Tužba podnesena 29. siječnja 2014. – Post Bank Iran protiv Vijeća

(Predmet T-68/14)

Jezik postupka: engleski

Stranke

Tužitelj: Post Bank Iran (Teheran, Iran) (zastupnik: D. Luff, odvjetnik)

Tuženik: Vijeće Europske unije

Tužbeni zahtjev

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

poništi točku 1. Priloga Odluci Vijeća 2013/661/ZVSP od 15. studenoga 2013. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2013 L 306, str. 18.);

poništi točku 1. Priloga Provedbenoj uredbi Vijeća (EU) br. 1154/2013 od 15. studenoga 2013. o provedbi Uredbe (EU) br. 267/2012 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2013 L 306, str. 3.) ;

utvrdi da se članak 20. stavak 1. točka (c) Odluke Vijeća 2010/413/ZVSP¹ , kako je izmijenjen člankom 1. stavkom 7. Odluke Vijeća 2012/35/ZVSP² od 23. siječnja 2012., i člankom 23. stavkom 2. točkom (d) i člankom 46. stavkom 2. Uredbe 267/2012³ od 23. ožujka 2012. ne primjenjuje na tužitelja;

naloži tuženiku snošenje tužiteljevih troškova.

Tužbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog osnovanosti tužbe tužitelj ističe šest tužbenih razloga.

Prvi tužbeni razlog temelji se na činjenici da je Sud nadležan ispitati kako točku 1. Priloga Odluci Vijeća 2013/661/ZVSP tako i točku 1. Priloga Provedbenoj uredbi Vijeća (EU) br. 1154/2013 i njihovu usklađenost s općim načelima europskog prava.

Drugi tužbeni razlog temelji se na činjenici da se Odlukom Vijeća 2010/413/ZVSP, kako je izmijenjena člankom 1. stavkom 7. Odluke Vijeća 2012/35/ZVSP od 23. siječnja 2012. i Uredbom Vijeća 267/2012 od 23. ožujka 2012., povrjeđuje pravo EU-a te bi ju trebalo proglasiti neprimjenjivom na tužitelja, poništavajući tako Odluku Vijeća 2013/661/ZVSP od 15. studenoga 2013. i Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 1154/2013 od15. studenoga 2013., koje se na njima temelje, zbog sljedećih razloga:

člankom 46. stavkom 2. Uredbe Vijeća 267/2012 od 23. ožujka 2012. se krši članak 215. UFEU-a jer se njime omogućuje Vijeću uvođenje sankcija protiv tužitelja ne poštujući postupak predviđen člankom 215. UFEU-a.

člankom 20. stavkom 1. točkom (c) Odluke Vijeća 2010/413/ZVSP, kako je izmijenjen člankom 1. stavkom 7. Odluke Vijeća 2012/35/ZVSP od 23. siječnja 2012. i člankom 23. stavkom 2. točkom (d) Uredbe 267/2012 od 23. ožujka 2012. se krše temeljna prava osoba kako su zaštićena člancima 2., 21. i 23. UEU-a i Povelje o temeljnim pravima EU-a time što se njima Vijeću dodjeljuju arbitrarne ovlasti da odluči protiv koje osobe i subjekta želi uvesti sankcije kada utvrdi da ta osoba ili subjekt pruža podršku iranskoj vladi.

Treći tužbeni razlog temelji se na činjenici da je Vijeće pogrešno primijenilo pravo i pogrešno utvrdilo činjenice kada je protiv tužitelja donijelo Odluku Vijeća 2013/661/ZVSP od 15. studenog 2013. i Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 1154/2013 od 15. studenog 2013., zbog sljedećih razloga:

konkretan razlog za stavljanje na popis Post Bank Iran je neutemeljen. Tužitelj je jasno opovrgnuo da je pružio financijsku podršku iranskoj vladi. Štoviše, tužitelj nije pružio nuklearnu podršku Iranu. Stoga uvjeti iz članka 20. stavka 1. točke (c) Odluke Vijeća 2010/413/ZVSP (kako je izmijenjen člankom 1. stavkom 7. Odluke Vijeća 2012/35/ZVSP od 23. siječnja 2012., člankom 1. stavkom 8. Odluke Vijeća 2012/635/ZVSP od 15. listopada 2012. i člankom 1. stavkom 2. Odluke Vijeća 2012/829/ZVSP od 21. prosinca 2012.) i uvjeti iz članka 23. stavka 2. točke (d) Uredbe Vijeća (EU) br. 267/2012 (kako je zatim izmijenjen člankom 1. stavkom 11. Uredbe Vijeća 1263/2012 od 21. prosinca 2012.) nisu ispunjeni.

uvodeći sankcije protiv Post Bank Iran samo zato što je društvo u državnom vlasništvu, Vijeće je diskriminiralo tužitelja naspram drugih iranskih društava u državnom vlasništvu protiv kojih nisu uvedene sankcije. Postupivši na taj način, Vijeće je povrijedilo načela jednakosti, nediskriminacije i dobrog upravljanja.

Vijeće nije na odgovarajući način obrazložilo odluku za zadržavanje tužitelja na popisu subjekata protiv kojih su uvedene sankcije. Pozivajući se na „utjecaj mjera u kontekstu političkih ciljeva Unije“ Vijeće je propustilo pobliže navesti vrstu utjecaja o kojem je riječ i kako bi se mjerama ostvario taj utjecaj.

zadržavši tužitelja na popisu društava protiv kojih su uvedene sankcije, Vijeće je zloporabilo svoje ovlasti. Vijeće je u u praksi odbilo postupiti u skladu s presudom Općeg suda u predmetu T-13/11. Vijeće je narušilo institucionalnu strukturu Europske unije i tužiteljevo pravo na sudsku zaštitu i provedbu sudskih odluka. Vijeće je također izbjeglo vlastite odgovornosti i obveze iz Odluke Vijeća 2013/661/ZVSP od 15. studenoga 2013. i Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1154/2013 od 15. studenoga 2013., kako ih je Vijeću jasno naznačio Opći sud u gore navedenoj presudi.

Vijeće je povrijedilo načelo legitimnih očekivanja ne poštujući presudu Suda u kojoj je Vijeće bilo stranka protiv tužitelja i u kojoj je ono izgubilo spor time što nije poštovalo čak ni razloge i obrazloženje presude, time što je donijelo pogrešan zaključak o tužiteljevom poslovanju i njegovoj navodnoj ulozi u odnosu na iransku vladu, time što nije niti u najmanjoj mjeri ispitalo tužiteljevu stvarnu ulogu i poslovanje u Iranu iako je to u presudi Suda bilo naznačeno kao značajan aspekt režima sankcija EU-a protiv Irana i time što je ostavilo na snazi sankcije i nakon 20. siječnja 2014., kao datuma na koji je EU odobrila profitne djelatnosti za Iran jer se više ne smatra da Iran sudjeluje u aktivnostima širenja nuklearnog oružja.

Vijeće je povrijedilo načelo proporcionalnosti. Sankcije su usmjerene protiv iranskih aktivnosti širenja nuklearnog oružja. Vijeće nije i ne može utvrditi da je tužitelj izravno ili neizravno pružao podršku širenju nuklearnog oružja u Iranu. Ono čak više ni ne tvrdi da tužitelj posebno doprinosi širenju nuklearnog oružja u Iranu. S obzirom na to da sankcije nisu utjecale na širenje nuklearnog oružja, cilj sankcija ne opravdava poništenje koristi koje tužitelj ostvaruje na temelju presude Suda i pritisak koje one stvaraju na cjelokupni sustav sudske zaštite u EU-u, a pogotovo ne opravdava povredu tužiteljevog prava na vlasništvo i obavljanje poslovne djelatnosti. Činjenica da je Vijeće 20. siječnja 2014. donijelo uredbu o ukidanju određenih sankcija na temelju priznanja da Iran ne sudjeluje u aktivnostima širenja nuklearnog oružja osnažuje taj zaključak.

____________

¹ Odluka Vijeća od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL 2010 L 195, str. 39.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18. , svezak 3., str. 220.).

² Odluka Vijeća 2012/35/ZVSP od 23. siječnja 2012. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2012 L 19, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 12., str. 170.).

³ Uredba Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 961/2010 (SL 2012 L 88, str. 1) [neslužbeni prijevod]