Language of document : ECLI:EU:T:2021:44

PRESUDA OPĆEG SUDA (treće prošireno vijeće)

27. siječnja 2021.(*)

„Okoliš – Direktiva 2010/75/EU– Industrijske emisije – Provedbena odluka (EU) 2017/1442 – Veliki uređaji za loženje – Zaključci o najboljim raspoloživim tehnikama (NRT) – Članak 16. stavak 4. i 5. UEU‑a – Članak 3. stavci 2. i 3. Protokola (br. 36) o prijelaznim odredbama – Vremenska primjena propisa – Komitologija”

U predmetu T‑699/17,

Republika Poljska, koju zastupaju B. Majczyna i D. Krawczyk, u svojstvu agenata,

tužitelj,

koju podupiru

Republika Bugarska, koju zastupaju E. Petranova i T. Mitova, u svojstvu agenata,

i

Mađarska, koju zastupa M. Fehér, u svojstvu agenta,

intervenijenti,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju Ł. Habiak, K. Herrmann i R. Tricot, u svojstvu agenata,

tuženika,

koju podupiru

Kraljevina Belgija, koju zastupa M. Jacobs, u svojstvu agenta,

Francuska Republika, koju zastupaju J. Traband i A.-L. Desjonquères, u svojstvu agenata,

i

Kraljevina Švedska, koju zastupaju C. Meyer‑Seitz, H. Shev, L. Zettergren i A. Alriksson, u svojstvu agenata,

intervenijenti,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Provedbene odluke Komisije (EU) 2017/1442 od 31. srpnja 2017. o utvrđivanju zaključaka o najboljim raspoloživim tehnikama (NRT‑i) za velike uređaje za loženje u skladu s Direktivom 2010/75/EU Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2017., L 212, str. 1.).

OPĆI SUD (treće prošireno vijeće),

u sastavu: A. M. Collins, predsjednik, V. Kreuschitz (izvjestitelj), Z. Csehi, G. De Baere i G. Steinfatt, suci,

tajnik: R. Ūkelytė, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 17. rujna 2020.,

donosi sljedeću

Presudu

 Pravni okvir

 Postupak donošenja zaključaka o najboljim raspoloživim tehnikama (NRT)

1        Zaključci o najboljim raspoloživim tehnikama (NRT) služe kao referenca, u skladu s člankom 14. stavkom 3. Direktive 2010/75/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o industrijskim emisijama (integrirano sprečavanje i kontrola onečišćenja) (SL 2010., L 334, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 15., str. 159.) za određivanje uvjeta za izdavanje dozvole za rad uređaja za loženje.

2        Zaključci o NRT‑u donose se u dvjema fazama, u skladu s člankom 13. Direktive 2010/75 i Prilogom Provedbenoj odluci Komisije 2012/119/EU od 10. veljače 2012. o određivanju pravila u vezi sa smjernicama za prikupljanje podataka, sastavljanje referentnih dokumenata o NRT‑u te osiguravanju njihove kvalitete u skladu s Direktivom 2010/75 (SL 2012., L 63, str.1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 273.)

3        Prva faza sastoji se od izrade referentnog tehničkog dokumenta o NRT‑u (u daljnjem tekstu: RTD) nakon razmjene informacija uz sudjelovanje Europske komisije, država članica, predmetnih sektora i nevladinih organizacija koje podupiru zaštitu okoliša. U tom okviru tehnička radna skupina sastavlja dokumente koji se odnose na RTD uzimajući u obzir rezultate razmjene informacija za određeni sektor. Konačni nacrt RTD‑a šalje se forumu uspostavljenom člankom 13. stavkom 3. Direktive 2010/75, koji daje svoje mišljenje o predloženom sadržaju RTD‑a nakon radova izvršenih na tehničkoj razini.

4        U drugoj fazi, u skladu s člankom 13. stavkom 5. i člankom 75. stavkom 2. Direktive 2010/75, Komisija podnosi nacrt provedbene odluke o zaključcima o NRT‑u odboru iz članka 75. Direktive 2010/75 (u daljnjem tekstu: odbor) koji se sastoji od predstavnika država članica. Odbor, u skladu s postupkom ispitivanja iz članka 5. Uredbe (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o utvrđivanju pravila i općih načela u vezi s mehanizmima nadzora država članica nad izvršavanjem provedbenih ovlasti Komisije (SL 2011., L 55, str. 13.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 5., str. 291. i ispravak SL 2016., L 6, str. 13.) daje svoje mišljenje o nacrtu Provedbene odluke Komisije kvalificiranom većinom definiranom u članku 16. stavcima 4. i 5. UEU‑a. Ako je to mišljenje povoljno, Komisija donosi provedbenu odluku kojom se utvrđuju zaključci o NRT‑u.

 O odredbama koje se primjenjuju na kvalificiranu većinu

5        Članak 16. u stavcima 4. i 5. UEU‑a predviđa:

„4.      Od 1. studenoga 2014. kvalificirana većina utvrđuje se kao većina koju čini 55 % članova Vijeća, sačinjena od najmanje petnaest članova i kojom su predstavljene države članice koje zajedno čine najmanje 65 % stanovništva Unije.

Blokirajuća manjina mora uključivati najmanje četiri člana Vijeća; u protivnome se smatra da je kvalificirana većina postignuta.

Drugi načini kojima se uređuje glasovanje kvalificiranom većinom utvrđeni su u članku 238. stavku 2. [UFEU‑a].

5.      Prijelazne odredbe koje se odnose na definiciju kvalificirane većine koje se primjenjuju do 31. listopada 2014. i odredbe koje se primjenjuju od 1. studenoga 2014. do 31. ožujka 2017. utvrđene su u Protokolu o prijelaznim odredbama.”

6        Članak 3. Protokola (br. 36) o prijelaznim odredbama (SL 2016., C 202, str. 321.; u daljnjem tekstu: Protokol br. 36) propisuje:

„ 1.      U skladu s člankom 16. stavkom 4. [UEU‑a], odredbe tog stavka i odredbe članka 238. stavka 2. [UFEU‑a], koje se odnose na definiciju kvalificirane većine u Europskom vijeću i Vijeću, stupaju na snagu 1. studenoga 2014.

2.      U razdoblju od 1. studenoga 2014. do 31. ožujka 2017., kad se akt donosi kvalificiranom većinom, član Vijeća može zatražiti da bude donesen u skladu s kvalificiranom većinom kako je definirano u stavku 3. U tom se slučaju primjenjuju članci 3. i 4.

3.      Do 31. listopada 2014. na snazi su sljedeće odredbe, ne dovodeći u pitanje članak 235. stavak 1. drugi podstavak [UFEU‑a].

Za akte Europskog vijeća i Vijeća za čije donošenje se zahtijeva kvalificirana većina glasovi članova ponderiraju se kako slijedi:

Belgija

12

Bugarska

10

Češka

12

Danska

7

Njemačka

29

Estonija

4

Irska

7

Grčka

12

Španjolska

27

Francuska

29

Hrvatska

7

Italija

29

Cipar

4

Latvija

4

Litva

7

Luksemburg

4

Mađarska

12

Malta

3

Nizozemska

13

Austrija

10

Poljska

27

Portugal

12

Rumunjska

14

Slovenija

4

Slovačka

7

Finska

7

Švedska

10

Ujedinjena Kraljevina

29


Kada se na temelju Ugovorâ akti moraju donijeti na prijedlog Komisije, tada je za njihovo donošenje potrebno najmanje 260 glasova za, koji predstavljaju većinu članova. U ostalim slučajevima za donošenje odluka potrebno je najmanje 260 glasova za, koji predstavljaju najmanje dvije trećine članova.

Kada akt donosi Europsko vijeće ili Vijeće kvalificiranom većinom, tada član Europskog vijeća ili Vijeća može zatražiti da se provjeri predstavljaju li države članice koje čine kvalificiranu većinu najmanje 62 % ukupnog stanovništva Unije. Ako se pokaže da taj uvjet nije ispunjen, akt se ne donosi.

4.      Do 31. listopada 2014. u slučajevima kada u skladu s Ugovorima svi članovi Vijeća ne sudjeluju u glasovanju, tj. u slučajevima kada se upućuje na kvalificiranu većinu kako je definirana u članku 238. stavku 3. [UFEU‑a], kvalificirana se većina definira kao isti udio ponderiranih glasova i isti udio broja članova Vijeća i, ako je to potrebno, isti postotak stanovništva dotičnih država članica kako je utvrđeno u stavku 3. ovog članka.”

7        Člankom 5. Uredbe br. 182/2011 određuje se:

„1.      Kada se primjenjuje postupak ispitivanja za akte koji se donose na prijedlog Komisije, odbor donosi mišljenje većinom, kako je propisano u članku 16. stavcima 4. i 5. [UEU‑a] i, prema potrebi članku 238. stavku 3. [UFEU‑a]. Glasovi predstavnika država članica unutar odbora ponderiraju se na način predviđen u tim člancima.

2.      Kada je mišljenje odbora pozitivno, Komisija donosi nacrtom predviđeni provedbeni akt.

[…]”

 Okolnosti spora

8        Komisija je 9. ožujka 2017., u svojstvu predsjednika odbora, odboru predstavila nacrt Provedbene odluke kojom se utvrđuju zaključci o NRT‑u, u skladu s Direktivom 2010/75, za velike uređaje za loženje (u daljnjem tekstu: VUL).

9        Dopisom od 23. ožujka 2017. Komisija je pozvala članove odbora na sastanak koji se trebao održati 28. travnja 2017. Predmet tog sastanka bio je glasovanje o mišljenju o tom nacrtu provedbene odluke. Tom dopisu priložen je nacrt dnevnog reda.  

10      Republika Poljska zatražila je 30. ožujka 2017. da odbor glasuje o mišljenju koje se odnosi na navedeni nacrt Provedbene odluke u skladu s pravilima glasovanja navedenima u članku 3. stavku 3. Protokola br. 36.

11      Pravna služba Vijeća Europske unije 4. travnja 2017. uputila je Odboru stalnih predstavnika država članica mišljenje prema kojem je, u biti, kako bi se o nacrtu akta glasovalo u skladu s pravilima primjenjivima prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, država članica trebala podnijeti zahtjev u tom smislu najkasnije do 31. ožujka 2017., a i glasovanje je, koje je predmet zahtjeva, trebalo provesti prije tog datuma.

12      Komisijina Glavna uprava za okoliš odbila je 10. travnja 2017. zahtjev Republike Poljske od 30. ožujka 2017. jer je glasovanje o mišljenju bilo predviđeno za 28. travnja 2017., odnosno nakon 31. ožujka 2017., roka predviđenog u članku 3. stavku 2. Protokola br. 36.

13      Dana 28. travnja 2017. održan je sastanak odbora tijekom kojeg su članovi glasovali radi donošenja mišljenja o izmijenjenom nacrtu provedbene odluke. Glasovanje je održano primjenom pravila o glasovanju utvrđenih u članku 16. stavku 4. UEU‑a, a ne onih iz članka 3. stavka 3. Protokola br. 36. Izglasano je povoljno mišljenje odbora u pogledu nacrta nakon pozitivnih glasova 20 država članica koje su predstavljale 65,14 % stanovništva i 71,43 % članova navedenog odbora. Osam država članica, među kojima i Republika Poljska, glasalo je protiv.

14      Komisija je 31. srpnja 2017., nakon tog glasovanja, donijela Provedbenu odluku (EU) 2017/1442 o utvrđivanju zaključaka o najboljim raspoloživim tehnikama (NRT‑i) za velike uređaje za loženje u skladu s Direktivom 2010/75 (SL 2017., L 212, str. 1.; u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

15      Pobijana odluka osobito određuje razine emisija povezanih s najboljim raspoloživim tehnikama (u daljnjem tekstu: RE‑NRT) u pogledu emisija dušikovih oksida (NOx), žive (HG) i klorovodika (HCl) za VUL, odnosno postrojenja nominalne toplinske snage od najmanje 50 megavata (MW) neovisno o vrsti goriva koja se koristi.

 Postupak i zahtjevi stranaka

16      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 11. listopada 2017. Republika Poljska pokrenula je ovaj postupak.

17      Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 4. odnosno 15. siječnja 2018., Mađarska i Republika Bugarska zatražile su intervenciju u ovaj postupak u potporu zahtjevu Republike Poljske. Odlukom od 19. veljače 2018. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda (bivši sastav) te je intervencije dopustio.

18      Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 16. i 25. siječnja 2018. Kraljevina Belgija, Francuska Republika i Kraljevina Švedska zatražile su intervenciju u ovaj postupak u potporu Komisijinu zahtjevu. Odlukama od 19. odnosno 21. veljače 2018. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda (bivši sastav) te je intervencije dopustio.

19      Intervenijenti su podnijeli svoje podneske, a glavne stranke podnijele su očitovanja na njih u za to određenim rokovima.

20      Odlukom donesenom 11. ožujka 2019., u skladu s člankom 27. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, predsjednik Općeg suda dodijelio je predmet drugom sucu izvjestitelju, raspoređenom u treće vijeće (bivši sastav).

21      Budući da je sastav vijeća Općeg suda izmijenjen, u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika, sutkinja izvjestiteljica raspoređena je u treće vijeće (novi sastav), kojemu je, slijedom toga, dodijeljen ovaj predmet.

22      Opći sud je na prijedlog trećeg vijeća (novi sastav) i primjenom članka 28. Poslovnika odlučio uputiti predmet proširenom sastavu suda.

23      Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (treće prošireno vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. stavkom 3. točkama (a) i (b) Poslovnika strankama postavio pisana pitanja, pozvavši ih da odgovore u pisanom obliku o određenim aspektima spora. Glavne su stranke na ta pitanja odgovorile u određenom im roku.

24      Na raspravi održanoj 17. rujna 2020. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

25      Republika Poljska, koju podupiru Republika Bugarska i Mađarska, od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

26      Komisija, koju podupiru Kraljevina Belgija, Francuska Republika i Kraljevina Švedska, od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu,

–        Republici Poljskoj naloži snošenje troškova postupka.

 Pravo

27      U prilog svojoj tužbi Republika Poljska navodi pet tužbenih razloga.

28      Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi odredbi primjenjivih u području kvalificirane većine. Republika Poljska smatra da je, slijedom njezina zahtjeva u tom smislu i na temelju članka 3. stavaka 2. i 3. Protokola br. 36, pobijana odluka trebala biti donesena u skladu s pravilima o kvalificiranoj većini predviđenima u Ugovoru iz Nice, a ne prema pravilima predviđenima Ugovorom iz Lisabona.

29      U okviru drugog i trećeg tužbenog razloga, Republika Poljska smatra da su RE‑NRT‑i koji su propisani pobijanom odlukom za emisije dušikovih oksida (NOx), žive (HG), klorovodika (HCl) VUL‑a, kao i određeni RE‑NRT‑i koji se primjenjuju na VUL koji se godišnje koriste manje od 1500 sati, utvrđeni na temelju pogrešnih i nereprezentativnih podataka te krše načelo proporcionalnosti.

30      Četvrtim i petim tužbenim razlogom Republika Poljska osporava zakonitost odstupanja odobrenog pobijanom odlukom za određene otočne regije za primjenu RE‑NRT‑a na motore na teško loživo ulje ili plinsko ulje.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 16. stavaka 4. i 5. UEUa i članka 3. stavaka 2. i 3. Protokola br. 36

31      Republika Poljska, koju podupire Mađarska, smatra da je pobijana odluka donesena kršenjem pravila koja uređuju glasovanje kvalificiranom većinom utvrđenih u članku 16. stavcima 4. i 5. UEU‑a i članku 3. stavcima 2. i 3. Protokola br. 36. Ona u biti smatra da je za primjenu pravila o kvalificiranoj većini predviđenih u članku 3. stavku 3. tog protokola dovoljno da država članica postavi zahtjev za takvim glasovanjem u roku utvrđenom u članku 3. stavku 2. navedenog protokola, odnosno između 1. studenoga 2014. i 31. ožujka 2017. Budući da je Republika Poljska podnijela takav zahtjev 30. ožujka 2017., ta su se pravila o kvalificiranoj većini trebala primijeniti prilikom glasovanja o nacrtu pobijane odluke u okviru odbora 28. travnja 2017.  Mađarska dodaje da se primjenom tih pravila ne bi mogao dosegnuti broj glasova potrebnih za donošenje tog nacrta i da bi glasovanje dovelo do drugačijeg ishoda.

32      Komisija, koju podupiru Kraljevina Belgija, Francuska Republika i Kraljevina Švedska u biti odgovara da razdoblje definirano u članku 3. stavku 2, Protokola br. 36 istodobno obuhvaća datum na koji je član Vijeća predstavio svoj prijedlog i onaj na koji je održano glasovanje. Prema njezinu mišljenju, ta odredba predviđa iznimku od općeg pravila utvrđenog u članku 16. stavku 4. UEU‑a i treba se, prema tome, tumačiti usko. Članak 16. stavak 5. UEU‑a konačno određuje materijalno područje primjene prijelaznih odredbi iz Protokola br. 36 pa iz njegova teksta – kao i iz teksta članka 3. stavka 2. Protokola br. 36 – jasno proizlazi da se kvalificirana većina definirana u članku 3. stavku 3. Protokola 36. primjenjuje samo ako je glasovanje održano između 1. studenoga 2014. i 31. ožujka 2017. Komisija smatra da bi se primjenom stava Republike Poljske omogućilo da prijelazne odredbe koje se odnose na definiciju kvalificirane većine ovise isključivo o unilateralnoj odluci jedne države članice, te bi se mogle primjenjivati u nedogled, što bi lišilo članak 16. stavak 4. UEU‑a i odborski postupak korisnog učinka i dovelo do povrede načela pravne sigurnosti. Komisija pojašnjava da trajanje prijelaznog razdoblja treba a priori biti poznato i da su ga autori Ugovora jasno utvrdili.

33      U okviru ovog tužbenog razloga od Općeg se suda traži da odluči o dosegu članka 3. stavka 2. Protokola br. 36 i, konkretnije, o tome je li za primjenu pravila kvalificirane većine iz stavka 3. navedenog članka, koja odgovaraju kvalificiranoj većini Ugovora iz Nice, dovoljno da država članica podnese zahtjev između 1. studenoga 2014. i 31. ožujka 2017. ili je potrebno da se i odluka također donese tijekom tog razdoblja.

34      U tom pogledu, valja podsjetiti na to da tumačenje odredbe prava Unije zahtijeva da se u obzir uzme ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi kao i ciljevi te svrha akta kojeg je ona dio. Nastanak neke odredbe prava Unije može se također pokazati važnim za njezino tumačenje (presuda od 25. lipnja 2020., A i dr., (Vjetroelektrane na području općina Aalter i Nevele), C‑24/19, EU:C:2020:503, t. 37.). Valja prema tome provesti doslovno, kontekstualno, teleološko i povijesno tumačenje članka 3. stavka 2. Protokola br. 36. U tom je okviru potrebno uzeti u obzir da su tekstovi prava Unije napisani na više jezika i da su različite jezične verzije jednako vjerodostojne, što znači da je možda potrebno provesti usporedbu jezičnih verzija (vidjeti presudu od 14. srpnja 2016., Latvija/Komisija, T‑661/14, EU:T:2016:412, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

35      Kao prvo, što se tiče doslovnog tumačenja, stranke se slažu oko činjenice da tekst članka 3. stavka 2. Protokola br. 36 ne omogućuje otklanjanje sumnje u pogledu točnog dosega te odredbe. Naime, iz teksta u skladu s kojim „[u] razdoblju od 1. studenoga 2014. do 31. ožujka 2017., kad se akt donosi kvalificiranom većinom, član Vijeća može zatražiti da bude donesen u skladu s kvalificiranom većinom kako je definirano u stavku 3.” ne proizlazi treba li do dotičnog donošenja doći u istom razdoblju.

36      Ni druge jezične verzije članka 3. stavka 2. Protokola br. 36 ne otklanjaju sumnju u točan doseg navedene odredbe.

37      Kao drugo, ni povijesno tumačenje predmetne odredbe ne omogućuje pojašnjenje njezina teksta. U tom pogledu valja istaknuti da je Ugovor iz Lisabona, kojim su izmijenjena pravila za izračun kvalificirane većine, donesen na temelju mandata povjerenog na međuvladinoj konferenciji, koja je sazvana u cilju izrade nacrta ugovora o izmjeni Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o Europskoj zajednici. Prema tekstu tog mandata, „tijekom prijelaznog razdoblja koje traje do 31. ožujka 2017., kad se odluka treba donijeti kvalificiranom većinom, član Vijeća može zatražiti da se odluka donese kvalificiranom većinom kako je definirana u članku 205. stavku 2. trenutnog Ugovora o EZ‑u” (stavak 13. mandata iz zaključaka Predsjedništva Europskog vijeća u Bruxellesu 21. i 22. lipnja 2007., 11177/1/07 REV 1 prilog I., str. 18.). Budući da je formulacija iz tog mandata vrlo slična tekstu članka 3. stavka 2. Protokola br. 36, njome se ne omogućuje, kao što to pravilno tvrdi Komisija, otklanjanje dvosmislenosti navedene u točki 35. ove presude. Međutim, iz tog dokumenta, kao što to ističe Republika Poljska, ne proizlazi da se glasovanje u skladu s pravilima iz Ugovora iz Nice trebalo održati prije 1. travnja 2017.

38      Kao treće, kad je riječ o teleološkom tumačenju, valja podsjetiti da je cilj Protokola br. 36, u skladu s njegovom jedinstvenom uvodnom izjavom, „[utvrditi prijelazne odredbe] radi prijelaza od institucionalnih odredaba Ugovorâ koje su se primjenjivale prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona na odredbe sadržane u tom Ugovoru”.

39      U tu svrhu članak 3. stavak 2. Protokola br. 36 državi članici daje pravo da u razdoblju od 1. studenoga 2014. do 31. ožujka 2017. zatraži primjenu kvalificirane većine koja je definirana u članku 3. stavku 3. Protokola br. 36, koja odgovara onoj iz Ugovora iz Nice, što, uostalom, među strankama nije osporavano.

40      S druge strane, mišljenja stranaka razilaze se u pogledu pitanja treba li se glasovanje također održati tijekom tog istog razdoblja. Međutim, pravo dodijeljeno državama članicama člankom 3. stavkom 2. Protokola br. 36 da zatraže glasovanje kvalificiranom većinom prema pravilima iz Ugovora iz Nice tijekom razdoblja navedenog u tom članku nužno podrazumijeva da se, nakon što država članica podnese takav zahtjev, glasuje u skladu s tim istim pravilima, čak i ako se to glasovanje odvija nakon 31. ožujka 2017. Naime, samo takvo tumačenje može osigurati da država članica može učinkovito ostvariti navedeno pravo tijekom cijelog tog razdoblja do posljednjeg dana predviđenog roka.

41      Svako suprotno tumačenje oduzelo bi koristan učinak izričitom određivanju razdoblja od 1. studenoga 2014. do 31. ožujka 2017. radi izvršavanja predmetnog prava i znatno bi smanjilo rok u kojem bi država članica mogla stvarno zatražiti glasovanje u skladu s pravilima iz Ugovora iz Nice. Naime, to bi dovelo do toga da je zahtjev podnesen na kraju tog razdoblja u praksi nepravodoban za pokretanje primjene pravila iz Ugovora iz Nice. Takvo suprotno tumačenje prisililo bi države članice da, ako je potrebno, podnesu svoj zahtjev mnogo ranije, ovisno o – nepredvidivom – datumu glasovanja. Takav rezultat bio bi suprotan pravu država članica da zahtijevaju glasovanje u skladu s pravilima iz Ugovora iz Nice do posljednjeg dana razdoblja predviđenog člankom 3. stavkom 2. Protokola br. 36.

42      Stoga iz teleološkog tumačenja predmetne odredbe proizlazi da se definicija kvalificirane većine iz članka 3. stavka 3. Protokola br. 36 može primijeniti na glasovanje koje se održava čak i nakon 31. ožujka 2017., pod uvjetom da je tu primjenu zatražila država članica prije tog datuma.

43      Kao četvrto, valja istaknuti da takav zaključak podupire i kontekstualno tumačenje predmetne odredbe. U tom pogledu valja primijetiti da članak 3. stavak 2. Protokola br. 36 ulazi u okvir triju prijelaznih faza koje se odnose na stupanje na snagu pravila kvalificirane većine koja su predviđena Ugovorom iz Lisabona.

44      Naime, iako je Ugovor iz Lisabona stupio na snagu 1. prosinca 2009., definicija kvalificirane većine iz članka 16. stavka 4. UEU‑a stupila je na snagu tek 1. studenoga 2014. Na temelju članka 16. stavka 5. UEU‑a prijelazne odredbe primjenjivale su se, s jedne strane, do 31. listopada 2014. i, s druge strane, između 1. studenoga 2014. i 31. ožujka 2017., kako su utvrđene Protokolom o prijelaznim odredbama, odnosno Protokolom br. 36.

45      Stoga valja razlikovati tri razdoblja, to jest, kao prvo, razdoblje od 1. prosinca 2009. do 31. listopada 2014., kao drugo, razdoblje od 1. studenoga 2014. do 31. ožujka 2017. i, kao treće, razdoblje od 1. travnja 2017.

46      U prvom razdoblju pravila kvalificirane većine definirana u članku 3. stavku 3. Protokola br. 36 primjenjivala su se produljenjem pravila iz Ugovora iz Nice, kojima su odgovarala. U drugom razdoblju član Vijeća mogao je, na temelju sporne odredbe, odnosno članka 3. stavka 2. Protokola br. 36, zahtijevati donošenje odluke u skladu s tim pravilima iz Ugovora iz Nice. Ako takvog zahtjeva nije bilo, primjenjivala se nova definicija kvalificirane većine iz članka 16. stavka 4. UEU‑a, što je istaknuto u članku 3. stavku 1. Protokola br. 36. U trećem se razdoblju kvalificirana većina definira kako je predviđeno u članku 16. stavku 4. UEU‑a bez mogućnosti da se zatraži drugačiji način izračuna glasova.

47      Stoga, suprotno onomu što smatra Komisija, članak 3. stavak 2. Protokola br. 36 nije iznimka od pravila utvrđenog u članku 16. stavku 4. UEU‑a, već predstavlja prijelaznu odredbu kojom se uređuje jedna od triju prijelaznih faza koje su se primjenjivale uzastopno nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona. Njezina prijelazna priroda potvrđuje se jedinom uvodnom izjavom Protokola br. 36 (vidjeti točku 38. ove presude), kao i tekstom naslova Protokola br. 36 o „prijelaznim odredbama” i tekstom članka 16. stavka 5. UEU‑a, kojim se predviđa da se protokolom utvrđuju „[p]rijelazne odredbe” za razdoblje od 1. studenoga 2014. do 31. ožujka 2017.

48      Međutim, tumačenje iz točke 42. ove presude u skladu je sa zahtjevima iz članka 16. stavka 5. UEU‑a, na temelju kojeg je donesen članak 3. stavak 2. Protokola br. 36. Naime, u skladu s tim tumačenjem, članak 3. stavak 2. navedenog protokola, s jedne strane, bio je primjenjiv od 1. studenoga 2014. do 31. ožujka 2017. jer je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za primjenu kvalificirane većine definiran u stavku 3. istog članka bio 31. ožujka 2017. i, s druge strane, bio je prijelazan jer je glasovanje tom kvalificiranom većinom uslijedilo samo za nacrte akta za koje je takav zahtjev podnesen tijekom navedenog razdoblja. Stoga Komisija pogrešno smatra da članak 16. stavak 5. UEU‑a zahtijeva da se kvalificirana većina definirana u članku 3. stavku 3. Protokola br. 36 primjenjuje samo na glasovanja od 1. prosinca 2009. do 31. listopada 2014. Isto tako, Republika Poljska neosnovano tvrdi da se područje primjene članka 16. stavka 5. UEU‑a ne odnosi na definiciju kvalificirane većine.  

49      U svakom slučaju, kao što pokazuju ta različita tumačenja stranaka, tekst članka 16. stavka 5. UEU‑a toliko je nedvosmislen da ne dopušta pobijanje tumačenja iz točke 42. ove presude.

50      Suprotno onomu što tvrdi Komisija, tumačenje utvrđeno u točki 42. ove presude također je u skladu sa zahtjevom koji proizlazi iz ustaljene sudske prakse prema kojoj prijelaznu odredbu treba usko tumačiti (vidjeti presudu od 27. veljače 2019., Grčka/Komisija, C‑670/17 P, EU:C:2019:145, t. 52. i navedenu sudsku praksu; vidjeti u tom smislu i presudu od 28. listopada 2010., Komisija/Poljska, C‑49/09, EU:C:2010:644, t. 41. i navedenu sudsku praksu). Naime, s jedne strane, u okviru ovog tumačenja, primjena članka 3. stavka 2. Protokola br. 36 podvrgnuta je točno određenom vremenskom ograničenju (vidjeti točku 48. ove presude) i stoga jamči njezin prijelazni karakter (vidjeti točku 38. ove presude). S druge strane, navedeno je tumačenje nužno da bi država članica mogla učinkovito i stvarno izvršavati svoje pravo do posljednjeg dana roka predviđenog člankom 3. stavkom 2. Protokola br. 36 (vidjeti t. 40. i 41. ove presude) i stoga ne prekoračuje ono što je nužno za osiguranje ostvarenja tog prava.

51      Usto, Komisija neosnovano ističe da se tumačenjem iz točke 42. ove presude članku 16. stavku 4. UEU‑a i odborskom postupku, kojima se osnažuje demokratski legitimitet i predstavništvo građana, oduzima njihov korisni učinak. U tom pogledu, valja istaknuti da je članak 3. stavak 2. Protokola br. 36 također obuhvaćen primarnim pravom i da Komisija mora jamčiti njegov korisni učinak na isti način kao za Ugovore, tako da ga se ne smije zanemariti u korist prijevremene primjene članka 16. stavka 4. UEU‑a.

52      Prema tome, kontekstualna analiza potvrđuje tumačenje članka 3. stavka 2. Protokola br. 36, kako je navedeno u točki 42. ove presude.

53      Kao peto, valja istaknuti da je to tumačenje potkrijepljeno načelom pravne sigurnosti koje zahtijeva, s jedne strane, da su pravna pravila jasna i precizna i, s druge strane, da je njihova primjena predvidljiva za pojedince. Preciznije, spomenuto načelo zahtijeva da propis omogućava zainteresiranim osobama da znaju točan opseg obveza koje im taj propis nameće i da potonje osobe mogu nedvojbeno znati svoja prava i obveze te da se posljedično mogu ponašati u skladu s njima (vidjeti presudu od 1. srpnja 2014., Ålands Vindkraft, C‑573/12, EU:C:2014:2037, t. 127. i 128. i navedenu sudsku praksu).

54      U tom pogledu, Komisija ne može tvrditi da bi primjena prijelazne odredbe koja ovisi samo o jednostranom zahtjevu države članice omogućila vremenski neograničenu primjenu te odredbe s obzirom na to da bi, s formalnog gledišta, akt i dalje bio predmet rasprava Vijeća sve dok ga Komisija ne povuče. Tim se argumentom zanemaruje ne samo činjenica da je primjena prijelazne odredbe uvjetovana jedinom pretpostavkom da država članica u tu svrhu podnese zahtjev, koji je vremenski ograničen, s obzirom na to da se mora podnijeti najkasnije do 31. ožujka 2017., nego i činjenica da rasprave koje dovode do glasovanja okončavaju primjenu te prijelazne odredbe, tako da ona nije neograničena.

55      Nasuprot tomu, Komisijino tumačenje koje podvrgava primjenu prijelazne odredbe kumulativnim zahtjevima podnošenja zahtjeva države članice i provođenjem glasovanja najkasnije 31. ožujka 2017. dovelo bi, na kraju prijelaznog razdoblja, do nesigurnosti u pogledu vremenske primjene kvalificirane većine prema definiciji iz članka 3. stavka 3. Protokola br. 36. Naime, iako se trajanje radova na nacrtu akta može razlikovati, država članica koja se koristi pravom koje joj je dodijeljeno tom odredbom tijekom prijelaznog razdoblja, prije svega kad je datum njezina zahtjeva blizu 31. ožujka 2017., nije sigurna da će se stvarno glasovati prema navedenim pravilima. U slučaju da se radovi na nacrtu akta nastave nakon 31. ožujka 2017., Komisijino bi tumačenje dovelo do toga da bi se trebalo glasovati kvalificiranom većinom iz članka 16. stavka 4. UEU‑a, dok bi završetak radova prije tog datuma i mogućnost glasovanja prije 31. ožujka 2017. doveli do primjene kvalificirane većine iz članka 3. stavka 3. Protokola br. 36. Osim toga, takvo bi tumačenje dovelo ne samo do nepredvidivosti, već bi moglo dovesti i do zlouporabe dotične prijelazne odredbe određivanjem datuma glasovanja nakon 31. ožujka 2017.

56      S obzirom na sva prethodna razmatranja, članak 3. stavak 2. Protokola br. 36 treba tumačiti na način da je za donošenje nacrta akta donesenog u skladu s pravilima kvalificirane većine utvrđenima u članku 3. stavku 3. Protokola br. 36, koji odgovaraju onima iz Ugovora iz Nice, dovoljno da država članica zatraži primjenu tih pravila između 1. studenoga 2014. i 31. ožujka 2017. a da pritom o nacrtu predmetnog akta ne treba i glasovati u tom razdoblju.

57      U ovom slučaju, budući da je Republika Poljska podnijela zahtjev na temelju članka 3. stavka 2. Protokola br. 36, 30. ožujka 2017., navedena pravila trebala su se primijeniti prilikom glasovanja o nacrtu pobijane odluke 28. travnja 2017.

58      Iz sudske prakse proizlazi da je nepoštovanje načina glasovanja povreda bitnih postupovnih pravila u smislu članka 263. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 23. veljače 1988., Ujedinjena Kraljevina/Vijeće, 68/86, EU:C:1988:85, t. 49.; od 28. travnja 2015., Komisija/Vijeće, C‑28/12, EU:C:2015:282, t. 55., i od 20. rujna 2017., Tilly‑Sabco/Komisija, C‑183/16 P, EU:C:2017:704, t. 115.), koja nužno dovodi do poništenja akta koji sadržava takvu manjkavost, neovisno o tome je li ta povreda nanijela štetu osobi koja se na nju poziva (vidjeti u tom smislu presude od 6. travnja 2000., Komisija/ICI, C‑286/95 P, EU:C:2000:188, t. 52.; od 21. rujna 2017., Feralpi/Komisija, C‑85/15 P, EU:C:2017:709, t. 45. do 47., i od 8. rujna 2016., Goldfish i dr./Komisija, T‑54/14, EU:T:2016:455, t. 47.).

59      Stoga pitanja je li Komisija mogla organizirati to glasovanje prije 1. travnja 2017. i je li Republika Poljska mogla zatražiti da se navedeno glasovanje provede prije tog datuma nisu relevantna. U svakom slučaju, uzimajući u obzir rezultat glasovanja kako je naveden u točki 13. ove presude, primjenom pravila kvalificirane većine koja su definirana u članku 3. stavku 3. Protokola br. 36, nije dosegnut prag potreban za donošenje nacrta pobijane odluke.

60      Prema tome, valja prihvatiti prvi tužbeni razlog i poništiti pobijanu odluku, a da pritom nije potrebno ispitivati ostale tužbene razloge na koje se poziva tužitelj.

 Vremenski učinci poništenja pobijane odluke

61      Članak 264. drugi stavak UFEU‑a predviđa da sud Unije, ako to smatra potrebnim, navodi koji se učinci akta koji je proglasio ništavim smatraju konačnima. Ta se odredba osobito tumačila na način da omogućuje, zbog razloga pravne sigurnosti (vidjeti u tom smislu presude od 20. rujna 2017., Tilly‑Sabco/Komisija, C‑183/16 P, EU:C:2017:704, t. 124., i od 4. rujna 2018., Komisija/Vijeće (Sporazum s Kazahstanom), C‑244/17, EU:C:2018:662, t. 52.), ali također iz razloga kojima se želi izbjeći nedosljednost ili nazadovanje u primjeni politika koje provodi ili podržava Unija, kao u području zaštite okoliša ili javnog zdravlja, (vidjeti u tom smislu presude od 25. veljače 1999., Parlament/Vijeće, C‑164/97 i C‑165/97, EU:C:1999:99, t. 22. do 24., i od 16. travnja 2015., Parlament/Vijeće, C‑317/13 i C‑679/13, EU:C:2015:223, t. 72. do 74.), da se učinci poništenog akta održavaju na snazi u razumnom roku.

62      U ovom slučaju, kad ih je Opći sud na raspravi ispitao o eventualnoj vremenskoj prilagodbi učinaka poništenja koje bi mogao izreći, Republika Poljska tomu se protivila, dok je Komisija zatražila takvu prilagodbu u slučaju poništenja pobijane odluke.

63      Uzimajući u obzir činjenicu da RE‑NRT utvrđen pobijanom odlukom služi, kao što je to navedeno u točki 1. ove presude, kao temelj za određivanje uvjeta za izdavanje dozvole za rad VUL‑ova od strane nacionalnih tijela, poništenje pobijane odluke s neposrednim učinkom moglo bi ugroziti jedinstvene uvjete dozvole za tu vrstu postrojenja u Uniji i postojala bi opasnost od pravne nesigurnosti zainteresiranih strana, osobito gospodarskih subjekata koji upravljaju VUL‑ovima, do stupanja na snagu nove odluke o zaključcima o NRT‑u.

64      Osim toga, poništenje pobijane odluke s neposrednim učinkom bilo bi protivno ciljevima osiguravanja visoke razine zaštite okoliša i poboljšanja kvalitete okoliša, kako su predviđeni u članku 191. stavku 2. UFEU‑a, članku 37. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i uvodnim izjavama 2. i 44. te članku 1. Direktive 2010/75, kojima pobijana odluka doprinosi.

65      Slijedom toga, valja održati na snazi učinke pobijane odluke do stupanja na snagu, u razumnom roku koji ne može biti dulji od dvanaest mjeseci računajući od dana objave ove presude, novog akta koji će je zamijeniti i koji će se donijeti u skladu s pravilima kvalificirane većine predviđenima u članku 3. stavku 3. Protokola br. 36.

 Troškovi

66      Na temelju članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, istoj valja naložiti snošenje troškova postupka sukladno zahtjevu Republike Poljske.

67      Članak 138. stavak 1. Poslovnika Suda propisuje da države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Slijedom toga, Kraljevina Belgija, Republika Bugarska, Francuska Republika, Mađarska i Kraljevina Švedska snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (treće prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se Provedbena odluka Komisije (EU) 2017/1442 od 31. srpnja 2017. o utvrđivanju zaključaka o najboljim raspoloživim tehnikama (NRTi) za velike uređaje za loženje u skladu s Direktivom 2010/75/EU Europskog parlamenta i Vijeća.

2.      Održavaju se na snazi učinci Provedbene odluke koja je poništena na temelju točke 1. ove izreke, do stupanja na snagu, u razumnom roku koji ne može biti dulji od dvanaest mjeseci računajući od dana objave ove presude, novog akta koji će je zamijeniti i koji će se donijeti u skladu s pravilima kvalificirane većine predviđenima u članku 3. stavku 3. Protokola (br. 36) o prijelaznim odredbama.

3.      Europska komisija će osim vlastitih troškova snositi i troškove Republike Poljske.

4.      Kraljevina Belgija, Republika Bugarska, Francuska Republika, Mađarska i Kraljevina Švedska snosit će vlastite troškove.

Collins

Kreuschitz

Csehi

De Baere

 

      Steinfatt

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 27. siječnja 2021.

Potpisi


*      Jezik postupka: poljski