Language of document : ECLI:EU:F:2013:215

RJEŠENJE SLUŽBENIČKOG SUDA

(drugo vijeće)

12. prosinca 2013.

Predmet F‑47/13

JJ

protiv

Vijeća Europske unije

„Javna služba – Dužnosnici – Promaknuće – Postupak promaknuća u 2012. – Odluka o nepromaknuću tužitelja – Međuinstitucionalni premještaj tijekom postupka promaknuća koji prethodi onome tijekom kojega bi možebitna odluka o promaknuću stupila na snagu – Institucija nadležna za odluku o promaknuću premještenog dužnosnika“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom JJ zahtijeva poništenje odluke Vijeća Europske unije o njegovu nepromaknuću u razred AD 11 u okviru postupka promaknuća u 2012. kao i da se Vijeću naloži da nadoknadi navodno pretrpljenu štetu zbog te odluke.

Odluka:      Tužba se odbija kao očito pravno neosnovana. JJ snosi vlastite troškove i nalaže mu se snošenje troškova Vijeća Europske unije

Sažetak

1.      Dužnosnici – Promaknuće – Usporedba zasluga – Međuinstitucionalni premještaj tijekom godine koja prethodi postupku promaknuća – Nadležnost institucije u koju je dužnosnik premješten za donošenje odluke o promaknuću

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 45.)

2.      Dužnosnici – Promaknuće – Usporedba zasluga – Diskrecijska ovlast uprave – Sudski nadzor – Granice

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 45.)

1.      U skladu sa zahtjevima iz članka 45. Pravilnika o statutu, tijelo nadležno za imenovanja, koje je nadležno za odlučivanje o promaknuću službenika koji može biti promaknut tijekom godine u kojoj je premješten iz jedne institucije u drugu, je tijelo matične institucije. Naime, za ocjenu može li dužnosnik biti promaknut s retroaktivnim učinkom od 1. siječnja godine N., čak i općenito tijekom godine N., navedeno tijelo u praksi mora usporediti prethodne zasluge dužnosnika, osobito tijekom godine N-1 i u pogledu izvješća o ocjeni uspješnosti tih dužnosnika tijekom godina N-1 i godina prije. Stoga je potrebno usporediti zasluge premještenih dužnosnika s onim dužnosnicima koji su još bili njihovi suradnici tijekom godine koja prethodi njihovom premještaju i to ocjenjivanje može valjano provesti samo matična institucija.

Međutim, drukčije je ako je do premještaja dužnosnika došlo u godini koja prethodi onoj tijekom koje je on mogao biti promaknut s učinkom od 1. siječnja. U toj situaciji, zasluge dužnosnika za godinu N-1 ne mogu se samo uspoređivati s uspješnosti njegovih suradnika u matičnoj instituciji jer se zasluge njegovih suradnika iz njegove nove institucije moraju također uzeti u obzir. U tim okolnostima, na tijelu nadležnom za imenovanje u instituciji u koju je dužnosnik premješten je da odluči o njegovom promaknuću. Usporedba zasluga i izvješća o dužnosniku koji je nedavno postao subjekt međuinstitucionalnog premještaja manje je zahtjevna od usporedbe samih dužnosnika unutar institucije u koju je dužnosnik premješten, ali ona kao takva nije nemoguća ni diskriminatorna. Takva usporedba zahtijeva dodatan napor kako bi se omogućila usporediva ocjenjivanja koja u početku nisu bila nužno usporediva i takvo postupanje nije moguće izjednačiti s povredom načela jednakog postupanja.

(t. 22. do 25.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: 11. lipnja 1998., Skrikas/Parlament, T‑167/97, t. 45.

Službenički sud: 28. lipnja 2011., Mora Carrasco i dr./Parlament, F‑128/10, t. 35. i 39.; 5. srpnja 2011., Alari/Parlament, F‑38/11, t. 31.

2.      Tijelo nadležno za imenovanja pri donošenju odluke o promaknuću na temelju članka 45. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Unije raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću i nadzor suda Unije mora se ograničiti na pitanje je li uprava, u pogledu razloga koji su je doveli do njene ocjene, ostala unutar nespornih granica te je li svoju ovlast izvršila na očito pogrešan način. Pogreška je očita kada ju je moguće lako uočiti i jasno otkriti na temelju kriterija kojima je zakonodavac namjeravao podvrgnuti odluke u području promaknuća. Posljedično, kako bi se utvrdila očita pogreška u ocjeni činjenica koja opravdava poništenje odluke, dokazi koje podnosi tužitelj moraju biti dostatni kako bi se ocjene uprave lišile vjerodostojnosti. Drugim riječima, razlog koji se temelji na očitoj pogreški treba odbiti ako se, usprkos dokazima koje je podnio tužitelj, ocjena u pitanju još može prihvatiti kao točna i valjana.

(t. 31. i 33.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: 29. veljače 1996., Lopes/Sud, T‑547/93, t. 133., i navedena sudska praksa

Službenički sud: 24. ožujka 2011., Canga Fano/Vijeće, F‑104/09, t. 35.; 18. travnja 2012., Buxton/Parlament, F‑50/11, t. 21. i navedena sudska praksa

Opći sud Europske unije: 16. svibnja 2013., Canga Fano/Vijeće, T‑281/11 P, t. 41.