Language of document : ECLI:EU:T:2022:5

PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto vijeće)

12. siječnja 2022.(*)

„Institucionalno pravo – Pojačana suradnja u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja – Uredba (EU) 2017/1939 – Imenovanje europskih tužitelja Ureda europskog javnog tužitelja – Imenovanje jednog od kandidata koje je predložila Belgija – Pravila primjenjiva na imenovanje europskih tužitelja”

U predmetu T‑647/20,

JeanMichel Verelst, sa stalnom adresom u Éghezéeu (Belgija), kojeg zastupa C. Molitor, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju K. Pleśniak, R. Meyer i K. Kouri, u svojstvu agenata,

tuženika,

koje podupire

Kraljevina Belgija, koju zastupaju C. Pochet, M. Van Regemorter i M. Jacobs, u svojstvu agenata,

intervenijent,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Provedbene odluke Vijeća (EU) 2020/1117 od 27. srpnja 2020. o imenovanju europskih tužitelja Ureda europskog javnog tužitelja (SL 2020., L 244, str. 18.) u dijelu u kojem se odnosi na imenovanje Yvesa van den Bergea europskim tužiteljem Ureda europskog javnog tužitelja i odbija tužiteljeva prijava,

OPĆI SUD (deveto vijeće),

u sastavu: M. J. Costeira, predsjednica, M. Kancheva (izvjestiteljica) i T. Perišin, sutkinje,

tajnik: E. Coulon,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Tužitelj, Jean‑Michel Verelst, obnaša od 2010. dužnosti zamjenika državnog odvjetnika u Bruxellesu (Belgija) specijaliziranog u poreznom području. On je, osim toga, ravnatelj Organe central pour la saisie et la confiscation (Središnji ured za zapljenu i oduzimanje, u daljnjem tekstu: OCSC) pri belgijskom ministère public (Državno odvjetništvo) od 2. siječnja 2017., nakon što je tamo bio zamjenik od prosinca 2013.

2        Dana 12. listopada 2017. Vijeće Europske unije donijelo je Uredbu (EU) 2017/1939 o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja („EPPO”) (SL 2017., L 283, str. 1.). Tom je uredbom uveden Ured europskog javnog tužitelja kao tijelo Europske unije i uspostavljena su pravila o njegovu radu.

3        U skladu s uvodnom izjavom 40. Uredbe 2017/1939:

„Postupkom imenovanja glavnog europskog tužitelja i europskih tužitelja trebala bi biti zajamčena njihova neovisnost. Njihov legitimitet trebao bi proizlaziti iz institucija Unije koje sudjeluju u postupku imenovanja.”

4        Uvodna izjava 41. Uredbe br. 2017/1939 glasi kako slijedi:

„Povjerenstvo za odabir trebalo bi utvrditi popis kvalificiranih kandidata za položaj glavnog europskog tužitelja koji su ušli u uži izbor. Ovlast za utvrđivanje pravila rada povjerenstva i imenovanje njegovih članova trebalo bi dodijeliti Vijeću na temelju prijedloga [Europske k]omisije. U toj se provedbenoj ovlasti ogledaju posebne ovlasti dodijeljene Vijeću na temelju članka 86. UFEU‑a te se njome odražava posebna priroda EPPO‑a koji će ostati čvrsto uklopljen u nacionalne pravne strukture, a pritom istodobno biti tijelo Unije. EPPO će djelovati u postupcima u kojima će većina drugih dionika biti nacionalni akteri, primjerice sudovi, policija i druga tijela kaznenog progona te je stoga u posebnom interesu Vijeća da bude blisko uključeno u postupak imenovanja. Dodjeljivanjem tih ovlasti Vijeću ujedno se na odgovarajući način uzima u obzir potencijalno osjetljiva priroda ovlasti odlučivanja koje imaju izravne posljedice za nacionalne pravosudne strukture i strukture kaznenog progona […]”.

5        U skladu s člankom 16. stavkom 1. Uredbe 2017/1939 svaka država članica koja sudjeluje u pojačanoj suradnji u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja mora za položaj europskog tužitelja predložiti troje kandidata koji su aktivni članovi javnog tužiteljstva ili pravosudnih tijela dotične države članice, čija je neovisnost neupitna i koji imaju kvalifikacije potrebne za imenovanje na visoku tužiteljsku ili pravosudnu dužnost u toj državi članici te koji imaju odgovarajuće praktično iskustvo stečeno u nacionalnim pravnim sustavima, financijskim istragama i međunarodnoj pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima.

6        Članak 16. stavak 2. Uredbe 2017/1939 predviđa da nakon što je primilo obrazloženo mišljenje povjerenstva za odabir iz članka 14. stavka 3. iste uredbe (u daljnjem tekstu: povjerenstvo za odabir) Vijeće odabire i imenuje jednog od kandidata europskim tužiteljem dotične države članice i da ako povjerenstvo za odabir smatra da kandidat ne ispunjava uvjete koji se traže za obnašanje dužnosti europskog tužitelja, mišljenje povjerenstva za odabir obvezujuće je za Vijeće. U skladu s člankom 16. stavkom 3. Uredbe 2017/1939 Vijeće, odlučujući običnom većinom, bira i imenuje europske tužitelje na mandat od šest godina koji se ne može obnavljati i može odlučiti produljiti mandat za najviše tri godine na kraju šestogodišnjeg razdoblja.

7        U skladu s člankom 14. stavkom 3. Uredbe 2017/1939 Vijeće utvrđuje pravila rada povjerenstva za odabir i donosi odluku o imenovanju njegovih članova na prijedlog Europske komisije.

8        Vijeće je 13. srpnja 2018. donijelo Provedbenu odluku (EU) 2018/1696 o pravilima rada povjerenstva za odabir predviđenima u članku 14. stavku 3. Uredbe 2017/1939 (SL 2018., L 282, str. 8.).

9        Prilog Provedbenoj odluci 2018/1696 naslovljen je „Pravila rada povjerenstva za odabir” (u daljnjem tekstu: pravila rada povjerenstva za odabir). U skladu s točkom VI.2. tih pravila o postupku imenovanja europskih tužitelja, po primitku prijava kandidata koje je podnijela država članica, povjerenstvo za odabir pregledava prijave u odnosu na zahtjeve utvrđene u članku 16. stavku 1. Uredbe 2017/1939 i obavlja razgovor s predloženim kandidatima koji moraju osobno prisustvovati razgovoru. Prvi stavak točke VII.2. tih istih pravila predviđa da „[n]a temelju svojih zaključaka tijekom pregleda kandidatura i razgovora povjerenstvo za odabir izrađuje mišljenje o kvalifikacijama kandidata za obnašanje dužnosti europskog tužitelja i izričito navodi ispunjava li kandidat uvjete iz članka 16. stavka 1. Uredbe […] 2017/1939”. U skladu s trećim stavkom navedene točke VII.2. „[p]ovjerenstvo za odabir rangira kandidate prema njihovim kvalifikacijama i iskustvu” u kojem se rangiranju „navodi redoslijed poželjnosti kandidata [i koje] nije obvezujuće za Vijeće”.

10      Radi predlaganja troje kandidata za položaj europskih tužitelja predviđenog u članku 16. stavku 1. Uredbe 2017/1939, belgijska su tijela objavila u Moniteur belge od 25. siječnja 2019. poziv na podnošenje prijava na koji se odazvalo šestoro kandidata među kojima i tužitelj. Collège des procureurs généraux (Kolegij glavnih državnih odvjetnika) i Procureur fédéral de Belgique (Savezni državni odvjetnik Belgije) održali su razgovor s tim kandidatima 14. ožujka 2019. U svojem mišljenju od 20. ožujka 2019. Kolegij glavnih državnih odvjetnika naveo je glede tužiteljeve prijave za položaj europskog tužitelja da „[tužiteljeve] prošle i sadašnje dužnosti, osobito u području borbe protiv gospodarskog, financijskog i poreznog kriminala, kao i njegovo iskustvo u okviru upravljanja OCSC‑om (europske – ARO – i međunarodne zadaće – CARIN), jesu prednosti za obnašanje dužnosti europskog tužitelja pri Uredu europskog javnog tužitelja”. On je, međutim, naveo da „[tužitelj] nije mogao uvjeriti Kolegij da ima dovoljno jasnu viziju zadaća i ciljeva budućeg Ureda europskog javnog tužitelja i [europskog] tužitelja [države članice]”. Zaključno, Kolegij glavnih državnih odvjetnika izdao je glede tužitelja „uvjetno mišljenje za mandat europskog tužitelja (u rasponu vrlo povoljno – povoljno – uvjetno – nepovoljno)”.

11      Dopisom od 11. travnja 2019., belgijski ministre de la Justice (ministar pravosuđa) obavijestio je tužitelja da je skladu s člankom 16. stavom 1. Uredbe 2017/1939 predložio 29. ožujka 2019. predsjedniku povjerenstva za odabir troje kandidata za položaj europskog tužitelja, navevši da je tužitelj među njima.

12      Povjerenstvo za odabir održalo je 24. svibnja 2019. razgovor s tužiteljem.

13      Dana 20. lipnja 2019. povjerenstvo za odabir uputilo je Vijeću svoje obrazloženo mišljenje u vezi s kandidatima za položaj europskog tužitelja koje je predložila Kraljevina Belgija.

14      U tom je mišljenju povjerenstvo za odabir prije svega pojasnilo da na temelju ispitivanja životopisa i motivacijskih pisama kao i razgovora održanih 23. i 24. svibnja 2019. ono smatra da kandidati koje je Kraljevina Belgija predložila za položaj europskog tužitelja ispunjavaju uvjete utvrđene u članku 16. stavku 1. Uredbe 2017/1939.

15      Potom, povjerenstvo za odabir navelo je da je navedene kandidate rangiralo prema redoslijedu poželjnosti u kojem se tužitelj nalazi na prvom mjestu dok se Yves van den Berge nalazi na trećem mjestu.

16      Povjerenstvo za odabir je glede tužitelja obrazložilo to rangiranje na sljedeći način:

„Povjerenstvo je smatralo da je među predloženim kandidatima [tužitelj] najprikladniji za obnašanje dužnosti europskog tužitelja pri Uredu europskog javnog tužitelja […] [Tužitelj] je zamjenik državnog odvjetnika u Bruxellesu i ravnatelj [OCSC‑a] pri service public fédéral Justice de Belgique (Savezna javna služba za pravosuđe Belgije). Tijekom svoje karijere, [on] je stekao veliko iskustvo u istragama i kaznenom progonu u vezi s težim financijskim kaznenim djelima, uključujući slučajeve pranja novca i ozbiljnih kružnih prijevara. Također je stekao dragocjeno iskustvo u području pravosudne suradnje u kaznenim stvarima. [Tužitelj] je član upravljačke skupine i osoba za kontakt Camdenske međuagencijske mreže ureda za oduzimanje imovinske koristi (CARIN) i redovito sudjeluje u radnim skupina [Unije] povezanima sa zapljenom nezakonito stečene imovine. [Tužitelj] pokazuje veliku sposobnost za rad u multikulturalnom okruženju, uključujući sposobnost da se nosi s pravnim sustavima različitim od njegova te dobro poznavanje institucionalnog pravnog okvira Unije […] Osim toga, posjeduje solidno upravljačko iskustvo.

Na svojem razgovoru [tužitelj] je iznio stratešku viziju o ulozi i radu europskog tužitelja pri Uredu europskog javnog tužitelja i pružio je vrlo precizne odgovore na pitanja koja je povjerenstvo postavilo. Pokazao je dobro shvaćanje Uredbe [2017/1939] kao i izazova s kojima bi se Ured europskog javnog tužitelja mogao suočiti te je predložio provediva rješenja za njihovo otklanjanje. Povjerenstvo je cijenilo naglasak stavljen na nužnost da Ured europskog javnog tužitelja poštuje temeljna i postupovna prava u svojim postupcima. Povjerenstvo je osobito cijenilo njegovu specijaliziranost u području zapljene i povrata nezakonito stečene imovine kao i njegov pragmatičan pristup u rješavanju mogućih sukoba. Povjerenstvo je uvjereno da [tužitelj] ispunjava sve uvjete da bude učinkovit europski tužitelj.”

17      Pitanje odabira i imenovanja europskih tužitelja ispitali su savjetnici Vijeća za pravosuđe i unutarnje poslove tijekom šest uzastopnih sastanaka (u daljnjem tekstu: sastanci COPEN‑a), koji su održani 9. rujna, 26. studenoga i 12. prosinca 2019. te 1., 20. i 22. srpnja 2020.

18      Dana 18. rujna 2019. predsjedništvo Vijeća uputilo je Odboru stalnih predstavnika (Coreper) dokument naslovljen „Zadaće i postupci za odabir europskih tužitelja”. U točki 8. tog dokumenta bilo je navedeno sljedeće:

„Pripremne tehničke radove vodit će nadležna tijela Vijeća (COPEN radna skupina i/ili savjetnici PUP‑a, ovisno o slučaju). Ispitivanje će se odvijati na temelju obrazloženih mišljenja koje pošalje povjerenstvo za odabir, uzimajući u obzir neobvezujući redoslijed poželjnosti prilikom rangiranja povjerenstva za odabir i činjenicu da je povjerenstvo za odabir već pažljivo ocijenilo prikladnost i stručnost [kao i] kvalifikacije kandidata uključenih na ograničeni popis. Nakon tog ispitivanja, nadležno tijelo Vijeća predložit će europske tužitelje i preporučiti [Coreperu] da ih imenuje. U skladu s člankom 16. [stavcima 3. i 4.] Uredbe [2017/1939], Vijeće, odlučujući običnom većinom država članica sudionica, bira i imenuje europske tužitelje […]”.

19      Na sastanku COPEN‑a od 26. studenoga 2019., belgijska delegacija navela je [povjerljivo](1).

20      Tijekom sastanka COPEN‑a od 12. prosinca 2019., [povjerljivo].

21      Dana 27. veljače 2020. Kraljevina Belgija pružila je Vijeću pisano obrazloženje u vezi s [povjerljivo].

22      U tom pisanom obrazloženju Kraljevina Belgija [povjerljivo].

23      Kraljevina Belgija potom je izložila stajalište Kolegija glavnih državnih odvjetnika i Saveznog državnog odvjetnika na sljedeći način:

„[povjerljivo]”

24      Kraljevina Belgija je, usto, na sljedeći način navela zašto smatra da u konkretnom slučaju treba uzeti u obzir mišljenje Kolegija glavnih državnih odvjetnika

„[povjerljivo]”

25      Kraljevina Belgija također je pojasnila da „[povjerljivo]”.

26      Na kraju svojeg pisanog obrazloženja Kraljevina Belgija navela je da „[povjerljivo]”.

27      Na sastanku COPEN‑a od 1. srpnja 2020. predsjedništvo Vijeća podsjetilo je na to da [povjerljivo].

28      Slijedom toga, pitanje odabira i imenovanja europskog tužitelja Kraljevine Belgije bilo je predmet rasprave na sastanku „skupine ANTICI” od 13. srpnja 2020.

29      Dana 24. srpnja 2020. Coreper je usvojio nacrt odluke o imenovanju europskih tužitelja Ureda europskog javnog tužitelja.

30      Dana 27. srpnja 2020. Vijeće je donijelo Provedbenu odluku (EU) 2020/1117 o imenovanju europskih tužitelja Ureda europskog javnog tužitelja (SL 2020., L 244, str. 18., u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

31      Uvodne izjave 7. i 8. pobijane odluke glase kako slijedi:

„(7)      Povjerenstvo za odabir izradilo je obrazložena mišljenja i rangiranje za svakog od predloženih kandidata koji je ispunio uvjete utvrđene u članku 16. stavku 1. Uredbe (EU) 2017/1939 i dostavilo ih je Vijeću koje ih je primilo 29. svibnja, 20. lipnja, 11. listopada, 18. studenoga i 10. prosinca 2019. te 16. srpnja 2020.

(8)      Na temelju [točke] VII.2. četvrtog stavka pravila rada povjerenstva za odabir povjerenstvo za odabir rangiralo je kandidate prema njihovim kvalifikacijama i iskustvu. Povjerenstvo za odabir rangiranjem navodi redoslijed poželjnosti kandidata te ono nije obvezujuće za Vijeće.”

32      U uvodnoj izjavi 12. pobijane odluke Vijeće je navelo da je ocijenilo prikladnost svakog kandidata uzimajući u obzir obrazložena mišljenja koja je dostavilo povjerenstvo za odabir. U uvodnoj izjavi 13. te odluke Vijeće je pojasnilo da je, kao rezultat te ocjene, ono slijedilo neobvezujući redoslijed poželjnosti kandidata koji je povjerenstvo za odabir navelo za sve kandidate koje su predložile države članice sudionice, osim onih koje su predložile Kraljevina Belgija, Republika Bugarska i Portugalska Republika, a za koje je Vijeće slijedilo različitu ocjenu prikladnosti tih kandidata koja je provedena u okviru odgovarajućih pripremnih tijela Vijeća.

33      U skladu s člankom 1. pobijane odluke:

„Sljedeće osobe imenuju se europskim tužiteljima EPPO‑a kao članovi privremenog osoblja u razredu AD 13 na razdoblje od šest godina od 29. srpnja 2020. koje se ne može obnavljati:

Yves van den Berge

[…]”

34      Dopisom od 7. listopada 2020. Vijeće je tužitelju, isto kao i svim ostalim kandidatima koji nisu prihvaćeni, dostavilo pobijanu odluku i relevantne informacije u vezi s razlozima koji podupiru njezinu odluku o imenovanju drugog kandidata, u ovom slučaju Y. van den Bergea.

35      Tako je Vijeće pojasnilo [povjerljivo].

36      U tom pogledu Vijeće je dalo više pojašnjenja. Ono je tako navelo [povjerljivo].

37      Vijeće je također naglasilo [povjerljivo].

38      Osim toga, Vijeće je navelo [povjerljivo].

39      U tom dopisu Vijeće je također pojasnilo [povjerljivo].

40      Dopisom od 19. listopada 2020. tužitelj je od Vijeća zatražio da mu dostavi sve dokumente u vezi s odvijanjem postupka za odabir koji se odnose na njega. U odgovoru Vijeće je tužitelju 25. studenoga 2020. dostavilo ocjenu njegove prijave od strane povjerenstva za odabir, pisano obrazloženje koje je pružila Kraljevina Belgija kako bi ono odstupilo od redoslijeda poželjnosti koji je utvrdilo povjerenstvo za odabir u vezi s kandidatima za položaj europskog tužitelja koje je predložila ta država članica, ulomke iz zapisnika sa sastanaka COPEN‑a od 26. studenoga 2019., 12. prosinca 2019. i 1. srpnja 2020. u dijelu u kojem su se odnosili na odabir kandidata koje je predložila navedena država članica kao i dokument Vijeća 12175/19 od 18. prosinca 2019. o određivanju internog postupka koji treba slijediti u okviru Vijeća radi imenovanja europskih tužitelja i dva druga dokumenta u vezi s uključenošću „skupine ANTICI” u taj postupak.

 Postupak i zahtjevi stranaka

41      Tužbom podnesenim tajništvu Općeg suda 21. listopada 2020. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

42      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 18. siječnja 2021. Kraljevina Belgija zatražila je intervenciju u ovom postupku u potporu zahtjevu Vijeća. Odlukom od 23. veljače 2021. predsjednica devetog vijeća Općeg suda dopustila je tu intervenciju. Kraljevina Belgija podnijela je svoj podnesak, a glavne stranke obavijestile su Opći sud da neće iznijeti očitovanja o njemu u za to određenim rokovima.

43      Dana 26. siječnja 2021. Vijeće je tajništvu Općeg suda podnijelo odgovor na tužbu.

44      Nakon što mu je u tom smislu Vijeće 11. veljače 2021. podnijelo obrazloženi zahtjev na temelju članka 66. Poslovnika Općeg suda, potonji je odlučio u javnoj verziji ove presude ispustiti sadržaj dopisa Vijeća od 7. listopada 2020. priloženog tužbi i dopisa Vijeća od 25. studenoga 2020. i njegovih priloga, koji su priloženi odgovoru na tužbu.

45      Tužitelj i Vijeće podnijeli su 12. ožujka odnosno 19. travnja 2021. repliku i odgovor na repliku.

46      Nakon smrti suca B. Berkea 1. kolovoza 2021. predsjednica devetog vijeća imenovala je drugog suca radi dopune vijeća.

47      U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika Opći sud postavio je strankama pisana pitanja. Stranke su na ta pitanja odgovorile u za to određenom roku.

48      Opći sud odlučio je na temelju članka 106. stavka 3. Poslovnika donijeti odluku bez provođenja usmenog dijela postupka.

49      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se Y. van den Berge imenuje europskim tužiteljem Ureda europskog javnog tužitelja od 29. srpnja 2020.;

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

50      Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova;

–        podredno, održi na snazi učinke pobijane odluke u skladu s člankom 264. drugim stavkom UFEU‑a do trenutka u kojem će taj akt zamijeniti novi akt donesen na predviđeni način, ali ne kasnije od 24 mjeseca od stupanja na snagu odluke sudova Unije kojom će se konačno odlučiti u ovom predmetu.

51      Kraljevina Belgija od Općeg suda zahtijeva da odbije tužbu.

 Pravo

52      U prilog tužbi tužitelj iznosi, u biti, tri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se, u biti, na povredi pravila primjenjivih na imenovanje europskih tužitelja, osobito postupovnih pravila utvrđenih u članku 14. stavku 3. i članku 16. stavcima 1. do 3. Uredbe 2017/1939, kao i članka 1. Provedbene odluke 2018/1696, točaka VI.2. i VII.2. pravila rada povjerenstva za odabir i načela nediskriminacije. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi obveze obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a koja je utvrđena u članku 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Treći tužbeni razlog temelji se na povredi načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja kao i na očitoj pogrešci u ocjeni.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi odredbi kojima je uređen postupak imenovanja europskih tužitelja i načela nediskriminacije

53      Prvi tužbeni razlog sastoji se od dva dijela.

 Prvi dio prvog tužbenog razloga

54      U okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga tužitelj tvrdi, u biti, da je Vijeće povrijedilo odredbe kojima je uređen postupak za donošenje pobijane odluke time što je usporedbu prikladnosti među trima kandidatima koje je Kraljevina Belgija predložila izvršilo na temelju mišljenja Kolegija glavnih državnih odvjetnika i Saveznog državnog odvjetnika te države članice, a ne na temelju mišljenja povjerenstva za odabir.

55      Tužitelj tvrdi u tom pogledu da iz članka 16. Uredbe 2017/1939 proizlazi da jednog od troje kandidata koje predloži svaka od država članica koje sudjeluju u Uredu europskog javnog tužitelja Vijeće bira i imenuje nakon što je primilo obrazloženo mišljenje povjerenstva za odabir. Proizlazi da se odabir jednog od troje predmetnih kandidata od strane Vijeća mora nužno zasnivati na mišljenju povjerenstva za odabir. Tužitelj drži da Vijeće ne može stoga mišljenje povjerenstva za odabir nadomjestiti mišljenjem dotične države članice ili nadležnog nacionalnog tijela čija je uloga ograničena na predlaganje troje kandidata koji ispunjavaju uvjete utvrđene u članku 16. stavku 1. Uredbe 2017/1939.

56      To tumačenje članka 16. Uredbe 2017/1939 potvrdilo je sâmo Vijeće u internom dokumentu 12175/19 od 18. rujna 2019. o uspostavljanju postupka koji se treba slijediti u okviru Vijeća radi imenovanja europskih tužitelja, koji je podnesen u prilogu odgovoru na tužbu.

57      Tužitelj smatra da iz uvodne izjave 13. pobijane odluke kao i dopisa Vijeća od 7. listopada 2020. te dokaza koje je Vijeće podnijelo u prilogu odgovoru na tužbu proizlazi da je glede imenovanja kandidata kojeg je Kraljevina Belgija predložila na položaj europskog tužitelja, Vijeće kršenjem članka 16. Uredbe 2017/1939 odstupilo od usporedbe prikladnosti kandidata koje je ta država članica predložila, kako je provedena od strane povjerenstva za odabir u njezinu obrazloženom mišljenju, u korist različite usporedbe prikladnosti koja nije predviđena Uredbom 2017/1939 i obavila su je neovlaštena tijela, time što je preuzelo mišljenje koje je dao Kolegij glavnih državnih odvjetnika i Savezni državni odvjetnik Belgije.

58      Vijeće i Kraljevina Belgija osporavaju tužiteljeve argumente.

59      Uvodno valja istaknuti da tužitelj ne osporava da se postupak koji je doveo do donošenja pobijane odluke stvarno odvijao kako je opisano u točkama 10. do 30. ove presude.

60      Valja također istaknuti da tužitelj nije istaknuo prigovor nezakonitosti protiv članka 16. ili članka 14. Uredbe 2017/1939 niti protiv pravila rada povjerenstva za odabir, nego tvrdi da je Vijeće u ovom slučaju povrijedilo te odredbe.

61      U tom pogledu, glede odredaba kojima je uređen postupak koji je doveo do donošenja pobijane odluke, valja podsjetiti da u skladu s člankom 16. stavkom 2. Uredbe 2017/1939 Vijeće odabire i imenuje na dužnost europskog tužitelja dotične države članice jednog od troje kandidata koje je predložila ta država članica, a nakon što je primilo obrazloženo mišljenje povjerenstva za odabir. Ista odredba predviđa da ako povjerenstvo za odabir smatra da kandidat ne ispunjava uvjete koji se traže za obnašanje dužnosti europskog tužitelja, mišljenje povjerenstva za odabir obvezujuće je za Vijeće.

62      Valja također podsjetiti da u skladu s člankom 16. stavkom 3. Uredbe 2017/1939 „Vijeće, odlučujući običnom većinom, bira i imenuje europske tužitelje na mandat od šest godina koji se ne može obnavljati […]”.

63      Točan doseg zadaće dodijeljene povjerenstvu za odabir određen je u pravilima rada povjerenstva za odabir.

64      Tako, u skladu s točkom VI.2. pravila rada povjerenstva za odabir, potonje pregledava prijave predloženih kandidata u odnosu na zahtjeve utvrđene u članku 16. stavku 1. Uredbe (EU) 2017/1939 i obavlja razgovor s tim kandidatima koji moraju osobno prisustvovati razgovoru. U skladu s točkom VII.2. prvim stavkom tih istih pravila, na temelju svojih zaključaka tijekom pregleda kandidatura i razgovora povjerenstvo za odabir izrađuje obrazloženo mišljenje o kvalifikacijama kandidata za obnašanje dužnosti europskog tužitelja i izričito navodi ispunjava li kandidat uvjete iz članka 16. stavka 1. Uredbe 2017/1939. U skladu s točkom VII.2. drugim stavkom pravila rada povjerenstva za odabir „[u] slučaju da predloženi kandidati ne ispunjavaju [navedene] zahtjeve […], povjerenstvo za odabir preko svojeg tajništva traži od dotične države članice da predloži odgovarajući broj novih kandidata”. Naposljetku, na temelju točke VII.2. trećeg stavka tih istih pravila rada, povjerenstvo za odabir rangira kandidate prema njihovim kvalifikacijama i iskustvu pri čemu se navodi redoslijed poželjnosti kandidata, ali to rangiranje nije obvezujuće za Vijeće.

65      Iz tih odredbi proizlazi da glede postupka za imenovanje europskih tužitelja, kao što to s Vijeće pravilno ističe, povjerenstvo za odabir ima dvije različite zadaće. Prva zadaća jest sastaviti obrazloženo mišljenje o kvalifikacijama kandidata za obnašanje dužnosti europskog tužitelja pri čemu izričito navodi ispunjava li kandidat uvjete predviđene u članku 16. stavku 1. Uredbe 2017/1939. To mišljenje, koje se daje nakon što povjerenstvo za odabir pregleda prijave i osobno obavi razgovor s kandidatima, obvezuje Vijeće kada utvrdi da kandidat ne ispunjava uvjete za obnašanje dužnosti europskog tužitelja. U takvom slučaju povjerenstvo za odabir poziva dotičnu državu članicu da predloži novog kandidata. Vijeće, koje na temelju članka 16. stavka 2 Uredbe 2017/1939 može odabrati i imenovati jednog od troje kandidata koje je predložila dotična država članica za položaj europskog tužitelja tek nakon što je primilo obrazloženo mišljenje povjerenstva za odabir o kvalifikacijama navedenih kandidata za obnašanje te dužnosti, moći će, dakle, donijeti odluku u tom pogledu tek kada će o trima kandidatima, koje je predložila dotična država članica, povjerenstvo za odabir dati pozitivno obrazloženo mišljenje. Proizlazi da prva zadaća navedenog povjerenstva jest osigurati da će Vijeće morati odabrati među trima kandidatima od kojih svaki, s obzirom na svoje kvalifikacije, ispunjava uvjete za obnašanje dužnosti europskog tužitelja.

66      Druga zadaća povjerenstva za odabir sastoji se od rangiranja kandidata koje je predložila dotična država članica na temelju njihovih kvalifikacija i iskustva, to jest usporedbe prikladnosti navedenih kandidata, pri čemu se navodi redoslijed poželjnosti. Kao što je to navedeno u točki 64. ove presude, točka VII.2. treći stavak pravila rada povjerenstva za odabir izričito određuje da to rangiranje nije obvezujuće za Vijeće. Iz toga proizlazi da se druga zadaća povjerenstva za odabir sastoji od samo savjetodavnog provođenja usporedbe prikladnosti među trima kandidatima koje je dotična država članica predložila i koji ispunjavaju uvjete za obnašanje dužnosti europskog tužitelja, a na kojoj će, ovisno o okolnostima, Vijeće moći zasnovati odluku o imenovanju jednog tih kandidata na položaj europskog tužitelja.

67      U konkretnom slučaju iz mišljenja povjerenstva za odabir od 20. lipnja 2020. o trima kandidatima koje je Kraljevina Belgija predložila za položaj europskog tužitelja, a čiji je sadržaj izložen u točkama 14. do 16. ove presude, proizlazi da je nakon pregleda prijava i razgovora s tim kandidatima to povjerenstvo zaključilo da navedeni kandidati ispunjavaju uvjete za obnašanje dužnosti europskog tužitelja utvrđene člankom 16. stavkom 1. Uredbe 2017/1939. Iz tog mišljenja također proizlazi da je povjerenstvo za odabir rangiralo kandidate prema redoslijedu poželjnosti u skladu s kojim je tužitelj razvrstan na prvo mjesto, a Y. van der Berge na treće mjesto i da je taj redoslijed poželjnosti počivao na usporedbi kvalifikacija i iskustva navedenih kandidata.

68      Osim toga, iz zapisnika s različitih sastanaka COPEN‑a (vidjeti točke 19., 20. i 27. ove presude) proizlazi da je u stadiju pregleda prijava za mjesta europskog tužitelja delegacija Kraljevine Belgije navela [povjerljivo].

69      Usto, iz uvodne izjave 13. pobijane odluke (vidjeti točku 32. ove presude) i dopisa Vijeća od 7. listopada 2020. (vidjeti točke 34. do 36. ove presude) proizlazi da, glede imenovanja europskog tužitelja Kraljevine Belgije, svoju odluku Vijeće nije zasnovalo na rangiranju koje je utvrdilo povjerenstvo za odabir, nego „na različitoj usporedbi prikladnosti”. Iz istih elemenata proizlazi da je u okviru te usporedbe posebna pažnja posvećena okolnosti da [povjerljivo].

70      Mora se, dakle, utvrditi da iako je povjerenstvo za odabir zapravo smatralo, nakon rangiranja provedenog na temelju kvalifikacija i iskustva troje kandidata za položaj europskog tužitelja koje je predložila Kraljevina Belgija, da je tužitelj kandidat koji može najbolje obnašati dotične dužnosti, Vijeće je pobijanu oduku zasnovalo na različitoj usporedbi prikladnosti u kojoj je odlučujuću ulogu imalo mišljenje Kolegija glavnih državnih odvjetnika koje su mu dostavila belgijska tijela.

71      No, s jedne strane, valja podsjetiti da u skladu s točkom VII.2. trećim stavkom pravila rada povjerenstva za odabir, rangiranje koje ovo potonje utvrdi na temelju kvalifikacija i iskustva troje kandidata koje je predložila dotična država članica nije obvezujuće za Vijeće (vidjeti točku 63. ove presude).

72      S druge strane, valja istaknuti da se niti članku 16. stavcima 2. i 3. Uredbe 2017/1939 niti pravilima rada povjerenstva za odabir ne protivi to da radi odabira među trima kandidatima koje je država članica predložila u okviru izvršavanja nadležnosti koje su mu dodijeljene navedenim člankom 16. stavcima 2. i 3. Vijeće uzima u obzir informacije koje mu pruže vlade država članica zastupljenih u njemu, a ovisno o okolnostima i sama dotična država članica.

73      Proizlazi da tužitelj pogrešno tvrdi da je pobijana odluka donesena kršenjem postupovnih pravila kojima je uređeno njezino donošenje, a osobito članaka 14. i 16. Uredbe 2017/1939 i točaka VI.2. i VII.2. pravila rada povjerenstva za odabir.

74      Slijedom toga, prvi dio prvog tužbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

 Drugi dio prvog tužbenog razloga

75      U okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga, tužitelj ističe da je Vijeće povrijedilo načelo nediskriminacije time što je svoju odluku o imenovanju europskih tužitelja Kraljevine Belgije, Republike Bugarske i Portugalske Republike zasnovalo na usporedbi prikladnosti koju je provelo tijelo neovlašteno u tu svrhu, iako je tu istu odluku o imenovanju glede drugih država članica koje sudjeluju u Uredu europskog javnog tužitelja zasnovalo na mišljenju povjerenstva za odabir, u skladu s Uredbom 2017/1939.

76      U tom pogledu valja podsjetiti da je opće načelo nediskriminacije ili jednakog postupanja povrijeđeno samo kada se u usporedivim situacijama postupa različito ili kada se u različitim situacijama postupa jednako, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presude od 5. prosinca 2013., Solvay/Komisija, C‑455/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:796, t. 77. i navedenu sudsku praksu, i od 16. lipnja 2021., Krajowa Izba Gospodarcza Chłodnictwa i Klimatyzacji/Komisija, T‑126/19, EU:T:2021:360, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

77      U konkretnom slučaju, suprotno onome što tužitelj ističe, iz okolnosti da Vijeće nije slijedilo rangiranje koje je povjerenstvo za odabir utvrdilo radi imenovanja europskih tužitelja za Kraljevinu Belgiju, Republiku Bugarsku i Portugalsku Republiku ne može proizlaziti da je u ovom slučaju ono zasnovalo svoju odluku u tom pogledu na usporedbi prikladnosti koju je provelo tijelo neovlašteno u tu svrhu.

78      Naime, valja podsjetiti da iz odredbi Uredbe 2017/1939 i pravila rada povjerenstvo za odabir proizlazi da rangiranje koje je potonje utvrdilo za kandidate koje je predložila država članica koja sudjeluje u Uredu europskog javnog tužitelja nije obvezujuće za Vijeće i da ono može uzeti u obzir informacije koje pruže države članice zastupljene u njemu u okviru usporedbe prikladnosti navedenih kandidata koju mora u konačnici provesti (vidjeti točke 71. i 72. ove presude).

79      Zato se, kao što to tvrdi Vijeće, okolnošću da je primjena postupovnih pravila predviđenih Uredbom 2017/1939 dovela u određenim slučajevima do toga da Vijeće slijedi rangiranje koje je povjerenstvo za odabir utvrdilo, a u drugim slučajevima do toga da odstupi od tog rangiranja i svoju odluku zasnuje na različitoj usporedbi prikladnosti, ne može dokazati da se prema nekim kandidatima postupalo diskriminatorno.

80      Stoga drugi dio prvog tužbenog razloga valja odbiti kao neosnovan i, prema tome, odbiti prvi tužbeni razlog u cijelosti.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

81      Tužitelj ističe da pobijana odluka, kako je objavljena u Službenom listu, nema obrazloženje glede razloga zbog kojih je Vijeće odlučilo odstupiti od redoslijeda poželjnosti koji je povjerenstvo za odabir utvrdilo i osloniti se na različitu usporedbu prikladnosti koju su provela pripremna tijela Vijeća.

82      Tužitelj drži da se dopisom Vijeća od 7. listopada 2020. ne može otkloniti taj nedostatak u obrazloženju. Naime, s jedne strane, radi se o obrazloženju koje je dostavljeno a posteriori i ne nalazi se, dakle, u pobijanoj odluci kako je objavljena u Službenom listu. Razlozi odluke čiji je upravo cilj utvrditi njezine osnove i opravdati odabir koji je Vijeće izvršilo donijevši tu odluku, trebaju postojati i biti određeni u trenutku u kojem je odluka donesena.

83      S druge strane, razlozi izneseni u tom dopisu su irelevantni jer su suprotni sustavu ocjenjivanja kandidata za položaj europskog tužitelja koji je uspostavljen Uredbom 2017/1939. Tužitelj se ovdje poziva na okolnost da je odabir kandidata imenovanog europskim tužiteljem Kraljevine Belgije Vijeće opravdalo činjenicom da [povjerljivo]. Tužitelj se u tom pogledu također poziva na okolnost da je svoj odabir Vijeće opravdalo činjenicom da [povjerljivo]. Tužitelj drži da te okolnosti nisu mogle opravdati da Vijeće mišljenju nacionalnog tijela da prednost nad mišljenjem nadležnog tijela Unije, to jest povjerenstva za odabir. Usto, tužitelj smatra da kriterij povezan s [povjerljivo] ne može opravdati prednost danu prijavi imenovanog kandidata u odnosu na tužiteljevu prijavu.

84      Vijeće i Kraljevina Belgija osporavaju tužiteljeve argumente.

85      Valja prije svega podsjetiti da obveza obrazlaganja propisana člankom 296. UFEU‑a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje o temeljnim pravima ovisi o naravi predmetnog akta i kontekstu u kojem je donesen. Obrazloženje mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije kako bi se, s jedne strane, zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere kako bi mogle obraniti svoja prava i provjeriti je li odluka osnovana i kako bi se, s druge strane, sudu Unije omogućilo provođenje nadzora zakonitosti (vidjeti u tom smislu presudu od 11. lipnja 2020., Komisija/Di Bernardo, C‑114/19 P, EU:C:2020:457, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

86      Iz toga proizlazi da obrazloženje načelno mora biti priopćeno zainteresiranoj osobi istodobno s odlukom koja na nju negativno utječe i da nepostojanje obrazloženja ne može biti otklonjeno činjenicom da zainteresirana osoba razloge odluke saznaje tijekom postupka pred sudom Unije (presuda od 28. veljače 2008., Neirinck/Komisija, C‑17/07 P, EU:C:2008:134, t. 50.; vidjeti također presudu od 11. lipnja 2020., Komisija/Di Bernardo, C‑114/19 P, EU:C:2020:457, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

87      U ovom slučaju valja istaknuti da je pobijanom odlukom Vijeće odabralo i imenovalo na položaj europskog tužitelja jednog od troje kandidata koje je predložila svaka od država članica koje sudjeluju u pojačanoj suradnji u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja.

88      S jedne strane, valja utvrditi da se takva odluka o imenovanju ne može smatrati aktom opće primjene jer se ne odnosi na općenito i apstraktno određene kategorije osoba i da se svi pojedinci Unije koji su u nadležnosti Ureda europskog javnog tužitelja također ne mogu smatrati takvom kategorijom osoba koja je određena odlukom o imenovanju. Okolnost da je pobijana odluka objavljena u Službenom listu ne može, osim toga, promijeniti njezinu pravnu narav (vidjeti rješenje od 8. srpnja 2021., Mendes de Almeida/Vijeće, T‑75/21, neobjavljeno, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2021:424, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

89      S druge strane, valja istaknuti da je odluka o imenovanju na položaj europskog tužitelja određenih kandidata koje su predložile države članice koje sudjeluju u pojačanoj suradnji u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja neodvojivo povezana s prešutnim odbijanjem da se na taj položaj imenuju drugi kandidati koje su te države članice predložile (vidjeti rješenje od 8. srpnja 2021., Mendes de Almeida/Vijeće, T‑75/21, neobjavljeno, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2021:424, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

90      Iz toga proizlazi da pobijanu odluku treba smatrati skupom pojedinačnih akata koji negativno utječe na osobe različite od njihovih adresata, to jest na kandidate koje su predložile države članice, koje sudjeluju u Uredu europskog javnog tužitelja, i koje Vijeće nije imenovalo europskim tužiteljem (vidjeti rješenje od 8. srpnja 2021., Mendes de Almeida/Vijeće, T‑75/21, neobjavljeno, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2021:424, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

91      Stoga valja zaključiti da je s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 85. i 86. ove presude, obrazloženje pobijane odluke, u dijelu u kojem se odnosilo na prešutno odbijanje tužiteljeve prijave za položaj europskog tužitelja Kraljevine Belgije, trebalo istome biti dostavljeno istodobno s pobijanom odlukom.

92      U tom pogledu valja utvrditi da se jedino obrazloženje sadržano u pobijanoj odluci, kako je objavljena u Službenom listu, nalazi u njezinoj uvodnoj izjavi 13. U njoj je, naime, navedeno da „[k]ada je riječ o kandidatima koje su predložili Belgija, Bugarska i Portugal, Vijeće nije slijedilo neobvezujući redoslijed poželjnosti kandidata povjerenstva za odabir, na temelju različite ocjene prikladnosti tih kandidata koja je provedena u okviru odgovarajućih pripremnih tijela Vijeća”.

93      Tužitelj tvrdi da mu to obrazloženje nije omogućilo da shvati razloge zbog kojih je Vijeće odlučilo odstupiti od redoslijeda poželjnosti koji je utvrdilo povjerenstvo za odabir koje ga je predložilo kao kandidata koji među kandidatima, koje je Kraljevina Belgija predložila, može najbolje obnašati dužnosti europskog tužitelja. Tužitelj smatra da je Vijeće bilo, naime, dužno opravdati, s obzirom na sadržaj mišljenja povjerenstva za odabir, zašto je odlučilo odstupiti od tog redoslijeda poželjnosti.

94      U tom pogledu valja podsjetiti da u obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente jer se pitanje ispunjava li ono zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a ne treba ocjenjivati samo s obzirom na tekst obrazloženja nego i s obzirom na njegov kontekst i na ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti presudu od 6. rujna 2006., Portugal/Komisija, C‑88/03, EU:C:2006:511, t. 88. i navedenu sudsku praksu).

95      Kao što je to utvrđeno u točki 66. ove presude, iz točke VII.2. trećeg stavka pravila rada povjerenstva za odabir proizlazi da Vijeće nije bilo obvezano rangiranjem koje je to povjerenstvo utvrdilo u vezi s trima kandidatima za položaj europskog tužitelja koje je Kraljevina Belgija predložila na temelju kvalifikacija i iskustva tih kandidata. Vijeće je, dakle, bilo slobodno preuzeti navedeno rangiranje ili svoju odluku zasnovati na različitoj usporedbi prikladnosti kandidata.

96      Stoga tužitelj pogrešno navodi da mu je obrazloženje pobijane odluke moralo omogućiti da shvati zašto je Vijeće odlučilo ne slijediti redoslijed poželjnosti koji je povjerenstvo za odabir utvrdilo.

97      Međutim, valja istaknuti da, suprotno onome što Vijeće tvrdi, obrazloženje pobijane odluke sadržano u uvodnoj izjavi 13. te odluke ne može samo po sebi omogućiti tužitelju niti Općem sudu da shvate zašto je Vijeće smatralo da je prijava kandidata imenovanog na položaj europskog tužitelja Kraljevine Belgije bila prikladnija od tužiteljeve kandidature.

98      Argument Vijeća, prema kojem je tužitelj mogao shvatiti zašto je prijavi imenovanog kandidata dana prednost u odnosu na njegovu jer je primio mišljenje Kolegija glavnih državnih odvjetnika Belgije kao i mišljenje povjerenstva za odabir, u dijelu u kojem su se ta dva dokumenta odnosila na njega, ne može dovesti u pitanje to utvrđenje jer pobijana odluka nije sadržavala nikakav navod o činjenici da ju je Vijeće zasnovalo na informacijama koje je Kraljevina Belgija pružila u vezi s mišljenjem Kolegija glavnih državnih odvjetnika i Saveznog državnog odvjetnika o kandidatu koji najbolje može obnašati dužnosti europskog tužitelja.

99      Međutim, mora se utvrditi da je u svojem dopisu od 7. listopada 2020., čiji je sadržaj izložen u točkama 34. do 36. ove presude, Vijeće dovoljno podrobno izložilo razloge zbog kojih je smatralo da je imenovani kandidat mogao bolje obnašati dužnosti europskog tužitelja od ostalih dvaju kandidata.

100    Stoga, iako bi bilo poželjno da su dopunski razlozi za odbijanje prijave tužitelja istome bili priopćeni istodobno s objavom pobijane odluke u Službenom listu, valja istaknuti da se tužitelj mogao upoznati s navedenim razlozima na temelju dopisa Vijeća od 7. listopada 2020., to jest prije podnošenja tužbe i da mu je u ovom slučaju takvo priopćenje omogućilo da ocijeni osnovanost te odluke i brani svoja prava, što dokazuju argumenti koji su istaknuti u prilog trećem tužbenom razlogu i odnose se izričito na razloge koje je Vijeće iznijelo u svojem dopisu od 7. listopada 2020.

101    Iz toga proizlazi da se tužitelj ne može učinkovito pozivati u tom pogledu na povredu obveze obrazlaganja, kako je objašnjena u sudskoj praksi navedenoj u točkama 85. i 86. ove presude.

102    Osim toga, valja podsjetiti da se tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 296. drugog stavka UFEU‑a razlikuje od onog koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni. Naime, dok se u okviru prvog, koji se odnosi na nedostatak u obrazloženju ili na njegovoj nedostatnosti, ističe bitna povreda postupka u smislu članka 263. UFEU‑a i čini razlog koji se odnosi na javni poredak i koji sud Unije mora istaknuti po službenoj dužnosti, u okviru drugog, koji se tiče meritorne zakonitosti odluke, ističe se povreda pravnog pravila vezanog za primjenu Ugovora o FEU‑u u smislu istog članka 263. UFEU‑a i sud Unije ga može ispitati samo ako ga tužitelj istakne. Obveza obrazlaganja stoga je pitanje zasebno od pitanja osnovanosti razloga pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 67.).

103    Zato argumente tužitelja u okviru kojih on ističe da su razlozi koje je Vijeće iznijelo u dopisu od 7. listopada 2020. bili suprotni sustavu ocjenjivanja prijava za položaj europskog tužitelja uspostavljenom Uredbom 2017/1939 jer je Vijeće dalo prednost mišljenju Kolegija glavnih državnih odvjetnika Belgije nad mišljenjem povjerenstva za odabir, valja kao bespredmetne odbiti u dijelu u kojem su istaknuti u potporu tužbenom razlogu koji se temelji na obvezi obrazlaganja.

104    U svakom slučaju, budući da se ti argumenti uvelike podudaraju s argumentima koje je tužitelj istaknuo u potporu trećem tužbenom razlogu u dijelu u kojem se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni, oni su ispitani u okviru tog tužbenog razloga.

105    Proizlazi da drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, treba odbiti kao neosnovan.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja te na očitoj pogrešci u ocjeni

106    Tužitelj smatra da na temelju prava na dobru upravu, članak 41. stavak 1. Povelje o temeljnim pravima utvrđuje pravo na nepristrano i pravično postupanje. U području javne službe, osobito glede imenovanja na dužnosti ili radna mjesta u javnoj službi, to je načelo dovelo do nastanka dužnosti brižnog postupanja koje podrazumijeva da prilikom ispitivanja spisa, a fortiori u slučaju diskrecijske ovlasti, uprava mora objektivno ispitati sve elemente koji su joj podneseni. Tužitelj primjećuje da je Službenički sud Europske unije presudio da je time što se prilikom postupka zapošljavanja suzdržala od konkretnog izvršavanja diskrecijske ovlasti kojom je raspolagala i što je propustila uzeti u obzir elemente u interesu tužitelja koji su se odnosili, s jedne strane, na pravila primjenjiva na zapošljavanje i, s druge strane, na kvalifikacije i sposobnosti zainteresirane osobe, te time što se na taj način nije konkretno poslužila svojom diskrecijskom ovlašću i s obzirom na sve relevantne elemente slučaja, institucija povrijedila načelo dobre uprave i svoju dužnost brižnog postupanja te je počinila očitu pogrešku u ocjeni.

107    Budući da se u ovom slučaju odluka Vijeća o odabiru i imenovanju jednog od kandidata na dužnost europskog tužitelja dotične države članice mogla donijeti tek nakon primitka obrazloženog mišljenja povjerenstva za odabir i nakon što je to povjerenstvo bilo zaduženo da utvrdi rangiranje kandidata prema njihovim kvalifikacijama i iskustvu, u svakom je slučaju bilo na Vijeću da opravda odabir kandidata i njegovo imenovanje tako da učinkovito i konkretno provede usporedbu prikladnosti kandidata, što se moglo učiniti tako da ono uputi na mišljenje povjerenstva za odabir ili da samo provede usporedbu na temelju navoda iz tog mišljenja.

108    Usto, tužitelj tvrdi da je Vijeće bilo dužno zasnovati svoju odluku na usporedbi prikladnosti oslanjajući se na objektivne podatke, to jest usporedbi prijava s kvalifikacijama potrebnim za obnašanje dužnosti europskog tužitelja. Tužitelj smatra da je uzimajući opseg svojeg stručnog iskustva, kako u području istrage i progona financijskih kaznenih djela tako i u području pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, takva usporedba prikladnosti morala navesti Vijeće na zaključak da je to iskustvo relativno bogatije od iskustva imenovanog kandidata, što jasno proizlazi iz mišljenja povjerenstva za odabir. No, Vijeće nije provelo takvu usporedbu prikladnosti, nego je samo preuzelo elemente sadržane u pisanom obrazloženju koje su belgijske vlasti podnijele, a koji su se odnosili na prikladnost odabranog kandidata bez njezina uspoređivanja s prikladnošću ostalih kandidata, među ostalim i tužitelja.

109    Osim toga, tužitelj prigovara Vijeću da je dalo prednost mišljenju Kolegija glavnih državnih odvjetnika Belgije nad mišljenjem povjerenstva za odabir, a da nije zauzelo stajalište o sadržaju ovog potonjeg niti opravdalo odstupanje od njega.

110    Tužitelj navodi nadalje da tvrdnja, prema kojoj se stajalište Kolegija glavnih državnih odvjetnika i Saveznog državnog odvjetnika zasnivalo, među ostalim, na općoj procjeni učinka tijekom cijele karijere kandidatâ, nije provjerena s obzirom na spis. Tužitelj smatra da je, naprotiv, povjerenstvo za odabir baš zasnovalo svoju ocjenu, među ostalim, na razvoju karijere predloženih kandidata, pri čemu se tužitelj mogao, osim toga, pozvati, kao što je to navedeno povjerenstvo naglasilo u svojem mišljenju, na veliko iskustvo u području upravljanja, a što nije slučaj s ostalim dvama kandidatima koje je predložila Kraljevina Belgija.

111    Tužitelj ističe, usto, da tvrdnja Vijeća u odgovoru na tužbu prema kojoj je ono „osobito vrednovalo sposobnosti i iskustvo kandidatâ u vezi s definicijom i koordinacijom provedbe politika u kaznenom području na središnjoj razini država članica, također i glede pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, te sposobnost izvršavanja veće odgovornosti koordiniranja i nadzora” nije niti potvrđena spisom, osobito obrazloženjem pobijane odluke, niti može opravdati prednost dodijeljenu imenovanom kandidatu, uzimajući u obzir relativno bogatije stručno iskustvo tužitelja u tim područjima.

112    Tužitelj također ističe da tvrdnja Vijeća prema kojoj je „ono istaknulo da je glede ostalih dvaju kandidata koje je predložila [Kraljevina] Belgija, među kojima je i tužitelj, Kolegij glavnih državnih odvjetnika izrazio dosta veliku suzdržanost” ne odgovara stvarnom stanju spisa. Tužitelj pojašnjava da je u točki E mišljenja koje se odnosi na njega navedeno da „[n]jegove prošle i sadašnje dužnosti […], osobito u području borbe protiv gospodarskog, financijskog i poreznog kriminala, kao i njegovo iskustvo u okviru upravljanja OCSC‑om (europske – ARO – i međunarodne zadaće – CARIN), su prednosti za obnašanje dužnosti europskog tužitelja pri Uredu europskog javnog tužitelja”.

113    Naposljetku primjećuje da se tvrdnja, također sadržana u točki E tog istog mišljenja, prema kojoj on „nije mogao uvjeriti Kolegij [glavnih državnih odvjetnika da] ima dovoljno jasnu viziju zadaća i ciljeva budućeg Ureda europskog javnog tužitelja i njegova nacionalnog tužitelja” mora relativizirati, jer potječe upravo od nacionalnog tijela, i u svakom slučaju usporediti s ocjenom tužiteljeve prijave koju je dalo povjerenstvo za odabir u svojem obrazloženom mišljenju.

114    Vijeće i Kraljevina Belgija osporavaju tužiteljeve argumente.

115    Valja istaknuti da tužitelj prigovara Vijeću da je pobijanu odluku pogrešno zasnovalo na elementima sadržanima u pisanom obrazloženju koje su pružila belgijska tijela u potporu stajalištu čija je namjena bila odstupiti od redoslijeda poželjnosti koji je povjerenstvo za odabir utvrdilo, iako su se ti elementi ticali samo prikladnosti imenovanog kandidata i nisu sadržavali usporedbu prikladnosti tog kandidata s prikladnošću ostalih dvaju kandidata, među kojima je i tužitelj. Usto, tužitelj smatra da je njegovo relativno bogatije stručno iskustvo od stručnog iskustva imenovanog kandidata moralo navesti Vijeće na zaključak da je on bio najbolji kandidat za obnašanje dužnosti europskog tužitelja.

116    U tom pogledu valja podsjetiti na to da institucija raspolaže širokom marginom prosudbe prilikom ocjene i usporedbe prikladnosti kandidata za mjesto koje treba popuniti i da elementi te ocjene ne ovise samo o sposobnosti i stručnoj vrijednosti zainteresiranih osoba, nego i o njihovu karakteru, ponašanju i o njihovoj cjelokupnoj osobnosti (vidjeti presudu od 3. veljače 2005., Mancini/Komisija, T‑137/03, EU:T:2005:33, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

117    Ovo tim više vrijedi kada mjesto koje treba popuniti podrazumijeva veliku odgovornost (presuda od 3. veljače 2005., Mancini/Komisija, T‑137/03, EU:T:2005:33, t. 98.).

118    U ovom slučaju valja istaknuti da na temelju članka 9. Uredbe 2017/1939 europski tužitelji okupljeni zajedno s glavnim europskim tužiteljem čine kolegij Ureda europskog javnog tužitelja koji je zadužen za donošenje odluka o strateškim pitanjima, poput utvrđivanja prioriteta i politike istraga i kaznenog progona Ureda europskog javnog tužitelja (vidjeti uvodnu izjavu 24. navedene uredbe), kao i o općim pitanjima proizišlim iz pojedinačnih predmeta, osobito radi osiguravanja koherentnosti, učinkovitosti i dosljednosti u politici kaznenog progona Ureda europskog javnog tužitelja diljem država članica. Navedeni kolegij donosi unutarnji poslovnik Ureda europskog javnog tužitelja i druge odluke o unutarnjem ustroju i različitim upravnim aspektima njegova rada.

119    Osim toga, u skladu s člankom 12. stavcima 1., 3. i 5. Uredbe 2017/1939, europski tužitelji preuzimaju različite odgovornosti. Među ostalim, oni nadziru istrage i kazneni progon za koje su odgovorni delegirani europski tužitelji koji vode predmet u svojoj državi članici podrijetla. Oni mogu davati upute delegiranom europskom tužitelju koji vodi predmet, djeluju kao točke za vezu i kanali informiranja između stalnih vijeća i delegiranih europskih tužitelja u njihovim državama članicama podrijetla. Oni također prate provedbu zadaća Ureda europskog javnog tužitelja u svojim državama članicama, i radi izbjegavanja sukoba nadležnosti između nacionalnih tijela i Ureda europskog javnog tužitelja. Za razliku od delegiranih europskih tužitelja, europski tužitelji nisu zaduženi za vođenje istraga, kazneni progon i podizanje optužnica pred sudovima država članica.

120    Osim toga, Ured europskog javnog tužitelja mora preuzeti dužnosti središnjeg tijela radi suradnje na temelju različitih instrumenata međunarodne suradnje u kaznenim stvarima, kao i središnja tijela država članica, kako je to predviđeno člankom 104. Uredbe 2017/1939 (vidjeti također uvodnu izjavu 109. te uredbe).

121    Iz toga slijedi da europski tužitelji moraju izvršavati velike odgovornosti, što je uostalom potvrđeno razredom AD 13 u koji su imenovani, što prema Prilogu I. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije odgovara dužnostima savjetnika ili jednakovrijednom mjestu. Dužnost europskog tužitelja nalazi se, dakle, između dužnosti direktora (AD 15 - AD 14) i dužnosti načelnika odjela ili jednakovrijednog mjesta (AD 9 - AD 14).

122    Stoga, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 116. i 117. ove presude, Vijeće raspolaže širokom marginom prosudbe u procjeni i usporedbi prikladnosti kandidatâ za položaj europskog tužitelja države članice.

123    Stoga argumente koje je tužitelj iznio valja ocijeniti s obzirom na široku marginu prosudbe kojom je Vijeće raspolagalo.

124    Prvo, glede tužiteljeva argumenta prema kojem Vijeće nije provelo usporedbu prikladnosti između troje kandidata koje je Kraljevina Belgija predložila, nego se samo oslonilo na elemente koje je pružila ta država članica i koji su se odnosili samo na prikladnost imenovanog kandidata, valja istaknuti da su u svojem pisanom obrazloženju od 27. veljače 2020. belgijska tijela navela Vijeću da [povjerljivo].

125    Usto valja istaknuti da je u svojem dopisu od 7. listopada 2020., prije podrobnog izlaganja stručnog iskustva imenovanog kandidata, Vijeće navelo da [povjerljivo].

126    Mora se, dakle, utvrditi da iako obrazloženje pobijane odluke, kako je dopunjeno dopisom od 7. listopada 2020., ne sadržava podrobnu usporednu ocjenu prikladnosti svakog od troje kandidata koje je Kraljevina Belgija predložila, iz tog obrazloženja proizlazi, međutim, da je Vijeće zaključilo da je prikladnost imenovanog kandidata, podrobno izložena u navedenom dopisu, veća od prikladnosti dvaju ostalih kandidata, među kojima je i tužitelj.

127    Stoga valja odbiti tužiteljev argument prema kojem pobijanu odluku Vijeće nije zasnovalo na usporedbi prikladnosti troje kandidata koje je Kraljevina Belgija predložila za položaj europskog tužitelja.

128    Drugo, glede tužiteljeva argumenta prema kojem se Vijeće pogrešno oslonilo na mišljenje Kolegija glavnih državnih odvjetnika Belgije, a da to mišljenje nije suprotstavilo mišljenju povjerenstva za odabir, dovoljno je podsjetiti, kao što je to utvrđeno u točki 63. ove presude, da rangiranje kandidata koje je predložila Kraljevina Belgija, a koje je utvrdilo povjerenstvo za odabir, nije bilo obvezujuće za Vijeće.

129    Treće, glede argumenta tužitelja prema je kojem Vijeće pogrešno navelo da je u pogledu njega Kolegij glavnih državnih odvjetnika Belgije izrazio veliku suzdržanost, valja istaknuti da mišljenje navedenog Kolegija sadržava zapravo sljedeću pozitivnu ocjenu: „[p]rošle i sadašnje dužnosti [tužitelja], osobito u području borbe protiv gospodarskog, financijskog i poreznog kriminala, kao i njegovo iskustvo u okviru upravljanja OCSC‑om (europske – ARO – i međunarodne zadaće – CARIN), su prednosti za obnašanje dužnosti europskog tužitelja pri Uredu europskog javnog tužitelja”. Međutim, u istom je mišljenju navedeno da „[tužitelj] nije mogao uvjeriti Kolegij [glavnih državnih odvjetnika da on] ima dovoljno jasnu viziju zadaća i ciljeva budućeg Ureda europskog javnog tužitelja i njegova nacionalnog tužitelja”. Usto, mora se naglasiti da je u zaključku svojeg mišljenja Kolegij glavnih državnih odvjetnika izdao „uvjetno mišljenje za mandat europskog tužitelja (u rasponu vrlo povoljno – povoljno – uvjetno – nepovoljno)”. Vijeće je, dakle, bez počinjenja pogreške navelo u dopisu od 7. listopada 2017. da je Kolegij glavnih državnih odvjetnika izrazio veliku suzdržanost glede tužiteljeve prijave za položaj europskog tužitelja.

130    Četvrto, glede tužiteljeva argumenta prema kojem je njegovo stručno iskustvo bogatije od stručnog iskustva imenovanog kandidata, valja istaknuti da, kao što to proizlazi iz dopisa Vijeća od 7. listopada 2020., [povjerljivo]. U tim okolnostima i s obzirom na široku marginu prosudbe kojom je Vijeće raspolagalo, okolnost da je tužiteljevo stručno iskustvo u tim područjima bilo bogatije od stručnog iskustva imenovanog kandidata, pod pretpostavkom da je utvrđena, ne može dokazati postojanje očite pogreške u ocjeni Vijeća.

131    S obzirom na prethodna razmatranja, valja utvrditi da tužitelj nije dokazao da je u ovom slučaju Vijeće prekoračilo granice svoje široke diskrecijske ovlasti, time što je odabralo i imenovalo Y. van den Bergea na položaj europskog tužitelja.

132    Osim toga, valja istaknuti, kao i Vijeće, da argumentacija koju je tužitelj iznio kako bi dokazao navodnu povredu načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja počiva na pretpostavci prema kojoj bi u slučaju da je Vijeće u ovom slučaju poštovalo obveze koje proizlaze iz tih načela, tužiteljeva prijava za položaj europskog tužitelja bila nužno prihvaćena. No, valja utvrditi da se takva argumentacija podudara s prigovorima koje je tužitelj iznio u okviru drugog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, i ovog tužbenog razloga u dijelu u kojem se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni, a koji su već bili odbijeni.

133    U tim okolnostima treći tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

134    Imajući u vidu sva prethodna razmatranja, tužbu valja odbiti.

 Troškovi

135    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova i troškova Vijeća, u skladu s njegovim zahtjevom.

136    U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Kraljevina Belgija snosit će, stoga, vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deveto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      JeanMichel Verelst snosit će, osim vlastitih troškova, i troškove Vijeća Europske unije.

3.      Kraljevina Belgija snosit će vlastite troškove.

Costeira

Kancheva

Perišin

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. siječnja 2022.

Potpisi


*      Jezik postupka: francuski


1 Povjerljivi podaci su izostavljeni.