RJEŠENJE OPĆEG SUDA (deseto vijeće)
15. prosinca 2023.(*)
„Tužba za poništenje – Članak 42. stavci 1. i 2. Uredbe (EU) 2017/1939 – Odluka stalnog vijeća Ureda europskog javnog tužitelja o podizanju optužnice – Postupovni akt Ureda europskog javnog tužitelja – Nenadležnost”
U predmetu T‑103/23,
Victor‑Constantin Stan, sa stalnom adresom u Bukureštu (Rumunjska), kojeg zastupaju A. Şandru i V. Costa Ramos, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Ureda europskog javnog tužitelja, koji zastupaju L. De Matteis, F.-R. Radu i E. Farhat, u svojstvu agenata,
tuženika,
OPĆI SUD (deseto vijeće),
u sastavu: O. Porchia (izvjestiteljica), predsjednica, M. Jaeger i P. Nihoul, suci,
tajnik: V. Di Bucci,
uzimajući u obzir pisani dio postupka, osobito:
– tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 23. veljače 2023.,
– prigovor nedopuštenosti koji je istaknuo Ured europskog javnog tužitelja, zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 31. svibnja 2023.,
– tužiteljeva očitovanja o prigovoru nedopuštenosti podnesena tajništvu Općeg suda 17. srpnja 2023.,
– zahtjeve za intervenciju Vijeća Europske unije, Europske komisije i Europskog parlamenta podnesene tajništvu Općeg suda, redom, 3. lipnja 2023., 14. lipnja 2023. i 22. lipnja 2023.
donosi sljedeće
Rješenje
1 Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelj, Victor‑Constantin Stan, zahtijeva poništenje odluke stalnog vijeća br. 4 Ureda europskog javnog tužitelja od 9. prosinca 2022. kojom je podignuta optužnica protiv njega (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
Okolnosti spora
2 Direcția Națională Anticorupție – Serviciul Teritorial Timişoara (Nacionalna uprava za borbu protiv korupcije, Područna služba u Temišvaru, Rumunjska) 22. prosinca 2021. zaprimila je prijave dviju osoba o mogućem počinjenju kaznenih djela.
3 Delegirani europski tužitelj koji vodi predmet u Rumunjskoj odlukom od 20. siječnja 2021. zatražio je preuzimanje predmeta upisanog pri Nacionalnoj upravi za borbu protiv korupcije, Područnoj službi u Temišvaru.
4 Delegirani europski tužitelj koji vodi predmet u Rumunjskoj 27. siječnja 2022. pokrenuo je istragu. Prema njegovim navodima, više je osoba od 2018. godine počinilo kaznena djela koja su im omogućila nezakonito pribavljanje sredstava iz proračuna Europske unije i proračuna rumunjske države.
5 Slijedom rješenja delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet u Rumunjskoj od 27. lipnja 2022., tužitelj je 28. lipnja 2022. postao optuženik za djela nezakonitog pribavljanja sredstava iz rumunjskog proračuna, kažnjiva na temelju članka 306. rumunjskog Kaznenog zakonika, koja je počinio u svojstvu supočinitelja. Prema navodima delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet u Rumunjskoj, tužitelj je u razdoblju od 27. prosinca 2018. do 31. kolovoza 2021. Agențiji pentru Întreprinderi Mici și Mijlocii, Atragere de Investiții și Promovarea Exportului Timișoara (Agencija za male i srednje poduzetnike, privlačnost ulaganja i promicanje izvoza u Temišvaru, Rumunjska) dostavio lažne, netočne i nepotpune dokumente u pogledu projekata koje je podnijelo šest društava u svrhu dobivanja sredstava iz rumunjskog državnog proračuna.
6 Stalno vijeće br. 4 Ureda europskog javnog tužitelja 9. prosinca 2022. donijelo je pobijanu odluku, u skladu s kojom je podignulo optužnicu protiv, među ostalim, tužitelja te je odbacilo dio tog predmeta u vezi s djelima korupcije i krivotvorenja koja se nisu odnosila na tužitelja.
7 Delegirani europski tužitelj koji vodi predmet u Rumunjskoj 19. prosinca 2022. podnio je optužnicu te se tužitelju sudilo pred Tribunalulom Bucureşti (Viši sud u Bukureštu, Rumunjska) za kazneno djelo nezakonitog pribavljanja sredstava.
Zahtjevi stranaka
8 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku i naknadne akte;
– po potrebi proglasi neprimjenjivima odredbe Unutarnjeg poslovnika Ureda europskog javnog tužitelja koje su protivne Uredbi Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja („EPPO”) (SL 2017., L 283, str. 1.).
9 U svojem prigovoru nedopuštenosti EPPO od Općeg suda zahtijeva da:
– odbaci tužbu kao nedopuštenu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
10 U odgovoru na prigovor nedopuštenosti tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije prigovor nedopuštenosti koji je istaknuo EPPO;
– podredno, odgodi svoju odluku do donošenja odluke o meritumu predmeta.
Pravo
11 Na temelju članka 130. stavaka 1. i 7. Poslovnika Općeg suda, ako tuženik to zatraži, Opći sud može o nedopuštenosti tužbe ili svojoj nadležnosti odlučiti bez ulaženja u raspravljanje o meritumu. U ovom slučaju, s obzirom na to da je EPPO zatražio da se odluči o nedopuštenosti tužbe, Opći sud je, smatrajući da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen, odlučio donijeti odluku o tom zahtjevu bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.
12 EPPO ističe tri argumenta o postojanju zapreke vođenju postupka. Kao prvo, tvrdi da Opći sud nije nadležan za odlučivanje o zahtjevu za poništenje protiv pobijane odluke zbog toga što se članak 263. UFEU‑a u ovom slučaju ne primjenjuje na njegove postupovne akte. Kao drugo, ističe da tužitelj nema aktivnu procesnu legitimaciju. Kao treće, smatra da, s obzirom na to da je tužba u glavnom postupku nedopuštena, prigovor nezakonitosti koji je u skladu s člankom 277. UFEU‑a istaknuo tužitelj treba odbaciti kao nedopušten.
13 Kad je riječ o prvom argumentu o postojanju zapreke vođenju postupka, EPPO ističe da je predmetna tužba, podnesena na temelju članka 263. UFEU‑a, nedopuštena zbog toga što pobijana odluka podliježe sudskom nadzoru samo pod uvjetima predviđenima u članku 42. Uredbe 2017/1939, koji u ovom slučaju nisu ispunjeni.
14 U tom pogledu EPPO tvrdi da se članak 263. UFEU‑a ne primjenjuje na njegove postupovne akte. Na temelju članka 86. stavka 3. UFEU‑a, članak 42. Uredbe 2017/1939 čini lex specialis u odnosu na članak 263. UFEU‑a. Okvir sudskog nadzora nad postupovnim aktima EPPO‑a, predviđen tim člankom 42., temelji se na više stupova, koji zajedno čine sustav kojim se jamči puno poštovanje postupovnih jamstava utvrđenih Poveljom Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
15 Prvi stup čini članak 42. stavak 1. Uredbe 2017/1939, u skladu s kojim je sudski nazor nad postupovnim aktima EPPO‑a čija je svrha da proizvode pravne učinke u odnosu na treće strane u nadležnosti nacionalnog suda nadležnog u skladu s uvjetima i postupcima utvrđenima nacionalnim pravom. Prema mišljenju EPPO‑a, to što je ta nadležnost dodijeljena nacionalnim sudovima izravna je i prirodna posljedica činjenice da o predmetima koje ispituje EPPO odlučuje nadležni nacionalni sud. Osim toga, s jedne strane, na temelju postojećeg pravnog okvira samo su nacionalni sudovi nadležni istodobno primjenjivati nacionalno pravo i pravo Unije. S druge strane, EPPO u okviru svojih aktivnosti istrage i kaznenog progona primjenjuje i pravo Unije i nacionalno pravo. Povjeravanje sudskog nadzora nad postupovnim aktima EPPO‑a nacionalnom sudu koji je nadležan primjenjivati i nacionalno pravo i pravo Unije jamstvo je prava na djelotvoran pravni lijek za osobe nad kojima EPPO provodi istrage. Time Uredba 2017/1939 dopušta djelomično odstupanje od načelâ prava Unije u pogledu isključive nadležnosti Suda Europske unije za nadzor nad aktima koje donose institucije, tijela, uredi i agencije Unije, koja je utvrđena, među ostalim, u presudi od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest (C‑219/17, EU:C:2018:1023), s obzirom na to da se tom uredbom nacionalnim sudovima omogućuje da provode nadzor nad aktima EPPO‑a i da ih ponište ako se njima povređuje nacionalno pravo.
16 EPPO dodaje da, ako se postupovni akt EPPO‑a koji ispituje nacionalni sud smatra protivnim pravu Unije, člankom 42. stavkom 2. točkom (a) Uredbe 2017/1939 nacionalnim se sudovima nalaže da podnesu zahtjev za prethodnu odluku o valjanosti navedenog akta u skladu s člankom 267. UFEU‑a. Usto, članak 42. stavak 3. Uredbe 2017/1939 utvrđuje iznimku od pravila propisanog u prvom stavku tog članka kako bi se obuhvatile sve preostale situacije u kojima možda ne postoji nacionalni pravni lijek protiv odluke EPPO‑a o odbacivanju predmeta, a primjenjuje se samo ako se sudski nadzor traži na temelju prava Unije.
17 Povrh toga, EPPO pojašnjava da u slučaju predviđenom u članku 42. stavku 8. Uredbe 2017/1939 koji se odnosi na pravne akte EPPO‑a koji se ne kvalificiraju kao postupovni akti čija je svrha da proizvode pravne učinke u odnosu na treće strane, da bi tužba bila dopuštena, moraju biti ispunjeni svi uvjeti za pokretanje postupka u skladu s člankom 263. UFEU‑a.
18 Naposljetku, EPPO naglašava koje bi bile posljedice, i za njegov rad i za rad Suda Europske unije, dopuštenosti drugih tužbi za poništenje protiv njegovih postupovnih akata osim onih koje su predviđene kao iznimke u članku 42. stavku 3. Uredbe 2017/1939. S jedne strane, oduljile bi se istrage EPPO‑a, a Sud Europske unije postao bi žalbeni kazneni sud za velik broj kaznenih predmeta. S druge strane, proglasiti navedene tužbe za poništenje dopuštenima bilo bi protivno odredbama članka 86. UFEU‑a i Uredbe 2017/1939.
19 Tužitelj tvrdi da je njegova tužba dopuštena. Prema njegovu mišljenju, pristup koji zagovara EPPO protivi se pravu Unije. Članak 42. Uredbe 2017/1939 ne ispunjava zahtjeve prava na djelotvoran pravni lijek i pošteno suđenje predviđene člankom 47. Povelje te ugrožava nadležnost Suda Europske unije, uređenu člankom 19. UEU‑a, u osiguravanju poštovanja prava pri tumačenju i primjeni Ugovorâ Unije i poštovanja autonomije pravnog sustava Unije.
20 Kao prvo, tužitelj naglašava da je sudski nadzor mehanizam kojim se jamči poštovanje prava na djelotvoran pravni lijek i pošteno suđenje. Načelo djelotvornosti, koje je usko povezano s poštovanjem prava na djelotvoran pravni lijek, nalaže da osobe moraju imati pristup prikladnim i djelotvornim pravnim lijekovima za zaštitu njihovih prava i sloboda na temelju prava Unije. To se može ostvariti samo ako se članak 42. Uredbe 2017/1939 tumači na način da fizičkim osobama omogućuje da tužbu za poništenje protiv odluka EPPO‑a podnesu Sudu Europske unije. Isto tako, nacionalni sudovi nemaju „nadležnost ni sposobnost da utvrde da je odluka stalnog vijeća” EPPO‑a protivna pravu Unije, tako da poštovanje prava osoba na djelotvoran pravni lijek ovisi o volji tih sudova da primijene mehanizam zahtjeva za prethodnu odluku. Nadležnost nacionalnih sudova ograničena je na to da ocijene dovode li tužbeni razlozi koje je tužitelj istaknuo u pitanje valjanost predmetne mjere dovoljno da se prihvati zahtjev za upućivanje prethodnog pitanja koji je podnio tužitelj. Osobe se stoga ne mogu slobodno koristiti mogućnošću prethodnog postupka. Kada nacionalni sud odbije prihvatiti zahtjev za upućivanje prethodnog pitanja koji je podnio optuženik, to dovodi do velikog rizika da pravo Unije ne bude primijenjeno ili da bude primijenjeno nepravilno.
21 Osim toga, razlikuje se „mjera u kojoj se nacionalni sudovi različitih država članica doista koriste mogućnošću upućivanja prethodnog pitanja Sudu”, što može dovesti do situacija diskriminacije među državljanima različitih država članica. Prema tužiteljevu mišljenju, može se smatrati da ne postoji istinski sudski nadzor nad aktima koje EPPO donosi tijekom kaznenog progona koji vode delegirani europski tužitelji u Rumunjskoj.
22 Tužitelj tvrdi da članak 42. stavak 1. Uredbe 2017/1939 „neopravdano dijeli nadležnost” Suda Europske unije. Taj je sud podsjetio na to da se „sudski nadzor u državama članicama treba provoditi u skladu s pravom Unije i da se [njegova] nadležnost […] ne može zaobići ili isključiti pravilima sekundarnog prava”. Osim toga, prema tužiteljevu mišljenju, činjenica da se sudska zaštita prava Unije može tražiti isključivo pred nacionalnim sudovima može dovesti do nedosljednih tumačenja i ugroziti usklađena načela pravnog okvira Unije. Prema njegovu mišljenju, isključivanjem akata EPPO‑a iz nadležnosti sudova Unije zapravo mu se uskraćuje pravni lijek na koji ima pravo na temelju članka 47. Povelje.
23 Kao drugo, tužitelj ističe da je upućivanje na pokretanje kaznenog postupka pred nacionalnim sudovima u članku 86. stavku 2. UFEU‑a iznimka u pogledu EPPO‑a, koja se odnosi samo na fazu suđenja, ali koja se ne može tumačiti široko te se ne može shvaćati na način da ima toliki opseg da predstavlja prepreku posebnoj nadležnosti dodijeljenoj sudovima Unije. Tužitelj dodaje da iz doslovnog i teleološkog tumačenja članka 86. stavka 3. UFEU‑a proizlazi da se tom odredbom izričito ne predviđa mogućnost odstupanja od nadležnosti Suda Europske unije u pogledu sudskog nadzora nad aktima EPPO‑a niti se implicitno predviđa mogućnost ograničenja te nadležnosti. Članak 42. Uredbe 2017/1939 treba tumačiti u vezi s i zajedno s drugim pravilima i načelima Unije u području sudske zaštite kojima se uzima u obzir pravo na djelotvoran pravni lijek i pošteno suđenje.
24 Kao treće, tužitelj tvrdi da su uvjeti dopuštenosti tužbe za poništenje, propisani člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, ispunjeni u ovom slučaju. Naime, kao prvo, pobijana odluka po samoj svojoj prirodi ima izravan učinak na tužiteljev pravni položaj, kao drugo, navedena se odluka izravno odnosi na tužitelja i konkretno utječe na njegov pravni položaj, kao treće, tužitelj ima legitiman interes za to da se ta odluka poništi i, kao četvrto, poštovao se rok od dva mjeseca za podnošenje tužbe protiv pobijane odluke.
25 Uvodno valja podsjetiti na to da je mehanizam koji je zakonodavac predvidio u svrhu osiguranja nadzora nad postupovnim aktima EPPO‑a mehanizam sui generis (vidjeti po analogiji rješenja od 13. lipnja 2022., Mendes de Almeida/Vijeće, T‑334/21, EU:T:2022:375, t. 40. i od 25. listopada 2022., WO/Ured europskog javnog tužitelja, T‑603/21, neobjavljeno, EU:T:2022:683, t. 36.). U skladu s uvodnom izjavom 88. Uredbe 2017/1939, cilj je tog mehanizma osigurati djelotvorne pravne lijekove u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a.
26 Kad je riječ o postupovnim aktima EPPO‑a, njihov je sudski nadzor predviđen člankom 42. Uredbe 2017/1939. Konkretnije, u stavku 1. tog članka određuje se, među ostalim, da postupovni akti EPPO‑a čija je svrha da proizvode pravne učinke u odnosu na treće strane podliježu preispitivanju nadležnih nacionalnih sudova u skladu s uvjetima i postupcima utvrđenima nacionalnim pravom. U stavku 2. tog članka pojašnjava se da je Sud nadležan, u skladu s člankom 267. UFEU‑a, za odlučivanje o prethodnim pitanjima koja se tiču valjanosti postupovnih akata EPPO‑a ako se takvo pitanje o valjanosti postavi pred bilo kojim sudom države članice izravno na temelju prava Unije, tumačenja ili valjanosti odredaba prava Unije, uključujući Uredbu 2017/1939, i tumačenja članaka 22. i 25. navedene uredbe u odnosu na svaki sukob nadležnosti između EPPO‑a i nadležnih nacionalnih tijela.
27 Člankom 42. Uredbe 2017/1939 nadležnost suda Unije, na temelju članka 263. UFEU‑a, izričito se predviđa samo kad je riječ o odlukama EPPO‑a o odbacivanju predmeta, ako ih se osporava izravno na temelju prava Unije, te kad je riječ o odlukama EPPO‑a koje utječu na prava ispitanikâ na temelju poglavlja VIII. Uredbe 2017/1939 i odlukama EPPO‑a koje nisu postupovni akti, poput onih o pravu pristupa javnosti dokumentima, odlukama o razrješenju dužnosti delegiranih europskih tužitelja koje su donesene u skladu s člankom 17. stavkom 3. Uredbe ili bilo kojoj drugoj upravnoj odluci.
28 U ovom slučaju, važno je istaknuti da je pobijana odluka, u odnosu na tužitelja, postupovni akt EPPO‑a koji se ne ubraja u odluke navedene u članku 42. stavcima 3. i 8. Uredbe 2017/1939. Suprotno tomu, dio pobijane odluke u vezi s djelima korupcije i krivotvorenja kojim se odbacuje predmet ne odnosi se na tužitelja.
29 Međutim, tužitelj smatra da bi se Opći sud, na temelju tumačenja članka 42. Uredbe 2017/1939, trebao oglasiti nadležnim kako bi se ispunili osobito zahtjevi prava na djelotvoran pravni lijek i pošteno suđenje i kako se ne bi ugrozila nadležnost Suda Europske unije u osiguravanju poštovanja prava pri tumačenju i primjeni Ugovorâ i poštovanja autonomije pravnog sustava Unije.
30 Kad je riječ o tumačenju članka 42. Uredbe 2017/1939, valja podsjetiti na to da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, primjena širokog tumačenja moguća samo ako je u skladu s tekstom predmetne odredbe i da ni načelo tumačenja u skladu s normom više obvezujuće snage ne može služiti kao temelj za tumačenje contra legem (vidjeti po analogiji presude od 19. rujna 2019., Rayonna prokuratura Lom, C‑467/18, EU:C:2019:765, t. 61. i od 5. listopada 2020., Brown/Komisija, T‑18/19, EU:T:2020:465, t. 111.).
31 Kad je riječ o članku 42. stavcima 1. i 2. Uredbe 2017/1939, ne može se osporavati to da je tekst tih odredbi u potpunosti jednoznačan u dijelu u kojem se njima nacionalnim sudovima dodjeljuje isključiva nadležnost za odlučivanje o postupovnim aktima EPPO‑a čija je svrha da proizvode pravne učinke u odnosu na treće strane, osim u slučaju iznimki iz stavka 3. tog članka i postupanja predviđenog za određene odluke EPPO‑a navedene u stavku 8. istog članka, te da Sud samo u prethodnom postupku odlučuje o valjanosti tih akata s obzirom na odredbe prava Unije, kao i o tumačenju i valjanosti odredbi Uredbe 2017/1939.
32 Time što od Općeg suda zahtijeva da poništi pobijanu odluku i, stoga, da se oglasi nadležnim na temelju tumačenja članka 42. Uredbe 2017/1939 s obzirom na pravo na djelotvoran pravni lijek, tužitelj predlaže tumačenje contra legem, koje se stoga ne može prihvatiti.
33 U tom je kontekstu važno pojasniti da, ako se pretpostavi da tužitelj ne traži samo da se članak 42. Uredbe 2017/1939 široko tumači, time što tvrdi da Opći sud ima nadležnost u ovom slučaju, i da namjerava osporavati pobijanu odluku dovođenjem u pitanje, u okviru prigovora nezakonitosti, valjanosti navedenog članka s obzirom na članak 19. UEU‑a, treba istaknuti da se zbog nenadležnosti Općeg suda da odlučuje o tužbi u glavnom postupku takvo osporavanje ne može prihvatiti.
34 Općenito govoreći, kad je riječ o zahtjevima djelotvorne sudske zaštite, trebalo bi navesti da je Sud, u okviru sudskog nadzora predviđenog Uredbom 2017/1939, među ostalim nadležan, na temelju članka 267. UFEU‑a, za odlučivanje o pitanjima tumačenja i valjanosti postupovnih akata EPPO‑a i odredbi prava Unije, uključujući navedenu uredbu, kao što to potvrđuje članak 42. stavak 2. te uredbe.
35 U ovom slučaju, valja istaknuti da tužitelj načelno može pred nadležnim nacionalnim sudovima osporavati postupovne akte EPPO‑a iz članka 42. stavka 1. Uredbe 2017/1939 i u tom se kontekstu pozvati na nezakonitost tog članka. Sud će, ako mu nacionalni sud uputi pitanje o tome, trebati odlučiti o valjanosti navedenog članka 42. te, ovisno o slučaju, o valjanosti Unutarnjeg poslovnika s obzirom na Uredbu 2017/1939 i druge odredbe prava Unije na koje se tužitelj poziva u svojoj tužbi.
36 S obzirom na prethodno navedeno, valja prihvatiti prvi argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je istaknuo EPPO i, posljedično, njegov prigovor nedopuštenosti te stoga odbaciti ovu tužbu zbog nenadležnosti Općeg suda da o njoj odlučuje, a da pritom nije potrebno odlučiti, osim toga, o zahtjevu u vezi s odredbama Unutarnjeg poslovnika Ureda europskog javnog tužitelja, koji se odnosi na meritum spora.
37 U skladu s člankom 144. stavkom 3. Poslovnika, kad tuženik podnese prigovor nedopuštenosti ili nenadležnosti iz članka 130. stavka 1. navedenog Poslovnika, o zahtjevu za intervenciju odlučuje se tek nakon odbijanja prigovora ili odgode odlučivanja o njemu do odluke o meritumu. Usto, u skladu s člankom 142. stavkom 2. tog Poslovnika, intervencija gubi svoju svrhu, među ostalim, kad je tužba proglašena nedopuštenom. U ovom slučaju, budući da je tužba u cijelosti odbačena zbog nenadležnosti Općeg suda, obustavlja se postupak o zahtjevima za intervenciju Vijeća Europske unije, Europske komisije i Europskog parlamenta.
Troškovi
38 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove EPPO‑a, u skladu s njegovim zahtjevom, uz iznimku troškova povezanih sa zahtjevima za intervenciju.
39 U skladu s člankom 144. stavkom 10. Poslovnika, ako je glavni postupak završio prije odlučivanja o zahtjevu za intervenciju, podnositelj zahtjeva za intervenciju i glavne stranke snose svatko vlastite troškove povezane sa zahtjevom za intervenciju. Stoga će tužitelj, EPPO, Vijeće, Komisija i Parlament snositi svatko vlastite troškove povezane sa zahtjevima za intervenciju.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (deseto vijeće)
rješava:
1. Tužba se odbacuje.
2. Obustavlja se postupak o zahtjevima za intervenciju koje su podnijeli Vijeće Europske unije, Europska komisija i Europski parlament.
3. Victor‑Constantinu Stanu nalaže se snošenje vlastitih troškova, kao i troškova EPPO‑a, osim troškova povezanih sa zahtjevima za intervenciju.
4. V.-C. Stan, EPPO, Vijeće, Komisija i Parlament snosit će vlastite troškove povezane sa zahtjevima za intervenciju.
U Luxembourgu 15. prosinca 2023.