daje nikakvo značajno pojašnjenje sadržaja izjave od 13. rujna 2002. („[francuska] država pružit će potporu provedbi mjera oporavka te će pridonijeti jačanju vlasničkog kapitala društva [FT] prema pravilima koja će se odrediti […] [Francuska] država do tada će, ako bude potrebno, poduzeti mjere uz koje će društvo [FT] moći izbjeći svaki financijski problem“). Naime, francuska država tom izjavom samo nejasno predviđa svoju buduću i potencijalnu potporu jačanju vlasničkog kapitala društva FT, čija narav, doseg i uvjeti dodjele još nisu utvrđeni. Istodobno je, poput prethodnih izjava, eventualna posredna potpora francuske države, čija svojstva nisu pobliže određena, uvjetovana potrebom da se riješe eventualni financijski problemi društva FT.

244    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se izjave od srpnja 2002. nadalje, suprotno onomu što navodi Komisija, zbog njihove otvorenosti, nejasnoće i uvjetovanosti, osobito u pogledu naravi, dosega i uvjeta eventualne državne intervencije u korist društva FT, i s obzirom na činjenični okvir u kojem su dane, ne mogu tumačiti kao da predstavljaju konkretnu i čvrstu obvezu francuske države da društvu FT pruži određenu podršku.

245    Stoga izjave od srpnja 2002. nadalje nisu mogle stvoriti nikakvu pravnu obvezu francuske države, osobito ne obvezu da financijski podržava društvo FT od 12. srpnja 2002.

246    Zbog istih se razloga ne može smatrati da su, neovisno o svim pravnim obvezama, te izjave stvorile stvarna očekivanja iz perspektive tržišta i da bi to francuskoj državi, da nije održala svoje obećanje, kao vlasniku ili upravitelju poduzetnika, važnom gospodarskom subjektu i značajnom dužniku na financijskim tržištima, prouzročilo određene gospodarske troškove zbog gubitka vjerodostojnosti i ugleda na tim tržištima (uvodne izjave 217. i 221. pobijane odluke). Najprije, samo očekivanje tržišta ne može kao takvo stvoriti nikakvu obvezu ponašanja na određeni način (vidjeti točku 235. ove presude). Nadalje, Komisija nije dokazala da nepoštovanje eventualnog obećanja francuske države da će dati potporu poduzetniku može ugroziti njezinu vjerodostojnost i ugled na financijskim tržištima. Osim toga, kao što proizlazi iz uvodnih izjava iz točaka 238. i 247. ove presude, cilj ponašanja francuskih tijela od srpnja 2002. nadalje bio je upravo izbjeći štetne posljedice koje navodi Komisija, bacajući time sumnju na narav, doseg i točne uvjete njihove eventualne buduće intervencije. Naposljetku, u svakom slučaju, kao što je istaknuo nezavisni odvjetnik P. Mengozzi u svojem mišljenju u spojenim predmetima Bouygues i dr./Komisija i dr., C‑399/10 P i C‑401/10 P, Zb., EU:C:2012:392, t. 64.), valja podsjetiti da je Komisija u konačnici odustala od zauzimanja konačnog stajališta o tome jesu li izjave od srpnja 2002. nadalje mogle prouzročiti gubitak vjerodostojnosti države na financijskim tržištima zbog kojeg bi nastao financijski rizik za državu u obliku povećanja troškova njezinih budućih transakcija.

247    Točno je da je francuska država izjavama od srpnja 2002. nadalje, pri čemu je upotrijebila svoj ugled solventnog i pouzdanog dužnika/vjerovnika na financijskim tržištima, namjeravala dobrovoljno utjecati na reakciju tržištâ, ponovno steći njihovo povjerenje i, osobito, postići zadržavanje rejtinga društva FT kako bi pripremila čvršće i povoljnije refinanciranje tog poduzetnika u kasnijoj fazi. Ipak, kao što društvo FT pravilno ističe u svojem podnesku s pisanim očitovanjima od 31. svibnja 2013., francuska država time je samo upotrijebila posebna pravila funkcioniranja financijskih tržišta kako bi kratkoročno stabilizirala gospodarski položaj društva FT, i to upravo s ciljem ispunjavanja poduzetničkih i financijskih uvjeta koji su neophodni za poduzimanje kasnijih konkretnijih mjera potpore. Upravo je time francuska država zauzela razborit i savjestan stav privatnog ulagača koji vodi računa o tome da su ispunjeni svi potrebni uvjeti prije preuzimanja neopozive obveze u pogledu podrške ili ulaganja. U tom se okviru ne može prihvatiti jedva obrazložena tvrdnja Komisije da nijedan privatni ulagač ne bi mogao utjecati na tržište kao što je to učinila francuska država izjavama od srpnja 2002. nadalje. Naime, ne može se a priori isključiti da bi privatni ulagač, koji ima međunarodne razmjere i značajnu gospodarsku snagu, po potrebi upotrijebio istu strategiju i dobio isti rezultat na financijskim tržištima.

248    Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da je Komisija očito pogriješila u ocjeni i činjenicama time što se oslonila na situaciju nakon srpnja 2002. kako bi primijenila kriterij razumnog privatnog ulagača.

–       Pitanje predstavlja li ponuda dioničarskog zajma, objavljena i prijavljena 4. prosinca 2002., ostvarenje izjava od srpnja 2002. nadalje

249    Komisija ne može opravdati tako provedenu očito pogrešnu primjenu kriterija razumnog privatnog ulagača svojom tezom, u biti navedenom u uvodnim izjavama 185., 187. i 226. pobijane odluke, da ponuda dioničarskog zajma, objavljena i prijavljena 4. prosinca 2002., predstavlja samo ostvarenje prethodnih izjava francuske države i, konkretnije, načelne odluke da financijski podrži društvo FT koja je donesena 12. srpnja 2002.

250    Komisija tom tezom u biti smatra da je izjave od srpnja 2002. nadalje, obavijest od 4. prosinca 2002. i ponudu dioničarskog zajma osnovano ocijenila zajedno kako bi utvrdila da ponašanje francuske države nije poštovalo kriterij razumnog privatnog ulagača.

251    Točno je da je ponuda dioničarskog zajma, objavljena i prijavljena 4. prosinca 2002., bila dio logike i strategije francuske države od srpnja 2002., čiji su cilj i posljedica bili ponovno stjecanje povjerenja tržištâ kako bi se kratkoročni dug društva FT mogao refinancirati u najpovoljnijim uvjetima (vidjeti točku 247. ove presude).

252    Međutim, iz toga ipak ne slijedi da su izjave od srpnja 2002. nadalje već same po sebi obuhvaćale prijevremenu posebnu financijsku potporu poput one koja se konačno konkretizirala u prosincu 2002.

253    Iz razmatranja navedenih u točkama 233. do 244. ove presude proizlazi da, za razliku od obavijesti od 4. prosinca 2002., kojom je javno objavljena ponuda dodjele kreditne linije od 9 milijardi eura u korist društva FT, izjave od srpnja 2002. nadalje bile su otvorene, neprecizne i uvjetovane u pogledu naravi, dosega i uvjeta eventualne buduće intervencije francuske države. Ne može se stoga smatrati da je francuska država predviđala takvu konkretnu financijsku potporu od srpnja 2002. nadalje. Zapravo, s obzirom na bitno različitu narav izjava od srpnja 2002. nadalje, odluka francuske države od prosinca 2002. da objavi i predloži ponudu dioničarskog zajma predstavljala je važan prekid niza događaja koji su doveli do refinanciranja društva FT.

254    Teza Komisije tim je manje prihvatljiva što je francuska država, nakon izjava od srpnja 2002. nadalje i njihova očekivanog učinka, odnosno ponovnog stjecanja povjerenja financijskih tržišta i zadržavanja rejtinga društva FT, kao i nakon mjera restrukturiranja i uravnoteženja donesenih u okviru društva FT, prvo trebala čekati i provjeriti jesu li gospodarski uvjeti za takvu državnu intervenciju stvarno ispunjeni. Naime, kao što je utvrđeno u točki 239. ove presude, francuska država u fazi tih izjava još nije mogla, u nedostatku relevantnih informacija, među ostalim, u pogledu reakcije tržištâ i uspješnosti poduzetih mjera, dovoljno poznavati ni utvrditi narav, doseg i uvjete eventualne mjere potpore u korist društva FT, uključujući eventualno povećanje kapitala koje je ministar gospodarstva izričito odbio još u srpnju 2002. Francuska država očito je u prosincu 2002. smatrala da su gospodarski uvjeti takve financijske potpore ispunjeni, što potvrđuje nastanak važnog prekida niza događaja u toj fazi.

–       Pitanje čine li izjave od srpnja 2002. nadalje i obavijest od 4. prosinca 2002., zajedno s ponudom dioničarskog zajma, „jednu intervenciju“

255    Komisija u svojim podnescima s pisanim očitovanjima od 17. srpnja 2013. tvrdi da Sud u presudi o žalbi nije odlučio o tome mogu li se izjave od srpnja 2002. nadalje i obavijest od 4. prosinca 2002., zajedno s ponudom dioničarskog zajma, smatrati „jednom intervencijom“ u smislu točke 103. do 105. navedene presude. Ipak, tvrdi da su kriteriji navedeni u točkama 103. i 104. presude o žalbi savršeno primjenjivi na ovaj slučaj, tako da se te različite uzastopne intervencije trebaju smatrati neodvojivo povezanima.

256    Sud je u točkama 127. do 131. presude o žalbi, na temelju kriterija navedenih u točkama 103. i 104. te presude, presudio da je Komisija osnovano smatrala da obavijest od 4. prosinca 2002. i ponuda dioničarskog zajma zajedno čine jednu državnu intervenciju jer između te dvije intervencije postoje toliko uske veze da ih je nemoguće razdvojiti. Iz toga također proizlazi da je Komisija u pobijanoj odluci tu jednu intervenciju kvalificirala kao predmetnu nezakonitu mjeru potpore.

257    Valja utvrditi da se pobijana odluka, kao što su Francuska Republika i društvo FT istaknuli na raspravi održanoj 24. rujna 2014., ne temelji na pretpostavci da su izjave od srpnja 2002. nadalje također uključene u navedenu jednu intervenciju kao sastavni elementi predmetne mjere potpore.

258    Točno je da su se izjave od srpnja 2002. nadalje u pobijanoj odluci analizirale zajedno s jednom državnom intervencijom kvalificiranom kao državnom potporom, što je u ovom slučaju obavijest od 4. prosinca 2002. zajedno s ponudom dioničarskog zajma, ali isključivo kao elementi „okolnosti“ navedene intervencije. Sud je to potvrdio u presudi o žalbi time što je naveo da „iz uvodne izjave 185. [pobijane] odluke proizlazi da se njezin predmet odnosi na dioničarski zajam koji je prijavljen Komisiji i da su se izjave od srpnja 2002. nadalje uzele u obzir samo zato što su objektivno relevantne za ocjenu navedenog zajma“ (presuda o žalbi, t. 73.), da je „Komisija stoga ispitala navedene izjave samo u dijelu u kojem čine okvir te potonje mjere“ i da „iz članka 1. [pobijane] odluke proizlazi da kao državnu pomoć koja nije spojiva sa zajedničkim tržištem kvalificira samo dioničarski zajam te [...] izjave od srpnja 2002. nadalje navodi isključivo kao elemente koji čine okvir utvrđene potpore“ (presuda o žalbi, t. 75.)

259    Teza koju Komisija navodi u pobijanoj odluci, koja je uostalom netočna (vidjeti točke 249. do 254. ove presude), da ponuda dioničarskog zajma predstavlja ostvarenje načelne odluke od 12. srpnja 2002. o pružanju podrške društvu FT, ne ide tako daleko kao teza da su izjave od srpnja 2002. nadalje, poput obavijesti od 4. prosinca 2002. i ponude dioničarskog zajma, sastavni elementi jedne intervencije kvalificirane kao državne potpore.

260    Osim toga, iako Komisija u svojem podnesku s pisanim očitovanjima od 17. srpnja 2013. i u svojim odgovorima na pisana pitanja koja joj je Opći sud postavio u ovom postupku tvrdi da su kriteriji utvrđeni u točkama 103. i 104. presude o žalbi također ispunjeni u pogledu izjava od srpnja 2002. nadalje, iz toga ipak ne zaključuje da te izjave treba smatrati sastavnim elementima mjere koja je u pobijanoj odluci kvalificirana kao državna potpora. Na temelju činjenice da su te izjave i ponuda dioničarskog zajma, prema njezinu mišljenju, neodvojivo povezane, Komisija zaključuje da je osnovano smatrala da su sve te intervencije dio istog kontinuiranog procesa podrške koju francuska država pruža društvu FT, da je osnovano usvojila „sveobuhvatan pristup“ u ovom slučaju (vidjeti točku 176. ove presude) i stoga te različite intervencije osnovano analizirala zajedno s obzirom na članak 87. stavak 1. UEZ‑a. U preostalom dijelu, Komisija ustraje na činjenici da je izjave od srpnja 2002. nadalje uzela u obzir samo kao elemente koji čine okvir utvrđene potpore. Komisija je isto tako na raspravi održanoj 24. rujna 2004. tvrdila da je Opći sud u točkama 102. do 104. presude o žalbi potvrdio sveobuhvatan pristup u postupku koji je zastupala od samog početka. Također je navela da ne može pojasniti trebaju li se izjave od srpnja 2002. nadalje i obavijest od 4. prosinca 2002., zajedno s ponudom dioničarskog zajma, smatrati sastavnim dijelom „jedne intervencije“ u smislu presude o žalbi te bi li takvo utvrđenje značilo da su sve te uzastopne intervencije jedna i ista državna potpora, tako da je odluku o tim pitanjima prepustila Općem sudu.

261    Drugim riječima, Komisija na svojim tvrdnjama, koje se temelje na točkama 103. i 104. presude o žalbi, temelji samo argumente koje je istaknula u prethodnim postupcima pred Općim sudom i Sudom i koji su u točkama 202. do 254. ove presude već odbijeni kao pogrešni ili zahvaćeni očitom pogreškom u ocjeni.

262    Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da treba prihvatiti drugi i treći tužbeni razlog koje su istaknuli Francuska Republika i društvo FT, u dijelu u kojem se njima zahtijeva utvrđenje pogrešaka koje se tiču prava i očitih pogrešaka u ocjeni prilikom primjene kriterija razumnog privatnog ulagača te, stoga, pogrešne primjene pojma državne potpore u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a. Stoga treba poništiti članak 1. pobijane odluke.

263    U tim okolnostima više nije potrebno ispitati četvrti tužbeni razlog Francuske Republike, koji se temelji na nepostojanju obrazloženja.

3.     Zahtjev za poništenje članka 2. pobijane odluke

264    Valja podsjetiti da Francuska Republika i društvo FT traže poništenje pobijane odluke u cijelosti, odnosno uključujući njezin članak 2., iako u prilog tom potonjem dijelu svoje tužbe ne navode nijedan poseban argument.

265    Što se tiče tog članka 2., Sud u točkama 141. i 142. presude o žalbi ipak upućuje samo na zahtjev za poništenje koji su podnijela društva Bouygues te stoga namjerava vratiti na ponovno suđenje Općem sudu samo taj zahtjev.

266    S obzirom na doseg predmeta tužbi Francuske Republike i društva FT, naveden u točki 264. ove presude, kao i na točku 2. izreke presude o žalbi, u kojoj se upotrebljava riječ „zahtjevi“ u množini, Opći sud smatra da također treba odlučiti o zahtjevima za poništenje članka 2. pobijane odluke koje su podnijele te stranke.

267    U tom pogledu valja smatrati da su, s obzirom na poništenje članka 1. pobijane odluke na temelju drugog i trećeg tužbenog razloga koje su istaknuli Francuska Republika i društvo FT, njihovi zahtjevi za poništenje članka 2. navedene odluke, kojim se utvrđuje nepostojanje potrebe za povratom potpore iz članka 1., postali bespredmetni.

268    Naime, poništenje članka 1. pobijane odluke proizvodi učinak erga omnes kojim joj se dodjeljuje apsolutna pravomoćnost (presude od 1. lipnja 2006., P & O European Ferries (Vizcaya) i Diputación Foral de Vizcaya/Komisija, C‑442/03 P i C‑471/03 P, Zb., EU:C:2006:356, t. 43. i od 4. ožujka 2009., Tirrenia di Navigazione i dr./Komisija, T‑265/04, T‑292/04 i T‑504/04, EU:T:2009:48, t. 159.).

269    Posljedica je tog poništenja nestanak, s učinkom ex tunc, utvrđenja o postojanju potpore koja je nespojiva sa zajedničkim tržištem iz članka 1. pobijane odluke. Iz toga slijedi da je izjava o neizvršenju povrata te potpore iz članka 2. navedene odluke postala bespredmetna, također s učinkom ex tunc.

270    U tim se okolnostima obustavlja postupak o zahtjevima Francuske Republike i društva FT za poništenje članka 2. pobijane odluke.

 Troškovi

271    U presudi o žalbi Sud je odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno. Stoga je na Općem sudu da u ovoj presudi odluči o svim troškovima nastalima u okviru različitih postupaka, u skladu s člankom 219. Poslovnika Općeg suda.

272    U skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika, Opći sud može podijeliti troškove ili odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.

273    U ovom slučaju valja istaknuti da su zahtjevi Francuske Republike i društva FT bili prihvaćeni u dijelu u kojem se odnose na poništenje članka 1. pobijane odluke, i to na temelju drugog i trećeg tužbenog razloga koje su istaknuli. Suprotno tomu, njihov prvi tužbeni razlog nije bio prihvaćen. Osim toga, bilo je presuđeno da se postupak o njihovim zahtjevima za poništenje članka 2. pobijane odluke obustavlja. S obzirom na okolnosti slučaja, pravično je naložiti Komisiji da snosi vlastite troškove kao i osam desetina troškova Francuske Republike i društva FT. Francuska Republika i društvo FT snosit će svaki dvije desetine vlastitih troškova.

274    Savezna Republika Njemačka, koja je intervenirala u postupku, snosit će vlastite troškove na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (šesto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se članak 1. Odluke Komisije 2006/621/EZ od 2. kolovoza 2004. o državnoj potpori koju je provela Francuska u korist France Télécoma.

2.      Postupak o zahtjevima za poništenje članka 2. Odluke 2006/621 se obustavlja.

3.      Europska komisija će snositi vlastite troškove kao i osam desetina troškova Francuske Republike i društva Orange, prije France Télécom.

4.      Francuska Republika i Orange, prije France Télécom, svaki će snositi dvije desetine vlastitih troškova.

5.      Savezna Republika Njemačka će snositi vlastite troškove.

Frimodt Nielsen Dehousse Wiszniewska‑Białecka

Collins        Ulloa Rubio

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 2. srpnja 2015.

Potpisi

Sadržaj

Okolnosti spora

1.  Opće okolnosti predmeta

2.  Upravni postupak

3.  Pobijana odluka

Prethodni postupci pred Općim sudom i Sudom

1.  Prethodni postupak pred Općim sudom

2.  Prethodni postupak pred Sudom

Postupak i zahtjevi stranaka nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje

Pravo

1.  Dopuštenost tužbe u predmetu T‑444/04 RENV

2.  Zahtjev za poništenje članka 1. pobijane odluke

Uvodna očitovanja

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na bitnoj povredi postupka i prava na obranu

Bitna povreda postupka

–  Argumenti stranaka

–  Ocjena Općeg suda

Povreda prava na obranu

–  Argumenti stranaka

–  Ocjena Općeg suda

Drugi i treći tužbeni razlog, koji se temelje na pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni u pogledu primjene kriterija razumnog privatnog ulagača

Argumenti stranaka

Ocjena Općeg suda

–  Pregled relevantne sudske prakse

–  Pregled rasuđivanja Komisije u pobijanoj odluci

–  Mjera na koju je Komisija trebala primijeniti kriterij razumnog privatnog ulagača

–  Trenutak u koji se Komisija trebala postaviti da bi primijenila kriterij razumnog privatnog ulagača

–  Pitanje predstavlja li ponuda dioničarskog zajma, objavljena i prijavljena 4. prosinca 2002., ostvarenje izjava od srpnja 2002. nadalje

–  Pitanje čine li izjave od srpnja 2002. nadalje i obavijest od 4. prosinca 2002., zajedno s ponudom dioničarskog zajma, „jednu intervenciju“

3.  Zahtjev za poništenje članka 2. pobijane odluke

Troškovi

* Jezik postupka: francuski