PRESUDA SUDA (sedmo vijeće)
10. rujna 2015.(*)
„Povreda obveze države članice – Članak 49. UFEU‑a – Sloboda poslovnog nastana – Javni bilježnici – Uvjet državljanstva – Članak 51. UFEU‑a – Povezanost s izvršavanjem javnih ovlasti“
U predmetu C‑151/14,
povodom tužbe zbog povrede obveze na temelju članka 258. UFEU‑a, podnesene 31. ožujka 2014.,
Europska komisija, koju zastupaju I. Rubene i H. Støvlbæk, u svojstvu agenata, s izabranom adresom za dostavu u Luxembourgu,
tužitelj,
protiv
Republike Latvije, koju zastupaju D. Pelše kao i I. Kalniņš i K. Freimanis, u svojstvu agenata,
tuženik,
koju podupire:
Češka Republika, koju zastupaju M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,
Mađarska, koju zastupaju M. Tátrai i M. Fehér, u svojstvu agenata,
intervenijenti,
SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: J.-C. Bonichot, predsjednik vijeća, A. Arabadjiev (izvjestitelj) i J. L. da Cruz Vilaça, suci,
nezavisni odvjetnik: P. Cruz Villalón,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez njegova mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom tužbom Europska komisija od Suda zahtijeva da utvrdi da time što je nametnula uvjet državljanstva za pristup javnobilježničkom zanimanju, Republika Latvija nije ispunila obveze koje ima na temelju članaka 49. i 51. UFEU‑a.
Pravni okvir
Opće uređenje javnobilježničkog zanimanja u Latviji
2 Organizacija javnog bilježništva uređena je Zakonom o javnom bilježništvu (Notariāta likums) od 9. srpnja 1993. (Latvijas Vēstnesis, 1993., br. 48, u daljnjem tekstu: Zakon o javnom bilježništvu).
3 Članak 1. stavak 2. tog zakona precizira da je njime uređena profesionalna i poslovna aktivnost javnih bilježnika, koji prema članku 238. istog zakona obavljaju slobodno zanimanje.
4 Prema članku 3. navedenog zakona smatra se da javni bilježnici obavljaju javnu službu. Na temelju njegova članka 5. podvrgnuti su isključivo zakonu i svoje dužnosti obavljaju potpuno neovisno.
5 Sukladno članku 8. stavku 1. Zakona o javnom bilježništvu javnog bilježnika imenuje, premješta i razrješuje ministar pravosuđa.
6 Što se tiče uvjeta za pristup javnobilježničkoj službi, članak 9. stavak 1. navedenog zakona propisuje da „javni bilježnici mogu biti osobe koje su državljani Republike Latvije“.
7 Na temelju članka 38. stavka 1. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik izvršava svoje funkcije na sudskom području svojeg poslovnog nastana. Sukladno članku 39. stavku 1. tog zakona javni bilježnik može pružiti pomoć osobama koje to zatraže i onda kad se njihovo boravište ili imovina, na koje se javnobilježnički akt odnosi, nalaze izvan tog područja.
8 Prema članku 39. stavku 2. navedenog zakona javni bilježnik ne može odbiti izvršavati svoje dužnosti osim u slučajevima predviđenima zakonom. Neovisno o tome, sukladno članku 40. istog zakona, obvezan je odbiti pružiti svoje usluge kad se od njega traži da sudjeluje u aktivnostima koje imaju očito protuzakonit ili nemoralan cilj.
Javnobilježničke djelatnosti u Latviji
9 Što se tiče različitih djelatnosti koje javni bilježnik obavlja u latvijskom pravnom poretku, njegova glavna zadaća jest sastavljanje javnih isprava.
10 Članak 82.1 Zakona o javnom bilježništvu propisuje da „kad utvrdi izjavu volje, javni bilježnik mora sastaviti javnu ispravu“, a članak 87.1 tog zakona među ostalim pojašnjava da je javni bilježnik dužan utvrditi volju stranaka prema ispravi i tekstu sporazuma te ih uputiti u eventualne pravne posljedice tog sporazuma.
11 Što se tiče izvršavanja javnobilježničkih akata, članak 107.4 navedenog zakona navodi da vjerovnik može javnom bilježniku podnijeti javnobilježnički akt radi ovrhe obveze u roku od godinu dana od dana njezina dospijeća. Ako dužnik smatra da je vjerovnikov zahtjev neosnovan, on može prema članku 107.9 istog zakona podnijeti tužbu sukladno odredbama članka 406. Zakonika o građanskom postupku (Latvijas Vēstnesis, 1998., br. 326/330).
12 Na temelju članaka 108. do 139. navedenog zakona javni bilježnik među ostalim ovjerava potpise, preslike i prijevode te potvrđuje točnost određenih činjenica, primjerice da je neka osoba živa.
13 Sukladno člancima 140. do 145. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik obavlja djelatnosti čuvanja novca, vrijednosnih papira i isprava.
14 U području nasljeđivanja članak 264. tog zakona propisuje da javni bilježnik mora sastaviti javnobilježnički akt kad preživjeli bračni drug i nasljednici koji su prihvatili nasljedstvo postignu sporazum. Članak 315. navedenog zakona pojašnjava da o svakom sporu u vezi s nasljeđivanjem treba odlučiti sud sukladno primjenjivim postupcima.
15 Članak 320. Zakona o javnom bilježništvu navodi da javni bilježnik može podijeliti ostavinu pod uvjetom da u tom pogledu ne postoji spor između nasljednika. Sukladno članku 250.1 stavku 1. Zakonika o građanskom postupku svaki spor mora se podnijeti sudu koji prema članku 250.2 stavku 3. tog zakonika može javnom bilježniku povjeriti nadzor nad provedbom podjele ostavine. U tom slučaju, članak 250.3 stavak 3. tog zakonika propisuje da javni bilježnik prilikom sastavljanja nacrta podjele ostavine mora poduzeti mjere kojima se omogućuje mirenje stranaka u pitanju i postizanje sporazuma među njima. Članak 250.3 stavak 5. istog zakonika precizira da javni bilježnik mora sudu podnijeti popis dobara, procjenu ostavine i nacrt podjele ostavine.
16 Što se tiče nadležnosti javnog bilježnika u području razvoda, članci 325. i 327. Zakona o javnom bilježništvu propisuju da javni bilježnik može razvesti brak u slučaju zajedničkog zahtjeva bračnih drugova ako nemaju zajedničke djece ni zajedničke imovine. U suprotnome, javni bilježnik može proglasiti razvod ako su dotične osobe prethodno sklopile ugovor o skrbi nad djetetom, uvjetima prava na kontakt s njime i sredstvima za njegovo uzdržavanje odnosno o podjeli imovine.
17 Članak 338. tog zakona precizira da javni bilježnik prosljeđuje informacije o međunarodnom razvodu ministarstvu vanjskih poslova.
Predsudski postupak
18 Dopisom od 12. listopada 2006. Komisija je opomenula Republiku Latviju da joj u roku od dva mjeseca treba podnijeti svoja očitovanja o usklađenosti uvjeta državljanstva traženog za pristup javnobilježničkom zanimanju u Latviji s člancima 49. i 51. UFEU‑a.
19 Republika Latvija je na to pismo opomene odgovorila dopisom od 21. prosinca 2006., u kojem je izložila razloge zbog kojih je s njezina gledišta članak 51. prvi stavak UFEU‑a primjenjiv na javne bilježnike.
20 Budući da je argumenti Republike Latvije nisu uvjerili, Komisija joj je dopisom od 17. listopada 2007. uputila obrazloženo mišljenje, na koje je Republika Latvija odgovorila dopisom od 3. siječnja 2008.
21 Dana 24. svibnja 2011., u presudama Komisija/Belgija (C‑47/08, EU:C:2011:334), Komisija/Francuska (C‑50/08, EU:C:2011:335), Komisija/Luksemburg (C‑51/08, EU:C:2011:336), Komisija/Austrija (C‑53/08, EU:C:2011:338), Komisija/Njemačka (C‑54/08, EU:C:2011:339) i Komisija/Grčka (C‑61/08, EU:C:2011:340), Sud je presudio da uvjet državljanstva koji se u Belgiji, Francuskoj, Luksemburgu, Austriji, Njemačkoj odnosno Grčkoj traži za pristup javnobilježničkom zanimanju predstavlja diskriminaciju na temelju državljanstva zabranjenu člankom 43. UEZ‑a (koji je postao članak 49. UFEU‑a). Republika Latvija intervenirala je pred Sudom u potporu tim državama članicama.
22 Komisija je dopisom od 9. studenoga 2011. upozorila Republiku Latviju na presude navedene u prethodnoj točki ove presude.
23 Republika Latvija odgovorila je na taj dopis dopisom od 5. siječnja 2012.
24 Dana 22. studenoga 2012. Komisija je uputila ponovljeno obrazloženo mišljenje Republici Latviji, u kojem je razmatrala pitanja o kojima Sud nije odlučivao u presudama navedenima u točki 21. ove presude.
25 Dopisom od 21. siječnja 2013. Republika Latvija odgovorila je na to mišljenje iznoseći razloge na temelju kojih je smatrala da stajalište Komisije nije osnovano.
26 Uslijed tih okolnosti Komisija je odlučila podnijeti predmetnu tužbu.
O tužbi
Argumentacija stranaka
27 Komisija smatra da djelatnosti koje javni bilježnik obavlja u latvijskom pravnom poretku nisu povezane s izvršavanjem javnih ovlasti u smislu članka 51. prvog stavka UFEU‑a, kako ga tumači Sud.
28 Što se tiče, kao prvo, djelatnosti solemnizacije akata i sporazuma, Komisija ističe, s jedne strane, da intervencija javnog bilježnika pretpostavlja prethodno postojanje pristanka stranaka i, s druge strane, da javni bilježnik ne može jednostrano izmijeniti akt a da prethodno nije pribavio pristanak dotičnih stranaka. U tom pogledu Komisija upućuje na sudsku praksu Suda prema kojoj se ta djelatnost solemnizacije ne može izjednačiti s izravnom i specifičnom povezanošću s izvršavanjem javnih ovlasti.
29 Nadalje, ovjeravanje potpisa građana u okviru postupka podnošenja građanskih zakonodavnih inicijativa treba ocjenjivati na isti način.
30 Što se tiče, kao drugo, zadaća javnih bilježnika u području čuvanja novca, vrijednosnih papira i isprava, Komisija također smatra da ni one nisu povezane s izvršavanjem javnih ovlasti u smislu članka 51. prvog stavka UFEU‑a.
31 Kao treće, zadaće javnog bilježnika u području nasljeđivanja kao i predmeti koje vodi u području razvoda nisu sporne prirode jer članak 315. Zakona o javnom bilježništvu propisuje da se svaki spor u tom području treba riješiti u sudskom postupku.
32 Prema Komisijinu mišljenju te djelatnosti pripremne su naravi u odnosu na izvršavanje javnih ovlasti jer je njihov rezultat sastavljanje popisa dobara u ostavini, procjena ostavine i nacrt podjele ostavine koje javni bilježnik zatim mora podnijeti sudu. Ne može se stoga smatrati da javni bilježnik u tom pogledu raspolaže obvezujućom ovlašću odlučivanja.
33 Što se tiče, kao četvrto, djelatnosti javnog bilježnika u području razvoda, Komisija naglašava da Zakon o javnom bilježništvu javnom bilježniku povjerava samo proglašenje sporazumnih razvoda. Jedino je sud nadležan u slučaju spora između bračnih drugova. Kad je riječ o međunarodnim razvodima, javni bilježnik jedino obavlja u potpunosti formalno utvrđenje da jedan od bračnih drugova ima stvarno prebivalište na latvijskom državnom području.
34 Usto, posebnost statusa javnog bilježnika u latvijskom pravu, prisega koju polaže latvijskoj državi, pristup koji ima informacijama za koje je odgovorna država i korištenje državnih simbola nisu neposredno relevantni za ocjenu prirode djelatnosti koje obavljaju javni bilježnici.
35 Posebice, Komisija podsjeća da, prema sudskoj praksi Suda, u vezi s posebnim statusom javnih bilježnika, potpadaju li te djelatnosti pod iznimku predviđenu člankom 51. prvim stavkom UFEU‑a treba provjeriti u odnosu na prirodu predmetnih djelatnosti samih po sebi, a ne s obzirom na taj status kao takav.
36 Komisija također ističe da je Sud precizirao da, iako je točno da je jedan dio nagrada javnih bilježnika utvrđen zakonom, kvaliteta pruženih usluga ipak može varirati od jednog javnog bilježnika do drugog s obzirom na njihove profesionalne sposobnosti. Sud je stoga zaključio da, u granicama svojih odnosnih mjesnih nadležnosti, javni bilježnici obavljaju svoje zanimanje u uvjetima tržišnog natjecanja, što nije karakteristično za izvršavanje javnih ovlasti.
37 Republika Latvija, koju podupiru Mađarska i Češka Republika, ističe, kao prvo, da se zanimanje javnog bilježnika ne može smatrati poduzetničkom aktivnošću u smislu članka 49. UFEU‑a, kao što to svjedoči članak 239. Zakona o javnom bilježništvu koji navodi da se profesionalna djelatnost javnih bilježnika sastoji u intelektualnom radu čiji cilj nije ostvarivanje profita.
38 K tomu, javni bilježnici ne obavljaju svoje zanimanje u stanju slobodnog tržišnog natjecanja jer ne biraju ni usluge koje pružaju ni mjesto njihova pružanja ni naknadu u zamjenu za koju ih pružaju.
39 U svakom slučaju, javni bilježnici u Latviji obavljaju djelatnosti koje su povezane s izvršavanjem javnih ovlasti, u smislu članka 51. prvog stavka UFEU‑a, čak i ako to nije slučaj s javnim bilježnicima u državama članicama za koje je u presudama navedenima u točki 21. ove presude utvrđena povreda obveze.
40 Naime, s jedne strane, javni bilježnik raspolaže diskrecijskom ovlašću u mjeri u kojoj može zakonito odbiti sastaviti javnobilježnički akt u vezi s nezakonitim aktivnostima.
41 S druge strane, akti koje javni bilježnici sastavljaju prilikom obavljanja svojih zadaća donose se u ime države.
42 Republika Latvija smatra da se, kao drugo, Direktiva 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija (SL L 255, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 125.), kako je izmijenjena Direktivom 2013/55/EU (SL L 354, str. 132., u daljnjem tekstu: Direktiva 2005/36), ne primjenjuje na javne bilježnike, što ima za učinak to da ih isključuje iz područja primjene slobodnog pružanja usluga i slobode poslovnog nastana.
43 Kao treće, što se tiče djelatnosti koje obavljaju javni bilježnici, Republika Latvija ističe da je sastavljanje javnih isprava izraz izvršavanja javnih ovlasti jer solemnizacija dokumenta omogućuje da se na njega poziva u odnosu na treće.
44 Javne isprave koje sastavi javni bilježnik prema tome imaju savršenu dokaznu kao i izvršnu snagu, a činjenica da javnobilježnički akt može biti predmet sudskog postupka ne znači da je on samo pomoćni ili pripremni akt.
45 Što se tiče njegovih nadležnosti u području nasljeđivanja, javni bilježnik neovisno obavlja zadaće i zadužen je za sastavljanje akata kojima se potvrđuju prava nasljednika.
46 Što se tiče djelatnosti javnog bilježnika u području razvoda, Republika Latvija ističe da je od male važnosti to da su njegove djelatnosti ograničene na sporazumne razvode jer je odluka koju javni bilježnik donosi konačna i obvezujuća za stranke kao i za treće. Javni bilježnik nije podvrgnut nikakvom sudskom nadzoru u vezi s obavljanjem tih posebnih funkcija, uključujući one kad je riječ o razvodima međunarodnoga karaktera.
47 Nadalje, činjenica da se razvodi bilježe pod osobni status potvrđuje to da je zadaća javnog bilježnika u tom području povezana s izvršavanjem javnih ovlasti (presuda Colegio de Oficiales de la Marina Mercante Española, C‑405/01, EU:C:2003:515, t. 42.).
Ocjena Suda
48 Što se tiče zanimanja javnog bilježnika koje je također bilo u pitanju u postupcima koji su doveli do presuda navedenih u točki 21. ove presude, valja ponajprije navesti da je Sud smatrao da je sloboda poslovnog nastana, kako je utvrđena u članku 49. UFEU‑a, bila primjenjiva.
49 Argument Republike Latvije, kako je sažet u točkama 37. i 38. ove presude, prema kojem se zanimanje javnog bilježnika ne može smatrati poduzetničkom aktivnošću, ne može dovesti u pitanje takvu ocjenu.
50 Naime, s jedne strane, prema članku 238. Zakon o javnom bilježništvu, javni bilježnici obavljaju slobodno zanimanje. S druge strane, jasno je da, osim u slučaju u kojem je javni bilježnik određen zakonom, svaka stranka može slobodno izabrati javnog bilježnika. Iako je točno da su nagrade javnih bilježnika utvrđene zakonom, kvaliteta pruženih usluga ipak može varirati od jednog javnog bilježnika do drugog s obzirom na, među ostalim, njihove profesionalne sposobnosti.
51 Slijedi da, u granicama svojih odnosnih mjesnih nadležnosti, javni bilježnici obavljaju svoje zanimanje u uvjetima tržišnog natjecanja.
52 Nadalje valja podsjetiti da se člankom 49. UFEU‑a želi osigurati da se prema svakom državljaninu države članice koji se nastani u drugoj državi članici kako bi tamo obavljao djelatnost samozaposlene osobe postupa kao prema državljanima te države i zabranjuje svaka diskriminacija koja se temelji na državljanstvu, a proizlazi iz nacionalnih zakonodavstava kao ograničenje slobode poslovnog nastana (vidjeti u tom smislu presude Komisija/Francuska, 270/83, EU:C:1986:37, t. 14. i Komisija/Nizozemska, C‑157/09, EU:C:2011:794, t. 53.).
53 U ovom predmetu sporno nacionalno zakonodavstvo ograničava pristup zanimanju javnog bilježnika samo na latvijske državljane i time uspostavlja razliku u postupanju na temelju državljanstva, koja je u načelu zabranjena člankom 49. UFEU‑a.
54 Republika Latvija međutim ističe da su javnobilježničke djelatnosti isključene iz područja primjene članka 49. UFEU‑a jer su povezane s izvršavanjem javnih ovlasti, u smislu članka 51. prvog stavka UFEU‑a.
55 U tom pogledu valja navesti da se u predmetima u kojima su donesene presude navedene u točki 21. ove presude smatralo da djelatnosti povjerene javnim bilježnicima u pitanju nisu, u smislu sudske prakse Suda, izravno i specifično povezane s izvršavanjem javnih ovlasti.
56 Potrebno je stoga provjeriti, s obzirom na tu sudsku praksu, jesu li djelatnosti povjerene javnim bilježnicima u latvijskom pravnom poretku izravno i specifično povezane s izvršavanjem javnih ovlasti.
57 Kao prvo, kad je riječ o djelatnosti solemnizacije, nije sporno da je njezina karakteristika to da je javni bilježnik dužan među ostalim provjeriti jesu li sve zakonske pretpostavke za sastavljanje akta ispunjene.
58 K tomu, na temelju latvijskog zakonodavstva akti ili sporazumi kojima su stranke slobodno pristupile predmet su solemnizacije. Naime, stranke mogu same, u granicama zakona, odrediti opseg svojih prava i obveza te slobodno odabrati ugovorne odredbe kojima se namjeravaju vezati kad javnom bilježniku podnesu akt ili sporazum na solemnizaciju. Intervencija javnog bilježnika prema tome pretpostavlja prethodno postojanje pristanka stranaka ili suglasnosti njihovih volja.
59 U tom pogledu, Sud je presudio da djelatnost solemnizacije koja je tako povjerena javnim bilježnicima ne podrazumijeva sama po sebi izravnu i specifičnu povezanost s izvršavanjem javnih ovlasti u smislu članka 51. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti po analogiji među ostalim presudu Komisija/Belgija, C‑47/08, EU:C:2011:334, t. 92.).
60 Naravno, kako ističe Republika Latvija, kad prije solemnizacije akta ili sporazuma mora provjeriti jesu li sve zakonske pretpostavke za sastavljanje tog akta ili sporazuma ispunjene, javni bilježnik ide za ciljem u općem interesu, odnosno jamstvom zakonitosti i pravne sigurnosti akata sklopljenih među pojedincima. Međutim, samo postupanje u tom cilju ne može opravdati to da se isključiva prava koja su za to potrebna ograniče samo na javne bilježnike koji su državljani predmetne države članice (presuda Komisija/Belgija, C‑47/08, EU:C:2011:334, t. 94. i 95.).
61 Također je točno da javni bilježnik mora odbiti solemnizirati akt ili sporazum koji ne ispunjava zakonske pretpostavke, i to neovisno o volji stranaka. Međutim, nakon takvog odbijanja stranke i dalje mogu ili ispraviti utvrđenu nezakonitost ili izmijeniti odredbe predmetnog akta ili sporazuma, ili čak odustati od njih (vidjeti presudu Komisija/Belgija, C‑47/08, EU:C:2011:334, t. 98.).
62 Prema tome, osim argumenta o pozivanju na akt u odnosu na treće, koji se ipak ne može prihvatiti kao valjan jer je to pozivanje isključivo vezano uz dokaznu snagu akta, valja utvrditi da Republika Latvija nije istaknula ništa što bi moglo razlikovati javnobilježničke djelatnosti u toj državi članici od onih koje se obavljaju u državama članicama za koje je u presudama navedenima u točki 21. ove presude utvrđena povreda obveze.
63 Nadalje, ni javnobilježničko ovjeravanje potpisa građana u okviru postupka podnošenja građanskih zakonodavnih inicijativa, s obzirom na razmatranja u točkama 60. i 61. ove presude, ne može se smatrati povezanim s izvršavanjem javnih ovlasti.
64 Potrebno je, kao drugo, provjeriti jesu li ostale djelatnosti povjerene javnom bilježniku u latvijskom pravnom poretku na koje upućuje Republika Latvija izravno i specifično povezane s izvršavanjem javnih ovlasti.
65 Što se tiče, kao prvo, djelatnosti čuvanja novca, vrijednosnih papira i isprava, valja utvrditi da Republika Latvija nije osporavala da takve djelatnosti nisu povezane s izvršavanjem javnih ovlasti u smislu članka 51. prvog stavka UFEU‑a.
66 Kao drugo, u pogledu zadaća koje se obavljaju u području nasljeđivanja, valja istaknuti, s jedne strane, da javni bilježnik može podijeliti ostavinu samo ako ne postoji neslaganje među nasljednicima i, s druge strane, da je u slučaju neslaganja dužan, sukladno članku 250.3 stavku 5. Zakonika o građanskom postupku, podnijeti sudu popis dobara, procjenu ostavine i nacrt podjele ostavine.
67 Budući da se zadaci povjereni javnom bilježniku u vezi s nasljeđivanjem stoga obavljaju ili na osnovi sporazuma ili kao pripremni zadaci pod nadzorom suda, ne mogu se prema tome kao takvi smatrati izravno i specifično povezanima s izvršavanjem javnih ovlasti.
68 Što se tiče, kao treće, djelatnosti koje se obavljaju u području razvoda, valja navesti da je, sukladno člancima 325. i 327. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik nadležan za razvod braka samo u slučaju u kojem su se oba bračna druga složila sa samim razvodom i u slučaju da su, ako imaju zajedničko dijete ili zajedničku imovinu, sklopila ugovor o skrbi nad djetetom, uvjetima prava na kontakt s njim i sredstvima za njegovo uzdržavanje odnosno o podjeli imovine.
69 Nadalje, kad je riječ o ostalim slučajevima razvoda, iz teksta članka 233. Zakonika o građanskom postupku, koji je dio poglavlja 29. naslovljenog „Aspekti koji se odnose na poništenje i prestanak braka“, proizlazi da je za postupanje u njima nadležna sudska vlast.
70 Jasno je stoga da nadležnost javnog bilježnika u području razvoda, koja se temelji isključivo na volji stranaka i ostavlja netaknutima isključiva prava suda za slučajeve nepostojanja sporazuma među njima, nije izravno i specifično povezana s izvršavanjem javnih ovlasti.
71 Što se tiče argumenta koji Republika Latvija temelji na presudi Colegio de Oficiales de la Marina Mercante Española (C‑405/01, EU:C:2003:515), u vezi s činjenicom da u Latviji službe zadužene za osobni status bilježe sporazumni razvod koji je proglasio javni bilježnik, iz točke 42. te presude proizlazi da, kad je presudio da su dužnosti povjerene kapetanima i prvim časnicima trgovačkih brodova koji plove pod španjolskom zastavom povezane s izvršavanjem isključivih prava javne vlasti, Sud je upućivao na sve dužnosti koje oni obavljaju, što uključuje isključiva prava vezana uz održavanje sigurnosti i izvršavanje policijskih ovlasti, koje po potrebi uključuju istražne ovlasti i ovlasti prisile ili kažnjavanja, a ne samo na ovlasti koje ti kapetani i prvi časnici imaju u pogledu osobnog statusa.
72 Zaključak iz točke 70. ove presude ne može se dovesti u pitanje ni nadležnošću povjerenom javnim bilježnicima u području međunarodnih razvoda s obzirom na to da se, s jedne strane, ti razvodi temelje na zajedničkoj volji bračnih drugova da razvedu brak i, s druge strane, da se zadaća javnog bilježnika u tom pogledu sastoji u provjeri jesu li ispunjene sve zakonske pretpostavke za proglašavanje takvog razvoda. Kao što proizlazi iz točaka 60. i 61. ove presude, taj zadatak ne može se smatrati izravno i specifično povezanim s izvršavanjem javnih ovlasti.
73 Što se tiče, kao treće, posebnog statusa javnih bilježnika u latvijskom pravnom poretku, dovoljno je podsjetiti da potpadaju li te djelatnosti pod iznimku predviđenu člankom 51. prvim stavkom UFEU‑a treba provjeriti u odnosu na prirodu predmetnih djelatnosti samih po sebi, a ne s obzirom na taj status kao takav (vidjeti među ostalim presudu Komisija/Belgija, C‑47/08, EU:C:2011:334, t. 85.).
74 K tomu je jasno, kako je navedeno u točki 51. ove presude, da javni bilježnici obavljaju svoje zanimanje u uvjetima tržišnog natjecanja, što nije karakteristično za izvršavanje javnih ovlasti (vidjeti po analogiji posebice presudu Komisija/Belgija, C‑47/08, EU:C:2011:334, t. 117.).
75 Naposljetku, ni argument koji Republika Latvija temelji na tome da se Direktiva 2005/36 ne primjenjuje na javne bilježnike nije uvjerljiv. Naime, činjenica da je zakonodavac odlučio isključiti javnobilježničke djelatnosti iz područja primjene danog akta, u ovom slučaju te direktive, ipak ne znači da one nužno potpadaju pod iznimku predviđenu člankom 51. prvim stavkom UFEU‑a (vidjeti u tom smislu posebice presudu Komisija/Belgija, C‑47/08, EU:C:2011:334, t. 119.).
76 U tim uvjetima valja zaključiti da javnobilježničke djelatnosti, kako su u ovom trenutku definirane u latvijskom pravnom poretku, nisu povezane s izvršavanjem javnih ovlasti u smislu članka 51. prvog stavka UFEU‑a.
77 Stoga valja utvrditi da uvjet državljanstva koji latvijsko zakonodavstvo propisuje za pristup zanimanju javnog bilježnika predstavlja diskriminaciju na temelju državljanstva zabranjenu člankom 49. UFEU‑a.
78 Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, valja utvrditi da je Komisijina tužba osnovana.
Troškovi
79 Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika Suda, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova ako je postavljen takav zahtjev. Budući da je Komisija podnijela zahtjev da Republika Latvija snosi troškove i da ista nije uspjela u svojem tužbenom zahtjevu, valja joj naložiti snošenje troškova.
80 U skladu s člankom 140. stavkom 1. istog poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Češka Republika i Mađarska će prema tome snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenoga, Sud (sedmo vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Time što je nametnula uvjet državljanstva za pristup zanimanju javnog bilježnika, Republika Latvija nije ispunila obveze koje ima na temelju članka 49. UFEU‑a.
2. Republici Latviji nalaže se snošenje troškova.
3. Mađarska snosi vlastite troškove.
4. Češka Republika snosi vlastite troškove.
Potpisi