PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
11. prosinca 2017.(*)
„Carinska unija – Uvoz banana podrijetlom iz Ekvadora – Naknadna naplata uvoznih carina – Zahtjev za otpust uvoznih carina – Odluka donesena nakon što je Opći sud poništio prethodnu odluku – Razuman rok”
U predmetu T‑125/16,
Firma Léon Van Parys NV, sa sjedištem u Antwerpenu (Belgija), koju zastupaju P. Vlaemminck, B. Van Vooren, R. Verbeke i J. Auwerx, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju A. Caeiros, B.-R. Killmann i E. Manhaeve, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom, s jedne strane, zahtjeva koji se temelji na članku 263. UFEU‑a i kojim se traži poništenje Odluke Komisije C (2016) 95 final od 20. siječnja 2016. kojom je utvrđeno da je naknadno knjiženje uvoznih carinaopravdano i da je otpust carina u odnosu na jednog dužnikaopravdan, alida je u posebnom slučaju drugog dužnika u jednom dijelu opravdan, a u drugom dijelu u odnosu na tog istog dužnika neopravdan, i kojom je izmijenjena Odluka Komisije C(2010) 2858 final od 6. svibnja 2010., i, s druge strane, zahtjeva kojim se traži da se presudi da je članak 909. Uredbe (EEZ) br. 2454/93 Komisije od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1993., L 253, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 1., str. 3.) u potpunosti proizveo svoje učinke u odnosu na tužitelja nakon donošenja presude od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136),
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, J. Schwarcz (izvjestitelj) i C. Iliopoulos, suci,
tajnik: G. Predonzani, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 4. srpnja 2017.,
donosi sljedeću
Presudu
Činjenice iz kojih proizlazi spor
1 Tužitelj, Firma Léon Van Parys NV, je između 22. lipnja 1998. i 8. studenoga 1999. posredstvom svojeg carinskog zastupnika carinskom uredu u Antwerpenu (Belgija) podnio 116 deklaracija o uvozu banana podrijetlom iz Ekvadora.
2 Uvozne deklaracije podupirala je 221 uvozna dozvola, koju je navodno izdala Kraljevina Španjolska, dozvole koje su omogućavale da se banane uvezu u Europsku zajednicu u okviru carinske kvote za koju se plaća snižena carina od 75 eura po toni, na temelju Uredbe Vijeća (EEZ) br. 404/93 od 13. veljače 1993. o zajedničkom uređenju tržišta banana (SL 1993., L 47, str. 1.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 3290/94 od 22. prosinca 1994. o prilagodbama i prijelaznim aranžmanima koji su potrebni u poljoprivrednom sektoru radi provedbe sporazuma sklopljenih tijekom Urugvajske runde multilateralnih trgovinskih pregovora (SL 1994., L 349, str. 105.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 22., str. 11.), za razdoblje koje je isteklo 31. prosinca 1998. i na temelju Uredbe Komisije br. 404/93 i Uredbe (EZ) br. 2362/98 od 28. listopada 1998. o načinima primjene Uredbe br. 404/93 o režimu uvoza banana u Zajednicu (SL 1998., L 293, str. 32.), za razdoblje koje započinje 1. siječnja 1999.
3 Dopisom od 1. veljače 2000. Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) obavijestio je belgijska carinska tijela da su za uvoz banana u Zajednicu upotrijebljene krivotvorene španjolske uvozne dozvole na kojima su se nalazili krivotvoreni pečati španjolskog tijela koje je nadležno za izdavanje tih dokumenata. Tijekom istrage carinska tijela otkrila su da je 221 uvozna dozvola koju je tužitelj podnio carinskom uredu u Antwerpenu, u razdoblju od 22. lipnja 1998. do 8. studenoga 1999., odgovarala krivotvorenim španjolskim dozvolama.
4 Belgijska uprava za carine i trošarine je 5. srpnja 2002. sastavila zapisnik u kojem je zabilježila svoja utvrđenja, koji je među ostalim poslala tužitelju i carinskom zastupniku. Iz tog zapisnika proizlazi da 233 uvozne dozvole koje je tužitelj upotrijebio odgovaraju krivotvorenim španjolskim dozvolama, od kojih je 221 od tih dozvola podnesena u Antwerpenu, a 12 u Hamburgu (Njemačka). U odnosu na razdoblje od 1. siječnja do 8. studenoga 1999., riječ je o svih 107 dozvola koje je tužitelj podnio carinskom uredu u Antwerpenu.
5 Dopisom od 26. srpnja 2002. belgijska uprava za carine i trošarine naložila je tužitelju i carinskom zastupniku da za uvoz banana u razdoblju od 1. siječnja 1998. do 8. studenoga 1999. plate iznos od 7 084 967,71 eura, koji je odgovarao primjeni carine od 850 eura po uvezenoj toni, u skladu s člankom 18. stavkom 2. Uredbe br. 404/93.
6 Belgijska uprava za carine i trošarine je 28. studenoga 2003. sastavila dodatni zapisnik u kojem je utvrđeno da je u okviru istrage o španjolskim krivotvorenim uvoznim dozvolama udovoljeno zamolnicama za pravnu pomoć u Španjolskoj, Italiji i Portugalu.
7 Nakon što su tužitelj i carinski zastupnik osporili naknadnu naplatu carina koja im je stavljena na teret, belgijska uprava za carine i trošarine procijenila je da treba prihvatiti zahtjev da im se ne naloži naknadna naplata carina i da se one otpuste te je dopisom od 14. prosinca 2007. spis dostavila Komisiji Europskih zajednica kako bi ona donijela odluku, u skladu s člancima 871. i 905. Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1993., L 253, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 1., str. 3.), kako je izmijenjena.
8 U svojem dopisu od 14. prosinca 2007. belgijska uprava za carine i trošarine navela je da smatra da se u ovom slučaju ne mogu primijeniti odredbe članka 220. stavka 2. točke (b) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110., u daljnjem tekstu: CZZ) jer nije bilo dovoljno dokaza za utvrđenje da su pogrešku počinila tijela država članica ili Komisija. Nasuprot tome, smatrala je da carine valja otpustiti u skladu s člankom 239. CZZ‑a jer je postojala posebna situacija u smislu odredaba tog članka i jer ni tužitelj ni carinski zastupnik nisu postupali s očitom nepažnjom.
9 Komisija je 5. svibnja 2008., 18. i 26. studenoga 2008., 15. siječnja 2009. i 4. ožujka 2010. uputila dodatne zahtjeve za pružanje informacija belgijskoj upravi za carine i trošarine, koja je odgovorila na svaki od tih zahtjeva.
10 Dopisom od 8. siječnja 2010. Komisija je na temelju članka 906.a Uredbe br. 2454/93 belgijsku upravu za carine i trošarine i tužitelja obavijestila da ima namjeru donijeti odluku kojom odbija zahtjev za otpust i povrat carina. Tužitelj je svoje očitovanje podnio u dopisu od 8. veljače 2010.
11 Tužiteljev je slučaj u skladu s člancima 873. i 907. Uredbe br. 2454/93 ispitala skupina stručnjaka koja se sastojala od predstavnika svih država članica na sastanku od 12. travnja 2010.
12 Odlukom C (2010) 2858 final od 6. svibnja 2010. Komisija je prihvatila naknadno knjiženje uvoznih carina (članak 1. stavak 1.) i otpust carina u odnosu na jednog dužnika, to jest carinskog zastupnika (članak 1. stavak 2.), ali ne u posebnom slučaju drugog dužnika, to jest tužitelja (članak 1. stavak 3.) (u daljnjem tekstu: prva odluka).
13 Tužitelj je tajništvu Općeg suda 11. kolovoza 2010. podnio tužbu za poništenje prve odluke.
14 Presudom od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136), Opći je sud poništio članak 1. stavak 3. prve odluke kojom je Komisija na temelju članka 239. CZZ‑a procijenila da otpust carina nije bio opravdan u odnosu na tužitelja.
15 Prvim dopisom od 16. rujna 2013. Komisija je belgijsku upravu za carine i trošarine obavijestila da je zbog djelomičnog poništenja prve odluke zaključila da su joj za donošenje nove odluke potrebne dodatne informacije te je od te uprave zatražila da joj pruži određene informacije u vezi s tužiteljevim uvozom povodom kojeg je podnesen zahtjev za otpust carina. Komisija je također od belgijske uprave za carine i trošarine zatražila da tužitelju dostavi odgovor na zahtjev za pružanje informacija i da od njega zatraži pisanu izjavu iz koje bi proizlazilo da je potonji upoznat s navedenim odgovorom, da je dao suglasnost i da nije imao ništa za dodati ili da ima primjedbe te da će dostaviti dodatne informacije. Naposljetku, Komisija je dala do znanja da je rok od devet mjeseci za odlučivanje o zahtjevu za otpust carina, predviđen člankom 907. Uredbe br. 2454/93, produljen za razdoblje koje je proteklo između 22. kolovoza 2013. i datuma kada su zaprimljene dodatne informacije.
16 Drugim dopisom od 16. rujna 2013. Komisija je tužitelja obavijestila da je zbog djelomičnog poništenja prve odluke zaključila da joj je potrebno dobivanje dodatnih informacija kako bi donijela novu odluku i da je rok od devet mjeseci za odlučivanje o zahtjevu za otpust carina produljen za razdoblje koje je proteklo između 22. kolovoza 2013. i datuma primitka dodatnih informacija.
17 Tužba za poništenje koju je tužitelj podnio protiv dvaju dopisa od 16. rujna 2013. odbačena je kao očito nedopuštena rješenjem od 24. lipnja 2014., Léon Van Parys/Komisija (T‑603/13, neobjavljeno, EU:T:2014:610).
18 Dopisom od 14. siječnja 2014. belgijska uprava za carine i trošarine obavijestila je Komisiju da smatra da je njezin zahtjev za pružanje informacija neuobičajen jer je bilo dokazano da su sve sporne uvozne dozvole bile krivotvorene i da je zbog toga nemoguće udovoljiti tom zahtjevu.
19 Dopisom od 24. siječnja 2014. Komisija je tužitelju potvrdila da je primila dopis belgijske uprave za carine i trošarine od 14. siječnja 2014. te ga obavijestila da će, s obzirom na to da navedena uprava nije udovoljila njezinu zahtjevu za pružanje dodatnih informacija, rok za odlučivanje i dalje biti suspendiran, u skladu s člankom 907. Uredbe br. 2454/93.
20 Tužba za poništenje koju je tužitelj podnio protiv dopisa od 24. siječnja 2014. odbijena je rješenjem od 26. studenoga 2014., Léon Van Parys/Komisija (T‑171/14, neobjavljeno, EU:T:2014:1025).
21 Dopisom od 17. lipnja 2014. Komisija je od belgijske uprave za carine i trošarine još jednom zatražila da joj dostavi informacije koje je od nje zatražila dopisom od 16. rujna 2013. Komisija je uz svoj dopis od 17. lipnja 2014. priložila vlastite izračune u obliku tablice.
22 Belgijska uprava za carine i trošarine je 10. prosinca 2014. sastavila prijedlog odgovora na dopis Komisije od 16. rujna 2013. u vezi s izračunom koji je navedena uprava namjeravala dostaviti Komisiji, pozivajući tužitelja da podnese svoja očitovanja.
23 Dopisom od 16. veljače 2015. upućenim Komisiji belgijska uprava za carine i trošarine je podnijela očitovanja na tablicu koju joj je Komisija dostavila te je osobito ispravila iznose iz redaka 18., 60., 67. i 99. navedene tablice.
24 Dopisom od 16. srpnja 2015. Komisija je tužitelju dala do znanja da ima namjeru donijeti negativnu odluku u vezi s njegovim zahtjevom za otpust carina.
25 Dopisom od 10. kolovoza 2015. tužitelj je podnio svoje očitovanje na Komisijin dopis od 16. srpnja 2015.
26 Odlukom C (2016) 95 final od 20. siječnja 2016. Komisija je prihvatila naknadno knjiženje uvoznih carina (članak 1. stavak 1.), otpust carina u odnosu na carinskog zastupnika (članak 1. stavak 2.), otpust carina u odnosu na tužitelja za iznos od 632 241,28 eura koji je odgovarao uobičajenim dozvolama (članak 1. stavak 3.), ali je u odnosu na tužitelja odbila otpust carina za iznos od 2 996 007,20 eura, koji je odgovarao dozvolama novih operatora (članak 1. stavak 4.) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
27 U uvodnim izjavama 18. do 23. pobijane odluke Komisija je osobito navela da je prvom odlukom prihvatila naknadno knjiženje uvoznih carina (članak 1. stavak 1. prve odluke) i otpuštanje carina u odnosu na jednog dužnika, to jest carinskog zastupnika (članak 1. stavak 2. prve odluke), ali ne u posebnom slučaju drugog dužnika, to jest tužitelja (članak 1. stavak 3. prve odluke).
28 Ona je u uvodnoj izjavi 20. pobijane odluke precizirala da je svoju ocjenu u prvoj odluci temeljila na članku 220. stavku 2. točki (b) CZZ‑a i da je zaključila da nije mogla biti riječ o pogrešci koju su počinila španjolska tijela s obzirom na to da ona nisu sudjelovala u izdavanju predmetnih dozvola. Nadalje, Komisija je u uvodnoj izjavi 23. pobijane odluke navela da je u prvoj odluci ispitala jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 239. CZZ‑a i da je zaključila da carinski zastupnik nije počinio prijevaru i da nije postupio s nepažnjom i da je stoga mogao imati pravo na neknjiženje ili na otpust uvoznih carina. U prvoj odluci Komisija je također smatrala da tužitelj nije postupio s pažnjom te je stoga zaključila da on nema pravo ni na nenaplatu ni na otpust uvoznih carina.
29 U uvodnim izjavama 25. do 32. pobijane odluke Komisija je navela da je, s obzirom na to da je Opći sud poništio članak 1. stavak 3. prve odluke, u skladu s člankom 266. UFEU‑a ona morala donijeti novu odluku u razumnom roku, koji je jedini bio primjenjiv u ovom slučaju.
30 Kad je riječ o donošenju te nove odluke, Komisija je, s jedne strane, u uvodnoj izjavi 33. pobijane odluke navela da se skupina stručnjaka koja se sastojala od predstavnika svih država članica sastala 21. rujna 2015. u okviru Odbora za CZZ kako bi ispitala spis. S druge strane, ona je u uvodnoj izjavi 37. pobijane odluke navela da će isključivo ispitati je li ispunjen drugi uvjet iz članka 239. CZZ‑a, vezan uz nepostojanje prijevare ili nepažnje.
31 U uvodnoj izjavi 39. pobijane odluke Komisija je nadalje navela da je Opći sud u svojoj presudi od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136), smatrao da treba istaknuti da je Komisija u svojoj obrani smatrala da je mehanizam kojim se tužitelj koristio kako bi upotrijebio uvozne dozvole bio „nezakonit” jer je bio protivan članku 21. stavku 2. drugom podstavku Uredbe br. 2362/98, koji je zabranjivao prijenos prava koja proizlaze iz uvoznih dozvola s novog operatora na pozicioniranog operatora. Opći sud je u vezi s time dodao da je bilo potrebno utvrditi da se prva odluka, u dijelu u kojem je njome odbijen otpust uvoznih carina, nije temeljila na nezakonitosti mehanizma kupnje uporabe uvoznih dozvola, nego na tužiteljevoj očitoj nepažnji. Opći sud je iz toga zaključio da Komisijin argument u tom slučaju stoga nije mogao utjecati na osnovanost odbijanja otpusta uvoznih carina. Komisija je na temelju toga u toj istoj uvodnoj izjavi pobijane odluke zaključila da u okviru te nove odluke mora ispitati je li mehanizam kojim se tužitelj koristio kako bi upotrijebio uvozne dozvole bio zakonit, uzimajući u obzir činjenicu da članak 21. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 2362/98 zabranjuje svaki prijenos prava koja proizlaze iz uvozne dozvole s novog operatora na pozicioniranog operatora. Ona je dodala da treba također ponovno ispitati razloge koji omogućuju da se utvrdi da nije bilo prijevare ili nepažnje.
32 Komisija je u uvodnim izjavama 49. i 50. pobijane odluke procijenila da joj je u odnosu na dozvole novih operatora, iako u spisu ništa nije bilo dostatno za dokazivanje nedostatka pažnje kad je riječ o dozvolama pozicioniranih operatora koje je tužitelj stekao, jednostavan pregled dozvola trebao omogućiti da zaključi da se ne može koristiti pravima koja se temelje na tim dozvolama jer bi takvo korištenje bilo protivno članku 21. stavku 2. drugom podstavku Uredbe br. 2362/98.
33 U uvodnoj izjavi 60. pobijane odluke Komisija je stoga odlučila, s jedne strane, da tužitelj, koji je pozicionirani operator, time što se koristio pravima novih operatora nije poštovao zabranu iz članka 21. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 2362/98 i, s druge strane, da na temelju članka 239. CZZ‑a ništa nije opravdavalo otpust carina u iznosu od 2 996 007,20 eura vezanih uz dozvole novih operatora koje je tužitelj koristio u razdoblju od 1. siječnja do 8. studenoga 1999.
34 Naposljetku, u uvodnoj izjavi 62. pobijane odluke, Komisija je pojasnila da odredbe članka 1. stavaka 1. i 2. prve odluke moraju ostati neizmijenjene s obzirom na to da one nisu ni osporene ni poništene presudom od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136).
Postupak i zahtjevi stranaka
35 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 23. ožujka 2016. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
36 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– presudi da je članak 909. Uredbe br. 2454/93 u potpunosti proizveo svoje učinke u odnosu na njega nakon donošenja presude od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136), tako da mu je otpušten sav carinski dug kao i sve kamate ili troškovi izravno ili neizravno povezani s njim;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
37 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
38 U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe pet tužbenih razloga. Prvi i drugi tužbeni razlog temelje se na povredi članaka 907. i 909. Uredbe br. 2454/93 te članka 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Treći, koji je istaknut podredno, temelji se na povredi načela dobre uprave. Četvrti, koji je istaknut podredno prethodnom, temelji se na zlouporabi ovlasti i, peti, koji je istaknut podredno prethodnom, temelji se na pogrešnom tumačenju pravnog okvira organizacije tržišta banana i povredi načela jednakog postupanja.
Dopuštenost
Prvi dio tužbenog zahtjeva kojim se traži poništenje pobijane odluke
39 Komisija, bez isticanja prigovora nedopuštenosti, tvrdi da je tužba dopuštena samo u odnosu na članak 1. stavak 4. pobijane odluke. Ona smatra, s jedne strane, da je tužba nedopuštena u odnosu na članak 1. stavke 1. i 2. pobijane odluke s obzirom na to da se tim odredbama samo potvrđuje članak 1. stavci 1. i 2. prve odluke. U tom pogledu ističe da su te dvije odredbe jednake, da ne sadržavaju nove elemente i da njima nije prethodilo novo ispitivanje tužiteljeve situacije. S druge strane, ona navodi da, s obzirom na to da je člankom 1. stavkom 3. pobijane odluke u korist tužitelja izmijenjen članak 1. stavak 3. prve odluke, ta odredba na njega ne utječe štetno i da se protiv nje ne može podnijeti tužba.
40 Tužitelj odgovara da je tužba pravilno usmjerena protiv pobijane odluke u cijelosti s obzirom na to da je odluka nezakonita zato što predstavlja odluku koja je donesena zajedničkom primjenom odredaba članaka 907. i 909. Uredbe br. 2454/93 i da je rok za donošenje takvih odluka u trenutku njezina donošenja već bio protekao.
41 Valja podsjetiti da je dopuštenost tužbe za poništenje koju je podnijela fizička ili pravna osoba uvjetovana time da osoba ima interes za poništenje pobijanog akta. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, tužbu za poništenje moguće je podnijeti samo u odnosu na akte koji proizvode obvezujuće pravne učinke koji mogu utjecati na interese tužitelja, mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju. Međutim, radi utvrđivanja proizvodi li akt ili odluka takve učinke, potrebno je promotriti njihovu bit (vidjeti, u tom smislu, presudu od 22. ožujka 2000., Coca‑Cola/Komisija, T‑125/97 et T‑127/97, EU:T:2000:84, t. 77. i navedenu sudsku praksu).
42 U ovom slučaju tužitelj nije dokazao kako članak 1. stavci 1. do 3. pobijane odluke nepovoljno mijenja njegovu situaciju. Stavci 1. i 2. u kojima se, kad je riječ o predmetnim carinama, ponavlja izričaj članka 1. stavaka 1. i 2. prve odluke, a da pritom u tom pogledu nije provedena nova analiza, ne mijenjaju njegovu prijašnju situaciju, a stavak 3. povoljno mijenja njegovu situaciju jer mu odobrava otpust uvoznih carina u iznosu od 632 241,28 eura, koji odgovara uobičajenim dozvolama. Stoga ne proizlazi da tužitelj ima pravni interes za postupanje protiv tih odredaba, tako da je tužba koja je usmjerena protiv njih nedopuštena.
43 Nasuprot tome, tužba za poništenje je dopuštena u dijelu u kojem je usmjerena protiv odredbe članka 1. stavaka 4. pobijane odluke, kojom se nakon novog ispitivanja odbija otpust carina u odnosu na tužitelja i kojom se njegova stoga situacija nepovoljno mijenja.
Drugi dio tužbenog zahtjeva, kojim se traži da Opći sud presudi da je članak 909. Uredbe br. 2454/93 u potpunosti proizveo svoje učinke u odnosu na tužitelja nakon donošenja presude od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136)
44 Valja utvrditi da sudski postupci Unije ne poznaju pravno sredstvo koje sucu omogućuje da zauzme stajalište općom ili načelnom izjavom (presuda od 15. prosinca 2005., Infront WM/Komisija, T‑33/01, EU:T:2005:461, t. 171.; rješenja od 3. rujna 2008., Cofra/Komisija, T‑477/07, neobjavljeno, EU:T:2008:307, t. 21., i od 24. svibnja 2011., Nuova Agricast/Komisija, T‑373/08, neobjavljeno, EU:T:2011:237, t. 46.).
45 Stoga taj dio tužbenog zahtjeva valja odbiti.
Meritum
46 Valja istaknuti da tužitelj argumentacijom koju je iznio u potporu svojim prvim četirima tužbenim razlozima u biti osporava način na koji je Komisija provela presudu od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136). Kao prvo, on smatra da nikakva nova odluka nije bila potrebna. Kao drugo, pod pretpostavkom da se takva odluka mogla donijeti, on smatra da je ona morala biti donesena u roku koji nije smio prekoračiti prvotni prekluzivni rok od devet mjeseci predviđen člankom 907. Uredbe br. 2454/93. Kao treće, smatra da, pod pretpostavkom da je Komisija imala na raspolaganju razuman rok za provedbu presude od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136), ona ni u kojem slučaju nije smjela prekoračiti novi prekluzivni rok od devet mjeseci predviđen člankom 907. Uredbe br. 2454/93. Naposljetku, kao četvrto, tvrdi da djelomično poništenje prve odluke nije Komisiji dodijelilo novu i neograničenu ovlast za donošenje odluke kako bi provela novu istragu i donijela novu odluku, koja se, štoviše, temelji na razlozima koje je Opći sud već ispitao.
47 Komisija osporava osnovanost prvih četiriju tužbenih razloga.
48 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, kako bi postupila u skladu s presudom i u potpunosti je provela, institucija je dužna poštovati ne samo izreku presude već i obrazloženje koje je do nje dovelo i koje čini njezinu nužnu potporu, u smislu da je neophodno za određivanje točnog značenja onoga što je odlučeno u izreci. Naime, upravo je u tom obrazloženju, s jedne strane, točno određena odredba koja se smatra nezakonitom i, s druge strane, u njemu su prikazani točni razlozi nezakonitosti utvrđene u izreci, a koje dotična institucija mora uzeti u obzir kad nadomješta poništeni akt (presude od 26. travnja 1988., Asteris i dr./Komisija, 97/86, 99/86, 193/86 i 215/86, EU:C:1988:199, t. 27., i od 6. ožujka 2003., Interporc/Komisija, C‑41/00 P, EU:C:2003:125, t. 29.).
49 Međutim, članak 266. UFEU‑a je za instituciju koja je donijela poništeni akt obvezujući samo u granicama onoga što je potrebno za osiguranje izvršenja poništavajuće presude. U tom smislu ta odredba predmetnoj instituciji nalaže da izbjegava da svaki akt namijenjen zamjeni poništenog akta ima jednake nepravilnosti kao one utvrđene u navedenoj presudi (presuda od 6. ožujka 2003., Interporc/Komisija, C‑41/00 P, EU:C:2003:125, t. 30.). Međutim, institucije imaju široku marginu prosudbe u pogledu odlučivanja o sredstvima kojima treba provesti poništavajuću presudu ili presudu kojom se utvrđuje nevaljanost, uz napomenu da ta sredstva moraju biti u skladu s izrekom predmetne presude i obrazloženjem koje čini njezinu nužnu potporu (presuda od 28. siječnja 2016., CM Eurologistik i GLS, C‑283/14 i C‑284/14, EU:C:2016:57, t. 76.).
50 Nadalje, važno je podsjetiti da poništenje Unijina akta nužno ne utječe na njegove pripremne akte (presuda od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 73.).
51 U tom pogledu valja podsjetiti da obveza institucije Unije da provede poništavajuću presudu koju je donio sud Unije proizlazi iz članka 266. UFEU‑a. Sud je priznao da se tom provedbom zahtijeva donošenje određenog broja upravnih mjera te da se u uobičajenim okolnostima ona ne može odmah izvršiti i da institucija ima razuman rok kako bi postupila u skladu s presudom kojom se poništava jedna od njezinih odluka (presuda od 19. ožujka 1997., Oliveira/Komisija, T‑73/95, EU:T:1997:39, t. 41.; vidjeti također, u tom smislu, presudu od 12. siječnja 1984., Turner/Komisija, 266/82, EU:C:1984:3, t. 5. i 6.). Razumnost trajanja upravnog postupka procjenjuje se prema okolnostima svakog pojedinog predmeta, a osobito prema njegovu kontekstu, različitim provedenim stadijima postupka, složenosti predmeta te prema značaju spora za različite zainteresirane osobe (presuda od 15. srpnja 2004., Španjolska/Komisija, C‑501/00, EU:C:2004:438, t. 53.). Nadalje, pitanje je li rok u kojem je provedena poništavajuća presuda bio razuman treba se također ocijeniti od slučaja do slučaja. Razumnost tog roka ovisi o naravi mjera koje treba poduzeti te o relevantnim okolnostima koje su svojstvene svakom pojedinom slučaju. Stoga valja uzeti u obzir različite stadije od kojih se sastojao postupak donošenja odluke (presuda od 19. ožujka 1997., Oliveira/Komisija, T‑73/95, EU:T:1997:39, t. 45.).
52 Naposljetku, valja istaknuti da samo ako je utvrđena nepravilnost dovela do ništavosti cijelog postupka, navedene institucije mogu ponovno pokrenuti postupak u onom stadiju u kojem je počinjena ta nepravilnost kako bi donijele akt koji zamjenjuje prethodni poništeni akt ili akt koji je utvrđen nevaljanim (vidjeti, u tom smislu, presudu od 29. studenoga 2007., Italija/Komisija, C‑417/06 P, neobjavljenu, EU:C:2007:733, t. 52. i navedenu sudsku praksu).
53 Upravo s obzirom na ta razmatranja treba ispitati prva četiri tužbena razloga, počevši s argumentacijom navedenom u okviru prvog, drugog i četvrtog tužbenog razloga, koje valja ispitati zajedno.
Prvi, drugi i četvrti tužbeni razlog, koji se temelje na povredi članaka 907. i 909. Uredbe br. 2454/93 te članka 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i na zlouporabi ovlasti
54 U ovom slučaju valja utvrditi da tužitelj ovom tužbom osporava odluku koju je Komisija donijela kako bi nadomjestila prvu odluku kojom je odlučeno o zahtjevu za otpust uvoznih carina, s obzirom na to da je ta odluka djelomično poništena presudom od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136), zato što elementi na kojima se Komisija temeljila u svojoj odluci nisu dokazivali nepostojanje tužiteljeve pažnje.
55 Komisija je dakle bila dužna ponovno ispitati sadržaj spisa i donijeti novu odluku o zahtjevu za otpust carina koja je bila poništena kako bi se ispravila utvrđena nepravilnost (vidjeti, analogijom, presudu od 19. ožujka 1997., Oliveira/Komisija, T‑73/95, EU:T:1997:39, t. 32.).
56 Ona je pritom bila dužna uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su joj bili na raspolaganju u trenutku donošenja akta. Komisijina obveza da pripremi odluku sa svom zahtijevanom pažnjom i da svoju odluku donese na temelju svih podataka koji mogu utjecati na ishod osobito proizlazi iz načela dobre uprave, načela zakonitosti i načela jednakog postupanja. U tim okolnostima, suprotno onome što navodi tužitelj, Komisiji se ne može prigovarati to da je procijenila da je trebala nastaviti sa svojom istragom i upotpuniti spis (vidjeti, analogijom, presudu od 19. ožujka 1997., Oliveira/Komisija, T‑73/95, EU:T:1997:39, t. 32.).
57 Nadalje, valja odbiti tužiteljev argument u skladu s kojim je, u bitnome, pod pretpostavkom da je Komisija imala pravo donijeti novu odluku, ta odluka trebala biti ograničena na mjere koje su bile potrebne za provedbu presude od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136), i u s kladu s kojim se ona u svakom slučaju nije mogla temeljiti na razlogu nepoštovanja članka 21. stavka 2. Uredbe br. 2362/98, o kojem je već raspravljeno.
58 U tom pogledu valja utvrditi da taj razlog nije bio iznesen u obrazloženju prve odluke i da stoga nije bio podvrgnut nadzoru Općeg suda u predmetu u kojem je donesena presuda od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136). Naime, iako se na pitanje nepoštovanja članka 21. stavka 2. Uredbe br. 2362/98 Komisija pozvala u svojem odgovoru na tužbu u gore navedenom predmetu, Opći sud je u točkama 90. i 91. te presude utvrdio da se prva odluka nije temeljila na tom pitanju i da slijedom toga Komisijin argument nije mogao utjecati na osnovanost odbijanja otpusta uvoznih carina. Stoga, iako je Opći sud pitanje nepoštovanja članka 21. stavka 2. Uredbe br. 2362/98 doista spomenuo u točki 90. presude od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136), o njemu nije meritorno odlučeno.
59 Usto, kad je riječ o argumentu u skladu s kojim se, u bitnome, Komisija mogla, ili u svakom slučaju morala, pozvati na razlog koji se odnosi na nepoštovanje članka 21. stavka 2. Uredbe br. 2362/98, s obzirom na to da je taj razlog već bio poznat prilikom donošenja prve odluke, valja zaključiti da je razlog vezan uz tužiteljevu očitu nepažnju koji je Komisija prihvatila u prvoj odluci teorijski sam po sebi bio dovoljan kako bi se opravdalo odbijanje otpusta uvoznih carina. Naime, Komisija se slobodno može temeljiti na razlogu koji smatra najrelevantnijim kako bi obrazložila svoju odluku a da je eventualna pogreška u izboru tog razloga ne može spriječiti da naknadno prihvati razlog na koji se mogla pozvati u prvoj odluci (vidjeti, analogijom, presudu od 14. rujna 2016., National Iranian Tanker Company/Vijeće, T‑207/15, neobjavljena, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2016:471, t. 54.).
60 Stoga, ne dovodeći u pitanje ispitivanje osnovanosti razloga na kojem se temelji pobijana odluka, to jest nepoštovanje članka 21. stavka 2. Uredbe br. 2362/98, koje je obuhvaćeno petim tužbenim razlogom, valja zaključiti da se Komisija, kako bi odbila otpust uvoznih carina, u pobijanoj odluci s pravom pozvala na razlog koji se temeljio na nepoštovanju te odredbe. Nadalje, valja istaknuti da činjenica da se na taj razlog nije pozvala u okviru prve odluke, Komisiju nimalo ne sprečava da se na njega pozove u pobijanoj odluci s obzirom na to da se na temelju ustaljene sudske prakse autor poništenog akta može u svojoj novoj odluci pozvati na razloge različite od onih na kojima je temeljio svoju prvu odluku (vidjeti, u tom smislu, presudu od 5. rujna 2014., Éditions Odile Jacob/Komisija, T‑471/11, EU:T:2014:739, t. 125. i navedenu sudsku praksu).
61 Kad je riječ o prigovoru kojim tužitelj Komisiji prigovara da je u obrazloženju presude od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136), smatrala da utvrđenje nezakonitosti prve odluke njoj omogućuje da tu nezakonitost ukloni u odluci čija je svrha zamijeniti prvu odluku u razumnom roku, njega treba odbiti. Naime, potrebno je utvrditi da je takav rok u potpunosti u skladu s ustaljenom sudskom praksom navedenom u gornjoj točki 51.
62 Isto tako, treba odbiti tužiteljev argument u skladu s kojim je, u bitnome, nakon djelomičnog poništenja prve odluke s ex tunc učinkom Komisija, kako bi poštovala prekluzivni rok od devet mjeseci predviđen člankom 907. Uredbe br. 2454/93, imala samo pet dana za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za otpust. Kako to pravilno ističe Komisija, rok od devet mjeseci predviđen tom odredbom ne može se primjenjivati u okviru postupka koji je ponovno pokrenut na temelju članka 266. UFEU‑a.
63 Naime, u tom pogledu, kao što je to navedeno u gornjoj točki 52., u slučaju nepravilnosti do koje je došlo tijekom istrage, dotične institucije moraju biti u mogućnosti ponovno pokrenuti postupak u onom stadiju istrage u kojem je nepravilnost bila počinjena ili pokrenuti novi postupak u slučaju da utvrđena nepravilnost uzrokuje ništavost cijelog postupka. Iz članka 907. Uredbe br. 2454/93 doista proizlazi da se odluka kojom se utvrđuje da razmotrena posebna situacija opravdava povrat ili otpust ili da ih ne opravdava mora donijeti u roku od devet mjeseci. Međutim, valja utvrditi da se navedeni članak 907. odnosi samo na prvotni postupak, a ne na postupke koji su ponovno pokrenuti zbog poništavajuće presude. Iz toga proizlazi da se, s obzirom na to da je postupak o kojem je riječ u ovom slučaju ponovno pokrenut, rok od devet mjeseci koji je bio predviđen za prvotni postupak na njega ne može primijeniti (vidjeti, analogijom, presudu od 28. siječnja 2016., CM Eurologistik i GLS, C‑283/14 i C‑284/14, EU:C:2016:57, t. 57. do 61.). Stoga valja odbiti tužiteljev argument u skladu s kojim je Komisija zanijekala ex tunc učinak presude od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136), zato što je smatrala da ima razuman rok kako bi uklonila nezakonitost koja je utvrđena tom presudom, a ne rok od pet dana kako bi postupila u skladu s prvotnim rokom od devet mjeseci iz članka 907. Uredbe br. 2454/93.
64 Naposljetku, kad je riječ o argumentu u skladu s kojim su u biti ponovljeni Komisijini zahtjevi upućeni belgijskim tijelima bili u potpunosti suvišni te da im je svrha bila isključivo da neopravdano suspendiraju rok predviđen člankom 907. Uredbe br. 2454/93, njega treba odbiti. Naime, ne može se valjano tvrditi da je Komisija poslala zahtjeve belgijskim tijelima samo u cilju da suspendira navedeni rok s obzirom na to da taj rok u svakom slučaju nije bio primjenjiv.
65 Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, valja odbiti prvi, drugi i četvrti tužbeni razlog.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela dobre uprave
66 Tim tužbenim razlogom tužitelj u biti prigovara Komisiji da je u uvodnoj izjavi 32. pobijane odluke procijenila da razuman rok predviđen člankom 266. UFEU‑a može, bez ikakva ograničenja, biti dulji od roka od devet mjeseci predviđenog člankom 907. Uredbe br. 2454/93 i da usto korist od isteka tog roka, predviđena člankom 909. iste uredbe, također prestaje biti primjenjiva. On smatra da, i pod pretpostavkom da je Komisija imala razuman rok za provedbu presude od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136), tim se rokom nije smio ni u kojem slučaju prekoračiti novi prekluzivni rok od devet mjeseci predviđen člankom 907. Uredbe br. 2454/93. Stoga smatra da čak i ako je Komisija imala novi rok od devet mjeseci za donošenje odluke, počevši od dana donošenja presude od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136), taj je rok, s obzirom na različite suspenzije koje su prouzrokovane Komisijinim zahtjevima za pružanje informacija, protekao 11. lipnja 2015.
67 Nadalje, tužitelj Komisiji prigovara da je povrijedila načelo pravne sigurnosti jer je konstantno, u početku i tijekom postupka odlučivanja koji je prethodio donošenju pobijane odluke, upućivala na primjenu roka predviđenog člankom 907. Uredbe br. 2454/93, u vezi s člankom 909. te uredbe, kako bi kasnije kada je taj novi rok, koji navodno nije postojao i koji je bio pogrešno produljen, protekao, tvrdila da je jedini primjenjivi rok bio razuman rok koji je proizlazio iz članka 266. UFEU‑a.
68 Komisija osporava osnovanost tog tužbenog razloga.
69 Kao prvo, ona tvrdi da je beskorisno upućivati na članak 907. Uredbe br. 2454/93 kako bi se izračunao rok koji je imala na raspolaganju za donošenje nove odluke počevši od presude od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136), s obzirom na to da ni ta odredba ni članak 909. Uredbe br. 2454/93 nisu bili primjenjivi u okviru postupka na temelju članka 266. UFEU‑a. Kao drugo, ona tvrdi da se ne može isključiti da razuman rok može trajati dulje od roka predviđenog člancima 907. i 909. Uredbe br. 2454/93. Kao treće, ona smatra da je pobijana odluka bila prikladna mjera za otklanjanje nezakonitosti koju je Opći sud utvrdio u vezi s prvom odlukom u razumnom roku, s obzirom na okolnosti svojstvene tom predmetu. U tom pogledu ističe da je veći dio vremena za koje se ispostavilo da je potrebno za donošenje pobijane odluke protekao zato što belgijska carinska tijela nisu udovoljila zahtjevu Komisije, unatoč brojnim požurnicama, te zato što su ona imala isključivu nadležnost za donošenje odluke o carinskom dugu. Usto, Komisija dodaje da je prije donošenja svoje odluke saslušala tužitelja i skupinu stručnjaka, sačinjenu od predstavnika svih država članica, koja se 21. rujna 2015. sastala kako bi ispitala predmet.
70 Kao četvrto, ona ističe da u svakom slučaju, čak i da se utvrdi da je prekoračila razuman rok, to ipak ne bi dovelo do poništenja pobijane odluke. Naime, s jedne strane, tužitelj ne tvrdi da mu je rok koji je protekao nanio štetu i da je povrijedio njegova prava obrane. Komisija podsjeća da je dio zakašnjenja bio osobito prouzrokovan činjenicom da je ona procijenila da prije donošenja svoje odluke mora saslušati tužitelja u cilju potpunog očuvanja njegovih prava obrane. S druge strane, ona smatra da nepoštovanje postupovnog pravila poput onog koje se odnosi na razuman rok u ovom slučaju ne može predstavljati povredu bitne postupovne odredbe s obzirom na to da, čak i da nije došlo do takve povrede, sadržaj pobijane odluke ne bi bio drukčiji.
71 Najprije, valja podsjetiti da zbog presude od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136), kojom je djelomično poništena prva odluka, članak 907. Uredbe br. 2454/93 u okviru ponovno pokrenutog postupka više nije bio primjenjiv u svrhu donošenja pobijane odluke, koja je bila namijenjena tome da zamijeni prvu odluku, s obzirom na to da je prema sudskoj praksi bio primjenjiv samo razuman rok (vidjeti gornju točku 63.).
72 Međutim, kao što to tvrdi tužitelj, proizlazi da okolnosti ovog predmeta pokazuju da je razuman rok prekoračen.
73 Rok koji je u ovom slučaju relevantan u svrhu ispitivanja poštovanja razumnog roka je onaj koji je protekao između objave poništavajuće presude 19. ožujka 2013. i datuma donošenja pobijane odluke 20. siječnja 2016., to jest rok od 34 mjeseca, a to je više od dvije i pol godine. Konkretnije, upravo je pet mjeseci nakon objave poništavajuće presude, to jest 21. kolovoza 2013., odnosno datuma kad je Komisija poslala prvi zahtjev za pružanje dodatnih informacija belgijskim tijelima, Komisija započela s rekonstrukcijom i preispitivanjem spisa koji su, nakon zaprimanja zatraženih informacija od belgijskih carinskih tijela, 29 mjeseci poslije doveli do donošenja pobijane odluke.
74 Kako bi opravdala taj rok, Komisija ističe, s jedne strane, da je veći dio vremena za koje se ispostavilo da je bilo potrebno za donošenje pobijane odluke protekao zato što belgijska carinska tijela nisu udovoljila zahtjevu Komisije unatoč brojnim požurnicama i, s druge strane, zato što je Komisija 21. rujna 2015., prije donošenja svoje odluke, saslušala tužitelja i skupinu stručnjaka sačinjenu od predstavnika svih država članica koja se sastala kako bi ispitala predmet.
75 U tom pogledu dovoljno je utvrditi da bi, čak i pod pretpostavkom da su zahtjevi za pružanje informacija koje je Komisija uputila belgijskim carinskim tijelima bili takve naravi da suspendiraju rok od devet mjeseci, što ne može biti slučaj jer se mehanizam predviđen člankom 907. Uredbe br. 2454/93 nije mogao ponovno primijeniti, bilo proteklo više od deset mjeseci od zaprimanja odgovora tih tijela i donošenja pobijane odluke.
76 U ovom slučaju valja zaključiti da ni jedna mjera koju je Komisija bila dužna donijeti ili koju je donijela ne može opravdati protek takvog roka. Točno je da je zbog presude od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136), Komisija bila prisiljena preispitati elemente spisa (vidjeti gornju točku 55.). Međutim, potrebno je utvrditi, kao što to tužitelj navodi, da ni na koji način ne proizlazi da je Komisija zbog te presude sastavila novi spis ni da je, a fortiori, istaknula ili otkrila nove činjenične elemente.
77 Nadalje, valja istaknuti da je Komisija već dobro poznavala spis. Kako to osobito proizlazi iz usporedbe prve odluke s pobijanom odlukom, čiji su prikazi činjeničnog stanja u potpunosti jednaki, posao Komisije sastojao se, s jedne strane, od toga da dokaz o tužiteljevoj nepažnji ne temelji na načinu na koji su mu bile izdane uvozne dozvole, nego na tome da je koristio dozvole namijenjene novim operatorima, što je na temelju članka 21. stavka 2. Uredbe br. 2362/98 jasno zabranjeno, i, s druge strane, od toga da izračuna raspodjelu između iznosa koji su odgovarali dozvolama pozicioniranih operatora i onih koji su odgovarali dozvolama novih operatora. Komisija je na raspravi tvrdila da joj je u preispitivanju najvažnije bilo utvrditi tu raspodjelu, o kojoj nije bila obaviještena prije donošenja pobijane odluke i koju nije mogla odrediti na temelju informacija koje su joj dostavila belgijska carinska tijela.
78 Međutim, ne proizlazi da je Komisija nastavila ispitivati spis u cijelosti, što ona uostalom i ne tvrdi. Ona je u svojim dopisima osobito navela, s jedne strane, da se u skladu s presudom od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136), „mogla ograničiti samo na provjeru je li operator bio kriv za prijevaru ili očitu nepažnju u skladu s drugim uvjetom iz članka 239. CZZ‑a” i, s druge strane, da je „[s] obzirom na to da nije osporeno [u toj istoj presudi] da je [bila] riječ o posebnoj situaciji, samo trebalo doznati je li tužitelj kriv ili ne za prijevaru ili očitu nepažnju”.
79 S obzirom na prethodno navedeno, valja dakle zaključiti da, s obzirom na narav mjera koje treba poduzeti i relevantne okolnosti ovog slučaja, Komisija nije poštovala razuman rok za vođenje postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke.
80 Komisija je međutim tijekom pisanog i usmenog dijela postupka istaknula da ta okolnost ne može dovesti do poništenja pobijane odluke zato što tužitelj nije dokazao da bi se u kraćem roku donijela odluka koja bi se razlikovala od one koje je donesena i zato što nije dokazao da su njegova prava obrane bila povrijeđena zbog predugog trajanja upravnog postupka (vidjeti gornju točku 70.).
81 U tom pogledu valja istaknuti da iz ustaljene sudske prakse doista proizlazi da povreda načela razumnog roka opravdava poništenje odluke donesene po okončanju upravnog postupka samo ako se time također povređuju prava obrane dotične osobe. Naime, ako nije utvrđeno da je pretjerano dug protek vremena utjecao na mogućnost djelotvorne obrane dotičnih osoba, nepoštovanje načela razumnog roka ne utječe na valjanost upravnog postupka (vidjeti presudu od 13. prosinca 2016., Al‑Ghabra/Komisija, T‑248/13, EU:T:2016:721, t. 62. i navedenu sudsku praksu).
82 Također, valja podsjetiti da povreda načela poštovanja razumnog roka ne opravdava da se kao opće pravilo poništi odluka donesena po okončanju upravnog postupka. Naime, nepoštovanje načela razumnog roka utječe na valjanost upravnog postupka samo kada pretjerano dug protek vremena može imati utjecaja na sam sadržaj odluke donesene po okončanju upravnog postupka (vidjeti presudu od 7. lipnja 2013., Italija/Komisija, T‑267/07, EU:T:2013:305, t. 80. i navedenu sudsku praksu).
83 U ovom slučaju, kako bi odlučio o pitanju može li prekoračenje razumnog roka dovesti do poništenja pobijane odluke, valja osobito uputiti na postupovne odredbe u području otpusta carina koje su u ovom slučaju relevantne, to jest članke 235. do 239. CZZ‑a i članke 878. do 909. Uredbe br. 2454/93.
84 U skladu s tim odredbama, za svaki otpust uvoznih carina dotična osoba mora podnijeti poseban zahtjev (članak 878. stavak 1. Uredbe br. 2454/93). Taj zahtjev mora se podnijeti nadležnom carinskom tijelu (članak 879. stavak 1. Uredbe br. 2454/93). Ako nadležno carinsko tijelo raspolaže svim potrebnim podacima, ono svoju odluku o zahtjevu za otpust donosi pisanim putem (članak 886. stavak 1. Uredbe br. 2454/93).
85 Međutim, ako carinsko tijelo ne može donijeti odluku na temelju članka 899. i sljedećih Uredbe br. 2454/93, kojima se definira određeni broj situacija u kojima se otpust može ili ne može odobriti, i ako je „zahtjevu priložen dokaz koji bi mogao predstavljati posebnu situaciju koja proizlazi iz okolnosti u kojima se nikakve prijevarne namjere ili očita nemarnost ne mogu pripisati dotičnoj osobi”, država članica kojoj to tijelo pripada slučaj prosljeđuje Komisiji (članak 905. stavak 1. Uredbe br. 2454/93). Spis koji je proslijeđen Komisiji uključuje sve činjenice potrebne za potpuno ispitivanje predanog slučaja (članak 905. stavak 3. Uredbe br. 2454/93). U roku od 15 dana od primitka spisa Komisija šalje njegov primjerak državama članicama (članak 906. prvi stavak Uredbe br. 2454/93). U članku 906.a Uredbe br. 2454/93 pojašnjeno je da kada Komisija namjerava donijeti nepovoljnu odluku u odnosu na podnositelja zahtjeva za povrat ili otpust, ona toj osobi priopćuje svoje primjedbe u pisanom obliku zajedno sa svim ispravama na kojima temelji navedene primjedbe, a podnositelj zahtjeva tada ima mjesec dana da iznese svoje stajalište.
86 Nadalje, nakon savjetovanja sa skupinom stručnjaka sačinjenom od predstavnika svih država članica okupljenih u okviru Odbora za carine da razmotre predmetni slučaj Komisija odlučuje opravdava li ili ne posebna situacija koja je razmotrena povrat ili otpust (članak 907. prvi stavak Uredbe br. 2454/93). Takva odluka donosi se u roku od devet mjeseci od dana kada je Komisija primila spis koji je država članica proslijedila (članak 907. drugi stavak iste uredbe) i o njoj se predmetna država članica obavještava što je moguće prije (članak 908. stavak 1. iste uredbe). Upravo će na temelju te odluke Komisije tijelo nadležno za donošenje odluka morati odlučiti o zahtjevu za otpust koji mu je podnesen (članak 908. stavak 2. Uredbe br. 2454/93).
87 Ako je Komisija ustanovila da je potrebno zatražiti dodatne podatke kako bi mogla donijeti odluku, rok od devet mjeseci produljuje se za razdoblje koje odgovara razdoblju koje je proteklo između datuma kada je Komisija poslala zahtjev za dodatne podatke i datuma kada je zaprimila podatke. Podnositelja zahtjeva za povrat ili otpust obavješćuje se o produljenju (članak 907. treći stavak Uredbe br. 2454/93). U slučaju kada Komisija dostavi svoje primjedbe podnositelju zahtjeva za povrat ili otpust, u skladu s člankom 906.a, devetomjesečni rok produljuje se za mjesec dana.
88 Na temelju članka 909. Uredbe br. 2454/93, ako Komisija ne donese svoju odluku u roku od devet mjeseci iz članka 907. te uredbe, nacionalno carinsko tijelo prihvaća zahtjev za povrat ili otpust.
89 Iz gore navedenih odredaba proizlazi da je svrha Uredbe br. 2454/93 osobito pojasniti određena pravila kako bi se postigla veća pravna sigurnost prilikom njihove primjene, kako to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava, i da je ona predvidjela stroge rokove koje moraju poštovati i podnositelj zahtjeva i Komisija u cilju odlučivanja o zahtjevu za otpust uvoznih carina.
90 Iz članka 907. Uredbe br. 2454/93 proizlazi da se, iako se rok od devet mjeseci kojim Komisija raspolaže za donošenje svoje odluke pod određenim uvjetima može suspendirati, odluka o zahtjevu za otpust carina mora donijeti u roku utvrđenom člankom 907. drugim stavkom Uredbe br. 2454/93, pri čemu je precizirano da na temelju članka 909. iste uredbe nedonošenje odluke u tom roku obvezno znači da je nadležno carinsko tijelo prihvatilo zahtjev.
91 U ovom slučaju, iako je Komisija postupila u okviru Uredbe br. 2454/93, valja istaknuti da je njezina odluka koja je donesena prekoračenjem prekluzivnog roka od devet mjeseci, uključujući i suspenzije, predviđenog člankom 907. te iste uredbe, značila da je carinsko tijelo prihvatilo tužiteljev zahtjev.
92 U okolnostima ovog slučaja doista je točno da uspostavljeni sustav, i osobito rok od devet mjeseci predviđen člankom 907. Uredbe br. 2454/93, Komisiju više nije obvezivao u okviru postupka pokrenutog na temelju članka 266. UFEU‑a (vidjeti gornje točke 63. i 71.). Međutim, činjenica je da je donošenjem pobijane odluke bez poštovanja razumnog roka Komisija zanemarila jamstva predviđena Uredbom br. 2454/93 te je tužitelja lišila korisnog učinka te uredbe, mogućnosti da dobije odluku u propisanim rokovima i jamstva donošenja povoljne odluke ako odluka ne bude donesena u tim rokovima.
93 Stoga valja zaključiti da je Komisija donošenjem pobijane odluke 34 mjeseca nakon objave presude od 19. ožujka 2013., Firma Van Parys/Komisija (T‑324/10, EU:T:2013:136), povrijedila načelo poštovanja razumnog roka, što u okolnostima koje su svojstvene ovom predmetu predstavlja razlog za poništenje pobijane odluke.
94 S obzirom na razmatranja koja prethode, valja dakle prihvatiti treći tužbeni razlog i poništiti pobijanu odluku a da nije potrebno ispitati peti tužbeni razlog.
Troškovi
95 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
96 U predmetnom slučaju, s obzirom na to da Komisija u većem dijelu nije uspjela u postupku, valja joj naložiti snošenje vlastitih troškova i troškova tužitelja.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se članak 1. stavak 4. Odluke Komisije C (2016) 95 final od 20. siječnja 2016. kojim je utvrđeno da je naknadno knjiženje uvoznih carinaopravdano i da je otpust carina u odnosu na jednog dužnikaopravdan, alida je u posebnom slučaju drugog dužnika u jednom dijelu opravdan, a u drugom dijelu u odnosu na tog istog dužnika neopravdan, i kojim je izmijenjena Odluka Komisije C (2010) 2858 final od 6. svibnja 2010.
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. Europska komisija snosit će vlastite troškove i troškove društva Firma Léon Van Parys NV.
Kanninen | Schwarcz | Iliopoulos |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 11. prosinca 2017.
Potpisi