PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
20. lipnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno vlasništvo – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29/EZ – Članak 3. stavak 1. – Priopćavanje javnosti – Pojam – Puka opskrba materijalnim uređajem – Stavljanje na raspolaganje u apartmanima televizijskih uređaja opremljenih sobnom antenom koja omogućuje prijam signala i emitiranje sadržaja – Lukrativnost – Načelo tehnološke neutralnosti”
U predmetu C‑135/23,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Amtsgericht Potsdam (Općinski sud u Potsdamu, Njemačka), odlukom od 1. veljače 2023., koju je Sud zaprimio 7. ožujka 2023., u postupku
Gesellschaft für musikalische Aufführungs- und mechanische Vervielfältigungsrechte eV (GEMA)
protiv
GL,
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: A. Arabadjiev, predsjednik vijeća, T. von Danwitz, P. G. Xuereb, A. Kumin i I. Ziemele (izvjestiteljica), suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Gesellschaft für musikalische Aufführungs- und mechanische Vervielfältigungsrechte eV (GEMA), F. Seifert, Rechtsanwalt,
– za francusku vladu, R. Bénard i E. Timmermans, u svojstvu agenata,
– za austrijsku vladu, G. Kunnert, A. Posch i J. Schmoll, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, J. Samnadda i G. von Rintelen, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 22. veljače 2024.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Gesellschafta für musikalische Aufführungs- und mechanische Vervielfältigungsrechte eV (GEMA), udruge za kolektivno ostvarivanje autorskih prava, i osobe GL, upravitelja apartmanske zgrade, u vezi s njegovim navodnim povredama autorskog prava zbog toga što je u apartmanima kojima upravlja stavio na raspolaganje televizijske uređaje opremljene sobnom antenom koja omogućuje prijam signala i emitiranje sadržaja, osobito glazbenog.
Pravni okvir
Međunarodno pravo
3 Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) usvojila je u Ženevi 20. prosinca 1996. Ugovor o autorskom pravu WIPO‑a (u daljnjem tekstu: WCT), koji je u ime Europske zajednice odobren Odlukom Vijeća 2000/278/EZ od 16. ožujka 2000. (SL 2000., L 89, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 122., str. 77.) te je u pogledu Europske unije stupio na snagu 14. ožujka 2010. (SL 2010., L 32, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 108., str. 185.).
4 Člankom 8. WCT‑a, naslovljenim „Pravo priopćavanja javnosti”, određuje se:
„Bez štete za odredbe iz članka 11., stavka 1., točke ii), iz članka 11bis., stavka 1., točke i) i točke ii), iz članka 11ter., stavka 1., točke ii), iz članka 14., stavka 1. točke ii) i iz članka 14bis., stavka 1. [Konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, potpisane u Bernu 9. rujna 1886. (Pariški akt od 24. srpnja 1971.), u verziji koja proizlazi iz izmjene od 28. rujna 1979.], autori književnih i umjetničkih djela uživaju isključivo pravo davanja dopuštenja za priopćavanje javnosti njihovih djela, putem žica ili bez žica, uključujući stavljanje na raspolaganje javnosti njihovih djela na način da svatko može pristupiti tim djelima s mjesta i u vrijeme koje pojedinačno odabere.”
5 Zajedničke izjave koje se odnose na WCT usvojene su na diplomatskoj konferenciji WIPO‑a 20. prosinca 1996.
6 Zajednička izjava koja se odnosi na članak 8. navedenog ugovora glasi kako slijedi:
„Dogovoreno je da puka opskrba materijalnim uređajem za priopćavanje nije sama po sebi priopćavanje u smislu ovog Ugovora ili [Konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, u verziji koja proizlazi iz izmjene od 28. rujna 1979.]. […]”
Pravo Unije
7 Uvodne izjave 4., 9., 10., 23. i 27. Direktive 2001/29 propisuju:
„(4) Usklađeni pravni okvir autorskog prava i srodnih prava će, kroz povećanu pravnu sigurnost i omogućujući viši stupanj zaštite intelektualnog vlasništva, potaknuti znatno ulaganje u stvaralaštvo i inovativnost […] i usporedno dovesti do rasta i povećane konkurentnosti europske industrije […]
[…]
(9) Svako usklađivanje autorskog prava i srodnih prava mora se temeljiti na visokoj razini zaštite, budući da su takva prava ključna za intelektualno stvaralaštvo. Njihova zaštita pomaže u održavanju i razvoju kreativnosti u interesu autora, umjetnika izvođača, producenata, potrošača, kulture, industrije i javnosti u cjelini. Intelektualno vlasništvo je stoga priznato kao sastavni dio vlasništva.
(10) Ako autori ili umjetnici izvođači namjeravaju nastaviti svoj kreativan i umjetnički rad, moraju dobiti odgovarajuću naknadu za korištenje svojega djela, kao što to moraju dobiti i producenti kako bi bili u mogućnosti financirati to djelo. Ulaganje potrebno za proizvodnju proizvoda kao što su fonogrami, filmovi ili multimedijalni proizvodi, i usluga kao što su usluge ‚na zahtjev’, značajno je. Odgovarajuća pravna zaštita prava intelektualnog vlasništva nužna je za jamčenje postojanja takve naknade i pruža mogućnost zadovoljavajućeg povrata tog ulaganja.
[…]
(23) Ovom direktivom trebalo bi se dodatno uskladiti pravo autora na priopćavanje javnosti. To bi se pravo trebalo tumačiti u širem smislu tako kao da ono obuhvaća svako priopćavanje javnosti koja nije prisutna na mjestu na kojem se priopćavanje obavlja. To pravo trebalo bi obuhvaćati svaki takav prijenos ili reemitiranje djela za javnost putem žice ili bežičnim putem, uključujući radiodifuzijsko emitiranje. To pravo ne bi trebalo obuhvaćati nikakve druge radnje.
[…]
(27) [Puka] opskrba materijalnim uređajem za priopćavanje nije sama po sebi priopćavanje u smislu ove direktive.”
8 Članak 3. stavak 1. navedene direktive propisuje:
„Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.”
Njemačko pravo
9 Članak 15. Gesetza über Urheberrecht und verwandte Schutzrechte – Urheberrechtsgesetz (Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima) od 9. rujna 1965. (BGBl. 1965. I, str. 1273.) u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak određuje:
„[…]
(2) Autor usto ima isključivo pravo priopćavanja svojeg djela javnosti u nematerijalnom obliku (pravo priopćavanja javnosti). Pravo priopćavanja javnosti obuhvaća osobito:
1. pravo prikazivanja, izvođenja i ponovnog prikazivanja (članak 19.);
2. pravo stavljanja na raspolaganje javnosti (članak 19.a);
3. pravo radiodifuzijskog emitiranja (članak 20.);
4. pravo priopćavanja putem vizualnih i zvučnih medija (članak 21.);
5. pravo priopćavanja radiodifuzijskog emitiranja i njegova stavljanja na raspolaganje javnosti (članak 22.).
(3) Priopćavanje je javno ako je namijenjeno većem broju pripadnika javnosti. Javnost uključuje sve osobe koje nisu osobnim vezama povezane s onim koji iskorištava djelo ili drugim osobama kojima je djelo učinjeno uočljivim ili dostupnim u nematerijalnom obliku.”
Glavni postupak i prethodno pitanje
10 GEMA, tijelo za kolektivno ostvarivanje autorskih prava u području glazbe, podnijela je Amtsgerichtu Potsdam (Općinski sud u Potsdamu, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev, zahtjev za naknadu štete na temelju autorskog prava protiv osobe GL, upravitelja zgrade s 18 apartmana, zbog toga što ona u njima stavlja na raspolaganje televizijske uređaje opremljene sobnom antenom koja omogućuje prijam signala i emitiranje sadržaja, osobito glazbenog, u tim apartmanima, protivno članku 15. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak.
11 Taj sud dvoji o tome predstavlja li takvo stavljanje na raspolaganje priopćavanje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, osobito s obzirom na okolnost da zgrada o kojoj je riječ nije opremljena „središnjom antenom” koja omogućuje distribuciju signala u tim apartmanima.
12 U tom kontekstu ističe da je Sud u svojoj presudi od 7. prosinca 2006., SGAE (C‑306/05, EU:C:2006:764), presudio da, iako puka opskrba materijalnim uređajima kao takva ne predstavlja priopćavanje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. te direktive, distribucija signala koju hotel putem televizijskih uređaja omogući svojim gostima koji su odsjeli u sobama tog hotela, neovisno o tehnici prijenosa korištenog signala, predstavlja takvo priopćavanje. U svojem rješenju od 18. ožujka 2010., Organismos Sillogikis Diacheirisis Dimiourgon Theatrikon kai Optikoakoustikon Ergon (C‑136/09, EU:C:2010:151), Sud je zaključio da hotel obavlja priopćavanje javnosti u smislu te odredbe kada postavi televizijske uređaje u svoje sobe i poveže ih sa „središnjom antenom” tog hotela, koja te televizijske uređaje čini sposobnima za primanje radiodifuzijskih emitiranja. Suprotno tomu, iz presude od 2. travnja 2020., Stim i SAMI (C‑753/18, EU:C:2020:268) proizlazi da opskrba radijskim prijamnicima u iznajmljenim vozilima nije priopćavanje javnosti.
13 Sud koji je uputio zahtjev smatra da se na temelju te sudske prakse ne može sa sigurnošću odgovoriti na pitanje predstavlja li stavljanje na raspolaganje, od strane upravitelja apartmanske zgrade, televizijskih uređaja opremljenih sobnom antenom koja omogućuje prijam signala i emitiranje sadržaja u tim apartmanima a da pritom ne postoji „središnja antena”, priopćavanje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29.
14 U tim je okolnostima Amtsgericht Potsdam (Općinski sud u Potsdamu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Je li riječ o priopćavanju javnosti u smislu članka 3. Direktive [2001/29] ako upravitelj apartmanske zgrade u toj zgradi stavlja na raspolaganje televizore od kojih svaki prima emitiranje preko sobne antene, bez središnjeg prijamnika za prosljeđivanje signala?”
O prethodnom pitanju
15 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 tumačiti na način da pojam „priopćavanje javnosti” iz te odredbe obuhvaća stavljanje na raspolaganje, od strane upravitelja apartmanske zgrade dane u najam, televizijskih uređaja opremljenih sobnom antenom koji bez daljnje intervencije primaju signale i omogućavaju emitiranje sadržaja.
16 Valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29, države članice moraju autorima predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje na raspolaganje javnosti njihovih djela tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.
17 Kao što je to Sud u više navrata presudio, na temelju te odredbe autori imaju pravo koje je preventivne naravi i koje im omogućuje da interveniraju između eventualnih korisnika svojih djela i radnji priopćavanja javnosti koje bi ti korisnici mogli izvršiti, a sve u svrhu njihove zabrane (presude od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 30. i od 20. travnja 2023., Blue Air Aviation, C‑775/21 i C‑826/21, EU:C:2023:307, t. 44. i navedena sudska praksa).
18 S obzirom na to da člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29 nije definiran pojam „priopćavanje javnosti”, smisao i doseg toga pojma valja odrediti s obzirom na ciljeve koji se žele ostvariti tom direktivom i s obzirom na kontekst kojeg je ta odredba dio (presuda od 20. travnja 2023., Blue Air Aviation, C‑775/21 i C‑826/21, EU:C:2023:307, t. 45. i navedena sudska praksa).
19 Glede tih ciljeva, Sud neprestano podsjeća na to da pojam „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 treba, kao što je to istaknuto u uvodnoj izjavi 23. te direktive, tumačiti široko, na način da obuhvaća svako priopćavanje javnosti koja nije prisutna na mjestu na kojem se priopćavanje obavlja i, stoga, svaki takav prijenos ili reemitiranje djela za javnost putem žice ili bežičnim putem, uključujući radiodifuzijsko emitiranje. Naime, iz uvodnih izjava 4., 9. i 10. navedene direktive proizlazi da je njezin glavni cilj uspostaviti viši stupanj zaštite autora, omogućavajući im dobivanje odgovarajuće naknade za korištenje njihovih djela, osobito prigodom priopćavanja javnosti (presuda od 20. travnja 2023., Blue Air Aviation, C‑775/21 i C‑826/21, EU:C:2023:307, t. 46. i navedena sudska praksa).
20 Što se tiče konteksta te odredbe, iz uvodne izjave 27. Direktive 2001/29, koja u biti odražava zajedničku izjavu u pogledu članka 8. WCT‑a, proizlazi da „[puka] opskrba materijalnim uređajem za priopćavanje nije sama po sebi priopćavanje u smislu ove Direktive” (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 2020., Stim i SAMI, C‑753/18, EU:C:2020:268, t. 33.).
21 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, pojam „priopćavanje javnosti” u smislu tog članka 3. stavka 1. ujedinjuje dva kumulativna elementa, točnije radnju priopćavanja nekog djela i priopćavanje tog djela javnosti te podrazumijeva pojedinačnu ocjenu (presude od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 37. i od 20. travnja 2023., Blue Air Aviation, C‑775/21 i C‑826/21, EU:C:2023:307, t. 47. i navedena sudska praksa).
22 Prilikom takve ocjene treba imati u vidu više međusobno dopunjujućih kriterija koji nisu samostalni ni međusobno ovisni. Budući da se ti kriteriji mogu naći u različitim konkretnim situacijama u vrlo različitom opsegu, valja ih primijeniti i pojedinačno i u njihovoj međusobnoj interakciji (presude od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 35. i od 20. travnja 2023., Blue Air Aviation, C‑775/21 i C‑826/21, EU:C:2023:307, t. 48. i navedena sudska praksa).
23 Među tim kriterijima Sud je istaknuo nezaobilaznu ulogu korisnika i namjernost njegove intervencije. Naime, on poduzima radnju priopćavanja kada djeluje, i pritom je u potpunosti svjestan posljedica svojeg postupanja, kako bi omogućio svojim klijentima pristup zaštićenom djelu i to osobito kada, kad ne bi bilo takvog djelovanja, ti klijenti načelno ne bi mogli pristupiti emitiranom djelu (presude od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 46. i od 20. travnja 2023., Blue Air Aviation, C‑775/21 i C‑826/21, EU:C:2023:307, t. 49. i navedena sudska praksa).
24 Osim toga, Sud je presudio da lukrativna narav priopćavanja javnosti, u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, nije irelevantna, iako ta narav nije neophodan uvjet za utvrđenje samog postojanja takvog priopćavanja (vidjeti u tom smislu presudu od 20. travnja 2023., Blue Air Aviation, C‑775/21 i C‑826/21, EU:C:2023:307, t. 50. i navedenu sudsku praksu).
25 U tom kontekstu, Sud je presudio da „prijemčivost” javnosti može biti relevantna u smislu da emitiranje zaštićenih djela ima lukrativnu narav kada korisnik može od njega imati ekonomsku korist koja je povezana s atraktivnošću i, slijedom toga, s većim posjećivanjem prostora u kojemu se provodi to emitiranje, dok takve lukrativne naravi nema kada ciljana javnost ne pridaje važnost takvom emitiranju (vidjeti u tom smislu presudu od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 50. do 52.).
26 Iz sudske prakse Suda tako proizlazi da osobito nezaobilazna uloga korisnika u svrhu davanja pristupa zaštićenim djelima svojim klijentima i namjernost njegove intervencije, osobito ako je ona lukrativna, omogućuju razlikovanje, u svrhu primjene članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, s jedne strane, „priopćavanja javnosti” u smislu te odredbe i, s druge strane, „[puke] opskrb[e] materijalnim uređajem” u smislu uvodne izjave 27. te direktive.
27 S obzirom na ta načela, koja proizlaze iz ustaljene sudske prakse, Sud je presudio da ni opskrba radijskim prijamnicima koji su ugrađeni u automobile te omogućuju, bez ikakva dodatnog djelovanja društva za iznajmljivanje, hvatanje zemaljske radiodifuzije koja je dostupna u području u kojem se vozilo nalazi ni opskrba opremom za ozvučenje i, ovisno o slučaju, računalnim programom koji omogućuje emitiranje pozadinske glazbe ne predstavljaju „radnje priopćavanja”. Naime, prema sudskoj praksi Suda, takve radnje predstavljaju „opskrbu materijalnim uređajem” u smislu uvodne izjave 27. Direktive 2001/29 (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 2020., Stim i SAMI, C‑753/18, EU:C:2020:268, t. 34. i od 20. travnja 2023., Blue Air Aviation, C‑775/21 i C‑826/21, EU:C:2023:307, t. 69.).
28 U tu svrhu Sud je, među ostalim, istaknuo da, kad bi puka okolnost da je korištenje opreme nužno kako bi javnost doista mogla pristupiti djelu dovela automatski do toga da se intervencija osobe koja je djelo stavila na raspolaganje kvalificira kao „radnja priopćavanja”, svaka „opskrba materijalnim uređajem za priopćavanje” činila bi takvu radnju, što se međutim uvodnom izjavom 27. Direktive 2001/29, koja u bitnome preuzima zajedničku izjavu u pogledu članka 8. WCT‑a, izričito isključuje (vidjeti u tom smislu presudu od 20. travnja 2023., Blue Air Aviation, C‑775/21 i C‑826/21, EU:C:2023:307, t. 68. i navedenu sudsku praksu).
29 Suprotno tomu, kad je riječ o voditeljima kafe‑restorana, hotela ili termalnog lječilišta, Sud je već presudio da oni obavljaju radnju priopćavanja kad namjerno prenose zaštićena djela, svjesno odašiljući signal televizijskim ili radijskim prijamnicima koji su postavljeni u njihovim poslovnim prostorijama (vidjeti osobito presude od 7. prosinca 2006., SGAE, C‑306/05, EU:C:2006:764, t. 46.; od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr., C‑403/08 i C‑429/08, EU:C:2011:631, t. 196.; od 27. veljače 2014., OSA, C‑351/12, EU:C:2014:110, t. 26. i od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 55. i 56.).
30 Naime, u toj je sudskoj praksi Sud u biti smatrao da, ako upravitelj poslovne jedinice svojim klijentima dragovoljno isporučuje televizijske ili radijske signale i uređaje koji omogućuju emitiranje radiodifuzijskih sadržaja kodiranih u tim signalima i koji su postavljeni na više mjesta te poslovne jedinice, riječ je o radnjama „priopćavanja javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, pri čemu nije važno koja je tehnika prijenosa signala korištena.
31 U ovom slučaju iz obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da upravitelj apartmanske zgrade o kojoj je riječ u glavnom postupku najmoprimcima tih apartmana stavlja na raspolaganje televizijske uređaje opremljene sobnom antenom za koje je utvrđeno da primaju signale i omogućavaju emitiranje sadržaja, osobito glazbenih, u tim apartmanima.
32 Iako je na nacionalnom sudu da utvrdi, s obzirom na razmatranja navedena u točkama 19. do 30. ove presude, izvršava li upravitelj zgrade poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku radnju „priopćavanja javnosti“ u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2012., Phonographic Performance (Ireland), C‑162/10, EU:C:2012:141, t. 39.), na Sudu je da mu u tu svrhu pruži korisne upute kako bi mu omogućio da riješi spor koji se pred njim vodi (vidjeti u tom smislu presudu od 5. svibnja 2022., BV, C‑570/20, EU:C:2022:348, t. 44.).
33 U tom pogledu, kao prvo, valja smatrati, kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točkama 40. i 50. svojeg mišljenja i pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, da upravitelj apartmanske zgrade, time što u te apartmane postavlja televizijske uređaje i sobne antene koje bez daljnje intervencije primaju signale i omogućavaju emitiranje sadržaja, osobito glazbenih, u navedenim apartmanima, namjerno provodi intervenciju kako bi svojim klijentima omogućio pristup takvim emitiranjima u unutrašnjosti unajmljenih apartmana tijekom razdoblja najma a da pritom nije odlučujuće koriste li oni tu mogućnost ili ne (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2017., Stichting Brein, C‑610/15, EU:C:2017:456, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
34 Osim toga, intervenciju tog upravitelja koja omogućuje pristup emitiranim djelima njegovim klijentima treba smatrati isporukom dodatne usluge obavljenom s ciljem stjecanja određene koristi.
35 Naime, ponuda te usluge utječe na standard apartmana o kojima je riječ i, prema tome, na cijenu najamnine tih apartmana (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2012., SCF, C‑135/10, EU:C:2012:140, t. 90. i navedenu sudsku praksu) ili, kao što je to istaknuto u točki 25. ove presude, njihovu privlačnost i, prema tome, njihovo posjećivanje. Stoga valja smatrati da ponuda takve usluge omogućuje dokazivanje lukrativne naravi priopćavanja u smislu sudske prakse navedene u točkama 24. i 25. ove presude.
36 U svrhu ispitivanja koje treba provesti sud koji je uputio zahtjev, nije relevantna okolnost, koju je istaknuo taj sud, da su televizijski uređaji o kojima je riječ u glavnom postupku povezani sa „sobnom” antenom, a ne sa „središnjom” antenom, poput one o kojoj je bila riječ u predmetu u kojem je doneseno rješenje od 18. ožujka 2010., Organismos Sillogikis Diacheirisis Dimiourgon Theatrikon kai Optikoakoustikon Ergon (C‑136/09, EU:C:2010:151).
37 Naime, takvo razlikovanje između središnjih i sobnih antena nije u skladu s načelom tehnološke neutralnosti, u skladu s kojim prava i obveze osoba moraju u zakonu biti utvrđeni na općenit način kako se ne bi dala prednost upotrebi jedne tehnologije na štetu druge (vidjeti u tom smislu presudu od 24. ožujka 2022., Austro‑Mechana, C‑433/20, EU:C:2022:217, t. 27. i navedenu sudsku praksu).
38 Kao drugo, kako bi bila obuhvaćena pojmom „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, nužno je da su zaštićena djela doista priopćena javnosti. U tom pogledu, Sud je pojasnio da pojam „javnost” obuhvaća neodređeni broj potencijalnih adresata te usto podrazumijeva prilično velik broj osoba (presuda od 20. travnja 2023., Blue Air Aviation, C‑775/21 i C‑826/21, EU:C:2023:307, t. 51. i 52. i navedena sudska praksa).
39 Stoga pojam „javnost” podrazumijeva određeni minimalni prag, što iz tog pojma isključuje premali ili čak neznatan broj osoba. Kako bi se utvrdio taj broj, valja voditi računa, među ostalim, o broju osoba koje istodobno mogu imati pristup istom djelu, ali također i o broju onih koje mu mogu pristupiti uzastopno (vidjeti u tom smislu presude od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 43. i 44. i od 19. prosinca 2019., Nederlands Uitgeversverbond i Groep Algemene Uitgevers, C‑263/18, EU:C:2019:1111, t. 68. i navedenu sudsku praksu).
40 U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev ne daje naznaku o broju osoba koje mogu imati pristup djelima, istodobno ili uzastopno, nego samo o tome da zgrada o kojoj je riječ u glavnom postupku ima 18 apartmana. Taj sud osobito ne navodi jesu li apartmani kratkoročno iznajmljeni, osobito kao turistički smještaj, što može utjecati na broj osoba koje mogu uzastopno imati pristup predmetnim djelima.
41 U skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 31. ove presude, na nacionalnom je sudu da utvrdi jesu li zaštićena djela stvarno priopćena određenoj „javnosti” u smislu sudske prakse navedene u točkama 38. i 39. te presude, a na Sudu je da mu u tom pogledu pruži korisne upute.
42 Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 36. svojeg mišljenja, ako bi sud koji je uputio zahtjev utvrdio da se apartmani u zgradi o kojoj je riječ u glavnom postupku kratkoročno iznajmljuju, osobito kao turistički smještaj, njihovi najmoprimci morali bi se kvalificirati kao „javnost” s obzirom na to da oni, poput gostiju hotela, čine neodređen broj mogućih adresata (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2012., Phonographic Performance (Ireland), C‑162/10, EU:C:2012:141, t. 41. i 42.).
43 Kao treće, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, kako bi se priopćavanje zaštićenog djela moglo kvalificirati kao radnja „priopćavanja javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, ono se mora priopćiti na poseban tehnološki način, koji se razlikuje od dotad korištenog načina, ili, ako to nije slučaj, mora se priopćiti „novoj javnosti”, odnosno javnosti koju nositelj autorskog prava nije uzeo u obzir kad je dao ovlaštenje za prvotno priopćavanje svojeg djela javnosti (presuda od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 70. i navedena sudska praksa).
44 Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 59. svojeg mišljenja, najmoprimci apartmana u zgradi koji se kratkoročno iznajmljuju, osobito kao turistički smještaj, mogu činiti takvu „novu” javnost jer te osobe, čak i da se nalaze unutar područja pokrivenosti navedenog emitiranja, ne bi mogle, bez intervencije upravitelja te zgrade, kojom u te apartmane postavlja televizijske uređaje opremljene sobnom antenom, pristupiti emitiranom djelu (vidjeti u tom smislu presudu od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 46. i 47.).
45 S druge strane, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 60. svojeg mišljenja, ako bi sud koji je uputio zahtjev utvrdio da se apartmani o kojima je riječ u glavnom postupku iznajmljuju najmoprimcima koji u njima imaju boravište, potonji se ne mogu smatrati „novom javnošću” u smislu sudske prakse navedene u točki 43. ove presude.
46 S obzirom na prethodna razmatranja, na prethodno pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da pojam „priopćavanje javnosti” iz te odredbe obuhvaća namjerno stavljanje na raspolaganje, od strane upravitelja apartmanske zgrade dane u najam, televizijskih uređaja opremljenih sobnom antenom koji bez daljnje intervencije primaju signale i omogućavaju emitiranje sadržaja, pod uvjetom da se najmoprimci tih apartmana mogu smatrati „novom javnošću”.
Troškovi
47 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:
Članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu
treba tumačiti na način da:
pojam „priopćavanje javnosti” iz te odredbe obuhvaća namjerno stavljanje na raspolaganje, od strane upravitelja apartmanske zgrade dane u najam, televizijskih uređaja opremljenih sobnom antenom koji bez daljnje intervencije primaju signale i omogućavaju emitiranje sadržaja, pod uvjetom da se najmoprimci tih apartmana mogu smatrati „novom javnošću”.
Potpisi