MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 7. srpnja 2022.(1)
Predmet C‑351/21
ZG
protiv
Beobank SA
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio juge de paix du canton de Forest (Mirovni sud u kantonu Forest, Belgija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Usklađivanje zakonodavstava – Platne usluge na unutarnjem tržištu – Informacije za platitelja nakon primitka naloga za plaćanje – Jednokratne platne transakcije – Pružanje informacija povezanih s primateljem plaćanja – Obveza pružatelja usluga”
I. Uvod
1. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku proizlazi iz spora između vlasnika računa i bankarske ustanove u pogledu dviju platnih transakcija koje su izvršene debitnom karticom tog vlasnika, a koje navedeni vlasnik smatra neodobrenima. Konkretno, taj vlasnik u tom sporu zahtijeva povrat tih platnih transakcija. Bankarska ustanova to odbija jer smatra da su predmetne transakcije bile odobrene ili da je vlasnik u najmanju ruku postupao s krajnjom nepažnjom.
2. Sud koji je uputio zahtjev svojim prethodnim pitanjima traži tumačenje odredbe(2) Direktive 2007/64/EZ(3) prema kojoj je pružatelj platnih usluga platitelja dužan pružiti tom platitelju, „prema potrebi”, informacije o platnoj transakciji povezane s primateljem plaćanja. Svojim pitanjima taj sud želi znati je li, u skladu s tumačenjem koje treba utvrditi u pogledu te odredbe, pružatelj platnih usluga dužan pružiti takve informacije u svim slučajevima, bez iznimke, kako bi se iz njih mogli izvesti zaključci u pogledu njegove odgovornosti.
3. S gledišta mehanizma zahtjeva za prethodnu odluku, koji predstavlja instrument suradnje između nacionalnih sudova i Suda, riječ je o neuobičajenoj situaciji: kako bi se sudu koji je uputio zahtjev mogao dati koristan odgovor u ovom predmetu, valja provjeriti omogućuju li odredbe Direktive 2007/64 kojima se uspostavlja usklađen sustav odgovornosti pružatelja platnih usluga da taj sud izvede takve zaključke a da pritom ne povrijedi ciljeve i koristan učinak te direktive. Naime, navedenom se direktivom uspostavlja usklađen sustav odgovornosti pružatelja platnih usluga i njome se u tom pogledu provodi, kao što to proizlazi iz njezina članka 86., „potpuno usklađivanje”.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
4. Člankom 47. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2007/64 određuje se:
„Nakon terećenja računa platitelja za iznos pojedine platne transakcije ili ako platitelj ne koristi račun za plaćanje, nakon primitka naloga za plaćanje, pružatelj platnih usluga bez odgode i na isti način kao što je navedeno u članku 41. stavku 1. pruža platitelju sljedeće informacije:
(a) referencu koja omogućuje platitelju identifikaciju svake platne transakcije i, prema potrebi, informacije vezane uz primatelja plaćanja.”
5. Člankom 60. te direktive, naslovljenim „Odgovornost pružatelja platnih usluga za neodobrene platne transakcije”, predviđa se:
„1. Ne dovodeći u pitanje članak 58., države članice osiguravaju da u slučaju neodobrene platne transakcije pružatelj platnih usluga platitelja odmah nadoknadi platitelju iznos neodobrene platne transakcije te, prema potrebi, dovede terećeni račun za plaćanje u stanje na kojem bi bio da nije izvršena neodobrena platna transakcija.
2. Dodatna financijska naknada može se odrediti u skladu s pravom koje se primjenjuje na ugovor koji je zaključen između platitelja i njegovog pružatelja platnih usluga.”
6. Člankom 86. navedene direktive, naslovljenim „Potpuno usklađivanje”, njegovim stavkom 1. predviđa se da „[n]e dovodeći u pitanje […] članak 61. stavak 3. […] u mjeri u kojoj ova Direktiva sadrži usklađene odredbe, države članice ne smiju zadržati ili uvoditi druge odredbe osim onih koje su utvrđene ovom Direktivom.”
B. Belgijsko pravo
7. Code de droit économique belge (belgijski Zakonik o gospodarskom pravu), u verziji koja je bila primjenjiva 2017.(4) (u daljnjem tekstu: Zakonik o gospodarskom pravu), u svojem članku VII.18 stavku 1. određivao je:
„Nakon terećenja računa platitelja za iznos pojedine platne transakcije ili ako platitelj ne koristi račun za plaćanje, nakon primitka naloga za plaćanje, pružatelj platnih usluga bez odgode i na isti način kao što je navedeno u članku VII.12 [stavku 1.] pruža platitelju sljedeće informacije:
1. referencu koja omogućuje platitelju identifikaciju svake platne transakcije i, prema potrebi, informacije vezane uz primatelja plaćanja; […]”.
8. U članku VII.35 Zakonika o gospodarskom pravu navodilo se(5):
„Ne dovodeći u pitanje primjenu članka VII.33, u slučaju neodobrene platne transakcije pružatelj platnih usluga platitelja treba, nakon provjere prima facie je li platitelj počinio prijevaru, odmah nadoknaditi platitelju iznos te neodobrene platne transakcije te, prema potrebi, dovesti terećeni račun za plaćanje u stanje na kojem bi bio da nije izvršena neodobrena platna transakcija, po potrebi uvećan za kamate na taj iznos.
Usto, pružatelj platnih usluga platitelja treba nadoknaditi druge moguće financijske posljedice, osobito iznos naknada koje vlasnik snosi za utvrđivanje nadoknadive štete.”
III. Činjenice i glavni postupak
9. Osoba ZG, belgijski rezident, ima bankovni račun kod društva Beobank u Belgiji, u okviru kojeg raspolaže debitnom karticom.
10. U noći s 20. na 21. travnja 2017. osoba ZG, koja se nalazila u Valenciji (Španjolska), izvršila je tri plaćanja istom debitnom karticom i na istom terminalu u objektu čija je priroda predmet rasprave među strankama glavnog postupka, u 0.35, 1.35 i 2.06 u iznosima od 100 eura (iznos za navodno pokrivanje troškova ulaska i konzumacije pića), 991 eura i 993 eura. Četvrta transakcija za iznos od 994 eura je inicirana, ali je odbijena u 2.35.
11. Osoba ZG ne osporava prvo, ali osporava drugo i treće plaćanje (u daljnjem tekstu: sporna plaćanja). Pred sudom koji je uputio zahtjev navela je da se više ne sjeća događaja nakon konzumacije pića u predmetnom objektu. Više se ne sjeća ni naziva niti adrese tog objekta i tvrdi da je žrtva prijevare koja je omogućena primjenom droge.
12. Osoba ZG je 23. travnja 2017. blokirala svoju karticu, a 29. travnja 2017. briselskoj je policiji prijavila krađu svoje bankovne kartice i njezinu zlouporabu.
13. Osim naknade štete u iznosu od 500 eura, osoba ZG pred sudom koji je uputio zahtjev zahtijeva povrat spornih plaćanja, odnosno iznosa od 1984 eura, pri čemu smatra da su na temelju članka VII.35 Zakonika o gospodarskom pravu predmetne transakcije neodobrene. Društvo Beobank osporava činjenice onako kako ih opisuje osoba ZG i odbija izvršiti povrat smatrajući da su te transakcije bile odobrene ili da je osoba ZG u najmanju ruku postupala s krajnjom nepažnjom.
14. Sud koji je uputio zahtjev smatra da je važno znati tko je primatelj spornih plaćanja. Taj sud navodi da u pravilu prijevara koju provodi treća osoba pomoću debitne kartice žrtve prevarantu omogućuje da provede kupnje ili podigne gotovinu.
15. Sud koji je uputio zahtjev navodi da je nakon zahtjeva pravnog savjetnika osobe ZG društvo Beobank navelo samo referentni broj terminala i njegovu geolokaciju a pritom je identitet primatelja plaćanja navelo samo naznakom „COM SU VALENCIA ESP”. Taj sud pojašnjava da je ročište za raspravu odgođeno kako bi se društvu Beobank omogućilo da iznese pojašnjenja, ali da to ono nije učinilo, pri čemu je navelo da nije primilo dodatno pojašnjenje od društva ATOS, upravitelja terminala koji se upotrijebio za plaćanje. Prema mišljenju društva Beobank, španjolska bankarska ustanova primatelja plaćanja, banka Sabadell, odbija priopćiti identifikacijske podatke predmetnog trgovca.
16. Upućujući na članak VII.18 Zakonika o gospodarskom pravu, kojim je prenesena jedna od odredbi(6) Direktive 2007/64 i kojim se određuje da je pružatelj platnih usluga dužan pružiti, među ostalim, „prema potrebi, informacije povezane s primateljem plaćanja”, sud koji je uputio zahtjev smatra da je, što se tiče pružanja tih informacija, na temelju te odredbe potrebno znati ima li bankarska ustanova obvezu u pogledu sredstava ili obvezu rezultata. Ako se na temelju tumačenja Suda može zaključiti da društvo Beobank nije ispunilo svoju obvezu, prema mišljenju tog suda iz toga proizlazi da potonji sud „iz toga može izvesti zaključak u pogledu [obveze banke] da izvrši povrat iznosa spornih transakcija i/ili zahtjeva za naknadu štete u odnosu na gubitak prilike za povrat sredstava od treće osobe”.
17. Društvo Beobank pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdi da mu se člankom VII.18 Zakonika o gospodarskom pravu samo nalaže obveza u pogledu sredstava jer mu se samo nalaže da pruži informacije koje mu je njegov korespondent proslijedio, pri čemu prepušta potrošaču da se obrati tom korespondentu ako su te informacije nedostatne. U ovom slučaju društvo BEOBANK traži od tog suda da, po potrebi, „izda sudski poziv” društvu Sabadell kako bi ono podnijelo dokumente na temelju kojih se može utvrditi primatelj plaćanja te transakcije. Prema mišljenju društva Beobank, u nedostatku zadovoljavajućeg odgovora trebalo bi u okviru molbe za pravnu pomoć odrediti istragu radi saslušanja tijela društva Sabadell. Kako bi potkrijepilo svoje stajalište, društvo BEOBANK poziva se na izraz „prema potrebi” koji se upotrebljava u predmetnoj odredbi. Suprotno tomu, osoba ZG smatra da društvo Beobank treba smatrati odgovornim zbog toga što društvo Sabadell nije priopćilo podatke.
IV. Zahtjev za prethodnu odluku i postupak pred Sudom
18. U tim je okolnostima justice de paix du canton de Forest (Mirovni sud u kantonu Forest, Belgija) odlukom od 13. travnja 2021., koju je Sud zaprimio 4. lipnja 2021., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Ima li pružatelj [platnih] usluga [platitelja] u skladu s člankom 38. [prvim stavkom] točkom (a) Direktive [2007/64] u vezi s pružanjem „informacija povezanih s primateljem plaćanja’ obvezu u pogledu sredstava ili obvezu rezultata?
2. Obuhvaćaju li „informacije povezane s primateljem plaćanja’ navedene u toj odredbi informacije na temelju kojih je moguće identificirati fizičku ili pravnu osobu koja je primila uplatu?”
19. Pisana očitovanja podnijele su stranke glavnog postupka, belgijska i češka vlada te Europska komisija. Rasprava nije održana.
V. Analiza
A. Relevantne odredbe prava Unije i njihov utjecaj na potrebu preoblikovanja prethodnih pitanja
1. Direktiva primjenjiva ratione temporis
20. Prethodna pitanja suda koji je uputio zahtjev odnose se na jednu od odredbi Direktive 2007/64. Međutim, ta je direktiva stavljena izvan snage i zamijenjena Direktivom (EU) 2015/2366(7) s učinkom od 13. siječnja 2018.(8).
21. Iako su sporna plaćanja izvršena prije prenošenja Direktive 2015/2366 u belgijsko pravo, osoba ZG smatra da se odredbe te direktive primjenjuju u glavnom postupku jer je društvo Beobank ispitalo španjolsku banku Sabadell o identitetu primatelja plaćanja tek u rujnu 2020.
22. Međutim, glavni se postupak u biti odnosi na odgovornost platiteljeva pružatelja platnih usluga u pogledu spornih plaćanja izvršenih njegovom debitnom karticom, koja je povezana s računom kod tog pružatelja. U tom se pogledu glavni postupak temelji na platnim transakcijama koje su izvršene u travnju 2017. i koje su dio ugovornog okvira koji je postojao prije 13. siječnja 2018. Slijedom toga, Direktiva 2007/64 primjenjuje se ratione temporis na činjenice u glavnom postupku.
2. Relevantna odredba Direktive 2007/64 koja se odnosi na obvezu obavješćivanja
23. Svojim prethodnim pitanjima sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da tumači članak 38. [prvi stavak točku (a)] Direktive 2007/64. Ta je odredba navedena u poglavlju 2. („Jednokratne platne transakcije”) glave III. („Transparentnost uvjeta i zahtjevi obavješćivanja za platne usluge”).
24. Kao što se to navodi u članku 35. Direktive 2007/64, navedena se odredba primjenjuje na „jednokratne platne transakcije koje nisu obuhvaćene okvirnim ugovorom”. U skladu s tom logikom, kad nije riječ samo o „jednokratnoj platnoj transakciji” nego o „okvirnom ugovoru”, primjenjuju se odredbe iz poglavlja 3. („Okvirni ugovori”) glave III. te direktive, a ne one iz poglavlja 2. te glave.
25. „Okvirni ugovor” definiran je u članku 4. točki 12. Direktive 2007/64 kao „ugovor o platnim uslugama kojim se uređuje buduće izvršenje pojedinačnih i uzastopnih platnih transakcija a koji može sadržavati obvezu i uvjete za otvaranje računa za plaćanje”. Usto, u uvodnoj izjavi 24. te direktive navodi se da su „[u] praksi, okvirni ugovori i platne transakcije koje oni obuhvaćaju […] puno češći i gospodarski značajniji nego jednokratne platne transakcije. Kod računa za plaćanje ili određenih platnih instrumenata potreban je okvirni ugovor.”
26. Kao što to proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, osoba ZG ima bankovni račun kod društva Beobank u okviru kojeg raspolaže debitnom karticom kojom su izvršene barem tri uzastopne platne transakcije.
27. Budući da platne transakcije o kojima je riječ u glavnom postupku nisu jednokratne, ne može se primijeniti članak 38. prvi stavak točka (a) Direktive 2007/64. Suprotno tomu, kao što to tvrde društvo Beobank, češka vlada i Komisija, za ovaj spor(9) je relevantan članak 47. stavak 1. točka (a) te direktive koji se primjenjuje na plaćanja izvršena u okviru okvirnih ugovora. Valja smatrati da, a priori, pravni problem koji sud koji je uputio zahtjev želi riješiti zahtijeva tumačenje potonje odredbe(10).
3. Odredbe koje se odnose na odgovornost pružatelja platnih usluga i njihov utjecaj na potrebu preoblikovanja prethodnih pitanja
28. Sud koji je uputio zahtjev glavni postupak zamišlja kao postupak koji se odnosi na odgovornost pružatelja platnih usluga koja proizlazi iz činjenice da korisnik tih usluga, u nedostatku informacija koje se odnose na primatelja tih plaćanja, ne može izvršiti povrat iznosa tih plaćanja od njihova primatelja. U skladu s rasuđivanjem suda koji je uputio zahtjev, kako bi se mogla utvrditi odgovornost tog pružatelja, treba utvrditi da je povrijedio svoju obvezu obavješćivanja koja se predviđa člankom 47. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2007/64, koji je prenesen u belgijsko pravo člankom VII.18 Zakonika o gospodarskom pravu. U tu svrhu sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da tumači tu odredbu. Taj se sud u biti pita je li pružatelj platnih usluga dužan u svim slučajevima, bez iznimke, pružiti takve informacije koje se odnose na primatelja plaćanja(11). Ta alternativa odgovara onomu što sud koji je uputio zahtjev, upućujući vjerojatno na pojmove građanskog prava, kvalificira kao „obvezu u pogledu sredstva” i „obvezu rezultata”.
29. Točno je da sud koji je uputio zahtjev u svojem zahtjevu za prethodnu odluku navodi da stranke glavnog postupka ne osporavaju da je članak VII.18 Zakonika o gospodarskom pravu primjenjiv na činjenice u glavnom postupku. Međutim, iz tog zahtjeva proizlazi i to da se tužba za povrat spornih plaćanja koju je podnijela osoba ZG temelji na članku VII.35 Zakonika o gospodarskom pravu(12).
30. U tom je pogledu društvo Beobank u odgovoru na pisano pitanje Suda navelo da se tužba koju je podnijela osoba ZG temelji na člancima VII.30 do VII.36 Zakonika o gospodarskom pravu i da su tim odredbama preneseni članci 56. do 61. Direktive 2007/64, pri čemu naglašava da se o potonjim odredbama raspravljao pred sudom koji je uputio zahtjev.
31. U odgovoru na isto pitanje Suda belgijska je vlada potvrdila da je člankom VII.35 Zakonika o gospodarskom pravu prenesen članak 60. te direktive, pri čemu je navela da članci 58. do 61. Direktive 2007/64 mogu biti relevantni u glavnom postupku.
32. Budući da joj je upućeno pitanje o odredbama Direktive 2007/64 koje su relevantne za glavni postupak, Komisija je navela na raspravi da se nacionalne odredbe kojima se prenose članci 58. do 61. te direktive primjenjuju na taj spor i da stoga, prema njezinu mišljenju, pitanja suda koji je uputio zahtjev nisu izravno relevantna za utvrđivanje odgovornosti pružatelja usluga za neodobrene platne transakcije.
33. U načelu nije na Sudu da odluči o pitanju je li nacionalni sud u okviru građanskog postupka na temelju svojeg postupovnog prava ovlašten po službenoj dužnosti prekvalificirati i/ili staviti u novi kontekst tužbu koja mu je podnesena. Usto, ni to pitanje(13) ni pitanje o utjecaju činjenice da stranke glavnog postupka ne osporavaju primjenjivost odredbe o prenošenju različite od one na kojoj se izričito temelji tužba osobe ZG(14) nisu okosnica ovog predmeta. U svakom slučaju ovaj zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava pojašnjenja koja mi omogućuju da razmotrim ta dva pitanja.
34. Kako bi se sudu koji je uputio zahtjev pružio koristan odgovor u pogledu tumačenja prava Unije koje on zahtijeva, najprije valja ispitati omogućuju li odredbe Direktive 2007/64 kojima se uspostavlja usklađen sustav odgovornosti za platne transakcije da taj sud, kao što to i predviđa učiniti, iz tumačenja koje treba utvrditi u pogledu odredbe te direktive koja se odnosi na obvezu obavješćivanja, izvede zaključke u pogledu nalaganja društvu Beobank da osobi ZG isplati iznos koji odgovara iznosu spornih plaćanja. Naime, kao što sam to naveo u uvodu ovog mišljenja, iz naslova članka 86. navedene direktive proizlazi da se tim člankom provodi potpuno usklađivanje u pogledu tog usklađenog sustava odgovornosti. Stoga, iako sud koji je uputio zahtjev svoja pitanja ne postavlja izravno s tog gledišta, njemu je u svakom slučaju potrebno tumačenje u prethodnom postupku u tom pogledu kako bi donio odluku o sporu koji se odnosi na povrat povezan s platnim transakcijama obuhvaćenima područjem primjene iste direktive(15).
35. Stoga predlažem da se dva prethodna pitanja ispitaju zajedno i da se preoblikuju na način da sud koji je uputio zahtjev njima u biti pita treba li članak 60. stavak 1. Direktive 2007/64, u vezi s člankom 86. stavkom 1. te direktive, tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da korisnik platnih usluga utvrdi odgovornost pružatelja tih usluga jer je taj pružatelj povrijedio svoju obvezu obavješćivanja predviđenu člankom 47. stavkom 1. točkom (a) navedene direktive, s obzirom na to da se ta odgovornost odnosi na povrat povezan s platnim transakcijama.
36. Što se tiče tog prijedloga da se preoblikuju prethodna pitanja, želio bih radi jasnoće napomenuti da, iako sud koji je uputio zahtjev u obrazloženju zahtjeva za prethodnu odluku navodi da, „osim naknade štete u iznosu od 500 eura”, osoba ZG traži povrat spornih plaćanja u iznosu od 1984 eura, je ipak samo zahtjev za povrat tog drugog iznosa predmet zahtjeva za prethodnu odluku.
37. Naime, s jedne strane, sud koji je uputio zahtjev navodi da traži tumačenje jedne od odredbi iz glave III. Direktive 2007/64 kako bi iz toga mogao izvesti zaključke u pogledu obveze povrata iznosa spornih transakcija društva Beobank „i/ili” zahtjeva za naknadu štete u odnosu na gubitak prilike za povrat sredstava od treće osobe. Međutim, odnos između dvaju dijelova te rečenice koja sadržava objašnjenja, koji su odvojeni veznicima „i/ili”, uopće nije jasan. S druge strane, postoji dvojba u pogledu toga odgovara li iznos od 500 eura naknadi štete u odnosu na gubitak prilike ili se pak odnosi na zahtjev koji nije povezan s tom odštetom i koji ni na koji način nije obuhvaćen prethodnim pitanjima.
38. S druge strane i još važnije, sud koji je uputio zahtjev u obrazloženju zahtjeva za prethodnu odluku navodi da se zahtjev koji je podnijela osoba ZG odnosi na to da se društvu Beobank naloži da plati iznos od 1984 eura koji predstavlja dvostruku „neodobrenu” transakciju s njezine debitne kartice. U skladu s tom logikom, činjenica da sud koji je uputio zahtjev navodi da osoba ZG zahtijeva povrat povezan s platnim transakcijama, „osim” iznosa od 500 eura, također upućuje na to da prethodna pitanja nisu postavljena s gledišta zahtjeva za povrat tog iznosa. U zahtjevu za prethodnu odluku nije navedeno nikakvo pojašnjenje u pogledu tog zahtjeva. Budući da im je upućeno pitanje o osnovi tužbe u nacionalnom pravu koju je osoba ZG podnijela u glavnom postupku, ni stranke glavnog postupka, belgijska vlada ni Komisija nisu pružile pojašnjenja o tom zahtjevu osobe ZG.
39. Kako bi se sudu koji je uputio zahtjev pružio koristan odgovor i uzimajući u obzir moj prijedlog da se preoblikuju prethodna pitanja, kao prvo, iznijet ću nekoliko napomena o sustavu odgovornosti pružatelja platnih usluga uspostavljenog Direktivom 2007/64 (odjeljak B) i, kao drugo, provjerit ću protivi li se toj direktivi mogućnost da korisnik platnih usluga utvrdi odgovornost pružatelja tih usluga jer je taj pružatelj povrijedio svoju obvezu obavješćivanja predviđenu člankom 47. stavkom 1. točkom (a) navedene direktive (odjeljak C).
B. Usklađen sustav odgovornosti pružatelja platnih usluga
40. Osim prava na povrat koje je primjenjivo na odobrene platne transakcije kad su one inicirane od strane ili preko primatelja plaćanja (članak 62. te direktive)(16), Direktivom 2007/64 predviđa se pravo na povrat povezano s neodobrenim platnim transakcijama (članak 60. navedene direktive)(17). Budući da ništa ne upućuje na to da se glavni postupak odnosi na činjenicu da sporna plaćanja, barem potencijalno, čine transakcije koje su inicirane od strane ili preko primatelja plaćanja u smislu članka 62. iste direktive, usredotočit ću se na odgovornost u pogledu povrata iznosa drugih platnih transakcija.
41. U tom pogledu, kao prvo, kao što je to naveo Sud(18), članak 58. Direktive 2007/64 prije svega se odnosi na obavijest o neodobrenoj ili nepravilno izvršenoj platnoj transakciji. U skladu s tom odredbom, to se obavješćivanje mora provesti „najkasnije 13 mjeseci nakon datuma terećenja, osim kad mu, prema potrebi, pružatelj platnih usluga nije pružio ili stavio na raspolaganje informacije o toj platnoj transakciji u skladu s glavom III.”. Zatim, članak 59. te direktive u biti se odnosi na raspodjelu tereta dokazivanja ako korisnik platnih usluga negira da je odobrio izvršenu platnu transakciju(19). Naposljetku, članci 60. i 61. navedene direktive odnose se na odgovornost platiteljeva pružatelja platnih usluga kao i platitelja za neodobrene platne transakcije. Pružatelj je u biti dužan izvršiti povrat iznosa takve transakcije, osim ako je riječ o tome da je platitelj djelovao s namjerom prijevare ili ako namjerno ili zbog krajnje nepažnje nije ispunio jednu ili više obveza koje ima na temelju te direktive(20).
42. Kao drugo, iz članka 86. Direktive 2007/64, naslovljenog „Potpuno usklađivanje”(21), proizlazi da, ne dovodeći u pitanje iznimke utvrđene tom direktivom, u mjeri u kojoj navedena direktiva „sadrži usklađene odredbe, države članice ne smiju zadržati ili uvoditi druge odredbe osim onih koje su utvrđene ovom Direktivom”. Iako je među tim iznimkama naveden članak 61. stavak 3. iste direktive(22), druge odredbe koje čine bit sustava odgovornosti za neodobrene transakcije nisu isključene iz potpunog usklađivanja koje se provodi Direktivom 2007/64. Naime, što se tiče članaka 58. do 60. te direktive, nijedan se od njih ne nalazi među odredbama za koje članak 86. navedene direktive ostavlja državama članicama manevarski prostor za njihovu provedbu.
43. Kao treće, zbog potpunog usklađivanja koje se provodi Direktivom 2007/64 u pogledu sustava odgovornosti za neodobrene platne transakcije, Sud je u presudi CRCAM(23) pojasnio da države članice ne mogu, barem načelno, zadržati sustav paralelne odgovornosti na temelju istog događaja(24). Sud je potom pojasnio da usklađenom sustavu može konkurirati neki drugi sustav odgovornosti predviđen nacionalnim pravom koji se temelji na istim činjenicama i istoj osnovi samo ako se njime ne dovodi u pitanje usklađen sustav i ne povređuje ciljeve i korisni učinak te direktive(25).
44. Sada valja ispitati mogu li se razmatranja Suda o prirodi Direktive 2007/64 i usklađivanju koje se njome provodi, utvrđeni u presudi CRCAM, primijeniti na okolnosti ovog predmeta i utvrditi ne protivi li se toj direktivi to da se osobi ZG, u skladu s rasuđivanjem suda koji je uputio zahtjev, može odobriti povrat spornih plaćanja.
C. Utjecaj usklađenog sustava odgovornosti u pogledu mogućnosti utvrđivanja odgovornosti pružatelja platnih usluga jer je povrijedio svoju obvezu obavješćivanja
45. Sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje Direktive 2007/64 kako bi znao može li eventualno naložiti društvu Beobank da plati iznos spornih plaćanja jer je u biti pogrešno izvršio svoju obvezu obavješćivanja koja proizlazi iz te direktive, a ne zato što su ta plaćanja izvršena unatoč činjenici da nisu odobrena u smislu članka 60. stavka 1. navedene direktive, u vezi s njezinim člankom 54. stavkom 1. i člankom 59. stavkom 2., i/ili zbog odbijanja povrata navedenih plaćanja.
46. A priori, događaj koji dovodi do tog eventualnog nalaganja ne odgovara događaju koji dovodi do utvrđivanja odgovornosti pružatelja platnih usluga na temelju članka 60. stavka 1. Direktive 2007/64. Stoga se, barem na prvi pogled, može potencijalno tvrditi da nije riječ o utvrđivanju odgovornosti društva Beobank na temelju sustava odgovornosti koji konkurira onomu predviđenom člancima 58. do 61. te direktive.
47. Kako bih pojasnio od čega se može sastojati sustav odgovornosti „koji se temelji na istim činjenicama i istoj osnovi” i/ili je utvrđen „na temelju istog događaja” u smislu presude CRCAM, podsjećam na to da je u predmetu u kojem je donesena ta presuda Sud razmatrao pitanje treba li članak 58. i članak 60. stavak 1. Direktive 2007/64 tumačiti na način da im se protivi mogućnost da korisnik platnih usluga utvrdi odgovornost pružatelja tih usluga na temelju sustava odgovornosti različitog od onog predviđenog tim odredbama ako je taj korisnik povrijedio svoju obvezu obavješćivanja predviđenu člankom 58. te direktive(26). U tom je predmetu riječ o eventualnom utvrđivanju odgovornosti tog pružatelja u slučaju da je, u skladu s tekstom prvog prethodnog pitanja suda koji je uputio zahtjev, „povrijedio obveze koje ima na temelju nacionalnog prava”, a u pogledu tužitelja iz glavnog postupka u navedenom predmetu riječ je, konkretnije, o tome da je „povrijedi[o] svoju obvezu dužne pažnje”(27) na temelju odredbe općeg prava(28).
48. Stoga, s obzirom na to da je u ovom slučaju riječ o povratu iznosa platne transakcije, ni okolnost da se može utvrditi odgovornost pružatelja platnih usluga zbog povrede posebne obveze koju taj pružatelj ima, ni okolnost da se ta odgovornost temelji na odredbi različitoj od članka 60. Direktive 2007/64 ne omogućuju Sudu da dovede u pitanje činjenicu da je riječ o odgovornosti „koja se temelji na istim činjenicama i istoj osnovi” i/ili je utvrđena „na temelju istog događaja”. Naime, u skladu s logikom presude CRCAM, na temelju takvih okolnosti ne može se dovesti u pitanje činjenica da se ta odgovornost odnosi na povrat iznosa platnih transakcija u situaciji koja može biti obuhvaćena područjem primjene članka 60. te direktive. Ta je činjenica pak dovoljna da se zaključi da je riječ o konkurentskom sustavu odgovornosti koji u načelu nije u skladu s usklađenim sustavom odgovornosti koji se predviđa navedenom direktivom.
49. Na temelju te logike ni činjenica da sud koji je uputio zahtjev u ovom predmetu namjerava utvrditi odgovornost društva Beobank zbog toga što je povrijedilo svoju obvezu obavješćivanja predviđenu člankom 47. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2007/64, ni činjenica da je ta odgovornost utvrđena na temelju odredbe različite od članka 60. te direktive(29) nisu dovoljne da se zaključi da taj sud može naložiti društvu Beobank da izvrši povrat spornih plaćanja a da pritom ne povrijedi usklađeni sustav odgovornosti. Naime, takvo bi nalaganje proizlazilo iz primjene sustava odgovornosti koji konkurira sustavu utvrđenom navedenom direktivom.
50. S obzirom na to, Sud je u presudi CRCAM postavio i uvjete u kojima sustavu uspostavljenom Direktivom 2007/64 može konkurirati sustav paralelne odgovornosti, odnosno sustav kojim se ne dovodi u pitanje usklađen sustav i ne povređuje ciljeve i korisni učinak navedene direktive(30). Međutim, prema mojem mišljenju, ti uvjeti nisu ispunjeni u ovom slučaju.
51. Naime, kao prvo, usklađenim sustavom Direktive 2007/64 predviđaju se određene posljedice što se tiče neodobrenih platnih transakcija. U načelu, ako je korisnik platnih usluga poslao obavijest o neodobrenoj transakciji(31) i nije postupao s krajnjom nepažnjom(32), ta direktiva obvezuje pružatelja platnih usluga da izvrši povrat takve transakcije. Suprotno tomu, povrat za odobrene platne transakcije izvršava se samo ako su inicirane od strane ili preko primatelja plaćanja i, podložno ugovornim izmjenama, kad su ispunjeni posebni uvjeti(33).
52. Na temelju tumačenja zahtjeva za prethodnu odluku ne može se utvrditi smatra li sud koji je uputio zahtjev da su sporna plaćanja odobrene platne transakcije u smislu Direktive 2007/64. Naime, taj sud samo ističe da osoba ZG tvrdi da su sporna plaćanja neodobrene platne transakcije, dok društvo Beobank ističe da je riječ o odobrenim transakcijama ili, ako ih treba kvalificirati kao „neodobrene transakcije”, da je osoba ZG postupala s krajnjom nepažnjom. Ne može se isključiti da sud koji je uputio zahtjev želi riješiti spor u glavnom postupku samo s gledišta povrede obveze obavješćivanja predviđene člankom 47. stavkom 1. točkom (a) te direktive a da ne donese odluku o tome jesu li sporna plaćanja odobrena ni o tome je li osoba ZG postupala s krajnjom nepažnjom, iako je pravo na povrat tih plaćanja obuhvaćeno a priori područjem primjene članka 60. ili članka 62. navedene direktive.
53. Međutim, Direktivom 2007/64 na razini prava Unije na ujednačen se način uređuju određene posljedice koje proizlaze iz neodobrenih platnih transakcija(34) i, podložno ugovornim izmjenama, onih koje su odobrene(35). Tom se direktivom time predviđa raspodjela rizika u slučaju neodobrenih transakcija(36). Kad je riječ o pravu na povrat koje, a priori, proizlazi iz područja primjene članka 60. te direktive (neodobrene platne transakcije) ili iz njezina članka 62. (odobrene platne transakcije), nacionalni sud stoga ne može zanemariti dihotomiju koju navedena direktiva priznaje u pogledu platnih transakcija, ovisno o tome jesu li te transakcije odobrene ili neodobrene, te odlučiti o pravu na povrat a da prethodno ne kvalificira transakciju kao „odobrenu” ili „neodobrenu”. Na temelju navedene direktive valja utvrditi da se tom kvalifikacijom određuju posljedice takvih transakcija s obzirom na njihov povrat.
54. Kao drugo, kad bi se priznalo da korisnik platnih usluga može zatražiti povrat platne transakcije jer je pružatelj usluga povrijedio svoju obvezu obavješćivanja koja se predviđa člankom 47. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2007/64, to bi omogućilo da se utvrdi odgovornost tog pružatelja usluga i da ga se obveže da izvrši povrat te platne transakcije i u slučajevima kada ga na to ne obvezuju članci 60. i 62. te direktive.
55. U tom pogledu iz presude CRCAM(37) proizlazi da se Direktivi 2007/64 protivi to da se odgovornost pružatelja platnih usluga za povrat neodobrene platne transakcije utvrdi ako je korisnik tih usluga povrijedio svoju obvezu obavješćivanja. A fortiori, toj se direktivi protivi i to da se odgovornost pružatelja platnih usluga za povrat platne transakcije utvrdi u situacijama u kojima ga članci 60. i 62. te direktive ne obvezuju na to da izvrši takav povrat.
56. Naime, na temelju Direktive 2007/64, obavješćivanje predviđeno člankom 58. stavkom 1. te direktive i okolnosti iz njezinih članaka 60. i 62. predstavljaju sve uvjete za utvrđivanje odgovornosti pružatelja platnih usluga, barem u dijelu u kojem se ta odgovornost odnosi na povrat platne transakcije(38). Ne dovodeći u pitanje manevarski prostor koji se ostavlja državama članicama(39) i ugovorne izmjene koje su odobrene Direktivom 2007/64(40), ti se uvjeti ne mogu zanemariti a da se ne nanese šteta usklađenom sustavu i korisnom učinku navedene direktive te njezinu cilju usklađivanja nacionalnih odredbi u tom području.
57. Kao treće, kao što je to Sud već pojasnio u presudi CRCAM (41), sustav odgovornosti predviđen u članku 60. stavku 1. Direktive 2007/64 temelji se na ravnoteži između obveze informiranja koju ima pružatelj platnih usluga i obveze obavješćivanja o svakoj neodobrenoj transakciji unutar roka od 13 mjeseci koju ima korisnik platnih usluga, na temelju koje se može utvrditi postojanje obveze objektivne odgovornosti tog pružatelja a da pritom taj korisnik ne mora dokazivati pogrešku ili nemar.
58. U skladu s tom logikom, člankom 58. i člankom 60. stavkom 1. Direktive 2007/64 uspostavlja se veza između, s jedne strane, odgovornosti pružatelja platnih usluga koja se temelji na tim odredbama i, s druge strane, obveze obavješćivanja koja proizlazi iz članka 47. stavka 1. točke (a) te direktive. Naime, člankom 58. stavkom 1. navedene direktive predviđa se posebna sankcija za pružatelja usluga koji je povrijedio svoju obvezu obavješćivanja. U skladu s tom odredbom, „[ako taj] pružatelj platnih usluga nije pružio ili stavio na raspolaganje informacije o toj platnoj transakciji u skladu s glavom III. [te direktive]”, njegova se odgovornost može utvrditi i ako korisnik platnih usluga nije u roku od 13 mjeseci od terećenja obavijestio navedenog pružatelja platnih usluga da platna transakcija nije odobrena. Kad bi se slijedilo rasuđivanje suda koji je uputio zahtjev, to bi dovelo do primjene sankcije koja se razlikuje i veća je od one utvrđene usklađenim sustavom odgovornosti pružatelja platnih usluga koji se predviđa u članku 60. stavku 1. iste direktive, tako da bi se narušila ravnoteža uspostavljena tim sustavom, na koju se Sud poziva u presudi CRCAM(42).
59. Stoga u skladu s rasuđivanjem suda koji je uputio zahtjev, kao prvo, odgovornost pružatelja platnih usluga može se utvrditi u glavnom postupku zbog povrede obveze obavješćivanja predviđene člankom 47. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2007/64 na temelju sustava koji je paralelan s usklađenim sustavom odgovornosti uspostavljenim tom direktivom(43). Kao drugo, tim paralelnim sustavom nanosi se šteta usklađenom sustavu te ciljevima i korisnom učinku navedene direktive(44).
60. Stoga predlažem da se smatra da članak 60. stavak 1. Direktive 2007/64, u vezi s njezinim člankom 86. stavkom 1., treba tumačiti na način da mu se protivi mogućnost da korisnik platnih usluga utvrdi odgovornost pružatelja tih usluga jer je taj pružatelj povrijedio svoju obvezu obavješćivanja predviđenu člankom 47. stavkom 1. točkom (a) te direktive, s obzirom na to da se ta odgovornost odnosi na povrat povezan s platnim transakcijama.
VI. Zaključak
61. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio juge de paix du canton de Forest (Mirovni sud u kantonu Forest, Belgija), kako su preoblikovana, odgovori na sljedeći način:
Članak 60. stavak 1. Direktive 2007/64/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu i o izmjeni direktiva 97/7/EZ, 2002/65/EZ, 2005/60/EZ i 2006/48/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 97/5/EZ, u vezi s njezinim člankom 86. stavkom 1., treba tumačiti na način da mu se protivi mogućnost da korisnik platnih usluga utvrdi odgovornost pružatelja tih usluga jer je taj pružatelj povrijedio svoju obvezu obavješćivanja predviđenu člankom 47. stavkom 1. točkom (a) te direktive, s obzirom na to da se ta odgovornost odnosi na povrat povezan s platnim transakcijama.