PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto prošireno vijeće)
21. veljače 2024.(*)
„Damping – Uvoz određenih polivinil alkohola podrijetlom iz Kine – Konačne antidampinške pristojbe – Provedbena uredba (EU) 2020/1336 – Izračun uobičajene vrijednosti – Znatni poremećaji u zemlji izvoznici – Članak 2. stavak 6.a Uredbe (UE) 2016/1036 – Pravo WTO‑a – Načelo usklađenog tumačenja – Izbor odgovarajuće reprezentativne zemlje – Lako dostupni podaci – Nesuradnja – Pojam ‚potrebni podaci’ – Članak 18. Uredbe 2016/1036 – Sniženje cijena – Segmenti tržišta – Metoda kontrolnih brojeva proizvoda – Članak 3. stavci 2. i 3. Uredbe 2016/1036 – Prava obrane – Povjerljivo postupanje – Članci 19. i 20. Uredbe 2016/1036”
U predmetu T‑763/20,
Inner Mongolia Shuangxin Environment‑Friendly Material Co. Ltd, sa sjedištem u Ordosu (Kina), koju zastupaju J. Cornelis, F. Graafsma i E. Vermulst, odvjetnici,
tužitelj,
koju podupire
Wegochem Europe BV, sa sjedištem u Amsterdamu (Nizozemska), koji zastupaju R. Antonini, E. Monard i B. Maniatis, odvjetnici,
intervenijent,
protiv
Europske komisije, koju zastupa G. Luengo, u svojstvu agenta,
tuženika,
koju podupiru
Europski parlament, koji zastupaju A. Neergaard, D. Moore i A. Pospíšilová Padowska, u svojstvu agenata,
Vijeće Europske unije, koje zastupaju H. Marcos Fraile i B. Driessen, u svojstvu agenata, uz asistenciju N. Tuominen, odvjetnice,
Kuraray Europe GmbH, sa sjedištem u Hattersheimu am Main (Njemačka), koji zastupaju R. MacLean i D. Sevilla Pascual, odvjetnici,
i
Sekisui Specialty Chemicals Europe SL, sa sjedištem u La Canonji (Španjolska), koju zastupaju A. Borsos i J. Jousma, odvjetnici,
intervenijenti,
OPĆI SUD (deveto prošireno vijeće),
u sastavu: L. Truchot (izvjestitelj), predsjednik, H. Kanninen, L. Madise, R. Frendo i T. Perišin, suci,
tajnik: I. Kurme, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
nakon rasprave održane 14. i 15. prosinca 2022.,
donosi sljedeću
Presudu(1)
1 Svojom tužbom podnesenom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelj, društvo Inner Mongolia Shuangxin Environment‑Friendly Material Co. Ltd, zahtijeva poništenje Provedbene uredbe Komisije (EU) 2020/1336 оd 25. rujna 2020. o uvođenju konačnih antidampinških pristojbi na uvoz određenih poli(vinil alkohola) podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL 2020., L 315, str. 1.; u daljnjem tekstu: pobijana uredba), u dijelu koji se odnosi na njega.
[omissis]
Zahtjevi stranaka
13 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu uredbu u dijelu koji se odnosi na njega;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
14 Wegochem Europe BV (u daljnjem tekstu: Wegochem), intervenijent u potporu tužitelju, od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu uredbu, u dijelu koji se odnosi na tužitelja;
– naloži Komisiji snošenje troškova, uključujući i njegove troškove.
15 Komisija, koju podupiru Europski parlament, Vijeće Europske unije te društva Kuraray i Sekisui Specialty Chemicals Europe SL (u daljnjem tekstu: Sekisui), od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
[omissis]
Zahtjev Komisije da se drugi do petog tužbenog razloga odbiju kao bespredmetni
51 Komisija zahtijeva da se drugi do petog tužbenog razloga odbiju kao bespredmetni jer se odnose na dampinšku maržu procijenjenu na 115,6 % u pobijanoj uredbi, dok antidampinška pristojba koja se primjenjuje na tužitelja odgovara marži štete procijenjenoj na 72,9 % u pobijanoj uredbi. Tužitelj, koji snosi teret dokazivanja, nije dokazao da bi, da su predmetni tužbeni razlozi osnovani, razlika između dampinške marže i marže štete bila smanjena na manje od nule.
52 Osim toga, Komisija tvrdi da je tužitelj dužan dokazati postojanje osobnog, stvarnog i postojećeg interesa koji se ne može odnositi na buduću i hipotetsku situaciju.
53 U prilog relevantnosti predmetnih tužbenih razloga tužitelj se, kao prvo, poziva na sudsku praksu koja se odnosi na povredu prava obrane, a prema kojoj se od tužitelja ne može zahtijevati da dokaže da bi Komisijina odluka imala drukčiji sadržaj, nego jedino da takva mogućnost nije u potpunosti isključena (presude od 1. listopada 2009., Foshan Shunde Yongjian Housewares & Hardware/Vijeće, C‑141/08 P, EU:C:2009:598, t. 94. i od 11. srpnja 2013., Hangzhou Duralamp Electronics/Vijeće, T‑459/07, neobjavljena, EU:T:2013:369, t. 110. i 111.). Ta se sudska praksa može primijeniti na ovaj slučaj jer se tužitelj nalazi u teškoj situaciji u kojoj ne može iznijeti brojke za hipotetski scenarij. Iako je razlika između dampinške marže i marže štete znatna, ne može se isključiti da će nakon što se isprave pogreške na kojima se temelje predmetni tužbeni razlozi dampinška marža biti manja od marže štete.
54 Kao drugo, u interesu je tužitelja da Komisija pravilno izračuna dampinšku maržu, i to s obzirom na moguća preispitivanja mjera uvedenih pobijanom uredbom, drugih antidampinških postupaka koji se na njega mogu odnositi ili zahtjevâ za povrat plaćenih antidampinških pristojbi koje bi mogao podnijeti. Te situacije nisu buduće ni hipotetske.
55 Kao treće, tužitelj podsjeća na to da su podaci o uobičajenoj vrijednosti proizvoda koje on proizvodi upotrijebljeni za izračun antidampinške pristojbe primjenjive na drugog kineskog proizvođača izvoznika, i to antidampinške pristojbe koja je određena ne na temelju marže štete tog proizvođača izvoznika, nego na temelju njegove dampinške marže. Tužitelj smatra da ne bi trebao snositi odgovornost što je glavni neizravni uzrok precjenjivanja dampinške marže drugog proizvođača izvoznika.
56 Valja podsjetiti na to da se člankom 9. stavkom 4. drugim podstavkom Osnovne uredbe predviđa sljedeće:
„Iznos antidampinške pristojbe ne prelazi utvrđenu dampinšku maržu, ali bi trebao biti manji od marže ako bi takva niža pristojba bila prikladna za uklanjanje štete za industriju Unije […]”
57 Prema sudskoj praksi, tom se odredbom propisuje takozvano pravilo „niže pristojbe” (u daljnjem tekstu: pravilo niže pristojbe), na temelju kojeg se marža štete treba koristiti za određivanje stope antidampinške pristojbe ako je dampinška marža veća od marže štete i obrnuto (vidjeti u tom smislu presude od 4. ožujka 2010., Foshan City Nanhai Golden Step Industrial/Vijeće, T‑410/06, EU:T:2010:70, t. 94. i navedenu sudsku praksu te od 18. listopada 2016., Crown Equipment (Suzhou) i Crown Gabelstapler/Vijeće, T‑351/13, neobjavljenu, EU:T:2016:616, t. 49. i navedenu sudsku praksu).
58 Cilj pravila niže pristojbe je, osobito, izbjeći da nametnuta antidampinška pristojba prelazi ono što je nužno za uklanjanje štete nastale dampinškim uvozom. Naime, uvođenje antidampinških pristojbi predstavlja mjeru obrane i zaštite od nepoštenog tržišnog natjecanja proizišlog iz dampinga, a ne sankciju ili mjeru koja industriji Unije daje konkurentsku prednost (vidjeti u tom smislu presudu od 18. listopada 2016., Crown Equipment (Suzhou) i Crown Gabelstapler/Vijeće, T‑351/13, neobjavljenu, EU:T:2016:616, t. 50. i navedenu sudsku praksu).
59 U ovom slučaju, u uvodnoj izjavi 658. pobijane uredbe Komisija je „usporedila marže štete i dampinške marže” i istaknula da „[i]znos [antidampinških] pristojbi [treba] odrediti na razini dampinške marže ili marže štete, ovisno o tome koja je niža”.
60 U uvodnoj izjavi 659. iste uredbe nalazi se sljedeća tablica:
Društvo | Dampinška marža | Marža štete | Konačna antidampinška pristojba |
Shuangxin Group
[T‑763/20] | 115,6 % | 72,9 % | 72,9 % |
Sinopec Group [T‑762/20] | 17,3 % | 57,6 % | 17,3 % |
Wan Wei Group
[T‑764/20] | 193,2 % | 55,7 % | 55,7 % |
Ostala društva koja surađuju | 80,4 % | 57,9 % | 57,9 % |
Sva ostala društva | 193,2 % | 72,9 % | 72,9 % |
61 Iako je Komisija tvrdila da su predmetni tužbeni razlozi bespredmetni jer tužitelj nije dokazao da bi, da su ti tužbeni razlozi osnovani, dampinška marža bila manja od marže štete tako da bi antidampinška pristojba trebala biti smanjena, tužitelj je odgovorio ne samo pozivajući se na teret dokazivanja nego i na svoj interes za iznošenje tih tužbenih razloga, što je Komisiju navelo na tvrdnju da taj interes u ovom slučaju ne postoji.
62 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, s jedne strane, u okviru tužbe za poništenje smatra se bespredmetnim tužbeni razlog koji, čak i u slučaju da je osnovan, ne može dovesti do poništenja koje traži tužitelj (rješenje od 26. veljače 2013., Castiglioni/Komisija, T‑591/10, neobjavljeno, EU:T:2013:94, t. 45. i presuda od 15. siječnja 2015., Francuska/Komisija, T‑1/12, EU:T:2015:17, t. 73.; vidjeti u tom smislu također presudu od 21. rujna 2000., EFMA/Vijeće, C‑46/98 P, EU:C:2000:474, t. 38.).
63 S druge strane, tužbeni je razlog nedopušten zbog toga što ne postoji pravni interes kad, pod pretpostavkom da je osnovano, poništenje pobijanog akta na temelju tog tužbenog razloga ne bi zadovoljilo tužitelja (vidjeti rješenje od 14. srpnja 2020., Shindler i dr./Komisija, T‑627/19, EU:T:2020:335, t. 47. i navedenu sudsku praksu).
64 To su dva odvojena pitanja (vidjeti u tom smislu presude od 21. rujna 2000., EFMA/Vijeće, C‑46/98 P, EU:C:2000:474, t. 38. i od 4. svibnja 2022., CRIA i CCCMC/Komisija, T‑30/19, EU:T:2022:266, t. 92. (neobjavljena)).
65 Valja smatrati da kada tužitelj, u okviru tužbe povodom zahtjeva za poništenje uredbe o uvođenju antidampinških pristojbi u kojoj su institucije Unije primijenile pravilo niže pristojbe, ističe tužbene razloge ili dijelove tužbenih razloga koji dovode u pitanje onu maržu koja je između dampinške marže i marže štete veća, postavlja se pitanje relevantnosti tih tužbenih razloga ili njihovih dijelova (vidjeti u tom smislu presude od 4. ožujka 2010., Foshan City Nanhai Golden Step Industrial/Vijeće, T‑410/06, EU:T:2010:70, t. 94. do 98. i od 21. ožujka 2012., Fiskeri og Havbruksnæringens Landsforening i dr./Vijeće, T‑115/06, neobjavljenu, EU:T:2012:136, t. 45. do 47.).
66 Stoga valja istaknuti da argumenti stranaka koji se odnose na tužiteljev interes za iznošenje predmetnih tužbenih razloga nisu relevantni.
67 Kad je riječ o relevantnosti predmetnih tužbenih razloga, Komisija je u odgovoru na pisana pitanja Općeg suda ostala pri svojem stajalištu da je na tužitelju da dokaže da su njegovi tužbeni razlozi utjecali na ishod ispitnog postupka, ali je također procijenila učinak koji bi svaki od predmetnih tužbenih razloga, da je osnovan, mogao imati na dampinšku maržu. Konkretno, ona tvrdi da je osnovanost petog tužbenog razloga nužan, iako ne i dovoljan, uvjet da bi povrede navedene u predmetnim tužbenim razlozima mogle smanjiti dampinšku maržu na razinu manju od marže štete. Naime, prema mišljenju Komisije, ako je peti tužbeni razlog osnovan, ona je dužna ponovno izračunati dampinšku maržu, koja bi se tada trebala smanjiti za 41,1 postotni bod te bi stoga iznosila 74,5 %. Ta bi marža i dalje bila veća od marže štete, koja doseže 72,9 %, ali ako su drugi tužbeni razlozi ili njihovi dijelovi osnovani, dampinška bi marža mogla biti manja od marže štete. Nasuprot tomu, Komisija tvrdi da bi, u slučaju da se peti tužbeni razlog odbije, dampinška marža koju treba ponovno izračunati i dalje bila veća od marže štete, čak i ako su drugi tužbeni razlozi osnovani. Naime, oni se odnose na navodne pogreške čije bi uklanjanje u najboljem slučaju moglo smanjiti dampinšku maržu na razinu koja i dalje prelazi 90 %. Ona tako ostaje značajno veća od marže štete.
68 Iako tužitelj priznaje da bi osnovanost petog tužbenog razloga mogla dovesti do smanjenja dampinške marže za 41,1 postotni bod, osporava Komisijine izračune na temelju kojih ona zaključuje da je ta osnovanost uvjet sine qua non za relevantnost drugog, trećeg i četvrtog tužbenog razloga, u smislu da bi, ako se prihvate, dampinška marža bila manja od marže štete. Prema tužiteljevu mišljenju, ako bi svi predmetni tužbeni razlozi, osim petog, bili osnovani, dampinška marža smanjila bi se na 71,1 % i stoga bila manja od marže štete, koja iznosi 72,9 %. Tužitelj je na raspravi, odgovarajući na pitanje Općeg suda, potvrdio da ta brojka od 71,1 % pretpostavlja osnovanost drugog tužbenog razloga, koja bi dovela do smanjenja dampinške marže za 8,6 postotnih bodova, te da bi, u slučaju odbijanja tog tužbenog razloga, ta marža iznosila 79,7 % i stoga bila veća od marže štete.
69 Iz toga slijedi da tužitelj priznaje da je, ako se drugi i peti tužbeni razlog odbiju u pogledu merituma, isključena mogućnost da drugi tužbeni razlozi dovedu do tolikog smanjenja dampinške marže da ona bude manja od marže štete. Slijedom toga, valja zaključiti da su u tom slučaju drugi tužbeni razlozi o kojima je riječ nužno bespredmetni.
70 U tim okolnostima, prije donošenja odluke o relevantnosti trećeg i četvrtog tužbenog razloga, valja ispitati meritum drugog i petog tužbenog razloga.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 2. stavka 6.a točke (a) Osnovne uredbe u pogledu odabira odgovarajuće reprezentativne zemlje
71 Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila članak 2. stavak 6.a točku (a) Osnovne uredbe jer je kao odgovarajuću reprezentativnu zemlju odredila Tursku na temelju podataka koji se odnose na društvo Ilkalem Ticaret Ve Sanayi AS (u daljnjem tekstu: Ilkalem), iako je trebala odabrati Meksiko na temelju podataka o društvu Solutia Tlaxcala SA de CV (u daljnjem tekstu: Solutia Tlaxcala) ili društvu Wyn De Mexico Productos Quimicos SA de CV (u daljnjem tekstu: Wyn).
72 Kao prvo, tužitelj tvrdi da je Komisija pogrešno protumačila uvjet iz članka 2. stavka 6.a točke (a) Osnovne uredbe, prema kojem, da bi se podaci koji se odnose na društvo sa sjedištem u odabranoj zemlji mogli upotrijebiti, oni moraju biti „[lako] dostupni”.
73 Kao drugo, tužitelj se poziva na povredu obveze dužne pažnje koju Komisija treba poštovati prilikom odabira odgovarajuće reprezentativne zemlje.
74 Kao treće, tužitelj tvrdi da je Meksiko najprikladnija reprezentativna zemlja jer primjenjuje višu razinu socijalne zaštite i zaštite okoliša od Turske.
75 Komisija osporava tužiteljeve argumente.
76 Budući da je tekst članka 2. stavka 6.a Osnovne uredbe naveden u točki 8. ove presude, valja ukratko izložiti glavne korake koje je u ovom slučaju Komisija slijedila prilikom primjene članka 2. stavka 6.a točke (a) navedene uredbe, kako proizlaze iz pobijane uredbe.
77 Prema uvodnoj izjavi 175. pobijane uredbe, „[k]riteriji za odabir reprezentativne zemlje bili su sljedeći:
– sličan stupanj gospodarskog razvoja kao u [Kini;]
– proizvodnja proizvoda iz ispitnog postupka u toj zemlji[;]
– dostupnost relevantnih javnih podataka u toj zemlji[;]
– ako postoji više mogućih reprezentativnih zemalja, prednost je, ako je to bilo primjereno, dana zemlj[i] s odgovarajućom razinom socijalne zaštite i zaštite okoliša”.
78 Iz uvodnih izjava 177. do 184., 198., 199. i 203. pobijane uredbe proizlazi da, nakon razmatranja pet zemalja koje bi mogle biti odabrane kao odgovarajuće reprezentativne zemlje, Komisija je isključila tri, tako da je trebala birati između preostalih dviju, odnosno Meksika i Turske.
79 Kad je riječ o Meksiku, Komisija je analizirala dostupnost financijskih podataka društava Solutia Tlaxcala i Wyn (uvodne izjave 38., 200. do 202., 212., 229. i 230. pobijane uredbe).
80 Što se tiče društva Solutia Tlaxcala, Komisija je bila suočena s činjenicom da joj je društvo majka, Solutia Europe SPRL/BVBA (u daljnjem tekstu: Solutia Europe), korisnik PVA‑a, sa sjedištem u Belgiji, dostavilo potrebne financijske podatke samo u povjerljivom obliku koji nije javno dostupan i da ti podaci nisu bili dostupni u bazi podataka Orbis (u daljnjem tekstu: baza Orbis).
81 Komisija je također navela da, iako su određeni proizvođači izvoznici tvrdili da su podaci koji se odnose na društvo Solutia Tlaxcala dostupni u bazi podataka Dun&Bradstreet (u daljnjem tekstu: baza Dun&Bradstreet), oni su samo istaknuli taj element kao „[prima facie] dokaz” o dostupnosti tih podataka, ali ih nisu naveli. Komisija je stoga zaključila da u postupku nije mogla upotrijebiti te podatke.
82 Kad je riječ o društvu Wyn, Komisija je istaknula da su njegovi financijski podaci bili javno dostupni samo za prvih šest mjeseci 2018. i da se to razdoblje ne podudara s razdobljem na koje se odnosi njezin ispitni postupak te da se zbog sezonskih fluktuacija ne može smatrati reprezentativnim za cijelu godinu. Osim toga, Komisija je utvrdila da društvo Wyn 2017. nije poslovalo s dobitkom. Prema tome, Komisija je zaključila da Meksiko ne može biti odgovarajuća reprezentativna zemlja za njezin ispitni postupak.
83 Kad je riječ o Turskoj, Komisija je smatrala da se može osloniti na podatke koji se odnose na društvo Ilkalem, a koji su, osobito za 2018. godinu, dostupni u bazi Orbis, i iz kojih je vidljivo da, iako je to društvo u toj godini poslovalo s gubitkom zbog visokih financijskih troškova, na temelju analize podataka za prethodne godine ti se troškovi mogu smatrati izvanrednima. Stoga je Komisija zaključila da se prilagođeni podaci za 2018. mogu upotrijebiti kako bi se uzela u obzir izvanredna priroda financijskih troškova nastalih u toj godini (uvodne izjave 205., 206. i 213. do 215. pobijane uredbe).
84 Osim toga, u uvodnim izjavama 221. i 226. pobijane uredbe, Komisija je pojasnila da nije bilo potrebe provesti ocjenu razine socijalne zaštite i zaštite okoliša u skladu sa zadnjom rečenicom članka 2. stavka 6.a točke (a) prve alineje in fine Osnovne uredbe jer je utvrdila da je Turska jedina dostupna odgovarajuća reprezentativna zemlja.
85 Načela koja treba primijeniti pri tumačenju odredbe prava Unije navedena su u točki 28. ove presude.
86 U doslovnom smislu, tužitelj tvrdi da Komisijino tumačenje izraza „lako dostupni podaci” nije u skladu s tekstom članka 2. stavka 6.a točke (a) Osnovne uredbe, s obzirom na to da prilozi „lako” i „javno” nisu sinonimi.
87 Valja istaknuti da, iako pobijana uredba u tom pogledu nije lišena dvosmislenosti, s obzirom na to da u više navrata koristi izraze „javni podaci” i „javno dostupni […] podaci” (vidjeti primjerice uvodne izjave 175., 194., 202., 212. i 217. navedene uredbe), u uvodnoj izjavi 228. te uredbe Komisija tvrdi sljedeće:
„(228) [U]skladu s člankom 2. stavkom 6.a osnovne uredbe, podaci ne moraju biti ‚javno dostupni’, nego ‚lako dostupni’. Komisija je napomenula da ‚javno dostupni’ znači dostupni široj javnosti, dok ‚lako dostupni’ znači dostupni svima, pod uvjetom da su ispunjeni određeni uvjeti, kao što je plaćanje naknade. Važno je napomenuti da su svi podaci upotrijebljeni za izračun uobičajene vrijednosti bili dostupni u otvorenom spisu. To znači da su, čak i ako su podaci dostupni tek nakon plaćanja, sve zainteresirane strane mogle pristupiti podacima.”
88 S obzirom na to tumačenje izraza „lako dostupni”, tužitelj pogrešno tvrdi da je Komisija pomiješala pojmove „javno dostupni” i „lako dostupni”. Naime, Komisija je utvrdila razliku između ta dva pojma, koja dakle nije smatrala istovjetnima.
89 Tužitelj u pogledu konteksta naglašava da, kada Osnovna uredba predviđa da određeni element treba objaviti, to je pojašnjenje izričito navedeno u relevantnim odredbama. Osim toga, iz prava WTO‑a proizlazi da se obveze povjerljivosti postupka ne protive tomu da nadležno tijelo koristi povjerljive podatke o meritumu.
90 S jedne strane, budući da je već navedeno da Komisija nije pomiješala dva pojma iz točke 88. ove presude, nije važno to što je zakonodavac u nekim odredbama Osnovne uredbe propisao da određeni elementi moraju biti javno dostupni.
91 S druge strane, Komisija osnovano tvrdi da članak 2. stavak 6.a točku (a) Osnovne uredbe treba tumačiti s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz odredaba te uredbe koje se odnose na povjerljivo postupanje i kojima se uređuje objava podataka, kako bi se zaštitilo njihovo pravo na obranu.
92 S teleološkog gledišta, tužitelj tvrdi da članak 2. stavak 6.a točka (a) Osnovne uredbe treba doprinijeti postizanju njezina cilja koji se sastoji od sprečavanja dampinga na tržištu Unije i osiguravanja poštene trgovine i tržišnog natjecanja na tom tržištu. Stoga Komisijin odabir odgovarajuće reprezentativne zemlje ne može ovisiti o pristanku proizvođača da javno objavi svoje podatke.
93 Iako je cilj Osnovne uredbe osigurati zaštitu od dampinškog uvoza, osobito izbjegavanjem nanošenja štete proizvodnji uspostavljenoj u Uniji (vidjeti po analogiji rješenje od 11. listopada 2011., DBV/Komisija, T‑297/10, neobjavljeno, EU:T:2011:583, t. 37.; vidjeti također u tom smislu i po analogiji presudu od 28. veljače 2008., Carboni e derivati, C‑263/06, EU:C:2008:128, t. 39.), zakonodavac je ipak odlučio postići taj cilj uzimajući u obzir zahtjeve koji se odnose na povjerljivo postupanje s određenim podacima i zaštitu prava obrane.
94 Valja podsjetiti na tekst odredaba Osnovne uredbe koje su u tom pogledu relevantne.
95 U skladu s člankom 19. Osnovne uredbe, predviđa se sljedeće:
„1. Sa svim podacima koji su po svojoj prirodi povjerljivi (na primjer, jer bi njihovo objavljivanje davalo znatne komparativne prednosti konkurentu ili bi imalo značajne štetne učinke na osobu koja daje podatke ili na osobu od koje je primila podatke), ili koje stranke u ispitnom postupku pružaju na povjerljivoj osnovi, nadležna tijela postupaju kao s takvima, ako postoji osnovanost takvog zahtjeva.
2. Zainteresirane stranke koje daju povjerljive podatke dužne su dostaviti sažetke tih podataka koji nisu povjerljivi. Sažeci [trebaju biti] dovoljno detaljni kako bi omogućili razumijevanje suštine podataka dostavljenih kao povjerljivih. U iznimnim okolnostima, stranke mogu navesti da podaci nisu podobni za sažimanje. U tim iznimnim okolnostima, potrebno je dostaviti izjavu s razlozima zašto nije moguće podatke sažeti.
3. Ako se smatra da zahtjev za povjerljivošću nije osnovan i ako pružatelj podataka ne želi staviti podatke na raspolaganje ili odobriti njihovo objavljivanje bilo u općem ili sažetom obliku, podaci se mogu zanemariti osim ako se može potvrditi na zadovoljavajući način iz odgovarajućeg izvora da su podaci ispravni. Zahtjevi za povjerljivošću ne odbacuju se proizvoljno.
4. Ovim člankom ne isključuje se objava općih podataka od strane tijela Unije, a posebno razloga na kojima se temelje odluke donesene prema ovoj uredbi, niti objava dokaza na koje se oslanjaju tijela Unije u mjeri u kojoj je potrebno objasniti razloge sudskih postupaka. Kod [takve] objave treba voditi računa o legitimnim interesima dotičnih stranaka kako se ne bi otkrile njihove [poslovne] tajne.
5. Komisija i države članice, ili njihovi dužnosnici, ne otkrivaju podatke koje prime prema ovoj uredbi, a za koje je pružatelj podatka zatražio povjerljivo postupanje, bez posebnog odobrenja pružatelja podatka.
[…]”
96 U skladu s člankom 20. Osnovne uredbe, predviđa se sljedeće:
„1. Podnositelji pritužbi, uvoznici i izvoznici[,] njihove predstavničke udruge [te predstavnici zemalja izvoznica] mogu zatražiti objavu pojedinosti na kojima se temelje osnovne činjenice i razmatranja na temelju kojih su uvedene privremene mjere. […]
2. Stranke navedene u stavku 1. mogu zatražiti konačnu objavu [bitnih] činjenica i razmatranja na temelju kojih se namjerava preporučiti uvođenje konačnih mjera ili okončanje ispitnog postupka ili postupka bez uvođenja mjera, pritom vodeći posebno računa o objavi [činjenica i razmatranja] koj[i] su različit[i] od onih korištenih za privremene mjere.
[…]”
97 U skladu s člankom 6. stavkom 7. Osnovne uredbe, predviđa se sljedeće:
„7. Podnositelji zahtjeva, uvoznici i izvoznici […] mogu, na pisani zahtjev, pregledati sve podatke koje je [bilo koja stranka stavila na raspolaganje u okviru ispitnog postupka], različite od internih dokumenata koje pripremaju nadležna tijela Unije ili njezinih država članica, a koji su relevantni za predstavljanje njihovih slučajeva i koji nisu povjerljivi u smislu članka 19. te se koriste u ispitnom postupku.
[…]”
98 Tim se odredbama nastoje ostvariti dva cilja Osnovne uredbe, i to, s jedne strane, omogućiti zainteresiranim strankama da učinkovito brane svoje interese i, s druge strane, očuvati povjerljivost podataka prikupljenih tijekom ispitnog postupka (vidjeti po analogiji presudu od 30. lipnja 2016., Jinan Meide Casting/Vijeće, T‑424/13, EU:T:2016:378, t. 96.; vidjeti također u tom smislu i po analogiji presudu od 1. lipnja 2017., Changmao Biochemical Engineering/Vijeće, T‑442/12, EU:T:2017:372, t. 142. i navedenu sudsku praksu).
99 Kad je riječ o prvom cilju navedenom u točki 98. ove presude, valja podsjetiti na to da poštovanje pravâ obrane u svakom postupku pokrenutom protiv neke osobe koji može rezultirati aktom koji negativno utječe na prava te osobe, predstavlja temeljno načelo prava Unije koje mora biti zajamčeno, pa i onda kada ne postoje nikakva postupovna pravila. Ovo je načelo od ključnog značaja u antidampinškim ispitnim postupcima (vidjeti presudu od 1. lipnja 2017., Changmao Biochemical Engineering/Vijeće, T‑442/12, EU:T:2017:372, t. 139. i navedenu sudsku praksu).
100 Na temelju navedenog načela, predmetnim poduzetnicima mora se omogućiti da, tijekom upravnog postupka, učinkovito izraze svoje stajalište o istinitosti i relevantnosti navodnih činjenica i okolnosti te o dokazima koje je Komisija iznijela u prilog svojoj tvrdnji o postojanju dampinga i štete koja njime nastaje (vidjeti presudu od 1. lipnja 2017., Changmao Biochemical Engineering/Vijeće, T‑442/12, EU:T:2017:372, t. 140. i navedenu sudsku praksu).
101 Kad je riječ o drugom cilju navedenom u točki 98. ove presude, valja podsjetiti na to da je zaštita poslovne tajne opće načelo prava Unije. Očuvanje poštenog tržišnog natjecanja važan je javni interes čija zaštita može opravdati odbijanje objave podataka koji otkrivaju poslovnu tajnu (vidjeti u tom smislu presudu od 30. lipnja 2016., Jinan Meide Casting/Vijeće, T‑424/13, EU:T:2016:378, t. 165. i navedenu sudsku praksu).
102 Kako bi institucije Unije prilikom ispunjavanja svoje obveze informiranja uskladile ta dva cilja, one moraju djelovati sa svom dužnom pažnjom nastojeći dotičnim poduzetnicima, ako je poštovanje poslovne tajne i dalje osigurano, dati korisne podatke za obranu njihovih interesa i odabirući, po potrebi po službenoj dužnosti, prikladne načine za takvo obavještavanje (vidjeti u tom smislu presudu od 1. lipnja 2017., Changmao Biochemical Engineering/Vijeće, T‑442/12, EU:T:2017:372, t. 141.).
103 Potreba usklađivanja tih ciljeva proizlazi i iz činjenice da se, prema sudskoj praksi, člankom 19. Osnovne uredbe nastoje zaštititi ne samo poslovne tajne, nego i prava obrane drugih stranaka u antidampinškom postupku (vidjeti presudu od 15. listopada 2020., Zhejiang Jiuli Hi‑Tech Metals/Komisija, T‑307/18, neobjavljenu, EU:T:2020:487, t. 82. i navedenu sudsku praksu).
104 S obzirom na te odredbe i načela, treba zaključiti da kada Komisija na temelju članka 2. stavka 6.a točke (a) Osnovne uredbe traži podatke koji su „[lako] dostupni”, ona ima pravo odbiti u tu svrhu koristiti podatke koje stranka koja ih je dostavila smatra povjerljivima i za koje nije dobila sažetak koji nije povjerljiv, a na temelju kojeg bi druge stranke zainteresirane za ispitni postupak mogle ostvariti svoja prava obrane.
105 Taj zaključak nije doveden u pitanje Izvješćem žalbenog tijela u sporu „Tajland – Antidampinške pristojbe na profile željeza i nelegiranog čelika i H‑grede iz Poljske”, koje je TRS donio 5. travnja 2001. (WT/DS 122/AB/R) (u daljnjem tekstu: izvješće o profilima i gredama), na koje se tužitelj poziva.
106 Naime, u skladu s točkom 111. izvješća o profilima i gredama, predviđa se sljedeće:
„[Z]astara članka 3.1. [Antidampinškog sporazuma], prema kojem se utvrđivanje štete mora temeljiti na ‚pozitivnim’ dokazima i obuhvaćati ‚objektivno’ ispitivanje potrebnih elemenata koji se odnose na štetu, ne znači da se šteta mora utvrditi samo na temelju razmatranja ili činjenica koje su otkrivene strankama u antidampinškom ispitnom postupku ili koje su one mogle utvrditi. Naprotiv, [taj] članak 3.1. omogućuje [nadležnom] tijelu da štetu utvrdi na temelju svih relevantnih razmatranja i činjenica kojima raspolaže.”
107 Međutim, najprije valja primijetiti da članak 3.1. Antidampinškog sporazuma ne sadržava uvjet, koji se pak nalazi u članku 2. stavku 6.a točki (a) Osnovne uredbe, da podaci kojima se Komisija koristi moraju biti „[lako] dostupni”.
108 Nadalje, valja podsjetiti na to da u točki 107. izvješća o profilima i gredama, žalbeno tijelo pojašnjava da „[a]ntidampinški ispitni postupak […] uključuje prikupljanje i procjenu kako povjerljivih tako i nepovjerljivih podataka” i da se „šteta mora utvrditi […] na temelju svih tih dokaza”. Iz toga zaključuje da „ništa u članku 3.1. [Antidampinškog sporazuma] ne obvezuje [nadležno] tijelo da štetu utvrdi samo na temelju podataka koji nisu povjerljivi”. Prema tome, iako na temelju zaključaka koji proizlaze iz tog izvješća nadležno tijelo može, osim informacija koje nisu povjerljive, koristiti i povjerljive informacije, ono se ne može osloniti isključivo na povjerljive informacije. To bi bio slučaj da je Komisija koristila podatke koje joj je društvo Solutia Europe dostavilo za društvo Solutia Tlaxcala.
109 Naposljetku, treba naglasiti da, iako žalbeno tijelo u točki 109. izvješća o profilima i gredama podsjeća na to da se člankom 6. Antidampinškog sporazuma „uspostavlja okvir [postupovnih] obveza koje, među ostalim, zahtijevaju da [nadležna] tijela tijekom ispitnog postupka otkriju određene dokaze zainteresiranim strankama” i utvrđuje da „[n]ema razloga da se te obveze tumače na način koji ih uključuje u materijalnopravne odredbe članka 3.1.” tog sporazuma, ono pojašnjava da time „ne tvrdi da je utvrđivanje štete iz ovog slučaja nužno u skladu sa zahtjevima [navedenog] članka”. Naime, prema mišljenju žalbenog tijela, povjerenstvo, čije je izvješće pred njim osporavano i koje je „utvrdilo da tvrdnja koju je [Republika] Poljska iznijela na temelju [tog članka 3.1.] ne ispunjava zahtjeve iz članka 6.2. [Dogovora o pravilima i postupcima za rješavanje sporova iz Priloga 2. Sporazumu o WTO‑u], nije ispitalo to pitanje”.
110 Stoga je žalbeno tijelo željelo izbjeći da stranka, kada u svojem zahtjevu za osnivanje povjerenstva nije dovoljno jasno postavila pitanje poštuje li nadležno tijelo postupovne obveze predviđene u članku 6. Antidampinškog sporazuma, koje se odnose na povjerljivo postupanje i prava obrane, može ispraviti taj propust tako što će tvrditi da ocjena povrede materijalnopravnih odredaba, koju je valjano osporavala pred tim povjerenstvom, uključuje ispitivanje poštovanja tih postupovnih obveza.
111 Iz toga slijedi da se izvješće o profilima i gredama ne može tumačiti kao da sadržava opće načelo prema kojem nadležno tijelo u svakom slučaju može koristiti povjerljive informacije.
112 U ovom je slučaju nesporno da se društvo Solutia Europe protivilo otkrivanju podataka koji se odnose na društvo Solutia Tlaxcala i da Komisiji nije dostavilo sažetak tih podataka koji nije povjerljiv. Stoga je na temelju članka 19. stavka 3. Osnovne uredbe Komisija mogla zanemariti te podatke, osim ako ih je mogla dobiti iz drugih izvora.
113 U tom pogledu tužitelj tvrdi da su podaci koji se odnose na društvo Solutia Tlaxcala dostupni u bazi Dun&Bradstreet, kojoj se može pristupiti uz pretplatu. Pritom nije važno to što se Komisija odlučila pretplatiti samo na bazu Orbis.
114 Valja utvrditi da je u svojim očitovanjima o konačnoj objavi tužitelj Komisiji skrenuo pozornost na činjenicu da baza Dun&Bradstreet sadržava lako dostupne podatke o društvu Solutia Tlaxcala te je u odgovarajući odlomak tih očitovanja dodao hiperpoveznicu, pri čemu je pojasnio da su ti podaci dostupni uz plaćanje prava pristupa.
115 Iz odgovora glavnih stranaka na pisana pitanja koja je postavio Opći sud proizlazi da hiperpoveznica koju navodi tužitelj ne omogućava pristup podacima društva Solutia Tlaxcala koji se nalaze u bazi Dun&Bradstreet.
116 Osim toga, tužitelj je u svojim očitovanjima o konačnoj objavi samo naveo da postoji dokaz „prima facie” o mogućnosti dobivanja podataka društva Solutia Tlaxcala u bazi Dun&Bradstreet.
117 Iz toga slijedi da sâm tužitelj nije imao pristup tim podacima, tako da nije znao koliko su detaljni i na koje se razdoblje odnose.
118 Stoga je Komisija u uvodnoj izjavi 230. pobijane uredbe s pravom odbila upotrijebiti te podatke.
119 Kad je riječ o tužiteljevim argumentima o povredi obveze dužne pažnje, s obzirom na to da se on poziva na načela koja se primjenjuju po analogiji, a koja proizlaze iz sudske prakse koja se odnosi na članak 2. stavak 7. točku (a) Osnovne uredbe, u verziji prije Uredbe 2017/2321, valja podsjetiti na tekst te odredbe, koji glasi kako slijedi:
„U slučaju uvoza iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva uobičajena vrijednost određuje se na temelju cijene ili izračunane vrijednosti u nekoj trećoj zemlji tržišnoga gospodarstva, odnosno cijene iz takve treće zemlje u druge zemlje, uključujući Uniju, odnosno ako to nije moguće, na nekoj drugoj razumnoj osnovi, uključujući stvarno plaćenu ili naplativu cijenu u Uniji za istovjetan proizvod, odgovarajuće prilagođenu, ako je potrebno, kako bi uključivala razumnu profitnu maržu.
Odgovarajuća treća zemlja tržišnoga gospodarstva odabire se na razuman način, pri čemu se u obzir uzimaju svi pouzdani podaci dostupni u trenutku odabira […]”
120 U skladu sa sudskom praksom koja se odnosi na članak 2. stavak 7. točku (a) Osnovne uredbe, u njegovoj verziji prije Uredbe 2017/2321, odabir „analogne zemlje” na temelju tog članka ulazi u okvir široke diskrecijske ovlasti koju institucije Unije imaju u području zajedničke trgovinske politike zbog složenosti ekonomskih i političkih situacija koje moraju analizirati (vidjeti po analogiji presudu od 29. srpnja 2019., Shanxi Taigang Stainless Steel/Komisija, C‑436/18 P, EU:C:2019:643, t. 30. i navedenu sudsku praksu). Izvršavanje diskrecijske ovlasti institucija Unije prilikom odabira te države podložno je sudskom nadzoru. Naime, na sudu Unije je da provjeri poštovanje postupovnih pravila, materijalnu točnost činjenica na kojima se temelji sporni odabir, nepostojanje očite pogreške u ocjeni tih činjenica ili zlouporabe ovlasti. Preciznije, potrebno je provjeriti jesu li te institucije propustile uzeti u obzir bitne elemente kako bi utvrdile primjerenost odabrane zemlje i jesu li elementi spisa ispitani sa svom potrebnom dužnom pažnjom kako bi se moglo smatrati da je uobičajena vrijednost proizvoda o kojem je riječ utvrđena na primjeren i razuman način (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 29. svibnja 1997., Rotexchemie, C‑26/96, EU:C:1997:261, t. 10. do 12.; od 10. rujna 2015., Fliesen‑Zentrum Deutschland, C‑687/13, EU:C:2015:573, t. 51. i od 23. travnja 2018., Shanxi Taigang Stainless Steel/Komisija, T‑675/15, neobjavljenu, EU:T:2018:209, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
121 Unatoč razlikama između članka 2. stavka 6.a točke (a) Osnovne uredbe i njezina prijašnjeg članka 2. stavka 7. točke (a), ta se načela po analogiji primjenjuju u ovom slučaju, kao što to tvrdi Komisija.
122 U ovom slučaju, kao prvo, tužitelj tvrdi da je Komisija prihvatila podatke o društvu Ilkalem, unatoč činjenici da je za vrijeme ispitnog postupka to društvo poslovalo s gubitkom zbog izvanrednih financijskih troškova i da je, stoga, trebalo prilagoditi podatke koji se odnose na prethodne tri financijske godine. Prihvaćanje tih podataka u suprotnosti je s činjenicom da je Komisija odbila podatke o društvu Wyn jer su obuhvaćali razdoblje na koje se njezin ispitni postupak nije odnosio. Komisija je stoga pogrešno dala prednost podacima društva Ilkalem naspram podataka društava Wyn i Solutia Tlaxcala, koji su ne samo „lako dostupni”, nego i potpuni i cjeloviti.
123 Valja istaknuti da tužitelj ne osporava istinitost razmatranja iz pobijane uredbe na temelju kojih je Komisija odlučila ne uzeti u obzir podatke o društvu Wyn jer se oni ne odnose na razdoblje ispitnog postupka i iz njih proizlazi da to društvo nije ostvarilo dobit u 2017. (vidjeti točku 82. ove presude). Tužitelj samo tvrdi da je to ne uzimanje u obzir u suprotnosti s činjenicom da je Komisija prihvatila podatke koji se odnose na društvo Ilkalem. Međutim, valja utvrditi da su ti podaci, za razliku od onih koji se odnose na društvo Wyn, bili dostupni za cijelu 2018. tako da su obuhvatili barem dio razdoblja ispitnog postupka. Usto, iz tih podataka također proizlazi da je društvo Ilkalem u prethodne tri godine poslovalo s dobitkom, a da je izostanak dobiti u 2018. bio posljedica posebno visokih financijskih troškova, koje je Komisija okvalificirala izvanrednima. Međutim, tužitelj nije osporio osnovanost te kvalifikacije niti je dokazao da su prilagodbe koje je Komisija izvršila u pogledu podataka društva Ilkalem za 2018. kako bi neutralizirala učinak tih izvanrednih troškova neprimjerene.
124 S obzirom na široku diskrecijsku ovlast koju u ovom slučaju ima Komisija u pogledu odabira odgovarajuće reprezentativne zemlje (vidjeti točke 120. i 121. ove presude), tužitelj, da bi se njegov tužbeni razlog mogao prihvatiti, mora predočiti dovoljno dokaza kako bi osporio utemeljenost ocjene činjenica iz pobijane uredbe (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 3. prosinca 2019., Yieh United Steel/Komisija, T‑607/15, EU:T:2019:831, t. 110. i navedenu sudsku praksu).
125 Prema tome, ovaj tužiteljev argument treba odbiti.
126 Kao drugo, tužitelj tvrdi da je Komisija u najmanju ruku trebala razlikovati, s jedne strane, podatke koji se odnose na zamjenske vrijednosti faktora proizvodnje (u daljnjem tekstu: zamjenske vrijednosti) i, s druge strane, podatke koji se odnose na troškove prodaje, opće i administrativne troškove te profitnu maržu. Podaci društva Ilkalem korisni su samo za potonje elemente jer se zamjenske vrijednosti mogu dobiti iz javnih izvora, među ostalim, iz baze podataka Global Trade Atlas, koja sadržava te vrijednosti za meksičke sirovine. Tužitelj ističe da je Komisija već koristila podatke iz različitih izvora u antidampinškom ispitnom postupku, kao što su to učinila i tijela Sjedinjenih Američkih Država.
127 Međutim, valja istaknuti da tužitelj samo tvrdi da baza podataka Global Trade Atlas sadržava zamjenske vrijednosti koje se odnose na Meksiko, ali on ne objašnjava zašto su te vrijednosti relevantnije od vrijednosti koje se odnose na Tursku. A fortiori, nije dokazao da je korištenje turskih zamjenskih vrijednosti bilo očito pogrešno.
128 Usto, tužitelj nije pojasnio zašto bi bilo očito pogrešno prihvatiti podatke koji se odnose na jednu te istu treću zemlju i za zamjenske vrijednosti i za troškove prodaje, opće i administrativne troškove te profitnu maržu.
129 Tužitelj se poziva na Komisijinu praksu iz koje proizlazi da je ona već koristila podatke iz različitih izvora, kao i na praksu tijela Sjedinjenih Američkih Država koju su nadležni sudovi potvrdili.
130 Međutim, s jedne strane, prema sudskoj praksi, zakonitost uredbe o uvođenju antidampinških pristojbi treba ocjenjivati na temelju pravnih pravila, osobito odredbe Osnovne uredbe, a ne na temelju navodne ranije prakse odlučivanja institucija Unije (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 10. veljače 2021., RFA International/Komisija, C‑56/19 P, EU:C:2021:102, t. 79.; od 4. listopada 2006., Moser Baer India/Vijeće, T‑300/03, EU:T:2006:289, t. 45. i od 18. listopada 2016., Crown Equipment (Suzhou) i Crown Gabelstapler/Vijeće, T‑351/13, neobjavljena, EU:T:2016:616, t. 107.).
131 S druge strane, kad je riječ o praksi tijela Sjedinjenih Američkih Država, valja istaknuti da se ta praksa može odnositi samo na primjenu prava Sjedinjenih Američkih Država, čije se odredbe nužno ne podudaraju s odredbama Osnovne uredbe, kako ih tumače Sud i Opći sud. Stoga, čak i ako se ta praksa odnosi na činjeničnu i pravnu situaciju usporedivu s onom o kojoj je riječ u ovom slučaju, što tužitelj nije dokazao, ona ne može obvezivati Opći sud.
132 Slijedom navedenog, ovaj tužiteljev argument treba odbiti.
133 Naposljetku, kad je riječ o tužiteljevu argumentu da Meksiko ima višu razinu socijalne zaštite i zaštite okoliša od Turske, valja istaknuti da se prema samom tekstu članka 2. stavka 6.a točke (a) prve alineje Osnovne uredbe pitanje razine tih zaštita postavlja samo „ako postoji više takvih reprezentativnih zemalja”.
134 Budući da je u ovom slučaju Komisija opravdano smatrala da relevantni podaci o troškovima prodaje, općim i administrativnim troškovima te profitnoj marži postoje samo za Tursku, a ne i za Meksiko, mogla je u uvodnim izjavama 221. i 226. pobijane uredbe pravilno zaključiti da je Turska jedina odgovarajuća reprezentativna zemlja i da se, slijedom toga, ne postavlja pitanje razine socijalne zaštite i zaštite okoliša.
135 S obzirom na prethodno navedeno, drugi tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.
Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 18. Osnovne uredbe
136 Tužitelj tvrdi da je Komisija za izračun uobičajene vrijednosti njegovih proizvoda pogrešno upotrijebila raspoložive podatke u smislu članka 18. Osnovne uredbe u pogledu samoproizvedenih faktora proizvodnje, kao što su para i električna energija, unatoč činjenici da je on surađivao najbolje što je mogao, odgovarajući na Komisijin upitnik.
137 Prema tužiteljevu mišljenju, Komisija, koja mu prigovara da proizvodu koji je obuhvaćen ispitnim postupkom nije pripisao dio troškova povezanih s ulaznim materijalima koji su mu potrebni za samoproizvedene faktore proizvodnje koje koristi za proizvodnju svojih PVA‑a, nije uzela u obzir činjenicu da je to pripisivanje nemoguće zbog karakteristika proizvodnog postupka njegovih PVA‑a.
138 Osim toga, budući da je tužitelj surađivao s Komisijom najbolje što je mogao, ona je bila dužna, na temelju članka 18. stavka 3. Osnovne uredbe, uzeti u obzir podatke koje joj je dostavio i nije imala pravo upotrijebiti podatke koji su u smislu tog članka raspoloživi.
139 Komisija, koju podupire društvo Sekisui, osporava tužiteljeve argumente.
140 Valja podsjetiti na to da tekst relevantnih odredbi članka 18. Osnovne uredbe, koji se odnosi na „[n]esuradnju”, glasi kako slijedi:
„1. U slučajevima u kojima zainteresirana stranka odbija pristup ili na neki drugi način ne pruža potrebne podatke u rokovima iz ove Uredbe, ili ako znatno ometa ispitni postupak, privremeni ili konačni nalazi, pozitivni ili negativni, mogu se donijeti na temelju raspoloživih podataka.
[…]
3. Ako podaci koje dostavi zainteresirana stranka nisu idealni u svim pogledima, oni se ipak ne smiju zanemariti, pod uvjetom da nedostaci nisu takvi da uzrokuju nepotrebne teškoće u donošenju razumno točnog nalaza, kao i da su pravovaljano i odgovarajuće dostavljeni i da se mogu provjeriti, a da je stranka djelovala najbolje što je mogla.
[…]”
141 Kako bi se razumjela svrha članka 18. Osnovne uredbe, valja podsjetiti na to da je na Komisiji, kao istražnom tijelu, da utvrdi postojanje dampinga, štete te uzročnosti između dampinških uvoza i utvrđene štete. Budući da nijedna odredba Osnovne uredbe ne daje Komisiji ovlast da prisili zainteresirane stranke da sudjeluju u ispitnom postupku ili da dostave podatke, ta institucija ovisi o dobrovoljnoj suradnji tih stranaka da joj pruže potrebne podatke. U tom kontekstu, iz uvodne izjave 27. Osnovne uredbe proizlazi da je zakonodavac Unije smatrao da je „potrebno […] predvidjeti, ako stranke ne surađuju na zadovoljavajući način, da se mogu koristiti drugi podaci radi izrade nalaza i da ti podaci mogu biti manje naklonjeni strankama nego da su surađivale”. Prema tome, cilj članka 18. Osnovne uredbe je omogućiti Komisiji provedbu ispitnog postupka čak i kada zainteresirane stranke odbijaju suradnju ili surađuju na nezadovoljavajući način. Stoga, s obzirom na to da su obvezne surađivati najbolje što mogu, zainteresirane stranke moraju pružiti sve podatke kojima raspolažu i koje institucije smatraju potrebnima kako bi donijele svoje nalaze (vidjeti po analogiji presudu od 14. prosinca 2017., EBMA/Giant (Kina), C‑61/16 P, EU:C:2017:968, t. 54. do 56.).
142 Osnovna uredba ne definira što je to „potreb[an]” podatak u smislu njezina članka 18. stavka 1.
143 Prema sudskoj praksi, iz teksta, konteksta i ciljeva članka 18. stavka 1. Osnovne uredbe proizlazi da pojam „potrebni podaci” upućuje na podatke koje posjeduju zainteresirane stranke i čiju dostavu od njih zahtijevaju institucije Unije, kako bi donijele nalaze potrebne u okviru antidampinškog ispitnog postupka (vidjeti po analogiji presudu od 14. prosinca 2017., EBMA/Giant (Kina), C‑61/16 P, EU:C:2017:968, t. 57.).
144 Osim toga, valja naglasiti da se člankom 18. Osnovne uredbe u pravo Unije prenosi sadržaj članka 6.8. i Priloga II. Antidampinškog sporazuma (u daljnjem tekstu: Prilog II.), s obzirom na koje ga treba tumačiti u najvećoj mogućoj mjeri (vidjeti po analogiji presudu od 22. svibnja 2014., Guangdong Kito Ceramics i dr./Vijeće, T‑633/11, neobjavljenu, EU:T:2014:271, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
145 U skladu s člankom 6.8. Antidampinškog sporazuma, predviđa se sljedeće:
„Kada neka zainteresirana stranka odbija pristup informacijama ili na neki drugi način ne osigura pristup potrebnima informacijama u razumnom roku, ili znatno otežava ispitni postupak, mogu se donijeti preliminarne ili konačne odluke, pozitivne ili negativne, na temelju dostupnih činjenica. Prilikom primjene ovog stavka poštivat će se odredbe [Priloga] II.”
146 Članak 5. Priloga II. odgovara članku 18. stavku 3. Osnovne uredbe jer predviđa sljedeće:
„Nadležna tijela ne smiju odbaciti informacije, koje nisu predane u najboljem obliku s bilo kojeg stajališta, pod uvjetom da je zainteresirana stranka postupila kako je najbolje mogla.”
147 Valja istaknuti da je Prilog II. „upućivanjem uključen u članak 6.8.” Antidampinškog sporazuma (Izvješće žalbenog tijela o sporu „Sjedinjene Američke Države – Antidampinške mjere na određene toplovaljane proizvode od čelika iz Japana”, koje je TRS donio 23. kolovoza 2001. (WT/DS 184/AB/R, točka 75.)) i da su odredbe tog priloga obvezujuće, unatoč tomu što su često sročene u kondicionalu (Izvješće povjerenstva „Sjedinjene Američke Države – Antidampinške i kompenzacijske mjere koje se primjenjuju na čelični lim podrijetlom iz Indije” koje je TRS donio 29. srpnja 2002. (WT/DS 206/R, točka 7.56.).
148 Prema izvješću povjerenstva u sporu „Koreja – Antidampinške pristojbe na uvoz određene vrste papira podrijetlom iz Indonezije”, koje je TRS donio 28. listopada 2005. (WT/DS 312/R, točka 7.43.), odluku treba li određeni podatak smatrati potrebnim u smislu članka 6.8. Antidampinškog sporazuma treba donijeti uzimajući u obzir posebne okolnosti svakog ispitnog postupka, a ne apstraktno. Usto, prema izvješću povjerenstva za spor „Europske zajednice – Antidampinška mjera za uzgojeni losos podrijetlom iz Norveške”, koje je TRS donio 15. siječnja 2008. (WT/DS 337/R, točka 7.343.), poseban podatak koji ima zainteresirana stranka, a koji traži tijelo zaduženo za antidampinški ispitni postupak (u daljnjem tekstu: nadležno tijelo) kako bi donijelo svoje „nalaze” treba smatrati potrebnim u smislu te odredbe.
149 Osim toga, presuđeno je da su podaci o obujmu proizvodnje i troškovima proizvodnje proizvoda na koji se odnosi antidampinški ispitni postupak očito potrebni podaci u smislu članka 18. stavka 1. Osnovne uredbe (vidjeti po analogiji presudu od 22. rujna 2021., NLMK/Komisija, T‑752/16, neobjavljenu, EU:T:2021:611, t. 53.).
150 U ovom slučaju, iz uvodnih izjava 274., 275. i 317. do 322. pobijane uredbe te pojašnjenja koja je Komisija iznijela tijekom postupka u odgovoru na pitanje Općeg suda proizlazi da je ona za izračun uobičajene vrijednosti koristila raspoložive podatke u smislu članka 18. kako bi utvrdila obujam potrošnje ulaznih materijala, poput ugljena i vode, koje je tužitelj upotrebljavao za proizvodnju samoproizvedenih faktora proizvodnje svojih PVA‑a, kao što su električna energija i para. Naime, tužitelj Komisiji nije dostavio podatke koje je ona u tu svrhu smatrala potrebnima.
151 Nesporno je da samoproizvedeni faktori proizvodnje imaju važnu ulogu u proizvodnji PVA‑a. Međutim, ti faktori proizvodnje zahtijevaju pak ulazne materijale, koji stoga predstavljaju troškove koje tužitelj snosi za proizvodnju svojih PVA‑a. Budući da je uobičajena vrijednost u ovom slučaju izračunana u skladu s metodom koja se temelji na troškovima proizvodnje, valja utvrditi da je Komisija trebala biti upoznata s obujmom potrošnje svih ulaznih materijala korištenih za proizvodnju PVA‑a, uključujući dakle i ulazne materijale potrebne za proizvodnju samoproizvedenih faktora proizvodnje.
152 Tužitelj tvrdi da nije mogao dostaviti podatke koje je Komisija tražila zbog posebnosti njegova proizvodnog postupka, što nije uzeto u obzir u upitniku koji je Komisija pripremila. Naime, samoproizvedeni faktori proizvodnje ne koriste se samo za proizvodnju PVA‑a. Također se poziva na rizik od dvostrukog računanja koji, kao što je to istaknuo u ispitnom postupku, proizlazi iz činjenice da se para proizvedena u kotlovima na ugljen najprije koristi za proizvodnju energije, a zatim za proizvodnju PVA‑a, s električnom energijom koja se dakle ne proizvodi izravno iz ugljena. Stoga se ta električna energija i ta para koje su samoproizvedene ne mogu izjednačiti s tradicionalnim ulaznim materijalima, kao što je ugljen. Usto, tužitelj naglašava da je njegov proizvodni postupak potpuno kemijska reakcija tijekom koje različiti sastojci međusobno djeluju, a ponekad i apsorbiraju jedni druge, ostavljajući ostatke koji se mogu ponovno upotrijebiti ili koji će se pretvoriti u druge tvari.
153 Valja podsjetiti na to da je, u skladu s uvodnom izjavom 319. pobijane uredbe, tužitelj „već prijavi[o] ulazne materijale potrebne za proizvodnju samoproizvedenih faktora proizvodnje”. Komisija na temelju toga zaključuje da su se „ti ulazni [materijali] mogli jednako dodijeliti proizvodu iz ispitnog postupka”.
154 Iz uvodne izjave 319. pobijane uredbe proizlazi da je tužitelj naveo Komisiji ulazne materijale koji su nužni za proizvodnju samoproizvedenih faktora proizvodnje. Međutim, tužitelj smatra da ne može točno navesti u kojoj se mjeri ti samoproizvedeni faktori proizvodnje, a time i ulazni materijali potrebni za njihovu proizvodnju, mogu pripisati proizvodnji PVA‑a.
155 Iz toga slijedi da tužitelj zapravo osporava osnovanost metode koju je Komisija upotrijebila za izračun uobičajene vrijednosti jer je ta metoda dovela do precjenjivanja potrošnje predmetnih ulaznih materijala, koji su u prevelikoj mjeri pripisani proizvodnji PVA‑a iako se samoproizvedeni faktori proizvodnje nisu upotrebljavali isključivo za njegovu proizvodnju. Međutim, tim se osporavanjem ne može dokazati da je dostava informacija koje je Komisija tražila bila nemoguća.
156 Osim toga, valja istaknuti da, kako bi se izbjeglo da Komisija koristi raspoložive podatke u smislu članka 18. Osnovne uredbe, tužitelj joj je mogao dostaviti te informacije, ne dovodeći u pitanje mogućnost meritornog osporavanja načina na koji ih Komisija upotrebljava, uključujući pred Općim sudom.
157 Stoga valja odbiti tužiteljeve argumente koji se odnose na povredu članka 18. stavka 1. Osnovne uredbe.
158 Kad je riječ o argumentima koji se odnose na povredu članka 18. stavka 3. Osnovne uredbe, valja podsjetiti na to da se, prema sudskoj praksi, stavci 1. i 3. članka 18. te uredbe odnose na različite situacije. Stoga, dok članak 18. stavak 1. Osnovne uredbe općenito opisuje slučajeve u kojima podaci koji su institucijama potrebni za ispitni postupak nisu dostavljeni, članak 18. stavak 3. te uredbe predviđa slučajeve u kojima su podaci potrebni za ispitni postupak dostavljeni, ali nisu relevantni, tako da se raspoloživi podaci ne bi trebali nužno koristiti (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 22. svibnja 2014., Guangdong Kito Ceramics i dr./Vijeće, T‑633/11, neobjavljenu, EU:T:2014:271, t. 98. i navedenu sudsku praksu).
159 U ovom je slučaju Komisija upotrijebila raspoložive podatke u smislu članka 18. samo kako bi nadomjestila elemente koje joj tužitelj nije dostavio, i to zbog navodne nemogućnosti da to učini.
160 Osim toga, treba pojasniti da intenzitet truda koji zainteresirana stranka ulaže u priopćavanje određenih informacije nije nužno u odnosu s pripadajućom kakvoćom priopćenih informacija i u svakom slučaju nije jedini odlučujući čimbenik. Prema tome, ako se zatražene informacije u konačnici ne dobiju, Komisija ima pravo u pogledu tih informacija upotrijebiti raspoložive podatke u smislu članka 18. (vidjeti po analogiji presudu od 4. ožujka 2010., Sun Sang Kong Yuen Shoes Factory/Vijeće, T‑409/06, EU:T:2010:69, t. 104.).
161 Budući da tužitelj nije dostavio elemente koje je Komisija od njega zatražila u pogledu samoproizvedenih faktora proizvodnje, valja utvrditi da članak 18. stavak 3. Osnovne uredbe nije primjenjiv i da Komisija, kako bi nadomjestila te elemente, može upotrijebiti samo raspoložive podatke u smislu članka 18. te uredbe.
162 U svakom slučaju, prema mišljenju žalbenog tijela, člankom 5. Priloga II. zahtijeva se od zainteresiranih stranaka da ulože izniman napor (Izvješće žalbenog tijela o sporu „Sjedinjene Američke Države – Antidampinške mjere koje se primjenjuju na određene proizvode od toplovaljanog čelika iz Japana”, koje je TRS donio 23. kolovoza 2001. (WT/DS 184, t. 102.).
163 Međutim, ne može se smatrati da je tužitelj uložio takav napor jer je odbio pripremiti obračunsku godinu koju je Komisija zahtijevala kako bi se PVA‑u pripisao dio proizvodnih troškova samoproizvedenih faktora proizvodnje.
164 Stoga valja odbiti i tužiteljeve argumente koji se odnose na povredu članka 18. stavka 3. Osnovne uredbe.
165 Tužitelj u replici tvrdi da mu Komisija nije pravodobno dostavila „izvješće o provjeri” koje je dužna dostaviti zainteresiranoj stranci prije nego što joj pošalje dopis kojim je obavještava o svojoj namjeri da upotrijebi raspoložive podatke u smislu članka 18. Osnovne uredbe. Ta postupovna nepravilnost predstavlja povredu njegovih prava obrane.
166 Valja podsjetiti na to da, prema sudskoj praksi, iako se od tužitelja ne može zahtijevati da dokaže da bi Komisijina odluka bila drukčija da nije bilo predmetne postupovne nepravilnosti, nego samo da takva mogućnost nije u potpunosti isključena jer bi ta stranka mogla bolje osigurati svoju obranu da ona nije postojala, činjenica je da postojanje nepravilnosti koja se odnosi na prava obrane može dovesti do poništenja predmetnog akta samo ako postoji mogućnost da bi zbog te nepravilnosti upravni postupak mogao završiti s drukčijim ishodom, čime se na taj način konkretno povređuju prava obrane (vidjeti presudu od 5. svibnja 2022., Zhejiang Jiuli Hi‑Tech Metals/Komisija, C‑718/20 P, EU:C:2022:362, t. 49. i navedenu sudsku praksu).
167 Međutim, tužitelj nije podnio nijedan dokaz na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da bi ishod postupka bio drukčiji da je ranije primio „izvješće o provjeri”.
168 Stoga ovaj tužiteljev argument valja odbiti kao neosnovan, a da pritom nije potrebno odlučiti o njegovoj dopuštenosti koju Komisija osporava zato što taj argument nije bio istaknut u tužbi.
169 S obzirom na prethodno navedeno, peti tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.
170 Osim toga, na temelju razmatranja iznesenih u točki 69. ove presude, odbijanje drugog i petog tužbenog razloga kao neosnovanih omogućuje da se treći i četvrti tužbeni razlog odbiju kao bespredmetni.
[omissis]
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (deveto prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvo Inner Mongolia Shuangxin Environment‑Friendly Material Co. Ltd snosit će vlastite troškove te troškove Europske komisije i društava Kuraray Europe GmbH i Sekisui Specialty Chemicals Europe SL.
3. Europski parlament, Vijeće Europske unije i društvo Wegochem Europe BV snosit će vlastite troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 21. veljače 2024.
Potpisi