PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto vijeće)

15. studenoga 2023.(*)

„Javna služba – Dužnosnici – Preraspoređivanje u interesu službe – Odluka s retroaktivnim učinkom donesena radi izvršenja presuda suda Unije – Članak 266. UFEU‑a – Članci 22.a i 22.c Pravilnika o osoblju – Nepravilnost predsudskog postupka – Načelo dobre uprave – Pravo na saslušanje – Načelo nepristranosti – Razuman rok – Dužnost brižnog postupanja – Odgovornost – Neimovinska šteta”

U predmetu T‑790/21,

PL, kojeg zastupa N. de Montigny, odvjetnica,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju M. Brauhoff i L. Vernier, u svojstvu agenata,

tuženika,

OPĆI SUD (deveto vijeće),

u sastavu: L. Truchot, predsjednik, H. Kanninen i M. Sampol Pucurull (izvjestitelj), suci,

tajnik: H. Eriksson, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

nakon rasprave održane 15. ožujka 2023.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojom tužbom podnesenom na temelju članka 270. UFEU‑a tužitelj, osoba PL, zahtijeva, s jedne strane, poništenje odluke Europske komisije od 16. veljače 2021. o njegovu preraspoređivanju s retroaktivnim učinkom od 1. siječnja 2013. u Glavnu upravu (GU) za mobilnost i promet (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) i odluke od 16. rujna 2021. kojom se njegova žalba djelomično odbija (u daljnjem tekstu: odluka kojom se djelomično odbija žalba) te, s druge strane, naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpio.

I.      Okolnosti spora

2        Ovaj se spor odnosi na preraspoređivanje tužitelja, od 1. siječnja 2013., iz Delegacije Komisije na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze smještene u Istočnom Jeruzalemu (u daljnjem tekstu: Delegacija), gdje je radio od 16. veljače 2012., u GU za mobilnost i promet (u daljnjem tekstu: sporno preraspoređivanje).

3        Pobijana odluka donesena je nakon što je sud Europske unije poništio dvije prethodne odluke kojima se nalagalo sporno preraspoređivanje i nakon što je Komisija povukla treću odluku istog dosega (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: prve tri odluke o preraspoređivanju).

4        Slijedi činjenični kontekst u kojem su donesene te odluke.

5        Tužitelj je 20. prosinca 2012. porukom elektroničke pošte obaviješten o spornom preraspoređivanju koje je odobreno prethodnog dana (u daljnjem tekstu: prva odluka o preraspoređivanju). Tu je odluku tužitelj osporavao pred Službeničkim sudom (predmet F‑96/13).

6        Okolnosti u kojima je donesena prva odluka o preraspoređivanju opisane su u točkama 2. do 14. presude od 15. travnja 2015., PL/Komisija (F‑96/13, u daljnjem tekstu: presuda F‑96/13, EU:F:2015:29), kako slijedi:

„2      Tužitelj je dužnosnik u Komisiji. U vrijeme događanja činjenica bio je razvrstan u razred AD 11 te je prvotno bio raspoređen u Odjel za financijske resurse Uprave za zajedničke resurse u okviru GU‑a za mobilnost. Odlukom [tijela za imenovanje] od 16. siječnja 2012. premješten je u Odjel za financije, ugovore i reviziju Uprave za [politiku] susjedstv[a] u okviru GU‑a za razvoj i suradnju – EuropeAid (u daljnjem tekstu: GU za razvoj i suradnju) te je imenovan za načelnika odjela u Delegaciji […], s učinkom od 16. veljače 2012.

3      Dok je obavljao dužnost načelnika Odjela za financije, ugovore i reviziju u Delegaciji, taj je odjel bio predmet revizije Europskog revizorskog suda koja se odnosila na program pod nazivom [povjerljivo](1). Revizori Revizorskog suda su nakon provedene revizije upozorili na neusklađenosti u upravljanju tim programom. U istom je razdoblju tužitelj većem broju dionika prenio svoju zabrinutost u pogledu navodnih nepravilnosti u upravljanju navedenim programom, svoju zabrinutost u pogledu aktivnosti međunarodne organizacije s kojom je GU za razvoj i suradnju sklopio više ugovora, svoje dvojbe u pogledu opasnosti od sukoba interesa zbog veza određenih članova lokalnog osoblja Delegacije s tom međunarodnom organizacijom te svoje sumnje na korupciju u okviru provedbe projekta Europske unije pod nazivom [povjerljivo] koju vodi navedena organizacija. Osim toga, Odjel za financije, ugovore i reviziju u Delegaciji, koji upravlja programom [povjerljivo], bio je predmet istraga Europskog ureda za borbu protiv prijevara […] koje su pokrenute 2011. i 2013.

4      [Osoba A], predstavni[ca] osoblja Delegacije (u daljnjem tekstu: predstavni[ca] osoblja), uputila je 15. listopada 2012. voditelju Delegacije bilješku, koju je potpisao 21 član Delegacije […], u kojoj je izraženo nezadovoljstvo dijela osoblja slijedom promjene pristupa u načinu rada Odjela za financije, ugovore i reviziju u Delegaciji u sedam mjeseci tijekom kojih je taj odjel vodio tužitelj. Ta promjena pristupa prouzročila je velika kašnjenja u upravljanju projektima, pa i zastoj nekih od njih, te gubitak kredibiliteta naspram partnera Unije. Predstavni[ca] osoblja u toj je bilješci također izvijestila da su tijekom prethodnih sedam mjeseci prijavljena neprimjerena ponašanja koja ugrožavaju profesionalni integritet članova osoblja i da se takva ponašanja i dalje javljaju. Bilješka je završavala pozivom nadređenima da brzo pronađu rješenje za tu situaciju, koja je prema opisu iz te bilješke postala nesnosnom.

5      Načelnik Odjela za financije, ugovore i reviziju Uprave za [politiku] susjedstv[a] u okviru GU‑a za razvoj i suradnju, kojem je tužitelj odgovarao (u daljnjem tekstu: načelnik tužiteljeva odjela), 22. i 23. listopada 2012. posjetio je Delegaciju i sastao se s kolegama dotične osobe, u njezinoj odsutnosti.

6      U Bruxellesu je 25. listopada 2012., u nazočnosti, među ostalim, načelnika tužiteljeva odjela i tužitelja, održan sastanak u vezi s ponašanjem tužitelja i problemima u komunikaciji između Odjela za financije, ugovore i reviziju i Odjela za operativne aktivnosti u okviru Delegacije.

7      Predstavni[ca] osoblja poslala je 9. studenoga 2012. načelniku tužiteljeva odjela poruku elektroničke pošte u kojoj se žalila da se ponašanje tužitelja dodatno pogoršalo. Prema navodima predstavni[ce] osoblja, tužitelj je tada osoblju zamjerao zbog toga što je razgovaralo s načelnikom odjela tijekom posjeta 22. i 23. listopada 2012. U istoj je poruci predstavni[ca] osoblja tražila poduzimanje preventivne mjere kako bi se osoblje zaštitilo od svakog uznemiravanja.

8      Porukama elektroničke pošte koje su mu poslali, 12. studenoga 2012., voditelj Delegacije i zamjenik glavnog direktora GU‑a za razvoj i suradnju te, 13. studenoga 2012., načelnik njegova odjela, tužitelj je upozoren na neprimjerenost svojeg ponašanja i probleme u komunikaciji koji su nastali između njega i njegova odjela. Prema mišljenju tužiteljevih nadređenih, te su poteškoće utjecale na rad Delegacije i političke odnose Unije u regiji.

9      Tužitelj je 20. studenoga 2012. telefonski obaviješten o svojem preraspoređivanju u sjedište institucije te je primio poruku elektroničke pošte od načelnika Odjela za ljudske resurse u delegacijama GU‑a za razvoj i suradnju, u kojem mu je ‚potvrđ[eno] [njegovo] preraspoređivanje u sjedište institucije, u [njegov] matični GU[, GU za mobilnost]’. U istoj je poruci elektroničke pošte pojašnjeno da će ‚[u] roku od nekoliko dana, kada se dovrše potrebni postupci, primit[i] službenu obavijest’ te je pozvan da iskoristi ostatak godišnjeg odmora do kraja godine, nakon čega će ‚uskoro moći napustiti Delegaciju’.

10      Porukama elektroničke pošte od 28. i 29. studenoga 2012. tužitelj je redom od voditelja svoje delegacije i načelnika svojeg odjela zatražio da mu dostave točan popis činjenica na koje su upućivali u svojim porukama elektroničke pošte od 12. i 13. studenoga kako bi mogao na njih odgovoriti.

11      Tužitelj je 4. prosinca 2012. načelnika Odjela za ljudske resurse u delegacijama GU‑a za razvoj i suradnju obavijestio da priprema svoj odlazak, ali da još nije primio službenu obavijest o odluci o preraspoređivanju navedenu u njegovoj poruci elektroničke pošte od 20. studenoga 2012., a on mora ispuniti potrebne formalnosti za preseljenje.

12      Voditelj Delegacije odgovorio je 6. prosinca 2012. na tužiteljevu poruku elektroničke pošte od 28. studenoga istaknuvši da su problemi na koje se pozivao bili učestali i da ih nije mogao zabilježiti svaki put kada bi primio pritužbu na njega.

13      Tužitelj je 10. prosinca 2012. od voditelja Delegacije ponovno zatražio da mu dostavi dokaze u prilog prigovorima koje mu upućuje. Voditelj Delegacije ga je 12. prosinca 2012. pozvao da se za svu daljnju komunikaciju obrati nadležnoj službi za ljudske resurse.

14      Službenik Odjela za upravljanje karijerom i rezultatima GU‑a za ljudske resurse i sigurnost poslao je 20. prosinca 2012. tužitelju poruku elektroničke pošte u kojoj ga je obavijestio da je njegovo preraspoređivanje u ‚GU [i] odjel: MOVE.SRD (Bruxelles)’, odnosno u GU za mobilnost, ‚odobrio’ voditelj tima za premještanje osoblja u Odjelu za upravljanje karijerom i rezultatima, u svojem svojstvu tijela za imenovanje, na dan 19. prosinca 2012., s učinkom od 1. siječnja 2013. Pošiljatelj poruke elektroničke pošte također je pojasnio da je pravna osnova tog preraspoređivanja članak 7. stavak 1. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije u tada primjenjivoj verziji […], da je ‚taj premještaj registriran te se može pregledati [u informatičkom sustavu upravljanja osobljem pod nazivom] Sys[p]er 2’, da će se preslika navedene poruke uložiti u tužiteljev dosje i da se ‚akt neće sastavljati u papirnatom obliku’.”

7        S danom 1. siječnja 2013., tužitelj je u okviru promaknuća za 2013. promaknut u razred AD 12.

8        Tužitelj je 16. siječnja 2015. raspoređen u predstavništvo Komisije u Londonu (Ujedinjena Kraljevina).

9        Presudom F‑96/13, donesenom 15. travnja 2015., Službenički sud poništio je prvu odluku o preraspoređivanju zbog povrede tužiteljevih prava obrane.

10      Nakon višestruke razmjene pismena između Komisije i tužitelja, 15. listopada 2015. u okviru izvršenja presude F‑96/13 održan je sastanak između načelnice Odjela za upravljanje karijerom i rezultatima GU‑a za ljudske resurse i sigurnost (u daljnjem tekstu: odjel DG HR.B4) i tužitelja, na kojem su bili nazočni i njegov odvjetnik i dvoje drugih načelnika odjela (u daljnjem tekstu: sastanak od 15. listopada 2015.).

11      Na tom je sastanku načelnica odjela DG HR.B4 obavijestila tužitelja o svojoj namjeri da, u svojstvu tijela za imenovanje, radi izvršenja presude F‑96/13 retroaktivno naloži sporno preraspoređivanje. Objasnila je da je svrha sastanka bila dati tužitelju priliku da se izjasni prije nego što ona donese tu odluku.

12      Načelnica odjela DG HR.B4 uputila je na spis iz razdoblja o kojem je riječ, koji je, prema njezinu mišljenju, pokazivao neprimjereno ponašanje tužitelja. U tom su pogledu na sastanku spomenute određene poruke elektroničke pošte od 27. srpnja 2012., od 18. rujna 2012., od 3., 5., i 14. listopada 2012. te od 12. i 13. studenoga 2012.

13      Tužitelj se izjasnio o kontekstu poruka elektroničke pošte. Također je objasnio svoju prijavu nadređenima od 3. listopada 2012. u pogledu međunarodne organizacije navedene u točki 6. ove presude. Naveo je i da su se od 13. do 20. studenoga 2012. zbili događaji, s kojima on tada još nije bio upoznat, koji su upravu naveli da naloži sporno preraspoređivanje. Prema njegovu mišljenju, između tog je preraspoređivanja i njegove prijave postojala veza koju je trebalo istražiti. Razlozi koje je navela načelnica odjela DG HR.B4 ocijenjeni su u presudi F‑96/13 nedostatnima.

14      Načelnica odjela DG HR.B4 naložila je 22. prosinca 2015. sporno preraspoređivanje s retroaktivnim učinkom od 1. siječnja 2013. (u daljnjem tekstu: druga odluka o preraspoređivanju).

15      Načelnica odjela DG HR.B4 tu je odluku obrazložila utvrdivši postojanje „krajnje napete komunikacije” između tužitelja i njegovih kolega i u Delegaciji i u sjedištu institucije, što je, prema njezinu mišljenju, moglo bitno utjecati na dobro funkcioniranje Delegacije. U tom je pogledu izričito uputila na poruke elektroničke pošte od 18. rujna i 13. studenoga 2012., koje je uprava tužitelju iznijela na sastanku od 15. listopada 2015. navodeći nekoliko isječaka iz njih.

16      Tužitelj je osporavao drugu odluku o preraspoređivanju pred Općim sudom. Presudom od 13. prosinca 2018., PL/Komisija (T‑689/16, u daljnjem tekstu: presuda T‑689/16, neobjavljena, EU:T:2018:925) ta je odluka poništena, s obrazloženjem da ju je donijelo nenadležno tijelo s obzirom na zaštitu koja se tužitelju, u njegovu svojstvu informatora, dodjeljuje člankom 22.a Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju).

17      Nakon tog poništenja, vršitelj dužnosti načelnika odjela DG HR.B4 ponovno je, 25. lipnja 2019., donio odluku o provođenju spornog preraspoređivanja, s retroaktivnim učinkom od 1. siječnja 2013. (u daljnjem tekstu: treća odluka o preraspoređivanju).

18      Tužbom podnesenom 18. svibnja 2020. (predmet T‑308/20) tužitelj je zahtijevao poništenje treće odluke o preraspoređivanju zbog, među ostalim, nenadležnosti donositelja akta.

19      Dopisom od 27. srpnja 2020. glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost obavijestila je tužitelja da želi povući treću odluku o preraspoređivanju i zamijeniti je novom odlukom koju bi donijela ona sama, u svojstvu tijela za imenovanje. Pojasnila je da bi predmet te odluke bilo sporno preraspoređivanje s retroaktivnim učinkom od 1. siječnja 2013. Glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost pozvala je tužitelja da iznese svoja eventualna očitovanja prije donošenja nove odluke.

20      Dopisom od 13. kolovoza 2020. tužitelj je od glavne direktorice GU‑a za ljudske resurse i sigurnost zatražio da navede točne razloge zbog kojih je smatrala da vršitelj dužnosti načelnika odjela DG HR.B4 nije tijelo za imenovanje nadležno za odlučivanje o njegovu preraspoređivanju. Budući da je on, s obzirom na najavljeno povlačenje treće odluke o preraspoređivanju, i dalje imao status informatora, istaknuo je da novu odluku treba donijeti uz poštovanje članka 22.a Pravilnika o osoblju. Osim toga, napomenuo je da će povlačenje treće odluke o preraspoređivanju imati posljedice za dopuštenost tužbe podnesene u predmetu T‑308/20. Naposljetku je zatražio od Komisije da se izjasni o tim pitanjima.

21      U dopisu od 7. rujna 2020. glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost navela je da, s obzirom na obrazloženje presude T‑689/16, proizlazi da odluku o preraspoređivanju može donijeti samo ona. Pojasnila je i da se povlačenjem treće odluke o preraspoređivanju želi na što nesporniji način provesti ta presuda, ne čekajući ishod postupka pokrenutog u okviru predmeta T‑308/20. U tu je svrhu tužitelja ponovno pozvala da se očituje o planiranoj odluci, navedenoj u dopisu od 27. srpnja 2020.

22      U dopisu od 17. rujna 2020. tužitelj je podsjetio na okolnosti u kojima je donesena prva odluka o preraspoređivanju. Konkretno, to preraspoređivanje najavljeno mu je 20. studenoga 2012., odnosno manje od jednog mjeseca nakon što je svoje nadređene obavijestio o mogućim nepravilnostima u upravljanju programom [povjerljivo], o svojoj zabrinutosti u pogledu aktivnosti organizacije s kojom je GU za razvoj i suradnju – EuropeAid (u daljnjem tekstu: GU za razvoj i suradnju) sklopio više ugovora, o svojim dvojbama u pogledu opasnosti od sukoba interesa zbog veza određenih članova lokalnog i ugovornog osoblja Delegacije s tom organizacijom te o sumnjama na korupciju u okviru provedbe projekta [povjerljivo] koju vodi ta organizacija. Tužitelj je također podsjetio na razloge zbog kojih je Službenički sud poništio prvu odluku o preraspoređivanju, pri čemu je uputio na točke 66. i 67. presude F‑96/13. Tvrdio je i da Komisija na sastanku od 15. listopada 2015. nije iznijela nove elemente niti je navela ijedan prigovor za razdoblje nakon 13. studenoga 2012. Stoga se tužitelj nije mogao učinkovito očitovati. Tužitelj je također podsjetio na to da od 10. listopada 2016. traži da ga glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost sasluša u pogledu njegove situacije, koju obilježava sedam preraspoređivanja u interesu službe od 1. siječnja 2013., na radna mjesta koja su otvorena posebno za to i ukinuta nakon njegova odlaska. I treća odluka o preraspoređivanju donesena je a da se tužitelj nije mogao učinkovito očitovati. Ako bi ta odluka, kao što je to glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost najavila, naknadno bila povučena, onda bi na Komisiji bilo da tužitelju iznese točne razloge spornog preraspoređivanja kako bi mu se omogućilo da se učinkovito očituje. Komisija bi također trebala osigurati da se nova odluka donese uz poštovanje odredbi kojima se uređuje njegov status informatora. Tužitelj je, s obzirom na složenost predmeta, koji seže u 2012., zatražio da ga glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost primi kako bi, najprije neslužbeno, ispitali elemente koji mogu dovesti do rješenja te situacije.

23      Dopisom od 9. listopada 2020. glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost tužitelju je skrenula pozornost na to da on raspolaže svim relevantnim elementima na temelju kojih može učinkovito ostvariti svoje pravo na saslušanje. U tom je pogledu navela zapisnike sa sastanka od 15. listopada 2015. koje su sastavili uprava i tužitelj, iz kojih, prema njezinu mišljenju, proizlaze razlozi koje je načelnica odjela DG HR.B4 uzela u obzir pri donošenju druge odluke o raspoređivanju. Glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost podsjetila je na to da je Opći sud poništio tu odluku samo zbog razloga koji se temelji na nenadležnosti njezina donositelja. Stoga je tužitelja pozvala da joj, u roku od dva tjedna, iznese svoja očitovanja, pri čemu je dopisu priložila zapisnike. Usto je tužitelju priopćila odluku o povlačenju treće odluke o preraspoređivanju. Pojasnila je da je svrha povlačenja otkloniti postojeću nepravilnost povezanu s nenadležnošću donositelja te odluke i da će se nakon tog povlačenja donijeti nova odluka o preraspoređivanju tužitelja, nakon njegova saslušanja.

24      U dopisu od 31. listopada 2020. tužitelj je istaknuo da su, kao što to proizlazi iz točaka 60., 61. i 66. presude F‑96/13, njegovi nadređeni iznijeli prigovore na njegovo ponašanje nakon 13. studenoga 2012. koje on nije mogao osporavati. Događaji iz razdoblja nakon tog datuma nisu razjašnjeni na sastanku od 15. listopada 2015., na kojem je Komisija samo ponovno pročitala poruke elektroničke pošte razmijenjene između tužitelja i voditelja Delegacije, s jedne strane, te one razmijenjene s načelnikom tužiteljeva odjela u GU‑u za razvoj i suradnju, s druge strane. Tužitelj je podsjetio na to da je bezuspješno tražio uvid u bilješku s pečatom od 26. studenoga 2012. upućenu članovima Povjerenstva za upravljanje resursima u delegacijama (u daljnjem tekstu: Comdel) u pogledu njega, kao i u sve dokumente koji se na njega odnose te, konkretnije, one koje je 2012. GU za razvoj i suradnju proslijedio Komisijinoj pravnoj službi i one kojima je raspolagala ta služba. Prema tužiteljevu mišljenju, Službenički je sud pravomoćno presudio da se sporno preraspoređivanje ne može zakonito obrazložiti razlozima koji se odnose na razdoblje prije 13. studenoga 2012. Prema njegovim tvrdnjama, informacije koje je dostavio svojim nadređenima, a na koje oni nisu odgovorili, Europski revizorski sud dostavio je Europskom uredu za borbu protiv prijevara (OLAF), koji ga je pozvao u četirima navratima. Na temelju tih istih elemenata Komisija je raskinula sve ugovore o neizravnom upravljanju koje je sklopila s organizacijom o kojoj je riječ u okviru programa [povjerljivo]. Zbog tih je istih elemenata voditelj revizijskog radnog zadatka Revizorskog suda na sastanku izričito izvijestio o korupciji, prijevari, nepotizmu i tajnim sporazumima. Kao načelnik Odjela za financije, ugovore i reviziju u Delegaciji, tužitelj je bio dužan poduzeti mjere za zaštitu interesa Unije. Stoga su razlozi moguće nove odluke o preraspoređivanju koji se, prema njegovu mišljenju, ne navode u dopisu od 27. srpnja 2020., trebali biti objektivni, jasni i precizno određeni da bi mu se omogućilo njihovo osporavanje tijekom saslušanja s nadležnim tijelom za imenovanje, koje je tražio kao informator, kako bi se regulirao njegov administrativni položaj i kako bi povratio profesionalnu čast i dostojanstvo.

25      Rješenjem od 25. studenoga 2020., PL/Komisija (T‑308/20, neobjavljeno, EU:T:2020:571) Opći je sud utvrdio da je tužba koju je tužitelj podnio protiv treće odluke o preraspoređivanju postala bespredmetna slijedom povlačenja te odluke. Komisiji je naloženo snošenje troškova postupka jer se smatralo da je, povlačenjem treće odluke o preraspoređivanju, implicitno priznala da njezin postupak donošenja odluke nije izuzet od prigovora.

26      Porukom elektroničke pošte od 11. prosinca 2020. tužitelj je glavnoj direktorici GU‑a za ljudske resurse i sigurnost ponovio svoj zahtjev za sastanak na kojem bi bio saslušan.

27      Glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost donijela je 16. veljače 2021. pobijanu odluku.

28      U prvim trima uvodnim izjavama pobijane odluke glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost navela je da su razna pismena koja su 2012. razmijenili tužitelj i njegovi nadređeni – bilo u GU‑u za razvoj i suradnju u Bruxellesu (Belgija) bilo unutar Delegacije – upućivali na to da su „odnosi […] postajali sve nesnosniji” i da je radi smirenja situacije u Delegaciji trebalo donijeti odluku o spornom preraspoređivanju, pri čemu uprava ima široku marginu prosudbe u organizaciji svojih službi.

29      Glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost zatim je podsjetila na postupke slijedom kojih su donesene prve tri odluke o preraspoređivanju i razloge zbog kojih ih je, ovisno o slučaju, sud Unije poništio ili Komisija povukla.

30      U dvanaestoj uvodnoj izjavi pobijane odluke glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost smatrala je da se na tužitelja primjenjuju odredbe članka 22.a Pravilnika o osoblju i da je stoga ona tijelo za imenovanje nadležno za donošenje odluke o spornom preraspoređivanju.

31      Nakon što je ocijenila da je tužitelj mogao ostvariti svoje pravo na saslušanje u okviru razmjene opisane u točkama 19. do 24. ove presude, glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost u zadnjoj je uvodnoj izjavi pobijane odluke navela da treba „regulirati administrativni položaj” tužitelja s retroaktivnim učinkom od 1. siječnja 2013. donošenjem nove odluke koja ima isti sadržaj kao druga odluka o preraspoređivanju i temelji se na istim razlozima, navedenim u prvim trima uvodnim izjavama pobijane odluke.

32      U poruci elektroničke pošte kojom je dostavljena pobijana odluka, također od 16. veljače 2021., glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost tužitelju je skrenula pozornost na to da je, tijekom godina koje su prethodile donošenju te odluke, imao puno prilika izraziti svoje stajalište o spornom preraspoređivanju i razlozima tog preraspoređivanja, tako da joj se dvostrani sastanak između njih nije činio potrebnim.

33      Tužitelj je 17. svibnja 2021. protiv pobijane odluke podnio žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, kojom je tražio, među ostalim, povlačenje te odluke, poništenje svih drugih odluka koje su u odnosu na njega donijela nenadležna tijela s obzirom na njegov status informatora i brisanje svih drugih upravnih odluka nepravilno donesenih u razdoblju od 2013. do 2022. iz Komisijina informatičkog sustava upravljanja osobljem pod nazivom „Sysper 2” te isplatu iznosa od 100 000 eura na ime navodne imovinske štete i 250 000 eura na ime navodne neimovinske štete.

34      Žalbu je podnio koristeći se obrascem za podnošenje zahtjeva, u kojem se upućivalo na članak 22.c Pravilnika o osoblju i koji je trebao biti upućen Komisijinu Odjelu za žalbe i praćenje postupaka GU‑a za ljudske resurse i sigurnost (u daljnjem tekstu: odjel DG HR.E2). Obrascu i žalbi priložen je tužiteljev dopis, upućen glavnoj direktorici GU‑a za ljudske resurse i sigurnost, u kojem je bilo navedeno da je riječ o žalbi na temelju članka 22.c Pravilnika o osoblju. Obrazac, žalba i dopis zajedno su elektroničkom poštom poslani odjelu DG HR.E2.

35      Porukom elektroničke pošte od 31. svibnja 2021., upućenoj tužitelju, odjel DG HR.E2 potvrdio je primitak pošiljke od 17. svibnja 2021., navodeći žalbu „podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju”, pri čemu je priložio dokument naslovljen „Izjava o povjerljivosti u vezi sa zaštitom osobnih podataka”. U istoj je poruci tužitelj pozvan da u roku od 15 dana, ako to smatra korisnim, podnese sve nove dokumente u pogledu njegove žalbe.

36      Porukom elektroničke pošte od 3. lipnja 2021. tužitelj je od odjela DG HR.E2 zatražio da mu se, nakon potvrde glavne direktorice GU‑a za ljudske resurse i sigurnost kao nadležnog tijela za imenovanje, pojasne određeni aspekti poruke elektroničke pošte od 31. svibnja 2021. Kao prvo, napomenuo je da je žalba podnesena na temelju članka 22.c Pravilnika o osoblju. Kao drugo, zatražio je da mu se dostave interna pravila koja je na temelju te odredbe tijelo za imenovanje odredilo za rješavanje žalbi. Kao treće, zatražio je zastoj roka od 15 dana, koji mu je dan za podnošenje svih relevantnih dokumenata, do odgovora na njegov zahtjev za pojašnjenje. Osim toga, zatražio je poštovanje povjerljivosti koja je za takve predmete zajamčena Pravilnikom o osoblju.

37      Porukom elektroničke pošte od 4. lipnja 2021. osoba iz odjela DG HR.E2 pojasnila je da će žalbu koju je tužitelj podnio na temelju članka 22.c Pravilnika o osoblju rješavati taj odjel, u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju i kao što to proizlazi iz Upravne obavijesti br. 79‑2013 od 19. prosinca 2013. o podnošenju zahtjeva na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju, žalbi u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju i zahtjeva za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju, koja je priložena toj poruci elektroničke pošte.

38      Odlukom kojom se djelomično odbija žalba, koja je tužitelju dostavljena 16. rujna 2021., član Komisije odgovoran za ljudske resurse i sigurnost (u daljnjem tekstu: član Komisije odgovoran za GU za ljudske resurse i sigurnost), u svojstvu tijela za imenovanje, djelomično je prihvatio tužiteljevu žalbu pristavši izbrisati iz njegova spisa u sustavu Sysper 2 treću odluku o preraspoređivanju i sva navođenja koja se odnose na članak 22.a Pravilnika o osoblju u vezi s odlukama o preraspoređivanju. Žalba je u preostalom dijelu odbijena. Kad je riječ o zahtjevu za naknadu štete iznesenom u žalbi, član Komisije odgovoran za ljudske resurse i sigurnost smatrao je da on nije povezan s pobijanom odlukom, s obzirom na to da je navodna šteta, prema njegovu mišljenju, nastala zbog uzastopnih događaja koji su se dogodili od 2013. Stoga je taj dio žalbe prekvalificiran u zahtjev na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju. Član Komisije odgovoran za GU za ljudske resurse i sigurnost naveo je da on nije tijelo za imenovanje nadležno za rješavanje tog zahtjeva i da će se, u tim okolnostima, na taj zahtjev odgovoriti u zasebnoj odluci.

II.    Zahtjevi stranaka

39      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku i, po potrebi, odluku kojom se djelomično odbija žalba;

–        utvrdi da je Komisija propustila poduzeti mjere za izvršenje presuda F‑96/13 i T‑689/16 u skladu s njihovim obrazloženjima i da je povrijedila pravomoćnost;

–        naloži Komisiji plaćanje novčane naknade u iznosu od 250 000 eura na ime naknade za pretrpljenu imovinsku štetu te iznosu od 100 000 eura na ime naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

40      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

III. Pravo

A.      Predmet tužbe

41      U prvom dijelu svojeg zahtjeva tužitelj zahtijeva poništenje pobijane odluke i, „po potrebi”, poništenje odluke kojom se djelomično odbija žalba.

42      U skladu s načelom ekonomičnosti postupka, sud može odrediti da nije potrebno konkretno odlučiti o zahtjevima usmjerenima protiv odluke o odbijanju žalbe ako utvrdi da oni nemaju samostalan sadržaj i da se zapravo podudaraju s onima usmjerenima protiv odluke protiv koje je podnesena žalba (vidjeti presudu od 24. travnja 2017., HP/Parlament, T‑584/16, EU:T:2017:282, t. 72. i navedenu sudsku praksu).

43      U ovom se slučaju zahtjev za poništenje odluke kojom se djelomično odbija žalba ne podudara sa zahtjevom usmjerenim protiv pobijane odluke. Naime, u potporu prvom zahtjevu tužitelj se konkretno žali na povredu jamstava koja se člankom 22.c Pravilnika o osoblju pružaju informatorima u pogledu rješavanja žalbi koje oni podnesu u okviru predsudskog postupka. S jedne strane, tužitelj u okviru prvog tužbenog razloga tvrdi da žalbu nije ispitalo nadležno tijelo za imenovanje. S druge strane, u potporu prvom dijelu trećeg tužbenog razloga, tvrdi da nije osigurano posebno rješavanje njegove žalbe, koje se jamči člankom 22.c Pravilnika o osoblju.

44      Naime, tužitelj mora moći od suda Unije zatražiti nadzor pravilnosti postupka žalbe, koji ima za cilj omogućiti i poticati sporazumno rješenje spora koji je nastao između dužnosnika i uprave te obvezati tijelo nadležno za odlučivanje o dužnosnikovu predmetu da preispita svoju odluku, u skladu s pravilima, s obzirom na eventualne prigovore tog dužnosnika (vidjeti u tom smislu presudu od 19. lipnja 2015., Z/Sud, T‑88/13 P, EU:T:2015:393, t. 143. do 146. i navedenu sudsku praksu).

45      U tim okolnostima, osim o zahtjevu za poništenje pobijane odluke valja odlučiti i o zahtjevu koji se odnosi na odluku kojom se djelomično odbija žalba.

46      Usto, valja istaknuti da, u drugom dijelu svojeg zahtjeva, tužitelj zahtijeva da Opći sud utvrdi da je Komisija propustila poduzeti mjere za izvršenje presuda F‑96/13 i T‑689/16 u skladu s njihovim obrazloženjima i da je povrijedila pravomoćnost.

47      U odgovoru na pitanje koje mu je Opći sud postavio na raspravi tužitelj je pojasnio da se drugi dio njegova zahtjeva odnosi na jednu od nezakonitosti na kojima se temelji zahtjev za naknadu štete iznesen u trećem dijelu njegova zahtjeva.

48      Stoga drugi i treći dio zahtjeva valja shvaćati zajedno kao samo jedan dio zahtjeva, koji je odštetne prirode.

B.      Zahtjev za poništenje

49      U prilog svojem zahtjevu za poništenje tužitelj ističe tri tužbena razloga, a oni se temelje na sljedećem:

–        prvi na nenadležnosti upravnog tijela koje je odbilo žalbu;

–        drugi na povredi članka 266. UFEU‑a, pravomoćnosti i načela zabrane retroaktivnosti, zlouporabi postupka, povredi njegovih postupovnih jamstava i povredi prava na djelotvorno saslušanje u skladu s ciljem tog prava;

–        treći na povredi članka 22.a Pravilnika o osoblju, dužnosti pomoći i brižnog postupanja u okviru postupka preraspoređivanja, članka 22.c Pravilnika o osoblju i zaštite koja se pruža informatorima, obveza dužne pažnje, neutralnosti, nepristranosti, objektivnosti, njegova prava na pravično postupanje uprave s njegovim spisom i njegovih legitimnih očekivanja te na zlouporabi postupka.

1.      Uvodna razmatranja

50      Uvodno valja podsjetiti na obveze koje uprava mora ispuniti kada odluči prerasporediti dužnosnika.

51      Na odluke o preraspoređivanju, kad je riječ o zaštiti prava i legitimnih interesa dužnosnika o kojima je riječ, primjenjuju se pravila iz članka 7. stavka 1. Pravilnika o osoblju. Na temelju te odredbe, tijelo za imenovanje, djelujući isključivo u interesu službe i neovisno o nacionalnosti, raspoređuje svakog dužnosnika na temelju imenovanja ili premještaja na radno mjesto u njegovoj funkcijskoj skupini koje odgovora njegovu razredu.

52      Institucije u pogledu toga raspolažu širokom diskrecijskom ovlasti prilikom organizacije svojih službi s obzirom na zadaće koje su im povjerene i prilikom raspoređivanja osoblja koje im je na raspolaganju radi ispunjenja tih zadaća, međutim pod uvjetom da se, s jedne strane, to raspoređivanje obavlja u interesu službe i, s druge strane, da se njime poštuje istovrijednost razreda i radnog mjesta (vidjeti presudu od 27. listopada 2022., CE/Odbor regija, C‑539/21 P, neobjavljenu, EU:C:2022:840, t. 44.).

53      Unutarnji problemi u odnosima, ako uzrokuju napetosti koje mogu naštetiti dobrom funkcioniranju službe, mogu opravdavati preraspoređivanje dužnosnika u interesu službe, bez suglasnosti dotičnog dužnosnika, a fortiori u slučaju u kojem ta služba ima diplomatske zadaće. Takva se mjera može donijeti čak i neovisno o pitanju odgovornosti za incidente o kojima je riječ (vidjeti presudu od 12. listopada 2022., Paesen/ESVD, T‑88/21, EU:T:2022:631, t. 213. i navedenu sudsku praksu).

54      Budući da se tužitelj smatra informatorom u dobroj vjeri u smislu članka 22.a stavka 3. Pravilnika o osoblju, valja podsjetiti i na jamstva koja je imao u okviru donošenja pobijane odluke.

55      Zaštita predviđena člankom 22.a stavkom 3. Pravilnika o osoblju dodjeljuje se, bez ikakvih formalnosti, dužnosnicima koji su u dobroj vjeri dali informacije o činjenicama zbog kojih se može pretpostaviti postojanje nezakonite aktivnosti, i to samo zbog toga što su pružili navedene informacije (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2014., AN/Komisija, T‑512/13 P, EU:T:2014:1073, t. 30. i 31.).

56      Ako donošenje odluke nepovoljne za dužnosnika ili službenika kronološki slijedi nakon njegova dostavljanja informacija na temelju članka 22.a Pravilnika o osoblju, ta činjenica treba navesti Opći sud da, kada je pred njim pokrenut postupak protiv te odluke, tužbeni razlog koji se temelji na povredi tih odredbi ispita osobito pažljivo. Međutim, valja podsjetiti na to da se tom odredbom dužnosniku ne pruža zaštita od svih odluka koje negativno utječu na njega, nego samo odluka povezanih s njegovim prijavama (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2017., CJ/ECDC, T‑692/16, neobjavljenu, EU:T:2017:894, t. 109. i 110.).

57      Kad je riječ o teretu dokazivanja, u točki 3. Komunikacije SEC(2012) 679 final potpredsjednika M. Šefčoviča Komisiji od 6. prosinca 2012. o smjernicama u vezi s dostavljanjem informacija u slučaju ozbiljnih nepravilnosti u funkcioniranju (whistleblowing) (u daljnjem tekstu: Smjernice o prijavljivanju nepravilnosti) pojašnjava se da je na osobi koja donosi mjeru nepovoljnu za informatora da dokaže da se ta mjera temeljila na razlozima različitima od prijave nepravilnog funkcioniranja.

58      Naposljetku, člankom 22.c Pravilnika o osoblju tijelu za imenovanje svake institucije nalaže se da utvrdi interna pravila o, između ostaloga, pružanju dužnosnicima iz članka 22.a stavka 1. Pravilnika o osoblju informacija o rješavanju predmeta koje su prijavili, zaštiti njihovih legitimnih interesa i njihove privatnosti te postupku rješavanja njihovih žalbi. Takve se žalbe moraju rješavati u povjerljivosti i, ako to opravdavaju okolnosti, prije isteka rokova navedenih u članku 90. Pravilnika o osoblju.

59      Tužbene razloge koje je tužitelj istaknuo u potporu svojem zahtjevu za poništenje pobijane odluke i odluke kojom se djelomično odbija žalba valja ispitati s obzirom na ta razmatranja.

2.      Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nenadležnosti upravnog tijela koje je odbilo žalbu

60      Tužitelj osporava nadležnost člana Komisije odgovornog za GU za ljudske resurse i sigurnost za odbijanje njegove žalbe, koju je on, prema njegovim tvrdnjama, podnio na temelju članka 22.c Pravilnika o osoblju, a ne na temelju članka 90. stavka 2. navedenog pravilnika. Tužitelj tvrdi da ne postoji nijedan akt na čijem bi se temelju mogla priznati ta nadležnost. Uostalom, tu nadležnost tužitelj nije priznao u svojoj žalbi. U replici tužitelj dodaje da je tu žalbu rješavao odjel DG HR.E2, dok je član Komisije odgovoran za GU za ljudske resurse i sigurnost samo potpisao odluku. Međutim, to delegiranje ili ta administrativna podrška nisu bili predviđeni primjenjivim pravom.

61      Komisija osporava tužiteljeve argumente bilo kao nedopuštene, jer su nepravovremeni, bilo kao neosnovane.

62      U tom pogledu valja utvrditi da je pobijanu odluku, bez delegiranja, donijela glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost kao nadležno tijelo za imenovanje, u skladu s pravilima navedenima u točkama 47. i 48. presude T‑689/16.

63      Naime, u skladu s točkom 12. tablice V. Priloga I. Odluci Komisije (2013) 3288 od 4. lipnja 2013. o izvršavanju ovlasti koje su Pravilnikom o osoblju dodijeljene tijelu za imenovanje i tijelu ovlaštenom za sklapanje ugovora o radu, kako je izmijenjena Odlukom Komisije C(2014) 9864 od 16. prosinca 2014. (u daljnjem tekstu: odluka Komisije o tijelu za imenovanje/tijelu ovlaštenom za sklapanje ugovora o radu), žalbe protiv odluka donesenih u odnosu na dužnosnike bilo kojeg razreda uobičajeno se podnose glavnoj direktorici GU‑a za ljudske resurse i sigurnost. Međutim, u bilješci br. 2 koja se odnosi na točku 12. tablice predviđa se da, ako glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost donese odluku bez delegiranja ovlasti, kao što je to u ovom slučaju (vidjeti točku 62. ove presude), na žalbu podnesenu protiv te odluke treba odgovoriti član Komisije odgovoran za GU za ljudske resurse i sigurnost.

64      Točno je da se točka 12. tablice V. Priloga I. odluci Komisije o tijelu za imenovanje/tijelu ovlaštenom za sklapanje ugovora o radu odnosi na žalbe podnesene na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, dok se tužitelj poziva i na članak 22.c Pravilnika o osoblju.

65      Međutim, u samom se članku 22.c Pravilnika o osoblju, prilikom navođenja žalbi koje su podnijeli dužnosnici u vezi s načinom na koji se prema njima postupalo nakon ili zbog njihova ispunjenja obveza na temelju članka 22.a Pravilnika o osoblju, konkretno upućuje na članak 90. Pravilnika o osoblju.

66      U tim je okolnostima član Komisije odgovoran za GU za ljudske resurse i sigurnost bio nadležan za odlučivanje o tužiteljevoj žalbi.

67      Kad je riječ o tužiteljevu prigovoru koji se temelji na tome da je njegovu žalbu rješavao odjel DG HR.E2, valja utvrditi da ni članak 22.c Pravilnika o osoblju, ni odluka Komisije o tijelu za imenovanje/tijelu ovlaštenom za sklapanje ugovora o radu ni Smjernice o prijavljivanju nepravilnosti ne onemogućuju tom tijelu da pruža podršku nadležnom tijelu za imenovanje. Usto, tužitelj ne iznosi nijedan element koji može dokazati njegov argument prema kojem je član Komisije odgovoran za GU za ljudske resurse i sigurnost samo potpisao nacrt odluke koji su predložile službe. Stoga valja utvrditi da ti prigovori nisu osnovani, a da nije potrebno ispitati njihovu nepravovremenost.

68      Iz prethodno navedenog proizlazi da prvi tužbeni razlog treba odbiti.

3.      Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 266. UFEU‑a, pravomoćnosti i načela zabrane retroaktivnosti, zlouporabi postupka te povredi postupovnih jamstava i prava na saslušanje

69      Drugi tužbeni razlog podijeljen je na tri dijela.

70      Prvi dio temelji se na „povredi prava obrane, prava na saslušanje, izostanku upravne istrage, povredi načela kontradiktornosti i načela jednakosti oružja, članka 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i prava na dobru upravu te nepoštovanju razumnog roka”.

71      Drugi i treći dio, koje će Opći sud ispitati zajedno, temelje se, u biti, na više povreda u pogledu načina na koji je Komisija izvršila presude F‑96/13 i T‑689/16.

a)      Prvi dio, koji se temelji na povredi prava obrane i prava na saslušanje, izostanku upravne istrage, povredi načela kontradiktornosti, načela jednakosti oružja, članka 41. Povelje i prava na dobru upravu te nepoštovanju razumnog roka

72      Uvodno, valja istaknuti, kao što to čini Komisija, da u naslovu ovog dijela tužitelj ističe povredu načela kontradiktornosti i jednakosti oružja, koja su svojstvena, također navedenim, pravima obrane. Međutim, ti prigovori nisu potom razrađeni. Naime, na temelju članka 76. točke (d) Poslovnika Općeg suda, tužba mora sadržavati predmet spora, tužbene razloge i argumente kao i sažeti prikaz tih razloga. Budući da tužba ne ispunjava zahtjeve utvrđene tom odredbom kad je riječ o tim prigovorima, treba ih proglasiti nedopuštenima.

73      U potporu tom dijelu tužitelj ističe, u biti, dva prigovora, koji se temelje na povredi, kao prvo, njegova prava na saslušanje i, kao drugo, prava na dobru upravu zajamčenog člankom 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) s obzirom na izostanak upravne istrage i zbog prekoračenja razumnog roka.

1)      Povreda prava na saslušanje

74      U prilog tom prigovoru tužitelj tvrdi da prve tri uvodne izjave pobijane odluke sadržavaju retroaktivno tumačenje činjenica koje se nije navodilo u prvim trima odlukama o preraspoređivanju i u pogledu kojeg on nije bio saslušan. Usto, prije donošenja pobijane odluke nije bio obaviješten o činjenici da će nadležno tijelo za imenovanje uzeti u obzir njegove razmjene pismena s nadređenima iz 2012.

75      Tužitelj dodaje da je glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost odbila održati sastanak s njime, dok je Komisija pred Općim sudom u okviru predmeta T‑308/20 potvrdila da će se pobijana odluka donijeti nakon njegova propisnog saslušanja. Prema tužiteljevu mišljenju, na tom bi ga sastanku nadležno tijelo za imenovanje bilo moglo prvi put saslušati o vezi između informacije, osjetljive i povjerljive prirode, koju je na temelju članka 22.a Pravilnika o osoblju dostavio u pogledu službi, i spornog preraspoređivanja, koje su njegovi nekadašnji nadređeni u Delegaciji, obuhvaćeni OLAF‑ovom istragom, tražili iz puke osvete.

76      Međutim, umjesto da tužitelja sasluša na dvostranom sastanku, glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost samo je uzela u obzir razmjene između tužitelja i uprave iz 2015. u pogledu prigovorâ njegovih nadređenih, u okviru postupka tijekom kojeg on nije mogao pred nadležnim tijelom za imenovanje ostvariti jamstva koja pruža članak 22.a Pravilnika o osoblju, u smislu povjerljivosti. Tužitelj nije mogao ostvariti ta jamstva ni u okviru svojih razmjena pismena s upravom neposredno nakon povlačenja treće odluke o preraspoređivanju.

77      Naposljetku, tužitelj smatra da gotovo devet godina nakon činjenica koje mu se stavljaju na teret nije mogao biti na odgovarajući način saslušan.

78      Komisija tvrdi da tužiteljeve argumente treba odbiti.

79      U tom bi pogledu trebalo podsjetiti na to da sadržaj temeljnog prava na saslušanje podrazumijeva da zainteresirana osoba ima mogućnost utjecaja na postupak odlučivanja o kojem je riječ, čime se može zajamčiti, među ostalim, da odluka bude rezultat odgovarajućeg odvagivanja između interesa službe i osobnog interesa dotične osobe (vidjeti presudu od 13. prosinca 2017., CJ/ECDC, T‑692/16, neobjavljenu, EU:T:2017:894, t. 80. i navedenu sudsku praksu).

80      U ovom slučaju, u skladu sa sudskom praksom, glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost trebala je, u svojem svojstvu tijela za imenovanje, donijeti odluku kojom se izvršavaju poništavajuće presude stavljajući se u situaciju na dan kada je donesena prva odluka o preraspoređivanju (vidjeti presudu od 13. prosinca 2017., CJ/ECDC, T‑692/16, neobjavljenu, EU:T:2017:894, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

81      Kada se, kao u ovom slučaju, odluku može donijeti jedino poštovanjem prava na saslušanje, zainteresiranoj se osobi mora omogućiti da svoje stajalište u vezi s predviđenom mjerom učinkovito iznese u okviru pisane ili usmene razmjene koju pokrene uprava, o čemu dokaz mora podnijeti potonja (vidjeti presudu od 10. siječnja 2019., RY/Komisija, T‑160/17, EU:T:2019:1, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

82      Valja napomenuti da je sud Unije utvrdio povredu tužiteljevih prava obrane u okviru donošenja prve odluke o preraspoređivanju u svojoj presudi F‑96/13, u okolnostima navedenima u točki 6. ove presude. Konkretno, Službenički sud utvrdio je da, iako je tužitelj 2012. morao biti svjestan negativnog načina na koji su njegovi kolege i nadređeni doživljavali njegovo ponašanje, posljedica koju je predvidjelo tijelo za imenovanje, odnosno sporno preraspoređivanje, nije bila obznanjena prije donošenja te prve odluke pa stoga on nije mogao iznijeti svoje stajalište. Osim toga, prema mišljenju suda Unije, iz spisa je proizlazilo da su nadređeni tužitelju uputili prigovore u vezi s njegovim ponašanjem nakon 13. studenoga 2012., koje nije mogao osporavati.

83      Međutim, pobijana odluka nije donesena u jednakim okolnostima.

84      Naime, na sastanku od 15. listopada 2015., navedenom u pobijanoj odluci, tužitelju je među ostalim rečeno da elementi sadržani u nizu poruka elektroničke pošte iz razdoblja od 18. rujna do 13. studenoga 2012. mogu opravdati sporno preraspoređivanje. Komisija nije istaknula nijedan element iz razdoblja nakon tog datuma. Kao što to proizlazi iz detaljnih zapisnika s tog sastanka, tužitelj je mogao iznijeti svoje stajalište o tim elementima i objasniti kontekst u kojem su poslane te poruke elektroničke pošte, koje su među ostalim sadržavale njegove sumnje u pogledu organizacije navedene u točki 6. ove presude i informacije koje je dostavio svojim nadređenima od 3. listopada 2012.

85      Glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost u okviru donošenja pobijane odluke uzela je u obzir zapisnike s tog sastanka, na kojem je tužitelj mogao iznijeti svoje stajalište. Osim toga, nakon što je najavila povlačenje treće odluke o preraspoređivanju, glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost tužitelja je tri puta pozvala da se očituje o kontekstu u kojem su donesene prva i druga odluka o preraspoređivanju i koji je, prema njezinu mišljenju, proizlazio iz tih zapisnika.

86      S obzirom na te elemente, valja smatrati da se pravo na saslušanje, navedeno u točki 79. ove presude, poštovalo.

87      Tužiteljevi argumenti ne dovode u pitanje taj zaključak.

88      Kao prvo, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, prve tri uvodne izjave pobijane odluke ne sadržavaju novo, retroaktivno tumačenje spornih činjenica. Naime, kao što to proizlazi iz zadnje uvodne izjave te odluke, u tim se trima uvodnim izjavama samo preuzima, u biti, sadržaj druge odluke o preraspoređivanju, opisan u točki 15. ove presude.

89      Kao drugo, u svojem dopisu od 9. listopada 2020. glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost tužitelju je dostavila zapisnike sa sastanka od 15. listopada 2015., u kojima se navode razmjene poruka elektroničke pošte između njega i njegovih nadređenih. Iz tog dopisa proizlazi, u biti, da je glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost namjeravala uzeti u obzir elemente sadržane u tim zapisnicima, u pogledu kojih je tužitelja pozvala da se očituje.

90      Kao treće, kao što to proizlazi iz rješenja od 25. studenoga 2020., PL/Komisija (T‑308/20, neobjavljeno, EU:T:2020:571), točno je da je Komisija pred Općim sudom pojasnila da namjerava saslušati tužitelja nakon povlačenja treće odluke o preraspoređivanju. Međutim, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 81. ove presude, poštovanje prava na saslušanje ne zahtijeva da zainteresirana osoba iznese svoje stajalište na sastanku, s obzirom na to da svoja očitovanja može iznijeti u okviru pisane razmjene, kao što je to bilo u ovom slučaju.

91      Kao četvrto, točno je da je tužitelja, u njegovu svojstvu informatora, na sastanku od 15. listopada 2015. saslušalo nenadležno tijelo za imenovanje. Međutim, elementi o kojima se raspravljalo tijekom tog sastanka detaljno su opisani u dvama zapisnicima, od kojih je jedan sastavio sam tužitelj. Stoga je glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost mogla valjano uzeti u obzir te zapisnike za potrebe donošenja pobijane odluke, nakon što je tužitelju dala priliku da iznese dodatne elemente.

92      Kao peto, kao što to tvrdi Komisija, tužitelja ništa nije sprečavalo da, u odgovoru na tri poziva glavne direktorice GU‑a za ljudske resurse i sigurnost, pojasni nepravilnosti koje je prijavio dok je radio u Delegaciji. Te su prijave, podnesene u obliku poruka elektroničke pošte njegovim nadređenima, već bile spomenute na sastanku od 15. listopada 2015. i pred sudom Unije u okviru predmeta F‑96/13 i T‑689/16. Osim toga, poštovanje jamstava koja tužitelj navodi u pogledu svojeg svojstva informatora ispitat će se u okviru analize trećeg tužbenog razloga.

93      Naposljetku, tužiteljev argument prema kojem gotovo devet godina nakon činjenica nije mogao biti na odgovarajući način saslušan također treba odbiti. Naime, tužitelj i Komisija vodili su od 2013. dugotrajnu prepisku u pogledu spornog preraspoređivanja, pa i pred sudom Unije. Stoga je tužitelj, unatoč proteklom vremenu, glavnoj direktorici GU‑a za ljudske resurse i sigurnost mogao na odgovarajući način iznijeti svoje stajalište o okolnostima u kojima je donesena prva odluka o preraspoređivanju.

94      S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da prigovor koji se temelji na povredi prava na saslušanje nije osnovan te ga treba odbiti.

2)      Povreda članka 41. stavka 1. Povelje s obzirom na izostanak upravne istrage i zbog prekoračenja razumnog roka

95      Kao prvo, tužitelj tvrdi da se, u pobijanoj odluci, glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost 2021. izjasnila o njegovu položaju u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 16. siječnja 2015., kada je preraspoređen u predstavništvo Komisije u Londonu, bez razumnog i legitimnog opravdanja za to kašnjenje, što je protivno članku 41. stavku 1. Povelje. Tužitelj dodaje da uzastopne nezakonitosti koje je počinila Komisija ne mogu opravdati to kašnjenje. Prema njegovu mišljenju, nije bilo moguće regulirati njegov položaj a posteriori te mu je trebala biti naknađena šteta.

96      Kao drugo, tužitelj navodi da načelo dobre uprave, zajamčeno člankom 41. stavkom 1. Povelje, zahtijeva pažljivo provođenje temeljite, djelotvorne i konkretne analize svih elemenata, koja podrazumijeva da Komisija treba prikupiti sve činjenične i pravne elemente potrebne za izvršavanje njezine diskrecijske ovlasti. Prema njegovu mišljenju, poštovanje tih obveza je glavnoj direktorici GU‑a za ljudske resurse i sigurnost nalagalo da provede upravnu istragu činjenica, koje su se dogodile prije devet godina, umjesto da svoj zaključak donese na temelju zapisnikâ sa sastanka od 15. listopada 2015., koji je održalo nenadležno tijelo za imenovanje, na kojem su se spomenule određene nepotpune razmjene pismena između tužitelja i njegovih nadređenih, iz razdoblja prije 13. studenoga 2012., koje su se vodile protivno pravilima o zaštiti povezanoj sa statusom informatora.

97      Kao treće, tužitelj u replici tvrdi da je glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost trebala sama voditi njegov predmet, bez pomoći njezinih službi, i da je na njoj bilo da dokaže da sporno preraspoređivanje nije ni na koji način, izravno ili neizravno, proizlazilo iz činjenica zbog kojih mu je priznato svojstvo informatora. Njegov je nadređeni bio osoba na koju su se odnosile činjenice koje su bile predmet OLAF‑ove istrage povezane s informacijama koje je on dostavio u svojstvu informatora.

98      Komisija zahtijeva da se tužiteljevi argumenti odbace kao nedopušteni, jer su nepravovremeni, ili odbiju kao neosnovani.

99      Prije analize prvog prigovora, koji se odnosi na prekoračenje razumnog roka, najprije valja ispitati tužiteljev drugi i treći prigovor, koji se odnose na način na koji je glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost ispitala njegovu situaciju.

100    Kad je riječ o tužiteljevu drugom prigovoru, koji se temelji na obvezi glavne direktorice GU‑a za ljudske resurse i sigurnost da provede istragu, valja podsjetiti na to da pravo Unije zahtijeva da se upravni postupci odvijaju u skladu s jamstvima utvrđenima načelom dobre uprave, propisanima u članku 41. Povelje. Jedno je od tih jamstava obveza nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente predmeta i da se uvjeri da postoje svi činjenični i pravni elementi koji su potrebni za izvršavanje njezine diskrecijske ovlasti kao i da osigura pravilno odvijanje i učinkovitost postupaka koje provodi (vidjeti presudu od 11. srpnja 2019., BP/FRA, T‑888/16, neobjavljenu, EU:T:2019:493, t. 162. i navedenu sudsku praksu).

101    U ovom slučaju, iako su se sporne činjenice dogodile 2012., glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost raspolagala je elementima potrebnima za izvršavanje diskrecijske ovlasti. Konkretno, uzela je u obzir detaljne zapisnike sa sastanka od 15. listopada 2015., na kojem se s tužiteljem raspravljalo o situaciji u Delegaciji. Točno je, kao što je to navedeno u točki 91. ove presude, da se taj sastanak održao pred nenadležnim tijelom za imenovanje. Međutim, u zapisnicima se navode precizno određeni i objektivni elementi, koji su preuzeti u obrazloženju druge odluke o preraspoređivanju, u pogledu kojih je glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost 9. listopada 2020. tužitelja ponovno pozvala da se izjasni. Osim toga, utvrđenja suda Unije u presudi F‑96/13 također su pridonijela utvrđivanju spornih činjenica.

102    Stoga se glavnoj direktorici GU‑a za ljudske resurse i sigurnost ne može prigovoriti to da nije provela istragu nakon povlačenja treće odluke o preraspoređivanju.

103    Kad je riječ o tužiteljevu trećem prigovoru, istaknutom u replici, prema kojem je glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost pobijanu odluku trebala donijeti bez pomoći svojih službi, valja utvrditi, bez potrebe da se ispita je li taj prigovor istaknut nepravovremeno, da se on ne temelji na povredi prava na dobru upravu, nego na povredi jamstava koja bi tužitelj imao u svojstvu informatora. Taj je prigovor tužitelj također istaknuo, u biti, u okviru trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članaka 22.a i 22.c Pravilnika o osoblju, tako da će se on ispitati u okviru tog tužbenog razloga.

104    Kad je riječ o tužiteljevu prvom prigovoru, koji se temelji na prekoračenju razumnog roka u okviru donošenja pobijane odluke protivno članku 41. stavku 1. Povelje, valja podsjetiti na to da obveza poštovanja razumnog roka u vođenju upravnih postupaka čini opće načelo prava Unije čije poštovanje osigurava sud Unije i koje je preuzeto u članku 41. stavku 1. Povelje kao sastavni dio prava na dobru upravu (vidjeti presudu od 11. studenoga 2020., AV i AW/Parlament, T‑173/19, neobjavljenu, EU:T:2020:535, t. 131. i navedenu sudsku praksu).

105    Je li trajanje upravnog postupka razumno ocjenjuje se s obzirom na okolnosti svojstvene pojedinom predmetu i, osobito, s obzirom na njegov kontekst, različite postupovne faze koje je institucija slijedila, ponašanje stranaka tijekom postupka, složenost predmeta kao i njegov značaj za različite zainteresirane strane (vidjeti presudu od 14. rujna 2010., AE/Komisija, F‑79/09, EU:F:2010:99, t. 105. i navedenu sudsku praksu).

106    U ovom slučaju, donošenje pobijane odluke, koja se odnosi na sporno preraspoređivanje više od osam godina nakon činjenica koje se stavljaju na teret, u prvom se redu objašnjava poništenjem prve i druge odluke o preraspoređivanju i Komisijinim povlačenjem treće odluke o preraspoređivanju.

107    Kao što to navodi Komisija, od tog povlačenja do donošenja pobijane odluke prošlo je samo četiri mjeseca.

108    Međutim, riječ je samo o posljednjoj fazi upravnog postupka koji se trebao nastaviti, zbog pogreške koju je Komisija počinila u trećoj odluci o preraspoređivanju, radi izvršenja presude T‑689/16, donesene 13. prosinca 2018.

109    Doista, protek vremena od više od dvije godine od donošenja presude T‑689/16, čije izvršenje nije bilo složeno, do donošenja pobijane odluke nije razumno.

110    Isto vrijedi za vrijeme dulje od osam godina proteklo od činjenica koje se stavljaju na teret do pobijane odluke, koja je donesena 16. veljače 2021. s retroaktivnim učinkom od 1. siječnja 2013.

111    Točno je da se taj protek vremena djelomično može pripisati prekidima zbog sudskog nadzora i brojnim razmjenama pismena između tužitelja i Komisije u okviru izvršenja presuda F‑96/13 i T‑689/16.

112    Međutim, Komisija je na raspravi priznala da je povlačenje treće odluke donesene radi izvršenja presude T‑689/16 pridonijelo odugovlačenju rješenja upravnog postupka. Doista, zbog uzastopnih pogrešaka koje je Komisija počinila i koje su utvrđene u presudama F‑96/13 i T‑689/16, taj je postupak ionako bio dug.

113    Prema tome, pobijana odluka nije donesena u razumnom roku.

114    Međutim, valja podsjetiti na to da povreda načela poštovanja razumnog roka općenito ne opravdava da se poništi odluka donesena na kraju upravnog postupka. Naime, tek kad pretjerano dug protek vremena može imati utjecaj na sam sadržaj odluke donesene na kraju upravnog postupka, nepoštovanje načela razumnog roka utječe na valjanost upravnog postupka (vidjeti presudu od 17. svibnja 2018., Komisija/AV, T‑701/16 P, EU:T:2018:276, t. 46. i navedenu sudsku praksu). U suprotnom bi poništenje te odluke kao glavnu praktičnu posljedicu imalo štetan učinak daljnjeg produljenja postupka zbog razloga da je bio pretjerano dug (vidjeti u tom smislu presudu od 2. listopada 2013., Nardone/Komisija, F‑111/12, EU:F:2013:140, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

115    U ovom slučaju, suprotno onomu što navodi tužitelj, pretjerano dug protek vremena nije utjecao na sam sadržaj pobijane odluke.

116    Naime, kao što je to presuđeno u točki 93. ove presude, vrijeme proteklo od činjenica koje se stavljaju na teret do dana donošenja pobijane odluke tužitelju nije onemogućilo da glavnoj direktorici GU‑a za ljudske resurse i sigurnost iznese svoje stajalište o spornom preraspoređivanju. Isto tako, kao što je to navedeno u točki 101. ove presude, unatoč proteku vremena glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost raspolagala je svim elementima potrebnima za donošenje odluke.

117    Prema tome, nepoštovanje razumnog roka zajamčenog člankom 41. stavkom 1. Povelje ne opravdava poništenje pobijane odluke.

118    Stoga prvi dio istaknut u potporu drugom tužbenom razlogu treba odbiti.

b)      Drugi i treći dio drugog tužbenog razloga, koji se odnose na izvršenje presuda F‑96/13 i T‑689/16

119    Drugi dio istaknut u potporu drugom tužbenom razlogu naslovljen je „Neosporavane činjenice o sudskoj praksi, priznanje nepoštovanja postupovnog cilja i zlouporabe postupka, nepoštovanje dužnosti brižnog postupanja i zaštite informatora”.

120    Treći se dio temelji na „povredi načela i pravila koja se odnose na retroaktivnost i pravnu sigurnost, povredi načela nepristranosti (objektivne i subjektivne), volji da se donese ista odluka s istim dosegom, utemeljena na istim razlozima, umjesto da se nadomjesti gubitak prilike za pravodobno i učinkovito poštovanje tužiteljevih postupovnih prava”.

121    U okviru tih dvaju dijelova, koje će Opći sud ispitati zajedno, tužitelj iznosi niz tvrdnji te se žali na više povreda u pogledu načina na koji je Komisija izvršila presude F‑96/13 i T‑689/16.

122    Argumenti koji se ističu u potporu dvama dijelovima ponavljaju se i, osim iznimno, nisu konkretno povezani s povredama koje se navode u naslovima dijelova. Moguće je, međutim, utvrditi dva skupa argumenata.

123    Prvi skup argumenata koje ističe tužitelj može se povezati sa zlouporabom postupka, nepoštovanjem dužnosti brižnog postupanja i povredom načela nepristranosti.

124    Drugi skup argumenata iznesen je u potporu tomu da je povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnosti, članak 266. i zaštita informatora.

125    Najprije valja ispitati taj drugi skup argumenata.

1)      Povreda načela zabrane retroaktivnosti i pravne sigurnosti, članka 266. UFEU‑a i zaštite informatora u okviru izvršenja presuda F‑96/13 i T‑689/16

126    Tužitelj tvrdi, u biti, da Komisija nije objasnila razloge zbog kojih je, donošenjem pobijane odluke, odstupila od načela zabrane retroaktivnosti, iako više nije mogla ispitati tako davnu situaciju koja je definitivno okončana, a osobito ne uz poštovanje zaštite postupovnih jamstava povezanih s njegovim svojstvom informatora. Izvršenje presuda F‑96/13 i T‑689/16 stoga je podrazumijevalo da treba odustati od spornog preraspoređivanja i naknaditi štetu tužitelju.

127    Komisija osporava tužiteljeve argumente bilo kao nedopuštene bilo kao neosnovane.

128    U tom pogledu, valja podsjetiti na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj je institucija, kako bi postupila u skladu s presudom o poništenju i u potpunosti je izvršila, dužna poštovati ne samo izreku presude nego i obrazloženje koje je do nje dovelo i koje predstavlja njezinu nužnu potporu, u smislu da je ono nužno za određivanje točnog značenja onoga što je odlučeno u izreci. Naime, tim se obrazloženjem, s jedne strane, točno određuje odredba koja se smatra nezakonitom i, s druge strane, iznose točni razlozi nezakonitosti utvrđene u izreci koje institucija o kojoj je riječ mora uzeti u obzir prilikom nadomještanja poništenog akta. Osim toga, člankom 266. UFEU‑a predmetnoj instituciji nalaže se da izbjegava da bilo koji akt namijenjen nadomještanju poništenog akta ima jednake nepravilnosti kao one utvrđene u poništavajućoj presudi. Ta se načela tim više primjenjuju kada je poništavajuća presuda o kojoj je riječ postala pravomoćna (vidjeti presudu od 10. studenoga 2010., OHIM/Simões Dos Santos, T‑260/09 P, EU:T:2010:461, t. 70. i navedenu sudsku praksu).

129    Kako bi postupila u skladu s obvezom koja joj se nalaže člankom 266. UFEU‑a, institucija mora donijeti konkretne mjere koje mogu otkloniti nezakonitost počinjenu protiv osobe o kojoj je riječ. Stoga se, prema sudskoj praksi, ona ne može, kako bi izbjegla tu obvezu, pozivati na praktične poteškoće koje bi moglo podrazumijevati vraćanje tužitelja u pravni položaj u kojem se nalazio prije donošenja poništenog akta (vidjeti presudu od 8. prosinca 2014., Cwik/Komisija, F‑4/13, EU:F:2014:263, t. 79. i navedenu sudsku praksu).

130    Predmetna institucija samo podredno može, kada postoje velike prepreke izvršenju poništavajuće presude, ispuniti svoje obveze donošenjem odluke kojom je moguće pravično naknaditi štetu koja je dotičnoj osobi nanesena poništenom odlukom. U tom kontekstu, uprava može s njom uspostaviti dijalog kako bi pokušala postići dogovor nudeći joj pravičnu naknadu za nezakonitost čija je bila žrtva (vidjeti presudu od 8. prosinca 2014., Cwik/Komisija, F‑4/13, EU:F:2014:263, t. 80. i navedenu sudsku praksu).

131    Naposljetku, iz sudske prakse navedene u točki 80. ove presude proizlazi da poništenje odluke ima retroaktivan učinak koji tijelo obvezuje da donese odluku stavljajući se u situaciju na dan kada je donesena poništena odluka. Međutim, to pitanje treba razlikovati od pitanja retroaktivnosti nove odluke koju uprava donosi radi nadomještanja poništenog akta. Naime, prema sudskoj praksi, načelo pravne sigurnosti, koje predstavlja opće načelo prava Unije, protivi se općenito tomu da pravni akt počne proizvoditi učinak prije svoje objave. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iznimno može biti drukčije onda kada cilj koji treba postići to zahtijeva i kada se propisno poštuju legitimna očekivanja zainteresiranih osoba (vidjeti presudu od 5. rujna 2014., Éditions Odile Jacob/Komisija, T‑471/11, EU:T:2014:739, t. 102. i navedenu sudsku praksu). Ta očekivanja nastaju kada uprava zainteresiranoj osobi pruži precizna, bezuvjetna i dosljedna jamstva, koja potječu iz ovlaštenih i pouzdanih izvora, koja kod njega stvaraju utemeljena očekivanja. Usto, ta jamstva moraju biti u skladu s odredbama Pravilnika o osoblju i odredbama opće primjene (vidjeti presudu od 7. studenoga 2013., Cortivo/Parlament, F‑52/12, EU:F:2013:173, t. 85. i navedenu sudsku praksu).

132    U ovom slučaju, suprotno onomu što tvrdi Komisija, tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 266. UFEU‑a u tužbi je u dovoljnoj mjeri objašnjen, u skladu s obvezama koje se nalažu člankom 76. točkom (d) Poslovnika. Stoga je taj prigovor dopušten.

133    U skladu s načelima navedenima u točkama 128. i 129. ove presude, Komisija je morala izvršiti presude F‑96/13 i T‑689/16 poštujući ne samo njihove izreke nego i obrazloženje koje je do njih dovelo i koje predstavlja njihovu nužnu potporu, pri čemu je morala otkloniti nezakonitost počinjenu protiv tužitelja i izbjeći da nova odluka ima jednake nepravilnosti kao one utvrđene u tim presudama.

134    Sud Unije je pak, u presudi F‑96/13, samo utvrdio povredu tužiteljevih prava obrane u okolnostima navedenima u točki 82. ove presude, što je dovelo do poništenja prve odluke o preraspoređivanju. Kad je riječ o presudi T‑689/16, sud Unije je samo istaknuo nenadležnost načelnice odjela DG HR.B4 za donošenje druge odluke o preraspoređivanju.

135    Stoga je izvršenje presuda F‑96/13 i T‑689/16 glavnoj direktorici GU‑a za ljudske resurse i sigurnost, u njezinu svojstvu nadležnog tijela za imenovanje, nalagalo da ispita tužiteljevu situaciju na dan donošenja prve odluke o preraspoređivanju na način da mu pruži priliku da se izjasni o navodnim napetostima i koracima koje je ona, u svojem svojstvu nadležnog tijela za imenovanje, na temelju toga namjeravala poduzeti, odnosno o spornom preraspoređivanju s retroaktivnim učinkom od 1. siječnja 2013.

136    Nakon što je saslušala tužitelja, glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost potvrdila je da su napetosti unutar Delegacije prouzročile s vremenom sve nesnosnije odnose te da je sporno preraspoređivanje bilo opravdano. Stoga je, prema njezinu mišljenju, bilo potrebno potvrditi prvu odluku o preraspoređivanju i regulirati tužiteljev administrativni položaj. Taj je cilj zahtijevao da pobijana odluka bude donesena s retroaktivnim učinkom, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 131. ove presude.

137    Suprotno onomu što predlaže tužitelj, u prilog čemu ne ističe precizne argumente, tim retroaktivnim učinkom nije povrijeđeno načelo pravne sigurnosti, s obzirom na to da ni sud Unije ni uprava nisu od 2012. nikad doveli u pitanje osnovanost spornog preraspoređivanja, niti su a fortiori tužitelju dali precizna, bezuvjetna i dosljedna jamstva koja kod njega mogu stvoriti legitimna očekivanja, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 131. ove presude.

138    Prema tome, pobijana odluka mogla je imati retroaktivni učinak u skladu s kriterijima navedenima u točki 131. ove presude.

139    Osim toga, valja istaknuti da nisu postojale, u smislu sudske prakse navedene u točki 130. ove presude, značajne prepreke izvršenju presuda F‑96/13 i T‑689/16. Naime, kao što je to navedeno u točkama 93. i 101. ove presude, protek vremena tužitelju nije onemogućio da u potpunosti ostvari svoje pravo na to da ga sasluša glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost, niti toj direktorici da prikupi sve kontekstualne elemente da bi mogla odlučiti o spornim činjenicama, tako da je Komisija nezakonitosti utvrđene u tim presudama mogla otkloniti donošenjem nove odluke te nije bila dužna tužitelju pravično naknaditi štetu. Stoga je pobijana odluka donesena u skladu s člankom 266. UFEU‑a.

140    Naposljetku, tužitelj ne objašnjava razloge zbog kojih se obvezom ispitivanja tako davne situacije radi izvršenja presuda F‑96/13 i T‑689/16 ne bi jamčilo poštovanje zaštite postupovnih jamstava povezanih sa svojstvom informatora.

141    Zbog toga valja odbiti drugi skup argumenata koje tužitelj ističe u potporu drugom i trećem dijelu drugog tužbenog razloga.

2)      Zlouporaba postupka, nepoštovanje dužnosti brižnog postupanja i povreda načela nepristranosti

142    U potporu prvom skupu argumenata utvrđenom u točki 123. ove presude koji se odnose na zlouporabu postupka, nepoštovanje dužnosti brižnog postupanja i povredu načela nepristranosti, tužitelj tvrdi da prilikom izvršenja presuda F‑96/13 i T‑689/16 Komisija nikad nije imala ni najmanju namjeru preispitati svoje stajalište u pogledu spornog preraspoređivanja.

143    Prema tužiteljevu mišljenju, smjer u kojem će ići pobijana odluka bio je naznačen već na početku razmjena pismena koje su joj prethodile. Dovedena pred gotov čin, glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost samo je donijela istu odluku s retroaktivnim učinkom, čime je formalizirala preraspoređivanje koje je nezakonito od 1. siječnja 2013. O potrebi za time da se „regulira” tužiteljev administrativni položaj koja je navedena u pobijanoj odluci svjedoči činjenica da je prva odluka o preraspoređivanju trebala biti formalizirana nakon njezina donošenja 20. studenoga 2012. te Komisijina tvrdnja pred sudom Unije u predmetu T‑689/16 prema kojoj je bilo „malo vjerojatno” da bi glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost 2015. donijela drukčiju odluku od one koju je donijela načelnica odjela DG HR.B4. Tužitelj smatra da je retroaktivnost kojoj se težilo utjecala na sadržaj akta, a ne obrnuto. Komisija nije konkretno uzela u obzir cilj koji se nastojao ostvariti „postupovnim koracima koje su nalagale” presude F‑96/13 i T‑689/16, odnosno da se tužitelju omogući da dobije stvarnu priliku utjecati na tijelo za imenovanje u okviru objektivne i nepristrane analize. U ovom je slučaju saslušanje tužitelja bilo samo formalnost.

144    U tom pogledu, odmah treba istaknuti da tužitelj ističe u biti iste argumente u potporu svim navodnim povredama, a pojmovi „nepristranost”, „zlouporaba postupka” i „dužnost brižnog postupanja” imaju točno određen opseg.

145    Zahtjev nepristranosti obuhvaća, s jedne strane, subjektivnu nepristranost, u smislu da nijedan član institucije o kojoj je riječ zadužen za predmet ne smije pokazati pristranost ili osobne predrasude, pri čemu se subjektivna nepristranost pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno, i, s druge strane, objektivnu nepristranost, u smislu da institucija mora pružiti dovoljno jamstava da isključi svaku osnovanu sumnju u tom pogledu (vidjeti u tom pogledu presudu od 16. lipnja 2021., PL/Komisija, T‑586/19, neobjavljenu, EU:T:2021:370, t. 107. i 110. i navedenu sudsku praksu).

146    Pojam „zlouporaba ovlasti” odnosi se na korištenje upravnog tijela svojim ovlastima u svrhu drukčiju od one za koju su mu dodijeljene. Zlouporaba ovlasti u odnosu na neku odluku postoji samo ako na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih indicija proizlazi da je donesena u svrhe različite od onih na koje se poziva (vidjeti presudu od 19. lipnja 2013., BY/EASA, F‑81/11, EU:F:2013:82, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

147    Naposljetku, pojam dužnosti brižnog postupanja uprave prema njezinim članovima osoblja odražava ravnotežu između uzajamnih prava i obveza koji su u Pravilniku o osoblju stvoreni između javnog tijela i članova osoblja javne službe. Ta dužnost i načelo dobre uprave među ostalim podrazumijevaju da nadležno tijelo, kada odlučuje o položaju dužnosnika, uzima u obzir sve elemente koji mogu utjecati na njegovu odluku i da pritom ne vodi računa samo o interesu službe, nego i o interesu dužnosnika o kojem je riječ (vidjeti presudu od 25. lipnja 2003., Pyres/Komisija, T‑72/01, EU:T:2003:176, t. 77. i navedenu sudsku praksu).

148    Tužiteljeve argumente treba ispitati s obzirom na ta načela.

149    Kao prvo, glavnoj direktorici GU‑a za ljudske resurse i sigurnost ne može se prigovoriti da je, u okviru razmjena pismena o kojima je riječ u točkama 19. do 24. ove presude, tužitelju iznijela smjer u kojem će ići odluka koju je namjeravala donijeti. Naime, to što uprava nije priopćila tu informaciju prije donošenja prve odluke o preraspoređivanju opravdavalo je da je sud Unije poništi u presudi F‑96/13 zbog povrede tužiteljevih prava obrane.

150    Kao drugo, korištenje izrazom „reguliranje” u pobijanoj odluci također ne pokazuje pristranost ili osobne predrasude glavne direktorice GU‑a za ljudske resurse i sigurnost niti postojanje zlouporabe postupka. Naime, nezakonitosti koje sadržavaju prva i druga odluka o preraspoređivanju koje je sud Unije utvrdio u presudama F‑96/13 i T‑689/16 ne odnose se na osnovanost spornog preraspoređivanja, nego na uvjete donošenja tih odluka. Iako sud Unije u tim predmetima nije isključio donošenje drukčije odluke kojom se te presude izvršavaju, njome su se trebale otkloniti utvrđene nezakonitosti, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 128. i 129. ove presude.

151    Kao treće, uvjeti donošenja prve odluke o preraspoređivanju, za koje je u presudi F‑96/13 utvrđeno da su nezakoniti, ne utječu na uvjete donošenja pobijane odluke. Ta je odluka uostalom donesena kako bi se otklonile utvrđene nezakonitosti.

152    Kao četvrto, Komisijina tvrdnja u okviru predmeta T‑689/16 prema kojoj je malo vjerojatno da bi glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost 2015. donijela drukčiju odluku od one koju je donijela načelnica odjela DG HR.B4, samo je stajalište njezine pravne službe u okviru spora pred Općim sudom koje, osim toga, ne isključuje drukčiji ishod.

153    Naposljetku, kad je riječ o tužiteljevu argumentu prema kojem ga je glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost saslušala samo zbog puke formalnosti, za to ne postoji nikakva objektivna naznaka.

154    Naprotiv, valja utvrditi da je, kao što je to istaknuto u točki 85. ove presude, glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost tužitelja tri puta pozvala da se očituje u vezi s njezinom namjerom da potvrđivanjem spornog preraspoređivanja regulira njegov administrativni položaj.

155    Stoga nije osnovan prvi skup argumenata koje tužitelj ističe u potporu drugom i trećem dijelu tužbenog razloga.

156    S obzirom na sva prethodna razmatranja, drugi tužbeni razlog treba odbiti.

4.      Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 22.a Pravilnika o osoblju, dužnosti pomoći i brižnog postupanja, članka 22.c Pravilnika o osoblju, obveza dužne pažnje, neutralnosti, nepristranosti i objektivnosti, prava na pravično postupanje s njegovim spisom i njegovih legitimnih očekivanja te na zlouporabi postupka

157    Ovaj tužbeni razlog podijeljen je na četiri dijela, od kojih se prvi temelji na povredi članka 22.c Pravilnika o osoblju, drugi se temelji na povredi dužnosti brižnog postupanja, treći se temelji na povredi načela objektivnosti, nepristranosti i neutralnosti nadležnog tijela za imenovanje te povredi načela jednakog postupanja i nediskriminacije te se četvrti temelji na povredi pravila u pogledu tereta dokazivanja utvrđenih u Smjernicama o prijavljivanju nepravilnosti.

158    Uvodno valja istaknuti, kao što je to učinila Komisija, da, iako se u naslovu tog tužbenog razloga poziva na povredu dužnosti pomoći, tužba ne sadržava nikakvu argumentaciju u potporu tomu. Taj prigovor stoga ne ispunjava zahtjeve koji se nalažu člankom 76. točkom (d) Poslovnika te ga stoga treba proglasiti nedopuštenim. Isto vrijedi za prigovor koji se temelji na povredi tužiteljevih legitimnih očekivanja. Ona se navodi u naslovu tužbenog razloga, ali u tužbi nije dovoljno jasno razrađena.

159    Nakon tih pojašnjenja, prvo valja analizirati prvi i četvrti dio koje tužitelj ističe u potporu trećem tužbenom razlogu, nakon čega će se ispitati druga dva dijela.

a)      Prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 22.c Pravilnika o osoblju

160    Tužitelj tvrdi da članak 22.c Pravilnika o osoblju obvezuje Komisiju da donese pravila o povjerljivom rješavanju žalbi koje podnosi osoba u svojstvu informatora kada se smatra žrtvom osvete. Prema tužiteljevu mišljenju, ta pravila trebaju obuhvatiti tri aspekta navedena u članku 22.c drugom stavku navedenog pravilnika. Međutim, ne postoji nijedno pravilo koje obuhvaća ta tri aspekta. Jedina pravila koja je Komisija donijela na temelju članka 22.c Pravilnika o osoblju odnose se na rokove za rješavanje žalbi, teret dokazivanja i nadležnost glavne direktorice, a ne službi, za odlučivanje u svojstvu tijela za imenovanje.

161    Tužitelj dodaje da posebno postupanje sa zahtjevima informatora, zajamčeno člankom 22.c Pravilnika o osoblju, nalaže tijelu za imenovanje da djeluje samo, bez pomoći službi, i da informator bude zaštićen, izbjegavajući pritom da se na njega primjenjuju ista pravila kao na druge dužnosnike ili službenike i da zato mora sustavno otkrivati svoj status informatora i opravdavati ga.

162    Komisija osporava tužiteljeve argumente.

163    Uvodno valja napomenuti da nije sporno da je u okviru donošenja pobijane odluke trebalo poštovati članak 22.c Pravilnika o osoblju.

164    Člankom 22.c Pravilnika o osoblju propisuje se sljedeće:

„U skladu s člancima 24. i 90. svaka institucija uspostavlja postupak za rješavanje žalbi koje su podnijeli dužnosnici u vezi s načinom na koji se prema njima postupalo nakon ili zbog njihova ispunjenja obveza prema članku 22.a ili 22.b. Institucija o kojoj je riječ osigurava da se takve žalbe rješavaju u povjerljivosti i, ako to opravdavaju okolnosti, prije isteka rokova navedenih u članku 90.

Tijelo za imenovanje svake institucije utvrđuje interna pravila, između ostaloga, o:

–        pružanju dužnosnicima iz članka 22.a stavka 1. ili članka 22.b informacija o rješavanju predmeta koje su prijavili,

–        zaštiti legitimnih interesa tih dužnosnika i njihove privatnosti, i

–        postupku rješavanja žalbi iz prvog stavka ovoga članka.”

165    Članak 22.c Pravilnika o osoblju donesen je Uredbom (EU, Euratom) br. 1023/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o izmjeni Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije (SL 2013., L 287, str. 15.) kako bi se tijelima za imenovanje svake institucije odredila obveza da utvrde interna pravila na temelju kojih se informatorima pružaju jamstva, što uključuje postupak za rješavanje žalbi koje se odnose na način na koji se s njima postupalo nakon što su ili zbog toga što su ispunili svoje obveze na temelju članaka 22.a i 22.b Pravilnika o osoblju.

166    Suprotno onomu što tvrdi tužitelj, člankom 22.c drugim stavkom Pravilnika o osoblju ne zahtijeva se da se sva pravila primjenjiva na informatore, uključujući ona u slučaju podnošenja žalbe, predvide u samo jednom aktu.

167    Kad je riječ o Komisiji, određena jamstva navedena u članku 22.c Pravilnika o osoblju već su bila predviđena prije stupanja na snagu te odredbe u okviru Smjernica o prijavljivanju nepravilnosti.

168    U tim se smjernicama navodi više mjera za zaštitu informatora, među kojima je i zaštita identiteta informatora, koje se Komisija obvezala poštovati. Na temelju tog pravila, njegovo se ime ne otkriva osobama koje su potencijalno umiješane u neprihvatljiva postupanja niti ikomu tko ga ne mora nužno znati, osim ako informator osobno ne odobri otkrivanje svojeg identiteta ili ako je riječ o zahtjevu u okviru kaznenog postupka koji bi mogao proistječi iz tih postupanja. Pravila kojima se uređuje teret dokazivanja, navedena u točki 57. ove presude i na koja se poziva tužitelj, također su predviđena kao mjera za zaštitu informatora. Osim toga, pojašnjava se da, kako bi Komisija mogla poduzeti mjere za zaštitu, član osoblja o kojem je riječ mora obznaniti instituciji da je informator.

169    Odlukom Komisije o tijelu za imenovanje i tijelu ovlaštenom za sklapanje ugovora o radu, koja je navedena u točki 63. ove presude, također se predviđaju konkretna pravila koja se odnose na odluke o preraspoređivanju dužnosnika koji je prijavio nepravilno funkcioniranje u skladu s postupcima predviđenima u tom pogledu. Kao što to proizlazi iz točaka 47. i 48. presude T‑689/16, takve odluke može donijeti samo glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost i ne može ih delegirati. Kao što je to navedeno u točki 63. ove presude, odlukom Komisije o tijelu za imenovanje i tijelu ovlaštenom za sklapanje ugovora o radu također se utvrđuje nadležnost člana Komisije odgovornog za ljudske resurse i sigurnost za odlučivanje o žalbama koje taj dužnosnik podnese protiv odluke o preraspoređivanju.

170    Ta su pravila dopunjena Upravnom obaviješću br. 79‑2013, navedenom u točki 37. ove presude. Njome se odjelu DG HR.D2 (koji se sada naziva DG HR.E2) dodjeljuje nadležnost za rješavanje svih zahtjeva i žalbi, uključujući one koje podnose informatori, kako bi nadležno tijelo za imenovanje donijelo odluku. Tom se obaviješću predviđa da se na žalbe podnesene na temelju članka 22.c Pravilnika o osoblju, ako okolnosti to opravdavaju, treba dati obrazloženi odgovor u roku krećem od onog predviđenog člankom 90. Pravilnika o osoblju. Također se predviđa da se o žalbama koje se odnose na osjetljive teme ne raspravlja na savjetovanjima među službama.

171    Ta su pravila dopunjena i onima koja se navode u Izjavi o povjerljivosti u vezi sa zaštitom osobnih podataka, navedenoj u točki 35. ove presude. U skladu s tom izjavom, u kojoj se također upućuje na članak 22.c Pravilnika o osoblju, pristup osobnim podacima iz žalbe ima samo ovlašteno osoblje kojem je to nužno potrebno. Uspostavljeni su mehanizmi za zaštitu osobnih podataka, poput ograničenog pristupa tvrdom disku odjela DG HR.E2. Osim toga, napominje se da su članovi tog odjela dužni poštovati obvezu povjerljivosti i diskrecije.

172    Naposljetku, valja naglasiti da se žalba informatora može podnijeti, kao što je to učinjeno u ovom slučaju, služeći se obrascem za podnošenje zahtjeva u kojem se upućuje na članak 22.c Pravilnika o osoblju. Upućivanje na tu odredbu u obrascu za žalbu omogućuje odjelu DG HR.E2 da, čim je podnesena, utvrdi njezinu osjetljivu prirodu i da jamči poštovanje mjera za zaštitu informatora, koje se navode u točkama 165. do 171. ove presude.

173    Iz toga proizlazi, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, da je Komisija, u skladu s člankom 22.c Pravilnika o osoblju, donijela konkretna pravila za rješavanje žalbi koje su podnijeli informatori.

174    Kad je riječ o tužiteljevu argumentu prema kojem je nadležno tijelo za imenovanje trebalo djelovati bez pomoći službi, takav se zahtjev ne nalaže ni člankom 22.c Pravilnika o osoblju ni ijednim internim pravilom navedenim u točkama 167. do 172. ove presude. Osim toga, povjerljivost identiteta informatora dovoljno je zaštićena tim pravilima.

175    Naposljetku, kad je riječ o tužiteljevu argumentu prema kojem je cilj zaštite osoba koje su prijavile nepravilno funkcioniranje taj da se izbjegne da su sustavno obvezne otkrivati svoj status informatora i opravdavati ga svakoj osobi odgovornoj za žalbe, pravilima navedenim u točkama 168. do 172. ove presude ne zahtijeva se da te osobe u svojim žalbama detaljno opisuju prijavljeno nepravilno funkcioniranje. Međutim, kao što je to navedeno u Smjernicama o prijavljivanju nepravilnosti, te osobe moraju obznaniti instituciji da su informatori kako bi službe mogle osigurati mjere za zaštitu predviđene pravilima donesenima u skladu s člankom 22.c Pravilnika o osoblju.

176    S obzirom na ta razmatranja, prvi dio trećeg tužbenog razloga treba odbiti.

b)      Četvrti dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na povredi pravila u pogledu tereta dokazivanja utvrđenih u Smjernicama o prijavljivanju nepravilnosti

177    Tužitelj tvrdi da je, u skladu s točkom 3. Smjernica o prijavljivanju nepravilnosti, na osobi koja donosi mjeru nepovoljnu za informatora teret dokazivanja toga da ne postoji nikakva veza između informacija dostavljenih u skladu s obvezama navedenima u članku 22.a Pravilnika o osoblju i te mjere. Želeći regulirati proteklo razdoblje, Komisija pak nikad nije nastojala zaštititi tužitelja od spornog preraspoređivanja, iako je ono bilo vrlo štetno.

178    Komisija zahtijeva da se tužiteljevi argumenti odbace kao nedopušteni ili odbiju kao neosnovani.

179    Uvodno valja napomenuti da se tužitelj nije pozvao na postojanje očite pogreške u ocjeni kojom bi se osporavalo utvrđenje, iz pobijane odluke, prema kojem su postojali unutarnji problemi u odnosima u Delegaciji.

180    Tužitelj tvrdi, suprotno tomu, da su pravila o teretu dokazivanja utvrđena u Smjernicama o prijavljivanju nepravilnosti povrijeđena zbog činjenice da glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost nije dokazala nepostojanje veze između spornog preraspoređivanja i njegovih prijava.

181    Valja istaknuti da Komisija ne osporava to da su se u ovom slučaju primjenjivala pravila koja uređuju teret dokazivanja predviđena u točki 3. Smjernica o prijavljivanju nepravilnosti, navedena u točki 57. ove presude.

182    U točki 3. Smjernica o prijavljivanju nepravilnosti određuje se:

„Svaki član osoblja koji prijavi ozbiljnu nepravilnost bit će zaštićen od osvete, pod uvjetom da je to učinio u dobroj vjeri i u skladu s odredbama ovih smjernica. Kad je riječ o teretu dokazivanja, na osobi je koja donosi mjeru nepovoljnu za informatora da dokaže da se ta mjera temeljila na razlozima različitima od obavješćivanja o nepravilnom funkcioniranju.”

183    Stoga valja ispitati je li glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost u dovoljnoj mjeri dokazala da se sporno preraspoređivanje temeljilo na razlozima različitima od tužiteljeve prijave nepravilnog funkcioniranja.

184    U pobijanoj odluci, kako je dopunjena odlukom kojom se djelomično odbija žalba, sporno se preraspoređivanje obrazlaže unutarnjim problemima u odnosima, što proizlazi iz više poruka elektroničke pošte iz razdoblja od 18. rujna do 13. studenoga 2012. U odgovoru na žalbu navodi se da razlog spornog preraspoređivanja nisu bile prijave koje je tužitelj podnio 2012. Usto, navode se međuljudski problemi između tužitelja i njegovih kolega.

185    U tom pogledu, valja utvrditi da, iako je tužiteljeva prijava od 3. listopada 2012. mogla otežati odnose između njega, njegovih nadređenih i njegovih kolega, u ovom je slučaju bila riječ o međuljudskim problemima i stavu u Delegaciji koji su prethodili toj prijavi i koji su mogli opravdati sporno preraspoređivanje, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 52. i 53. ove presude.

186    Kao što to navodi Komisija, ti su problemi istaknuti, među ostalim, u poruci elektroničke pošte koju je voditelj Delegacije 18. rujna 2012. uputio tužitelju i koja je spomenuta na sastanku od 15. listopada 2015. (vidjeti točku 12. ove presude).

187    U toj poruci elektroničke pošte voditelj Delegacije tužitelju je skrenuo pozornost na to da je to drugi put u kratkom razdoblju da on od svojih kolega zahtijeva isprike. Voditelj Delegacije zapitao se zašto ti kolege iznose određene komentare te je tužitelja podsjetio na to da je poštovanje dvosmjerna ulica, podrazumijevajući da se i njemu mogu uputiti kritike u tom pogledu. Osim toga, stao je u obranu osobe od koje je tužitelj zahtijevao ispriku. Prema tome, iako se kontekst na koji se odnosi poruka elektroničke pošte ne može odrediti samo čitanjem te poruke, na temelju nje može se utvrditi postojanje međuljudskih problema u Delegaciji koji su prethodili prijavi.

188    Isto tako, u poruci elektroničke pošte od 12. studenoga 2012. upućenoj tužitelju, također spomenutoj na sastanku od 15. listopada 2015. (vidjeti točku 12. ove presude), voditelj Delegacije naveo je probleme u komunikaciji kao i pritužbe više kolega prema kojima je tužitelj zauzeo neprikladan verbalni i neverbalni stav. U toj je poruci elektroničke pošte voditelj Delegacije od tužitelja također tražio da odmah promijeni svoj stav, svoje ponašanje i način komuniciranja.

189    Iz tih poruka elektroničke pošte proizlazi da su incidenti bili povezani s tužiteljevim stavom i da nisu bili izolirani te da je u više navrata bio upozoren na te probleme u odnosima.

190    Oslanjajući se na te elemente, Komisija je postupila u skladu s obvezom tereta dokazivanja koju je imala na temelju pravila navedenih u točkama 181. i 182. ove presude jer je dokazala da se sporno preraspoređivanje temeljilo na razlozima različitima od obavijesti o nepravilnom funkcioniranju koju je tužitelj podnio na temelju članka 22.a Pravilnika o osoblju.

191    Četvrti dio trećeg tužbenog razloga stoga nije osnovan i treba ga odbiti.

c)      Drugi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na povredi dužnosti brižnog postupanja

192    Tužitelj navodi da je u okviru svojeg preraspoređivanja na uzastopna prekobrojna radna mjesta, otvorena za njega od 2013., u obzir uzet samo interes službe, a u obzir je također trebalo uzeti njegov osobni interes i njegov status informatora, nakon njegova saslušanja o tom pitanju kako bi mu se zajamčila bolja zaštita.

193    Komisija osporava tužiteljeve argumente.

194    Valja podsjetiti na to da se tužitelj pozvao na povredu dužnosti brižnog postupanja i u drugom dijelu drugog tužbenog razloga, povezanog s navodnom zlouporabom ovlasti i povredom načela nepristranosti. U potporu tim prigovorima, koji su odbijeni (vidjeti točke 142. do 155. ove presude), tužitelj tvrdi da prilikom izvršenja presuda F‑96/13 i T‑689/16 Komisija nikad nije imala ni najmanju namjeru preispitati svoje stajalište u pogledu spornog preraspoređivanja.

195    U okviru ovog dijela tužitelj se žali na povredu dužnosti brižnog postupanja na drugoj osnovi, povezanoj s neuzimanjem u obzir njegova osobnog interesa.

196    U tom pogledu, valja podsjetiti na to da, iako je, na temelju dužnosti brižnog postupanja, nadležno tijelo obvezno, kada ocjenjuje interes službe, u obzir uzeti sve elemente koji mogu utjecati na njegovu odluku, osobito interes člana osoblja o kojem je riječ, uzimanje u obzir osobnog interesa dužnosnika ne može dovesti do toga da se tijelu za imenovanje zabrani da dužnosnika prerasporedi protiv njegove volje ako je to u interesu službe (vidjeti presudu od 28. listopada 2004., Meister/OHIM, T‑76/03, EU:T:2004:319, t. 192. i navedenu sudsku praksu).

197    Kao što to proizlazi iz analize prvog dijela drugog tužbenog razloga, tužitelju je više puta dana prilika da iznese svoje stajalište o spornom preraspoređivanju. To preraspoređivanje nije spriječilo njegovo promaknuće u razred AD 12 u okviru promaknuća za 2013. Kad je riječ o interesu službe, tužitelj ne osporava probleme u odnosima koje je istaknula Komisija.

198    S obzirom na ta utvrđenja, treba odbiti drugi dio trećeg tužbenog razloga.

d)      Treći dio, koji se temelji na povredi načela objektivnosti, nepristranosti i neutralnosti nadležnog tijela za imenovanje te povredi načela jednakog postupanja i nediskriminacije

199    Tužitelj tvrdi da je uprava priznala da je djelovala isključivo kako bi ispravila uzastopne nezakonitosti, pri čemu joj cilj nije bio pružiti mu zaštitu koju je trebao dobiti na temelju svojeg statusa informatora, čime je povrijedila obvezu neutralnosti, nepristranosti i objektivnosti.

200    Tužitelj dodaje da se nadležno tijelo za imenovanje trebalo savjetovati s Comdelom. Da je to povjerenstvo još 2012. godine bilo obaviješteno o pogrešnom obrazloženju u potporu spornom preraspoređivanju i tužiteljevu svojstvu informatora te njegovim sumnjama na korupciju povezanima s organizacijom navedenom u točki 6. ove presude, vjerojatno bi bila donesena drukčija odluka. Naime, GU za proračun član je tog povjerenstva i njegove su službe te koje su službeno izdale upozorenje protiv te međunarodne organizacije.

201    Komisija zahtijeva da se tužiteljevi argumenti odbace kao nedopušteni ili odbiju kao neosnovani.

202    Kad je riječ o prigovorima koji se temelje na povredi obveze neutralnosti, nepristranosti i objektivnosti, valja istaknuti, kao što to čini Komisija, da tužitelj ponavlja argumente, u potporu povredi načela nepristranosti, koji su već ispitani i odbijeni u okviru drugog dijela drugog tužbenog razloga, prema kojima je Komisija samo regulirala administrativni položaj tužitelja, pri čemu joj cilj nije bio preispitati njegov položaj. Zbog razloga navedenih u točkama 144. do 155. ove presude, ti prigovori nisu osnovani.

203    Kad je riječ o povredi načela jednakog postupanja i nediskriminacije, navedenoj u naslovu ovog dijela, Komisija pravilno napominje da tužitelj ne ističe nijedan argument u potporu tim prigovorima, tako da tužba u tom pogledu nije u skladu sa zahtjevima koji se nalažu člankom 76. točkom (d) Poslovnika. Ti su prigovori stoga nedopušteni.

204    Jedini argumenti koje tužitelj ističe u potporu tom dijelu koji nisu ispitani u okviru drugih tužbenih razloga odnose se na nesavjetovanje s Comdelom.

205    U tom pogledu valja utvrditi, kao što to čini Komisija, da tužitelj ne navodi povredu konkretne odredbe odluke Komisije od 10. listopada 2012. o upravljanju njezinim resursima u delegacijama Unije, kojom se uređuje Comdel i način njegova savjetovanja.

206    Argumenti koji se odnose na Comdel istaknuti su u potporu povredi načela objektivnosti, nepristranosti i neutralnosti nadležnog tijela za imenovanje, na koju se poziva u okviru ovog dijela tužbenog razloga. U tom pogledu, tužitelj u replici pojašnjava, da bi intervencija Comdela barem pružila objektivni element dojma neutralnosti i objektivnosti pobijane odluke jer bi treća strana mogla dati svoju ocjenu spisa.

207    Pod pretpostavkom da se može smatrati da je tužba, u tom pogledu, u skladu sa zahtjevima utvrđenima člankom 76. točkom (d) Poslovnika, valja napomenuti da nadležnost glavne direktorice GU‑a za ljudske resurse i sigurnost za odlučivanje o preraspoređivanju osoba koje su prijavile nepravilno funkcioniranje, navedena u točki 48. presude T‑689/16, ima upravo kao cilj informatorima dati dodatna jamstva nepristranosti, objektivnosti i neutralnosti koja zahtijeva tužitelj.

208    Osim toga, nije sporno da se s Comdelom savjetovalo prije donošenja prve odluke o preraspoređivanju. Međutim, prilikom izvršenja presude F‑96/13 Komisija je samo trebala otkloniti nezakonitost koju je ta odluka sadržavala i koja se odnosila na povredu tužiteljevih prava obrane.

209    Usto, čak i u slučaju da treba smatrati da se prije donošenja pobijane odluke glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost trebala savjetovati s Comdelom, valja podsjetiti na to da postupovna nepravilnost dovodi do poništenja cijele ili dijela odluke samo ako se utvrdi da bi bez te nepravilnosti upravni postupak mogao imati drukčiji ishod i da bi, slijedom toga, pobijana odluka mogla imati drukčiji sadržaj (vidjeti presudu od 2. ožujka 2010., Evropaïki Dynamiki/EMSA, T‑70/05, EU:T:2010:55, t. 103. i navedenu sudsku praksu).

210    Međutim, ni na temelju jednog elementa iz spisa ne može se utvrditi da bi, u slučaju novog savjetovanja s Comdelom, postupak doveo do drukčijeg ishoda. Naime, kao što je to utvrđeno u točkama 184. do 190. ove presude, razlog spornog preraspoređivanja bili su problemi u odnosima u Delegaciji i ono nije bilo povezano s obaviješću o nepravilnom funkcioniranju u pogledu kojeg bi GU za proračun mogao, ovisno o slučaju, reagirati u Comdelu.

211    Prema tome, treći dio tužbenog razloga treba odbiti i stoga treći tužbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

212    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da zahtjev za poništenje treba odbiti.

C.      Zahtjev za naknadu štete

213    Tužitelj zahtijeva od Općeg suda da naloži Komisiji plaćanje iznosa od 250 000 eura na ime naknade za pretrpljenu imovinsku štetu i iznosa od 100 000 eura na ime naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu.

214    Kad je riječ o nezakonitostima na koje se poziva, tužitelj prije svega upućuje na prve tri odluke o preraspoređivanju, ističući da su one redom poništene ili povučene zbog toga što su bile nezakonite.

215    Zatim, tužitelj tvrdi da je donošenjem pobijane odluke, među ostalim, povrijeđeno njegovo pravo na saslušanje i njegova prava obrane i pritom se nisu poštovala pravila o zaštiti informatora, čije je svojstvo te sadržaj i vremensku neograničenost njihove zaštite već pojasnio sud Unije. Prema tužiteljevu mišljenju, prve tri odluke o preraspoređivanju sadržavale su iste nezakonitosti. U odgovoru na pitanje koje je na raspravi postavio Opći sud tužitelj je pojasnio da se njegov zahtjev za naknadu štete temelji i na nepravilnom izvršenju presuda F‑96/13 i T‑689/16 kojim se povređuje članak 266. UFEU‑a.

216    Konačno, tužitelj iznosi niz prigovora nezakonitosti. Tvrdi da je od 2013. bio sedam puta protiv svoje volje preraspoređen na prekobrojna radna mjesta, otvorena za njega, a da pritom nikad nije u cijelosti uzet u obzir opseg uzastopnih poništenja. Tijekom tih preraspoređivanja GU za ljudske resurse i sigurnost nije pružio nikakvu potporu. Glavna direktorica GU‑a za ljudske resurse i sigurnost sustavno ga je odbijala primiti, dok je sud Unije smatrao da su navodni razlozi za preraspoređivanje imali subjektivno obilježje zbog čega je sâmo nadležno tijelo za imenovanje bilo obvezno saslušati tužitelja. Stavljen je na crnu listu i označen kao „konfliktan”, pri čemu uprava nije nastojala shvatiti njegov položaj informatora. Odbijeni su svi njegovi zahtjevi za pomoć, a nije doneseno nijedno pravilo o provedbi zaštite informatora. Odluke o preraspoređivanju prouzročile su sustavnu povredu povjerljivosti njegovih osobnih podataka. Uzastopne odluke o preraspoređivanju, osim pobijane odluke, donijelo je nenadležno tijelo.

217    Kad je riječ o navodnoj šteti, s jedne strane tužitelj tvrdi da je pretrpio neimovinsku štetu, koju je pred Općim sudom procijenio na 100 000 eura, i to zbog triju čimbenika. Kao prvo, tužitelj se žali na povredu svojeg ugleda, osobnog i profesionalnog dostojanstva te svoje profesionalne vjerodostojnosti zbog činjenice da ga je Komisija nezakonito držala u neregularnom položaju, negirajući opseg utvrđenja iz redom donesenih presuda. Kao drugo, tužitelj upućuje na neizvjesnost svojeg administrativnog položaja koja zbog niza nezakonitih odluka o preraspoređivanju, od kojih su Opći sud i Službenički sud dvije poništili, traje više od devet godina, što dokazuje postojanje nepravilnosti u postupanju i manjka dužne pažnje, što mu je prouzročilo tjeskobu i stres. Kao treće, tužitelj se žali na uzastopne promjene položaja i dužnosti od donošenja prve odluke o preraspoređivanju, a da mu pritom nije pružena posebna potpora unatoč njegovu statusu informatora.

218    S druge strane, tužitelj tvrdi da je pretrpio imovinsku štetu, procijenjenu na 250 000 eura, koja je povezana, kao prvo, s troškovima predsudskog postupka koji su višestruko uvećani od poništenja prve odluke o preraspoređivanju, kao drugo, s položajem pravne i administrativne neizvjesnosti obilježene njegovim preraspoređivanjem od 2013. na prekobrojna radna mjesta, što je dovelo do usporavanja njegove karijere i do toga da ga nadređeni doživljavaju kao „crnu ovcu” koja smeta i, kao treće, s njegovom nemogućnošću da ostvari koristi od uvjeta utvrđenih u Prilogu X. Pravilniku o osoblju i od međunarodne karijere te da ostvari promaknuće na temelju rezultata svojeg profesionalnog zalaganja.

219    Komisija zahtijeva da se zahtjev za naknadu štete odbaci kao nedopušten ili odbije kao neosnovan.

220    U tom pogledu, valja podsjetiti na to da u okviru zahtjeva za naknadu štete koji je podnio dužnosnik ili službenik, utvrđivanje odgovornosti institucije, tijela, ureda ili agencije Unije pretpostavlja ispunjenje skupa pretpostavki koje se odnose na nezakonitost postupanja institucije koje joj se stavlja na teret, stvarnost navodne štete i postojanje uzročne veze između postupanja i štete na koju se poziva. Tri pretpostavke odgovornosti za štetu su kumulativne, što podrazumijeva da se, ako ijedna od njih nije ispunjena, odgovornost institucije ne može utvrditi (vidjeti presudu od 16. lipnja 2021., CE/Odbor regija, T‑355/19, EU:T:2021:369, t. 142. (neobjavljenu) i navedenu sudsku praksu).

221    Također valja podsjetiti na to da se predsudski postupak za naknadu štete razlikuje ovisno o tome proizlazi li šteta čija se naknada traži iz akta kojim se nanosi šteta u smislu članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju ili postupanja uprave koje nema svojstvo odluke. U prvom slučaju, na zainteresiranoj je osobi da u predviđenom roku upravi podnese žalbu protiv akta o kojem je riječ. U drugom pak slučaju upravni postupak počinje podnošenjem zahtjeva u smislu članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju, s ciljem ishođenja odštete, i nastavlja se, ovisno o slučaju, žalbom protiv odluke kojom se taj zahtjev odbija (vidjeti presudu od 13. prosinca 2012., A/Komisija, T‑595/11 P, EU:T:2012:694, t. 111. i navedenu sudsku praksu).

222    Kad je riječ o zahtjevu za naknadu štete povezanom s izvršenjem pravomoćne presude u skladu s člankom 266. UFEU‑a, koji se temelji na tome da se donesenim odlukama samo djelomično ispravljaju posljedice počinjene nezakonitosti, taj zahtjev također može biti sadržan u žalbi protiv tih odluka, a da pritom dopuštenost pravnog lijeka nije uvjetovana podnošenjem zahtjeva na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2011., AA/Komisija, F‑101/09, EU:F:2011:133, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

223    Naposljetku, na temelju ustaljene sudske prakse, dužnosnik koji je propustio u rokovima propisanim člancima 90. i 91. Pravilnika o osoblju podnijeti tužbu za poništenje protiv akta koji na njega navodno negativno utječe ne može, s pomoću zahtjeva za naknadu štete prouzročene tim aktom, ispraviti taj propust i time si dodijeliti novi rok za tužbu. Ne može se ni pozivati na navodnu nezakonitost tog akta u okviru tužbe za naknadu štete. Općenito govoreći, dužnosnik ne može s pomoću zahtjeva za naknadu štete nastojati postići rezultat istovjetan onomu do kojeg bi došlo uspjehom tužbe za poništenje koju je propustio pravovremeno podnijeti (vidjeti presudu od 18. studenoga 2014., McCoy/Odbor regija, F‑156/12, EU:F:2014:247, t. 96. i navedenu sudsku praksu).

224    U ovom slučaju, prvo treba ispitati prigovore nezakonitosti navedene u točki 216. ove presude, čiju dopuštenost Komisija osporava, a nakon toga nezakonitosti opisane u točkama 214. i 215. ove presude na koje se tužitelj poziva u vezi s uzastopnim odlukama o spornom preraspoređivanju.

225    Tužitelj u replici pojašnjava da su tvrdnje navedene u točki 216. ove presude samo davanje konteksta tužbama koje su dovele do uzastopnih poništenja od strane suda Unije.

226    Na raspravi je tužitelj tvrdio da opis, u tim tvrdnjama, postupanja uprave prema njemu od prve odluke o preraspoređivanju omogućuje pružanje kronoloških elemenata korisnih za to da Opći sud u ovom slučaju ocijeni je li poštovan razuman rok. Osim toga, odluke uprave donesene od 1. siječnja 2013. koje su se na njega odnosile sadržavale su istu nezakonitost koja utječe na sporno preraspoređivanje, a odnosi se na neuzimanje u obzir njegova statusa informatora. Usto, to preraspoređivanje i činjenica da ga se nakon njegovih prijava doživljavalo kao „crnu ovcu” uzrok je uzastopnih preraspoređivanja.

227    Kao što je to istaknula Komisija, tužiteljeve tvrdnje navedene u točki 216. ove presude treba smatrati nedopuštenima, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 221. do 223. ove presude. Naime, šteta za koju se naknada traži u pogledu tih prigovora nezakonitosti ne proizlazi ni iz pobijane odluke ni iz izvršenja presuda F‑96/13 i T‑689/16, nego iz niza postupanja uprave koja nemaju svojstvo odluke i drugih akata koji na tužitelja negativno utječu koji su doneseni prije pobijane odluke, a koje je tužitelj propustio osporavati pred Općim sudom.

228    U svakom slučaju, ti prigovori nezakonitosti nisu osnovani. Naime, tvrdnje tužitelja temelje se, u biti, na pretpostavci da je sporno preraspoređivanje, kako je potvrđeno pobijanom odlukom s retroaktivnim učinkom od 1. siječnja 2013., naloženo zbog njegovih prijava i da je ono stoga uvjetovalo njegovu kasniju karijeru.

229    Međutim, kao što je to zaključeno u točki 190. ove presude, Komisija je postupila u skladu sa svojom obvezom tereta dokazivanja i u dovoljnoj mjeri dokazala da se sporno preraspoređivanje temeljilo na razlozima različitima od prijava koje je tužitelj podnio. Osim toga, u presudama donesenima u predmetima F‑96/13 i T‑689/16, sud Unije nije doveo u pitanje osnovanost spornog preraspoređivanja.

230    Kad je riječ o nezakonitostima navedenima u točki 215. ove presude, tužitelj se na njih pozvao i u potporu zahtjevu za poništenje pobijane odluke i odluke kojom se djelomično odbija žalba.

231    U tom pogledu, dovoljno je podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, zahtjeve za naknadu imovinske ili neimovinske štete treba odbiti ako su usko povezani sa zahtjevima za poništenje koji su, kao u ovom slučaju, i sami odbačeni kao nedopušteni ili odbijeni kao neosnovani (vidjeti presudu od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑570/16, EU:T:2017:283, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

232    Naposljetku, kad je riječ o donošenju niza nezakonitih odluka o preraspoređivanju navedenih u točki 214. ove presude, Komisija pravilno tvrdi da je zahtjeve za naknadu štete povezane s nezakonitostima koje sadržavaju prva i druga odluka o preraspoređivanju, utvrđenim u presudama F‑96/13 i T‑689/16, sud Unije već ispitao i odbio u tim presudama. O tim je prigovorima stoga pravomoćno odlučeno i oni su nedopušteni.

233    Kad je riječ o povlačenju tijekom postupka treće odluke o preraspoređivanju zbog nezakonitosti (predmet T‑308/20), iz analize u točkama 109. do 113. ove presude proizlazi da je to povlačenje pridonijelo odugovlačenju ionako dugog upravnog postupka pa tako pobijana odluka nije bila donesena u razumnom roku, čime je povrijeđen članak 41. stavak 1. Povelje.

234    Ta nezakonitost nije, međutim, dovela do poništenja pobijane odluke jer nije utvrđeno da je nepoštovanje tog roka u ovom slučaju moglo utjecati na njezin sadržaj (vidjeti točke 115. do 117. ove presude).

235    Ipak, u skladu sa sudskom praksom, povreda načela razumnog roka može navesti sud Unije da upravi naloži, čak i po službenoj dužnosti, plaćanje novčane naknade za neimovinsku štetu prouzročenu tom povredom (vidjeti u tom smislu presudu od 14. rujna 2011., A/Komisija, F‑12/09, EU:F:2011:136, t. 225. i 226. i navedenu sudsku praksu).

236    U ovom slučaju, u potporu svojem zahtjevu za naknadu neimovinske štete, tužitelj među ostalim tvrdi da je Komisija, zbog uzastopnih pogrešaka koje su sadržavale prve tri odluke o preraspoređivanju, stvorila neizvjesnu situaciju u vezi s njegovim položajem koja je trajala, što čini nepravilnost u postupanju i manjak dužne pažnje koji su mu prouzročili tjeskobu i stres izvan okvira onoga što se može smatrati razumnim.

237    Tužitelj zahtijeva od Općeg suda da naloži Komisiji plaćanje iznosa od 100 000 eura na ime svih oblika navodne neimovinske štete, ne praveći pritom razliku između njih.

238    Iako tužitelj nije ponudio nikakve podatke koji bi omogućili točno kvantificiranje štete povezane s njegovim produljenim stanjem neizvjesnosti, Opći sud smatra, suprotno onomu što tvrdi Komisija, da ta okolnost nije prepreka mogućnosti da se ex æquo et bono utvrdi iznos koji može naknaditi takvu štetu, čije se postojanje, u ovom slučaju, može utvrditi.

239    U tom pogledu, u obzir valja uzeti činjenicu da je osobito dugo trajanje upravnog postupka, u kojem je od događanja činjenica do donošenja pobijane odluke prošlo više od osam godina, posljedica uzastopnih pogrešaka uprave, koje su kod tužitelja mogle stvoriti stanje neizvjesnosti i tjeskobe u vezi s njegovim položajem, tim više jer se pozivao na svoj status informatora.

240    U tim okolnostima, Opći sud smatra da je pravedno ocijenio neimovinsku štetu koju je pretrpio tužitelj time što ju je u ovom slučaju ex æquo et bono utvrdio na iznos od 3000 eura.

241    S obzirom na prethodno navedeno, zahtjev za naknadu štete treba djelomično prihvatiti do iznosa od 3000 eura te ga odbiti u preostalom dijelu.

IV.    Troškovi

242    U skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.

243    U okolnostima ovog slučaja valja odlučiti da će Komisija snositi, osim vlastitih troškova, i polovicu troškova tužitelja te da će tužitelj snositi drugu polovicu svojih troškova.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deveto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Europskoj komisiji nalaže se da osobi PL isplati novčanu naknadu u iznosu od 3000 eura.

2.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

3.      Komisiji se nalaže da, osim vlastitih troškova, snosi i polovicu troškova osobe PL, koja će snositi drugu polovicu svojih troškova.

Truchot Kanninen Sampol Pucurull

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. studenoga 2023.

Potpisi

*      Jezik postupka: francuski

1Povjerljivi podaci su izostavljeni.