PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)

13. rujna 2018.(*)

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja s obzirom na djelovanja Rusije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini – Uvrštavanje imena subjekta koji ima vlasništvo nad tužiteljem na popis subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja – Obveza obrazlaganja – Prava obrane – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Sporazum o pridruživanju između EU‑a i Turske – Temeljna prava – Proporcionalnost”

U predmetu T‑798/14,

DenizBank A. Ş., sa sjedištem u Istanbulu (Turska), koji zastupaju O. Jones, D. Heaton, barristers, R. Mattick, S. Utku, solicitors, i M. Lester, QC,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje su zastupali S. Boelaert i A. de Elera‑San Miguel Hurtado, a potom Boelaert i P. Mahnič Bruni, u svojstvu agenata,

tuženika,

koje podupire

Europska komisija, koju zastupaju D. Gauci, L. Havas i F. Ronkes Agerbeek, u svojstvu agenata,

intervenijent,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a kojim se traži poništenje, kao prvo, Odluke Vijeća 2014/512/ZVSP od 31. srpnja 2014. o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja Rusije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini (SL 2014., L 229, str. 13.), kako je izmijenjena Odlukom Vijeća 2014/659/ZVSP od 8. rujna 2014. (SL 2014., L 271, str. 54.), Odlukom Vijeća 2014/872/ZVSP od 4. prosinca 2014. (SL 2014., L 349, str. 58.), Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/2431 od 21. prosinca 2015. (SL 2015., L 334, str. 22.), Odlukom Vijeća (ZVSP) 2016/1071 od 1. srpnja 2016. (SL 2016., L 178, str. 21.) i Odlukom Vijeća (ZVSP) 2016/2315 od 19. prosinca 2016. (SL 2016., L 345, str. 65.), i, kao drugo, Uredbe Vijeća (EU) br. 833/2014 od 31. srpnja 2014. o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja Rusije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini (SL 2014., L 229, str. 1.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EU) br. 960/2014 od 8. rujna 2014. (SL 2014., L 271, str. 3.) i Uredbom Vijeća br. 1290/2014 od 4. prosinca 2014. (SL 2014., L 349, str. 20.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja,

OPĆI SUD (šesto vijeće),

u sastavu: G. Berardis (izvjestitelj), predsjednik, D. Spielmann i Z. Csehi, suci,

tajnik: L. Grzegorczyk, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 16. studenoga 2017.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Tužitelj, DenizBank A. Ș. turska je poslovna banka sa sjedištem u Istanbulu (Turska), nad čijim kapitalom više od 50 % vlasništva ima Sberbank of Russia OAO (u daljnjem tekstu: Sberbank), ruska banka sa sjedištem u Moskvi (Rusija).

2        Vijeće Europske unije 20. veljače 2014. najoštrije je osudilo svaku uporabu nasilja u Ukrajini. Pozvalo je na trenutačni prekid nasilja i potpuno poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda u Ukrajini. Vijeće je također predvidjelo uvođenje mjera ograničavanja protiv onih koji su odgovorni za kršenja ljudskih prava, nasilje i primjenu prekomjerne sile.

3        Na izvanrednom sastanku održanom 3. ožujka 2014. Vijeće je osudilo agresiju ruskih oružanih snaga, koja predstavlja očito kršenje suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine, kao i ovlaštenje koje je Federatsii Federal’nogo Sobrania Rossiskoï Federatsii (Savezno vijeće Savezne skupštine Ruske Federacije) 1. ožujka 2014. dalo za uporabu oružanih snaga na državnom području Ukrajine. Europska unija pozvala je Rusku Federaciju da odmah povuče svoje oružane snage na njihove stalne pozicije, u skladu sa svojim međunarodnim obvezama.

4        Vijeće je 5. ožujka 2014. donijelo mjere ograničavanja usmjerene na zamrzavanje i povrat pronevjerenih ukrajinskih državnih sredstava.

5        Šefovi država odnosno vlada Europske unije 6. ožujka 2014. potvrdili su zaključke Vijeća od 3. ožujka 2014. Oni su snažno osudili ničim izazvano kršenje Ruske Federacije suverenosti i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine i pozvali Rusku Federaciju da odmah povuče svoje oružane snage na njihove stalne pozicije, u skladu s relevantnim sporazumima. Šefovi država ili vlada EU‑a izjavili su da bi svaka druga mjera Ruske Federacije koja bi mogla dovesti do destabilizacije stanja u Ukrajini mogla prouzročiti dodatne i dalekosežne posljedice za odnose između Europske unije i njezinih država članica, s jedne strane, i Ruske Federacije, s druge strane, i to u mnogim gospodarskim područjima. Pozvali su Rusku Federaciju da odmah omogući pristup međunarodnim promatračima, ističući da rješenje krize u Ukrajini treba temeljiti na teritorijalnoj cjelovitosti, suverenitetu i neovisnosti zemlje kao i na strogom poštovanju međunarodnih standarda.

6        Parlament Autonomne Republike Krima i lokalna uprava grada Sevastopolja, obje ukrajinske teritorijalne jedinice, 16. ožujka 2014. održali su referendum o statusu Krima. Krimsko je stanovništvo u okviru tog referenduma bilo pozvano navesti želi li biti pripojeno Ruskoj Federaciji kao njezin dio ili želi da se obnovi Ustav iz 1992. i status Krima u Ukrajini. Rezultat objavljen u Autonomnoj Republici Krimu iznosio je 96,77 % glasova za uključivanje regije u Rusku Federaciju, a izlaznost je iznosila 83,1 %.

7        Vijeće je 17. ožujka 2014. donijelo druge zaključke o Ukrajini. Vijeće je 16. ožujka 2014. snažno osudilo referendum o priključenju Ruskoj Federaciji održan na Krimu jer je, prema njegovu mišljenju, on predstavljao očito kršenje ukrajinskog Ustava. Vijeće je pozvalo Rusku Federaciju da poduzme korake za smirivanje krize, da odmah povuče svoje snage u baze i svede ih na broj prije krize, u skladu sa svojim međunarodnim obvezama, da započne izravne razgovore s ukrajinskom vladom i da iskoristi sve relevantne međunarodne mehanizme za pronalaženje mirnog rješenja i dogovora, uz potpuno poštovanje multilateralnih i bilateralnih obveza koje se odnose na osiguravanje suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine. Vijeće je u tom pogledu izrazilo žaljenje zbog toga što Vijeće sigurnosti UN‑a nije moglo donijeti rezoluciju zbog veta koji je uložila Ruska Federacija. Osim toga, snažno je pozvalo Rusku Federaciju da ne poduzima korake za pripajanje Krima jer to predstavlja kršenje međunarodnog prava.

8        Vijeće je istog dana na temelju članka 29. UEU‑a donijelo Odluku 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 16.) te, na temelju članka 215. UFEU‑a, Uredbu (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 6.), kojima je Vijeće nametnulo ograničenja kretanja i zamrzavanje imovine osobama odgovornima za djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine kao i s njima povezanim osobama i subjektima.

9        Ruska Federacija 17. ožujka 2014. službeno je priznala rezultate referenduma održanog na Krimu 16. ožujka 2014. Nakon referenduma, Vrhovno vijeće Krima i općinsko vijeće Sevastopolja proglasili su neovisnost Krima od Ukrajine te pozvali na priključenje Ruskoj Federaciji. Istog je dana ruski predsjednik potpisao dekret o priznavanju Republike Krima kao neovisne i suverene države.

10      Europsko vijeće 21. ožujka 2014. podsjetilo je na izjavu čelnika država odnosno vlada Unije od 6. ožujka 2014. te je zatražilo od Komisije i država članica da pripreme moguće ciljane mjere.

11      Vijeće je 23. lipnja 2014. odlučilo da se uvoz u Uniju robe podrijetlom s Krima ili iz Sevastopolja treba zabraniti, uz iznimku robe podrijetlom s Krima ili iz Sevastopolja kojoj je ukrajinska vlada dodijelila potvrdu o podrijetlu.

12      Nakon nesreće 17. srpnja 2014. koja je dovela do uništenja zrakoplova kompanije Malaysian Airlines na letu MH17 u Donjecku (Ukrajina), Vijeće je zatražilo od Komisije i Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD) da dovrši svoj pripremni rad o mogućim ciljanim mjerama te da najkasnije do 24. srpnja predstavi prijedloge mjera, uključujući u pogledu pristupa tržištima kapitala, obrane, robe s dvojnom namjenom i osjetljivih tehnologija, uključujući energetski sektor.

13      S obzirom na ozbiljnost situacije u Ukrajini, unatoč usvajanju u ožujku 2014. ograničenja kretanja i zamrzavanja imovine određenih fizičkih i pravnih osoba, Vijeće je 31. srpnja 2014. na temelju članka 29. UEU‑a donijelo Odluku 2014/512/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja Rusije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini (SL 2014., L 229, str. 13.), radi uvođenja ciljanih mjera ograničavanja u područjima pristupa tržištima kapitala, obrane, robe s dvojnom namjenom i osjetljivih tehnologija, uključujući energetski sektor.

14      Smatrajući da potonje mjere ulaze u područje primjene UFEU‑a i da njihova provedba zahtijeva regulatorno djelovanje na razini Unije, Vijeće je istog dana na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a donijelo Uredbu (EU) br. 833/2014 o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja Rusije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini (SL 2014., L 229, str. 1.), koja sadržava podrobnije odredbe za provedbu Odluke 2014/512 na razini Unije i država članica.

15      Izričiti cilj tih mjera ograničavanja bio je povećavanje troškova djelovanja Ruske Federacije usmjerenog na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine te promicanje mirnog rješenja krize. U tu su svrhu Odlukom 2014/512 određeni, osobito, zabrane uvoza određenih proizvoda i osjetljivih tehnologija namijenjenih naftnom sektoru u Rusiji kao i ograničenja pristupu Unijinu tržištu kapitala određenim subjektima iz tog sektora.

16      Nakon toga Vijeće je 8. rujna 2014. donijelo Odluku 2014/659/ZVSP o izmjeni Odluke 2014/512 (SL 2014., L 271, str. 54.) i Uredbu (EU) br. 960/2014 o izmjeni Uredbe br. 833/2014 (SL 2014., L 271, str. 3.), kako bi proširilo zabranu u odnosu na određene financijske instrumente, kako je odlučeno 31. srpnja 2014., i nametnulo dodatna ograničenja pristupa tržištu kapitala.

17      Članak 1. stavak 1. Odluke 2014/512, kako je izmijenjen Odlukom 2014/659, glasi:

„1. Izravna ili neizravna kupnja ili prodaja, izravno ili neizravno pružanje investicijskih usluga za ili pomoći pri izdavanju ili bilo kakvo drugo postupanje s obveznicama, vlasničkim papirima ili sličnim financijskim instrumentima s rokom dospijeća duljim od 90 dana, izdanima nakon 1. kolovoza 2014. do 12. rujna 2014., ili s rokom dospijeća duljim od 30 dana, izdanima nakon 12. rujna 2014. od strane:

(a)      velikih kreditnih institucija ili institucija za financijski razvoj s poslovnim nastanom u Rusiji s više od 50 % javnog vlasništva ili kontrole od 1. kolovoza 2014., kako je navedeno u Prilogu I.;

(b)      bilo koje pravne osobe, subjekta ili tijela s poslovnim nastanom izvan Unije čijeg više od 50 % vlasništva pripada subjektu navedenom u Prilogu I.; ili

(c)      bilo koje pravne osobe, subjekta ili tijela koji djeluju za račun subjekta iz točke (b) ovog stavka ili subjekta navedenog u Prilogu I. ili prema njegovim uputama.”

18      Sberbankovo ime navedeno je u točki 1. Priloga I. Odluci 2014/512, kako je izmijenjena Odlukom 2014/659.

19      Članak 5. stavci 1. i 3. Uredbe br. 833/2014, kako je izmijenjen Uredbom br. 960/2014, glasi:

„1. Zabranjuje se izravna ili neizravna kupnja, prodaja, pružanje investicijskih usluga ili pomoći pri izdavanju ili drugo poslovanje s prenosivim vrijednosnim papirima i instrumentima tržišta novca s rokom dospijeća duljim od 90 dana, izdanima nakon 1. kolovoza 2014. do 12. rujna 2014., ili s rokom dospijeća duljim od 30 dana, izdanima nakon 12. rujna 2014. od strane:

(a)      velike kreditne institucije ili druge velike institucije s izričitom zadaćom promicanja konkurentnosti ruskog gospodarstva, njegove diversifikacije i poticanja ulaganja, s poslovnim nastanom u Rusiji s više od 50 % javnog vlasništva ili kontrole od 1. kolovoza 2014., kako je navedeno u Prilogu III.; ili

(b)      pravne osobe, subjekta ili tijela s poslovnim nastanom izvan Unije u čijim vlasničkim pravima subjekt naveden u Prilogu III. ima, izravno ili neizravno, više od 50 % udjela; ili

(c)      pravne osobe, subjekta ili tijela koji djeluju za račun subjekta iz točke (b) ovog stavka ili subjekta koji je naveden u Prilogu III. ili prema njegovim uputama.

[…]

3. Zabranjuje se izravno ili neizravno davanje, ili sudjelovanje u bilo kakvom aranžmanu za davanje, novih zajmova ili kredita s rokom dospijeća duljim od 30 dana bilo kojoj pravnoj osobi, subjektu ili tijelu iz stavka 1. ili 2. nakon 12. rujna 2014., osim za zajmove ili kredit s posebnim i dokumentiranim ciljem osiguravanja financiranja uvoza ili izvoza robe i nefinancijskih usluga koje nisu obuhvaćene zabranom, između Unije i Rusije, ili za zajmove s posebnim i dokumentiranim ciljem osiguravanja sredstava za hitne slučajeve radi ispunjavanja kriterija solventnosti i likvidnosti za pravne osobe s poslovnim nastanom u Uniji u čijim vlasničkim pravima bilo koji subjekt iz Priloga III. ima više od 50 % udjela.”

20      Sberbankovo ime navedeno je u Prilogu III. Uredbi br. 833/2014.

21      Vijeće je 4. prosinca 2014. donijelo Odluku 2014/872/ZVSP o izmjeni Odluke 2014/512 i Odluke 2014/659 (SL 2014., L 349, str. 58.) te Uredbu br. 1290/2014 o izmjeni Uredbe br. 833/2014 i Uredbe br. 960/2014 (SL 2014., L 349, str. 20.).

22      Nakon donošenja Uredbe br. 1290/2014, članak 5. stavak 3. Uredbe br. 833/2014 izmijenjen je i glasi:

„3. Zabranjuje se izravno ili neizravno davanje, ili sudjelovanje u bilo kakvom aranžmanu za davanje, novih zajmova ili kredita s rokom dospijeća duljim od 30 dana bilo kojoj pravnoj osobi, subjektu ili tijelu iz stavka 1. ili 2. nakon 12. rujna 2014.

Zabrana se ne primjenjuje na:

(a)      zajmove ili kredite s posebnim i dokumentiranim ciljem osiguravanja financiranja uvoza ili izvoza robe i nefinancijskih usluga, koji nisu obuhvaćeni zabranom, između Unije i bilo koje treće države, uključujući troškove za robu i usluge iz neke druge treće države potrebne za izvršenje ugovorâ o izvozu ili uvozu; ili

(b)      zajmove s posebnim i dokumentiranim ciljem osiguravanja sredstava za hitne slučajeve radi ispunjavanja kriterija solventnosti i likvidnosti za pravne osobe s poslovnim nastanom u Uniji u čijim vlasničkim pravima bilo koji subjekt iz Priloga III. ima više od 50 % udjela”.

23      Vijeće je 21. prosinca 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/2431 o izmjeni Odluke 2014/512 (SL 2015., L 334, str. 22.). Vijeće je 1. srpnja 2016. donijelo Odluku (ZVSP) 2016/1071 o izmjeni Odluke 2014/512 (SL 2016., L 178, str. 21.). Vijeće je 19. prosinca 2016. donijelo Odluku (ZVSP) 2016/2315 o izmjeni Odluke 2014/512 (SL 2016., L 345, str. 65.).

 Postupak i zahtjevi stranaka

24      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 5. prosinca 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

 Intervencija

25      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 14. travnja 2015. Komisija je u ovom predmetu zatražila intervenciju u potporu zahtjevima Vijeća.

26      Predsjednik devetog vijeća Općeg suda rješenjem od 30. lipnja 2015. odobrio je taj zahtjev.

27      Komisija je 24. kolovoza 2015. podnijela svoj intervencijski podnesak.

28      Tužitelj i Vijeće podnijeli su svoja očitovanja na taj podnesak u za to određenom roku, odnosno 9. listopada i 1. rujna 2015.

 Prekid postupka

29      Predsjednik devetog vijeća Općeg suda 12. ožujka 2015. odlučio je saslušati stranke o eventualnom prekidu postupka do donošenja odluke Suda kojom se završava postupak u predmetu C‑72/15, Rosneft. Dopisom tajništva Općeg suda od 23. ožujka 2015. strankama je u tu svrhu određen rok.

30      Vijeće i tužitelj dostavili su očitovanja o mogućem prekidu aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 27. ožujka odnosno 7. travnja 2015.

31      Odlukom od 29. listopada 2015., koja je donesena na temelju članka 69. točke (a) Poslovnika Općeg suda, predsjednik devetog vijeća Općeg suda odlučio je prekinuti postupak s obrazloženjem da postoji barem djelomična podudarnost između odredaba doseg i valjanost kojih je Sud bio pozvan ocijeniti u predmetu C‑72/15, Rosneft i onih koje su relevantne u ovom predmetu.

32      Nastavno na presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft (C‑72/15, EU:C:2017:236), prekid postupka je završio u skladu s člankom 71. stavkom 3. Poslovnika.

33      Glavne stranke bile su pozvane da u tom kontekstu podnesu svoja očitovanja o posljedicama koje proizlaze iz presude od 28. ožujka 2017., Rosneft (C‑72/15, EU:C:2017:236), u pogledu sredstava i argumenata koji su istaknuti u okviru ove tužbe. Stranke su odgovorile na taj zahtjev u za to određenom roku.

 Prilagodba tužbe

34      Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 16. veljače 2015. tužitelj je prilagodio tužbu kako bi njome također obuhvatio poništenje Odluke 2014/872 i Uredbe br. 1290/2014.

35      Vijeće je dopisom dostavljenim tajništvu Općeg suda 24. veljače 2015. istaknulo svoja očitovanja o tom podnesku.

36      Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 24. prosinca 2015. tužitelj je prilagodio svoju tužbu kako bi njome također obuhvatio poništenje Odluke 2015/2431 u dijelu u kojem se njome produljuje primjena mjera ograničavanja predviđenih u Odluci 2014/512.

37      Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 13. travnja 2017. tužitelj je prilagodio svoju tužbu kako bi njome također obuhvatio poništenje Odluke 2016/1071 i Odluke 2016/2315, u dijelu u kojem se njima produljuju mjere ograničavanja predviđene Odlukom 2014/512.

38      Vijeće se o tim podnescima nije očitovalo.

 Promjene u sastavu vijećâ

39      Budući da je sastav vijećâ Općeg suda izmijenjen, sudac izvjestitelj raspoređen je u šesto vijeće, kojemu je slijedom toga dodijeljen ovaj predmet u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika.

 Zahtjevi stranaka

40      Tužitelj u bitnome zahtijeva od Općeg suda da:

–        poništi Odluku 2014/512, kako je produljena ili izmijenjena Odlukom 2014/659, Odlukom 2014/872, Odlukom 2015/2431, Odlukom 2016/1071 i Odlukom 2016/2315 (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), s jedne strane, i Uredbu br. 833/2014, kako je izmijenjena Uredbom br. 960/2014 i Uredbom br. 1290/2014 (u daljnjem tekstu: pobijana uredba), s druge strane (u daljnjem tekstu zajedno: pobijani akti), u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega te u mjeri u kojoj se ne mogu tumačiti na način koji ga isključuje iz njihova područja primjene;

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

41      Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbaci tužbu kao djelomično izvan svoje nadležnosti te kao nedopuštenu ili je u svakom slučaju odbije kao neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

U svojem pisanom odgovoru na pitanje Općeg suda nakon presude od 28. ožujka 2017., Rosneft (C‑72/15, EU:C:2017:236) Vijeće je preciziralo da ne dovodi u pitanje nadležnost Općeg suda za nadzor zakonitosti pobijane odluke u dijelu u kojem ona sadržava mjere ograničavanja u smislu članka 275. drugog stavka UFEU‑a, što je potvrđeno na raspravi.

42      Komisija od Općeg suda zahtijeva da odbije tužbu.

 Pravo

43      U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe četiri tužbena razloga, koji se odnose, prvi, na povredu obveze obrazlaganja koju Vijeće ima na temelju članka 296. drugog stavka UFEU‑a, drugi, na povredi prava obrane i prava na djelotvoran sudski nadzor, treći, na povredi Sporazuma o pridruživanju između Europske ekonomske zajednice i Turske, potpisanog 12. rujna 1963. (u daljnjem tekstu: Sporazum iz Ankare), kao i Dodatnog protokola i Financijskog protokola, potpisanih 23. studenoga 1970. (u daljnjem tekstu zajedno: sporazumi iz Ankare), i, četvrti, na povredi temeljnih prava i načela nediskriminacije i proporcionalnosti. Nadalje, tužitelj ističe prigovor nezakonitosti na temelju članka 277. UFEU‑a u odnosu na članak 1. pobijane odluke i članak 1. stavak 5. Uredbe br. 960/2014.

44      Najprije treba ispitati dopuštenost tužbe.

 Dopuštenost

45      Vijeće ističe da tužiteljev zahtjev za poništenje pobijanih akata treba odbaciti jer ne udovoljava uvjetima dopuštenosti predviđenima u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a.

46      Kao prvo, Vijeće smatra da se na tužitelja „izravno ne odnose” mjere predviđene u članku 1. stavku 1. točkama (a) i (b) pobijane odluke i u članku 5. stavku 1. točkama (a) i (b) pobijane uredbe (u daljnjem tekstu zajedno: relevantne odredbe pobijanih akata) u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Ono u tom pogledu ističe da činjenica da je tužitelj obuhvaćen područjem primjene tih mjera ne znači da se one izravno odnose na njega. Članak 5. stavak 1. pobijane uredbe ne zabranjuje subjektima izdavanje financijskih instrumenata, nego kupnju ili prodaju investicijskih usluga odnosno pomoći u izdavanju predmetnih financijskih instrumenata od strane fizičkih ili pravnih osoba koje su u nadležnosti Unije. Tužitelj je subjekt koji može izdavati financijske instrumente, ali nije dokazao da je djelovao na tržištu usluga u vezi sa zabranom izdavanja dotičnih financijskih instrumenata, kao i u predmetu u kojem je doneseno rješenje od 6. rujna 2011., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće (T‑18/10, EU:T:2011:419).

47      Kao drugo, Vijeće podredno tvrdi da se relevantne odredbe pobijanih akata ne odnose osobno na tužitelja. Naime, on nije poimence naveden u prilozima tim aktima. Osim toga, činjenica da se subjekti na koje se primjenjuju mjere mogu identificirati nije odlučujuća. Usto, činjenica da se mjera opće primjene primjenjuje na ograničen broj određenih subjekata ili da su određeni subjekti obuhvaćeni u većoj mjeri nego njihovi konkurenti nije dovoljna za dokazivanje da se mjera osobno odnosi na dotične subjekte.

48      Tužitelj osporava te argumente.

49      Valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, svaka fizička ili pravna osoba može pod uvjetima utvrđenima u prvom i drugom stavku pokrenuti postupke protiv akta koji je upućen toj osobi ili koji se izravno i osobno odnosi na nju te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere. Drugi dio četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a pobliže određuje da, ako fizička ili pravna osoba koja podnosi tužbu za poništenje nije adresat osporavanog akta, pretpostavka je za dopuštenost tužbe da se akt mora na tužitelja izravno i osobno odnositi. S druge strane, Ugovorom iz Lisabona četvrtom stavku članka 263. UFEU‑a dodan je treći dio, koji je ublažio pretpostavke za dopuštenost tužbe za poništenje koju su podnijele fizičke i pravne osobe. Naime, taj dio, ne uvjetujući dopuštenost tužbe za poništenje koju su podnijele fizičke i pravne osobe time da postoji osobni utjecaj, otvara ovaj pravni lijek u pogledu „regulatornih akata“ koji ne podrazumijevaju provedbene mjere i izravno se odnose na tužitelje (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 56. i 57.).

50      Kao prvo, što se tiče uvjeta koji se odnosi na izravni utjecaj na tužitelja, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, uvjet prema kojem treba postojati izravan utjecaj na fizičku ili pravnu osobu, kako je predviđen u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a, zahtijeva da osporena Unijina mjera izravno proizvodi učinke na pravnu situaciju osobe i ne ostavlja adresatima koji su zaduženi za njezinu primjenu nikakvu diskrecijsku ovlast jer ima isključivu automatsku narav i proizlazi iz samih Unijinih propisa, bez primjene drugih posredničkih pravila (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2008., Komisija/Infront WM, C‑125/06 P, EU:C:2008:159, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

51      U ovom slučaju članak 1. stavak 1. točka (a) pobijane odluke i članak 5. stavak 1. točka (a) pobijane uredbe zabranjuju svim subjektima u Uniji izvršavanje određenih vrsta financijskih operacija s kreditnim institucijama s poslovnim nastanom u Rusiji koje ispunjavaju uvjete utvrđene u tim člancima i koji se nalaze u Prilogu I. pobijanoj odluci i Prilogu III. pobijanoj uredbi. U članku 1. stavku 1. točki (b) pobijane odluke i članku 5. stavku 1. točki (b) pobijane uredbe tim se subjektima zabranjuje provedba tih aktivnosti s bilo kojom pravnom osobom, subjektom ili tijelom s poslovnim nastanom izvan Unije nad kojim subjekt čije se ime nalazi u odgovarajućim prilozima pobijanih akata ima više od 50 % vlasništva.

52      Prema tome, valja utvrditi da su se na tužitelja izravno odnosile relevantne odredbe pobijanih akata. Naime, predmetne mjere ograničavanja izravno se primjenjuju na njega, zbog toga što više od 50 % vlasništva nad njegovim kapitalom trenutačno ima Sberbank, čiji se naziv nalazi u prilogu tim aktima, pri čemu adresati koji su zaduženi za njihovu provedbu nemaju nikakvu diskrecijsku ovlast. U tom pogledu nije važno to što te odredbe ne zabranjuju tužitelju obavljanje dotičnih aktivnosti izvan Unije. Naime, nesporno je da relevantne odredbe pobijanih akata tužitelju nameću ograničenja pristupa tržištu kapitala Unije.

53      Isto tako, treba odbiti argument Vijeća prema kojem ne postoji izravan utjecaj na tužiteljevu pravnu situaciju, s obzirom na to da se mjere koje su uveli pobijani akti primjenjuju samo na subjekte s poslovnim nastanom u Uniji. Iako je točno da pobijani akti propisuju zabrane koje se u prvom redu primjenjuju na kreditne institucije i druge financijske ustanove sa sjedištem u Uniji, takve zabrane imaju za cilj i učinak izravno utjecati na subjekte poput tužitelja, čije su gospodarske aktivnosti ograničene kao posljedica provedbe tih mjera u odnosu na njih. Podrazumijeva se da je na tijelima s poslovnim nastanom u Uniji da primjenjuju te mjere jer se akti koje donose institucije Unije u načelu ne mogu primijeniti izvan njezina područja. To ne znači da se na subjekte na koje se odnose pobijani akti izravno ne odnose mjere ograničavanja koje se primjenjuju na njih. Naime, činjenica da je subjektima Unije zabranjeno izvršavati određene vrste operacija sa subjektima s poslovnim nastanom izvan Unije jednaka je zabrani tim subjektima da obavljaju predmetne transakcije sa subjektima Unije. Osim toga, prihvaćanje stajališta Vijeća u tom pogledu značilo bi da se, čak i u slučaju pojedinačnih zamrzavanja financijskih sredstava, na navedene osobe na koje se odnose navedene mjere ograničavanja te mjere izravno ne odnose jer je u prvom redu na državama članicama Unije i fizičkim ili pravnim osobama koje su obuhvaćene njezinom nadležnosti da ih primjenjuju.

54      Nadalje, Vijeće se u tom pogledu neuspješno poziva na predmet u kojem je doneseno rješenje od 6. rujna 2011., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće (T‑18/10, EU:T:2011:419). Naime, u tom je predmetu Opći sud smatrao da se Uredba (EZ) br. 1007/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o trgovini proizvodima od tuljana (SL 2009., L 286, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 288.) odnosi samo na pravnu situaciju tužitelja koji su bili aktivni u stavljanju proizvoda od tuljana na Unijino tržište i na koje se odnosila opća zabrana stavljanja tih proizvoda na tržište, za razliku od tužitelja čija aktivnost nije bila stavljanje tih proizvoda na tržište ili onih obuhvaćenih iznimkom predviđenom Uredbom br. 1007/2009 jer je načelno stavljanje na tržište proizvoda od tuljana koji su rezultat lova što ga inuitske i druge autohtone zajednice obavljaju tradicionalno i kojim pridonose svojoj egzistenciji i dalje dopušteno (vidjeti u tom smislu rješenje od 6. rujna 2011., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, T‑18/10, EU:T:2011:419, t. 79.). U predmetnom slučaju, nasuprot tomu, valja utvrditi da je tužitelj aktivan na tržištu financijskih usluga obuhvaćenih relevantnim odredbama pobijanih akata, a ne na bilo kojem tržištu uzlazno ili silazno od tih usluga, kao što to tvrdi Vijeće. Naime, tužitelj upravo zbog pobijanih akata ne može izvršavati određene zabranjene financijske transakcije sa subjektima s poslovnim nastanom u Uniji, a te je transakcije imao pravo obavljati prije donošenja tih akata.

55      Prema tome, valja utvrditi da su se na tužitelja izravno odnosile relevantne odredbe pobijanih akata u dijelu u kojem su ga se ticale.

56      Kao drugo, bez potrebe da se ispita sadržavaju li pobijani akti provedbene mjere, valja navesti da je pretpostavka koja se odnosi na osobni utjecaj, predviđen u okviru drugog slučaja iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, u ovom slučaju također ispunjena.

57      Naime, u tom pogledu valja podsjetiti na to da svako uvrštavanje na popis osoba ili subjekata obuhvaćenih mjerama ograničavanja toj osobi ili subjektu, s obzirom na to da se radi o pojedinačnoj odluci, daje mogućnost pristupa sudovima Unije na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, koji upućuje na članak 275. stavak drugi UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 28. studenoga 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C‑348/12 P, EU:C:2013:776, t. 50.; od 1. ožujka 2016., National Iranian Oil Company/Vijeće, C‑440/14 P, EU:C:2016:128, t. 44. i od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 103. i navedenu sudsku praksu).

58      Međutim, u ovom slučaju, s obzirom na to da je Sberbank vlasnik više od 50 % tužitelja, čije se ime nalazi na popisima u Prilogu I. pobijanoj odluci i Prilogu III. pobijanoj uredbi, on pripada subjektima na koje se primjenjuju mjere ograničavanja predviđene odredbama pobijanih akata.

59      Usto, valja podsjetiti da, u slučaju kad se akt odnosi na skupinu osoba koje su bile određene ili odredive u trenutku donošenja tog akta i prema kriterijima koji su svojstveni članovima skupine, ta se odluka može osobno odnositi na te osobe kao na dio uskog kruga gospodarskih subjekata (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2008., Komisija/Infront WM, C‑125/06 P, EU:C:2008:159, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

60      Međutim, u ovom slučaju tužitelj je dio uskog kruga gospodarskih subjekata na čija se prava utječe donošenjem pobijanih akata, s obzirom na to da se ograničenja pristupa tržištu kapitala Unije primjenjuju na njega zbog toga što je pravna osoba, subjekt ili tijelo s poslovnim nastanom izvan Unije koje je u više od 50 % u vlasništvu subjekta navedenog u Prilogu I. pobijanoj odluci i Prilogu III. pobijanoj uredbi.

61      Prema tome, valja zaključiti da je tužitelju dopušteno zahtijevati poništenje mjera ograničavanja uvedenih relevantnim odredbama pobijanih akata u dijelu u kojem se odnose na njega.

 Meritum

62      Što se tiče tužbenih razloga za poništenje, Opći sud smatra prikladnim najprije ispitati prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, zatim drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane i prava na djelotvoran sudski nadzor, te četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi tužiteljevih temeljnih prava i načela nediskriminacije i proporcionalnosti, i, konačno, treći tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu sporazumâ iz Ankare.

 Prvi tužbeni razlog, koji se u biti temelji na povredi obveze obrazlaganja, predviđene u članku 296. drugom stavku UFEU‑a

63      U okviru prvog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da Vijeće nije pružilo dovoljno odnosno primjereno obrazloženje za njegovo uključivanje u područje primjene pobijanih akata, što je protivno članku 296. drugom stavku UFEU‑a.

64      Tužitelj tvrdi da nije dobio dopis ni obavijest Vijeća kojom ga se izvješćuje o njegovu uključivanju u područje primjene pobijanih akata, a još manje o razlozima zbog kojih ga Vijeće želi uključiti u područje primjene tih akata, zajedno s dokazima koji ih potkrepljuju. U tom pogledu tužitelj smatra da nije bitno to što se relevantne odredbe pobijanih akata ne mogu kvalificirati kao mjere zamrzavanja imovine jer te odredbe predstavljaju mjere ograničavanja koje negativno utječu na pojedinačno ciljane fizičke ili pravne osobe. Vijeće je, prema tome, bilo obvezno tužitelju dostaviti razloge kojima se opravdava njegovo uključivanje u područje primjene pobijanih akata te nije bilo dovoljno objavljivanje dotičnih mjera u Službenom listu Europske unije.

65      Vijeće, kao prvo, smatra da kriteriji iz sudske prakse u vezi s obvezom obrazlaganja na koje se tužitelj poziva u ovom slučaju nisu primjenjivi. Naime, dotične mjere ne odnose se na zamrzavanje financijskih sredstava, nego se radi o mjerama ili aktima opće primjene. U tom kontekstu, obveza obrazlaganja ispunjena je kada se u preambuli akta navode, s jedne strane, ukupna situacija koja je dovela do njegova donošenja i, s druge strane, opći ciljevi ostvarivanje kojih se predlaže. Vijeće ističe da preambula pobijane uredbe ispunjava te kriterije iz sudske prakse.

66      Podredno, Vijeće tvrdi da je poštovalo obvezu obrazlaganja, u skladu sa sudskom praksom koju navodi tužitelj. Vijeće tvrdi da tvrdnje koje je tužitelj iznio u svojoj tužbi pokazuju da je bio savršeno dobro upoznat s kontekstom u kojem su donesene mjere kao i s razlozima koji su ga naveli da ga uključi u područje primjene pobijanih akata.

67      Komisija dijeli mišljenje Vijeća prema kojem pobijani akti zadovoljavaju obvezu obrazlaganja. Ona tvrdi da su razlozi koji su doveli do donošenja mjera ograničavanja u pogledu tužitelja detaljno opisani u uvodnim izjavama 1. do 12. pobijane odluke. Komisija nadalje tvrdi da se primjena mjera ograničavanja na tužitelja opravdava činjenicom da on statusom i činjenično ispunjava kriterije utvrđene relevantnim odredbama pobijanih akata. Uzimajući u obzir samo činjenicu da ispunjava te uvjete, nije potrebno pojedinačno opravdati uvrštenje subjekata navedenih u prilozima pobijanim aktima.

68      Prema članku 296. stavku 2. UFEU‑a, „[u] pravnim se aktima navode razlozi […]”.

69      Osim toga, u skladu s člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), kojoj članak 6. stavak 1. UEU‑a priznaje istu pravnu snagu kao i Ugovorima, pravo na dobru upravu osobito podrazumijeva „obvezu uprave da obrazloži svoje odluke”.

70      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje zahtijevaju članak 296. UFEU‑a i članak 41. stavak 2. točka (c) Povelje treba biti prilagođeno prirodi osporavanog akta i kontekstu u kojem je taj akt usvojen. Ono mora jasno i nedvosmisleno odražavati rezoniranje institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranoj osobi omogućilo da se upozna s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora. Zahtjev za obrazlaganje mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja (vidjeti presudu od 14. travnja 2016., Ben Ali/Vijeće, T‑200/14, neobjavljenu, EU:T:2016:216, t. 94. i navedenu sudsku praksu).

71      U obrazloženju ne treba detaljno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a i članka 41. stavka 2. točke (c) Povelje mora ocjenjivati ne samo u odnosu na njegovu formulaciju već i na kontekst i na sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje. Dakle, s jedne strane, akt kojim se nanosi šteta dovoljno je obrazložen kad je donesen u kontekstu koji je zainteresiranoj osobi poznat i omogućuje joj da razumije doseg mjere poduzete u vezi s njom. S druge strane, stupanj preciznosti obrazloženja akta mora biti proporcionalan materijalnim mogućnostima, tehničkim uvjetima i roku u kojem akt treba donijeti (vidjeti presudu od 14. travnja 2016., Ben Ali/Vijeće, T‑200/14, neobjavljenu, EU:T:2016:216, t. 95. i navedenu sudsku praksu).

72      Kao prvo, što se tiče tužiteljeve argumentacije prema kojoj bi se pobijani akti trebali osobno priopćiti, valja istaknuti da je takav prigovor prije dio tužbenog razloga koji se odnosi na povredu prava obrane i stoga će se ispitati u tom okviru.

73      Kao drugo, što se tiče, konkretno, opsega obveze obrazlaganja koju Vijeće ima u ovom slučaju, valja podsjetiti na to da tužitelj zahtijeva samo poništenje relevantnih odredaba pobijanih akata u dijelu u kojem se one odnose na njega. U tom pogledu valja istaknuti da je predmet mjera ograničavanja koji proizlazi iz tih odredaba definiran upućivanjem na posebne subjekte jer one osobito zabranjuju izvršenje različitih financijskih transakcija s obzirom na subjekte navedene u Prilogu I. pobijanoj odluci i Prilogu III. pobijanoj uredbi, među kojima se nalazi i Sberbank, kao i u pogledu pravnih osoba, subjekata i tijela nad kojima subjekt naveden u tim prilozima ima više od 50 % vlasništva, što očito nije slučaj tužitelja u odnosu na Sberbank. Riječ je, dakle, prema tužitelju, o pojedinačnim mjerama ograničavanja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 100. i 119.)

74      U sudskoj se praksi precizira da obrazloženje akta Vijeća kojim se primjenjuje mjera ograničavanja treba navesti ne samo pravnu osnovu te mjere već također specifične i konkretne razloge zbog kojih Vijeće smatra, u izvršavanju svoje ovlasti diskrecijske ocjene, da na pojedinca treba primijeniti takvu mjeru (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2014., National Iranian Tanker Company/Vijeće, T‑565/12, EU:T:2014:608, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

75      Prema tome, treba odbiti argument Vijeća prema kojem kriteriji iz sudske prakse u vezi s obvezom obrazlaganja akata kojima se uvode pojedinačne mjere ograničavanja nisu primjenjivi u ovom predmetu.

76      Valja ipak, sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 71. ove presude, uzeti u obzir okolnosti u kojima su donesene mjere ograničavanja te skup pravnih pravila koja uređuju dotičnu materiju.

77      U ovom slučaju, kao prvo, valja utvrditi da se mjere ograničavanja koje proizlaze iz relevantnih odredaba pobijanih akata nalaze u kontekstu međunarodne napetosti koja je nastala prije donošenja pobijanih akata, navedenom u točkama 2. do 12. ove presude, a koji je tužitelju bio poznat. Iz uvodnih izjava 1. do 8. pobijane odluke i iz uvodne izjave 2. pobijane uredbe proizlazi da je izričiti cilj spornih akata povećavanje troškova djelovanja Rusije usmjerenog na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine te promicanje mirnog rješenja krize. Tako je u spornim aktima navedena cjelokupna situacija koja je dovela do njihova donošenja i opći ciljevi koji se njima žele postići (presuda od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 123.).

78      Kao drugo, kad je konkretno riječ o relevantnim odredbama pobijanih akata, valja podsjetiti na to da one Unijinim subjektima zabranjuju kupnju, prodaju ili izravno ili neizravno pružanje investicijskih usluga ili pomoći pri izdavanju ili bilo kakvo drugo postupanje s obveznicama, vlasničkim papirima ili sličnim financijskim instrumentima s dospijećem koje prelazi 90 dana, a koji su izdani nakon 1. kolovoza 2014. i do 12. rujna 2014., ili s rokom dospijeća duljim od 30 dana, ako su izdani nakon 12. rujna 2014. od strane pravnih osoba koje ispunjavaju uvjete utvrđene u tim odredbama, među kojima se nalazi onaj o vlasništvu ili kontroliranju Ruske Države više od 50 % i čije je ime navedeno u Prilogu I. pobijanoj odluci i Prilogu III. pobijanoj uredbi, ili onaj o pravnim osobama, subjektima i tijelima nad kojima subjekt iz tih priloga ima više od 50 % vlasništva (vidjeti točke 17. i 19. ove presude). Ti prilozi sami po sebi ne sadržavaju nikakvo posebno obrazloženje za svakog od navedenih subjekata.

79      Valja smatrati, međutim, da „posebni i konkretni razlozi” zbog kojih Vijeće u izvršavanju svoje ovlasti diskrecijske ocjene smatra da tužitelj treba biti predmet dotičnih mjera, u smislu sudske prakse navedene u točki 74. ove presude, u predmetnom slučaju odgovaraju kriterijima koji su utvrđeni u relevantnim odredbama pobijanih akata.

80      Naime, tužitelju su upravo zbog njegova statusa subjekta nad kojim subjekt iz priloga pobijanim aktima, u ovom slučaju Sberbank, ima više od 50 % vlasništva nametnute mjere ograničavanja u skladu s tim aktima.

81      U tom pogledu valja istaknuti da činjenica isticanja istih razmatranja za donošenje mjera ograničavanja koje se odnose na više osoba ne isključuje to da su ista razmatranja dovela do dovoljno individualiziranog obrazloženja za svaku od dotičnih osoba (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 115.).

82      Osim toga, iz dokaza koje je tužitelj podnio u prilogu tužbi proizlazi da je on mogao u potpunosti razumjeti da je upravo njegovo svojstvo subjekta nad kojim Sberbank ima više od 50 % vlasništva razlog zbog kojeg su mu nametnute dotične mjere ograničavanja.

83      S obzirom na ta razmatranja, valja zaključiti da je Vijeće dovoljno obrazložilo relevantne odredbe pobijanih akata u dijelu u kojem se primjenjuju na tužitelja, tako da prvi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

 Drugi tužbeni razlog, koji se u biti temelji na povredi prava obrane i prava na djelotvoran sudski nadzor

84      U okviru svojeg drugog tužbenog razloga tužitelj ističe povredu prava obrane, uključujući pravo na saslušanje i pravo na djelotvoran sudski nadzor Općeg suda, s obzirom, s jedne strane, na činjenicu da mu pobijani akti nisu osobno dostavljeni i, s druge strane, na to da Vijeće nije predstavilo nijedan dokazni element u prilog razlozima za opravdanje mjera ograničavanja u odnosu na njega te mu nije omogućilo podnošenje očitovanja s tim u vezi. Vijeće je dostavilo dokumente koji se odnose na odluku o uključivanju tužitelja u područje primjene pobijanih akata i koji nemaju nikakvu činjeničnu osnovu u odnosu na tu odluku.

85      Vijeće osporava tužiteljeve argumente i smatra da, s obzirom na to da relevantne odredbe pobijanih akata nisu „ciljane” mjere ograničavanja i ne odnose se izravno i osobno na tužitelja, nije bilo obvezno pojedinačno ga obavijestiti. Nadalje, tužitelj nije dokazao po čemu bi činjenica da pojedinačna obavijest nije poslana povrijedila njegova prava obrane u ovom slučaju. Osim toga, on je zahtijevao pristup dokumentima koji se odnose na njega na sam dan podnošenja tužbe, to jest 5. prosinca 2014. Vijeće je na taj zahtjev odgovorilo 29. siječnja 2015., odnosno mjesec i pol nakon primitka tog zahtjeva. Vijeće stoga smatra da se moglo osloniti na sudsku praksu Općeg suda priznavši mogućnost uzimanja u obzir dokumenata dostavljenih tužitelju nakon podnošenja tužbe.

86      Valja podsjetiti na to da su poštovanje prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu temeljna prava koja su sastavni dio Unijina pravnog poretka, s obzirom na koja Unijini sudovi trebaju osigurati načelno cjelovit nadzor zakonitosti svih Unijinih akata (vidjeti u tom smislu presudu od 24. svibnja 2016., Good Luck Shipping/Vijeće, T‑423/13 i T‑64/14, EU:T:2016:308, t. 47. i 48. i navedenu sudsku praksu).

87      Poštovanje prava obrane, koje je izrijekom utvrđeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje, tijekom postupka koji prethodi usvajanju mjere ograničavanja obuhvaća pravo na saslušanje i pravo na pristup spisima uz poštovanje zakonitog interesa povjerljivosti (vidjeti u tom smislu presude od 28. studenoga 2013., Vijeće/Fulmen i Mahmoudian, C‑280/12 P, EU:C:2013:775, t. 60. i od 15. lipnja 2017., Kiselev/Vijeće, T‑262/15, EU:T:2017:392, t. 139. i navedenu sudsku praksu).

88      Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, koje je potvrđeno u članku 47. Povelje, zahtijeva da zainteresirana osoba bude upoznata s razlozima na kojima je utemeljena odluka koja se na nju odnosi, bilo čitanjem same odluke bilo priopćenjem tih razloga na njezin zahtjev, ne dovodeći u pitanje ovlast nadležnog suda zahtijevati od dotičnog tijela da ih priopći, kako bi joj se omogućilo da obrani svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i da odluči, potpuno poznavajući činjenice, je li korisno obratiti se nadležnom sudu, kao i omogućilo tom sudu da izvršava nadzor nad zakonitošću predmetne odluke (vidjeti presudu od 24. svibnja 2016., Good Luck Shipping/Vijeće, T‑423/13 i T‑64/14, EU:T:2016:308, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

89      U trenutku tog priopćenja nadležno tijelo Unije mora omogućiti toj osobi da se djelotvorno izjasni o tvrdnjama navedenima protiv nje (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 112.).

90      Tužiteljeve argumente treba ispitati s obzirom na ta načela.

91      Uvodno treba odbiti argument Vijeća prema kojem sudska praksa u području pojedinačnih mjera ograničavanja u ovom slučaju nije primjenjiva jer je riječ o mjerama opće primjene, a ne ciljanim mjerama ograničavanja. Naime, nadležnost Općeg suda u pogledu pobijane odluke proizlazi iz činjenice da se ova tužba odnosi na nadzor zakonitosti mjera ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba u smislu članka 275. drugog stavka UFEU‑a, kao što je to Sud već presudio u predmetu u kojem je donesena presuda od 28. ožujka 2017., Rosneft (C‑72/15, EU:C:2017:236).

92      Kao prvo, što se tiče tužiteljeva argumenta prema kojem je Vijeće moralo osobno dostaviti pobijane akte, u dijelu u kojem ti akti predviđaju mjere ograničavanja u odnosu na njega, treba napomenuti da nedostatak osobne dostave obavijesti o pobijanim aktima, ako ona utječe na trenutak od kojeg je rok za podnošenje tužbe počeo teći, ne opravdava, samo po sebi, poništenje predmetnih akata. U tom pogledu tužitelj ne navodi argumente kojima bi dokazao da je u predmetnom slučaju nedostatak osobne dostave obavijesti o pobijanim aktima imao za posljedicu povredu njegovih prava koja bi opravdala poništenje tih akata u dijelu u kojem se odnose na njega (vidjeti u tom smislu presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 122. i navedenu sudsku praksu).

93      Kao drugo, što se tiče toga da Vijeće nije dostavilo dokaze za donošenje mjera ograničavanja u odnosu na njega, valja odvojeno ispitati izvorne akte, kojima su protiv tužitelja prvi put određene mjere ograničavanja zbog uvrštavanja naziva Sberbanka na popise u prilogu pobijanim aktima (u daljnjem tekstu: izvorni akti), i kasnije akte koji potvrđuju te mjere.

94      Kao prvo, što se tiče izvornih akata, valja podsjetiti na to da je sudska praksa priznala da, u slučaju prvotne odluke o zamrzavanju financijskih sredstava, Vijeće nije bilo obvezno prethodno dotičnoj osobi ili subjektu priopćiti razloge na kojima ta institucija namjerava temeljiti uvrštenje imena te osobe ili tog subjekta na relevantni popis. Naime, kako ne bi ugrozila svoju učinkovitost, takva mjera mora po samoj svojoj naravi imati učinak iznenađenja te se mora trenutačno primijeniti. U tom je slučaju načelno dostatno da institucija priopći razloge dotičnoj osobi ili subjektu i omogući toj osobi ili subjektu pravo na saslušanje istodobno s donošenjem odluke ili neposredno nakon njega (presuda od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, EU:C:2011:853, t. 61.).

95      U okviru odgovora na to pitanje postavljeno tijekom rasprave Vijeće je tvrdilo da sudska praksa navedena u točki 94. ove presude nije primjenjiva u ovom slučaju jer su se predmetne mjere ograničavanja odnosile na opća ograničenja pristupa tržištu kapitala Unije, a ne na pojedinačne mjere zamrzavanja financijskih sredstava u užem smislu. Podredno, Vijeće tvrdi da, čak i ako je ta sudska praksa primjenjiva u ovom slučaju, ono nije bilo obvezno saslušati tužitelja prije usvajanja početnih akata niti mu priopćiti dokaze protiv njega u tom stadiju.

96      Takvo tumačenje ne može se prihvatiti.

97      Naime, valja podsjetiti na to da temeljno pravo poštovanja prava obrane tijekom postupka koji prethodi donošenju mjere ograničavanja izravno proizlazi iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje (vidjeti točku 87. ove presude i navedenu sudsku praksu).

98      Stoga, u mjeri u kojoj ograničenja nametnuta tužitelju na temelju relevantnih odredaba pobijanih akata predstavljaju pojedinačnu primjenu mjera ograničavanja u odnosu na njega (vidjeti točku 73. ove presude) te s obzirom na to da nije dokazana potreba učinka iznenađenja tih mjera kako bi se osigurala njihova učinkovitost, Vijeće je trebalo priopćiti razloge za primjenu tih mjera u odnosu na tužitelja prije donošenja pobijanih akata.

99      Valja, međutim, podsjetiti na to da se u ovom slučaju razlozi koje je Vijeće utvrdilo za određivanje mjera ograničavanja u odnosu na tužitelja, kako je navedeno u relevantnim odredbama samih pobijanih akata, sastoje u tome da je on pravna osoba, subjekt ili tijelo koje ima poslovni nastan izvan Unije koje je u najmanje 50 % u vlasništvu subjekta navedenog u prilozima pobijanim aktima.

100    Međutim, tužitelj nije objasnio na koji način to da Vijeće nije prethodno priopćilo određene elemente spisa o tim razlozima utječe na njegova prava na obranu ili prava na djelotvornu sudsku zaštitu tako da dovodi do poništenja izvornih akata.

101    Naime, valja podsjetiti na to da, kako bi ta povreda prava obrane rezultirala poništenjem akta, treba dokazati da bi izostankom te neregularnosti ishod postupka bio drukčiji (vidjeti u tom smislu presude od 18. rujna 2014., Georgias i dr./Vijeće i Komisija, T‑168/12, EU:T:2014:781, t. 106. i navedenu sudsku praksu i od 15. lipnja 2017., Kiselev/Vijeće, T‑262/15, EU:T:2017:392, t. 153.).

102    U ovom slučaju tužitelj nije objasnio koje bi argumente i dokaze istaknuo da je ranije primio dotične dokumente niti je dokazao da bi ti argumenti i dokazi u njegovu slučaju doveli do drukčijeg ishoda. Naime, tužitelj ne može valjano tvrditi da u trenutku donošenja izvornih akata nije znao da Sberbank ima više od 50 % vlasništva nad njim. Stoga ovaj prigovor ne može dovesti do poništenja izvornih akata.

103    Kao drugo, što se tiče naknadnih akata kojima su mjere ograničavanja protiv tužitelja održane na snazi, sudska je praksa pojasnila da, u okviru donošenja odluke koja zadržava ime osobe ili subjekta na popisu osoba ili subjekata koji su obuhvaćeni mjerama ograničavanja, Vijeće mora poštovati pravo te osobe ili tog subjekta na prethodno saslušanje, kada su u vezi s tom osobom u odluci kojom se zadržava uvrštenje njezina imena na popis navedeni novi dokazi odnosno dokazi koji se ne nalaze u prvotnoj odluci o uvrštenju njezina imena na taj popis (vidjeti u tom smislu presude od 21. prosinca 2011., France/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, EU:C:2011:853, t. 63. i od 18. lipnja 2015., Ipatau/Vijeće, C‑535/14 P, EU:C:2015:407, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

104    Međutim, u ovom slučaju ti se kriteriji za propisivanje mjera ograničavanja u pogledu tužitelja od njihova nastanka navode u članku 1. stavku 1. točki (b) pobijane odluke i članku 5. stavku 1. točki (b) pobijane uredbe. Naime, tužitelj je obuhvaćen dotičnim mjerama ograničavanja jer Sberbank – koji je i sam kreditna institucija s poslovnim nastanom u Rusiji i nad kojim je 1. kolovoza 2014. država imala kontrolu ili više od 50 % vlasništva i čije je ime uvršteno na popis u Prilogu I. pobijanoj odluci i Prilogu III. pobijanoj uredbi – ima više od 50 % vlasništva nad njim. Ti su elementi tužitelju bili dobro poznati i ne mogu se stoga smatrati novim elementima u smislu gore navedene sudske prakse.

105    Valja podsjetiti na to da, kad su priopćene informacije koje su dovoljno precizne i omogućuju zainteresiranoj osobi da učinkovito izloži svoje stajalište o dokazima koje joj Vijeće stavlja na teret, načelo poštovanja prava obrane ne podrazumijeva obvezu te institucije da spontano omogući pristup dokumentima iz svojeg spisa. Vijeće je obvezno omogućiti pristup svim administrativnim dokumentima koji nisu povjerljivi, a koji se odnose na dotičnu mjeru, samo na zahtjev zainteresirane strane (vidjeti presudu od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, EU:T:2009:401, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

106    U predmetnom slučaju valja utvrditi da je Vijeće poštovalo tu obvezu te je dopisom od 29. siječnja 2015. odgovorilo na tužiteljev zahtjev za informacije od 5. prosinca 2014. U tom kontekstu Vijeće je odobrilo pristup dokumentima koje posjeduje vezano uz svoju odluku o izricanju mjera ograničavanja koje se odnose na tužitelja.

107    Prema tome, valja smatrati da su tužitelju ti elementi priopćeni u razumnom roku, dostatnom da mu omogući da ostvari svoja prava na učinkovit način i da se poštuju njegova prava obrane.

108    Stoga treći tužbeni razlog treba u cijelosti odbiti.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela nediskriminacije i proporcionalnosti te neopravdanoj i neproporcionalnoj povredi tužiteljevih temeljnih prava

109    Tužitelj tvrdi da je na Vijeću da utvrdi da su pobijani akti nediskriminirajuće i proporcionalne mjere za postizanje legitimnog cilja. Osim toga, tužitelj tvrdi da mjere ograničavanja koje proizlaze iz pobijanih akata predstavljaju neproporcionalnu povredu njegovih temeljnih prava, s obzirom na to da ga one sprečavaju da slobodno obavlja gospodarsku djelatnost a da to ograničenje prava nije nužno ili prikladno za postizanje ciljeva Vijeća.

110    Vijeće, koje podupire Komisija, osporava tu argumentaciju.

111    Kao prvo, valja podsjetiti na to da se, na temelju članka 16. Povelje, „[s]loboda poduzetništva priznaje u skladu s pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom”.

112    Kao drugo, članak 17. stavak 1. Povelje propisuje sljedeće:

„Svatko ima pravo na vlasništvo nad svojom na zakonit način stečenom imovinom, koristiti je, njome raspolagati i ostaviti je u nasljedstvo. Vlasništvo nikome ne može biti oduzeto, osim u javnom interesu u slučajevima i pod uvjetima koje propisuje zakon, ako se pravodobno isplati pravična naknada za gubitak vlasništva. Uživanje prava vlasništva može biti uređeno zakonom u mjeri u kojoj je to potrebno radi općeg interesa.”

113    Točno je da mjere ograničavanja poput onih o kojima je ovdje riječ svakako ograničavaju prava koja tužitelj ima u skladu s člancima 16. i 17. Povelje (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 22. rujna 2016., NIOC i dr./Vijeće, C‑595/15 P, neobjavljenu, EU:C:2016:721, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

114    Međutim, temeljna prava na koja se poziva tužitelj nisu apsolutna i stoga mogu biti predmet ograničavanja pod uvjetima navedenima u članku 52. stavku 1. Povelje (vidjeti u tom smislu presude od 28. studenoga 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C‑348/12 P, EU:C:2013:776, t. 121. i od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 195. i navedenu sudsku praksu).

115    U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz članka 52. stavka 1. Povelje proizlazi, s jedne strane, da svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda i, s druge strane, da su, podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima u općem interesu koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.

116    Dakle, da bi bilo u skladu s pravom Unije, ograničenje izvršavanja predmetnih temeljnih prava treba ispunjavati tri uvjeta. Kao prvo, mora biti predviđeno zakonom. Drugim riječima, mjera o kojoj se radi mora imati pravnu osnovu. Kao drugo, ograničenje se mora odnositi na cilj od općeg interesa koji Unija priznaje kao takav. Kao treće, ograničenje ne smije biti pretjerano. S jedne strane, mora biti potrebno i proporcionalno cilju koji se nastoji postići. S druge strane, „bitan sadržaj”, odnosno temelj odnosnih prava ili sloboda ne smije se povrijediti (vidjeti presudu od 30. studenoga 2016., Rotenberg/Vijeće, T‑720/14, EU:T:2016:689, t. 170. do 173. i navedenu sudsku praksu).

117    Međutim, valja utvrditi da su ta tri uvjeta u ovom slučaju ispunjena.

118    Kao prvo, dotične mjere ograničavanja su „predviđene zakonom” jer su utvrđene u aktima koji osobito imaju opći doseg i jasno su utemeljeni u pravu Unije te su u dovoljnoj mjeri obrazloženi (vidjeti točke 78. do 93. ove presude).

119    Kao drugo, iz uvodnih izjava 1. do 8. pobijane odluke i iz uvodne izjave 2. pobijane uredbe proizlazi da je cilj tih akata povećavanje troškova djelovanja Ruske Federacije usmjerenog na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine te promicanja mirnog rješenja krize. Takav okvirni cilj poklapa se s ciljem očuvanja mira i međunarodne sigurnosti, u skladu s ciljevima vanjskog djelovanja Unije iz članka 21. UEU‑a (presuda od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 115.).

120    Kao treće, u odnosu na načelo proporcionalnosti, valja podsjetiti da ono, kao jedno od općih načela prava Unije, zahtijeva da akti institucija Unije ne prelaze granicu onoga što je prikladno i potrebno za ostvarivanje ciljeva odnosnog propisa. Ako je moguće birati između više prikladnih mjera, mora se odabrati ona koja je manje ograničavajuća i čiji nedostaci ne smiju biti nerazmjerni ciljevima koje se želi ostvariti (vidjeti presudu od 30. studenoga 2016., Rotenberg/Vijeće, T‑720/14, EU:T:2016:689, t. 178. i navedenu sudsku praksu).

121    U odnosu na to, u sudskoj je praksi pojašnjeno da je, u pogledu sudskog nadzora poštovanja načela proporcionalnosti, zakonodavcu Unije potrebno priznati široku diskrecijsku ovlast u područjima koja uključuju njegovo sudjelovanje u odlukama političke, gospodarske i socijalne naravi i u kojima on treba izvršiti složene ocjene. Stoga na zakonitost takve mjere može utjecati samo očita neprikladnost mjere donesene u tim područjima u odnosu na cilj koji nadležna institucija nastoji postići (vidjeti presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 146. i navedenu sudsku praksu).

122    Kao prvo, tužitelj smatra da mjere ograničavanja koje su mu nametnute na temelju pobijanih akata nisu dovoljne za postizanje cilja koji se želi ostvariti tim aktima, a koji se odnosi na vršenje pritiska na rusku vladu ograničavanjem pristupa tržištima kapitala ruskim državnim bankama koje je odredilo Vijeće jer on nema nikakvu ulogu u djelovanjima Ruske Federacije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini.

123    Međutim, činjenica da tužitelj nije imao nikakvu ulogu u djelovanjima Ruske Federacije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini nije relevantna, s obzirom na to da mjera ograničavanja nije određena iz tog razloga već zbog činjenice da Sberbank, koji je državna ruska banka čije je ime navedeno u prilogu pobijanim aktima, nad njim ima više od 50 % vlasništva.

124    Osim toga, točno je da mjere ograničavanja po definiciji imaju učinke koji utječu na prava vlasništva i slobodno obavljanje profesionalnih djelatnosti, čime se uzrokuje šteta strankama koje nemaju nikakvu odgovornost za situaciju zbog koje su donesene sankcije. A fortiori, takav je učinak ciljanih mjera ograničavanja na subjekte na koje se odnose (vidjeti presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 149. i navedenu sudsku praksu).

125    Međutim, valja istaknuti da važnost ciljeva koji se žele postići pobijanim aktima, odnosno zaštita teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine te promicanje mirnog rješenja krize u toj zemlji, koji su dio šireg cilja održavanja mira i međunarodne sigurnosti u skladu s ciljevima vanjskog djelovanja Unije, koji su navedeni u članku 21. UEU‑a, može opravdati negativne posljedice, koje mogu biti i značajne, za određene subjekte koji nisu ni na koji način odgovorni za situaciju zbog koje su donesene sankcije (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 149. i 150. i navedenu sudsku praksu).

126    Kao drugo, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, postoji razuman odnos između sadržaja spornih akata i cilja koji se njima želi postići. Naime, budući da je taj cilj, među ostalim, povećavanje troškova djelovanja Ruske Federacije usmjerenog na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine, pristup koji se sastoji od usmjerenosti na državne ruske banke dosljedno odgovara navedenom cilju i u svakom se slučaju ne može smatrati očito neprikladnim u odnosu na cilj koji se želi postići (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 147.).

127    Naime, Vijeće je moglo legitimno smatrati da u svrhu postizanja tog cilja valja ciljati ne samo glavne kreditne ili financijske razvojne ustanove s poslovnim nastanom u Rusiji, nad kojima je država 1. kolovoza 2014. imala više od 50 % vlasništva odnosno kontrole i čija su imena bila uvrštena na popis iz Priloga I. [članak 1. stavak 1. točka (a) pobijane odluke], nego i svaku pravnu osobu, subjekt ili tijelo s poslovnim nastanom izvan Unije nad kojim subjekt iz Priloga I. [članka 1. stavka 1. točke (b) pobijane odluke] ima više od 50 % vlasništva odnosno svaku pravnu osobu, subjekt ili tijelo koje djeluje za račun ili prema uputama subjekta iz članka 1. stavka 1. točke (b) pobijane odluke ili iz Priloga I. [članka 1. stavka 1. točke (c) pobijane odluke]. Da subjekti poput tužitelja nisu uključeni u područje primjene mjera predviđenih pobijanim aktima, ruski subjekti navedeni u prilogu tim aktima lako bi mogli zaobići zabrane izvršavajući ih putem društava kćeri ili subjekata koji djeluju za njihov račun (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2012., Melli Bank/Vijeće, C‑380/09 P, EU:C:2012:137, t. 58.).

128    U tom pogledu nije važno to što tužitelj ne može ostvariti prijenos sredstava u korist Sberbanka jer je pod nadzorom regulatornog tijela turskih banaka. Naime, kad bi to bilo tako, ostaje činjenica da je Vijeće moglo legitimno procijeniti da je ograničenje pristupa tržištu kapitala Unije Sberbanku i subjektima poput tužitelja, nad kojima ima više od 50 % vlasništva, moglo doprinijeti postizanju cilja pobijanih akata, koji se sastoji od povećavanja troškova djelovanja Ruske Federacije usmjerenog na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine te promicanja mirnog rješenja krize. Naime, u slučaju financijskih poteškoća nastalih tužitelju zbog dotičnih mjera ograničavanja, bilo bi na dioničarima i, u konačnici, Ruskoj Državi da ga spasi, što je u skladu s navedenim ciljem.

129    Kao treće, valja istaknuti da se mjere koje je u ovom slučaju donijelo Vijeće sastoje od ciljanih gospodarskih sankcija koje se ne mogu smatrati potpunim prekidom gospodarskih i financijskih odnosa s trećim zemljama, iako Vijeće ima takve ovlasti, u skladu s člankom 215. UFEU‑a.

130    U tim okolnostima i osobito s obzirom na sve strože mjere ograničavanja koje je Vijeće donijelo kao odgovor na krizu u Ukrajini, zadiranje u tužiteljevu slobodu poduzetništva i pravo vlasništva ne može se smatrati neproporcionalnim (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 150.).

131    Nijedan od tužiteljevih argumenata ne može dovesti u pitanje taj zaključak.

132    Kao prvo, tužitelj tvrdi da se nije mogao koristiti iznimkom predviđenom u članku 5. stavku 3. pobijane uredbe jer se ona primjenjuje samo na uvoz ili izvoz između Unije i Rusije. Time se dokazuje da on nije trebao biti uključen u područje primjene mjera ograničavanja te da ga potonje diskriminiraju u odnosu na Sberbank i neproporcionalne su.

133    U tom je pogledu točno da se iznimka predviđena u članku 5. stavku 3. točki (a) Uredbe br. 833/2014 primjenjuje, u verziji koja proizlazi iz Uredbe br. 960/2014 (vidjeti točku 19. gore), samo na zajmove ili kredite s posebnim i dokumentiranim ciljem osiguravanja financiranja uvoza ili izvoza robe i nefinancijskih usluga, koji nisu obuhvaćeni zabranom, između Unije i ostalih trećih zemalja poput Republike Turske. Valja, međutim, istaknuti da je ta odredba bila na snazi u izvornoj verziji samo od 8. rujna do 6. prosinca 2014., dana stupanja na snagu Uredbe br. 1290/2014. Naime, potonjom je uredbom Vijeće odlučilo da je potrebno izmijeniti tekst te odredbe kako bi se proširilo područje primjene i obuhvatilo i zajmove ili kredite s posebnim i dokumentiranim ciljem osiguravanja financiranja uvoza ili izvoza robe i nefinancijskih usluga, koji nisu obuhvaćeni zabranom, između Unije i bilo koje treće države Međutim, pod pretpostavkom da je ta odredba u svojoj verziji koja proizlazi iz Uredbe br. 960/2014 mogla biti diskriminatorna ili neproporcionalna, tužitelj nije objasnio po čemu bi njezina primjena tijekom manje od tri mjeseca mogla dovesti do poništenja relevantnih odredaba pobijanih akata, s obzirom na to da su te odredbe u skladu s njihovim ciljevima i proporcionalne (vidjeti točke 121. do 130. ove presude). Stoga takav prigovor u svakom slučaju treba odbiti kao bespredmetan.

134    Osim toga, pod pretpostavkom da je takav argument valjan, tužitelj pogrešno smatra da je, čak i u izmijenjenoj verziji koja proizlazi iz Uredbe br. 1290/2014 (vidjeti točku 22. ove presude), članak 5. stavak 3. točka (b) pobijane uredbe diskriminatoran jer je Sberbankovu društvu kćeri s poslovnim nastanom unutar Unije omogućio hitno financiranje, dok se jedno od njegovih društava kćeri nije moglo time koristiti. Naime, valja istaknuti da taj argument počiva na hipotetskom tumačenju te odredbe prema kojem su obuhvaćeni samo Unijini subjekti koji su u izravnom vlasništvu subjekta navedenog u prilozima pobijanih akata, a ne oni subjekti koji su u neizravnom vlasništvu. Međutim, valja podsjetiti da, kad je moguće više tumačenja jedne te iste odredbe, potonju valja tumačiti u najvećoj mogućoj mjeri u kontekstu njezinih ciljeva i u skladu s pravom Unije (vidjeti u tom smislu presude od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 141. i od 13. srpnja 2011., Schindler Holding i dr./Komisija, T‑138/07, EU:T:2011:362, t. 149. i navedenu sudsku praksu).

135    Osim toga, budući da tužitelj tvrdi da takvo ograničenje područja primjene te iznimke znači da ona ne bi trebala biti dio područja primjene relevantnih odredaba pobijanih akata, valja ustvrditi da takav zahtjev podrazumijeva utvrđivanje ili izjavu Općeg suda. Međutim, valja podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da Opći sud nije nadležan, u okviru nadzora zakonitosti utemeljenog na članku 263. UFEU‑a, donositi deklaratorne presude (vidjeti presudu od 12. veljače 2015., Akhras/Vijeće, T‑579/11, neobjavljenu, EU:T:2015:97, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

136    Kao drugo, što se tiče tužiteljeva argumenta prema kojem su, bez obzira na legitiman cilj tih mjera, iznimno negativni učinci koje je pretrpio i koji su imali štetan učinak na njegov položaj na turskom tržištu u svakom slučaju neproporcionalni, dovoljno je istaknuti da sama činjenica da dotične mjere ograničavanja mogu imaju negativne učinke na tužitelja i osobito na njegov položaj na turskom tržištu nije dovoljna da bi se dokazala njihova neproporcionalnost (vidjeti točku 124. ove presude).

137    Kao treće, tužitelj smatra da nije potrebno odrediti tako ugrožavajuće mjere jer je svaki subjekt koji djeluje u ime ili prema uputama Sberbanka bio podložan ograničenjima u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom (c) pobijane uredbe. Sama činjenica da je Sberbank imao više od 50 % vlasništva nad tužiteljem stoga ne može opravdati mjere ograničavanja protiv njega.

138    U tom pogledu činjenica da se na temelju članka 5. stavka 1. točke (c) pobijane uredbe subjektima koji nastupaju u ime ili prema uputama Sberbanka određuju ograničenja nije dovoljna da bi se zaključilo da Vijeće nije moglo također predvidjeti u članku 5. stavku 1. točki (b) te uredbe da je svaki subjekt nad kojim subjekt iz Priloga III. toj uredbi ima više od 50 % vlasništva također predmet dotičnih mjera ograničavanja. Naime, s obzirom na široku marginu prosudbe kojom Vijeće raspolaže u tom pogledu, ograničenje pristupa tržištu kapitala Unije Sberbanku i subjektima nad kojima je imao više od 50 % vlasništva nije bilo očito neproporcionalno s obzirom na cilj pobijanih akata (vidjeti točku 15. ove presude).

139    Kao četvrto, tužitelj pogrešno smatra da je iznimka predviđena u članku 5. stavku 3. točki (b) pobijane uredbe diskriminirajuća u odnosu na subjekte s poslovnim nastanom u Uniji. Naime, valja istaknuti da tužiteljeva situacija nije usporediva s onom subjekata ili tijela Unije. Oni su izravno obuhvaćeni pravom Unije i moraju poštovati i provoditi odredbe pobijane uredbe, koja je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama. Oni stoga ne mogu, osobito, poduzeti mjere čiji je cilj zaobići zabrane propisane tim aktima, u skladu s člankom 12. pobijane uredbe, što nije slučaj sa subjektima kao što je tužitelj, koji nisu obuhvaćeni pravom Unije. U svakom slučaju, pod pretpostavkom da se može utvrditi povreda načela jednakog postupanja, valja istaknuti da se poštovanje načela jednakog postupanja mora pomiriti s načelom zakonitosti, prema kojem se nitko ne može u svoju korist pozivati na nezakonitost počinjenu u korist nekog drugog (vidjeti presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

140    Kao peto, tužitelj pogrešno ističe da je Vijeće imalo obvezu uzeti u obzir njegovu posebnu situaciju jer posluje iz Turske. Naime, budući da je riječ o subjektu nad kojim Sberbank, koji se nalazi u prilogu pobijanim aktima, ima više od 50 % vlasništva, tužitelj je pravilno uključen u područje primjene dotičnih mjera ograničavanja, sukladno relevantnim odredbama pobijanih akata. Osim toga, pitanje mogu li odredbe sporazumâ iz Ankare na koje se poziva tužitelj dovesti u pitanje valjanost pobijanih akata razmotrit će se u okviru trećeg tužbenog razloga.

141    Kao šesto, iz prethodnog ispitivanja prvog i drugog tužbenog razloga u ovoj presudi proizlazi da Vijeće određivanjem dotičnih mjera ograničavanja nije povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja kao ni tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Stoga se ne može zaključiti o neproporcionalnoj povredi tužiteljevih prava.

142    Konačno, što se tiče tužiteljeva prava na ugled, valja istaknuti da povreda ugleda osobe na koju se primjenjuju mjere ograničavanja i koja proizlazi iz razloga koji opravdavaju te mjere ne može, sama po sebi, predstavljati neproporcionalnu povredu prava vlasništva i slobode poduzetništva te osobe. Stoga, zbog nedostatka pojašnjenja o vezi između povrede ugleda koju navodi tužitelj i kršenja temeljnih prava koja su predmet ovog tužbenog razloga, taj je argument bespredmetan. S druge strane, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pravo na zaštitu ugleda, kao i pravo vlasništva i sloboda poduzetništva, nije apsolutno pravo i njegovo izvršavanje može biti predmet ograničenja koja se mogu opravdati Unijinim ciljevima od općeg interesa. Stoga je važnost ciljeva kojima teže dotične mjere ograničavanja takva da opravdava negativne posljedice, čak i znatne, za ugled dotičnih osoba ili subjekata (vidjeti presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljenu, EU:T:2016:376, t. 167. i 168. i navedenu sudsku praksu).

143    Imajući u vidu prethodna razmatranja, četvrti tužbeni razlog treba odbiti.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi sporazumâ iz Ankare

144    Svojim trećim tužbenim razlogom tužitelj navodi povredu članka 19. Sporazuma iz Ankare, članka 41. stavka 1., članka 50. stavka 3. i članka 58. njegova Dodatnog protokola te članka 6. njegova Financijskog protokola. Te odredbe imaju izravan učinak utoliko što sadržavaju dovoljno jasne i precizne obveze čija provedba odnosno učinci ne ovise o poduzimanju nikakve naknadne mjere.

145    Kao prvo, tužitelj smatra da je slobodno pružanje usluga, kako je navedeno u članku 41. stavku 1. Sporazuma iz Ankare, analognom članku 56. UFEU‑a, ugroženo ako mjera može ometati ili učiniti manje privlačnim izvršavanje te slobode, što se očito dogodilo u ovom slučaju. Kao drugo, tužitelj tvrdi da, u slučaju da postoji odstupanje kojim se opravdava ograničenje slobode, ono bi se trebalo primjenjivati bez diskriminacije u smislu članka 9. Sporazuma iz Ankare i članka 58. njegova Dodatnog protokola, kojima se zabranjuje svaka diskriminacija na temelju državljanstva. Kao treće, dotične mjere ograničavanja krše odredbe o slobodnom kretanju kapitala u smislu članka 50. stavka 3. Dodatnog protokola uz Sporazum iz Ankare. Kao četvrto, te mjere bile bi u suprotnosti s člankom 6. stavkom 1. Financijskog protokola Sporazuma iz Ankare u pogledu pristupa financiranju Europske investicijske banke (EIB).

146    Vijeće, koje podupire Komisija, osporava tu argumentaciju.

147    Iz članka 216. stavka 2. UFEU‑a proizlazi da su sporazumi koje sklapa Unija, kao što su Sporazum iz Ankare i njegovi dodatni protokoli, obvezujući za institucije Unije i države članice. Stoga ti sporazumi imaju prednost pred aktima sekundarnog prava Unije. Iz toga slijedi da na valjanost akta sekundarnog prava Unije može utjecati njegova neusklađenost s takvim pravilima međunarodnog prava (vidjeti po analogiji presudu od 3. lipnja 2008., Intertanko i dr., C‑308/06, EU:C:2008:312, t. 42. i 43. i navedenu sudsku praksu).

148    Prema tome, valjanost pobijanih akata u ovom se slučaju može ocijeniti s obzirom na Sporazum iz Ankare i njegove dodatne protokole, pod uvjetom, s jedne strane, da to nije protivno naravi i strukturi tog sporazuma i, s druge strane, da su te odredbe sadržajno bezuvjetne i dovoljno precizne (vidjeti u tom smislu presude od 3. lipnja 2008., Intertanko i dr., C‑308/06, EU:C:2008:312, t. 43. i 45. i od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma, C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74, t. 84.).

149    Međutim, u ovom slučaju – pod pretpostavkom da se struktura Sporazuma iz Ankare i njegovih dodatnih protokola ne protivi razmatranju valjanosti pobijanih akata u pogledu tih sporazuma i da su sve odredbe sa stajališta svojeg sadržaja bezuvjetne i dovoljno precizne – tužiteljeve argumente treba odbiti.

150    Naime, ustaljena je sudska praksa da su međunarodni sporazumi koje je sklopila Unija u skladu s odredbama Ugovorâ, što se nje tiče, jednaki aktima koje su donijele njezine institucije (vidjeti u tom smislu presude od 16. lipnja 1998., Racke, C‑162/96, EU:C:1998:293, t. 41. i od 25. veljače 2010., Brita, C‑386/08, EU:C:2010:91, t. 39.) U skladu s time, takvi su sporazumi od svojeg stupanja na snagu sastavni dio pravnog poretka Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 30. travnja 1974., Haegeman, 181/73, EU:C:1974:41, t. 5.). Posljedično, njihove odredbe moraju biti u potpunosti usklađene s odredbama Ugovora i s ustavnim načelima koja iz njih proizlaze (vidjeti u tom smislu presudu od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C‑402/05 P i C‑415/05 P, EU:C:2008:461, t. 285.). Dakle, nadređenost međunarodnih sporazuma koje je sklopila Unija nad aktima sekundarnog prava Unije ne proširuje se na primarno pravo Unije (vidjeti u tom smislu presude od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C‑402/05 P i C‑415/05 P, EU:C:2008:461, t. 308.).

151    Stoga, čak i u nedostatku izričite odredbe u sporazumima iz Ankare koja omogućuje jednoj strani da poduzme mjere koje smatra potrebnima za zaštitu osnovnih interesa svoje sigurnosti, Vijeće ima pravo ograničiti prava koja proizlaze iz sporazumâ iz Ankare zbog ovlasti koje su mu dodijeljene člankom 29. UEU‑a i člankom 215. UFEU‑a, pod uvjetom da su takva ograničenja nediskriminirajuća i proporcionalna, kao što to, uostalom, priznaje i sam tužitelj.

152    U tom se pogledu, kao prvo, ne može prihvatiti argument koji se temelji na članku 9. Sporazuma iz Ankare i članku 58. njegova Dodatnog protokola, prema kojem su predmetne mjere bile diskriminirajuće. Naime, situacija tužitelja kao subjekta nad kojim Sberbank ima više od 50 % vlasništva nije usporediva sa situacijom drugih banaka koje posluju u Turskoj, a koje nisu u vlasništvu ruskog subjekta na koje se odnose dotične mjere ograničavanja. Usto, tužiteljeva situacija ne može se usporediti s onom drugih financijskih subjekata s poslovnim nastanom na području Unije (vidjeti točku 139. ove presude).

153    Kao drugo, što se tiče tužiteljevih argumenata koji se odnose na ograničenje slobode poslovnog nastana, slobode pružanja usluga i slobode kretanja kapitala – koje proizlaze iz članka 19. Sporazuma iz Ankare i članka 41. stavka 1. i članka 50. stavka 3. njegova Dodatnog protokola kao i članka 6. stavka 1. njegova Financijskog protokola – ni oni se ne mogu prihvatiti.

154    U tom kontekstu potrebno je provjeriti je li Vijeće djelovalo poštujući načelo proporcionalnosti, kako je definirano u sudskoj praksi (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 4. prosinca 2015., Emadi/Vijeće, T‑274/13, neobjavljenu, EU:T:2015:938, t. 206.).

155    Međutim, potrebno je utvrditi da se ograničenja navedena u ovom predmetu, pod pretpostavkom da su utvrđena, opravdavaju ciljevima navedenima u pobijanim aktima, donesenima na temelju članka 29. UEU‑a i članka 215. UFEU‑a, to jest povećavanjem troškova djelovanja Ruske Federacije usmjerenog na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine te promicanjem mirnog rješenja krize. Takav okvirni cilj poklapa se s ciljem očuvanja mira i međunarodne sigurnosti, u skladu s ciljevima vanjskog djelovanja Unije iz članka 21. UEU‑a (presuda od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 115.).

156    Nadalje, valja navesti da se predmetnim mjerama ograničavanja ne prekidaju, u cijelosti ili djelomično, gospodarski i financijski odnosi s Republikom Turskom, nego s Ruskom Federacijom, kao legitimnim instrumentom vanjske politike, u skladu s ciljevima vanjskog djelovanja Unije iz članka 21. UEU‑a. Drugim riječima, dotične mjere ograničavanja primjenjuju se na tužitelja samo zbog toga što je subjekt nad kojim Sberbank, koji je i sam ruski subjekt čije je ime uvršteno na popise u prilogu pobijanim aktima, ima više od 50 % vlasništva, a ne zbog njegova svojstva poduzetnika s poslovnim nastanom u Turskoj.

157    Budući da su takve mjere ciljane i vremenski ograničene, tužitelj ne može tvrditi da se negativne posljedice koje iz njih proizlaze trebaju smatrati neproporcionalnima. Naime, negativne posljedice, koje mogu biti i značajne, za određene subjekte koji nisu ni na koji način odgovorni za situaciju zbog koje su donesene sankcije mogu se opravdati ciljevima koji se nastoji ostvariti na temelju članka 29. UEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 30. srpnja 1996., Bosphorus, C‑84/95, EU:C:1996:312, t. 23.). Uostalom, iz ispitivanja četvrtog tužbenog razloga proizlazi da su dotične mjere ograničavanja prikladne za ostvarivanje legitimnog cilja i da ne prelaze ono što je nužno za njegovo ostvarenje (vidjeti točke 115. do 142. ove presude).

158    Slijedom toga, Unijine povrede relevantnih odredaba sporazumâ iz Ankare navedene u ovom predmetu, pod pretpostavkom da su utvrđene, opravdane su s obzirom na ciljeve koji se predmetnim mjerama nastoje ostvariti te su proporcionalne tim ciljevima.

159    Prema tome, treći tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

 Prigovor nezakonitosti članka 1. pobijane odluke i članka 1. stavka 5. Uredbe br. 960/2014

160    Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da na temelju članka 277. UFEU‑a utvrdi nezakonitost članka 1. pobijane odluke i članka 1. stavka 5. Uredbe br. 960/2014 o izmjeni članka 5. Uredbe br. 833/2014.

161    Vijeće, koje podupire Komisija, osporava taj zahtjev.

162    Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, kad subjekt želi osporiti proporcionalnost mjera ograničavanja protiv sebe, on se u okviru tužbe za poništenje akata kojima su donesene ili zadržane na snazi dotične mjere može pozvati na neprimjenjivost općih odredaba na kojima se temelje ti akti putem prigovora nezakonitosti u smislu članka 277. UFEU‑a u potporu tužbi za poništenje podnesenoj protiv pojedinačne mjere ograničavanja (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 2016., Janukovič/Vijeće, T‑346/14, EU:T:2016:497, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

163    U ovom slučaju, međutim, treba napomenuti da tužitelj nije naveo nijedan argument različit od onih koje je već prethodno istaknuo.

164    Stoga, a da nije potrebno ispitati dopuštenost tog tužbenog razloga, valja uputiti na prethodna razmatranja i zbog istih razloga odbiti prigovor nezakonitosti koji ističe tužitelj.

165    Prema tome, prigovor nezakonitosti valja odbiti, a time i tužbu u cijelosti, bez potrebe za odlučivanjem o dopuštenosti zahtjeva za prilagodbu tužbe.

 Troškovi

166    Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, sukladno zahtjevu Vijeća.

167    Osim toga, na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Komisija će stoga snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (šesto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvu DenizBank A. Ș. nalaže se snošenje vlastitih troškova i troškova Vijeća Europske unije.

3.      Europska komisija snosit će svoje troškove.

Berardis Spielmann Csehi

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 13. rujna 2018.

Potpisi

*      Jezik postupka: engleski