PRESUDA SUDA (osmo vijeće)
9. ožujka 2023.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Uredba (EU) br. 952/2013 – Carinski zakonik Unije – Pravna sredstva – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka 2005/212/PUP – Krijumčarenje – Imovina u vlasništvu treće strane zaplijenjena u okviru prekršajnog postupka – Nacionalno zakonodavstvo koje isključuje tu treću stranu iz kategorije osoba koje su ovlaštene podnijeti tužbu protiv odluke o administrativnoj sankciji kojom se nalaže zapljena”
U predmetu C‑752/21,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Administrativen sad – Haskovo (Upravni sud u Haskovu, Bugarska), odlukom od 17. studenoga 2021., koju je Sud zaprimio 7. prosinca 2021., u postupku
JP EOOD
protiv
Otdel „Mitničesko razsledvane i razuznavane”/MRR/v TD „Mitnica Burgas”,
uz sudjelovanje:
Okražna prokuratura – Haskovo,
SUD (osmo vijeće),
u sastavu: M. Safjan (izvjestitelj), predsjednik vijeća, N. Jääskinen i M. Gavalec, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Campos Sánchez‑Bordona,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Europsku komisiju, F. Moro i I. Zaloguin, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 22. stavka 7. i članaka 29. i 44. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269, str. 1. i ispravci SL 2013., L 287, str. 90., SL 2015., L 70, str. 64., SL 2016., L 267, str. 2., SL 2018., L 294, str. 44. i SL 2022., L 43, str. 93., u daljnjem tekstu: Carinski zakonik Unije), članka 4. Okvirne odluke Vijeća 2005/212/PUP od 24. veljače 2005. o oduzimanju imovinske koristi, sredstava i imovine pribavljene kaznenim djelom (SL 2005., L 68, str. 49.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 87.) i članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između JP EOOD‑a, trgovačkog društva bugarskog prava i Otdela „Mitničesko razsledvane i razuznavane”/MRR/v TD „Mitnica Burgas” (Odjel teritorijalne carinske uprave u Burgasu, Bugarska) o odluci potonjeg kojom je u korist Bugarske Države zaplijenjeno prijevozno vozilo u vlasništvu društva JP, koje je služilo za krijumčarenje robe.
Pravni okvir
Pravo Unije
Okvirna odluka 2005/212
3 U skladu s uvodnom izjavom 1. Okvirne odluke 2005/212:
„Glavni motiv prekograničnog organiziranog kriminala je financijska dobit. Kako bi se postigla učinkovitost, svaki pokušaj sprečavanja i borbe protiv takvog oblika kriminala mora se, stoga, usredotočiti na praćenje, zamrzavanje, zapljenu i oduzimanje imovinske koristi od kaznenih djela. Međutim, to je otežano, između ostalog, kao posljedica razlika u zakonima država članica na tom području.”
4 Člankom 1. te okvirne odluke naslovljenim „Definicije” u četvrtoj alineji određuje se:
„Za potrebe ove Okvirne odluke:
[…]
– ‚oduzimanje’ znači kazna ili mjera, koju je odredio sud nakon postupka u vezi s kaznenim djelom ili kaznenim djelima, a rezultira konačnim oduzimanjem imovine.”
5 Člankom 2. navedene okvirne odluke naslovljenim „Oduzimanje” predviđa se:
„1. Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi mogla oduzeti, u cijelosti ili djelomično, sredstva i imovinsku korist od kaznenih djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od više od jedne godine, ili imovinu u vrijednosti koja odgovara takvoj imovinskoj koristi.
[…]”
6 U skladu s člankom 4. te okvirne odluke naslovljenim „Pravna sredstva”:
„Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da zainteresirane stranke na koje utječu mjere na temelju članaka 2. i 3. imaju učinkovita pravna sredstva kako bi štitile svoja prava.”
Carinski zakonik Unije
7 Člankom 5. Carinskog zakonika Unije naslovljenim „Definicije” predviđa se:
„Za potrebe [Carinskog] zakonika [Unije] primjenjuju se sljedeće definicije:
1. ‚carinska tijela’ znači carinske uprave država članica koje su odgovorne za primjenu carinskog zakonodavstva i sva ostala nadležna tijela koja prema nacionalnom pravu imaju ovlasti primijeniti određene carinske propise;
2. ‚carinsko zakonodavstvo’ znači skup zakona koji se sastoji od sljedećeg:
(a) Zakonika i odredbi koje ga dopunjuju ili provode i donesene su na razini Unije ili na nacionalnoj razini;
(b) Zajedničke carinske tarife;
(c) propisa koji uspostavljaju sustav Unije za oslobođenje od carina;
(d) međunarodnih sporazuma koji sadrže carinske odredbe, u mjeri u kojoj se primjenjuju u Uniji;
[…]
39. ‚odluka’ znači svaka radnja kojom carinska tijela u skladu s carinskim zakonodavstvom donose odluku o određenom slučaju i koja proizvodi učinke za dotičnu osobu ili osobe;
[…]”
8 Člankom 22. tog zakonika naslovljenim „Odluke koje se donose na temelju zahtjeva” u stavku 7. određuje se:
„Odluka koja štetno utječe na podnositelja zahtjeva navodi razloge na kojima se temelji i upućuje na pravo na žalbu iz članka 44.”
9 Člankom 29. navedenog zakonika naslovljenim „Odluke koje se donose bez prethodnog zahtjeva” određuje se:
„Osim kad carinsko tijelo djeluje kao pravosudno tijelo, članak 22. stavci 4., 5., 6. i 7., članak 23. stavak 3. i članci 26., 27. i 28. primjenjuju se i na odluke koje donose carinska tijela bez prethodnog zahtjeva od strane dotične osobe.”
10 U članku 42. tog zakonika naslovljenom „Primjena sankcija” navodi se:
„1. Svaka država članica predviđa sankcije za nepoštovanje carinskog zakonodavstva. Takve sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćujuće.
2. Ako se primjenjuju administrativne sankcije, one mogu, među ostalim, imati jedan od sljedećih oblika ili oba:
(a) novčanu kaznu koju naplaćuju carinska tijela, uključujući po potrebi poravnanje, koje se primjenjuje umjesto kaznenih sankcija;
(b) opoziv, suspenziju ili izmjenu svih odobrenja koje dotična osoba ima.
3. Države članice obavješćuju [Europsku k]omisiju u roku od 180 dana od dana primjene ovog članka, kako je određen u skladu s člankom 288. stavkom 2., o važećim nacionalnim odredbama, kako je predviđeno u stavku 1. ovog članka, i obavješćuju je bez odgađanja o svim naknadnim izmjenama koje utječu na te odredbe.”
11 U skladu s člankom 43. Carinskog zakonika Unije naslovljenim „Odluke koje donose pravosudna tijela”:
„Članci 44. i 45. ne primjenjuju se na žalbe koje se podnose u svrhu poništavanja, opoziva ili izmjene odluke koja se odnosi na primjenu carinskog zakonodavstva, a koju donose pravosudna tijela ili carinska tijela koja djeluju kao pravosudna tijela.”
12 Člankom 44. tog zakonika naslovljenim „Pravo žalbe” određuje se:
„1. Svaka osoba ima pravo na žalbu protiv svih odluka koje donesu carinska tijela i koje se odnose na primjenu carinskog zakonodavstva, koje se te osobe tiču izravno i pojedinačno.
[…]
2. Pravo na žalbu može se ostvariti u najmanje dva koraka:
(a) najprije, pri carinskim tijelima ili pravosudnom tijelu ili drugom tijelu koje država članica odredi u tu svrhu;
(b) naknadno, pri višemu neovisnom tijelu, koje može biti pravosudno tijelo ili odgovarajuće specijalizirano tijelo, u skladu s važećim odredbama u državama članicama.
3. Žalba se ulaže u državi članici u kojoj je odluka donesena ili zatražena.
4. Države članice jamče da žalbeni postupak omogućava brzu potvrdu ili ispravku odluka koje donose carinska tijela.”
Direktiva 2014/42/EU
13 Člankom 2. Direktive 2014/42/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u Europskoj uniji (SL 2014., L 127, str. 39. i ispravak SL 2014., L 138, str. 114.) naslovljenim „Definicije” predviđa se:
„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
4. ‚oduzimanje’ znači konačno oduzimanje imovine koje je odredio sud u vezi s kaznenim djelom;
[…]”
14 Člankom 14. te direktive naslovljenim „Zamjena Zajedničke akcije 98/699/PUP i određenih odredbi okvirnih odluka 2001/500/PUP i 2005/212/PUP” u stavku 1. predviđa se:
„[…] članci 3. i 4. Okvirne odluke 2001/500/PUP [Vijeća od 26. lipnja 2001. o pranju novca, identifikaciji, praćenju, zamrzavanju, pljenidbi i oduzimanju imovine i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima (SL 2001., L 182., str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 58.)] te članak 1. prve četiri alineje i članak 3. Okvirne odluke 2005/212/PUP zamjenjuju se ovom Direktivom za države članice obvezane ovom Direktivom, ne dovodeći u pitanje obveze tih država članica u vezi s rokovima za prenošenje okvirnih odluka u nacionalno pravo.”
Bugarsko pravo
ZM
15 Člankom 231. zakona za mitnicite (Zakon o carini) (DV br. 15 od 6. veljače 1998.), u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: ZM), propisuje se:
„Odluke o administrativnoj sankciji donosi direktor Carinske agencije ili službenici koje je on imenovao.”
16 U skladu s člankom 232. ZM‑a:
„(1) Kada je počinitelj djela nepoznat, zapisnik potpisuje onaj tko ga je izradio i svjedok te se on ne dostavlja. U tom slučaju donosi se odluka o administrativnoj sankciji koja stupa na snagu u trenutku njezina donošenja.
[…]”
17 Člankom 233. tog zakona određuje se:
„(1) Svatko tko unosi ili prevozi robu preko državne granice bez znanja i odobrenja carinske uprave ili to pokuša kažnjava se, ako počinjeno djelo ne predstavlja kazneno djelo, novčanom kaznom zbog krijumčarenja u iznosu od 100 do 200 % carinske vrijednosti robe pri uvozu, a u slučaju izvoza u visini vrijednosti robe.
[…]
(8) Prijevozna sredstva ili spremnici koji su upotrijebljeni za prijevoz ili unos robe koja je predmet krijumčarenja zaplijenit će se u korist države bez obzira na vlasničke odnose, osim ako njihova vrijednost očigledno nije razmjerna vrijednosti predmeta krijumčarenja.”
ZANN
18 Člankom 59. zakona za administrativnite narušenia i nakazania (Zakon o administrativnim prekršajima i sankcijama) (DV br. 92 od 28. studenoga 1969.), u verziji primjenjivoj na činjenice iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: ZANN), određuje se:
„(1) Odluka o administrativnoj sankciji i elektronički zapis mogu se pobijati pred Rajonen sadom (Općinski sud) na čijem je području djelo počinjeno ili dovršeno, a u slučaju djela počinjenih u inozemstvu pred Sofijskim rajonen sadom (Sofijski općinski sud).
(2) Počinitelj djela i osoba koja zahtijeva naknadu štete mogu podnijeti žalbu protiv te odluke u roku od sedam dana od njezine dostave, a državno odvjetništvo može podnijeti prigovor protiv te odluke u roku od dva tjedna od njezina donošenja.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
19 Dana 11. srpnja 2020. bugarska carinska tijela utvrdila su pokušaj prijevoza, bez odobrenja, iz Turske u Bugarsku brizgaljki za automobile ukrcanih na teško teretno vozilo i spojenu poluprikolicu.
20 Okražna prokuratura – Haskovo (Okružno državno odvjetništvo u Haskovu, Bugarska) otvorila je kaznenu istragu za kvalificirano kazneno djelo krijumčarenja. Međutim, odlukom od 15. prosinca 2020. državni odvjetnik Okružnog državnog odvjetništva u Haskovu obustavio je kazneni postupak zbog nedostatka dokaza.
21 Istom prilikom spis je upućen Službi za carinske potrage i istrage kako bi ona ocijenila svrsishodnost pokretanja postupka prekršajne odgovornosti na temelju ZM‑a.
22 S obzirom na to da nije mogao utvrditi počinitelja kaznenog djela, voditelj Odjela teritorijalne carinske uprave u Burgasu donio je 22. veljače 2021. odluku o administrativnoj sankciji protiv nepoznatog počinitelja na temelju članka 232. stavka 1. ZM‑a. Prema potonjoj odredbi, kada je počinitelj kaznenog djela nepoznat, odluka o administrativnoj sankciji stupa na snagu u trenutku njezina donošenja.
23 Tom odlukom nepoznatom počinitelju oduzet je posjed automobilskih brizgaljki koje su zaplijenjene u korist Bugarske Države. Njome su bugarska carinska tijela, u skladu s člankom 233. stavkom 8. ZM‑a, u korist države zaplijenila teško teretno vozilo i spojenu poluprikolicu u ukupnoj vrijednosti od 111 604,20 bugarskih leva (BGN) (oko 57 300 eura), oboje u vlasništvu društva JP.
24 To društvo podnijelo je žalbu protiv te odluke Rajonen sadu Svilengrad (Okružni sud u Svilengradu, Bugarska), koji je rješenjem od 20. travnja 2021. odbacio tu žalbu kao nedopuštenu jer navedeno društvo nije imalo pravni interes.
25 Taj sud smatrao je, s jedne strane, da pravo podnošenja žalbe protiv odluke o kojoj je riječ u glavnom postupku ima, u skladu s člankom 59. stavkom 2. ZANN‑a, počinitelj kaznenog djela i osoba koja zahtijeva naknadu štete, a državno odvjetništvo ima pravo podnijeti prigovor. S druge strane, presudio je da je, s obzirom na to da je dotična odluka o administrativnoj sankciji donesena protiv nepoznatog počinitelja, ona u skladu s člankom 232. stavkom 1. ZM‑a stupila na snagu u trenutku donošenja te da protiv nje nije dopuštena žalba.
26 Društvo JP podnijelo je žalbu protiv tog rješenja Administrativen sadu – Haskovo (Upravni sud u Haskovu, Bugarska), sudu koji je uputio zahtjev, ističući da mu je, iako je treća strana koja nije uključena u prekršajni postupak, nastala imovinska šteta prilikom zapljene njegove imovine a da mu pritom nije pružena stvarna prilika da brani svoja prava i svoje legitimne interese.
27 Taj sud potvrđuje da bugarsko pravo ne predviđa pravo na žalbu kada je, kao u glavnom predmetu, odluka o administrativnoj sankciji donesena protiv nepoznatog počinitelja. Naime, u takvom slučaju iz članka 232. stavka 1. ZM‑a izričito proizlazi da protiv takve odluke nije dopuštena žalba.
28 Stoga navedeni sud dvoji o usklađenosti nacionalnih propisa, s jedne strane, s Carinskim zakonikom Unije i, s druge strane, s Okvirnom odlukom 2005/212, pod pretpostavkom da se potonja primjenjuje i na situacije u kojima počinjeno djelo nije kazneno djelo.
29 U tim je okolnostima Administrativen sad – Haskovo (Upravni sud u Haskovu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 44. [stavak] 1. [Carinskog zakonika Unije], u vezi s člankom 13. [Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950.] i člankom 47. [Povelje] tumačiti na način da nije dopuštena nacionalna odredba poput one iz članka 59. stavka 2. [ZANN‑a] prema kojoj krug osoba ovlaštenih na podnošenje žalbe protiv odluke o administrativnoj sankciji ne obuhvaća vlasnika predmeta zaplijenjenih navedenom odlukom koji nije počinio inkriminirano djelo?
2. Treba li odredbe članka 22. [stavka] 7. [i članaka] 29. i 44. [Carinskog zakonika Unije] u vezi s člankom 13. [Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda] i člankom 47. Povelje tumačiti na način da nije dopuštena nacionalna odredba poput članka 232. stavka 1. [ZM‑a] kojom se isključuje mogućnost žalbe protiv odluke o administrativnoj sankciji donesenoj protiv nepoznatog počinitelja ako se tom odlukom prema nacionalnom pravu u korist države može naložiti zapljena imovine koja pripada trećoj strani koja ne sudjeluje u prekršajnom postupku?
3. Treba li članak 4. Okvirne odluke [2005/212] u vezi s člankom 47. Povelje per argumentum a fortiori tumačiti na način da je on primjenjiv i u situacijama u kojima počinjeno djelo nije kazneno djelo? I treba li navedenu odredbu tumačiti na način da se njome ne dopušta odredba nacionalnog prava poput članka 59. stavka 2. ZANN‑a, koja isključuje vlasnika zaplijenjene imovine iz kruga osoba ovlaštenih na podnošenje žalbe, odnosno nacionalna odredba kojom se, poput članka 232. ZM‑a, izričito predviđa da nije dopuštena žalba protiv odluke kojom se prema nacionalnom pravu može naložiti zapljena imovina treće strane, koja ne sudjeluje u prekršajnom postupku?”
O prethodnim pitanjima
Prvo i drugo pitanje
30 Svojim prvim i drugim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 44. Carinskog zakonika Unije tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se ne predviđa pravo žalbe protiv odluke o administrativnoj sankciji za osobu čija je imovina zaplijenjena na temelju takve odluke, ali koju se u toj odluci nije smatralo počiniteljem prekršaja koji je povezan s izrečenom sankcijom.
31 U tom pogledu valja istaknuti da se člankom 44. tog zakonika predviđa da svaka osoba ima pravo na žalbu protiv svih odluka koje donesu carinska tijela i koje se odnose na primjenu carinskog zakonodavstva, koje se te osobe tiče izravno i pojedinačno.
32 Kada je riječ o pojmu „odluka”, na koji se poziva ta odredba, on je u članku 5. točki 39. navedenog zakonika definiran kao „svaka radnja kojom carinska tijela u skladu s carinskim zakonodavstvom donose odluku o određenom slučaju i koja proizvodi učinke za dotičnu osobu ili osobe;” uz pojašnjenje da carinsko zakonodavstvo obuhvaća, među ostalim, u skladu s točkom 2. tog članka, Carinski zakonik Unije i odredbe koje ga dopunjuju ili provode na nacionalnoj razini.
33 U ovom slučaju, iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da odluka o administrativnoj sankciji o kojoj je riječ u glavnom postupku, koju su carinska tijela donijela kada su odlučivala o posebnom slučaju krijumčarenja, ima pravne učinke na društvo JP jer je imovina te pravne osobe kao „dotične osobe” zaplijenjena. Iz toga slijedi da je riječ o „odluci” u smislu članka 5. točke 39. Carinskog zakonika Unije.
34 Valja dodati, s jedne strane, da se člankom 42. stavkom 1. tog zakonika određuje da su države članice dužne predvidjeti sankcije za nepoštovanje carinskog zakonodavstva, tako da je odluka kojom se u slučaju krijumčarenja poput onog utvrđenog u glavnom predmetu izriče takva sankcija, osobito zapljena imovine, odluka o primjeni carinskog zakonodavstva u smislu članka 44. navedenog zakonika.
35 S druge strane, iako se čini da odluka o administrativnoj sankciji o kojoj je riječ u glavnom postupku nije formalno upućena društvu JP, a što je okolnost koju treba ispitati sud koji je uputio zahtjev, ona ipak proizvodi izravne pravne učinke na to društvo jer je njegova imovina zaplijenjena na temelju te odluke. Slijedom toga valja smatrati da se navedena odluka izravno i pojedinačno tiče društva JP, u smislu članka 44. tog zakonika.
36 Iz toga slijedi da se odluka o administrativnoj sankciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku u skladu s člankom 44. Carinskog zakonika Unije mora moći pobijati žalbom tako da se taj zakonik protivi nacionalnom propisu kojim se ne predviđa pravo podnošenja žalbe protiv takve odluke za osobu koje se ona osobno i pojedinačno tiče.
37 S obzirom na sve te razloge, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 44. Carinskog zakonika Unije treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se ne predviđa pravo žalbe protiv odluke o administrativnoj sankciji za osobu čija je imovina zaplijenjena na temelju takve odluke, ali koju se u toj odluci nije smatralo počiniteljem prekršaja koji je povezan s izrečenom sankcijom.
Treće pitanje
38 Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. Okvirne odluke 2005/212 tumačiti na način da se primjenjuje na odluku o djelu koje nije kazneno djelo i, u slučaju potvrdnog odgovora, da se protivi nacionalnom propisu kojim se predviđa da treća strana čija se imovina može zaplijeniti u okviru prekršajnog postupka nema pravo na žalbu protiv te odluke.
39 U tom pogledu valja istaknuti da se člankom 2. Okvirne odluke 2005/212, na koji se poziva njezin članak 4., predviđa da svaka država članica mora poduzeti potrebne mjere kako bi mogla oduzeti, u cijelosti ili djelomično, sredstva i imovinsku korist od kaznenih djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od više od jedne godine, ili imovinu u vrijednosti koja odgovara takvoj imovinskoj koristi.
40 Iz teksta tog članka proizlazi da je materijalno područje primjene navedene okvirne odluke, kao što to također proizlazi iz samog naslova i njezine uvodne izjave 1. koji upućuju na „oduzimanj[e] imovinske koristi, sredstava i imovine pribavljen[ih] kaznenim djelom” i na „organizirani kriminal”, ograničeno na kaznena djela, tako da se ta okvirna odluka ne primjenjuje na odluku koja nije obuhvaćena postupkom niti se nastavlja na postupak koji se odnosi na jedno ili više kaznenih djela (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2020., „Agro In 2001”, C‑234/18, EU:C:2020:221, t. 61.).
41 To isto područje primjene ograničeno je i u tom smislu da obuhvaća samo kaznena djela određene težine, odnosno ona za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od više od jedne godine.
42 Kada je riječ o pojmu „oduzimanje”, nije prikladno pozvati se na definiciju iz članka 1. četvrte alineje Okvirne odluke 2005/212, nego na definiciju iz članka 2. točke 4. Direktive 2014/42, jer je ta direktiva, na temelju njezina članka 14. stavka 1., zamijenila, među ostalim, prve četiri alineje članka 1. te okvirne odluke (presuda od 10. studenoga 2022., DELTA STROY 2003, C‑203/21, EU:C:2022:865, t. 30.).
43 U skladu s člankom 2. točkom 4. te direktive, oduzimanje je „konačno oduzimanje imovine koje je odredio sud u vezi s kaznenim djelom”.
44 Međutim, valja utvrditi da je, s jedne strane, u glavnom predmetu odluka o administrativnoj sankciji donesena nakon upravnog postupka koji se nije odnosio na jedno ili više kaznenih djela, a kamoli na kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od više od jedne godine, kako se to zahtijeva člankom 2. Okvirne odluke 2005/212.
45 S druge strane, iz spisa kojim Sud raspolaže također proizlazi da su tu odluku donijela bugarska carinska tijela, a ne sud, kako se to zahtijeva člankom 2. točkom 4. Direktive 2014/42.
46 Slijedom toga, Okvirna odluka 2005/212 nije materijalno primjenjiva u situaciji u kojoj počinjeno djelo nije kazneno djelo.
47 S obzirom na to da je materijalno područje primjene te okvirne odluke jasno definirano i da je ona donesena kako bi se uspostavila zajednička minimalna pravila u jako ograničenom području, koje se pak odnosi na suradnju u kaznenim stvarima, ona nije ni po analogiji materijalno primjenjiva na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku.
48 S obzirom na sve te razloge, na treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. Okvirne odluke 2005/212 treba tumačiti na način da se ne primjenjuje na odluku koja se odnosi na djelo koje nije kazneno djelo.
Troškovi
49 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje:
1. Članak 44. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije
treba tumačiti na način da mu se:
protivi nacionalni propis kojim se ne predviđa pravo žalbe protiv odluke o administrativnoj sankciji za osobu čija je imovina zaplijenjena na temelju takve odluke, ali koju se u toj odluci nije smatralo počiniteljem prekršaja koji je povezan s izrečenom sankcijom.
2. Članak 4. Okvirne odluke Vijeća 2005/212/PUP od 24. veljače 2005. o oduzimanju imovinske koristi, sredstava i imovine pribavljene kaznenim djelom
treba tumačiti na način da se:
ne primjenjuje na odluku koja se odnosi na djelo koje nije kazneno djelo.
Potpisi