PRESUDA OPĆEG SUDA (deseto vijeće)
29. lipnja 2022.(*)
„Instrument pretpristupne pomoći – OLAF‑ova istraga – Komisijina odluka o administrativnoj sankciji – Isključenje iz postupaka javne nabave i dodjele subvencija koje se financiraju iz općeg proračuna Unije na razdoblje od četiri godine – Upis u bazu podataka sustava ranog otkrivanja i isključenja – Financijska uredba – Neograničena nadležnost – Proporcionalnost sankcije”
U predmetu T‑609/20,
LA International Cooperation Srl, sa sjedištem u Milanu (Italija), koji zastupaju B. O’Connor i M. Hommé, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupa R. Pethke, u svojstvu agenta,
tuženika,
OPĆI SUD (deseto vijeće),
u sastavu: A. Kornezov, predsjednik, E. Buttigieg i G. Hesse (izvjestitelj), suci,
tajnik: E. Coulon,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir da stranke nisu podnijele zahtjev za raspravu u roku od tri tjedna od dostave obavijesti o zatvaranju pisanog dijela postupka i da je odlučeno, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, da se odluka donese bez provođenja usmenog dijela postupka,
donosi sljedeću
Presuda(1)
[omissis]
Pravo
[omissis]
Primjerenost sankcije
151 Tužitelj tvrdi da je prilikom određivanja primjerene sankcije koju je u ovom slučaju povjerenstvo trebalo primijeniti bilo potrebno uzeti u obzir njegovu dobru suradnju tijekom OLAF‑ove istrage. Dodaje da je, u skladu s talijanskim pravom, u travnju 2016. usvojio model organizacije, upravljanja i nadzora zajedno s etičkim kodeksom i pripadajućim stegovnim sustavom. Također je 2019. osobe A i B razriješio njihovih dužnosti.
152 Komisija ističe da je na temelju svojih ugovornih obveza i članka 5. Uredbe Vijeća (Euratom, EZ) br. 2185/96 od 11. studenoga 1996. o provjerama i inspekcijama na terenu koje provodi Komisija s ciljem zaštite financijskih interesa Europskih zajednica od prijevara i ostalih nepravilnosti (SL 1996., L 292, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 57.), tužitelj bio dužan surađivati i omogućiti pristup svojim prostorijama kako bi olakšao provjere i inspekcije koje s njim u vezi OLAF vrši. Tužiteljev argument prema kojem je njegova dobra suradnja trebala utjecati na ocjenu povjerenstva u pogledu primjerene sankcije treba, prema njezinu mišljenju, odbiti. Komisija pojašnjava da je povjerenstvo imalo pristup izvješćima o terenskim provjerama, u kojima je navedeno da su tužitelj i njegovi zastupnici surađivali s OLAF‑om.
153 Uvodno valja podsjetiti na to da je za činjenice koje su nastupile prije 1. siječnja 2016., Komisija u pobijanoj odluci istaknula da su članak 133.a stavak 2. točka (b) Uredbe (EZ, Euratom) br. 2342/2002 od 23. prosinca 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe br. 1605/2002 (SL 2002., L 357, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 3., str. 7.), kako je izmijenjena, i članak 145. stavak 1. njezine Delegirane uredbe (EU) br. 1268/2012 od 29. listopada 2012. o pravilima za primjenu Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 (SL 2012., L 362, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 9., str. 183.), prije njezine izmjene njezinom Delegiranom uredbom (EU) 2015/2462 od 30. listopada 2015. (SL 2015., L 342, str. 7.), predviđali da je maksimalno trajanje isključenja subjekta pet godina.
154 U pogledu djelâ počinjenih nakon 1. siječnja 2016. Komisija je istaknula da je člankom 106. stavkom 14. točkom (c) Uredbe br. 966/2012, kako je izmijenjena Uredbom 2015/1929, predviđeno da isključenje ne može trajati dulje od tri godine u slučaju teške povrede dužnosti iz članka 106. stavka 1. točke (c) navedene uredbe ni dulje od pet godina u slučajevima korupcije iz članka 106. stavka 1. točke (d) iste uredbe.
155 U tom je kontekstu Komisija isključila tužitelja na temelju preliminarne pravne kvalifikacije njegova postupanja, uzimajući u obzir utvrđene činjenice i utvrđenja iz preporuke povjerenstva, u skladu s člankom 106. stavkom 2. Uredbe br. 966/2012, kako je izmijenjena Uredbom 2015/1929. Smatrala je da težina protupravnog postupanja, namjernost tog postupanja, njegovo trajanje i visoki iznosi o kojima je riječ opravdavaju isključenje u trajanju od četiri godine.
156 U tom pogledu Opći sud ističe da članak 133.a stavak 1. Uredbe br. 2342/2002, kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ, Euratom) br. 478/2007 od 23. travnja 2007. (SL 2007., L 111, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 264.), i članak 106. stavak 3. Uredbe br. 966/2012, kako je izmijenjena Uredbom 2015/1929, zahtijevaju od javnog naručitelja koji isključuje gospodarski subjekt da poštuje načelo proporcionalnosti. Konkretno, navedenim se člankom 106. stavkom 3. predviđa da se u odluci javnog naručitelja mora osobito uzeti u obzir težina situacije, uključujući učinak na financijske interese Unije i njezin ugled, vrijeme koje je proteklo od relevantnog postupanja, njegovo trajanje i ponavljanje postupanja, namjeru ili stupanj nepažnje odnosno bilo koje druge olakotne okolnosti poput stupnja suradnje gospodarskog subjekta s relevantnim nadležnim tijelom i njegov doprinos istrazi kako to priznaje javni naručitelj.
157 U skladu s člankom 108. stavkom 11. Uredbe br. 966/2012, kako je izmijenjena Uredbom 2015/1929, Opći sud ima „neograničenu nadležnost za preispitivanje odluke kojom javni naručitelj isključuje gospodarski subjekt i/ili mu izriče financijsku sankciju, uključujući smanjenje ili produljenje trajanja isključenja i/ili ukidanje, smanjenje ili povećanje izrečene financijske sankcije.” Osim pukog nadzora zakonitosti, koji dopušta samo odbijanje tužbe za poništenje ili poništenje pobijanog akta, ta neograničena nadležnost ovlašćuje Opći sud da izmijeni pobijani akt, čak i ako ga ne poništi, vodeći računa o svim činjeničnim okolnostima, kako bi, primjerice, izmijenio trajanje isključenja. U tim okolnostima Opći sud može, ovisno o slučaju, dati ocjene različite od onih koje je Komisija primijenila u pobijanoj odluci u pogledu trajanja isključenja.
158 U ovom slučaju, argumentacija u okviru koje tužitelj tvrdi da su dobra suradnja koju je pokazao tijekom istrage i mjere reorganizacije koje je usvojio trebale utjecati na ocjenu primjerene sankcije koju mu treba izreći treba tumačiti na način da od Općeg suda zahtijeva da prilikom izvršavanja svoje neograničene nadležnosti ocijeni trajanje isključenja uzimajući u obzir navedene olakotne okolnosti.
159 U okviru svoje neograničene nadležnosti Opći sud utvrđuje da je tužitelj počinio djela korupcije i teške povrede dužnosti opisana u točkama 121. do 123., 126., 127. i 129. do 134. ove presude. Ta su djela vrlo teška po samoj svojoj prirodi jer je cilj tužiteljeva postupanja bio podmićivanje službenikâ javne uprave Republike Sjeverne Makedonije kako ostvario konkurentsku prednost u odnosu na druge ponuditelje. Valja utvrditi da je tužitelj namjerno pokušao korumpirati službenike javne uprave Republike Sjeverne Makedonije. To je postupanje trajalo malo dulje od četiri godine, tijekom kojih je bilo uključeno više osoba unutar i izvan tužitelja.
160 Također valja uzeti u obzir ozbiljnost učinka tih postupanja na financijske interese Unije, u mjeri u kojoj se odnose na iznos koji prelazi 1,7 milijuna eura.
161 Nadalje, kad je riječ o elementima na koje se poziva tužitelj, točno je da se u izvješćima u kojima su navedene terenske provjere navodi njegova „vrlo dobra” i „potpuna” suradnja tijekom tih provjera. Međutim, također je točno, kao što to tvrdi Komisija, da je tužitelj imao zakonsku obvezu surađivati s OLAF‑om. U svakom slučaju, valja utvrditi da u ovom slučaju tužiteljevo ponašanje tijekom istrage može imati tek slab utjecaj na stupanj težine sankcije s obzirom na težinu predmetnih postupanja.
162 Kad je riječ o organizacijskom modelu koji je tužitelj usvojio 2016., Opći sud slaže se s ocjenama koje je Komisija u pobijanoj odluci u tom pogledu donijela. Naime, s jedne strane, taj je model bio donesen u travnju 2016., ali ipak nije doveo do prestanka tužiteljeva protupravnog postupanja, koje se nastavilo do siječnja 2017. S druge strane, iako bi taj novi model eventualno mogao imati učinak na tužiteljevo ponašanje u budućnosti, on nije imao nikakav utjecaj tijekom relevantnog razdoblja. Isto tako, udaljavanje osoba A i B s dužnosti 2019. moglo bi imati učinak samo na tužiteljevo buduće ponašanje. Stoga Opći sud smatra da ga ne treba uzeti u obzir.
163 Naposljetku, može se istaknuti da je najdulje trajanje isključenja koje je zakonodavac predvidio bilo, za razdoblje prije 1. siječnja 2016., pet godina za teške povrede dužnosti, a za razdoblje nakon 1. siječnja 2016., tri godine za teške povrede dužnosti i pet godina za djela korupcije. U ovom je pak slučaju Opći sud u točkama 121. do 123., 126., 127. i 129. do 134. ove presude utvrdio da je tužiteljevo postupanje predstavljalo i djela teške povrede dužnosti i djela korupcije.
164 S obzirom na sva prethodno navedena utvrđenja i okolnosti, valja smatrati da je isključenje od četiri godine primjereno i proporcionalno u ovom slučaju.
[omissis]
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (deseto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvu LA International Cooperation Srl nalaže se snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 29. lipnja 2022.
Potpisi