Language of document : ECLI:EU:T:2022:517

PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)

7. rujna 2022.(*)

„Javna služba – Dužnosnici – Rad na daljinu – Zahtjev za naknadu troškova telefona i internetskog priključka – Odbijanje zahtjeva – Prigovor nezakonitosti – Djelomična dopuštenost – Članak 71. i Prilog VII. Pravilniku o osoblju – Dužnost brižnog postupanja – Načelo jednakosti i nediskriminacije – Pravo na poštovanje privatnog života”

U predmetu T‑486/21,

OE, koju zastupa G. Hervet, avocat,

tužiteljica,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju I. Melo Sampaio i L. Vernier, u svojstvu agenata,

tuženika,

koju podupire

Europski parlament, koji zastupaju M. Windisch, S. Bukšek Tomac i J. Van Pottelberge, u svojstvu agenata,

i

Vijeće Europske unije, koje zastupa M. Bauer, u svojstvu agenta,

intervenijenti,

OPĆI SUD (četvrto vijeće),

u sastavu: S. Gervasoni, predsjednik, L. Madise i R. Frendo (izvjestiteljica), suci,

tajnik: E. Coulon,

uzimajući u obzir pisani dio postupka, a osobito:

–        tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 3. kolovoza 2021.,

–        zahtjeve za intervenciju Vijeća Europske unije i Europskog parlamenta od 27. rujna i 17. studenoga 2021., koje je predsjednik četvrtog vijeća Općeg suda prihvatio 12. studenoga i 15. prosinca 2021.,

uzimajući u obzir da stranke nisu podnijele zahtjev za zakazivanje rasprave u roku od tri tjedna od dostave obavijesti o zatvaranju pisanog dijela postupka i da je stoga odlučeno, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, da se odluka donese bez provođenja usmenog dijela postupka,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojom tužbom koja se temelji na članku 270. UFEU‑a tužiteljica, osoba OE u biti zahtijeva, s jedne strane, poništenje odluke Ureda Europske komisije za infrastrukturu i logistiku u Bruxellesu (u daljnjem tekstu: OIB) od 18. prosinca 2020. kojom je odbijen njezin zahtjev za naknadu poslovnih troškova koji proizlaze iz režima rada na daljinu koji je bila obvezna provoditi kao i na dobivanje USB ključa 4G, i, s druge strane, na nalaganje Komisiji, kao prvo, da joj naknadi te troškove, potom da joj dodijeli navedeni internetski pristup i, naposljetku, da joj isplati odštetu u iznosu od 10 000 eura na ima naknade štete koju je pretrpjela.

I.      Okolnosti spora

2        Tužiteljica je u trenutku nastanka činjenica bila dužnosnica unutar Komisije.

3        Dana 17. ožujka 2020., stanovnicima Belgije određena je zabrana kretanja zbog pandemije bolesti COVID-19. Tužiteljica, kao i gotovo sve osoblje Komisije, stoga je od tog datuma morala svoje dužnosti obavljati radom na daljinu.

4        Za pružanje usluga telefonije i pristupa internetu tužiteljica je povezana s društvom VOO putem ugovora o pretplati, koji osobito obuhvaća mjesečnu količinu internetskih podataka od 100 gigabajta (GB) za mjesečni paušal od 37,46 eura. Iznad tog praga na nju se primjenjuje dodatna tarifa.

5        Društvo VOO je tužiteljici za pozive u rujnu 2020. upućene Službi za informatičku podršku Komisije i Glavnoj upravi (u daljnjem tekstu: GU) Komisije za informatiku zaračunalo 1,89 eura. U studenome 2020. društvo VOO joj je usto zaračunalo dodatnih 50 eura jer je tijekom mjeseca listopada potrošila 137,434 GB, povrh svojeg internetskog paketa.

6        Smatrajući da su troškovi navedeni u točki 5. ove presude nastali zbog režima rada na daljinu koji je odredila Komisija, tužiteljica je 2. prosinca 2020. podnijela zahtjev za naknadu 51,89 eura na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju).

7        Dana 7. prosinca 2020. tužiteljica je dopunila svoj zahtjev tražeći da joj Komisija, kao i svim drugim dužnosnicima koji se nalaze u sličnoj situaciji rada na daljinu, dade USB ključ 4G koji bi joj omogućio korištenje interneta u poslovne svrhe izvan prostorija Komisije.

8        Odlukom od 18. prosinca 2020. OIB Komisije odbio je tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova „u pogledu troškova koje je imala i/ili opreme koju je kupila”. Među ostalim, priopćio je tužiteljici da pod određenim uvjetima može ostvariti povrat troškova nabave za svoj dom uredskog stolca i računalnog ekrana (u daljnjem tekstu: uredska oprema). Također joj je naveo da, s obzirom na to da su pravila o naknadi troškova za uredsku opremu na kućnoj adresi utvrđena i da ne uključuju troškove interneta i telefonskih poziva, na zahtjev neće biti odgovoreno.

9        Tužiteljica je 8. siječnja 2021. podnijela žalbu kojom je tražila naknadu troškova navedenih u točki 6. ove presude i dobivanje internetskog pristupa za poslovne potrebe.

10      Dana 5. svibnja 2021. tijelo za imenovanje odbilo je tužiteljičinu žalbu, pozivajući se u biti na okolnost da nijedan pravni temelj, ni u članku 71. Pravilnika o osoblju, ni u Komisijinoj odluci od 17. prosinca 2015. o provedbi rada na daljinu u njezinim službama, ni u Komisijinim smjernicama o radu na daljinu tijekom pandemije bolesti COVID-19 (u daljnjem tekstu: Smjernice o radu na daljinu), u verziji koja se primjenjivala na dan 18. prosinca 2020., kada je donesena odluka navedena u točki 8. ove presude, ne omogućuju da se usvoji njezin zahtjev (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe).

11      Tijelo za imenovanje podsjetilo je da, osobito na temelju članka 9. stavka 3. Odluke Komisije od 17. prosinca 2015. o provedbi rada na daljinu u njezinim službama, radnik na daljinu snosi troškove internetskih pretplata i komunikacija koje uzrokuje rad na daljinu i da se pravo na naknadu poslovnih troškova predviđeno člankom 71. Pravilnika izvršava pod uvjetima određenima u Prilogu VII. Pravilniku o osoblju, u kojem se ti troškovi ne spominju. Također je navelo, s jedne strane, da određeni dužnosnici institucija Europske unije ostvaruju financijsku potporu za predmetne troškove putem poreznog odbitka predviđenog člankom 3. stavkom 4. Uredbe Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 260/68 od 29. veljače 1968. o utvrđivanju uvjeta i postupka za primjenu poreza u korist Europskih zajednica (SL 1968., L 56, str. 8.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 15., str. 12.), koji se očituje u smanjenju porezne osnovice za 10 % zbog poslovnih troškova, i, s druge strane, da tužiteljica koristi taj odbitak. Tijelo za imenovanje smatralo je da odbijanje povrata traženog iznosa ne dovodi ni do kakve povrede jednakog postupanja prema dužnosnicima, ni na temelju njihova hijerarhijskog položaja ni na temelju uvjeta pristupa internetu, te da ono za tužiteljicu ne dovodi ni do kakve povrede navodne ugovorne obveze korištenja njezine internetske pretplate isključivo u privatne svrhe.

12      Tužiteljica je u međuvremenu 21. travnja 2021. podnijela drugi zahtjev na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju, koji se odnosio na dodjelu „internetskog prometa u domu za poslovne potrebe”. Komisijin Ured za vođenje i isplatu pojedinačnih potraživanja (u daljnjem tekstu: PMO) odbio ga je odlukom od 14. srpnja 2021. zbog toga što je imao isti predmet kao i tužiteljičina žalba od 8. siječnja 2021., koja je već odbijena odlukom o odbijanju žalbe.

13      Osim toga, tužiteljica je 3. svibnja 2021. porukom elektroničke pošte obavijestila svoju načelnicu odjela da „s obzirom da nema internet” ne može pristupiti poslužitelju i informatičkim alatima, ali da ostaje dostupna u svojem domu kako bi odgovorila na sve naloge te se može kontaktirati telefonom. Nakon primitka te poruke elektroničke pošte, GU za ljudske resurse i sigurnost obavijestila je tužiteljicu 19. svibnja da se smatra da je 3. svibnja 2021. neopravdano izostala i da je jedan dan odbijen od njezina godišnjeg odmora. Tužiteljica je 16. srpnja 2021. podnijela žalbu protiv te odluke.

II.    Zahtjevi stranaka

14      Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da:

–        ponajprije, utvrdi nezakonitost članka 71. Pravilnika na kojem se temelji odluka o odbijanju žalbe;

–        podredno, poništi odluku o odbijanju žalbe;

–        posljedično, naloži Komisiji da joj:

–        isplati iznos od 51,89 eura na ime naknade poslovnih troškova;

–        dodijeli, u okviru rada na daljinu, pristup internetu za poslovnu uporabu na bilo koji način;

–        isplati iznos od 10 000 eura na ime naknade različitih šteta;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

15      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužiteljici snošenje troškova.

16      Europski parlament i Vijeće Europske unije zahtijevaju da Opći sud odbije tužbu.

III. Pravo

A.      Prvi dio tužbenog zahtjeva

17      Prvim dijelom svojeg tužbenog zahtjeva, koji je istaknut kao glavni zahtjev, tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da članak 71. Pravilnika o osoblju utvrdi nezakonitim. U tu svrhu ističe prigovor nezakonitosti protiv tog članka, koji određuje da dužnosnik ima pravo na naknadu troškova koje je imao prilikom, među ostalim, obavljanja svojih dužnosti, pod uvjetima utvrđenima u Prilogu VII. istom pravilniku.

18      Međutim, kao samostalni zahtjev u odnosu na druge točke tužbenog zahtjeva, taj dio tužbenog zahtjeva treba odbiti zbog nenadležnosti, s obzirom na to da članak 270. UFEU‑a i članci 90. i 91. Pravilnika o osoblju sudovima Unije ne dodjeljuju nadležnost za donošenje pravnih utvrđenja (vidjeti, u tom smislu, presudu od 16. siječnja 2018., SE/Vijeće, T‑231/17, neobjavljenu, EU:T:2018:3, t. 63. i navedenu sudsku praksu).

B.      Drugi dio tužbenog razloga

1.      Predmet i dopuštenost drugog dijela tužbenog zahtjeva

19      Drugim dijelom svojeg tužbenog zahtjeva tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da poništi odluku o odbijanju žalbe.

20      Međutim, kao što to ističe Komisija, prema ustaljenoj sudskoj praksi, zahtjevi za poništenje koji su formalno podneseni protiv odluke o odbijanju žalbe dovode do toga da, u slučaju kad ta odluka nema samostalan sadržaj, Opći sud odlučuje o aktu protiv kojeg je uložena žalba (vidjeti presudu od 13. siječnja 2021., ZR/EUIPO, T‑610/18, neobjavljenu, EU:T:2021:5, t. 24. i navedenu sudsku praksu).

21      Međutim, u ovom slučaju valja utvrditi da odluka o odbijanju žalbe doista nema samostalan sadržaj i da stoga nije potrebno posebno odlučivati o njoj. Naime, točno je doduše da je tijelo za imenovanje u toj odluci odlučilo o zahtjevu za povrat troška koji premašuje tužiteljičin paušal i o pružanju istoj sredstva za pristup internetu. Međutim, sam je OIB u svojoj odluci od 18. prosinca 2020. već zauzeo stajalište, s jedne strane, o predmetnom povratu i, s druge strane, o izdavanju opreme koja se sastoji od USB ključa 4G, na koje se tužiteljica pozvala u svojoj poruci elektroničke pošte od 7. prosinca 2020. (vidjeti točku 8. ove presude).

22      Stoga valja smatrati da drugim dijelom svojeg tužbenog zahtjeva tužiteljica želi ishoditi poništenje odluke OIB‑a od 18. prosinca 2020. kojom je odbijen njezin zahtjev čiji je predmet, s jedne strane, naknada iznosa od 51,89 eura predstavljenog kao poslovni troškovi koji proizlaze iz režima rada na daljinu koji je bila obvezna provoditi i, s druge strane, dobivanje USB ključa 4G (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

23      Osim toga, Komisija tvrdi da drugi dio tužbenog zahtjeva nije dopušten u dijelu u kojem se odnosi na poništenje odluke PMO‑a od 14. srpnja 2021. kojom se odbija tužiteljičin zahtjev od 21. travnja 2021. za dobivanje pristupa internetu za profesionalnu uporabu jer mu nije prethodila žalba.

24      Međutim, kao što to proizlazi iz točke 21. ove presude, tužiteljica je u biti već postavila taj zahtjev za internetski pristup, a OIB u pobijanoj odluci te potom tijelo za imenovanje u odluci o odbijanju žalbu o njemu su odlučili. Odluka PMO‑a od 14. srpnja 2021. (vidjeti točku 12. ove presude) je, uostalom, obrazložena zalihosnim karakterom zahtjeva od 21. travnja 2021.

25      U tim okolnostima drugi dio tužbenog zahtjeva treba tumačiti na način da se odnosi na poništenje pobijane odluke, uključujući u dijelu u kojem se njome odbija dodjela tužiteljici poslovnog pristupa internetu. Stoga je taj dio tužbenog zahtjeva dopušten.

2.      Tužbeni razlozi izneseni u prilog drugom dijelu tužbenog zahtjeva

26      U prilog svojem zahtjevu za poništenje pobijane odluke tužiteljica ističe pet tužbenih razloga, od kojih se prvi temelji na prigovoru nezakonitosti usmjerenom protiv članka 71. i Priloga VII. Pravilniku, drugi, iznesen podredno, na povredi tog članka, treći na povredi dužnosti brižnog postupanja i prava na dobru upravu, četvrti na povredi načela nediskriminacije i peti na povredi članka 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

a)      Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na prigovoru nezakonitosti usmjerenom protiv članka 71. i Priloga VII. Pravilniku o osoblju

1)      Dopuštenost prvog tužbenog razloga

27      Parlament protiv prigovora nezakonitosti usmjerenog protiv članka 71. i Priloga VII. Pravilniku o osoblju ističe dvije zapreke vođenju postupka. Prva se temelji na nepreciznosti prvog tužbenog razloga, a druga na nepoštovanju incidentalnog karaktera prigovora nezakonitosti.

28      U tom pogledu valja istaknuti da, u skladu s člankom 142. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, intervencija može imati za svrhu samo podupiranje, u cijelosti ili djelomično, zahtjeva jedne od glavnih stranaka. Osim toga, u skladu s člankom 142. stavkom 3. Poslovnika, intervenijent prihvaća postupak u stanju u kojem se nalazi u trenutku njegove intervencije.

29      Iz tih odredaba proizlazi da stranka kojoj je odobrena intervencija u postupak u potporu tuženiku nema procesnu legitimaciju za isticanje zapreke vođenju postupka koja nije iznesena u tuženikovim zahtjevima (vidjeti presudu od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, EU:C:2008:375, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

30      Iz toga slijedi da Parlamentu nedostaje aktivna procesna legitimacija za isticanje dviju zapreka vođenju postupka navedenih u točki 27. ove presude, tako da Opći sud na njih nije dužan izrijekom meritorno odgovoriti.

31      Međutim, s obzirom na to da, u skladu s člankom 129. Poslovnika, Opći sud može u svakom trenutku po službenoj dužnosti, nakon što sasluša glavne stranke, odlučiti ispitati postojanje apsolutnih zapreka vođenju postupka, u ovom predmetu treba, u svrhu dobrog sudovanja, provesti ispitivanje navedenih apsolutnih zapreka vođenju postupka (vidjeti, u tom smislu, presude od 24. ožujka 1993., CIRFS i dr./Komisija, C‑313/90, EU:C:1993:111, t. 23., i od 19. rujna 2018., HH Ferries i dr./Komisija, T‑68/15, EU:T:2018:563, t. 41. (neobjavljenu)).

i)      Prva zapreka vođenju postupka, koja se temelji na nepreciznosti prvog tužbenog razloga

32      Parlament u svojem intervencijskom podnesku ističe da je prigovor nezakonitosti koji je istaknula tužiteljica neprecizan jer se njime samo navodi da je članak 71. Pravilnika o osoblju, u vezi s njegovim Prilogom VII., time što nije predvidio nikakav način obavljanja dužnosti u okviru rada na daljinu u svrhu moguće naknade troškova, „posebno problematičan”. Parlament nije uspio utvrditi u čemu se sastoji taj problem i nezakonitost na koju se tužiteljica žali.

33      U tom pogledu treba podsjetiti da na temelju članka 21. Statuta Suda Europske unije i članka 76. točke (d) Poslovnika Općeg suda tužba kojom se započinje postupak treba sadržavati predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga.

34      Taj sažeti prikaz tužbenih razloga mora biti – kako bi zajamčio pravnu sigurnost i dobro sudovanje – dovoljno jasan i precizan da bi tuženiku omogućio da pripremi obranu, a nadležnom sudu da donese odluku o tužbi (presuda od 11. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, C‑382/12 P, EU:C:2014:2201, t. 41.).

35      U ovom slučaju tužiteljica u svojem prigovoru nezakonitosti kritizira članak 71. i Prilog VII. Pravilniku o osoblju jer te odredbe ne predviđaju naknadu poslovnih troškova koje su službenici prisiljeni predujmiti u okviru rada na daljinu. Tužiteljica iz toga zaključuje, kao prvo, da navedene odredbe nisu prilagođene ekonomskoj i zdravstvenoj situaciji koja proizlazi iz pandemije bolesti COVID-19 i, kao drugo, da ta praznina dovodi do dodjele financijske prednosti određenoj kategoriji dužnosnika.

36      U tom kontekstu valja podsjetiti da navođenje razloga u tužbi nije povezano s terminologijom i nabrajanjem iz Poslovnika, a osobito s njegovim člankom 76. točkom (d). Iz toga slijedi da iznošenje tih tužbenih razloga prema njihovoj biti, a ne pravnoj kvalifikaciji, može dostajati, pod uvjetom da navedeni tužbeni razlozi dovoljno jasno proizlaze iz tužbe (vidjeti presudu od 29. rujna 2021., Enosi Mastichoparagogon Chiou/EUIPO (MASTIHACARE), T‑60/20, neobjavljenu, EU:T:2021:629, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

37      S obzirom na tu sudsku praksu, valja presuditi da je prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti članka 71. i Priloga VII. Pravilniku o osoblju, dovoljno precizan jer se njegova bit sastoji od isticanja, putem prvog argumenta, neusklađenosti tih odredbi s okolnostima povezanima s krizom uzrokovanom pandemijom bolesti COVID-19. Osim toga, Komisija, Vijeće pa čak i Parlament mogli su meritorno odgovoriti na predmetni prigovor nezakonitosti.

38      S druge strane, prvi tužbeni razlog nije dovoljno precizan što se tiče drugog tužiteljičina argumenta koji se temelji na povredi jednakosti između dužnosnika.

39      Naime, tužba bi trebala precizirati od čega se sastoje tužbeni razlozi na kojima je utemeljena, time da samo sažeta izjava ne odgovara zahtjevima Poslovnika (vidjeti presudu od 11. rujna 2014., Gold East Paper i Gold Huasheng Paper/Vijeće, T‑444/11, EU:T:2014:773, t. 93. i navedenu sudsku praksu).

40      Također, kada je riječ o tužbenom razlogu koji se temelji na povredi načela jednakosti, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da navedeno načelo zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presudu od 8. ožujka 2022., Bezirkshauptmannschaft Hartberg‑Fürstenfeld (Neposredni učinak), C‑205/20, EU:C:2022:168, t. 54. i 55. i navedenu sudsku praksu).

41      Osim toga, s obzirom na odredbe Pravilnika o osoblju kao što su one u glavnom postupku i uzimajući u obzir široku diskrecijsku ovlast kojom, kao u ovom slučaju, raspolaže zakonodavac Unije, načelo jednakog postupanja povrijeđeno je samo ako on provodi razlikovanje koje je proizvoljno ili očito neprimjereno u odnosu na cilj koji se želi ostvariti propisom o kojem je riječ (vidjeti rješenje od 29. studenoga 2021., Bergallou/Vijeće, T‑521/16, neobjavljeno, EU:T:2021:854, t. 80. i navedenu sudsku praksu).

42      Stoga, u okviru tužbenog razloga koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja, u skladu s općim odredbama koje uređuju teret dokazivanja i predmnijevu zakonitosti koja se vezuje uz akte Unije, načelno je na tužitelju da podnese elemente kojima se dokazuje da se prema njemu postupalo drukčije nego prema drugim osobama koje se nalaze u usporedivoj situaciji (vidjeti, u tom smislu, presude od 30. svibnja 2013., Morte Navarro/Parlament, T‑280/09, neobjavljenu, EU:T:2013:279, t. 48., i od 10. lipnja 2020., Spliethoff’s Bevrachtingskantoor/Komisija, T‑564/15 RENV, neobjavljenu, EU:T:2020:252, t. 97.), i, s obzirom na to da zakonodavac raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti, da je to razlikovanje proizvoljno ili očito neprimjereno.

43      Međutim, u ovom slučaju tužiteljica u prvom tužbenom razlogu, kako je naveden u tužbi, nije navela ni financijske prednosti na koje se referira, ni kategorije dužnosnika koje treba usporediti, a još manje elemente iz kojih proizlazi da je navodno razlikovanje proizvoljno ili očito neprimjereno kako bi udovoljila zahtjevima iz članka 76. točke (d) Poslovnika u okviru tužbenog razloga koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja putem članka 71. i Priloga VII. Pravilniku o osoblju.

44      Točno je da se tužiteljica poziva na članak 1.d stavak 5. Pravilnika o osoblju koji predviđa prilagodbu tereta dokazivanja, u smislu da institucija treba dokazati kako nije bilo povrede načela jednakog postupanja kada dužnosnik koji smatra da je zakinut zato što to načelo nije primijenjeno na njega utvrdi činjenice na temelju kojih se može pretpostaviti izravna ili neizravna diskriminacija.

45      Međutim, Vijeće pravilno ističe da se ta odredba ne primjenjuje kada je riječ o navodnoj povredi načela jednakosti samim Pravilnikom, s obzirom na to da iz stavka 1. članka 1.d – na koji upućuje njegov stavak 5. – proizlazi da je nepoštovanje načela jednakosti na koje se misli ono koje proizlazi iz „primjene” Pravilnika o osoblju.

46      Točno je da tužiteljica u svojoj tužbi ističe jedan drugi tužbeni razlog, četvrti, koji se također temelji na povredi načela nediskriminacije, te da njime kritizira različito postupanje koje proizlazi iz toga što su dužnosnici koji ne mogu predujmiti troškove kupnje uredske opreme, čiji se trošak naknađuje na temelju Smjernica za rad na daljinu, stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na druge, iako i potonji također snose poslovne troškove.

47      Međutim, Opći sud ne može biti obvezan, s obzirom na nedostatak preciznosti tužiteljice, rekonstruirati pravnu argumentaciju koja bi trebala poduprijeti tužbeni razlog na način da prikupi različite raspršene elemente tužbe, zbog opasnosti da rekonstruira taj tužbeni razlog na način da mu dade doseg koji on nije imao u svijesti te stranke. Drukčija odluka bila bi istodobno protivna dobrom sudovanju, načelu dispozitivnosti kao i pravima obrane tuženika (presuda od 2. travnja 2019., Fleig/ESVD, T‑492/17, EU:T:2019:211, t. 44. (neobjavljena)).

48      Naposljetku, tužiteljica se u svojoj replici i očitovanjima na intervencijski podnesak Parlamenta pozvala na mjere koje su ta institucija i Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) poduzeli u korist svojih dužnosnika, kao i na prednosti koje imaju dužnosnici Komisije koji raspolažu službenim telefonom.

49      Međutim, prilikom ispitivanja usklađenosti tužbe sa zahtjevima iz članka 76. Poslovnika nije relevantan sadržaj replike ili drugih naknadnih podnesaka. Konkretno, dopuštenost – koju priznaje sudska praksa – tužbenih razloga i argumenata iznesenih u replici kao dopuna tužbenih razloga sadržanih u tužbi ne može se istaknuti u cilju ispravljanja povrede zahtjeva navedenog članka do koje je došlo prilikom podnošenja tužbe, osim ako se potonji ne liši svakog dosega (presuda od 12. prosinca 2018., Deutsche Umwelthilfe/Komisija, T‑498/14, neobjavljena, EU:T:2018:913, t. 49.). Iz toga slijedi da su tužbeni razlozi i argumenti istaknuti u tom kontekstu nepravodobni i, u nedostatku – kao što je to u ovom slučaju – opravdanja, nedopušteni.

50      Stoga valja presuditi da prvi tužbeni razlog Komisiji i intervenijentima koji je podupiru omogućuje da se brane, a Općem sudu da donese odluku o njemu, ali samo u dijelu u kojem tužiteljica njime navodi neusklađenost članka 71. i Priloga VII. Pravilniku o osoblju s okolnostima koje proizlaze iz pandemije bolesti COVID-19.

ii)    Druga zapreka vođenju postupka, koja se temelji na nepoštovanju incidentalnog karaktera prigovora nezakonitosti

51      Parlament ističe da su tužbeni razlozi koji se ne temelje na prigovoru nezakonitosti kojima se dovode u pitanje članak 71. i Prilog VII. Pravilniku o osoblju izneseni samo podredno i da takav pristup povređuje incidentalni karakter prigovora nezakonitosti.

52      Međutim, valja podsjetiti da incidentalni karakter prigovora nezakonitosti znači da mogućnost pozivanja na neprimjenjivost akta opće primjene na temelju članka 277. UFEU‑a ne predstavlja samostalno pravo na tužbu i ne može se izvršiti ako ne postoji pravo na glavnu tužbu (vidjeti rješenje od 16. svibnja 2019., ITSA/Komisija, T‑396/18, neobjavljeno, EU:T:2019:342, t. 39. i navedenu sudsku praksu). S druge strane, ništa u tom članku ne sprečava isticanje prigovora nezakonitosti kao glavnog tužbenog razloga, a ostalih tužbenih razloga samo podredno.

iii) Zaključak o dopuštenosti prvog tužbenog razloga

53      S obzirom na sve prethodno navedeno, prvi tužbeni razlog nije dopušten u dijelu u kojem se tužiteljica poziva na navodnu diskriminatornu narav članka 71. i Priloga VII. Pravilniku o osoblju. Suprotno tomu, dopušten je u dijelu u kojem se u njemu navodi da te odredbe nisu prilagođene okolnostima koje proizlaze iz pandemije bolesti COVID-19.

2)      Meritum prvog tužbenog razloga

54      Kao što je to navedeno u točki 35. ove presude, tužiteljica tvrdi da članak 71. i Prilog VII. Pravilniku o osoblju nisu prilagođeni društvenoj ekonomskoj i zdravstvenoj situaciji koja proizlazi iz pandemije bolesti COVID-19 jer te odredbe ne predviđaju naknadu poslovnih troškova koje dužnosnici moraju predujmiti u okviru rada na daljinu.

55      Međutim, valja primijetiti da zakonodavac nije mogao predvidjeti pandemiju bolesti COVID-19 i potrebu da se – kako bi se s istom suočilo – organizira sustav rada na daljinu, kada je posljednji put mijenjao Pravilnik putem Uredbe (EU, Euratom) br. 1023/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. (SL 2013., L 287, str. 15.). Tužiteljica to uostalom potvrđuje u svojoj replici.

56      Međutim, na stranici 5. Komunikacije COM(2010) 543 final od 8. listopada 2010. Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija, naslovljene „Pametno donošenje propisa u Europskoj uniji”, Komisija je osobito istaknula prednosti ex post procjene zakonodavstva kao sastavnog dijela „pametnog donošenja propisa”. Tako je smatrala da „provjere prikladnosti” trebaju omogućiti ocjenu je li regulatorni okvir nekog područja djelovanja prilagođen njegovu cilju i, u slučaju niječnog odgovora, što treba izmijeniti, s obzirom na to da je cilj, među ostalim, utvrđivanje prekomjernih opterećenja, nedosljednosti i zastarjelih ili neučinkovitih mjera.

57      Isto tako, na stranicama 9. i 11. svoje Komunikacije COM (2019) 178 final od 15. travnja 2019. Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija, naslovljene „Bolja regulativa: analiza stanja i nastavak naše obveze”, Komisija je podsjetila da je ex post procjena jedan od temeljnih stupova najboljeg zakonodavstva jer omogućuje provjeru je li ono i dalje relevantno, prilagođeno svojoj svrsi i je li takve naravi koja može pružiti rezultate koje zakonodavac želi postići i koje očekuju njegovi adresati.

58      Prije svega, prema sudskoj praksi, dužnost svakog zakonodavca je, s jedne strane, provjeravati, ako ne konstantno, a ono barem povremeno, jesu li pravila koja je on postavio još uvijek u skladu s potrebama za koje su bila osmišljena i, s druge strane, izmijeniti ili čak staviti izvan snage pravila koja su izgubila sva opravdanja i koja više nisu u skladu s novim kontekstom u kojem moraju proizvoditi učinke (vidjeti presudu od 5. prosinca 2012., Lebedef i dr./Komisija, F‑110/11, EU:F:2012:174, t. 40. i navedeno mišljenje; vidjeti, u tom smislu, i presudu od 6. listopada 2015., Schrems, C‑362/14, EU:C:2015:650, t. 76.).

59      Međutim, zakonodavac raspolaže širokim manevarskim prostorom u okviru provjere prikladnosti pravila potrebama, čak i ako je potrebno, ovisno o okolnostima, prilagoditi Pravilnik o osoblju i izmijeniti prava i obveze dužnosnika (vidjeti, u tom smislu, presudu od 11. srpnja 2007., Wils/Parlament, F‑105/05, EU:F:2007:128, t. 126.).

60      Međutim, tužiteljica nije iznijela nijedan argument, a još manje dovoljno dokaza koji bi, s obzirom na tu široku marginu prosudbe zakonodavca, očito dokazali neprilagođenost članka 71. i Priloga VII. Pravilniku o osoblju, koju ističe, i obvezu koju bi zakonodavac u teoriji imao da izmijeni te odredbe.

61      Štoviše, čak i pod pretpostavkom da je potrebno naknaditi poslovne troškove koji proizlaze iz režima rada na daljinu, valja voditi računa o tome da, na temelju članka 336. UFEU‑a, izmjena Pravilnika podrazumijeva donošenje uredbe od strane Parlamenta i Vijeća, koji odlučuju u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom opisanim u članku 294. istog ugovora, nakon savjetovanja s drugim zainteresiranim institucijama. Osim toga, člankom 294. stavkom 2. UFEU‑a određuje se da zakonodavni postupak započinje podnošenjem prijedloga Komisije. Međutim, i sama izrada takva prijedloga zahtijeva više faza, čak i neovisno o prethodno navedenom savjetovanju.

62      S obzirom na složenost tog postupka, duge rokove za provedbu postupaka poboljšanja propisa koji iz toga proizlaze i kontekst hitnih ograničenja koja su nužna za suočavanje s pandemijom bolesti COVID-19, na dan donošenja pobijane odluke, koji treba uzeti u obzir prilikom ocjene zakonitosti, institucijama Unije ne može se prigovoriti što nisu izmijenile Pravilnik o osoblju tijekom navedene pandemije.

63      Taj se prigovor može tim manje uputiti zakonodavcu zato što treba uzeti u obzir i hitne mjere koje su donijele institucije i ostali Unijini uredi. Tako je Komisija bez odgode donijela Smjernice o radu na daljinu, koje su predvidjele nadoknadu, njezinu osoblju, troškova kupnje uredske opreme.

64      Točno je da tužiteljica u okviru svojeg četvrtog tužbenog razloga tvrdi da su te smjernice diskriminatorne. Međutim, taj tužbeni razlog treba odbiti, kao što to proizlazi iz točaka 99. do 108. ove presude.

65      U tim okolnostima treba odbiti prvi tužbeni razlog, koji se temelji na prigovoru nezakonitosti usmjerenom protiv članka 71. i Priloga VII. Pravilniku o osoblju.

b)      Drugi tužbeni razlog kojim se – podredno – navodi povreda članka 71. Pravilnika o osoblju

66      Tužiteljica tvrdi da je, opravdavajući odluku o odbijanju žalbe time što članak 71. i Prilog VII. Pravilniku o osoblju ne predviđaju naknadu troškova interneta i telefona, tijelo za imenovanje, s jedne strane, povrijedilo svrhu tih odredbi, koja se sastoji u tome da se izbjegne da dužnosnici sami snose poslovne troškove, i, s druge strane, zanemarilo da navedene odredbe nemaju taksativni karakter, kao što dokazuje odluka glavnog tajnika EGSO‑a od 9. lipnja 2021. kojom se osoblju navedenog odbora dodjeljuje mjesečna naknada kako bi se pokrili troškovi uzrokovani radom na daljinu (u daljnjem tekstu: odluka EGSO‑a od 9. lipnja 2021.).

67      Međutim, iako je uistinu cilj članka 71. Pravilnika izbjegavanje da dužnosnici ne snose sami troškove koji su nastali u vezi s obavljanjem njihovih dužnosti (presuda od 18. studenoga 2015., FH/Parlament, F‑26/15, EU:F:2015:137, t. 32.), naknada troškova duguje se u skladu s njegovim tekstom, sukladno uvjetima određenima u Prilogu VII. Pravilniku o osoblju. Međutim, u tom su prilogu taksativno nabrojana financijska davanja koja se nadoknađuju. Stoga se odluka o odbijanju žalbe mogla valjano temeljiti na okolnosti da članak 71. Pravilnika o osoblju ne dopušta prihvaćanje tužiteljičinih zahtjeva.

68      Usto, članak 71. i Prilog VII. Pravilniku o osoblju, isto kao i sve druge odredbe prava Unije koje daju pravo na financijska davanja, treba tumačiti usko (vidjeti presudu od 18. srpnja 2017., Komisija/RN, T‑695/16 P, neobjavljenu, EU:T:2017:520, t. 54, i navedenu sudsku praksu).

69      Konkretno, navodno „teleološko tumačenje”, koje prema tužiteljičinu mišljenju treba primijeniti na članak 71., protivi se volji zakonodavca. Naime, Uredbom Vijeća (EZ, Euratom) br. 723/2004 od 22. ožujka 2004. o izmjeni Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Unije (SL 2004., L 124, str. 1.) zakonodavac je namjeravao racionalizirati različite naknade i doplatke koji su tada postojali, kao što je to istaknuto u uvodnoj izjavi 26. navedene uredbe i kao što to ističe Vijeće.

70      Osim toga, suprotno onomu što tvrdi tužiteljica, ni odluka EGSO‑a od 9. lipnja 2021. ni, uostalom, Smjernice o radu na daljinu koje je donijela Komisija, ne proturječe taksativnom karakteru članka 71. i Priloga VII. Pravilniku o osoblju.

71      Naime, točno je da načelo jedinstvenosti javne službe, kako je utvrđeno u članku 9. stavku 3. Ugovora iz Amsterdama, podrazumijeva da svi dužnosnici svih institucija Unije podliježu jedinstvenom Pravilniku o osoblju. Međutim, to načelo ne znači da institucije moraju na jednak način koristiti diskrecijsku ovlast koja im je priznata Pravilnikom o osoblju. Naprotiv, u upravljanju svojim osobljem one kao poslodavci uživaju načelo autonomije (presude od 18. rujna 2013., Scheidemann/Komisija, F‑76/12, EU:F:2013:132, t. 26. i od 21. siječnja 2014., Van Asbroeck/Parlament, F‑102/12, EU:F:2014:4, t. 29.).

72      Iz toga slijedi da, iako se na dužnosnike i službenike Unije na jednak način moraju primjenjivati članak 71. i Prilog VII. Pravilniku o osoblju, načelo autonomije može valjano opravdati razlike između ograničenih mjera koje su donijele institucije, tijela, uredi i agencije Unije kako bi se izbjeglo da članovi njihova osoblja ne snose samostalno troškove obavljanja svojih dužnosti u okviru rada na daljinu. To se razmatranje nameće to više što su navedene mjere morale biti hitno donesene u iznimnim okolnostima povezanima s općim i obvezujućim režimom rada na daljinu koji su nametnule države članice radi suočavanja s pandemijom bolesti COVID-19.

73      Iz toga slijedi da drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 71. Pravilnika o osoblju treba odbiti.

c)      Treći tužbeni razlog koji se temelji na povredi dužnosti brižnog postupanja i prava na dobru upravu

74      Tužiteljica tvrdi da je, donijevši odluku o odbijanju žalbe, tijelo za imenovanje povrijedilo svoju dužnost brižnog postupanja i pravo na dobru upravu jer se povećanje njezine potrošnje internetskih podataka može pripisati instaliranju različitih poslovnih programa i praćenju edukacija na internetu, kao i zato što Komisija niječe ekonomski učinak rada na daljinu na njezinu osobnu situaciju, tako da je na taj način Komisija poremetila ravnotežu njezinih odnosa s Unijom.

75      Dužnost brižnog postupanja osobito podrazumijeva da tijelo prilikom odlučivanja o položaju člana svojeg osoblja uzme u obzir sve elemente koji mogu utjecati na njegovu odluku i da pritom ne uzima u obzir samo interes službe već i interes zainteresirane osobe (presude od 28. svibnja 1980., Kuhner/Komisija, 33/79 i 75/79, EU:C:1980:139, t. 22. i od 7. studenoga 2019., WN/Parlament, T‑431/18, neobjavljena, EU:T:2019:781, t. 105.). Stoga ona predstavlja poseban izraz načela dobre uprave i osobito obveze tijela da u svakom području pristupi cjelovitom i detaljnom ispitivanju situacije prije donošenja odluke (vidjeti, u tom smislu, presudu od 25. svibnja 2016., GW/Komisija, F‑111/15, EU:F:2016:122, t. 40.).

76      Kao što to tvrdi tužiteljica, dužnost brižnog postupanja stoga odražava ravnotežu uzajamnih prava i obveza koju je Pravilnik o osoblju uspostavio u odnosima između javnih tijela i članova osoblja javne službe (presuda od 17. siječnja 2017., LP/Europol, T‑719/15 P, neobjavljena, EU:T:2017:7, t. 60.). Međutim, kao izraz te ravnoteže, dužnost brižnog postupanja ni u kojem slučaju ne može prisiliti upravu da djeluje protivno primjenjivim odredbama i osobito ne može dovesti do toga da dâ odredbi Unije učinak koji bi bio protivan jasnom i preciznom tekstu te odredbe (vidjeti, u tom smislu, presude od 2. ožujka 2004., Di Marzio/Komisija, T‑14/03, EU:T:2004:59, t. 100. i od 29. travnja 2020., CV i dr./Komisija, T‑496/19, neobjavljenu, EU:T:2020:163, t. 50.).

77      Prema tome, s obzirom na to da bi obveza povrata troškova potrošnje internetskih podataka koji bi se mogli pripisati radu na daljinu bila protivna taksativnoj prirodi članka 71. i Priloga VII. Pravilniku o osoblju (vidjeti točku 67. ove presude), tužiteljica se ne može pozvati na dužnost brižnog postupanja kako bi ishodila tu nadoknadu.

78      Uostalom, zakonodavac Unije već je uzeo u obzir situaciju određenih dužnosnika, među kojima i tužiteljice, time što im je priznao porezni odbitak od 10 % kako bi pokrili poslovne troškove, koji je predviđen člankom 3. stavkom 4. Uredbe br. 260/68.

79      Štoviše, Komisija je sama dokazala brižljivost time što je u Smjernicama o radu na daljinu predvidjela naknadu, pod određenim uvjetima, troškova stjecanja uredske opreme.

80      Pod uvjetom poštovanja načela jednakosti koje će se ispitati u okviru četvrtog tužbenog razloga, činjenica da se taj oblik intervencije ne sviđa tužiteljici nije dovoljna da bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede dužnosti brižnog postupanja.

81      Naime, uzimajući u obzir široku diskrecijsku ovlast uprave u upravljanju svojim osobljem, sud Unije može, na temelju dužnosti brižnog postupanja, samo ispitati je li se ona zadržala u razumnim granicama i da nije koristila svoju diskrecijsku ovlast na očito pogrešan način (vidjeti, po analogiji, presudu od 4. prosinca 2013., ETF/Schuerings, T‑107/11 P, EU:T:2013:624, t. 102. i 103.).

82      Međutim, valja primijetiti da iz Smjernica za rad na daljinu proizlazi da se Komisija odlučila za naknadu uredske opreme kako bi njezini dužnosnici i članovi osoblja imali radne uvjete koji su u skladu s odgovarajućim zdravstvenim i sigurnosnim standardima i koji odgovaraju onima u uredu, što očito predstavlja izraz brižljivosti.

83      Dodatno, valja podsjetiti da je, kad je riječ o naknadi navodnih troškova, presuđeno da, u skladu s načelima kojima je uređen teret dokazivanja, u nedostatku odredbe na temelju koje se presumira da su troškovi nastali, dužnosnik treba pružiti dokaz da je stvarno snosio troškove izravno povezane s njegovom dužnosti (vidjeti, po analogiji, presudu od 11. srpnja 2000., Skrzypek/Komisija, T‑134/99, EU:T:2000:184, t. 81.).

84      Međutim, tužiteljica samo tvrdi da su povećanje njezine potrošnje internetskih podataka tijekom listopada 2020. i prekoračenje gornje granice od 100 GB do količine od 137,434 GB, zbog čega je morala dodatno platiti, proizišli iz instalacije i upotrebe programa za poslovne potrebe kao što su Skype for business, Webex ili Teams, kao i iz pohađanja internetskih edukacija.

85      Međutim, okolnost da je znatan dio tužiteljičine potrošnje internetskih podataka tijekom listopada 2020. bio koncentriran na četiri radna dana nije sama po sebi dovoljna da bi se dokazalo da je dio koji prelazi mjesečni paušal uzrokovan poslovnom uporabom. Dokaz o poslovnom značaju predmetnih troškova tim je manje podnesen jer iz dokumenata koje je dostavila sama tužiteljica proizlazi da ni u jednom drugom trenutku u kojem je rad na daljinu bio uobičajen nije postojala konzumacija internetskih podataka koja bi premašivala gornju granicu od 100 GB koja odgovara njezinu paušalu.

86      Stoga se na temelju informacija koje je tužiteljica dostavila ne može čak ni smatrati utvrđenim da je prekoračenje njezina paušala za internetsku potrošnju posljedica rada na daljinu, a još manje da je odbijanjem da to uzme u obzir Komisija mogla povrijediti svoju dužnost brižnog postupanja i načelo dobre uprave.

87      Naposljetku, iako nije sporno da je tužiteljici njezin operater za dva telefonska poziva u rujnu 2020. Službi za informatičku podršku Komisije i GU Komisije za Informatiku naplatio iznos od 1,89 eura, odbijanje povrata tog iznosa ne može se smatrati povredom dužnosti brižnog postupanja, s obzirom na njegov nizak iznos i mjere opisane u točkama 78. i 79. ove presude.

88      Stoga treći tužbeni razlog treba odbiti.

d)      Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela nediskriminacije

89      Tužiteljica ističe da je tijelo za imenovanje odluku o odbijanju žalbe opravdalo Smjernicama o radu na daljinu. Međutim, one dovode do prve diskriminacije između dužnosnika Komisije koji raspolažu dovoljnim financijskim sredstvima za predujam troškova uredske opreme i onih koji nemaju ta sredstva i koji ne mogu dobiti naknadu drugih poslovnih troškova. One čak dovode i do druge diskriminacije s obzirom na korist koju su dužnosnici i službenici EGSO‑a ostvarili na temelju odluke EGSO‑a od 9. lipnja 2021.

1)      Dopuštenost četvrtog tužbenog razloga

90      Komisija tvrdi da je četvrti tužbeni razlog nedopušten jer nije bio istaknut u žalbi.

91      U tom pogledu valja podsjetiti da članci 90. i 91. Pravilnika o osoblju uvjetuju dopuštenost tužbe koju dužnosnik podnosi protiv institucije kojoj pripada time da je uredno proveden prethodni upravni postupak.

92      U tom kontekstu, pravilo o podudarnosti između žalbe i naknadne tužbe, na koje Komisija upućuje, zahtijeva, pod prijetnjom nedopuštenosti, da je tužbeni razlog istaknut pred sudom Unije već bio istaknut u predsudskom postupku, tako da je tijelo za imenovanje bilo u mogućnosti doznati za pritužbe koje dotična osoba ima protiv osporavane odluke (vidjeti presudu od 25. listopada 2013., Komisija/Moschonaki, T‑476/11 P, EU:T:2013:557, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

93      U ovom slučaju tužiteljica je u svojoj žalbi istaknula povredu načela jednakosti. Ona je u njoj uspoređivala, s jedne strane, što se tiče telefonskih komunikacija, „više zaposlenike”, koji raspolažu službenim telefonima, s drugim dužnosnicima, koji moraju plaćati svoju poslovnu komunikaciju, i, s druge strane, kad je riječ o internetskim podacima, one koji, na temelju svojih ugovora s pružateljima usluga pristupa, raspolažu znatnom količinom podataka i visokom brzinom obrade s onima koji ne uživaju takve pogodnosti.

94      Stoga je povreda načela jednakosti doista bila istaknuta u žalbi, ali u drukčijem kontekstu od onog na kojem se temelji četvrti tužbeni razlog.

95      Međutim, valja podsjetiti da cilj članka 91. Pravilnika nije rigorozno i definitivno vezati eventualni sudski postupak, s obzirom na to da sudska tužba ne mijenja ni pravni temelj ni predmet žalbe. S obzirom na to, prigovori se mogu iznijeti pred sudom Unije podnošenjem razloga i argumenata koji se nužno ne nalaze u žalbi, ako su s njom usko povezani (vidjeti, u tom smislu, presude od 25. listopada 2013., Komisija/Moschonaki, T‑476/11 P, EU:T:2013:557, t. 73. i 76., i od 2. ožujka 2017., DI/EASO, T‑730/15 P, EU:T:2017:138, t. 65. i 66.).

96      U tim okolnostima valja smatrati da okolnost da je tužiteljica u svojoj tužbi prvi put izričito navela razliku u postupanju između onih koji imaju i onih koji nemaju financijska sredstva za predujam troška uredske opreme ne mijenja ni pravni temelj ni predmet žalbe.

97      Štoviše, tužiteljici se ne može prigovoriti da se u svojoj žalbi nije pozvala na diskriminaciju između nje, kao dužnosnice Komisije, i članova osoblja EGSO‑a, s obzirom na to da je odluka EGSO‑a od 9. lipnja 2021. donesena nakon završetka predsudskog postupka.

98      Iz toga slijedi da je četvrti tužbeni razlog dopušten.

2)      Meritum četvrtog tužbenog razloga

99      Kao što je to navedeno u točki 40. ove presude, načelo jednakosti zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako različito postupanje nije objektivno opravdano.

100    U ovom slučaju, kao prvo, tužiteljica prigovara Komisiji da nije različito postupala s dužnosnicima koji nisu imali sredstva za stjecanje uredske opreme na način da im je pružila mogućnost naknade telefonskih troškova i potrošnje internetskih podataka.

101    Tužiteljica, koja ne može zastupati druge dužnosnike, koja se nalazi u platnom razredu AST 4 i koja ima pravo na porezni odbitak naveden u točki 78. ove presude, ipak ne iznosi nijedan element na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da stvarno nije bila u mogućnosti predujmiti troškove uredske opreme i da se stoga nalazila u nepovoljnoj situaciji koju navodi. Stoga ona ne dokazuje da se prema njoj postupalo kao prema dužnosnicima koji su navedeno mogli predujmiti, iako se nalazila u drukčijoj financijskoj situaciji.

102    Štoviše, pod pretpostavkom da je takva razlika u postupanju utvrđena, tužiteljica ni u kojem slučaju ne dokazuje da je predmetno razlikovanje proizvoljno ili očito neprimjereno u smislu sudske prakse navedene u točki 41. ove presude.

103    Naprotiv, kao što je to izneseno u Smjernicama o radu na daljinu, mjera kojom se omogućuje naknada troškova povezanih s kupnjom uredske opreme opravdana je potrebom, koja se nastavlja na članak 1.e stavak 2. Pravilnika o osoblju, da se pomogne radnicima na daljinu da svoje zadatke obavljaju u uvjetima rada koji su u skladu s odgovarajućim zdravstvenim i sigurnosnim standardima. Štoviše, kao što to navodi Komisija, to se razlikovanje također objašnjava nastojanjem da se nadoknade samo troškovi čija se povezanost s obavljanjem dužnosti može objektivno utvrditi.

104    Kao drugo, tužiteljica tvrdi da je diskriminirana u odnosu na povoljnije postupanje prema dužnosnicima i članovima osoblja EGSO‑a.

105    Međutim, valja podsjetiti (vidjeti točku 71. ove presude), da okolnost da svi dužnosnici podliježu istom Pravilniku o radu ne podrazumijeva da institucije moraju diskrecijsku ovlast koja im je priznata Pravilnikom koristiti na istovjetan način, s obzirom na to da, naprotiv, one uživaju načelo autonomije kao poslodavci (vidjeti, u tom smislu, presude od 16. rujna 1997., Gimenez/Odbor regija, T‑220/95, EU:T:1997:130, t. 72. i od 21. siječnja 2014., Van Asbroeck/Parlament, F‑102/12, EU:F:2014:4, t. 29.).

106    Međutim, u ovom slučaju Smjernice o radu na daljinu koje je donijela Komisija i odluka EGSO‑a od 9. lipnja 2021. predstavljaju izraz načela autonomije u pogledu postupanja prema vlastitim dužnosnicima u iznimnoj situaciji povezanoj s pandemijom bolesti COVID-19 (vidjeti točku 72. ove presude).

107    Slijedom toga i u svakom slučaju, na te se razlike između mjera koje su donijele institucije, tijela, uredi i agencije Unije ne može pozvati u prilog tužbenom razlogu koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja (vidjeti, u tom smislu, presudu od 14. veljače 2017., Schönberger/Revizorski sud, T‑688/15 P, neobjavljenu, EU:T:2017:76, t. 187.).

108    Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da četvrti tužbeni razlog treba odbiti.

e)      Peti tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 7. Povelje

109    Tužiteljica tvrdi da je bila prisiljena od Komisije zahtijevati dodjelu pristupa internetu kako bi nadoknadila troškove nastale zbog uvođenja obveznog rada na daljinu i da odluka PMO‑a od 14. srpnja 2021. o odbijanju njezina zahtjeva za dodjelu pristupa internetu predstavlja miješanje u njezino pravo na poštovanje privatnog života i doma.

110    Na temelju članka 7. Povelje svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja. Međutim, pravo utvrđeno u tom članku nije apsolutno. Ono se može ograničiti u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje (vidjeti, u tom smislu, presudu od 16. srpnja 2020., Facebook Ireland i Schrems, C‑311/18, EU:C:2020:559, t. 172. i 174. i navedenu sudsku praksu).

111    U tom pogledu valja primijetiti da, kada je riječ o pojedinačnoj mjeri, kao u ovom slučaju, postojanje ili nepostojanje ograničenja u smislu članka 52. stavka 1. Povelje treba ocjenjivati s obzirom na njezin stvarni učinak na osobu o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 25. siječnja 2018., F, C‑473/16, EU:C:2018:36, t. 52. do 54.). Usto, ne može postojati miješanje u izvršavanje prava kada je odnos između njega i predmetne mjere previše neizravan ili suviše neizvjestan da bi se uzeo u obzir (vidjeti u tom smislu presudu od 4. prosinca 2018., Janoha i dr./Komisija, T‑517/16, neobjavljenu, EU:T:2018:874, t. 72. i 73.).

112    Međutim, u ovom slučaju tužiteljica samo ističe da je, kako bi svoje dužnosti obavljala putem rada na daljinu zahvaljujući vlastitom internetskom priključku, bila prisiljena prekršiti ugovor koji je sklopila s društvom VOO u privatnom svojstvu i u skladu s kojim je njezin pristup internetu bio ograničen na privatnu i osobnu uporabu.

113    Međutim, tužiteljica ne iznosi nikakav dokaz iz kojeg bi se moglo zaključiti da društvo VOO tumači njezin ugovor na način da joj on zabranjuje da osobno koristi svoju vezu prilikom obavljanja svojih dužnosti i da je ta zabrana neizbježno utjecala na njezino pravo na poštovanje privatnog života i doma. Komisija u tom pogledu napominje da nije imala spoznaja ni o kakvoj pritužbi pružateljâ internetskog pristupa na korištenje internetskog priključka od strane njihovih klijenata u kontekstu rada na daljinu, a tužiteljica nije podnijela nijedan dokaz koji bi proturječio toj tvrdnji.

114    Tužiteljica doduše ističe da je jedan drugi pružatelj internetskog pristupa uspostavio program kojim se poslodavcima omogućuje da financijski sudjeluju u internetskim troškovima svojih zaposlenika kako bi pokrili razdoblja njihova rada na daljinu.

115    Međutim, Komisija pravilno ističe da je taj program predstavljen samo kao „dar” koji poslodavci nude svojim zaposlenicima. On predstavlja samo mogućnost, a ne mehanizam koji bi, prema mišljenju tog pružatelja, bio neophodan kako bi njegovi klijenti ispoštovali svoje ugovorne obveze.

116    U tim okolnostima, ne može se smatrati da pobijana odluka predstavlja ograničenje tužiteljičina prava na poštovanje njezina privatnog života i doma.

117    Peti tužbeni razlog stoga treba odbiti, kao i, posljedično, cijeli drugi dio tužbenog zahtjeva.

C.      Treći dio tužbenog zahtjeva

118    Trećim dijelom svojeg tužbenog zahtjeva tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da Komisiji naloži da joj isplati iznos od 51,89 eura na ime naknade poslovnih troškova, da joj u okviru rada na daljinu odobri pristup internetu za poslovnu uporabu i da joj isplati iznos od 10 000 eura na ime naknade različite štete.

119    Budući da tužiteljica te zahtjeve ističe „kao posljedicu” poništenja pobijane odluke, dovoljno je utvrditi da, s obzirom na to da je drugi dio tužbenog zahtjeva odbijen, i treći također treba odbiti.

120    Osim toga, isto tako treba odbiti i zahtjev za naknadu neimovinske štete koju je tužiteljica navodno pretrpjela zbog opetovanih odbijanja da joj se dodijeli pristup internetu, straha da će ponovno morati sama snositi poslovne troškove i zbog toga što je morala napustiti Komisiju kako ne bi bila penalizirana prilikom ocjenjivanja rada i napredovanja.

121    U tom pogledu valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, svaka šteta mora biti stvarna i izvjesna i da čisto hipotetska i neizvjesna šteta ne daje pravo na naknadu štete (presuda od 3. prosinca 2015., CN/Parlament, T‑343/13, EU:T:2015:926, t. 118.). Stranka koja tvrdi da postoji odgovornost Unije mora pružiti dokaze u pogledu postojanja i razmjera štete na koju se poziva. Ta se obveza nameće i u pogledu neimovinske štete. Obična tvrdnja koja nije potkrijepljena nijednim dokazom nije dovoljna (vidjeti, u tom smislu, presudu od 3. prosinca 2015., CN/Parlament, T‑343/13, EU:T:2015:926, t. 119. i 121.).

122    U ovom slučaju, kako bi dokazala postojanje nematerijalne štete, tužiteljica je podnijela liječničku potvrdu kojom se proglašava nesposobnom za rad od 22. prosinca 2020. nakon 14.30 do 24. prosinca 2020.

123    Međutim, ta je liječnička potvrda izolirana, sažeta te osobito ne sadržava nikakvu povijest bolesti. Osim toga, ista nije potkrijepljena nijednim drugim dokumentom koji bi omogućio pripisivanje tužiteljičina kratkog prekida rada navodnom „psihološkom i fizičkom šoku uzrokovanom odbijanjem Komisije da dodijeli internetski obujam potreban za obavljanje njezina rada”.

124    Tužiteljica nije pružila ni dokaze u prilog svojoj tvrdnji da je bila prisiljena napustiti Komisiju kako ne bi bila penalizirana prilikom ocjene rada i napredovanja. U tom pogledu, sama činjenica da ju je Komisija smatrala neopravdano izostalom dana 3. svibnja 2021. i da je zbog toga odbila jedan dan od njezina godišnjeg odmora (vidjeti točku 13. ove presude) ne predstavlja, u tom pogledu, čak ni dokaz prima facie.

125    Naposljetku, tužiteljica uzalud zahtijeva naknadu neimovinske štete koju je pretrpjela gubitkom navedenog dana godišnjeg odmora zbog neopravdanog izostanka kada je odbila upotrijebiti svoj privatni pristup internetu u poslovne svrhe.

126    Kao što to ističe Komisija, taj je zahtjev nedopušten. Naime, on je prvi puta iznesen u tužbi te nije bio predmet cjelovitog predsudskog postupka u skladu s člancima 90. i 91. Pravilnika o osoblju, u kontekstu u kojem izravna osnova isticane štete ne proizlazi iz pobijane odluke, već iz odluke GU‑a za ljudske resurse i sigurnost od 19. svibnja 2021.

127    Stoga treći dio tužbenog zahtjeva treba odbiti.

128    S obzirom na sve prethodno navedeno, i samu tužbu treba odbiti u cijelosti.

IV.    Troškovi

129    Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen.

130    Budući da u ovom predmetu tužiteljica nije uspjela u postupku, treba joj se naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove Komisije, u skladu sa zahtjevom potonje.

131    U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snosit će vlastite troškove. Parlament i Vijeće će stoga snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (četvrto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Osobi OE nalaže se da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove Europske komisije.

3.      Europski parlament i Vijeće Europske unije snosit će vlastite troškove.

Gervasoni

Madise

Frendo

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 7. rujna 2022.

Potpisi


*      Jezik postupka: francuski