PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo vijeće)
od 28. lipnja 2016.(*)
„Tržišno natjecanje — Zabranjeni sporazumi — Portugalsko i španjolsko tržište telekomunikacija — Klauzula o zabrani tržišnog natjecanja na iberskiberskom tržištu unesena u ugovor za stjecanje Telefónice udjela koji je Portugal Telecom imao u brazilskom operateru mobilne telefonije Vivo — Pravna zaštita‚ u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno’ — Povreda s obzirom na cilj — Akcesorno ograničenje — Samostalnost tužiteljeva djelovanja — Moguće tržišno natjecanje — Povreda s obzirom na učinke — Izračun iznosa novčane kazne — Zahtjev za saslušanje svjedoka”
U predmetu T‑216/13,
Telefónica, S. A., sa sjedištem u Madridu, koje zastupaju J. Folguera Crespo, P. Vidal Martínez i E. Peinado Iríbar, abogados
tužitelj,
protiv
Europske Komisije, koju zastupaju C. Giolito i C. Urraca Caviedes, u svojstvu agenata
tuženika,
povodom, kao prvo, zahtjeva za poništenje Odluke Komisije C(2013) 306 final od 23. siječnja 2013. o postupku primjene članka 101. UFEU‑a (predmet COMP/39.839 — Telefónica/Portugal Telecom), i podredno, zahtjeva za smanjenje novčane kazne,
OPĆI SUD (drugo vijeće)
u sastavu M. E. Martins Ribeiro (izvjestiteljica), predsjednica, i S. Gervasoni i L. Madise, suci;
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 19. svibnja 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Ovaj spor koji se odnosi na Odluku Komisije C(2013) 306 final od 23. siječnja 2013. o postupku primjene članka 101. UFEU‑a (predmet COMP/39.839 — Telefónica/Portugal Telecom) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) proizlazi iz jedne klauzule članka 9. (u daljnjem tekstu: klauzula) sporazuma o kupoprodaji dionica (u daljnjem tekstu: sporazum) koji su potpisali tužitelj, društvo Telefónica, S. A. (u daljnjem tekstu: Telefónica), i društvo Portugal Telecom SGPS, S. A. (u daljnjem tekstu: društvo PT) dana 28. srpnja 2010., čiji je predmet isključiva kontrola društva Telefónica nad brazilskim operaterom mobilne telefonije Vivo Participações, S. A. (u daljnjem tekstu: Vivo). Klauzula glasi kako slijedi (uvodna izjava 1. pobijane odluke):
„Deveto — Zabrana tržišnog natjecanja
U mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno stranke se suzdržavaju od sudjelovanja ili ulaganja, izravno ili neizravno putem društva kćeri, u bilo koji projekt iz telekomunikacijskog sektora (uključujući usluge fiksne i mobilne telefonije, pristup internetu i televizijske usluge, osim ulaganja ili djelatnosti koje su trenutačno u tijeku ili će se realizirati od ovog datuma), koji se može smatrati konkurentnim u odnosu na drugu stranku na iberskiberskom tržištu tijekom razdoblja koje počinje od datuma zatvaranja [od konačnog zaključenja transakcije, odnosno] (27. rujna 2010.) do 31. prosinca 2011.“
2 S obzirom na klauzulu i okolnosti (ekonomski i pravni kontekst u koji je smješten ovaj predmet i ponašanje stranaka), Europska komisija je smatrala, u skladu sa svojim prethodnim zaključkom u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku od 21. listopada 2011., da klauzula odgovara sporazumu o podjeli tržišta koji ima za cilj ograničiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu, što predstavlja povredu članka 101. UFEU‑a (uvodne izjave 2. i 434. pobijane odluke).
I – Prikaz društva Telefónica i društva PT
3 Društvo Telefónica, nekadašnji državni telekomunikacijski monopolist u Španjolskoj, u potpunosti je privatiziran 1997. godine i najveći je telekomunikacijski operater u Španjolskoj. Društvo Telefónica postalo je međunarodno prisutno u raznim zemljama Europske unije, Latinske Amerike i Afrike, i jedno je od najvećih europskih telekomunikacijskih grupacija (uvodne izjave 12. i 16. pobijane odluke).
4 Kada je donesena Odluka koja je predmet ovog spora, društvo Telefónica imalo je 2 % kapitala društva PT. U trenutku odvijanja činjenica iz kojih proizlazi navedena Odluka, društvo Telefónica imalo je manjinski udjel u društvu Zon Multimedia (u daljnjem tekstu: Zon), koje je konkurent društvu PT i posluje u sektoru elektroničkih komunikacija te koje je nastalo odvajanjem društva PT Multimedia od njegova matičnog društva PT, koje je provedeno u studenom 2007. Osim udjela u portugalskim društvima, društvo Telefónica uspostavilo je izravnu prisutnost u Portugalu putem dvaju društava kćeri i portugalske podružnice jednog od njih (uvodne izjave 18. do 20. i uvodna izjava 215. pobijane odluke).
5 Osim toga, društvo Telefónica imenovalo je, ovisno o datumu, jednog ili dva člana upravnog odbora društva PT. Na datum na koji je konačno zaključena kupnja društva Vivo, odnosno, 27. rujna 2010. (vidjeti točku 25. ove presude), društvo Telefónica imenovalo je dva člana upravnog odbora društva PT (bilješka 67. pobijane odluke).
6 Grupacija Portugal Telecom osnovana je 1994. godine nakon spajanja triju javnih društava te je privatizirana u pet faza u razdoblju od 1995. do 2000. Na kraju pete i posljednje faze privatizacije 2000. godine, portugalska je država imala 500 dionica A kategorije (u daljnjem tekstu: povlaštene dionice) kojima su joj bila dodijeljena određena posebna prava, među kojima i pravo na veto u slučaju statutarnih izmjena i drugih važnih odluka. Dana 12. prosinca 2000. društvo Portugal Telecom, S. A., postalo je holding društvo i preimenovano je u društvo PT (uvodne izjave 21., 22. i 23. pobijane odluke).
7 Društvo PT prvi je telekomunikacijski operater u Portugalu i strateški je prisutan u drugim zemljama, posebno u Brazilu i Subsaharskoj Africi. Glavna imovina društva PT u Brazilu sastojala se od udjela od 50 % u zajedničkom poduzetniku kojeg je kontrolirao društvo Vivo do trenutka u kojem je potonje društvo kupilo društvo Telefónica. Nakon prijenosa svojeg udjela u društvu Vivo, društvo PT je 28. srpnja 2010. osnovalo strateško partnerstvo s društvom Oi, jednim od glavnih pružatelja usluga elektroničkih komunikacija u Brazilu (uvodne izjave 24. i 25. pobijane odluke).
8 Društvo PT 2010. prenijelo je svoj udio od 0,20 % u društvu Telefónica i ne kontrolira nijedno španjolsko društvo. Pruža telekomunikacijske usluge svojim multinacionalnim portugalskim klijentima koji posluju na španjolskom tržištu, koristeći se mrežama drugih operatera, osobito mrežama društva Telefónica (uvodne izjave 27., 28. i 233. pobijane odluke).
II – Pregovori i potpisivanje sporazuma
9 Društvo Vivo jedan je od glavnih operatera mobilnih telekomunikacija u Brazilu. U trenutku potpisivanja sporazuma 28. srpnja 2010., društvo Telefónica i društvo PT skupno su kontrolirali društvo Vivo putem investicijskog društva Brasilcel NV registriranog u Nizozemskoj (uvodna izjava 33. pobijane odluke).
10 Društvo Telefónica je 6. svibnja 2010. objavilo javnu ponudu za neprijateljsko preuzimanje 50 % udjela u društvu Brasilcel u vrijednosti od 5,7 milijardi eura, koji je tada bio u vlasništvu društva PT. Ta ponuda je, među ostalim, sadržavala odredbu u skladu s kojom „društvo Telefónica neće društvu Portugal Telecom nametnuti nikakvu obvezu nenatjecanja ili zabranu vrbovanja.“ Tu prvu ponudu jednoglasno su odbili članovi upravnog odbora društva PT (uvodne izjave 35. i 36. pobijane odluke).
11 Nakon sastanka koji su stranke održale 31. svibnja 2010., dana 1. lipnja 2010. u 2.53 sati, društvo PT elektroničkom je poštom društvu Telefónica poslalo nacrt druge ponude za kupnju njegovog udjela u društvu Vivo. Klauzula je po prvi put uvedena u navedeni nacrt (uvodna izjava 38. pobijane odluke).
12 Prvi nacrt klauzule glasio je kako slijedi (uvodna izjava 39. pobijane odluke):
„Zabrana tržišnog natjecanja
Stranke se suzdržavaju od sudjelovanja ili ulaganja, izravno ili neizravno putem društva kćeri, u bilo koji projekt iz telekomunikacijskog sektora (uključujući usluge fiksne i mobilne telefonije, pristup internetu i televizijske usluge) koji može biti konkurentan u odnosu na drugu stranku na iberskiberskom tržištu tijekom razdoblja koje počinje na datum potpisivanja ovog sporazuma i završava: (i) 31. prosinca 2011. ili (ii) na datum stvarnog prijenosa posljednjeg dijela alternativnih dionica B.“
13 U poruci elektroničke pošte upućenoj društvu PT 1. lipnja 2010. u 12.21 sati, društvo Telefónica predložilo je izmjenu klauzule uključenjem izraza „osim ulaganja ili djelatnosti koje su već u tijeku na dan potpisivanja ovog sporazuma“ kako bi iz područja primjene te klauzule isključilo djelatnosti koje je svaka od stranaka obavljala na nacionalnom tržištu druge stranke. Navedena izmjena uključena je u drugu ponudu od 1. lipnja 2010. (uvodna izjava 40. pobijane odluke).
14 U drugoj je ponudi osim prvog nacrta klauzule bilo predviđeno povećanje cijene do 6,5 milijardi eura, opcija otkupa u korist društva PT, na temelju koje je potonje društvo moglo otkupiti svoje dionice u vlasništvu društva Telefónica, te obveza društva Telefónica da će kupiti dionice koje je društvo PT imalo u društvu Dedic SA, brazilskom operateru pozivnog centra. S druge strane, u drugoj je ponudi bilo predviđeno da društvo Telefónica neće „društvu Portugal Telecom nametnuti nikakvu obvezu nenatjecanja ili zabranu vrbovanja“, što je već bilo predviđeno u prvoj ponudi (uvodne izjave 41. i 42. pobijane odluke).
15 U večernjim satima 1. lipnja 2010. upravni odbor društva PT priopćio je da smatra da u drugoj ponudi koju je dalo društvo Telefónica nije odražena stvarna vrijednost društva Vivo. Međutim, odbor je odlučio da će o tome zadnju riječ imati Glavna skupština 30. lipnja 2010. (uvodna izjava 45 pobijane odluke).
16 Stranke su objavile drugu ponudu na svojim internetskim stranicama i o njoj su obavijestile španjolska i portugalska burzovna tijela. Osim toga, sadržaj klauzule uključene u drugu ponudu objavljen je i u letku koji je upravni odbor društva PT podijelio svojim dioničarima 9. lipnja 2010. radi pripreme za Glavnu skupštinu tih dioničara predviđenu za 30. lipnja 2010. (uvodne izjave 128. i 129. pobijane odluke).
17 Društvo Telefónica 29. lipnja 2010. dostavilo je treću ponudu u iznosu od 7,15 milijardi eura koja je uključivala iste uvjete kao i druga ponuda (uvodna izjava 46. pobijane odluke).
18 Redovna glavna skupština društva PT usvojila je 30. lipnja 2010. treću ponudu koju je dalo društvo Telefónica. Međutim, portugalska vlada ostvarila je pravo iz povlaštenih dionica koje je imala u društvu PT (vidjeti točku 6. ove presude) kako bi blokirala transakciju, a društvo Telefónica produljilo je treću ponudu do 16. srpnja 2010. (uvodne izjave 47. i 48. pobijane odluke).
19 U svojoj presudi od 8. srpnja 2010., Komisija/Portugal (C‑171/08, EU:C:2010:412), Sud je utvrdio da Portugalska Republika nije ispunila svoje obveze koje ima na temelju članka 56. UEZ‑a jer u društvu PT ima posebna prava u korist države i drugih osoba javnog prava, poput onih predviđenih statutom navedenog društva, koja su dodijeljena u vezi s povlaštenim dionicama države u društvu PT (uvodna izjava 50. pobijane odluke).
20 Društvo PT 16. srpnja 2010. zatražilo je od društva Telefónica da produlji svoju ponudu do 28. srpnja 2010, ali društvo Telefónica je to odbilo i ponuda je istekla (uvodna izjava 51. pobijane odluke).
21 Dana 27. srpnja 2010. održan je još jedan sastanak društava PT i Telefónica na kojem je društvo Telefónica predložilo društvu PT da, s jedne strane, doda izraz „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“ na početak klauzule i da, s druge strane, odredi trajanje klauzule od „datuma [konačnog zaključenja transakcije, odnosno, 27. rujna 2010.] do 31. prosinca 2011.“ (uvodne izjave 52. i 53. pobijane odluke).
22 Društva Telefónica i PT sklopila su 28. srpnja 2010. sporazum na temelju kojeg je društvo Telefónica preuzelo isključivu kontrolu nad društvom Vivo stjecanjem 50 % kapitala društva Brasilcel po cijeni od 7,5 milijardi eura (uvodna izjava 54 pobijane odluke).
23 U članku 9. sporazuma bila je sadržana sljedeća klauzula (uvodna izjava 55. pobijane odluke):
„Deveto — Zabrana tržišnog natjecanja
U mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno, obje stranke suzdržavaju se od sudjelovanja ili ulaganja, izravno ili neizravno putem društva kćeri, u bilo koji projekt iz telekomunikacijskog sektora (uključujući usluge fiksne i mobilne telefonije te usluge pristupa internetu i televizijske usluge, osim ulaganja ili djelatnosti koje su već u tijeku na dan potpisivanja ovog sporazuma) koji može biti konkurentan u odnosu na drugu stranku na iberskom tržištu tijekom razdoblja koje počinje na dan [konačnog zaključenja transakcije, odnosno, 27. rujna 2010.], a završava 31. prosinca 2011.“.
24 Za razliku od druge ponude ( navedena točka 14.), sporazumom više nije bila predviđena opcija otkupa u korist društva PT na temelju koje je potonje društvo moglo ponovno kupiti svoje dionice u vlasništvu društva Telefónica. Suprotno tome, kao prvo, sporazumom je, među ostalim, bila predviđena ostavka članova upravnog odbora društva PT koje je imenovalo društvo Telefónica (članak 3. stavak 6. sporazuma), kao drugo, plan industrijskog udruživanja obaju poduzetnika (članak 6. sporazuma) pod uvjetom da ti poduzetnici ne budu međusobno konkurentni u Brazilu (članak 7. sporazuma) i, kao treće, mogućnost kupnje brazilskog društva Dedic specijaliziranog za pružanje usluga pozivnih centara od strane društva Telefónica (članak 10. sporazuma) (uvodne izjave 56. do 61. pobijane odluke).
25 Konačno zaključenje transakcije provedeno je 27. rujna 2010. na temelju „javnobilježničke isprave o prijenosu dionica“ i „potvrđujuće javnobilježničke isprave“ (uvodna izjava 63. pobijane odluke).
26 Dana 28. srpnja 2010., na datum potpisivanja sporazuma, društvo PT priopćilo je i da je tog istog dana sklopilo memorandum o suglasnosti kojim su utvrđena pravila primjenjiva na osnivanje strateškog udruženja s grupacijom Oi (vidjeti točku 7. ove presude) te da očekuje da će kupiti 22,38 % udjela u grupaciji Oi kako bi mogao steći važnu ulogu u upravljanju potonjom grupacijom (uvodna izjava 62. pobijane odluke).
27 Agência National de Telecommunicações (Anatel, brazilsko regulatorno tijelo za telekomunikacije) i Conselho Administrativo de Defensa Econômica (CADE, brazilsko tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja) obaviješteni su 29. srpnja 2010. i 18. kolovoza 2010. o transakciji Vivo, a društvo Telefónica potvrdilo je u jednom članku u tisku koji je objavljen 23. kolovoza 2010., da je u sporazum uključena klauzula o zabrani tržišnog natjecanja (uvodne izjavne 103., 130. i 491. pobijane odluke).
III – Činjenice nastale nakon sklapanja sporazuma
28 Društva Telefónica i PT obavila su 26. i 29. listopada 2010. dva telefonska razgovora (uvodne izjave 113. i 124. pobijane odluke).
29 Budući da je Komisija pokrenula predsudski postupak 19. siječnja 2011. (vidjeti točku 31. ove presude), društva Telefónica i PT potpisala su 4. veljače 2011. sporazum o brisanju klauzule (uvodna izjava 125. pobijane odluke) koji je glasio kako slijedi:
„Preambula:
Budući da su 28. lipnja 2010. društva [PT] i Telefónica sklopila sporazum (u daljnjem tekstu: sporazum) na temelju kojeg je društvo [PT] društvu Telefónica prodalo 50 % (pedeset) posto kapitala u nizozemskom društvu [Brasilcel] (u daljnjem tekstu: Brasilcel ili društvo).
Budući da je u članku 9. sporazuma bila sadržana klauzula o zabrani tržišnog natjecanja na temelju koje, u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno, stranke se obvezuju [su se obvezale] da međusobno neće konkurirati na iberskom tržištu od datuma zaključenja transakcije (kao što je definiran u sporazumu) do 31. prosinca 2011.
Budući da su stranke prethodno osmislile članak 9. sporazuma u okviru moguće opcije otkupa u korist društva PT njegovih dionica koje su u tom trenutku bile u vlasništvu društva Telefónica i da je navedeni članak zadržan u konačnom sporazumu pod uvjetom da je u skladu sa zakonom, bez obzira na to što je in fine navedena opcija napuštena.
Budući da stranke žele u pisanom obliku izraziti činjenicu da navedeni članak 9. nije primjenjiv, da se nikada nije proveo u praksi i da posljedično nije proizveo nikakav učinak na odnosne poslovne odluke stranaka.
Budući da je društvu Telefónica i društvu PT 24. siječnja 2011. i 21. siječnja 2011. priopćeno da je Europska komisija pokrenula formalni postupak protiv njih u vezi s navedenim člankom 9.
S obzirom na prethodno navedeno, stranke se usuglašavaju kako slijedi:
Članak 1. Izmjena sporazuma i ukidanje prava
Sporazum se mijenja potpunim brisanjem njegova članka 9. Navedeni se članak smatra ništavim i nepostojećim.
Stranke su neopozivo i konačno suglasne da se na temelju članka 9. ne mogu dodjeljivati prava niti nametati obveze strankama ili trećim osobama.
Članak 2. Primjenjivo pravo
Ovaj sporazum i sporovi koji se odnose na njegovu provedbu ili posljedice bilo kakve povrede njegovih odredbi uređeni su portugalskim pravom i tumače se u skladu s tim pravom.“
IV – Postupak pred Komisijom
30 Španjolsko tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja otkrilo je predmetnu klauzulu u rujnu 2010. godine te je o tome obavijestilo portugalsko tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja i Komisiju. Odlučeno je da će Komisija provesti istragu (uvodna izjava 3. pobijane odluke).
31 Komisija je 19. siječnja 2011. pokrenula postupak protiv društava Telefónica i PT na temelju članka 11. stavka 6. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. UFEU‑a] i [102. UFEU‑a] (SL 2003, L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) i članka 2. stavka 1. Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101. UFEU‑a] i [102. UFEU‑a] (SL 2004, L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.) (uvodna izjava 5. pobijane odluke).
32 U okviru istrage Komisija je 5. siječnja, 1. travnja, 25. svibnja, 10. lipnja i 24. lipnja 2011., kao i 5. rujna 2012., strankama uputila zahtjeve za podacima na temelju članka 18. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, a 20. travnja 2011. ih je uputila i nekim multinacionalnim klijentima stranaka. Osim toga, 17. ožujka i 8. rujna 2011. te 27. rujna 2012. održani su sastanci s društvom PT, a 21. ožujka i 7. rujna 2011. te 27. rujna 2012. s društvom Telefónica (uvodna izjava 6. pobijane odluke).
33 Komisija je 21. listopada 2011. donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, 4. studenoga 2011. stranke su dobile pristup spisu, a 7. studenoga 2011. primile su odgovarajuće dokumente. Društva Telefónica i PT 13. siječnja 2012. odgovorila su na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama, ali nisu zatražila saslušanje (uvodne izjave 7., 8. i 9. pobijane odluke).
34 Komisija je 23. siječnja 2013. donijela pobijanu odluku.
Pobijana odluka
35 Komisija je istaknula da se predmet iz kojeg proizlazi pobijana odluka odnosi na klauzulu iz sporazuma (točke 1., 22. i 23. ove presude) (uvodna izjava 1. pobijane odluke).
36 Komisija je objasnila da je s obzirom na klauzulu i okolnosti (ekonomski i pravni kontekst u koji je smješten navedeni predmet i ponašanje stranaka) u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama utvrdila da je klauzula istovjetna sporazumu o podjeli tržišta koji ima za cilj ograničiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu, što predstavlja povredu članka 101. UFEU‑a. Komisija dodaje da je taj zaključak potvrdila u pobijanoj odluci (uvodna izjava 2. pobijane odluke).
37 Kao prvo, Komisija je analizirala činjenično stanje u pregovorima stranaka koji su doveli do uključivanja klauzule u konačnu inačicu sporazuma, okolnosti nakon potpisivanja sporazuma (vidjeti točke 10. do 29. ove presude) te argumentaciju stranaka o navedenom stanju i okolnostima (uvodne izjave 29. do 130. pobijane odluke).
38 Kao drugo, s obzirom na područje primjene klauzule i referentna tržišta, Komisija je smatrala da se, s obzirom na tekst (točke 1. i 23. ove presude), klauzula odnosi na bilo koji projekt u području usluga elektroničkih komunikacija, pod uvjetom da stranke pružaju ili mogu pružati tu uslugu. Prema tome, klauzulom su, kao što to proizlazi iz njezina teksta, obuhvaćene usluge fiksne i mobilne telefonije, usluge pristupa internetu i televizijske usluge, kao i usluge radiodifuzije koje se smatraju komunikacijskim uslugama, iako nisu navedene u klauzuli. Međutim, Komisija je navela da su, u skladu s tekstom klauzule, iz njezina područja primjene isključene sve djelatnosti koje su se obavljale i sva ulaganja koja su provedena prije potpisivanja sporazuma, to jest, 28. srpnja 2010. (uvodne izjave 132. do 136. i uvodna izjava 185. pobijane odluke).
39 U vezi s potonjim aspektom, Komisija je navela da su svjetske telekomunikacijske usluge i usluge međunarodnog prijenosa na veliko bile isključene iz opsega primjene klauzule, s obzirom na to da su na datum potpisivanja sporazuma obje stranke bile prisutne na tržištima navedenih usluga na Iberskom poluotoku (uvodne izjave 173., 174., 184. i 185. pobijane odluke).
40 Što se tiče geografskog dosegaklauzule, Komisija je protumačila upućivanje na „ibersko tržište“ kao upućivanje na španjolsko i portugalsko tržište. S obzirom na poslovne djelatnosti stranaka, koje su se sastojale u prisutnosti na većini tržišta elektroničkih komunikacija u matičnim državama svake od stranaka, te od slabe ili čak nikakve prisutnosti u matičnoj državi druge stranke (vidjeti točke 3. do 8. ove presude), Komisija je utvrdila da se u slučaju društva Telefónica zemljopisno područje primjene klauzule odnosi na Portugal, a u slučaju društva PT na Španjolsku (uvodne izjave 137. do 140. pobijane odluke).
41 Stoga, Komisija je zaključila da se klauzula primjenjuje na sva tržišta elektroničkih telekomunikacija i televizijskih usluga u Španjolskoj i Portugalu, osim na tržišta pružanja svjetskih telekomunikacijskih usluga i usluga međunarodnog prijenosa na veliko (uvodna izjava 185. pobijane odluke).
42 Kao treće, prema mišljenju Komisije, neupitno je to da klauzula predstavlja sporazum u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a jer se radi o pisanom sporazumu koji su sklopile stranke, čije se postojanje ne može poreći i koji je, osim toga, bio predmet javnobilježničke isprave u čijoj je preambuli navedeno da se ispravi prilaže primjerak sporazuma (uvodna izjava 237. pobijane odluke).
43 Kao prvo, s obzirom na sudsku praksu o ograničenjima tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, nakon što je analizirala navode stranaka, Komisija je utvrdila da klauzula predstavlja ograničenje s obzirom na cilj uzimajući u obzir tekst sporazuma, ciljeve koji su se željeli postići klauzulom, ekonomski i pravni kontekst u koji je smještena klauzula, postupanje i stvarno ponašanje stranaka i, naposljetku, njihovu namjeru (uvodne izjave 238. do 242. i 243. do 356 pobijane odluke).
44 Stoga, što se tiče cilja klauzule, Komisija je zaključila da se, s obzirom na njezino područje primjene, klauzulom društvu PT zabranio ulazak na sva španjolska tržišta telekomunikacija, a društvu Telefónica proširenje ograničene prisutnosti na portugalskim tržištima telekomunikacija, i to tijekom cijelog razdoblja primjene klauzule, tako da umjesto da se međusobno natječu i postupaju kao konkurenti, što bi se inače očekivalo na otvorenom i konkurentnom tržištu, društva Telefónica i PT namjerno su se dogovorila da će u potpunosti ukloniti i ograničiti tržišno natjecanje na svojim odnosnim tržištima zbog čega klauzula predstavlja sporazum o podjeli tržišta (uvodna izjava 353. pobijane odluke).
45 U vezi s tim potonjim aspektom, Komisija je istaknula da je zbog klauzule i integracija u sektor elektroničkih komunikacija mogla kasniti jer je proces integracije navedenog tržišta bio ozbiljno doveden u pitanje da su dugogodišnji operateri, kao što su društva Telefónica i PT, ojačali svoju već jaku poziciju na tržištu sudjelovanjem u zabranjenim sporazumima s ciljem zaštite svojih domaćih tržišta i sprječavanja ulaska drugih operatera na ta tržišta (uvodne izjave 354. i 355. pobijane odluke).
46 Kao drugo, nakon što je u skladu sa sudskom praksom podsjetila, da je uzimanje u obzir konkretnih učinaka sporazuma suvišno kada je dokazano da to uzimanje u obzir predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, što je, prema mišljenju Komisije ovdje slučaj, Komisija je, međutim, u odgovoru na očitovanja stranaka navela, kao prvo, da su klauzulu ugovorila dva konkurenta tako da može proizvoditi protutržišne učinke; da se, osim toga, i kada bi se smatralo da klauzula ne može proizvoditi učinke, time ne bi spriječilo to da se ona smatra ograničenjem s obzirom na cilj jer ako je cilj sporazuma ograničiti tržišno natjecanje, za postojanje povrede je svejedno je li sklapanje sporazuma u ekonomskom interesu ugovornih stranaka ili ne, zbog čega je, stoga, potpuno nebitno to što se moglo dokazati da klauzula čiji je cilj ograničiti tržišno natjecanje nije proizvodila učinke u ekonomskom interesu društava Telefónica i PT i, naposljetku, da stranke nisu pružile nikakav dokaz o tome da su u Španjolskoj ili Portugalu počele obavljati nove djelatnosti na temelju kojih bi se mogla ograničiti primjena klauzule, što samo po sebi nije dokaz da se klauzula nije primjenjivala, ali je ukazivalo na to da se mogla primjenjivati (uvodne izjave 240. i 357. do 365 pobijane odluke).
47 Komisija je smatrala da treba smatrati to da u predmetnom slučaju nije bilo nužno dokazati postojanje negativnog učinka na tržišno natjecanje jer je dokazan protutržišni cilj klauzule pa nije bilo potrebno provesti detaljnu ocjenu svakog tržišta telekomunikacija o kojem je riječ, kao ni učinaka klauzule na ta tržišta (uvodna izjava 366. pobijane odluke).
48 Kao treće, Komisija je navela da se klauzula nije mogla analizirati kao akcesorno ograničenje transakcije Vivo jer se odnosi na ibersko tržište dok se transakcija Vivo odnosi na operatera čije je poslovanje ograničeno na Brazil, te da se klauzula nije mogla smatrati nužnom za provedbu transakcije (uvodne izjave 367. do 433. pobijane odluke).
49 S obzirom na sadržaj sporazuma (a posebno na tekst klauzule čija je narav djelomično ili u potpunosti neupitna), kao i na njegov gospodarski i pravni kontekst (na primjer, liberalizirana tržišta elektroničkih komunikacija) te na djelovanje i stvarno ponašanje stranaka (i osobito na to da su one same poništile klauzulu tek 4. veljače 2011. nakon što je 19. siječnja 2011. Komisija pokrenula postupak, a ne nakon telefonskih razgovora u listopadu 2010. kao što su navele), Komisija je zaključila da se klauzulom strankama nametnula obveza nenatjecanja i da predstavlja sporazum o podjeli tržišta s ciljem ograničavanja tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, što čini povredu članka 101. UFEU‑a (uvodna izjava 434. pobijane odluke).
50 Kao četvrto, Komisija je navela da klauzulom nisu ispunjeni zahtjevi utvrđeni u članku 101. stavku 3. UFEU‑a (uvodne izjave 436. do 446. pobijane odluke) i da se njome moglo utjecati na razmjene među državama člancima (uvodne izjave 447. do 453. pobijane odluke).
51 Kao peto, što se tiče trajanja povrede Komisija je zaključila da je povreda obuhvaćala razdoblje od datuma konačnog zaključenja transakcije, odnosno 27. rujna 2010. (vidjeti točku 25. ove presude) do datuma na koji je poništena klauzula, odnosno, 4. veljače 2011. (vidjeti točku 29. ove presude) (uvodne izjave 454. do 465. pobijane odluke).
52 Kao šesto, u pogledu izračuna iznosa novčanih kazni, Komisija je u pobijanoj odluci primijenila odredbe Smjernica o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006, C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku. poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) (u daljnjem tekstu: Smjernice).
53 Za utvrđivanje osnovnog iznosa novčane kazne Komisija je uzela u obzir vrijednost prihoda od prodaje usluga obuhvaćenih klauzulom kao što su određene u odjeljku 5. pobijane odluke (vidjeti točke 38. do 40. ove presude) i, osobito, za svaku je stranku uzela u obzir samo vrijednost prihoda od njihovih prodaja u njihovoj matičnoj zemlji (uvodne izjave 478. do 483. pobijane odluke).
54 Komisija je i podsjetila da je, općenito, uzela u obzir prodaju koju su poduzetnici ostvarili tijekom cijele zadnje godine u kojoj su sudjelovali u povredi, ali da je u tom slučaju povreda trajala manje od godinu dana i da se događala između 2010. i 2011. Stoga, Komisija je upotrijebila prodaju poduzetnikâ tijekom 2011. godine, koja je bila manja od one prodaje koje su stranke zabilježile 2010. godine (uvodna izjava 484. pobijane odluke).
55 Što se tiče težine povrede, koja određuje postotak vrijednosti prihoda od prodaje koji treba uzeti u obzir za određivanje osnovnog iznosa novčane kazne, Komisija je podsjetila da se povreda odnosila na sporazum o zabrani tržišnog natjecanja i podjeli španjolskog i portugalskog tržišta elektroničkih komunikacija i televizije te da su društva Telefónica i PT dugogodišnji operateri u svojim zemljama. Jednako tako, Komisija je dodala da je uzela u obzir činjenicu da stranke nisu tajile klauzulu (vidjeti točke 16. i 27. ove presude). S obzirom na te elemente, Komisija je smatrala da je postotak vrijednosti prihoda od prodaje koju treba uzeti u obzir 2 % za predmetne poduzetnike (uvodne izjave 489. do 491. i uvodna izjava 493. pobijane odluke).
56 Što se tiče trajanja povrede, Komisija je uzela u obzir da je povredom bilo obuhvaćeno razdoblje od 27. rujna 2010. (datum javnobilježničke ovjere i, stoga, konačnog zaključenja transakcije) do 4. veljače 2011. (datum sporazuma stranaka kojim je klauzula poništena) (uvodna izjava 492. pobijane odluke).
57 Komisija je smatrala da ne postoje otegotne okolnosti i da je datum na koji je poništena klauzula, 4. veljače 2011., olakotna okolnost s obzirom na to da je proteklo samo šesnaest dana od pokretanja postupka i 30 dana od slanja strankama prvog zahtjeva za podacima. S druge strane, budući da klauzula nije bila tajna, Komisija je smatrala da je osnovni iznos novčane kazne koja se trebala odrediti strankama bilo potrebno smanjiti za 20 % (uvodne izjave 496., 500. i 501. pobijane odluke).
58 Konačni iznos novčanih kazni društva Telefónica je 66 894 000 eura, a društva PT, 12 290 000 eura (uvodna izjava 512. pobijane odluke). Komisija je navela da navedeni iznos ne prelazi 10 % ukupnih prihoda koje je ostvario svaki predmetni poduzetnik zasebno (uvodne izjave 510. i 511 pobijane odluke).
59 Izreka pobijane odluke glasi kako slijedi:
„Članak 1.
Društva [Telefónica] i [PT] povrijedila su članak 101. [UFEU‑a] jer su sudjelovala u sporazumu o zabrani tržišnog natjecanja koji je sadržan u članku 9. sporazuma koji su sklopila predmetna društva 28. srpnja 2010.
Povreda je trajala od 27. rujna 2010. do 4. veljače 2011.
Članak 2.
Za povredu opisanu u članku 1. određuju se sljedeće novčane kazne:
(a) [Telefónica]: 66 894 000 eura
(b) [PT]: 12 290 000 eura
[…]“.
Postupak i zahtjevi stranaka
60 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda, tužitelj je 9. travnja 2013. pokrenuo ovaj postupak.
61 Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (drugo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka i u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 64. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. postavio je Komisiji pitanje u pisanom obliku kako bi Komisija na njega odgovorila na raspravi.
62 Tužitelj je 31. ožujka 2015. podnio zahtjev za saslušanje svjedoka, koji je u tužbi naveo kao „dodatni zahtjev“. Komisija je 24. travnja 2015. podnijela svoja očitovanja o navedenom zahtjevu.
63 Saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja i na pisano pitanje, koja je postavio Opći sud na raspravi 19. svibnja 2015.
64 Tužitelj zahtijeva od Općeg suda da:
– poništi članke 1. i 2. pobijane odluke u dijelu u kojem se odnose na njega;
– podredno, proglasi članak 2. pobijane odluke djelomično ništavim i smanji iznos određene kazne „zbog razloga navedenih u ovoj tužbi ili zbog razloga koje Opći sud može ispitati“.
– Komisiji naloži snošenje troškova tužitelja nastalih u ovom postupku.
65 Komisija zahtijeva od Općeg suda da:
– odbije tužbu,
– naloži tužitelju snošenje troškova.
66 Tužitelj je na raspravi naveo da je, kada je u svojem drugom zahtjevu zatražio da se „članak 2. pobijane odluke proglasi djelomično ništavim“, zahtijevao djelomično poništenje pobijane odluke. Jednako tako, naveo je da zahtijeva samo navedeno djelomično poništenje zbog razloga navedenih u tužbi i da je formulacija „ili zbog [razloga] koje Opći sud može ispitati“ uobičajena formulacija u španjolskom pravu.
Pravo
I – Dopuštenost
67 Komisija najprije osporava dopuštenost određenih priloga priloženih tužbi, dok tužitelj dovodi u pitanje dopuštenost upućivanja Komisije u njezinim podnescima na usporednu tužbu koju je društvo PT podnijelo protiv pobijane odluke u predmetu T‑208/13, Portugal Telecom/Komisija.
A – Dopuštenost određenih priloga tužbi
68 Komisija ističe da neki prilozi koje je tužitelj priložio svojoj tužbi nisu dostavljeni tijekom predsudskog postupka i da ih zato treba proglasiti nedopuštenima. Radi se o prilozima A.25, A.37, A.55, A.56, A.57, A.58, A.59, A.60, A.61, A.62, A.63, A.65, A.67, A.69, A.70, A.71, A.72, A.74, A.75, A.76, A.77, A.78, A.79, A.80, A.81, A.82 i A.83, i člancima iz tiska nabrojanim u Prilogu A.70 koji nisu bili navedeni u administrativnom spisu, odnosno prilozima A.19, A.28, A.41, A.44, A.45, A.46, A.47, A.48, A.49, A.51 i A.53 te nekim dijelovima priloga A.9, A.11, A.12, A.13, A.14, A.16, A.18, A.20, A.21, A.22, A.23, A.27, A.29, A.30, A.38, A.39, A.40, A.43 i A.52.
69 Što se tiče priloga navedenih u potporu tužbenim razlozima kojima se dovodi u pitanje dokazivanje povrede, Komisija tvrdi da su nedopušteni jer se zakonitost nekog akta Unije mora ocijeniti prema činjeničnim i pravnim elementima prisutnima na datum donošenja akta. Osim toga, prema mišljenju Komisije zakonitost odluke treba ispitati, u načelu, na temelju činjeničnih i pravnih elemenata koje su navele stranke u predsudskom postupku.
70 Što se tiče priloga podnesenih u potporu tužbenih zahtjeva kojima se osporava iznos novčane kazne, Komisija navodi da, iako je točno da Opći sud temeljem svoje neograničene nadležnosti može pri ocjeni iznosa novčane kazne uzeti u obzir dodatne informacije koje nisu navedene u pobijanoj odluci, tu mogućnost, s obzirom na načelo pravne sigurnosti treba, u načelu, ograničiti na razmatranje podataka koji prethode navedenoj odluci i s kojima je Komisija mogla biti upoznata u trenutku njezina donošenja. Naime, prema mišljenju Komisije, to nije slučaj Priloga A.76 (izvješće od 4. travnja 2013.), A.77, A.80, A.81 (izvještaj i niz dokumenata od 5. travnja 2013.) i, na kraju, Priloga A.82 (dokument od 8. travnja 2013.).
71 Konačno, u pogledu pravnih izvještaja, odnosno, priloga A.69 i A.76., Komisija tvrdi da pravna pitanja sadržana u potonjim prilozima moraju biti navedena u samom tekstu podnesaka ili barem dostatno utvrđena u navedenim podnescima. Što se tiče gospodarskih izvještaja, odnosno, priloga A.75 i A.77, prema mišljenju Komisije, iz sudske prakse proizlazi da oni nisu relevantni jer se radi o ograničavajućim sporazumima s obzirom na cilj čije je postojanje nesporno utvrđeno.
72 Međutim, Komisija je na raspravi navela da pravni izvještaji nisu nedopušteni ako su aspekti prava koji su se namjeravali prikazati u tim izvještajima bili dovoljno precizno utvrđeni u podnescima i priznala je, u odgovoru na pitanje Općeg suda, da se to dogodilo u predmetnom slučaju, s obzirom na to da se tuženik pozivao na prilično precizne aspekte predmetnih izvještaja u potporu elemenata koji su jasno utvrđeni u njegovoj argumentaciji u točkama 78., 83., 85., 90. i 94. te u bilješci na dnu stranice 167. tužbe. Jednako tako, Komisija je navela da se nije pozvala na sudsku praksu u skladu s kojom gospodarski izvještaji nisu relevantni kada se radi o ograničavajućim sporazumima s obzirom na cilj čije je postojanje utvrđeno da bi se osporila dopuštenost navedenih izvještaja, nego kako bi istaknula da te sporazume nije potrebno uzeti u obzir za analizu merituma povrede.
73 Prema mišljenju tužitelja, Komisija pogrešno tumači sudsku praksu. Prema mišljenju tužitelja, nedopuštenima se smatraju samo činjenični ili pravni elementi nakon datuma donošenja Odluke, što nije slučaj priloga koje Komisija pokušava odbaciti jer ne odgovaraju okolnostima koje su prethodile Odluci. Osim toga, prema mišljenju tužitelja, također su dopušteni ekonomski i pravni izvještaji koji su posebno pripremljeni s ciljem pobijanja Odluke.
74 Priloge čija se dopuštenost osporava treba podijeliti na one priloge koji su dostavljeni u okviru pobijanja dokazivanja povrede i one priloge koji su dostavljeni u okviru pobijanja iznosa novčane kazne.
75 Najprije valja iznijeti određena razmatranja. Kao prvo, treba napomenuti da se među osporenim prilozima nalaze sljedeći prilozi koji su podneseni radi pobijanja dokaza o povredi, a to su prilozi A.25, A.37, A.55, A.56, A.57, A.58, A.59, A.60, A.61, A.62, A.63, A.65, A.67, A.69, A.70, A.71, A.72, A.74, A.75, A.76, A.77, A.78 i A.79, te članci iz tiska navedeni u Prilogu A.70.
76 Kao drugo, za početak treba istaknuti da su prilozi A.56 (sažeta tablica kontakt podataka savjetnika i zastupnika društava Telefónica i PT tijekom pregovora o transakciji), A.69 (mišljenje koje je iznijela osoba M. P. temeljem portugalskog prava), A.70 (sažeta tablica članaka iz tiska navedenih u tužbi), A.71 (potvrda koju je izdala Odvjetnička komora u Madridu u pogledu disciplinskih mjera), A.75 (izvještaj društva PWC), A.76 (izvještaj o brazilskom pravu koji je sastavio D. W. C. A.) i A.77 (izvještaj društva S. & R.) posebno su pripremljeni s ciljem pobijanja pobijane odluke. Međutim, iz argumentacije koju Komisija izlaže u svojem odgovoru na repliku proizlazi da Komisija ne osporava dopuštenost dokaza koji su uslijedili nakon pobijane odluke i koji su posebno pripremljeni s ciljem pobijanja ili obrane navedene odluke.
77 Nadalje, valja napomenuti da, kao što je i sama priznala na raspravi, Komisija ne može osporiti ni dopuštenost pravnih izvještaja koji su posebno pripremljeni s ciljem pobijanja pobijane odluke, odnosno priloge A.69 (mišljenje koje je iznijela osoba M. P. temeljem portugalskog prava) i A.76 (izvještaj o brazilskom pravu koji je sastavio D. W. C. A.), s obrazloženjem da, u mjeri u kojoj su u prilozima sadržani pravni elementi na kojima se temelje neki tužbeni razlozi, takvi elementi trebaju biti navedeni u samom tekstu podneska kojem se prilažu ili barem dostatno utvrđeni u navedenom podnesku. Naime, u predmetnom slučaju, pravni elementi navedeni u pravnim izvještajima dostatno su utvrđeni u podnescima tužitelja (vidjeti točku 72. ove presude). U tim okolnostima, priloge A.69. i A.76. treba proglasiti dopuštenima.
78 Konačno, kao što je Komisija također priznala na raspravi (vidjeti točku 72. ove presude), to je slučaj i gospodarskih izvještaja koji su posebno pripremljeni s ciljem pobijanja pobijane odluke, odnosno priloga A.75. (izvještaj društva PWC) i A.77. (izvještaj društva S.& R.), s obzirom na to da je pitanje relevantnosti tih izvještaja u slučaju ograničavajućih sporazuma s obzirom na cilj čije je postojanje nedvojbeno utvrđeno, koje je postavila Komisija očito povezano s meritumom spora pa mogući odgovor na to pitanje ne može biti odlučujući što se tiče dopuštenosti priloga.
79 Kao treće, za potrebe preciznog utvrđivanja ostalih priloga podnesenih s ciljem pobijanja dokaza povrede, čiju dopuštenost osporava Komisija zato što nisu dostavljeni tijekom predsudskog postupka, treba napomenuti da Komisija navodi da su neki od tih priloga (vidjeti točku 75. ove presude) djelomično ili u cijelosti dodatni u odnosu na elemente navedene u predsudskom postupku i u tom joj pogledu tužitelj nije proturječio.
80 Radi preciznog utvrđivanja priloga ili dijelova priloga koji su u ovom slučaju dio priloga navedenih u okviru pobijanja nezakonitosti pobijane odluke, čiju nedopuštenost ističe Komisija, osim priloga posebno sastavljenih s ciljem dovođenja u pitanje pobijane odluke (vidjeti točku 76. ove presude), treba razlikovati, s jedne strane, članke iz tiska navedene u Prilogu A.70 i, s druge strane, druge priloge navedene u okviru pobijanja dokaza o povredi na čiju se nedopuštenost Komisija poziva.
81 Što se tiče, s jedne strane, članaka iz tiska navedenih u Prilogu A.70, odnosno prilogâ A.8, A.9, A.10, A.11, A.12, A.13, A.14, A.16, A.17, A.18, A.19, A.20, A.21, A.22, A.23, A.24, A.26, A.27, A.28, A.29, A.30, A.35, A.36, A.38, A.39, A.40, A.41, A.43, A.44, A.45, A.46, A.47, A.48, A.49, A.51, A.52, A.53 i A.54, valja napomenuti da je Komisija na raspravi priznala da je u Prilogu A.70 ispravno navedeno koji od tih priloga su potpuno ili djelomično prisutni u spisu i koji prilozi su dodatni, što je uneseno u zapisnik s rasprave. Iz navedenog proizlazi da treba uzeti u obzir da su svi prilozi A.8, A.10, A.17, A.24, A.26, A.35, A.36, A.54, kao i dijelovi za koje je rečeno da su već bili prisutni u spisu priloga A.9, A.11, A.12, A.13, A.14, A.16, A.18, A.20, A.21, A.22, A.23, A.27, A.29, A.30, A.38, A.39, A.40, A.43 i A.52 već bili prisutni u predsudskom spisu ovog predmeta, tako da se njihova dopuštenost ne osporava. Suprotno tome, prilozi A.19, A.28, A.41, A.44, A.45, A.46, A.47, A.48, A.49, A.51 i A.53 i dijelovi koji se smatraju dodatnim dijelovima priloga A.9, A.11, A.12, A.13, A.14, A.16, A.18, A.20, A.21, A.22, A.23, A.27, A.29, A.30, A.38, A.39, A.40, A.43 i A.52 nisu bili navedeni tijekom predsudskog postupka pa je njihova dopuštenost upitna.
82 S druge strane, što se tiče ostalih priloga navedenih u potporu pobijanja zakonitosti pobijane odluke čiju nedopuštenost ističe Komisija (vidjeti točku 75. ove presude), osim onih posebno sastavljenih s ciljem dovođenja u pitanje pobijane odluke (vidjeti točku 76. ove presude), odnosno predmetnih priloga A.25, A.37, A.55, A.57, A.58, A.59, A.60, A.61, A.62, A.63, A.65, A.67, A.72, A.74, A.78 i A.79, iz spisa proizlazi da su samo u prilozima u kojima je sadržana prepiska čiju je vjerodostojnost potvrdio javni bilježnik, osim Priloga A.58, odnosno priloga A.55, A.57, A.60, A.61, A.62, A.63, A.65 i A.67 te Priloga A.37, sadržani dijelovi koji su već bili u upravnom spisu.
83 U tom pogledu kao prvo valja istaknuti da Komisija u bilješci na dnu stranice 11. odgovora na tužbu tvrdi da su javnobilježnički akti uključeni kao prilozi A.25, A.55, A.57, A.60, A.61, A.62, A.63, A.65 i A.67 ponekad popraćeni prepiskom koja je već bila u upravnom spisu, kao što je to primjerice slučaj s Prilogom A.65. Tu je tvrdnju potvrdio tužitelj koji odgovara na bilješku na dnu stranice 6. replike da je u prilozima A.55 do A.63, A.65 i A.67 sadržana prepiska koju su razmijenile stranke tijekom pregovora i koja je bila u upravnom spisu, ali čiji je datum ovjerio javni bilježnik, kao i druga razmijenjena prepiska koja dodatno ide u prilog dokazu jedne činjenice već poznate Komisiji, odnosno da je portugalska vlada sudjelovala u navedenim pregovorima. Iz tih tvrdnji proizlazi da kada je u prilozima koje su na taj način navele stranke sadržana prepiska, ta je prepiska već bila u upravnom spisu pa njezina dopuštenost nije upitna, ali je upitna dopuštenost javnobilježničkih akata kojima je prepiska popraćena i koji su dodatni.
84 Nadalje, treba navesti da u prilozima A.25 do A.59 nije sadržana prepiska nego, s jedne strane, javnobilježnički akt o godišnjim financijskim izvještajima društava PT i C. G. de D., i, s druge strane, izvaci iz Diário da República koji se odnose na imenovanje i prestanak dužnosti šefa kabineta portuglaskog premijera, za koje je sam tuženik priznao da ih nije unio u Prilog A.58 tijekom predsudskog postupka i, na kraju, da je Prilog A.37 već bio u spisu Komisije, s obzirom na to da ga je društvo PT priložilo svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.
85 Konačno, iz zajedničkog tumačenja bilješki na dnu stranice 11. odgovora na tužbu i stranice 6. replike (točka 83. ove presude) te iz utvrđenja navedenih u prethodnoj točki, treba zaključiti da su Prilog A.37 i prepiska sabrana u prilozima A.55, A.57, A.60, A.61, A.62, A.63, A.65 i A.67 već bili u spisu tako da se njihova dopuštenost ne može dovesti u pitanje. Suprotno tome, javnobilježnički akti u prethodno navedenim prilozima i prilozima A.25, A.58, A.59, A.72, A.74, A.78 i A.79 nisu dostavljeni tijekom predsudskog postupka pa se njihova dopuštenost osporava.
86 Iz svih prethodno navedenih razmatranja proizlazi da se od priloga dostavljenih s ciljem pobijanja dokaza o povredi osporava samo dopuštenost sljedećih priloga: radi se, kao prvo, o prilozima A.25, A.58, A.59, A.72, A.74, A.78 i A.79, kao drugo, o javnobilježničkim aktima iz priloga A.55, A.57, A.60, A.61, A.62, A.63, A.65 i A.67 te, kao treće,što se tiče vijesti u tisku, o prilozima A.19, A.28, A.41, A.44, A.45, A.46, A.47, A.48, A.49, A.51 i A.53, kao i o dijelovima priloga A.9, A.11, A.12, A.13, A.14, A.16, A.18, A.20, A.21, A.22, A.23, A.27, A.29, A.30, A.38, A.39, A.40, A.43 i A.52, koji se u tablici iz Priloga A.70 smatraju dodatnima.
87 Što se tiče dopuštenosti priloga, valja podsjetiti da, kao što je Sud već imao priliku pojasniti u više navrata, opseg nadzora zakonitosti predviđenog u članku 263. UFEU‑a proteže se na sve elemente Komisijinih odluka u vezi s postupcima na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a nad kojima Opći sud provodi detaljan nadzor kako prava tako i činjenica u pogledu razloga koje navedu tužitelji (vidjeti u tom smislu presudu od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija, C‑272/09 P, EU:C:2011:810, t. 102. i 109. i presudu Chalkor/Komisija, C‑386/10 P, EU:C:2011:815, t. 62. i 82. te presudu od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, EU:C:2014:2062, t. 56. i 59.), uzimajući u obzir sve dokaze koje su tužitelji dostavili, bilo prije ili nakon donošenja odluke, bilo da su podneseni prije ili tijekom predsudskog postupka ili prvi put u okviru tužbe o kojoj odlučuje Opći sud, u mjeri u kojoj su navedeni elementi relevantni za nadzor zakonitosti Komisijine odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2010., Knauf Gips/Komisija, C‑407/08 P, EU:C:2010:389, t. 87. do 92.), pri čemu, međutim, valja podsjetiti da, u okviru ispitivanja zakonitosti iz članka 263. UFEU‑a, sudovi Unije ne mogu zamijeniti vlastito obrazlaganje onim tvorca pobijanog akta (vidjeti u tom smislu presudu od 24. siječnja 2013., Frucona Košice/Komisija, C‑73/11 P, EU:C:2013:32, t. 89. i navedenu sudsku praksu).
88 Iz prethodno navedenog proizlazi da prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Komisija u odnosu na dostavljene priloge s ciljem pobijanja dokaza o povredi koji su navedeni u točki 86. ove presude treba biti odbijen i da navedene priloge treba proglasiti dopuštenima.
89 Kao drugo, što se tiče priloga dostavljenih s ciljem zahtijevanja smanjenja iznosa novčane kazne čija se dopuštenost osporava, osim priloga A.75 i A.77 koji su također navedeni u okviru pobijanja zakonitosti pobijane odluke i koji su proglašeni dopuštenima (vidjeti točke 76. i 78. ove presude), odnosno prilozi A.80, A.81, A.82 i A.83, treba napomenuti da je Opći sud, u okviru svoje neograničene nadležnosti, proglašen nadležnim za ocjenjivanje primjerenosti iznosa novčanih kazni i da se tom ocjenom moglo opravdati iznošenje i razmatranje dodatnih informativnih elemenata koji nisu navedeni u pobijanoj odluci (presuda od 16. studenoga 2000., SCA Holding/Komisija, C‑297/98 P, EU:C:2000:633, t. 53. do 55. i presuda od 9. srpnja 2003., Cheil Jedang/Komisija, T‑220/00, EU:T:2003:193, t. 100.). Iz navedenog proizlazi da se dopuštenost dostavljenih priloga s ciljem smanjenja novčane kazne određene tužitelju ne može osporiti na temelju činjenice da ti elementi nisu bili dostavljeni u predsudskom postupku.
90 Iz prethodno navedenog proizlazi da prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Komisija treba odbiti i da su prilozi koje je dostavio tužitelj u cijelosti dopušteni.
B – Dopuštenost upućivanja na usporednu tužbu društva PT protiv pobijane odluke
91 Tužitelj navodi da je upućivanjem u točkama 10., 39., 67. i 75. odgovora na tužbu na usporednu tužbu koju je podnijelo društvo PT protiv pobijane odluke Komisija povrijedila temeljno načelo kontradiktornosti i tužiteljevo pravo na obranu. Prema mišljenju tužitelja, Komisija se ne može pozivati na argumente koje je istaknula treća osoba u drugom postupku jer tužitelj nije imao pristup tim tekstovima niti se može obraniti od argumenata sadržanih u njima. Jednako tako, prema mišljenju tužitelja, ne može se isključiti da Komisija pristrano i s interesom tumači tvrdnje društva PT kao što je to već učinila tijekom predsudskog postupka. Konačno, tužitelj tvrdi da je Komisija pristrana u mjeri u kojoj samo aludira na argumente društva PT kojima dodatno potkrjepljuje svoju akuzatornu tezu, a pritom ne navodi točke o kojima se stranke slažu i čije bi se postojanje trebalo pretpostaviti.
92 Komisija tvrdi da tužitelj može osporiti tvrdnje društva PT u mjeri u kojoj se Komisija u svojim podnescima poziva na njih tako da nema povrede prava na obranu. Komisija je na raspravi pojasnila da su u navodima iz podnesaka društva PT sabrani samo elementi na koje se već upućivalo tijekom predsudskog postupka i da se, u svakom slučaju, na te podneske pozivala samo radi primjera.
93 U svakom slučaju, valja napomenuti da prema sudskoj praksi proizlazi da za zadovoljavanje zahtjeva koji se odnose na pravo na pravično suđenje važno je da su stranke bile upoznate s kako činjeničnim tako i pravnim elementima koji su odlučujući za stvar u postupku te da su o njima mogle raspravljati kontradiktorno (presuda od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr., C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 56.).
94 Iako je točno da se tužitelj mogao upoznati s elementima koje je navela Komisija u svojem odgovoru na tužbu i da se u svojoj replici mogao očitovati u pogledu tih elemenata te na raspravi dati svoje mišljenje o elementima na koje se Komisija pozvala u odgovoru na repliku, jednako tako je točno, da s obzirom na to da nije imao pristup tekstu podnesaka društva PT koji je navela Komisija, tužitelj nije mogao provjeriti postojanje tih navoda na koje se ta institucija oslonila niti kontekst u kojem su smješteni. Međutim, tužitelj tvrdi da se ne može isključiti da Komisija selektivno navodi i tumači izvatke iz podneska društva PT.
95 Iz prethodno navedenog proizlazi da su upućivanja Komisije na podneske društva PT u usporednom predmetu nedopuštena.
II – Meritum
96 Tužitelj se u prilog svojoj tužbi poziva na osam razloga. Prvih pet razloga odnose se na poništenje pobijanje odluke, a zadnja tri na smanjenje novčane kazne koja mu je određena. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 101. UFEU‑a zbog pogrešne primjene sudske prakse o ograničenjima s obzirom na cilj na klauzulu te na povredu načela pretpostavke nedužnosti, tereta dokazivanja i in dubio pro reo. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 101. UFEU‑a zbog očite pogreške u ocjeni činjenica i povredi načela cjelovite ocjene dokaza koji se odnose na kontekst, postupanje stranaka i cilj klauzule. Treći se tužbeni razlog temelji na povredi načela tereta dokazivanja i dobre uprave, prava na obranu, pretpostavke nedužnosti u odnosu na dokaz o intervenciji portugalske vlade u pregovorima o transakciji i posebno o klauzuli. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 101. UFEU‑a, nedostatkom u obrazloženju i pogrešnoj ocjeni sposobnosti djelovanja radi ograničenja tržišnog natjecanja. Peti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 101. UFEU‑a u mjeri u kojoj klauzula nije ograničenje s obzirom na učinak te na povredi pravila o teretu dokazivanja i načela in dubio pro reo. Šesti tužbeni razlog temelji se na očitoj pogreški u izračunu početne vrijednosti prodaje društva Telefónica radi utvrđivanja osnovnog iznosa novčane kazne te na povredi načela proporcionalnosti i obrazlaganja. Sedmi tužbeni razlog temelji se na očitoj pogreški u izračunu osnovnog iznosa novčane kazne prema težini povrede te na povredi načela proporcionalnosti. Na kraju, osmi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 101. UFEU‑a, povredi načela proporcionalnosti i na očitoj pogreški počinjenoj nepriznavanjem drugih olakotnih okolnosti.
A – Zahtjevi za poništenje pobijane odluke
1. Prva tri tužbena razloga, koji se u biti temelje na povredi članka 101. UFEU‑a u mjeri u kojoj klauzula ne predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj
97 Svojim trima tužbenim razlozima koje valja ispitati zajedno, tužitelj osporava zaključak Komisije u skladu s kojim klauzula predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Tužitelj prigovara Komisiji to da smatra da je klauzula sporazum o zabrani tržišnog natjecanja neovisan o transakciji Vivo i da smatra da izraz „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“ nema koristan cilj te da je uključen samo zbog kozmetičkih razloga radi prekrivanja ograničenja tržišnog natjecanja. Međutim, prema mišljenju tužitelja klauzulu nije moguće razmatrati neovisno od transakcije Vivo i postupka pregovora o sporazumu u odnosu na navedenu transakciju, koji je obilježen stalnom intervencijom portugalske vlade koja je na temelju klauzule htjela, među ostalim, zajamčiti nastavak poslovanja društva PT kao vodećeg poduzetnika na portugalskom tržištu. Uzimajući u obzir te okolnosti, klauzula je bila neophodan element za izvedivost transakcije, a pravnom je zaštitom „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“ početno predviđena obveza nenatjecanja pretvorena u obvezu samoocjene u pogledu zakonitosti i područja primjene akcesornog ograničenja u odnosu na predmetnu transakciju koja je poprimila oblik obveze o nenatjecanju.
a) Uvodna razmatranja
98 Valja podsjetiti da se u smislu članka 101. UFEU‑a stavka 1. konceptom sporazuma zahtijeva da poduzetnici koji sudjeluju u njemu izraze svoju zajedničku volju o ponašanju na tržištu na određeni način (vidjeti u odnosu na članak 81. stavak 1. UEZ‑a presudu od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, EU:C:1999:356, t. 130., i u odnosu na članak 65. stavak 1. Ugovora o EZUČ-u, presudu od 11. ožujka 1999., Thyssen Stahl/Komisija, T‑141/94, EU:T:1999:48, t. 262.). Stoga, taj se koncept temelji na postojanju sukladnosti volja između barem dviju stranaka, čiji pojavni oblik nije bitan ako je vjeran prikaz tih volja (presuda od 26. listopada 2000., Bayer/Komisija, T‑41/96, EU:T:2000:242, t. 69. i presuda od 19. svibnja 2010., IMI i dr./Komisija, T‑18/05, EU:T:2010:202, t. 88.).
99 Jednako tako, valja podsjetiti da bi neki sporazum, odluka udruženja poduzetnika ili usklađeno djelovanje bili obuhvaćeni područjem zabrane utvrđene u članku 101. stavku 1. UFEU‑a, moraju imati za „cilj ili posljedicu“ sprečavanje, ograničivanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.
100 U tom smislu, iz sudske prakse Suda proizlazi da su neke vrste koordinacije između poduzetnika toliko štetne za tržišno natjecanje da se može smatrati da ispitivanje njihovih posljedica nije potrebno (vidjeti presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 49. i navedenu sudsku praksu).
101 Ta sudska praksa proizlazi iz činjenice da se određeni oblici koordinacije između poduzetnika mogu smatrati po svojoj naravi štetnima za dobro funkcioniranje uobičajenog tržišnog natjecanja (vidjeti presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 50. i navedenu sudsku praksu).
102 Stoga je utvrđeno da se za određena koluzivna ponašanja, koje vodi do toga da karteli horizontalno određuju cijene, može smatrati toliko vjerojatnim da će imati negativne učinke, osobito na cijenu, količinu ili kvalitetu proizvoda i usluga da se može smatrati nepotrebnim, u svrhu primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a, dokazivati da imaju konkretan učinak na tržište. Naime, iskustvo pokazuje da takvo ponašanje uzrokuje smanjenje proizvodnje i povećanje cijena, koje dovodi do loše raspodjele sredstava na štetu potrošača (vidjeti presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 51. i navedenu sudsku praksu).
103 Međutim, u slučaju da analiza neke vrste koordinacije između poduzetnika ne pokaže dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje, treba ispitati njezine posljedice i, kako bi ih se zabranilo, zahtijevati ispunjenje svih elemenata koji dokazuju da je tržišno natjecanje bilo osjetno spriječeno, ograničeno ili narušeno (vidjeti presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 52. i navedenu sudsku praksu).
104 Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda, kako bi se procijenilo sadržava li neki sporazum među poduzetnicima ili odluka udruženja poduzetnika dovoljan stupanj štetnosti da bi bili smatrani ograničenjem tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj“ u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, valja uzeti u obzir sadržaj njegovih odredbi, ciljeve koje želi postići te ekonomski i pravni kontekst u koji je smješten. U okviru procjene navedenog konteksta valja također uzeti u obzir narav obuhvaćene robe ili usluga kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture jednog ili više tržišta u pitanju (vidjeti presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 53. i navedenu sudsku praksu).
105 Osim toga, iako namjera stranaka ne čini element potreban za određivanje ograničavajućeg karaktera sporazuma među poduzetnicima, ništa na brani tijelima nadležnim za zaštitu tržišnog natjecanja ili nacionalnim tijelima i tijelima Unije da to uzimaju u obzir (vidjeti presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 54. i navedenu sudsku praksu).
106 S obzirom na navedenu sudsku praksu valja ispitati je li u predmetnom slučaju Komisija s pravom zaključila da je, s obzirom na klauzulu i okolnosti (ekonomski i pravni kontekst ovog predmeta i ponašanje stranaka), klauzula odgovarala sporazumu o podjeli tržišta koji ima za cilj ograničiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu, što predstavlja povredu članka 101. UFEU‑a (uvodne izjave 2. i 434. pobijane odluke).
b) Ocjena klauzule kao mogućeg akcesornog ograničenja transakcije Vivo
107 Treba napomenuti da tužitelj prigovara Komisiji da tvrdi samo da klauzula nije zadovoljavala kriterije akcesornog ograničenja transakcije Vivo, iako, da se moglo raspravljati o tome je li klauzula akcesorno ograničenje stricto sensu bilo bi nesporno da je, s obzirom na okvir u kojem se o njoj pregovaralo, bila podređena krajnjem cilju, odnosno zaključenju puno složenije transakcije jer je bila uvjet sine qua non da društvo PT, a pogotovo portugalska vlada ne blokiraju transakciju. Jednako tako, prema njegovom mišljenju, društvo Telefónica učinilo je sve što je moglo kako bi ograničilo protutržišni sadržaj klauzule, osobito uvođenjem izraza „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“.
108 Komisija navodi da se ne radi o tome je li klauzula bila neovisna od transakcije, nego o utvrđivanju toga je li se mogla smatrati akcesornom u odnosu na transakciju.
109 Tužitelj je na raspravi pojasnio da ne osporava zaključak Komisije u uvodnim izjavama 367. do 433. pobijane odluke u skladu s kojim se klauzulu ne može smatrati akcesornim ograničenjem transakcije Vivo. Ta je izjava unesena u zapisnik s rasprave.
110 Iz prethodno navedenog proizlazi da nije potrebno ispitati tvrdnje tužitelja s obzirom na utvrđivanje je li se klauzula mogla smatrati akcesornim ograničenjem transakcije Vivo.
c) Samostalnost tužiteljeva djelovanja
111 Opći sud je na raspravi također upitao tužitelja treba li njegove tvrdnje temeljene na navodnom utjecaju portugalske vlade tumačiti u smislu da je zbog navedenog utjecaja društvo Telefónica u potpunosti izgubilo svoju samostalnost primjenom odluka javnih tijela zbog čega njegovo djelovanje može biti isključeno iz primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 18. rujna 1996., Asia Motor France i dr./Komisija, T‑387/94, EU:T:1996:120, t. 65. i 69.).
112 U odgovoru na to pitanje tužitelj je potvrdio da je ostao samostalna stranka u smislu da nije morao potpisati sporazum. Konkretnije, što se tiče klauzule tužitelj je naveo da se, u skladu s njegovim pisanim tvrdnjama, njegova argumentacija u pogledu samostalnosti društva Telefónica u postupku pregovora treba tumačiti na sljedeći način: s jedne strane, društvo Telefónica ostalo je samostalno u smislu da je moglo postupiti tako da izraz „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“ bude uključen u klauzulu, ali s druge strane, nije moglo u potpunosti isključiti tako izmijenjenu klauzulu a da ne dovede u opasnost cijelu transakciju.
113 U tim okolnostima, korisno je istaknuti da se takva tvrdnja, u mjeri u kojoj se ta pojašnjenja tužitelja mogu tumačiti u smislu da je želio navesti da je u potpunosti izgubio svoju samostalnost primjenom odluka javnih tijela i da je zbog toga njegovo djelovanje isključeno iz primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a, nikako ne može prihvatiti.
114 U tom pogledu valja podsjetiti da se, prema sudskoj praksi članci 101. i 102. UFEU‑a odnose samo na ponašanja koja se protive pravilima tržišnog natjecanja koja su poduzetnici usvojili na vlastitu inicijativu. Članci 101. i 102. UFEU‑a ne primjenjuju se ako se nacionalnim zakonodavstvom poduzetnici obvezuju na protutržišno ponašanje ili ako se stvori pravni okvir koji sam po sebi poduzetnicima ograničuje svaku mogućnost tržišnog natjecanja. U tim okolnostima, ograničenje tržišnog natjecanja nije uzrokovano samostalnim djelovanjem poduzetnika, kao što to zahtijevaju dotične odredbe (vidjeti presudu od 10. travnja 2008., Deutsche Telekom/Komisija, T‑271/03, EU:T:2008:101, t. 85. i navedenu sudsku praksu).
115 Sud je samo ograničeno dopustio mogućnost isključenja određenog protutržišnog ponašanja iz područja primjene članaka 101. i 102. UFEU‑a jer se to od predmetnih poduzetnika zahtijevalo postojećim nacionalnim propisima ili jer se navedenim propisima isključivala bilo kakva mogućnost tržišnog natjecanja poduzetnika (vidjeti presudu od 10. travnja 2008., Deutsche Telekom/Komisija, T‑271/03, EU:T:2008:101, t. 86. i navedenu sudsku praksu).
116 Naime, iako se ponašanje nekog poduzetnika može isključiti iz primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a zbog nepostojanja samostalnosti, iz toga ne proizlazi da je svako željeno djelovanje ili djelovanje koje su naložila nacionalna tijela isključeno iz područja primjene navedene odredbe. Stoga, ako se nekom državnom mjerom odražavaju elementi sporazuma zaključenog između gospodarskih subjekata nekog sektora ili ako je ta mjera donesena nakon savjetovanja i na temelju sporazuma predmetnih gospodarskih subjekata, navedeni se subjekti ne mogu pozivati na obvezujuću narav propisa s ciljem isključenja iz primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti presudu od 18. rujna 1996., Asia Motor France i dr./Komisija, T‑387/94, EU:T:1996:120, t. 60. i navedenu sudsku praksu).
117 Kada nema obvezne zakonske odredbe kojom se nalaže protutržišno ponašanje, Komisija dakle može zaključiti da subjekti koji se terete nisu bili samostalni samo ako je na temelju objektivnih, relevantnih i podudarajućih naznaka jasno da su im to ponašanje nametnula nacionalna tijela svojim pritiscima kojima se nemoguće oduprijeti, poput prijetnje donošenja državnih mjera kojima bi im se mogli nanijeti znatni gubici (presuda od 18. rujna 1996., Asia Motor France i dr./Komisija, T‑387/94, EU:T:1996:120, t. 65.; presuda od 11. prosinca 2003., Minoan Lines/Komisija, T‑66/99, EU:T:2003:337, t. 179. i presuda od 27. rujna 2012., Koninklijke Wegenbouw Stevin/Komisija, T‑357/06, EU:T:2012:488, t. 44.).
118 Jednako tako, kako bi se isključila primjena članka 101. stavka 1. UFEU‑a, takvi pritisci moraju se izvršiti na način da se primjenom odluka javnih tijela predmetni subjekti potpuno liše samostalnosti (vidjeti u tom smislu presudu d 18. rujna 1996., Asia Motor France i dr./Komisija, T‑387/94, EU:T:1996:120, t. 65 i 69.) Ako tog gubitka samostalnosti nema, činjenica da su javna tijela poticala ili promicala protutržišno ponašanje ne utječe, sama po sebi, na primjenjivost članka 101. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 18. rujna 1996., Asia Motor France i dr./Komisija, T‑387/94, EU:T:1996:120, t. 71. i navedenu sudsku praksu).
119 U predmetnom slučaju, tužitelj ne može tvrditi da je zbog navodnih postupanja portugalske vlade izgubio svu svoju samostalnost. Naime, iz predmetnog spisa, a posebno, iz internih poruka elektroničke pošte društva Telefónica od 6. srpnja 2010. (vidjeti točke 152. i 338. ove presude), proizlazi da je konačni sporazum proizvod međusobnog dogovora stranaka. Osim toga, nema elementa na temelju kojeg je moguće dokazati da je te odredbe jednostrano nametnula portugalska vlada (vidjeti u tom smislu presudu od 18. rujna 1996., Asia Motor France i dr./Komisija, T‑387/94, EU:T:1996:120, t. 65. i 69.).
120 Iako Opći sud na temelju argumenata tužitelja koji se odnose na samostalnost društva Telefónica u trenutku sklapanja sporazuma ne može zaključiti da je društvo Telefónica potpuno izgubilo svoju samostalnost primjenom odluka javnih tijela, zbog čega bi njegovo ponašanje moglo biti isključeno iz primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a, Opći sud treba, međutim, ispitati ostale elemente koje je naveo tužitelj u odnosu na kontekst uvođenja klauzule i pregovore o sporazumu, u skladu s načelom prema kojem kako bi se procijenilo sadržavaju li neki sporazum među poduzetnicima ili odluka udruženja poduzetnika dovoljan stupanj štetnosti da bi bili smatrani ograničenjem tržišnog natjecanja s obzirom na cilj za potrebe članka 101. stavka 1. UFEU‑a, valja uzeti u obzir sadržaj njegovih odredbi, ciljeve koje želi postići te ekonomski i pravni kontekst u koji je smješten, uzimajući u obzir, ovisno o slučaju, i namjeru stranaka (vidjeti presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 53. i 54. i navedenu sudsku praksu)
d) Okvir uvođenja klauzule u sporazum o transakciji Vivo i ponašanje stranaka
121 Tužitelj navodi da se okolnost da se klauzula odnosila na transakciju Vivo i da ju je zahtijevala portugalska vlada te činjenica da je društvo Telefónica učinilo sve što je bilo u njegovoj moći kako bi ograničilo protutržišni sadržaj klauzule trebaju uzeti u obzir pri analizi klauzule i praktičnih svrha zaštite „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“ i da dokazuju da je navedenom zaštitom klauzula pretvorena u obvezu samoocjene mogućnosti postojanja ograničenja tržišnog natjecanja.
Navodni pritisak koji izvršava portugalska vlada
122 Argumentacija koju je iznio tužitelj kako bi dokazao da je klauzula bila uvjet sine qua non za realizaciju transakcije Vivo može se, u biti, sažeti u tvrdnji u skladu s kojom je klauzula bila neophodan uvjet da portugalska vlada ne blokira navedenu transakciju.
– Načela koja se odnose na teret dokazivanja
123 Valja napomenuti da se u predmetnom slučaju spor ne odnosi na postojanje klauzule koje je utvrđeno. Međutim, stranke se ne slažu oko toga može li se elementima koje je dostavio tužitelj dokazati da je klauzula bila neophodan uvjet da portugalska vlada ne blokira transakciju Vivo. Jednako tako, prema mišljenju tužitelja, priznavanjem tog navodnog utjecaja portugalske vlade moglo bi se dokazati da u klauzuli nije bila sadržana obveza nenatjecanja nego obveza samoocjene te da stoga nema povrede članka 101. UFEU‑a.
124 U tim okolnostima, valja podsjetiti da iz članka 2. Uredbe br. 1/2003 i ustaljene sudske prakse proizlazi da, u okviru prava tržišnog natjecanja, u slučaju spora zbog postojanja povrede, Komisija mora iznijeti dokaze kojima se u dovoljnoj mjeri može dokazati postojanje činjenica koje predstavljaju povredu (presuda od 17. prosinca 1998., Baustahlgewebe/Komisija, C‑185/95 P, EU:C:1998:608, t. 58.; presuda od 6. siječnja 2004., BAI i Komisija/Bayer, C‑2/01 P i C‑3/01 P, EU:C:2004:2, t. 62.; presuda od 22. studenoga 2012., E.ON Energie/Komisija, C‑89/11 P, EU:C:2012:738, t. 71.; presuda od 17. rujna 2007., Microsoft/Komisija, T‑201/04, EU:T:2007:289, t. 688., i presuda od 15. prosinca 2010., E.ON Energie/Komisija, T‑141/08, EU:T:2010:516, t. 48.). U tu svrhu mora dostaviti dovoljno precizne i dosljedne dokaze kojima se čvrsto potvrđuje da se navodna povreda dogodila (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 1984., CRAM i Rheinzink/Komisija, 29/83 i 30/83, EU:C:1984:130, t. 20.; presudu od 31. ožujka 1993., Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, C‑89/85, C‑104/85, C‑114/85, C‑116/85, C‑117/85 i C‑125/85 do C‑129/85, EU:C:1993:120, t. 127.; presudu od 21. siječnja 1999., Riviera Auto Service i dr./Komisija, T‑185/96, T‑189/96 i T‑190/96, EU:C:1999:8, t. 47., i presudu od 15. prosinca 2010., E.ON Energie/Komisija, T‑141/08, EU:T:2010:516, t. 48.).
125 Kada se Komisija temelji na dokazima u pisanom obliku u okviru utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja, na predmetnim poduzetnicima nije samo da ponude vjerodostojnu alternativu tezi Komisije već i da ulože pritužbu na nedostatnost dokaza upotrijebljenih u pobijanoj odluci kako bi dokazali postojanje povrede (presuda od 20. travnja 1999., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, T‑305/94 do T‑307/94, T‑313/94 do T‑316/94, T‑318/94, T‑325/94, T‑328/94, T‑329/94 i T‑335/94, EU:T:1999:80, t. 725. do 728.; presuda od 8. srpnja 2004., JFE Engineering i dr./Komisija, T‑67/00, T‑68/00, T‑71/00 i T‑78/00, EU:T:2004:221, t. 187., i presuda od 15. prosinca 2010., E.ON Energie/Komisija, T‑141/08, EU:T:2010:516, t. 55.). Ako Komisija smatra da postoji povreda pravila o tržišnom natjecanju koja se temelji na ponašanju predmetnih poduzetnika, sud Unije mora poništiti predmetnu odluku ako poduzetnici iznesu tvrdnje kojima se činjenice koje je dokazala Komisija mogu drukčije objasniti i kojima se, stoga, pruža drukčije objašnjenje činjenica od objašnjenja Komisije na temelju kojeg je Komisija zaključila da postoji povreda (vidjeti presudu od 15. prosinca 2010., E.ON Energie/Komisija, T‑141/08, EU:T:2010:516, t. 54. i navedenu sudsku praksu).
126 Pri ocjeni dokaza koje je prikupila Komisija, postojanje sumnje na strani suda treba ići u korist poduzetnika na kojeg se odnosi odluka o utvrđenju povrede. Sud, stoga, ne može zaključiti da je Komisija u dovoljnoj mjeri utvrdila postojanje predmetne povrede ako sud o tome i dalje ima sumnje, osobito u okviru tužbe radi poništenja odluke kojom se izriče novčana kazna (presuda od 8. srpnja 2004., JFE Engineering i dr./Komisija, T‑67/00, T‑68/00, T‑71/00 i T‑78/00, EU:T:2004:221, t. 177.; presuda od 27. rujna 2006., Dresdner Bank i dr./Komisija, T‑44/02 OP, T‑54/02 OP, T‑56/02 OP, T‑60/02 OP i T‑61/02 OP, EU:T:2006:271, t. 60. i presuda od 15. prosinca 2010., E.ON Energie/Komisija, T‑141/08, EU:T:2010:516, t. 51.).
127 Naime, u tom potonjem slučaju treba uzeti u obzir načelo pretpostavke nedužnosti sada sadržano u članku 48. stavku 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, koje se primjenjuje na postupke povodom povreda pravila tržišnog natjecanja, primjenjivih na poduzetnike, u kojima se mogu odrediti novčane kazne ili periodični penali (presuda od 8. srpnja 1999., Hüls/Komisija, C‑199/92 P, EU:C:1999:358, t. 149. i 150.; presuda Montecatini/Komisija, C‑235/92 P, EU:C:1999:362, t. 175. i 176.; presuda od 15. prosinca 2010., E.ON Energie/Komisija, T‑141/08, EU:C:2012:738, t. 72. i 73. i presuda od 8. srpnja 2004., JFE Engineering i dr./Komisija, T‑67/00, T‑68/00, T‑71/00 i T‑78/00, EU:T:2004:221, t. 178.).
128 Jednako tako, iz sudske prakse Suda proizlazi da je na stranki ili tijelu koje tvrdi da je došlo do povrede pravila o tržišnom natjecanju da iznese dokaze kojima se potvrđuje postojanje povrede, a da je na poduzetniku ili udruženju poduzetnika, koji se pozivaju na sredstvo obrane protiv utvrđenja povrede tih pravila, da dokažu da su ispunjeni uvjeti potrebni za primjenu pravila iz kojeg proizlazi to sredstvo obrane tako da navedeno tijelo mora iznijeti druge dokaze (presude od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 78., i presuda od 17. lipnja 2010., Lafarge/Komisija, C‑413/08 P, EU:C:2010:346, t. 29.).
129 Neovisno o tome je li teret dokazivanja prema tim načelima na Komisiji ili na poduzetniku ili na predmetnom udruženju poduzetnika, jedna od stranaka može na temelju činjeničnih elemenata na koje se poziva obvezati drugu stranku na pružanje objašnjenja ili opravdanja bez kojeg je moguće zaključiti da su se pravila u pogledu tereta dokazivanja poštovala (presude od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 79., i presude od 17. lipnja 2010., Lafarge/Komisija, C‑413/08 P, EU:C:2010:346, t. 30.).
130 Jednako tako, valja istaknuti da poduzetnik ne može prenijeti teret dokazivanja na Komisiju pozivajući se na okolnosti koje ne može dokazati. Drugim riječima, kada Komisija odluku temelji na dokaznim elementima koji su načelno dostatni za utvrđenje postojanja povrede, predmetnom poduzetniku nije dovoljno pozvati se na mogućnost postojanja okolnosti koja može utjecati na dokaznu vrijednost tih elemenata kako bi na Komisiju prešao teret dokazivanja da ta okolnost nije mogla utjecati na njihovu dokaznu vrijednost. Suprotno tome, na predmetnom je poduzetniku da u skladu s pravnim standardima dokaže, s jedne strane, da postoji okolnost na koju se poziva i, s druge strane, da ta okolnost dovodi u pitanje dokaznu vrijednost elemenata na koje se oslanja Komisija, osim ako baš zbog postupanja potonje nije u mogućnosti osigurati takav dokaz (vidjeti presudu od 15. prosinca 2010., E.ON Energie/Komisija, T‑141/08, EU:T:2010:516, t. 56. i navedenu sudsku praksu).
131 S obzirom na ta načela potrebno je ispitati elemente na koje se poziva tužitelj.
– Pobijana odluka
132 U predmetnom slučaju, Komisija je u uvodnoj izjavi 71. pobijane odluke navela da ne dovodi u pitanje činjenicu da je portugalska vlada pratila pregovore o transakciji Vivo, da je davala javna priopćenja i da je blokirala treću ponudu ostvarivanjem posebnih prava iz povlaštenih dionica koje je imala u društvu PT. U navedenoj uvodnoj izjavi Komisija je priznala da je, kao što su napomenule stranke, dokazujući to brojnim vijestima u tisku priloženima predmetnom spisu, transakcija Vivo s političkog stajališta bila vrlo osjetljivo pitanje u Portugalu.
133 U uvodnoj izjavi 72. pobijane odluke, Komisija je napomenula da se čini da se stranke ne slažu u pogledu tumačenja stajališta koje je zauzela portugalska vlada tijekom pregovora. Prema mišljenju društva Telefónica, zaštitom koju je dobilo društvo PT (putem klauzule), portugalskoj vladi omogućeno je da se prestane protiviti transakciji Vivo. Prema mišljenju društva PT, portugalska vlada imala je poseban interes u tome da društvo PT zadrži svoju prisutnost u Brazilu. U odnosu na taj aspekt i prema izjavama društva PT, potpisivanje memoranduma o sporazumu kojim se jamčila prisutnost društva PT u Brazilu bilo je ključno za uvjeravanje portugalske vlade i time za deblokiranje situacije.
134 U uvodnoj izjavi 73. Komisija je nastavila navodeći da društvo Telefónica nije priložilo spisu nijednu izjavu portugalske vlade u kojoj ona izražava svoju želju ili potrebu za uvođenjem klauzule u okviru transakcije Vivo, neovisno o tome što se smatra da je portugalska vlada dala do znanja da će se usprotiviti javnoj ponudi za preuzimanje (JPP) dionica društva PT koju je objavilo društvo Telefónica s ciljem očuvanja portugalskog utjecaja potonjeg društva.
135 Konačno, u uvodnoj izjavi 74. pobijane odluke Komisija je istaknula da, iako je društvo Telefónica bilo uvjereno da je portugalska vlada klauzulu smatrala ključnom pa i željenom, nema izjave portugalske vlade kojom bi se potkrijepilo to da društvo Telefónica nikada nije dokazalo da je klauzula zahtjev koji je postavila portugalska vlada u okviru pregovora o transakciji Vivo.
– Elementi na koje se pozvao tužitelj
136 Tužitelj navodi da je portugalska vlada imala dva međusobno povezana cilja, odnosno, zaštititi društvo PT u Brazilu i zaštititi društvo PT u Portugalu te da su sredstva za postizanje tih dvaju ciljeva bila drukčija. Prema mišljenju tužitelja, s jedne strane, rješenje za osiguranje utjecaja i uloge društva PT na brazilskom tržištu bilo je povisiti prodajnu cijenu društva Vivo i zamijeniti ulaganje u tog operatera ulaganjem u drugog operatera od sličnog značaja u Brazilu, čime se objašnjava pritisak povećanja cijene transakcije te činjenica da sporazum nije mogao biti potpisan prije postizanja prethodnog sporazuma o preuzimanju značajnog udjela u društvu Oi. S druge strane, klauzula je, prema mišljenju tužitelja, bila rješenje kojim se društvu PT zajamčio kontinuirani položaj vodećeg poduzetnika na portugalskom tržištu i neovisnost o inozemnim poduzetnicima. Prema mišljenju tužitelja, vlada je zasigurno smatrala da suradnju s društvom Telefónica, koja je do tog trenutka postojala zahvaljujući društvu Vivo, treba zamijeniti ugovornom zaštitom od agresivnog ponašanja na iberskom tržištu. Tako se, prema shvaćanju tužitelja, klauzula pretvorila u ključan element za izbjegavanje vladinog veta i osiguravanje uspjeha transakcije.
137 Prema mišljenju tužitelja, zbog ograničenih upućivanja izvan konteksta na postupanje portugalske vlade u pobijanoj odluci ne može se na odgovarajući način saznati opseg njezine intervencije radi zaštite društva PT kako u Brazilu, tako i u Portugalu, koja se sastojala u „izravnom i neizravnom dijalogu“ s društvom Telefónica tijekom cijelog trajanja pregovora o transakciji.
138 Iako tužitelj priznaje da nije lako utvrditi pisani trag tih razgovora, navodi da postoji niz naznaka i elemenata koji se podudaraju i koji su, kao cjelina, dokaz utjecaja portugalske vlade.
139 Kao prvo, u tom se pogledu tužitelj poziva na više javnih poruka koje je prenijela portugalska vlada putem tiska te na usklađenog djelovanja društva PT, vlade i same jezgre dioničara društva PT, što je odjeknulo u tisku, zatim na postupanje portugalske vlade u postupku pregovora o produljenju treće ponude u zoru 17. srpnja 2010., koje je potvrđeno u poruci elektroničke pošte šefa kabineta portugalskog premijera te, na kraju, na pritisak te vlade tijekom četvrte ponude koja joj je bila podnesena na odobrenje, kao što je priznalo društvo PT u uvodnoj izjavi 136. svojeg očitovanja na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.
140 Kao drugo, tužitelj navodi da je 27. srpnja 2010. od društva PT izričito zatražio da isključi bilo kakav sporazum o zabrani tržišnog natjecanja, ali da je društvo PT to odbilo zasigurno zbog pritiska vlade. Kako bi dokazao ovaj aspekt, tužitelj od Općeg suda zahtijeva da sasluša svjedoke i pozove zastupnike društva Telefónica koji su sudjelovali u tim pregovorima da kao svjedoci daju svoj iskaz pred Općim sudom.
141 Kao treće, tužitelj tvrdi da je upravo podrijetlo klauzule koju je društvo PT predložilo kao protuponuda (vidjeti točku 11. ove presude) nedvojben dokaz pritiska koji je vršila portugalska vlada, s obzirom na to da je ta klauzula nastala na temelju poruka navedene vlade o zaštiti strateške nacionalne imovine, odnosno društva PT, u trenutku u kojem su se proširile glasine o mogućoj javnoj ponudi društva Telefónica za preuzimanje dionica društva PT kao sredstva za pristup društvu Vivo. Prema mišljenju tužitelja, sporazum o zabrani tržišnog natjecanja jasan je odgovor na potrebu portugalske vlade da zaštiti društvo PT od navodne javne ponude društva Telefónica za preuzimanje dionica.
142 Kao četvrto, tužitelj tvrdi da je portugalska vlada neprestano prijetila društvu Telefónica da će blokirati transakciju ostvarivanjem svojeg prava veta i podsjeća da je navedena vlada blokirala transakciju na skupštini društva PT od 30. lipnja 2010., da je ista vlada prigovorila dioničarima društva PT i njegovom upravnom odboru jer nisu zaštitili nacionalne interese kada su prihvatili treću ponudu na skupštini od 30. lipnja 2010. te je izbliza pratila daljnje pregovore, a jedino moguće objašnjenje toga jest da su u ponudama društva PT sustavno bili navedeni interesi „svih stranaka“, da je vlada u svojim javnim priopćenjima navedenima u vijestima iz tiska slala personalizirane poruke društvu Telefónica, poput, primjerice, „Telefónica bi nas trebala poslušati“ ili „mislim na strateške interese društva PT i svoje zemlje“ zatim da je kanalizirala poruke upravnom odboru društva PT putem društva C. G. de D., osobe javnog prava za financije koja je bila dioničar društva PT i, na kraju, da je iz interne elektroničke pošte društva Telefónica od 6. srpnja 2010. posebno vidljiv pritisak koji je vršila portugalska vlada.
143 Najprije valja napomenuti da je na odgovor na pitanje Općeg suda društvo Telefónica na raspravi pojasnilo da su dokazi izneseni s ciljem dokazivanja navodnog pritiska koji je vršila portugalska vlada radi uključenja klauzule u sporazum bile vijesti iz tiska koje su priložene tužbi zatim prepiska s kabinetom premijera iz Priloga A.58, interna elektronička pošta društva Telefónica iz Priloga A.50, odgovor društva PT na zahtjev Komisije za podacima od 5. siječnja 2011. te odgovor društva PT na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.
144 Nadalje, treba napomenuti da se dokazima i naznakama koje je iznio tužitelj ne može dokazati da je portugalska vlada nametnula klauzulu. Naime, potrebno je razlikovati interes portugalske vlade za transakciju Vivo kao cjeline i njezina postupanja radi zaštite društva PT u toj transakciji od tvrdnje da je navedena vlada nametnula klauzulu. Međutim, unatoč tome što se poziva na navodna postupanja portugalske vlade u odnosu na transakciju Vivo, tužitelj ne navodi nijednu mjeru ni postupanje u odnosu na klauzulu. Iako se elementima na koje se poziva tužitelj dokazuje da je portugalska vlada pratila pregovore i da se brinula o zaštiti položaja društva PT, činjenica koju je, osim toga, priznala i sama Komisija u pobijanoj odluci je da se njima ne može dokazati da je portugalska vlada nametnula klauzulu. S jedne strane, nijednim se od tih elemenata ne potvrđuje da je portugalska vlada poduzela ijednu mjeru u pogledu klauzule. S druge strane, međutim, kao što ističe Komisija, unatoč tome što je interes portugalske vlade bio zaštititi društvo PT od javne ponude društva Telefónica za preuzimanje dionica, ta se javna ponuda nije mogla spriječiti klauzulom.
145 Kao prvo, valja napomenuti da u elementima na koje se poziva tužitelj nisu sadržane naznake kojima bi se moglo dokazati da je portugalska vlada nametnula klauzulu.
146 Kao prvo, što se tiče javnih poruka koje su prenesene putem tiska i usklađenog djelovanja društva PT, vlade i jezgre dioničara društva PT, što je odjeknulo u tisku, valja utvrditi da tužitelj ne navodi nijednu vijest iz tiska u kojoj se navodi da portugalska vlada želi klauzulu, te da je na raspravi priznao da nijedna vijest iz tiska koju je priložio ne sadrži izričitu izjavu portugalske vlade kojom je ona potvrdila da zahtijeva ili želi klauzulu i da u nedostatku klauzule ili barem izričitog upućivanja na nju neće potpisati sporazum. To nepostojanje potvrda u odnosu na klauzulu, ili općenitije, na obvezu nenatjecanja koja se odnosi na ibersko tržište još je izraženije ako se uzme u obzir da je portugalska vlada, osim toga, jasno tvrdila da je njezin glavni zahtjev u pogledu sporazuma osigurati položaj društva PT u Brazilu.
147 Kao drugo, što se tiče prepiske iz Priloga A.58 tužbi, odnosno, niza SMS‑ova koje je, konkretno, poslala osoba A. V., vanjski odvjetnik društva Telefónica i sugovornik u razgovorima i pregovorima s portugalskom vladom tijekom srpnja 2010., u kojima se raspravljalo o pitanju navodnog sporazuma s portugalskim premijerom u odnosu na sporazum o transakciji Vivo, i poruke elektroničke pošte šefa kabineta portugalskog premijera osobi A. V. od 17. srpnja 2010., dovoljno je napomenuti da, bez detaljnijeg istraživanja je li osoba navedena u razmijenjenim SMS‑ovima uistinu bila portugalski premijer, što Komisija poriče, iako se tom razmjenom SMS‑ova i tom porukom elektroničke pošte može potvrditi interes portugalske vlade za transakciju Vivo, u njima se u nijednom trenutku ne spominje klauzula, činjenica koju je tužitelj potvrdio na raspravi u odgovoru na jedno pitanje Općeg suda.
148 Kao treće, u pogledu vladinog odobravanja četvrte ponude, valja napomenuti da društvo PT u točki 136. svojeg odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku samo tvrdi da se posavjetovalo sa svojim dioničarima među kojima je bila i država, što se čini uobičajenim postupkom. U svakom slučaju, kao što pravilno tvrdi Komisija, i da je ponuda ovisila o odobrenju portugalske vlade koja je bila dioničar društva PT, njome se ne bi moglo dokazati, a niti navesti na pomisao da je navedena vlada zahtijevala ili željela klauzulu.
149 Kao četvrto, u pogledu tvrdnje u skladu s kojom je, s jedne strane, društvo Telefónica 27. srpnja 2010. od društva PT izričito zatražilo da isključi bilo kakav sporazum o zabrani tržišnog natjecanja, i da je, s druge strane, društvo PT to odbilo, te pod pretpostavkom da je društvo Telefónica pokušalo poništiti klauzulu, iz navodnog se odbijanja društva PT da to učini, u slučaju da je odbijanje dokazano, ne bi moglo zaključiti da je portugalska vlada imala interes u klauzuli tako da je u ovim okolnostima zahtjev za saslušanje svjedoka u odnosu na to pitanje (vidjeti točku 140. ove presude) bespredmetan. Naime, tužitelj ne tvrdi da svjedoci čije saslušanje zahtijeva mogu potvrditi da je društvo PT kazalo da je razlog njegovom navodnom odbijanju ukidanja klauzule neko postupanje portugalske vlade.
150 Kao peto, što se tiče tvrdnje u skladu s kojom je samo podrijetlo klauzule koju je društvo PT predložilo kao protuponudu (vidjeti točku 11. ove presude) nedvojben dokaz pritiska koji je vršila portugalska vlada, s obzirom na to da je ta klauzula nastala na temelju poruka potonje vlade o zaštiti strateške nacionalne imovine, odnosno društva PT, i da je, stoga, bila odgovor na potrebu zaštite društva PT od navodne javne ponude društva Telefónica za preuzimanje dionica društva PT, valja istaknuti da se radi o pretpostavci koja ni na koji način nije potkrijepljena porukama portugalske vlade, tako da je treba odbiti.
151 Kao šesto, ni na temelju navodnih naznaka navedenih u točki 107. tužbe ne može se dokazati da je portugalska vlada nametnula klauzulu. Prijetnja navedene vlade blokadom transakcije i stvarna provedba te prijetnje ostvarivanjem prava veta koje proizlazi iz njezinih posebnih prava (vidjeti točke 6. i 18. ove presude) zasigurno su dokaz vladine volje da zaštiti društvo PT i, osobito, prisutnost potonjeg društva u Brazilu, ali nisu dokaz toga da je željela klauzulu. To je i slučaj navodnih prigovora dioničarima društva PT, izjava iz tiska i navodnih poruka poslanih upravnom odboru društva PT putem društva C. G. de D., dok je činjenica da se u ponudama društva PT sustavno navode interesi „svih stranaka“ nebitni za klauzulu.
152 Na kraju, u pogledu interne poruke elektroničke pošte društva Telefónica od 6. srpnja 2010., valja istaknuti, kao što to čini Komisija (uvodne izjave 49., 68., 165. i 171. pobijane odluke), da je tužitelj u točki 44. tužbe dao netočan prijepis navedene poruke elektroničke pošte. Naime, cilj opcija u pogledu izmjene ponude koje je društvo Telefónica razmatralo u toj internoj poruci elektroničke pošte, među kojima je bilo i produljenje trajanja primjene klauzule, nije samo „uključiti elemente kojima bi se portugalskoj vladi omogućilo da promjeni svoje radikalno protivljenje, a da se time nama ne nanese šteta“ nego i „preoblikovati ponudu tako da se o njoj može raspravljati i da može biti prihvaćena na razini upravnog odbora društva PT, bez podizanja cijene“. U poruci elektroničke pošte nema razlike između opcija koje se odnose na jedan cilj i onih opcija koje se odnose na drugi cilj. Osim toga, u navedenoj poruci elektroničke pošte društvo Telefónica navelo je da „bi trebalo razmisliti o nekom scenariju/režiji mogućih novih uvjeta tako da izgleda, prema njihovim riječima, kao da smo sjeli i pregovarali te da su nam ‚nametnuli’ nove uvjete (koje smo mi zapravo predložili)“. Stoga, iz te poruke elektroničke pošte nije moguće zaključiti je li portugalska vlada društvu Telefónica nametnula uključivanje klauzule u sporazum o transakciji Vivo ili ne.
153 Kao sedmo, tužitelj prigovara Komisiji da je za provedbu transakcije odbila odliku klauzule kao uvjeta sine qua non temeljeći se na navodnom nesuglasju između društava PT i Telefónica o ocjeni važnosti klauzule u sporazumu, kada, prema njegovom mišljenju, tog nesuglasja nema. Prema mišljenju tužitelja, Komisija je istaknula postojanje navedenih nedosljednosti u pristupu društava PT i Telefónica u pogledu manjih činjeničnih aspekata kako bi njihove tvrdnje koje su istaknuli u obrani učinila nevjerodostojnima. Međutim, tužitelj ne navodi nijednu izjavu u kojoj društvo PT priznaje da je portugalska vlada nametnula klauzulu, već se samo poziva na točke 48. do 51. odgovora društva PT na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, u kojem je društvo PT tvrdio osobito da „su stjecanje [njegove] glavne imovine u Brazilu i mogućnost javne ponude društva Telefónica za preuzimanje dionica [...] scenariji o kojima treba raspravljati krajnje pažljivo“, da „je osim toga država dioničar i imatelj [povlaštene dionice] u društvu“ i da „je portugalska vlada [bila] jasno dala do znanja da nema namjeru popustiti ni milimetar u [njegovu] obranu [...] javno vršeći pritisak na [njegov] upravni odbor“.
154 Kao osmo, konačno, valja navesti da, kao što to čini Komisija, tužitelj nije dao nijedno zadovoljavajuće objašnjenje činjenice da je klauzulom nametnuta dvostrana obveza nenatjecanja, odnosno, također u korist društva Telefónica, ni činjenice da je portugalska vlada društvu PT željela nametnuti obvezu nenatjecanja u korist društva Telefónica. Argumentacija društva Telefónica u tom pogledu ne može se prihvatiti, a da se ne riješi pitanje koje se odnosi na stranke o tome je li inicijativu o dvostranosti klauzule pokrenulo društvo PT ili društvo Telefónica (uvodne izjave 86. i 291. pobijane odluke).
155 U odnosu na taj aspekt, tužitelj, s jedne strane, tvrdi da, u mjeri u kojoj je njegova volja bila ukloniti klauzulu, on je zadržao njezinu dvostranost jer mu je to omogućavalo izbjegavanje mogućih pravnih sporova te jednostavno i brzo rješavanje zahtijevanog testa zakonitosti. Naime, ta se tvrdnja ne može prihvatiti, s obzirom na to da se, u svakom slučaju, činjenica da je taj test proveden ne može smatrati dokazanom (vidjeti točke 181. do 192. ove presude).
156 S druge strane, tužitelj tvrdi da je obvezu nenatjecanja koja je nametnuta društvu PT u njegovu korist, uvelo društvo PT iz posve estetskih razloga, odnosno radi lakšeg pregovaranja s tužiteljem, ali da ta obveza za tužitelja nije predstavljala nikakvu korist jer društvo PT nije bilo njegov mogući konkurent u Španjolskoj. Naime, tužitelj ne dokazuje da su postojale nepremostive prepreke kojima se društvu PT onemogućio ulazak na španjolsko tržište (vidjeti točke 223. i 224. ove presude) i da je zbog tih prepreka društvo Telefónica imalo koristi od klauzule čija je svrha bila spriječiti ulazak društva PT na navedeno tržište. Jednako tako, kao što pravilno ističe Komisija, tvrdnja da je „[društvo] PT imalo najveću korist od klauzule“ jednaka je, u svakom slučaju, priznavanju postojanja mogućeg tržišnog natjecanja između stranaka u Portugalu.
157 Drugo, što se tiče tvrdnje u skladu s kojom je portugalska vlada htjela zaštititi društvo PT u Portugalu sprječavanjem javne ponude društva Telefónica za preuzimanje dionica društva PT, taj je dokaz nebitan za klauzulu u mjeri u kojoj se njome društvu Telefónica ne zabranjuje preuzimanje društva PT. Naime, valja utvrditi da se klauzulom strankama zabranjuje međusobno tržišno natjecanje (vidjeti točku 1. ove presude), a preuzimanje društva PT nije istovjetno tržišnom natjecanju s tim društvom.
158 Prema mišljenju i tvrdnjama tužitelja, osobito onima iznesenima na raspravi, s obzirom na tekst klauzule, društvo PT i portugalska vlada mogli su klauzulu tumačiti kao zaštitu u slučaju javne ponude za preuzimanje dionica, jer se klauzulom sprječavao ulazak društva Telefónica u sektor u kojem je poslovalo društvo PT, a stjecanje nadzora nad društvom PT podrazumijevalo je ulazak u sektore u kojima je društvo PT bilo prisutno. Tužitelj tvrdi da je to tumačenje dosljedno tumačenju Komisije u skladu s kojim se klauzulom strankama zabranjuje stjecanje udjela ili povećanje takvih udjela u drugim poduzetnicima te s voljom portugalske vlade, zaštitu portugalske naravi društva PT. U pogledu ovog zadnjeg aspekta, tužitelj osobito ustraje na činjenici da je uvođenje klauzule o zabrani tržišnog natjecanja izravno proizašlo iz zabrinutosti društva PT i portugalske vlade u odnosu na moguću javnu ponudu društva Telefónica za preuzimanje dionica društva PT.
159 Jednako tako, tužitelj tvrdi da „sadržaj klauzule nije pravni model nego je posljedica neiskrenih pregovora na koje su uvelike utjecali politički i medijski ciljevi“. Prema mišljenju tužitelja, kako bi se udovoljilo interesima vlade dovoljno je bilo da je postojanje volje za potpunom zaštitom društva PT jasno s medijskog stajališta i da je ta volja odražena u sporazumu.
160 Argumentacija tužitelja nije uvjerljiva. S jedne strane, i pod pretpostavkom da je portugalska vlada htjela klauzulom zaštititi društvo PT od javne ponude društva Telefónica za preuzimanje dionica, nije za vjerovati da je navedena vlada potvrdila klauzulu, a da je nije zanimao njezin točan tekst, nego je i za očekivati da je provjerila jamči li uistinu klauzula koju je nametnula postizanje njezinih ciljeva.
161 S druge strane, treba napomenuti da se nijednim elementom iz predmetnog spisa ne može pobiti tvrdnja da iz sadržaja klauzule proizlazi to da se njome društvu Telefónica ne zabranjuje objava javne ponude za preuzimanje dionica društva PT. Naime, klauzulom se svakoj od stranaka zabranjuje realizacija projekata u telekomunikacijskom sektoru koji bi mogli značiti tržišno natjecanje u odnosu na drugu stranku na iberskom tržištu u predmetnom razdoblju, no stjecanje društva PT nije istovjetno provedbi projekta koji bi mogao značiti tržišno natjecanje u odnosu na društvo PT, za razliku od stjecanja udjela u drugim poduzetnicima.
162 Argumentaciju tužitelja temeljenu na pritisku portugalske vlade u odnosu na klauzulu treba odbiti u mjeri u kojoj tužitelj nije naveo elemente kojima se može dokazati da je portugalska vlada nametnula klauzulu i u kojoj nije dokazala da se postupanja navedene vlade mogu tumačiti u smislu da je klauzulom željela spriječiti objavu javne ponude društva Telefónica za preuzimanje dionica društva PT.
– Navodna povreda obveza istraživanja i povreda načela dobre uprave
163 Uzimajući u obzir činjenicu da tužitelj nije istaknuo nijednu naznaku kojom se dokazuje da je portugalska vlada nametnula klauzulu, njegove tvrdnje kojima prigovara Komisiji da je povrijedila vlastite obveze istrage i, stoga, načelo tereta dokazivanja, treba odbiti. U skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 130. ove presude, valja, naime, smatrati da je na temelju elemenata na koje se poziva Komisija tužitelj obvezan dati objašnjenje ili opravdanje u nedostatku kojeg je moguće zaključiti da je navedena institucija ispunila svoje obveze u pogledu tereta dokazivanja. Naime, u mjeri u kojoj se tužitelj samo pozvao na elemente koji su upravo ispitani i iz kojih na neki način proizlazi da je portugalska vlada iskazala interes za klauzulu, valja zaključiti da tužitelj nije iznio dokaze u potporu tvrdnji u skladu s kojom je navedena vlada nametnula klauzulu ili da je klauzula, u svakom slučaju, bila uvjet sine qua non za sprječavanje blokade sporazuma o transakciji Vivo (vidjeti u tom smislu presudu od 17. lipnja 2010., Lafarge/Komisija, C‑413/08 P, EU:C:2010:346, t. 32.).
164 Iz navedenog proizlazi da se, u nedostatku naznaka u tom smislu, tužitelj ne može pozvati ni na povredu načela dobre uprave koja se temelji na navodnom nedostatku korištenja Komisije pravnih sredstava kojima raspolaže za istragu pritiska koji je portugalska vlada navodno vršila na društvo Telefónica. Naime, iako je na temelju načela dobre uprave Komisija obvezna aktivno intervenirati pomoću vlastitih sredstava kako bi utvrdila relevantne činjenice i okolnosti te je dužna detaljno i nepristrano ispitati sve relevantne elemente predmeta o kojem se radi (vidjeti presudu od 15. prosinca 2010., E.ON Energie/Komisija, T‑141/08, EU:T:2010:516, t. 75. i 76. i navedenu sudsku praksu), u predmetnom slučaju tužitelj nije dokazao da je Komisija dostatno ispitala dokaze koje su iznijele stranke i Komisiju se ne može obvezati da se služi svojim istražnim ovlastima kako bi dokazala element koji je samo naveden i nije potkrijepljen nikakvom naznakom u dokazima koje su iznijele stranke (vidjeti u tom smislu presudu od 15. prosinca 2010., E.ON Energie/Komisija, T‑141/08, EU:T:2010:516, t. 56. i navedenu sudsku praksu).
165 Jednako tako, tvrdnja tužitelja prema kojoj je pomisao da može postojati dokaz o intervenciji vlade s ciljem nametanja nezakonite klauzule „naivna“ i „protivna zdravom razumu“ te da je zahtijevanje tog dokaza povreda načela primjenjivih na teret dokazivanja, ne može biti prihvaćena. Naime, kao što pravilno navodi Komisija, da je klauzula bila bitan element za uspješnost transakcije, kao što tvrdi tužitelj, bilo bi nevjerojatno da ne postoji neki dokument iz tog razdoblja u kojem se ona spominje, prvenstveno kada postoje dokazi o postupanjima portugalske vlade u odnosu na aspekte transakcije koji nisu obuhvaćeni klauzulom, i osobito na važnost prisutnosti društva PT u Brazilu.
166 Na kraju, u tom okviru također valja napomenuti, kao što je potvrđeno na raspravi, da Komisija nije imala saznanja o postojanju klauzule do listopada 2010., odnosno, nakon potpisivanja i stupanja na snagu sporazuma. Iz navedenog proizlazi da su prigovori o nepostupanju tijekom postupka pregovora o sporazumu koje tužitelj stavlja Komisiji na teret neosnovani.
Navodno postupanje društva Telefónica radi minimiziranja protutržišnog sadržaja klauzule
167 Tužitelj tvrdi da je Komisija pogrešno ocijenila njegovo neprestano postupanje radi minimiziranja protutržišnog sadržaja klauzule i izbjegavanja bilo kakvog rizika nezakonitosti. Prema mišljenju tužitelja, iako u uvodnoj izjavi 338. pobijane odluke priznaje da izraz „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“ nije sam po sebi predstavljao naznaku namjere prijevare, da je društvo Telefónica poduzelo mjere s ciljem ograničavanja područja primjene i trajanja klauzule i da je zaštita „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“ bila njezina inicijativa, Komisija ne izvodi nikakve posljedica iz tih elemenata.
168 Kao prvo, tužitelj tvrdi da nije točno da je „od samog početka“ htio klauzulu o zabrani tržišnog natjecanja. Međutim, kao što sama ističe, Komisija nije tvrdila da je društvo Telefónica od samog početka htjelo klauzulu o zabrani tržišnog natjecanja nego da je u uvodnim izjavama 36. i 42. do 44. pobijane odluke samo pobila argument prema kojem je društvo Telefónica iz prve ponude isključilo bilo kakvu obvezu nenatjecanja.
169 U tom pogledu, valja navesti da su prva dva nacrta sporazuma uključivala obvezu društva Telefónica da neće zahtijevati od „društva PT nikakvu obvezu nenatjecanja ili zabranu vrbovanja“. U prethodno navedenim uvodnim izjavama pobijane odluke, s jedne strane, Komisija je istaknula da su u svojim odgovorima na zahtjev za podacima od 5. siječnja 2011. stranke potvrdile da se navedeno obveza odnosi na bilo koju klauzulu o zabrani tržišnog natjecanja u odnosu na brazilsko tržište, ali ne i na ibersko tržište. S druge strane, Komisija je točno navela da je druga ponuda uključivala i prethodno navedenu obvezu društva Telefónica da će od društva PT zahtijevati samo klauzulu o zabrani tržišnog natjecanja u odnosu na ibersko tržište, što ide u prilog tumačenju prema kojem se prva obveza odnosila na brazilsko tržište, a ne na ibersko tržište.
170 Kao drugo, iako odbija tvrdnju društva PT u točki 164. odgovora potonjeg društva na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama, koji je sadržan u pobijanoj odluci (uvodne izjave 86. i 293. pobijane odluke), prema kojem je društvo Telefónica poduzelo inicijativu radi uključivanja usluga koje se odnose na televiziju u područje primjene klauzule, tužitelj ne iznosi nijedan dokaz u potporu svojim tvrdnjama. U svakom slučaju, pod pretpostavkom da su te usluge bile uključene u područje primjene klauzule na inicijativu društva PT, iz toga se ne može zaključiti „neprestano postupanje društva Telefónica radi minimiziranja sadržaja klauzule“.
171 Kao treće, tužitelj poriče da je imao ikakvu glavnu ulogu u utvrđivanju dvostrane naravi klauzule. Međutim, pod pretpostavkom da tužitelj nije imao glavnu ulogu i iako Komisija ne tvrdi da ju je imao, tužitelj ne poriče da su i prva inačica klauzule i konačno usvojena klauzula bile dvostrane naravi. Tužitelj ne uspijeva dokazati ni da su društvo PT ili portugalska vlada nametnuli dvostranu narav klauzule (vidjeti točku 154. ove presude).
172 Kao četvrto, naposljetku, tužitelj tvrdi da se Odlukom nepropisno minimizira opseg izuzimanja iz područja primjene klauzule koju je društvo Telefónica uspjelo uvesti, a koja se sastoji u isključenju djelatnosti koje su već bile u tijeku (vidjeti točku 13. ove presude). Naime, prema mišljenju tužitelja, Komisija nije priznala da su usluge koje u Portugalu pruža društvo Zon, koje društvo Telefónica smatra djelatnostima u tijeku, također bile obuhvaćene navedenim izuzimanjem. Međutim, tužitelj ne osporava tvrdnje navedene u uvodnim izjavama 156. do 164. pobijane odluke, u skladu s kojima djelatnosti koje obavljaju društva koja stranke ne kontroliraju nisu obuhvaćene uvedenim izuzimanjem iz područja primjene klauzule.
173 U tom pogledu valja napomenuti da je Komisija objasnila da ako neko društvo, u kojem je jedna od stranaka imala dionice, ali nije nadzirala to društvo, obavlja određenu djelatnost koja je bitna za utvrđivanje područja primjene klauzule, u toj klauzuli treba biti navedeno da se primjenjuje na djelatnosti društava koje su izvan nadzora stranaka. Osim toga, ako su te djelatnosti relevantne za utvrđivanje područja primjene klauzule, morale bi biti relevantne i za pridržavanje odredbi potonje klauzule, pa kad bi neko društvo koje stranke ne kontroliraju i u kojem imaju manjinski udio počelo obavljati neku djelatnost zabranjenu klauzulom, to bi predstavljalo povredu klauzule. Komisija je nastavila sa svojom argumentacijom u odnosu na to pitanje tvrdeći da stranke ne mogu smatrati da su preuzele tu obvezu u ime i za račun društava u kojima imaju manjinski udio, ali koja ne nadziru, jer ne bi mogle jamčiti ispunjenje te obveze. Slijedom navedenog, da bi neka djelatnost mogla biti isključena iz područja primjene klauzule, tu bi djelatnost morala izravno obavljati jedna od stranaka ili neizravno društva koja ta stranka nadzire.
174 Budući da nema elemenata, ili barem argumenata kojima bi se mogao dovesti u pitanje taj zaključak iz kojeg neupitno proizlazi da se djelatnosti društva Zon u kojem tužitelj drži samo manjinski udio (vidjeti točku 4. ove presude), nisu mogle smatrati uključenima u uvedeno izuzimanje iz područja primjene klauzule, zahtjevi tužitelja u vezi s ovim potonjim aspektom trebaju biti odbijeni.
175 Iz svih prethodno navedenih razmatranja i u mjeri u kojoj zahtjev tužitelja za saslušanje svjedoka treba odbiti (vidjeti točku 357. i prateće točke ove presude), proizlazi da tužitelj nije iznio elemente kojima se može dokazati da je klauzula bila uvjet da portugalska vlada ne blokira transakciju Vivo i da je zbog toga društvu Telefónica preostala jedino mogućnost da pokuša ograničiti utjecaj navedene klauzule, konkretno, preoblikujući je u klauzulu samoocjene uvođenjem izraza „u mjeri u kojoj je zakonom dopušteno“.
e) Navodni materijalni sadržaj i navodne praktične svrhe zaštite „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“
176 Prema mišljenju tužitelja, ako se uzme u obzir činjenica da je klauzula usko povezana s transakcijom Vivo, odmah je jasno da svakako nije praktično neupotrebljiva i da zadovoljava dobar dio uobičajenih i zakonitih funkcija koje moraju zadovoljiti klauzule o pravnoj zaštiti u ugovornoj praksi, odnosno smanjenje troškova transakcije, stratešku pologa radi postizanja dogovora i jamstvo održivosti transakcije. Jednako tako, prema mišljenju tužitelja, tumačenje klauzule koje je ponudila Komisija očito je u suprotnosti sa svojim sadržajem.
177 Najprije valja istaknuti da se ovaj argument temelji na pretpostavci da je portugalska vlada nametnula klauzulu kao uvjet za transakciju Vivo i time primorala društvo Telefónica da učini sve što je u njegovoj mogućnosti kako bi ograničilo utjecaj klauzule. Naime, iz razmatranja navedenih u točkama 136. do 162. i od 167. do 175. ove presude proizlazi da se tužitelj nije pozvao na elemente kojima se može dokazati osnovanost navedene pretpostavke, tako da se njegova argumentacija temeljena na toj pretpostavci ne može prihvatiti. U svakom slučaju, tužitelj se ne poziva ni na jedan element kojim se mogu dokazati navodni materijalni sadržaj i navodne praktične svrhe zaštite „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“.
Navodna funkcija smanjenja troškova transakcije
178 Što se tiče funkcije smanjenja troškova transakcije, tužitelj tvrdi da se pravne zaštite obično upotrebljavaju kada postoje dvojbe ili odstupanja u pravnoj analizi stranaka i kada stranke žele izbjeći gubitak novca, energije i vremena na pravne rasprave koje se mogu odužiti i ometati postupak pregovora. Prema mišljenju tužitelja, to se upravo dogodilo u predmetnom slučaju: kada je pri uvođenju klauzule u svoju protuponudu društvo PT navelo da se klauzula može opravdati kao akcesorno ograničenje. Društvo Telefónica nije bilo uvjereno u to, ali je priznalo da ima prostora za dvojbu.
179 Tužitelj tvrdi da, premda je imao rezerve u odnosu na opravdanja klauzule zbog njezine važnosti za portugalsku vladu, bio je primoran omogućiti daljnji razvoj postupka pregovora prihvaćanjem klauzule, iako je u nju uključio objektivna i vremenska ograničenja koja je mogao, znajući da je na kraju može potpisati samo pod uvjetom da naknadno provjeri njezinu zakonitost i opseg. Prema mišljenju tužitelja, tako je sporazum o zabrani tržišnog natjecanja saniran te su onemogućeni njegovi učinci u slučaju da se pojedinačnom provjerom umjesto zajedničkom provjerom njegove zakonitosti, kao što je pogrešno protumačila Komisija, zaključi da je pravno nedopušten. Prema njegovom mišljenju, time što je podvrgnulo ograničenje provjeri zakonitosti, društvo Telefónica isključilo je bilo koju vrstu reputacijske, društvene ili političke odgovornosti u odnosu na društvo PT u slučaju da društvo PT poduzme inicijative koje su nespojive s ograničenjem.
180 Valja napomenuti da iz stajališta tužitelja proizlazi da se te tvrdnje, u biti, temelje na ideji da su postojale dvojbe o tome može li se klauzula smatrati akcesornim ograničenjem transakcije Vivo. Prema mišljenju tužitelja, s obzirom na to da bi prava provjera uvjeta potrebnih za ovo pitanje bila duga i skupa, stranke su uvele pravnu zaštitu „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“ i ostavile analizu zakonitosti klauzule za kasnije.
181 Naime, nije potrebno odlučivati o osnovanosti navodnih dvojbi društva PT ili tuženika o mogućoj zakonitosti klauzule, ali valja napomenuti da se argumentacija temeljena na ideji da su stranke nekako mogle „privremeno ugovoriti“ obvezu nenatjecanja podvrgnutu naknadnoj provjeri zakonitosti treba odbiti jer, s jedne strane, tužitelj nije objasnio zašto nije bilo moguće razjasniti to pitanje prije potpisivanja sporazuma dana 28. srpnja 2010. ili barem prije njegova stupanja na snagu u trenutku konačnog zaključenja transakcije 27. rujna iste godine i, s druge strane, nije dokazao da je ta provjera provedena nakon stupanja na snagu sporazuma.
182 U tom okviru, valja podsjetiti da je u uvodnim izjavama 96. do 100. pobijane odluke Komisija napomenula da stranke tvrde da je klauzulom predviđena samoocjena i da je navedena samoocjena provedena tijekom razgovora od 26. i 29. listopada 2010. (vidjeti točku 28. ove presude). Jednako tako, Komisija je navela da su stranke istaknule različite razloge kako bi opravdale to da samoocjena nije provedena prije stupanja na snagu sporazuma u trenutku konačnog zaključenja transakcije 27. rujna 2010. (vidjeti točku 25. ove presude), odnosno:
– uzimajući u obzir da je sporazum potpisan u ime i za račun društva PT, a da ga prethodno nije odobrila Glavna skupština dioničara potonjeg društva, prema mišljenju društva Telefónica postojala je opasnost da se portugalska vlada usprotivi takvom načinu postupanja, međutim, Komisija osporava taj argument u mjeri u kojoj nije potkrijepljen nijednim elementom iz spisa i u kojem je člankom 4. sporazuma u vezi s Prilogom 4.1. određeno da društvo PT jamči društvu Telefónica da „je potpisivanje i sklapanje ovog sporazuma te provedba transakcija predmeta sporazuma propisno i valjano odobrio [njegov] upravni [...] odbor i [upravni odbor] društva PT Movéis i [da] nisu potrebne druge formalnosti ni od strane društva PT ni od strane društva PT Móveis za potrebe odobrenja potpisivanja, sklapanja i izvršenja ovog ugovora ili provedbe predmetne transakcije“;
– prema mišljenju tužitelja, za samoocjenu i razmjenu rezultata između stranaka bila je potrebna rasprava o opsegu i učincima klauzule čime je mogla biti narušena ravnoteža postignuta u okviru sporazuma, međutim, Komisija tvrdi u tom pogledu da ako je istina da su se stranke sporazumjele o obvezi naknadne provjere samoocjene zakonitosti klauzule s ciljem da ostave tu raspravu za kasnije, ta je obveza trebala biti navedena u tekstu ugovora,
– prema mišljenju tužitelja, postojale su dvojbe u pogledu transakcije Oi i primjene „programa industrijskog partnerstva“ te samo „nekoliko tjedana“ nakon zaključenja transakcije, u tisku je objavljeno da je povratak društva PT u Brazil bio neminovan, međutim, Komisija je smatrala da društvo Telefónica nije dokazalo prijelaz iz dvojbene u nedvojbenu situaciju u pogledu transakcije Oi u listopadu 2010.,
– tužitelj tvrdi da su se zbog zahtjeva za podacima Comisión Nacional de la Competencia (CNC, Nacionalna komisija za tržišno natjecanje) od 9. i 30. rujna 2010., kojim su se, među ostalim, zatražili podaci u svrhu istrage postojanja mogućih sporazuma protivnih tržišnom natjecanju između stranaka u okviru transakcije Vivo, mogle povećati dvojbe u pogledu zakonitosti obveze nenatjecanja, međutim, Komisija je navela da je CNC svoj prvi zahtjev dostavio 9. rujna 2010., odnosno, približno sedam tjedana prije datuma navodne samoocjene, to jest, dana 26. i 29. listopada 2010. (vidjeti točku 28. ove presude).
183 Stoga, u uvodnoj izjavi 98. pobijane odluke Komisija je zaključila da objašnjenja koje je društvo Telefónica dalo u pogledu zakašnjenja u provedbi navodne samoocjene nisu bila potkrijepljena nijednim elementom iz spisa.
184 Jednako tako, u uvodnim izjavama 99. i 100. Komisija je odbila tvrdnje društva PT temeljene na tome da klauzula više nije bila prioritet nakon potpisivanja sporazuma. Kao prvo, društvo PT navelo je da se usredotočilo na zaključenje transakcija Vivo i Oi. Kao drugo, prema mišljenju društva PT, klauzula o zabrani tržišnog natjecanja bila je podvrgnuta potvrđivanju njezine zakonitosti i opsega. Kao treće, društvo je tvrdilo da navedena klauzula nije stupila na snagu prije datuma konačnog zaključenja transakcije, odnosno, 27. rujna 2010. Kao četvrto, društvo PT tvrdilo je da ga nije kontaktiralo nijedno tijelo nadležno za tržišno natjecanje. Kao peto, društvo PT smatralo je da će se samoocjenom zaključiti da je malo vjerojatno da se obveza nenatjecanja primjenjivala, neovisno o njezinom opsegu. Prema mišljenju društva PT, stranke su stupile u kontakt zbog informacije objavljene krajem kolovoza u Jornal de Negócios i u Cinco Días u odnosu na klauzulu obvezujuću za stranke, i 19. listopada u Diario Economico u odnosu na istragu koju je proveo CNC u pogledu klauzule.
185 Prema mišljenju Komisije, te tvrdnje nisu dovoljne da bi se objasnili razlozi zbog kojih nije poštovana obvezujuća ugovorna obveza, kao što je navodna obveza provedbe samoocjene. Štoviše, prema njezinom mišljenju, i da je klauzula uključivala obvezu provedbe samoocjene, ispunjenje te obveze trebalo je biti sastavni dio zaključenja transakcije Vivo na koju je, navodno, društvo PT usredotočilo svu svoju pažnju. Jednako tako, prema mišljenju Komisije, činjenicom da je obveza nenatjecanja stupila na snagu u trenutku konačnog zaključenja transakcije, odnosno 27. rujna 2010., ne može se opravdati utvrđeno zakašnjenje u provedbi samoocjene koja je, navodno, učinjena u listopadu. S druge strane, prema mišljenju Komisije, trebalo je pričekati provedbu ocjene zakonitosti klauzule prije njezina stupanja na snagu. Konačno, Komisija smatra da se činjenicom da je opravdanje obveze nenatjecanja bilo malo vjerojatno trebalo potaknuti brzo ukidanje klauzule, a ne njezine održivosti.
186 Konačno, u uvodnoj izjavi 298. pobijane odluke, Komisija je tvrdila da je iz dokaza iz spisa koji se odnose na stvarno ponašanje stranaka u pogledu klauzule i, posebice, sporazuma od 4. veljače 2011. kojim je ta potonja klauzula poništena (vidjeti točku 29. ove presude) jasno vidljivo da klauzulom nije bila predviđena nikakva obveza samoocjene. U odnosu na taj aspekt, Komisija je naknadno ispitala odgovarajuće dokaze, odnosno, kao prvo, izjave stranaka o naravi klauzule prije njihovog odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, kao drugo, sporazum od 4. veljače 2011. kojim je poništena klauzula, kao treće telefonske razgovore iz listopada 2010., kao četvrto datum provedbe navodne samoocjene i, kao peto, druge elemente na koje su se pozvale stranke, poput, primjerice, javnost klauzule (uvodne izjave 299. do 328. pobijane odluke).
187 Valja utvrditi da se tužitelj ne poziva na nijedan element kojim se dovode u pitanje zaključci Komisija o navodnoj samoocjeni čija je svrha provjeriti zakonitost klauzule.
188 S jedne strane, tužitelj samo tvrdi da Komisija netočno razumije samoocjenu, da nije bila potrebna zajednička nego pojedinačna ocjena nakon koje je trebala uslijediti razmjena rezultata tako da se činjenica da je ta razmjena obavljena četiri tjedna nakon stupanja na snagu sporazuma ne može smatrati nesrazmjernim zakašnjenjem. Naime, i pod pretpostavkom da su stranke pojedinačno ocijenile klauzulu, time se ne bi opravdalo razdoblje od četiri tjedna koje je proteklo od stupanja na snagu te klauzule do navodne razmjene rezultata navodne samoocjene njezine zakonitosti.
189 S druge strane, iako tvrdi da je iznio dokaze o sadržaju razgovora od 26. i 29. listopada 2010., tužitelj se samo poziva na tvrdnje stranaka u njihovim odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i na izjave dvaju vanjskih pravnih savjetnika, jednog zastupnika društva Telefónica i jednog zastupnika društva PT. Naime, i da je točno da ne treba u potpunosti poricati vjerodostojnost izjava zastupnika stranaka ako su te izjave dane pred javnim bilježnikom, treba istaknuti, međutim, kao što to ističe Komisija u uvodnim izjavama 313. do 323. pobijane odluke, da rezultati i sadržaj telefonskih razgovora na koje se pozvalo društvo Telefónica nisu potkrijepljeni tekstom sporazuma od 4. veljače 2011. kojim se stavlja izvan snage klauzula, u kojem je detaljno objašnjen kontekst u kojem su stranke odlučile poništiti klauzulu (vidjeti točku 29. ove presude).
190 Jednako tako, kao što ističe Komisija (uvodne izjave 120. i 122. pobijane odluke), predmetne izjave nisu noviji dokaz sadržaja razgovora iz listopada 2010. zbog čega bi imale veću dokaznu vrijednost (vidjeti u tom smislu presudu od 11. ožujka 1999., Ensidesa/Komisija, T‑157/94, EU:T:1999:54, t. 312. i presudu od 16. prosinca 2003., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied i Technische Unie/Komisija, T‑5/00 i T‑6/00, EU:T:2003:342, t. 181.). Osim toga, i da svjedočenje izravnog svjedoka o iznesenim okolnostima treba, u načelu, kvalificirati kao dokaz s visokom dokaznom vrijednošću (presuda od 3. ožujka 2011. Siemens/Komisija, T‑110/07, EU:T:2011:68, t. 75.), treba uzeti u obzir i da su izjave o kojima je riječ u predmetnom slučaju dale osobe koje bi mogle imati izravan interes u slučaju i koje se ne mogu razmatrati neovisnima o tužitelju (vidjeti u tom smislu presudu od 3. ožujka 2011. Siemens/Komisija, T‑110/07, EU:T:2011:68, t. 69. i 70.)
191 Slijedom navedenog, s obzirom na sve elemente koji se uzimaju u obzir, te izjave kao jedini dokaz nisu dovoljne da bi se dokazalo da je klauzula sadržavala obvezu samoocjene, pri čemu valja podsjetiti da što se tiče dokazne vrijednosti različitih dokaza, jedini kriteriji relevantan za ocjenu slobodno podnesenih dokaza jest njihova vjerodostojnost (vidjeti presudu od 8. srpnja 2004., Mannesmannröhren‑Werke/Komisija, T‑44/00, EU:T:2004:218, t. 84. i navedenu sudsku praksu; presudu Dalmine/Komisija, T‑50/00, EU:T:2004:220, t. 72. i navedenu sudsku praksu i presudu od 8. srpnja 2004., JFE Engineering i dr./Komisija, T‑67/00, T‑68/00, T‑71/00 i T‑78/00, EU:T:2004:221, t. 273.) i prema općim pravilima u području dokazivanja, vjerodostojnost i time dokazna vrijednost dokumenta ovise o njegovom podrijetlu, okolnostima njegovog sastavljanja, njegovom adresatu [...], te vjerodostojnosti i pouzdanosti njegova sadržaja (presuda od 15. ožujka 2000., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T‑25/95, T‑26/95, T‑30/95 do T‑32/95, T‑34/95 do T‑39/95, T‑42/95 do T‑46/95, T‑48/95, T‑50/95 do T‑65/95, T‑68/95 do T‑71/95, T‑87/95, T‑88/95, T‑103/95 i T‑104/95, EU:T:2000:77, t. 1053.).
192 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da tvrdnje tužitelja temeljene na navodnoj samoocjeni provedenoj u listopadu 2010. treba odbiti, kao i cijelu argumentaciju kojom tužitelj tvrdi da je funkcija klauzule bila smanjenje troškova transakcije.
Navodna funkcija strateške poluge radi postizanja konsenzusa
193 U pogledu navodne funkcije strateške poluge radi postizanja konsenzusa o izrazu „u mjeri“, društvo Telefónica tvrdi da nikada nije htjela klauzulu, ali da je tijekom postupka uvidjela da, zbog političkih planova portugalske vlade, ne može ukloniti klauzulu, a da ne dovede transakciju u opasnost, tako da je odabrala neutralizirati je izrazom „u mjeri u kojoj“. Prema mišljenju društva Telefónica, iako je njegova volja bila ukloniti klauzulu, ono je zadržalo njezinu dvostranost jer mu je to, u slučaju potrebe, omogućavalo izbjegavanje mogućih pravnih sporova te jednostavno i brzo rješavanje zahtijevanog testa zakonitosti.
194 S jedne strane, ta se argumentacija ne može prihvatiti u mjeri u kojoj se temelji na pretpostavci, koja je odbijena u točkama 136. do 162. ove presude, da je portugalska vlada zahtijevala klauzulu. S druge strane, u točkama 154. i 171. ove presude već je odlučeno da su se tvrdnje tužitelja o dvostranoj naravi klauzule trebale odbiti.
Navodna funkcija sigurnosti u održivosti transakcije
195 Prema mišljenju tužitelja, izraz „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“ imao je i funkciju sigurnosti u održivosti transakcije, jamčeći njezinu valjanost i u slučaju pobijanja ili odluke ex post. Prema njegovom mišljenju, važnost koju je društvo PT pripisalo klauzuli navodi na zaključak da ju je ono smatralo temeljnom, pa je postojala opasnost da u slučaju ništavosti klauzule društvo PT pokuša u potpunosti poništiti sporazum. Prema mišljenju tužitelja, ta se opasnost ublažava, ali se ne uklanja „standardnom klauzulom o odvojivosti“, na temelju koje se u portugalskom pravu teret dokazivanja samo prebacuje što se tiče nužnosti klauzule u odnosu na cjelokupni sporazum.
196 Ta se argumentacija ne može prihvatiti jer se temelji na tvrdnji da je izrazom „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“ tužitelj htio izbjeći da u slučaju ništavosti obveze nenatjecanja sporazum bude u potpunosti nevaljan. Naime, to bi značilo da se klauzula smatrala bitnom u odnosu na cjelokupni sporazum te u mjeri u kojoj tužitelj ne tvrdi da je klauzula akcesorno ograničenje transakcije Vivo (vidjeti točke 107. do 110. ove presude) i ne dokazuje, konkretno, pravnim mišljenjem priloženim kao prilog da su subjektivno poimanje društva Telefónica i navodna zabrinutost društva PT mogli biti relevantni u pogledu važnosti klauzule za cjelokupni sporazum, valja napomenuti da tužitelj nije iznio nijedan element kojim bi se moglo objasniti zašto bi se klauzula o zabrani tržišnog natjecanja na iberskom tržištu mogla smatrati objektivno bitnom za transakciju koja se odnosi na prijenos udjela u jednom brazilskom operateru.
Tumačenje teksta klauzule
197 Tužitelj tvrdi da Komisija djelomično uzima u obzir tekst klauzule usredotočujući se na naslov „Zabrana natjecanja“ i zanemarujući izraz „u mjeri“ čime krši njegovo pravo na obranu i teret dokazivanja. Prema mišljenju tužitelja, uistinu relevantan tekst klauzule nalazi se u njezinoj izreci u skladu s kojom je volja stranaka bila pridržavati se zakona, a ne ograničiti tržišno natjecanje. Prema njegovom mišljenju, javnost klauzule i njezino kratko trajanje nepojmljivi su u okviru sporazuma o podjeli tržišta kao što to pretpostavlja Komisija. Tužitelj tvrdi da sporazumom nije bio određen ni mehanizam kontrole pridržavanja ograničenja i da je njegovo područje primjene daleko od jasnog. Prema mišljenju tužitelja, „ogoljeni“ sporazumi o podjeli tržišta nisu javni, ne ocjenjuje se njihova zakonitosti, o njima se ne pregovara s vladom, a niti se sklapaju na ograničeno razdoblje. Pogotovo se, prema mišljenju tužitelja, ti sporazumi primjenjuju i provode.
198 Argumentacija tužitelja temeljena na tekstu klauzule ne može se prihvatiti jer, suprotno tvrdnjama tužitelja, u klauzuli nije jasno navedeno da volja stranaka nije bila ograničiti tržišno natjecanje nego pridržavati se zakona.
199 U tom pogledu, ključno je da tužitelj navodi da je moguće zamisliti da je u klauzuli bilo navedeno da „su stranke [bile] slobodne natjecati se na cijelom iberskom tržištu (društvo PT u Španjolskoj i društvo Telefónica u Portugalu), osim u slučajevima u kojima se tržišno natjecanje [moglo] zakonito ograničiti zbog legitimnog razloga“. Tužitelj smatra da bi Komisija donijela drukčiju odluku da je klauzula bila tako sastavljana, što nije trebao biti slučaj jer su u pogledu funkcionalnosti oba teksta, i stvarni i alternativni, jednaki. Naime, iako nije potrebno odgovoriti na pitanje je li alternativni tekst koji je predložio tužitelj uistinu jednak tekstu klauzule, sama činjenica da je ponuđen tekst koji je navodno jednak s funkcionalnog stajališta, jasno pokazuje da se tumačenje klauzule ne može temeljiti samo na njezinom tekstu nego da treba uzeti u obzir kontekst, koji, kao što proizlazi iz prethodnih rasuđivanja, ne ide u potporu tumačenju koje je predložio tužitelj.
200 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da tužitelj nije dokazao da, s obzirom na sve okolnosti, klauzula ne predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj jer je izrazom „u mjeri u kojoj je to dopušteno zakonom“ preoblikovana u klauzulu o samoocjeni zakonitosti obveze nenatjecanja. Stoga, prva tri tužbena razloga treba odbiti.
2. Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 101. UFEU‑a, nedostatnom obrazloženju i pogrešnoj ocjeni sposobnosti djelovanja za ograničenje tržišnog natjecanja
201 Tužitelj tvrdi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni sposobnosti klauzule da ograniči tržišno natjecanje između društva PT i tužitelja te da nije dostatno obrazložila pobijanu odluku u pogledu tog aspekta. Prema mišljenju tužitelja, Komisija nije ispitala navedeni aspekt koji je istaknut u odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku niti je proučila strukturu predmetnih tržišta, gospodarski kontekst te stvarne i konkretne mogućnosti stranaka da uđu na odnosna susjedna tržišta u kratkom razdoblju predviđenom u klauzuli. Prema mišljenju tužitelja, da je Komisija provela to ispitivanje, utvrdila bi da stranke nisu bile mogući konkurenti. Međutim, prema njegovom mišljenju, s obzirom na to da nema mogućeg tržišnog natjecanja koje se može ograničiti, klauzula ne može biti ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Konačno, prema mišljenju tužitelja, elementi koje Komisija ističe u pobijanoj odluci ne mogu se prihvatiti kao opravdanje nepostojanja detaljne analize tržišta i kao odgovor na tvrdnje stranaka u njihovim odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.
202 Jednako tako, tužitelj prigovara Komisiji da je u uvodnoj izjavi 364. pobijane odluke (vidjeti točku 46. ove presude) tvrdila da, iako se klauzulom ne bi moglo ograničiti tržišno natjecanje, time se ne bi spriječilo to da se ona smatra ograničenjem tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.
203 Najprije treba istaknuti, kao odgovor na tu potonju tvrdnju, da se, naime, ne može tvrditi da, iako se klauzulom ne bi moglo ograničiti tržišno natjecanje, time se ne bi spriječilo to da se ona smatra ograničenjem tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Kao što je naveo Sud, da bi cilj sporazuma bio protivan tržišnom natjecanju, sporazum mora moći proizvoditi negativne učinke na tržišno natjecanje, odnosno mora konkretno biti sposoban spriječiti, ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu (vidjeti presudu od 14. ožujka 2013., Allianz Hungária Biztosító i dr., C‑32/11, EU:C::2013:160, t. 38.).
204 Međutim, treba istaknuti da tužitelj ne navodi da je u uvodnoj izjavi 364. pobijane odluke Komisija navela presudu od 25. siječnja 2007., Sumitomo Metal Industries i Nippon Steel/Komisija (C‑403/04 P i C‑405/04 P, EU:C:2007:52, t. 44. i 45.) i tvrdila da, ako je cilj sporazuma bio ograničiti tržišno natjecanje, što se tiče postojanja povrede, nije važno je li sklapanje sporazuma bilo u poslovnom interesu poduzetnika ili ne. Komisija je stoga zaključila da je činjenica da se moglo dokazati da klauzula nije mogla proizvoditi učinke u poslovnom interesu društva Telefónica ili društva PT u potpunosti nebitna (vidjeti točku 46. ove presude).
205 Slijedi da iz prethodno navedene uvodne izjave proizlazi da Komisija nije tvrdila da općenito nije važno da sporazum može proizvoditi učinke kako bi se kvalificirao kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, nego da je, u predmetnom slučaju, argumentacija društva Telefónica navedena, konkretno, u uvodnoj izjavi 359. točki (d) pobijane odluke, o nepostojanju interesa jedne stranke za ulazak na tržište druge stranke, nebitna jer u okviru sporazuma čiji je cilj bio ograničiti tržišno natjecanje nije važno je li sklapanje sporazuma bilo u poslovnom interesu stranaka ili ne.
206 Jednako tako, kao prvo, što se tiče tvrdnje koja se temelji na nedostatnom obrazloženju, iz argumentacije tužitelja proizlazi da tužitelj ne dovodi u pitanje obrazloženje pobijane odluke samo po sebi nego činjenicu da Komisija nije proučila strukturu predmetnih tržišta i stvarne mogućnosti natjecanja stranaka na tim tržištima, što je, prema mišljenju tužitelja, bilo pogrešno. Naime, tužitelj osporava argumente iznesene u uvodnim izjavama 265. do 278. pobijane odluke.
207 U svakom slučaju, iz navedenih uvodnih izjava proizlazi da je Komisija objasnila razloge zbog kojih nije smatrala potrebnim provesti detaljnu analizu strukture predmetnih tržišta i da je odgovorila na tvrdnje stranaka u njihovim odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u vezi s postojanjem mogućeg tržišnog natjecanja između njih, koji su sažeti u uvodnim izjavama 268. do 270. pobijane odluke. Stoga, u mjeri u kojoj se argumentacija tužitelja može tumačiti u smislu da se njom kritizira navodno nepostojanje obrazloženja pobijanje presude u pogledu tog aspekta, ta se argumentacija ne može prihvatiti.
208 Kao drugo, što se tiče tvrdnje temeljene na pogrešnoj ocjeni „sposobnosti“ klauzule da ograniči tržišno natjecanje između društva PT i društva Telefónica kao posljedice stajališta Komisije u skladu s kojim u predmetnom slučaju nije bila obvezna provesti detaljnu analizu strukture predmetnih tržišta, treba uzeti u obzir, kao što proizlazi iz pobijane odluke, tri elementa na kojima se temeljila Komisija da bi došla do zaključka da nije bilo potrebno provesti detaljnu analizu mogućeg tržišnog natjecanja između stranaka za svako tržište zasebno kako bi se ocijenilo predstavlja li sporazum ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (uvodna izjava 278. pobijane odluke).
209 Najprije, Komisija je napomenula da, ako bi se složila s tumačenjem klauzule koju su ponudile stranke, činjenica sklapanja sporazuma o zabrani tržišnog natjecanja ili predviđanja potrebe za samoocjenom zakonitosti i područja primjene dodatne obveze nenatjecanja predstavljala priznanje stranaka činjenice da su si stranke potencijalni konkurenti barem u slučaju određenih usluga. Naime, da nema mogućeg tržišnog natjecanja, sklapanje sporazuma o zabrani tržišnog natjecanja ili predviđanje samoocjene koja se odnosi na obvezu nenatjecanja ne bi imalo smisla (uvodna izjava 271. pobijane odluke).
210 Nadalje, Komisija je objasnila da je područje primjene klauzule bilo široko, s obzirom na to da se primjenjivala na sve usluge elektroničkih komunikacija i na televizijske usluge (uvodne izjave 141., 265. i 278. pobijane odluke).
211 Konačno, Komisija je navela da su prethodno navedene usluge liberalizirane u skladu sa zakonodavnim okvirom Unije kojim se omogućuje i potiče tržišno natjecanje među operaterima (uvodna izjava 265. pobijane odluke) i da taj liberalizirani kontekst u kojem je tržišno natjecanje moguće i potiče se, treba biti polazište za ocjenu klauzule (uvodna izjava 267. pobijane odluke).
212 S druge strane, valja podsjetiti da u skladu s već navedenom sudskom praksom u točki 104. ove presude, kako bi se procijenilo sadržava li neki sporazum među poduzetnicima ili odluka udruženja poduzetnika dovoljan stupanj štetnosti da bi bili smatrani ograničenjem tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, valja uzeti u obzir sadržaj njegovih odredbi, ciljeve koje želi postići te ekonomski i pravni kontekst u koji je smješten. U okviru procjene navedenog konteksta valja također uzeti u obzir narav obuhvaćene robe i usluga, kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture jednog ili više tržišta u pitanju (vidjeti presudu od 11. rujna 2014., CB / Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 53. i navedenu sudsku praksu).
213 Međutim, iako pri tumačenju konteksta nekog sporazuma treba uzeti u obzir stvarne uvjete funkcioniranja i strukture jednog ili više predmetnih tržišta, Komisija nije uvijek obvezna točno definirati jedno ili više referentnih tržišta. Naime, definiranje referentnog tržišta nema istu ulogu ako se radi o primjeni članka 101. UFEU‑a ili članka 102. UFEU‑a. U okviru primjene članka 102. UFEU‑a odgovarajuće definiranje referentnog tržišta neophodan je zahtjev i preduvjet za ocjenu navodnog protutržišnog ponašanja (presuda od 10. ožujka 1992., SIV i dr./Komisija, T‑68/89, T‑77/89 i T‑78/89, EU:T:1992:38, t. 159. i presuda od 11. prosinca 2003., Adriatica di Navigazione/Komisija, T‑61/99, EU.T:2003:335, t. 27.), jer prije nego što se dokaže postojanje zloporabe vladajućeg položaja, treba dokazati postojanje vladajućeg položaja na određenom tržištu, što podrazumijeva da je tržište prethodno određeno. S druge strane, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, u pogledu primjene članka 101. UFEU‑a, treba definirati referentno tržište kako bi se utvrdilo može li predmetni sporazum utjecati na trgovinu među državama članicama i ima li za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničivanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu (presuda od 21. veljače 1995., SPO i dr./Komisija, T‑29/92, EU:T:1995:34, t. 74., i presuda od 11. prosinca 2003., Adriatica di Navigazione/Komisija, T‑61/99, EU:T:2003:335, t. 27.; vidjeti također presudu od 12. rujna 2007., Prym i Prym Consumer/Komisija, T‑30/05, EU:T:2007:267, t. 86. i navedenu sudsku praksu).
214 Stoga, u okviru članka 101. UFEU‑a stavka 1. nije potrebno prethodno definirati tržište u pitanju kada je cilj spornog sporazuma sam po sebi protutržišni, odnosno kada je Komisija mogla valjano zaključiti, bez prethodnog određivanja tržišta, da se predmetnim sporazumom narušava tržišno natjecanje i da bi mogao osjetno utjecati na trgovinu među državama članicama. Konkretno, radi se o najtežim oblicima sporazuma koji su izričito zabranjeni člankom 101. UFEU‑a stavkom 1. točkama (a) do (e) (mišljenje nezavisnog odvjetnika Bota u spojenim predmetima Erste Group Bank i dr./Komisija, C‑125/07 P, C‑133/07 P, C‑135/07 P i C‑137/07 P, EU:C:2009:192, t. 168. do 175.). Ako je sam cilj sporazuma ograničiti tržišno natjecanje „podjelom tržišta“, nije stoga, potrebno točno definirati predmetna tržišta jer je stvarno ili potencijalno tržišno natjecanje zasigurno ograničeno (presuda od 8. srpnja 2004., Mannesmannröhren‑Werke/Komisija, T‑44/00, EU:T:2004:218, t. 132.).
215 Slijedom navedenog, u mjeri u kojoj je u predmetnom slučaju Komisija utvrdila da je klauzula sankcionirana pobijanom odlukom imala za cilj podjelu tržišta, tužitelj ne može tvrditi da je bila potrebna detaljna analiza predmetnih tržišta kako bi se utvrdilo predstavlja li klauzula ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.
216 Naime, u načelu, poduzetnici koji sklope sporazum čiji je cilj ograničiti tržišno natjecanje ne mogu isključiti primjenu članka 101. UFEU‑a stavka 1. navodeći da njihov sporazum neće imati znatne posljedice na tržišno natjecanje (presuda od 8. srpnja 2004., Mannesmannröhren‑Werke/Komisija, T‑44/00, EU:T:2004:218, t. 130.). Budući da se sporazum sankcioniran u predmetnom slučaju sastojao od klauzule o zabrani natjecanja koju su stranke definirale kao primjenjivom na „bilo koji projekt iz telekomunikacijskog sektora (uključujući usluge fiksne i mobilne telefonije te usluge pristupa internetu i televizijske usluge, osim ulaganja ili djelatnosti koje su već u tijeku na dan potpisivanja ovog sporazuma), koji može biti konkurentan u odnosu na drugu stranku na iberskom tržištu“, njegovo bi postojanje imalo smisla samo ako je kao cilj imao ograničiti tržišno natjecanje (presuda od 8. srpnja 2004., Mannesmannröhren‑Werke/Komisija, T‑44/00, EU:T:2004:218, t. 131., i presuda od 21. svibnja 2014., Toshiba/Komisija, T‑519/09, EU:T:2014:263, t. 231.).
217 U tom pogledu treba odbiti argumentaciju tužitelja u skladu s kojom, iako bi se moglo prihvatiti da je klauzula naznaka postojanja mogućeg tržišnog natjecanja, da se dokazalo da je stvarna volja stranaka bila nezakonito ograničiti tržišno natjecanje, u predmetnom slučaju to ne bi bilo tako jer klauzula nije imala ograničavajući cilj nego je bila odgovor na strateške potrebe pregovora.
218 Naime, valja napomenuti da ne samo da tužitelj nije dokazao da je klauzula bila odgovor na te strateške potrebe (vidjeti točke 121. do 175. ove presude), što je bila sama pretpostavka njegove argumentacije, nego i da, kao što to napominje i Komisija, argumentacija nije posve dosljedna. Naime, čak i da je klauzula podrazumijevala samo obvezu ocjene toga je li obveza nenatjecanja zakonski moguća te da je jedan od sudionika u transakciji Vivo smatrao uvođenje te obveze potrebnim, to bio predstavljalo čvrstu naznaku postojanja mogućeg tržišnog natjecanja među strankama.
219 Jednako tako, tužitelj se ne može pozvati ni na presudu od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija (T‑360/09, EU:T:2012:332), kako bi tvrdio da, općenito, postojanje sporazuma o zabrani tržišnog natjecanja ne može biti dokaz postojanja mogućeg tržišnog natjecanja između stranaka.
220 Tako je u točki 115. prethodno navedene presude Opći sud samo naveo da, u razdoblju u kojem postoje prepreke ulasku na tržište i strukture kojima se sprječava ulazak novih konkurenata, samo postojanje sporazuma o zabrani tržišnog natjecanja nije dovoljan dokaz postojanja mogućeg tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu.
221 S druge strane, iz navedene sudske prakse osobito proizlazi da u slučaju liberaliziranog tržišta, poput onog u predmetnom slučaju, Komisija ne treba analizirati ni strukturu predmetnog tržišta ni pitanje je li ulazak na navedeno tržište ekonomski isplativa strategija za svaku od stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, T‑360/09, EU:T:2012:332, t. 89. do 93.), ali je obvezna ispitati postoje li nesavladive prepreke ulasku na tržište kojima se isključuje svako moguće tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presudu od 21. svibnja 2014., Toshiba/Komisija, T‑519/09, EU:T:2014:263, t. 230.).
222 Međutim, u predmetnom slučaju, Komisija nije samo utvrdila da je tržište telekomunikacijskih i televizijskih usluga i u Španjolskoj i u Portugalu u potpunosti liberalizirano (vidjeti točku 211. ove presude), nego je istaknula i da su stranke, kao što to priznaju i one same, bile prisutne na tržištu pružanja svjetskih telekomunikacijskih usluga i usluga međunarodnog prijenosa na veliko na cijelom iberskom tržištu (uvodne izjave 173., 174. i 272. pobijane odluke); da stranke nisu dokazale da je razdoblje primjene predviđeno klauzulom bilo nedostatno za preuzimanje postojećeg telekomunikacijskog operatera kao načina stjecanja vlasništva nad određenim mrežama bez njihova uspostavljanja (uvodna izjava 273. pobijane odluke); da se za isključenje mogućnosti ulaganja u sektor nije moglo pozivati na trenutačnu situaciju na španjolskom i portugalskom tržištu u mjeri u kojoj su se, unatoč krizi, ulaganja na tržištu povećala ili barem ostala stabilna (uvodna izjava 274. pobijane odluke); i, naposljetku, da je samo društvo Telefónica tijekom pregovora o transakciji Vivo priznalo da razmatra mogućnost objave javne ponude za preuzimanje nekog društva poput društva PT tako da je i preuzimanje konkurenta društva PT bilo moguće (uvodne izjave 37. i 275. do 277. pobijane odluke).
223 Tužitelj u svojoj tužbi ne iznosi nijedan element kojim se upućuje na to da je, unatoč svim prethodno navedenim elementima, bilo potrebno provesti detaljnu analizu predmetnih tržišta kako bi se utvrdilo predstavlja li klauzula ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ili kako bi se dokazalo da nije bilo nesavladivih prepreka kojima se spriječio ulazak stranaka na njihova odnosna susjedna tržišta.
224 Naime, treba napomenuti da, osim argumentacije koja je već razmotrena u točkama 201. do 221. ove presude, tužitelj u svojim podnescima samo dovodi u pitanje argumentaciju Komisije sažetu u točki 222. ove presude, ali ne uspijeva pobiti Komisijinu analizu u skladu s kojom, u predmetnom slučaju, Komisija nije bila obvezna provesti detaljnu analizu mogućeg tržišnog natjecanja između stranaka na tržištima na koje se odnosi klauzula.
225 Jednako tako, ne može se prihvatiti dodatna argumentacija tužitelja u okviru koje je iznio elemente kojima se navodno dokazivalo da ulazak na predmetna tržišta nije bio strateški prioritet stranaka ili da nije bio ni ekonomski isplativ ni privlačan.
226 Naime, nije potrebno detaljno ispitati ovu argumentaciju niti odlučiti o metodologiji jednog od ekonomskih izvještaja koje je dostavio tužitelj, koju dovodi u pitanje Komisija, već je dovoljno napomenuti da, iako namjera ulaska poduzetnika na tržište može biti relevantna za dokazivanje toga može li se on smatrati mogućim konkurentom na navedenom tržištu, osnovni element na kojem mora počivati takva kvalifikacija je, međutim, njegova sposobnost ulaska na navedeno tržište (vidjeti presudu od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, T‑360/09, EU:T:2012:332, t. 87. i navedenu sudsku praksu).
227 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se ne može tvrditi da je, unatoč tome da je samo postojanje klauzule čvrsta naznaka mogućeg tržišnog natjecanja između stranaka, da se njezin cilj sastojao u sporazumu o podjeli tržišta, da je njezino područje primjene bilo široko i da je bila smještena u liberalizirani gospodarski kontekst, Komisija trebala provesti detaljnu analizu strukture predmetnih tržišta i mogućeg tržišnog natjecanja između stranaka na tim tržištima da bi zaključila da je klauzula predstavljala ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Stoga, četvrti tužbeni razlog treba odbiti.
3. Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 101. UFEU‑a u mjeri u kojoj klauzula nije ograničenje prema učinku te na povredi pravila o teretu dokazivanja i načela in dubio pro reo
228 Tužitelj navodi da je, u mjeri u kojoj klauzula ne predstavlja ograničenje s obzirom na cilj, na Komisiji bilo da dokaže da se navodno ograničavajuće ponašanje uistinu dogodilo, da je navedeno ponašanje imalo stvarne ili moguće učinke na tržište i da su ti učinci bili značajni. Prema mišljenju tužitelja, s obzirom na to da Komisija nije dokazala da je klauzula ograničavajuća prema učinku, članak 101. UFEU‑a pogrešno je primijenjen te su povrijeđena načela pretpostavke nedužnosti i tereta dokazivanja.
229 U mjeri u kojoj se temelji na pogrešnoj pretpostavci da se predmetno ponašanje ne može kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, ta se argumentacija samo može odbiti. Iz samog teksta članka 101. UFEU‑a stavka 1. proizlazi da se zabranjuju svi sporazumi među poduzetnicima, neovisno o njihovim učincima, kada je njihov cilj protutržišni. Stoga, dokaz o stvarnim protutržišnim učincima nije potreban kada je dokazan protutržišni cilj ponašanja koja se stavljaju na teret (vidjeti presudu od 3. ožujka 2011., Siemens i VA Tech Transmission & Distribution/Komisija, T‑122/07 do T‑124/07, EU:T:2011:70, t. 75. i navedenu sudsku praksu).
230 Naime, za potrebe primjene članka 101. UFEU‑a stavka 1., odvagivanje konkretnih učinaka sporazuma suvišno je kada imaju za cilj sprječavanje, ograničivanje ili narušavanje tržišnog natjecanja. To je osobito slučaj sporazuma koji za sobom povlače očita ograničenja tržišnog natjecanja, poput određivanja cijena ili podjele tržišta (presuda od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija, C‑389/10 P, EU:C:2011:816, t. 75.).
231 Stoga, peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija nije ispitala učinke, klauzule treba odbiti.
B – Zahtjevi koji se odnose na iznos novčane kazne
232 Svojim šestim, sedmim i osmim tužbenim razlogom, koji su podredno istaknuti, tužitelj se poziva na različite pogreške počinjene pri izračunu novčane kazne.
1. Uvodna razmatranja
a) Načela koja se odnose na izračun novčanih kazni
233 Valja podsjetiti da, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da Komisija ima široku diskrecijsku ovlast u pogledu načina izračuna novčanih kazni. Ta metoda, određena Smjernicama, ima nekoliko fleksibilnih odlika kojima se Komisiji omogućuje izvršavanje njezine diskrecijske ovlasti poštujući odredbe članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 (vidjeti u tom smislu i prema analogiji presudu od 3. rujna 2009., Papierfabrik August Koehler i dr./Komisija, C‑322/07 P, C‑327/07 P i C‑338/07 P, EU:C:2009:500, t. 112. i navedenu sudsku praksu).
234 Težinu povrede prava tržišnog natjecanja Unije treba utvrditi na temelju brojnih čimbenika, poput specifičnih okolnosti predmeta, njegovog konteksta i preventivnog opsega novčanih kazni, a da nije utvrđen konačan i detaljan popis kriterija koji se obvezno moraju uzeti u obzir (presuda od 19 ožujka 2009., Archer Daniels Midland/Komisija, C‑510/06, EU:C:2009:166, t. 72., i presuda od 3. rujna 2009., Prym i Prym Consumer/Komisija, C‑534/07 P, EU:C:2009:505, t. 54.).
235 Kao što je navedeno u točki 52. ove presude, u predmetnom je slučaju Komisija utvrdila iznos novčanih kazni primjenom metode definirane u Smjernicama.
236 Iako se navedene Smjernice ne mogu kvalificirati kao obvezno pravno pravilo kojeg se uprava u svakom trenutku mora pridržavati, njima se, međutim, određuje pravilo postupanja koje ukazuje na praksu koju treba slijediti i od koje uprava ne smije odstupiti u konkretnom predmetu, bez navođenja razloga koji su spojivi s načelom jednakog postupanja (vidjeti prema analogiji presudu od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 209. i navedenu sudsku praksu te presudu od 8. listopada 2008., Carbone‑Lorraine/Komisija, T‑73/04, EU:T:2008:416, t. 70.).
237 Komisija je, time što je usvojila takvo pravilo postupanja i objavljivanjem Smjernica najavila da će ga ubuduće primjenjivati na slučajeve na koje se ono odnosi, sama sebi nametnula granice u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti i ona od tog pravila ne može odstupiti bez obrazloženja a da to za posljedicu nema, ovisno o slučaju, njezino sankcioniranje zbog povrede općeg načela prava, kao što su jednako postupanje ili zaštita legitimnih očekivanja (vidjeti prema analogiji presudu od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 211. i navedenu sudsku praksu te presudu od 8. listopada 2008., Carbone‑Lorraine/Komisija, T‑73/04, EU:T:2008:416, t. 71.).
238 Osim toga, tim se Smjernicama općenito i apstraktno određuje način određivanja iznosa novčanih kazni koji je Komisija obvezala slijediti te se, stoga, jamči pravna sigurnost poduzetnika (vidjeti prema analogiji presudu od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 211 i 213.).
239 Točkama 4. i 5. Smjernica određeno je sljedeće:
„4. Ovlasti Komisije za nametanje kazni poduzetnicima i udruženjima poduzetnika koji namjerno ili nepažnjom prekrše članak [101. UFEU‑a] ili članak [102. UFEU‑a] ubraja se među sredstva dodijeljena Komisiji za ispunjavanje njezine zadaće nadziranja koja joj je povjerena Ugovorom. Ta zadaća ne samo da uključuje obvezu istrage i sankcioniranja pojedinih povreda, nego i obuhvaća obvezu provedbe opće politike čiji je cilj primjena načela utvrđenih Ugovorom u pitanjima tržišnoga natjecanja i usmjeravanje poslovanja poduzetnika u svjetlu tih načela. U tu svrhu, Komisija se mora pobrinuti da njezino postupanje ima nužan preventivan učinak. U skladu s tim, kada Komisija otkrije da je prekršen članak [101. UFEU‑a] ili članak [102. UFEU‑a], može se pokazati potrebnim nametnuti kaznu onima koji su postupili protivno pravu. Kazne bi trebale imati dovoljno preventivan učinak ne samo kako bi sankcionirale dotične poduzetnike (poseban preventivni učinak) nego i kako bi odvratile druge poduzetnike od poduzimanja ili nastavka ponašanja koje je protivno člancima [101. UFEU‑a] i [102. UFEU‑a] (opći preventivni učinak).
5. U svrhu postizanja tih ciljeva primjereno je da se Komisija poziva na vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga na koje se odnosi povreda kao temelj za utvrđivanje kazne. Trajanje povrede također bi trebalo igrati značajnu ulogu u utvrđivanju primjerene visine kazne. Ono nužno utječe na moguće posljedice povrede na tržište. Stoga se smatra važnim da kazna odražava i broj godina tijekom kojih je poduzetnik sudjelovao u povredi.“
240 U Smjernicama je utvrđen način izračuna koji se sastoji od dvije faze (točka 9. Smjernica). Njima je predviđeno da će, kao prvu fazu izračuna, Komisija utvrditi osnovni iznos za svakog predmetnog poduzetnika ili udruženje poduzetnika i, u tom pogledu, uključuju sljedeće odredbe:
„12. Osnovni se iznos kazne utvrđuje pozivajući se na vrijednost prihoda od prodaje te uz primjenu sljedeće metodologije.
[…]
13. U određivanju osnovnog iznosa kazne koju će nametnuti, Komisija će upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga tog poduzetnika na koju se povreda izravno ili neizravno odnosi u odgovarajućem zemljopisnom području unutar Europskoga gospodarskog prostora. Komisija će u pravilu uzeti u obzir prihode od prodaje koje je taj poduzetnik ostvario tijekom posljednje pune poslovne godine svoga sudjelovanja u povred[i].
[…]
19. Osnovni iznos kazne povezan je s udjelom vrijednosti prihoda od prodaje, ovisno o stupnju težine povrede, pomnoženo s godinama trajanja povrede.
20. Težina svake vrste povreda ocjenjuje se za svaki slučaj posebno, uzimajući u obzir sve bitne okolnosti pojedinog slučaja.
21. U pravilu se udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir utvrđuje u visini do 30 % vrijednosti prihoda od prodaje.
22. Pri odlučivanju treba li udio vrijednosti prihoda od prodaje, koji se u danom slučaju treba razmotriti, biti na donjem ili na gornjem dijelu tog raspona, Komisija uzima u obzir niz čimbenika kao što je narav povreda, zajednički tržišni udio svih dotičnih poduzetnika, zemljopisni opseg povreda te je li povreda u potpunosti izvršena ili ne.
23. Horizontalni sporazumi o određivanju cijena, podjeli tržišta te ograničenju proizvodnje, koji su obično tajni, po svojoj su naravi među najtežim oblicima ograničavanja tržišnog natjecanja. Sa stajališta politike tržišnog natjecanja, njih se kažnjava visokim novčanim kaznama. Stoga je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir u takvim slučajevima povreda u pravilu u gornjem dijelu tog raspona.
24. Kako bi se u potpunosti uzelo u obzir trajanje sudjelovanja svakog poduzetnika u povredi, iznos određen temeljem vrijednosti prihoda od prodaje (vidjeti točke 20. do 23. gore) množi se s brojem godina sudjelovanja u povredi. Razdoblja kraća od šest mjeseci broje se kao pola godine; razdoblja dulja od šest mjeseci, ali kraća od jedne godine, broje se kao puna godina.
25. Osim toga, bez obzira na trajanje sudjelovanja poduzetnika u povredi, Komisija u osnovni iznos uključuje iznos od između 15 % i 25 % vrijednosti prihoda od prodaje kako je definirano gore u odjeljku A kako bi odvratila poduzetnike od samog sklapanja horizontalnih sporazuma o određivanju cijena, podjeli tržišta i ograničenju proizvodnje. Takav dodatni iznos Komisija može primijeniti i u slučaju drugih povreda. U svrhu odlučivanja o udjelu vrijednosti prihoda prodaje koji se treba razmotriti u pojedinom slučaju, Komisija uzima u obzir niz čimbenika, a posebno one spomenute u točki 22.
[…]“
241 Kao druga faza izračuna Smjernicama je predviđeno da Komisija taj osnovni iznos može prilagoditi na način da ga povisi ili snizi na temelju ukupne ocjene uzimajući u obzir sve bitne okolnosti (točke 11. i 27. Smjernica).
242 Što se tiče tih okolnosti, točkom 29. Smjernica određeno je sljedeće:
„Osnovni se iznos može sniziti ako Komisija utvrdi postojanje olakotnih okolnosti, kao što su:
– ako dotični poduzetnik dokaže da je prekinuo povredu odmah nakon intervencije Komisije: to se ne primjenjuje na tajne sporazume ili ponašanje (osobito kartele),
– ako poduzetnik dokaže da je povreda nastupila nepažnjom,
– ako poduzetnik dokaže da je njegovo sudjelovanje u povredi znatno ograničeno i tako dokaže da je tijekom razdoblja u kojemu je sudjelovao u sporazumu koji predstavlja povredu zapravo izbjegavao provoditi takav sporazum opredjeljujući se za konkurentno ponašanje na tržištu: sama činjenica da je poduzetnik sudjelovao u povredi kraće od drugih ne smatra se olakotnom okolnošću budući da se to već odražava u osnovnom iznosu kazne,
– ako je dotični poduzetnik učinkovito surađivao s Komisijom u opsegu koji premašuje područje primjene Obavijesti o oslobađanju od kazne te koji premašuje njegovu zakonsku obvezu suradnje,
– ako su javna tijela ili zakonodavstvo dozvoljavali ili poticali protutržišno ponašanje poduzetnika.“
243 Konačno, kao što je napomenuo Sud u svojim presudama od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija, C‑389/10 P, (EU:C:2011:816, t. 129.) i KME Germany i dr./Komisija, C‑272/09 P (EU:C:2011:810, t. 102.), na sudu Unije je da provede nadzor zakonitosti u skladu s dokazima koje iznese tužitelj u potporu razloga koje je taj sud naveo. Pri provedbi navedenog nadzora, sud se ne može temeljiti na margini prosudbe Komisije ni u pogledu izbora elemenata uzetih u obzir u trenutku primjene kriterija navedenih u Smjernicama ni u pogledu ocjene navedenih elemenata da bi odustao od izvršenja detaljnog nadzora i prava i činjenica.
244 Nadzor zakonitosti dopunjen je neograničenom nadležnošću koja je sudu Unije priznata člankom 17. Uredbe Vijeća br. 17. od 6. veljače 1962., Prve uredbe o primjeni članaka [81. EZ‑a] i [82. EZ‑a] (SL 1962, 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.), a sada člankom 31. Uredbe br. 1/2003 u skladu s člankom 261. UFEU‑a. Ta nadležnost sudu omogućava da, nadilazeći sami nadzor zakonitosti sankcioniranja, nadomjesti svojom ocjenom ocjenu Komisije te posljedično ukine, smanji ili poveća nametnutu novčanu kaznu ili periodični penal (presuda od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija, C‑272/09 P, EU:C:2011:810, t. 103.).
b) Pobijana odluka
245 S obzirom na činjenice opisane u pobijanoj odluci, Komisija je smatrala da je povreda namjerno počinjena i da se sastojala od sporazuma, koji je nedvojbeno bio nezakonit, o zabrani tržišnog natjecanja i podjele španjolskog i portugalskog tržišta elektroničkih komunikacija između stranaka. Prema mišljenju Komisije, kada se radi o ovoj vrsti očitih povreda, stranke se ne mogu pozvati na to da su postupile nenamjerno (uvodna izjava 477. pobijane odluke).
246 Što se tiče pozivanja na vrijednost prihoda od prodaje za utvrđivanje osnovnog iznosa, Komisija je smatrala da se klauzula o zabrani tržišnog natjecanja primjenjivala na sve usluge elektroničkih komunikacija i televizijske usluge koje se pružaju u Španjolskoj ili u Portugalu, osim svjetskih telekomunikacijskih usluga i usluga međunarodnog prijenosa na veliko, u kojima su stranke bile konkurenti na iberskom tržištu na datum potpisivanja sporazuma i na koje se, stoga, navedeni sporazum nije primjenjivao. Jednako tako, uzimajući u obzir da su iz područja primjene klauzule bila isključena ulaganja i djelatnosti koje su već bile u tijeku u trenutku sklapanja sporazuma i koje su mogle biti konkurentne djelatnostima i ulaganjima druge stranke na iberskom tržištu, Komisija je, u pogledu svake stranke, uzela u obzir samo vrijednost prihoda od njihovih prodaja u njihovoj matičnoj zemlji. Stoga, osobito, nije uzela u obzir vrijednost prihoda od prodaje svake stranke u matičnoj zemlji druge stranke u mjeri u kojoj su se ti iznosi, u načelu, odnosili na već postojeće djelatnosti koje nisu bile obuhvaćene klauzulom. Što se tiče društva Telefónica, pod time se podrazumijeva da je vrijednost prihoda od prodaje utvrdila Komisija uzimajući u obzir vrijednost prihoda od prodaje potonjeg društva u Španjolskoj, dok je u pogledu društva PT ta vrijednost utvrđena uzimajući u obzir vrijednost prihoda od prodaje toga društva u Portugalu (uvodne izjave 482. i 483. pobijane odluke).
247 Nadalje, Komisija je istaknula da je, općenito, uzela u obzir prihode od prodaje koje su poduzetnici ostvarili tijekom zadnje pune godine u kojoj su sudjelovali u povredi, ali da je, s obzirom na to da je u predmetnom slučaju povreda trajala manje od godinu dana i da se događala između 2010. i 2011., upotrijebila prihode od prodaje poduzetnika iz 2011. godine koji su bili niži od onih koje su stranke zabilježile u 2010. godini. (uvodna izjava 484. pobijane odluke).
248 U pogledu povrede koja se utvrđuje na temelju postotka vrijednosti prihoda od prodaje koju treba uzeti u obzir za određivanje osnovnog iznosa novčane kazne, Komisija je podsjetila, u predmetnom slučaju, da se povreda sastojala u sporazumu o zabrani tržišnog natjecanja i podjeli španjolskog i portugalskog tržišta elektroničkih komunikacija i televizije između stranaka te da su društva Telefónica i PT bili povijesni operateri u svojim odnosnim zemljama (uvodna izjava 489. pobijane odluke).
249 Komisija je napomenula da je uzela u obzir činjenicu da stranke nisu tajile klauzulu od trenutka njezinog prvog uvođenja u ponudu od 1. lipnja 2010. Naime, kao što je izneseno u uvodnim izjavama 128. do 130. pobijane odluke, stranke su objavile drugu ponudu, koja je uključivala prvi nacrt klauzule, na svojim internetskim stranicama i priopćile je španjolskim i portugalskim burzovnim tijelima, koja su je zatim objavila na svojim internetskim stranicama. S druge strane, 9. lipnja 2010., društvo PT svojim je dioničarima podijelilo brošuru s objašnjenjem transakcije i klauzule. Jednako tako, sporazum u kojem je bila sadržana konačna verzija klauzule bio je sastavni dio spisa koji su društva Telefónica i PT dostavila Anatelu i CADE‑u. Naposljetku, u članku koji je objavljen 23. kolovoza 2010. u Jornal de Negócios, društvo Telefónica potvrdilo je da sporazum uključuje klauzulu o zabrani tržišnog natjecanja (uvodna izjava 491. pobijane odluke).
250 U pogledu trajanja povrede, Komisija je uzela u obzir razdoblje od 27. rujna 2010., datum javnobilježničke ovjere i, stoga, konačnog zaključenja transakcije, do 4. veljače 2011., datum sporazuma stranaka kojim je klauzula poništena (uvodna izjava 492. pobijane odluke).
251 S obzirom na te elemente, veličinu poduzetnika i kratko trajanje ograničavajućeg sporazuma, Komisija je ocijenila da je, uzimajući u obzir posebne okolnosti ovog predmeta, u pogledu odvraćanja razmjerno i dostatno uzeti u obzir mali postotak vrijednosti prihoda od prodaje za izračun osnovnog iznosa novčanih kazni. Stoga, Komisija je utvrdila da je postotak vrijednosti prihoda od prodaje koji je trebalo uzeti u obzir 2 % za predmetne poduzetnike (uvodna izjava 493 pobijane odluke). Postotak vrijednosti prihoda od prodaje uzet u obzir u pogledu svakog poduzetnika pomnožen je s koeficijentom prema trajanju, odnosno koeficijentom od 0,33 koji odgovara četiri mjeseca pune godine.
252 Komisija je upotrijebila tako izračunane iznose kao konačne osnovne iznose, no treba istaknuti da u predmetnom slučaju nije dodala fiksan iznos za odvraćanje (ulazna naknada), u predmetnom slučaju, kao što je predviđeno točkom 25. Smjernica (vidjeti točku 240. ove presude), a taj je podatak potvrđen na raspravi.
253 U pogledu prilagodbe osnovnog iznosa, Komisija je, s jedne strane, ocijenila da u predmetnom slučaju ne postoje otegotne okolnosti (uvodna izjava 496. pobijane odluke).
254 S druge strane, Komisija je podsjetila da su stranke odlučile poništiti klauzulu 4. veljače 2011., čime su zaustavile predmetno protutržišno djelovanje. Prema mišljenju Komisije, uzimajući u obzir da je klauzula poništena samo šesnaest dana nakon što je Komisija pokrenula postupak i trideset dana nakon što je strankama poslala zahtjev za podacima te da klauzula nije bila trajna, valjalo je utvrditi da navedeno ukidanje predstavlja olakotnu okolnost koju treba primijeniti na obje stranke (uvodna izjava 500. pobijane odluke).
255 S obzirom na te okolnosti, Komisija je smatrala da je osnovni iznos novčane kazne koju treba odrediti strankama potrebno smanjiti za 20 % (uvodna izjava 501. pobijane odluke) te je odbila sve tvrdnje stranaka u kojima su se one pozvale na druge olakotne okolnosti (uvodne izjave 502. do 507. pobijane odluke).
256 Slijedom navedenog, konačni iznosi novčanih kazni su 66 894 400 eura za društvo Telefónica i 12 290 400 eura za društvo PT.
2. Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogreški u izračunu početne vrijednosti prihoda od prodaje društva Telefónica radi utvrđivanja osnovnog iznosa novčane kazne te na povredi načela proporcionalnosti i obrazlaganja
257 Tužitelj tvrdi da prihodi od prodaje društva Telefónica koji su uzeti u obzir za potrebe izračuna osnovnog iznosa novčane kazne treba smanjiti i izjednačiti s nižim iznosom primijenjenim na društvo PT te da je Komisija u prihode od prodaje pogrešno uključila usluge koje nisu obuhvaćene tržišnim natjecanjem ili koje su isključene iz područja primjene klauzule, odnosno prodaju ostvarenu u Španjolskoj, ali izvan Iberskog poluotoka, prodaju usluga pruženih u okviru monopola, prodaju ostalih usluga na veliko kojima je društvu PT nemoguće pristupiti i, naposljetku, prodaju usluga društva Telefónica pruženih putem društva Zon, kao i prodaju koja se odnosi na djelatnosti u kojima su stranke stvarni konkurenti.
a) Prvi dio tužbenog razloga koji se temelji na tome da bi prihodi od prodaje uzeti u obzir u pogledu društva Telefónica trebali biti isti kao oni prihodi uzeti u obzir u pogledu društva PT
258 Tužitelj se protivi tome da su, u uvodnoj izjavi 483. pobijane odluke, za potrebe izračuna osnovnog iznosa novčane kazne uzeti u obzir prihodi od prodaje stranaka u njihovim matičnim državama članicama. Prema mišljenju tužitelja, na temelju načela proporcionalnosti, prihode od prodaje koji su uzeti u obzir u pogledu društva Telefónica trebalo je, naprotiv, izjednačiti s nižim iznosom primijenjenim na društvo PT kako društvo Telefónica ne bi bilo nepošteno kažnjeno zbog iste recipročne povrede samo zato što je španjolsko tržište puno veće od portugalskog tržišta.
259 Osim toga, prema mišljenju tužitelja, kao u predmetu u kojem je donesena presuda od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija (T‑360/09, EU:T:2012:332), i u predmetnom su slučaju prisutne izvanredne okolnosti kojima se opravdava to smanjenje, odnosno, s jedne strane, različita uloga dvaju poduzetnika u pogledu uključivanja klauzule u ugovor, kojom se dokazuje da je jedino društvo PT uistinu imalo interes u tome, a da je društvo Telefónica prihvatilo klauzulu jer ga je na to prisilila portugalska vlada, i, s druge strane, nepostojanje mogućeg utjecaja primjene klauzule na stvarno tržišno natjecanje na španjolskim tržištima telekomunikacija.
260 Treba istaknuti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pri određivanju novčanih kazni, poput sporne novčane kazne u predmetnom slučaju, Komisija je dužna poštovati opća načela prava, osobito načela jednakog postupanja i proporcionalnosti, kao što su razvijena u sudskoj praksi sudova Unije (presuda od 5. travnja 2006., Degussa/Komisija, T‑279/02, EU:T:2006:103, t. 77. i 79. i presuda od 8. listopada 2008., Schunk i Schunk Kohlenstoff‑Technik/Komisija, T‑69/04, EU:T:2008:415, t. 41.). Točnije, načelo proporcionalnosti zahtijeva da akti institucija Unije ne prelaze granice koje su prikladne i nužne za ostvarenje opravdanih ciljeva kojima [se] teži (presuda od 27. rujna 2006., Jungbunzlauer/Komisija, T‑43/02, EU:T:2006:270, t. 226. i presuda od 12. rujna 2007., Prym i Prym Consumer/Komisija, T‑30/05, , EU:T:2007:267, t. 223.).
261 Osim toga, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je udio tog prihoda ostvaren prodajama proizvoda koje su bile predmetom povrede relativno je točan pokazatelj opsega povrede na predmetnom tržištu (presuda od 7. lipnja 1983., Musique diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, EU:C:1983:158, t. 121.). Osobito, prihod ostvaren prodajom proizvoda obuhvaćenima ograničavajućim djelovanjem objektivan je kriterij kojim se pravilno ukazuje na štetnost tog djelovanja na uobičajeno tržišno natjecanje (presuda od 11. ožujka 1999., British Steel/Komisija, T‑151/94, , EU:T:1999:52, t. 643., i presuda od 8. srpnja 2008., Saint‑Gobain Gyproc Belgium/Komisija, T‑50/03, , EU:T:2008:252, t. 84.). Stoga, Komisija može legitimno odabrati hoće li te prihode upotrijebiti kao polazište za izračun osnovnog iznosa novčane kazne koju je potrebno odrediti za povredu pravila o tržišnom natjecanju, kao što je to učinila u Smjernicama (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2011., Putters International/Komisija, T‑211/08, EU:T:2011:289, t. 61.).
262 Jednako tako, već je odlučeno da se za utvrđivanje odnosa među kaznama koje treba odrediti valja temeljiti na prihodima poduzetnika koji sudjeluju u istoj povredi (presuda od 12. srpnja, Toshiba/Komisija, T‑113/07, EU:T:2011:343, t. 283.).
263 U predmetnom slučaju, kao što je točno istaknula Komisija, uporaba prihoda društva PT za izračun osnovnog iznosa novčane kazne koju je trebalo odrediti društvu Telefónica, kao što predlaže tužitelj, bila bi protivna kako načelu proporcionalnosti tako i načelu u skladu s kojim novčanu kaznu treba odrediti tako da je ona dostatno preventivna.
264 Što se tiče pozivanja na predmet u kojem je donesena presuda od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija (T‑360/09, EU:T:2012:332), valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, praksa odlučivanja Komisije nije pravni okvir za novčane kazne u području tržišnog natjecanja jer u okviru određivanja novčanih kazni Komisija ima široku diskrecijsku ovlast i nije obvezana svojim prijašnjim ocjenama tako da je pozivanje društva Telefónica na odluku povodom koje je donesena presuda od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija (T‑360/09, EU:T:2012:332), samo po sebi, bespredmetno u mjeri u kojoj Komisija nije bila obvezna ocijeniti ovaj predmet na isti način (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2009., Archer Daniels Midland/Komisija, C‑510/06, EU:C:2009:166, t. 82.).
265 Osim toga, treba istaknuti, kao što to čini Komisija, da okolnosti kojima je opravdana primjena iste vrijednosti prihoda od prodaje na oba poduzetnika na koje se odnosi predmet u kojem je donesena presuda od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija (T‑360/09, EU:T:2012:332), nisu prisutne u predmetnom slučaju. Naime, u navedenom predmetu, tržišni udjeli obiju stranaka koje su sudjelovale u sporazumu o podjeli tržišta bili su jednaki. Međutim, s obzirom na to da veliki dio francuskog tržišta plina nije bio otvoren za tržišno natjecanje, primjenom kriterija iz Smjernica stvorila se velika razlika između prodaje jednog i drugog poduzetnika. Sporazumom o podjeli tržišta omogućeno je, međutim, društvu GDF da zaštiti cijelo francusko tržište. Osim toga, istaknuto je da ne bi bilo opravdano da sporija liberalizacija francuskog tržišta ide u korist društva GDF. Te okolnosti nisu prisutne u predmetnom slučaju, s obzirom na to da su dotična tržišta u potpunosti liberalizirana.
266 Konačno, također treba odbiti ostale tvrdnje tužitelja temeljene na tom da je u predmetnom slučaju, pri izračunu novčane kazne za društvo Telefónica trebalo uzeti u obzir vrijednost prihoda od prodaje društva PT.
267 Kao prvo, što se tiče navodno različite uloge dvaju poduzetnika u pogledu uključivanja klauzule u ugovor, čime se, prema mišljenju tužitelja, dokazuje da je jedino društvo PT uistinu imalo interes u tome, a da je društvo Telefónica prihvatilo klauzulu jer ga je na to prisilila portugalska vlada, valja napomenuti da se to pitanje ne može uzeti u obzir pri izračunu osnovnog iznosa novčane kazne nego samo, ovisno o slučaju, kao olakotna okolnosti (vidjeti u tom pogledu točku 330. i prateće točke ove presude).
268 Kao drugo, što se tiče navodnog nepostojanja utjecaja stvarne primjene klauzule na stvarno tržišno natjecanje na španjolskim tržištima telekomunikacija, valja se pozvati na ispitivanje četvrtog tužbenog razloga (vidjeti točke 201. do 227. ove presude), u okviru kojeg je utvrđeno da tužitelj nije dokazao da se dotična dva poduzetnika ne trebaju kvalificirati kao mogući konkurenti tijekom razdoblja obuhvaćenog klauzulom. Stoga, tužitelj ne može tvrditi da stvarna primjena klauzule nije mogla imati nikakav učinak.
269 Jednako tako, valja podsjetiti da jedan od primjera iz članka 101. UFEU‑a stavka 1. točke (c), koji je izričito proglašen nespojivim s unutarnjim tržištem jest upravo onaj kojime se „vrši podjela tržišta“. Ponašanje koje je predmet klauzule izričito je zabranjeno člankom 101. UFEU‑a jer podrazumijeva ograničenja svojstvena tržišnom natjecanju na unutarnjem tržištu (vidjeti prema analogiji presudu od 14. ožujka 2013., Fresh Del Monte Produce/Komisija, T‑587/08, EU:T:2013:129, t. 768.).
270 Članak 101. UFEU‑a, kao i druga pravila o tržišnom natjecanju iz Ugovora, nije namijenjen samo zaštiti neposrednih interesa konkurenata ili potrošača, već i zaštiti strukture tržišta te time i samog tržišnog natjecanja. Stoga, utvrđenje postojanja protutržišnog cilja sporazuma ne treba biti uvjetovano utvrđenjem postojanja neposredne veze između tog sporazuma i potrošačkih cijena (vidjeti prema analogiji presudu od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, EU:C:2009:343, t. 38. i 39. i presudu od 14. ožujka 2013., Fresh Del Monte Produce/Komisija, T‑587/08, EU:T:2013:129, t. 769.).
271 Iz sustava sankcija zbog povrede pravila o tržišnom natjecanju, kao što je određen uredbama br. 17 i br. 1/2003 te kao što ga tumači sudska praksa, proizlazi da zabranjeni sporazumi kao što su karteli, zaslužuju, zbog svoje naravi, strože novčane kazne. Učinak protutržišnog djelovanja nije sam po sebi odlučujući kriterij za određivanje iznosa novčanih kazni (presuda od 12. studenoga 2009., Carbone‑Lorraine/Komisija, C‑554/08 P, , EU:C:2009:702, t. 44., i presuda od 14. ožujka 2013., Fresh Del Monte Produce/Komisija, T‑587/08, EU:T:2013:129, t. 770.).
272 Osim toga, treba istaknuti da, za razliku od Smjernica o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i člankom 65. stavkom 5. [Ugovora o EZUČ-u] (SL 1998, C 9, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.), u Smjernicama više nije navedeno da je za ocjenu težine potrebno uzeti u obzir „stvarnu ekonomsku snagu počinitelja povrede da uzrokuje značajnu štetu drugim gospodarskim subjektima“ ni „stvaran učinak [povrede] na tržište, kada ga je moguće izmjeriti“ (presuda od 16. lipnja 2011., Gosselin Group i Stichting Administratiekantoor Portielje/Komisija, T‑208/08 i T‑209/08, EU:T:2011:287, t. 128. i presuda od 14. ožujka 2013., Fresh Del Monte Produce/Komisija, T‑587/08, EU:T:2013:129, t. 772.). Stoga, Komisija nije bila obvezna uzeti u obzir mogući učinak povrede u svrhu utvrđivanja omjera vrijednosti prihoda od prodaje prema težini u skladu s točkama 19. do 24. Smjernica. Međutim, iz argumentacije tužitelja ne može se zaključiti da tužitelj dvoji o zakonitosti navedenih Smjernica.
273 Iz prethodno navedenog proizlazi da prvi dio šestog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da bi prihodi od prodaje uzeti u obzir u odnosu na društvo Telefónica trebali biti isti kao oni koji su uzeti u obzir u odnosu na društvo PT, treba odbiti.
b) Drugi dio tužbenog razloga koji se temelji na tome da bi vrijednost određenih prihoda prodaje trebalo isključiti iz izračuna novčane kazne
274 Tužitelj tvrdi da bi iz izračuna iznosa novčane kazne trebalo isključiti vrijednosti određenih prihoda od prodaje koji se odnose na usluge koje nisu obuhvaćene tržišnim natjecanjem ili koje su isključene iz područja primjene klauzule, odnosno prodaju ostvarenu u Španjolskoj, ali izvan Iberskog poluotoka, prodaju usluga pruženih u okviru monopola, prodaju ostalih usluga na veliko kojima je društvu PT nemoguće pristupiti i, naposljetku, prodaju usluga društva Telefónica pruženih putem društva Zon, kao i prodaju koja se odnosi na djelatnosti u kojima su stranke stvarni konkurenti. Prema mišljenju tužitelja, u Odluci nisu obrazloženi razlozi zbog kojih su odbijena objašnjenja koja je u tom pogledu pružilo društvo Telefónica, čime je teško povrijeđeno njegovo pravo na obranu.
Obrazloženje
275 Valja podsjetiti na to da obrazloženje nekog akta mora odgovarati njegovoj prirodi i da mora na jasan i nedvosmislen način odražavati zaključke institucije koja je donijela akt, kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere, kao i nadležnom sudu izvršavanje njegove nadzorne ovlasti (vidjeti presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 147. i navedenu sudsku praksu). U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente, jer se pitanje ispunjava li obrazloženje nekog akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a treba ocjenjivati ne samo s obzirom na tekst obrazloženja, nego i u odnosu na njegov kontekst te na ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti presudu od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 63. i navedenu sudsku praksu)
276 Što se tiče opsega obveze obrazlaganja u pogledu izračuna iznosa novčanih kazni koje se određuju za povrede pravila Unije o tržišnom natjecanju, valja podsjetiti da je člankom 23. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003 propisano da „[p]ri određivanju iznosa novčane kazne uzet će se u obzir težina i trajanje povrede.“ U tom pogledu kako Smjernice tako i Obavijest Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006. C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.) sadržavaju indikativna pravila o kriterijima ocjene koje Komisija uzima u obzir pri ocjeni težine i trajanja povrede (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2003., Cheil Jedang/Komisija, T‑220/00, EU:T:2003:193, t. 217. i navedenu sudsku praksu).
277 U tim okolnostima, bitni postupovni zahtjevi koje predstavlja obveza obrazlaganja ispunjeni su kada Komisija u svojoj odluci navede kriterije ocjene koje je uzela u obzir pri primjeni odredbi Smjernica i, ovisno o slučaju, Obavijest Komisije o oslobađanju kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela na temelju kojih je za ocjenu iznosa novčane kazne ocijenila težinu i trajanje povrede (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2003., Cheil Jedang/Komisija, T‑220/00, EU:T:2003:193, t. 218.).
278 U predmetnom slučaju, u odjeljcima 5. i 6.3.3.2 pobijane odluke, a osobito u uvodnim izjavama 153., 184., 185. i 278. navedene odluke, Komisija je napomenula da stranke treba smatrati barem mogućim konkurentima na svim tržištima usluga elektroničkih komunikacija i televizijskih usluga u Španjolskoj i Portugalu, da se njihove tvrdnje s ciljem isključenja određenih djelatnosti iz područja primjene klauzule ne mogu prihvatiti i da, s obzirom na to da su odbijene tvrdnje stranaka o postojanju mogućeg tržišnog natjecanja između njih te s obzirom na široko područje primjene klauzule, u predmetnom slučaju nije potrebno provesti detaljnu analizu u pogledu utvrđivanja toga jesu li stranke mogući konkurenti u odnosu na svako pojedino tržište kako bi se ocijenilo predstavlja li sporazum ograničenje s obzirom na cilj ili ne. Nadalje, u uvodnoj izjavi 482. pobijane odluke, pod naslovom „Vrijednost prihoda od prodaje“, Komisija je navela da smatra da se klauzula o tržišnom natjecanju primjenjuje na sve vrste usluga elektroničkih komunikacija i televizijskih usluga, osim svjetskih telekomunikacijskih usluga i usluga međunarodnog prijenosa na veliko i da, stoga, povreda izravno ili neizravno utječe na sve usluge koje se pružaju u Španjolskoj ili Portugalu koje su uključene u odjeljak 5.3, osim svjetskih telekomunikacijskih usluga i usluga međunarodnog prijenosa na veliko.
279 Iz prethodno navedenog proizlazi da je Komisija pružila dostatna objašnjenja o načinu na koji je utvrdila vrijednost prihoda od prodaje koja je valjalo uzeti u obzir za potrebe izračuna novčane kazne te razloge zbog kojih je smatrala da nije potrebno ispitati svaku uslugu čije je isključenje za potrebe izračuna novčane kazne zatražio tužitelj u svojem odgovoru na obavijest o prethodno utvrđenim činjenicama u postupku. Stoga, argumentaciju tužitelja temeljenu na neispunjenju obveze obrazlaganja i time njegovih prava na obranu, treba odbiti.
Meritum
– Prodaja koja se odnosi na djelatnosti koje se obavljaju izvan Iberskog poluotoka
280 Komisija tvrdi da je iz izračuna novčane kazne trebalo isključiti prodaju ostvarenu u Španjolskoj izvan Iberskog poluotoka, odnosno na Kanarima, u Ceuti, Melilli i na Balearima.
281 Tu tvrdnju treba odbiti.
282 Naime, suprotno tvrdnjama tužitelja, tekst klauzule ne odnosi se doslovno na „Iberski poluotok“, već na „ibersko tržište“. Međutim, jasno je da upućivanje na „ibersko tržište“ ne treba tumačiti u strogo zemljopisnom smislu kao isključivo upućivanje na Iberski poluotok, nego kao upućivanje na tržišta Španjolske i Portugala koja uključuju tržišta na njihovim teritorijima koji se ne nalaze na Iberskom poluotoku. Nema nikakve naznake, a ni tužitelj ne iznosi argumente s ciljem dokazivanja toga da su područja tih država, koja se nalaze izvan Iberskog poluotoka isključena iz područja primjene klauzule.
283 Naime, u tom pogledu treba napomenuti da tužitelj kritizira samo Komisijino tumačenje zemljopisnog područja primjene klauzule te podsjeća na to da su stranke jednoglasno navele da je predmetno zemljopisno područje bilo Iberski poluotok, ali ne iznosi nijedan argument kojim se dovode u pitanje zaključci Komisije o zemljopisnom području primjene klauzule koji su izneseni u uvodnim izjavama 175. do 182. pobijane odluke. U tim okolnostima, zahtjeve tužitelja treba odbiti.
– Prodaja koja se odnosi na već postojeće djelatnosti
284 Prema mišljenju tužitelja, iz izračuna novčane kazne trebalo bi isključiti prodaju koja se odnosi na usluge u kojima su stranke stvarni konkurenti.
285 S jedne strane bi, prema mišljenju tužitelja, stoga, iz izračuna novčane kazne trebalo isključiti prodaju svjetskih telekomunikacijskih usluga i usluga međunarodnog prijenosa na veliko u kojima su stranke bile konkurenti u trenutku potpisivanja sporazuma i koje su zbog toga isključene iz područja primjene.
286 Valja napomenuti da je, s obzirom na uvodne izjave 482. i 483. pobijane odluke iz kojih proizlazi da vrijednost prihoda od prodaje svjetskih telekomunikacijskih usluga i usluga međunarodnog prijenosa na veliko u kojima su stranke bile stvarni konkurenti na datum sporazuma nije bila uzeta u obzir, tužitelj na raspravi odustao od svojeg početnog zahtjeva za isključivanje tih usluga iz izračuna novčane kazne, što je uneseno u zapisnik s rasprave.
287 S druge strane, tužitelj navodi da iz izračuna vrijednosti njegovih prihoda od prodaje treba isključiti prodaju usluga koje je društvo Telefónica pružalo putem društva Zon. Prema mišljenju tužitelja, uzimajući u obzir da društvo Telefónica drži udjele u društvu Zon koje je konkurent društva PT i koje posluje u sektoru elektroničkih komunikacija (vidjeti točku 4. ove presude), usluge koje pruža društvo Zon isključene su iz područja primjene klauzule iz koje su isključena „ulaganja ili djelatnosti koje su već [bile] u tijeku na dan [njezina] potpisivanja“ (vidjeti točku 1. ove presude).
288 Dakle, tužitelj je bio vlasnik samo manjinskog udjela u društvu ZON (5,46 %) i stoga nije kontrolirao potonje društvo. Osim toga, kao što je navedeno u točkama 172. do 174. ove presude, tužitelj nije osporio tvrdnje navedene u uvodnim izjavama 156. do 164. pobijane odluke, u skladu s kojima djelatnosti koje obavljaju društva koja stranke ne kontroliraju nisu obuhvaćene uvedenim izuzimanjem iz područja primjene klauzule. Iz navedenog proizlazi da se tvrdnja u skladu s kojom vrijednost prihoda od prodaje usluga pruženih putem društva Zon treba isključiti iz izračuna novčane kazne ne može prihvatiti.
289 U svakom slučaju, valja napomenuti da je zahtjev za isključenje vrijednosti prihoda od prodaje koje je ostvarilo društvo Zon iz vrijednosti uzete u obzir za potrebe izračuna iznosa novčane kazne tužitelja bespredmetan jer je društvo Zon ostvarivalo prodaju u Portugalu te jedina prodaja koja je uzeta u obzir za potrebe izračuna iznosa novčane kazne društva Telefónica jest ona prodaja ostvarena u Španjolskoj (vidjeti točke 53. i 246. ove presude). Slijedom navedenog, isključenje vrijednosti prihoda od prodaje društva Zon iz područja primjene klauzule ne bi imalo nikakav utjecaj na vrijednost prihoda od prodaje koja je uzeta u obzir pri izračunu novčane kazne tužitelja.
– Prodaja koja se odnosi na djelatnosti koje ne mogu biti predmet tržišnog natjecanja
290 Tužitelj tvrdi da se iz izračuna novčane kazne trebaju isključiti i prihodi od prodaje ostvareni na tržištima koja nije predmet mogućeg tržišnog natjecanja ili oni ostvareni prihodi od usluga koji nisu predmet navedenog tržišnog natjecanja, uključujući s teorijskog stajališta, oni koji nisu obuhvaćeni područjem primjene klauzule, odnosno, prihodi od prodaje usluga pruženih u okviru monopola te prodaje i ostalih usluga na veliko kojima je društvu PT nemoguće pristupiti.
291 U odnosu na to pitanje, tužitelj navodi da je tijekom razdoblja 2010.‑2011. pružao razne telekomunikacijske usluge u okviru monopola. Prema mišljenju tužitelja, ponudu tih usluga nisu mogli osporiti drugi poduzetnici kako zbog ekskluzivnosti, tako i zbog same naravi usluge. Tužitelj tvrdi da se, osobito, radi, kao prvo, o univerzalnoj usluzi, kao drugo, o državnom sustavu interventnih digitalnih radiokomunikacija (SIRDEE, sustav digitalne radiokomunikacije za hitne slučajeve države Španjolske), kao treće, o uslugama prekida poziva u njegovoj pokretnoj i nepokretnoj mreži i, kao četvrto, o uslugama najma na veliko magistralnih linija na određenim podmorskim putovima. Osim toga, prema mišljenju tužitelja, društvo PT ne bi moglo konkurirati društvu Telefónica u okviru usluga pristupa i započinjanja poziva na javnoj telefonskoj mreži na fiksnoj lokaciji, usluga pristupa i započinjanja poziva na javnim pokretnim telefonskim mrežama te veleprodajnih podatkovnih usluga. Prema mišljenju tužitelja, s obzirom na obrazloženje Suda u predmetu u kojem je donesena presuda od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija (T‑360/09, EU:T:2012:332), trebalo bi isključiti iznos prodaje tih usluga tužitelja od vrijednosti njegovih prihoda od prodaje koji su uzeti u obzir pri izračunu novčane kazne.
292 Kao prvo, treba istaknuti da se u uvodnoj izjavi 478. pobijane odluke Komisija poziva na točku 12. Smjernica kojom je određeno da se osnovni iznos kazne utvrđuje prema vrijednosti prihoda od prodaje te uz primjenu metodologije iznesene u sljedećim točkama. Jednako tako, u navedenoj uvodnoj izjavi Komisija je objasnila da se osnovni iznos novčane kazne koja se određuje poduzetnicima utvrđuje prema vrijednosti prihoda od prodaje robe ili usluga, koje ostvare poduzetnici, u izravnoj ili neizravnoj vezi s povredom, unutar predmetnog zemljopisnog područja Europske unije. U uvodnoj izjavi 482. pobijane odluke (vidjeti točku 278. ove presude), Komisija je nastavila navodeći da smatra da je klauzula o zabrani tržišnog natjecanja primjenjiva na sve vrste usluga elektroničkih komunikacija i televizijske usluge, osim svjetskih telekomunikacijskih usluga i usluga međunarodnog prijenosa na veliko i da, stoga, povreda izravno ili neizravno utječe na sve usluge koje se pružaju u Španjolskoj ili Portugalu koje su uključene u odjeljak 5.3, osim svjetskih telekomunikacijskih usluga i usluga međunarodnog prijenosa na veliko.
293 Na raspravi, osobito u odgovoru na jedno pisano pitanje Općeg suda (vidjeti točku 61. ove presude), Komisija je objasnila da, s obzirom na tako široko područje primjene klauzule, za potrebe utvrđivanja vrijednosti prihoda od prodaje koju treba uzeti u obzir za izračun iznosa novčane kazne nije potrebno analizirati moguće tržišno natjecanje između stranaka za svaku uslugu na koju se pozvao tužitelj. U okviru povrede s obzirom na cilj poput one u predmetnom slučaju u kojem se takva analiza nije zahtijevala za dokazivanje povrede, navedena se analiza ne može zahtijevati ni za utvrđivanje iznosa novčane kazne. Komisija je podredno dodala da usluge na koje se poziva tužitelj nisu „stvarna“ tržišta nego usluge koje se pružaju na tržištu na kojem su stranke mogući konkurenti i da je stoga to tržište obuhvaćeno područjem primjene klauzule.
294 Ta se argumentacija ne može prihvatiti.
295 Naime, u skladu s tekstom klauzule, ona se primjenjivala na „bilo koji projekt iz telekomunikacijskog sektora (uključujući usluge fiksne i mobilne telefonije te usluge pristupa internetu i televizijske usluge, osim ulaganja ili djelatnosti koje su već u tijeku na dan potpisivanja ovog sporazuma) koji može biti konkurentan u odnosu na drugu stranku na iberskom tržištu“. Jednako tako, za potrebe izračuna iznosa novčane kazne, Komisija se koristila vrijednošću prihoda od prodaje od djelatnosti obuhvaćenih, prema njezinom mišljenju, područjem primjene klauzule i isključila prodaju koja se odnosi na djelatnosti u tijeku koje su, u skladu s tekstom klauzule, isključene iz njezinog područja primjene. Slijedom navedenog, i prodaja koja se odnosi na djelatnosti koje nisu mogle biti konkurentne u odnosu na drugu stranku tijekom razdoblja primjene klauzule. i koje su na temelju teksta klauzule također isključene iz njezinog područja primjene, trebala bi biti isključena pri izračunu novčane kazne.
296 Iz prethodno navedenog proizlazi da je, neovisno o tome jesu li usluge čije isključenje traži tužitelj za potrebe izračuna novčane kazne bile različita tržišta u odnosu na tržišta za koja je Komisija trebala ocijeniti moguće tržišno natjecanje s ciljem utvrđivanja povrede (vidjeti točku 215. ove presude), Komisija trebala ispitati je li tužitelj mogao osnovano tvrditi da vrijednost prihoda od prodaje predmetnih usluga treba isključiti iz izračuna novčane kazne zbog nepostojanja tržišnog potencijalnog natjecanja između stranaka u pogledu tih usluga.
297 Kao što je to Sud već presudio, Komisija mora u svakom pojedinačnom slučaju i imajući u vidu kontekst kao i ciljeve određene sustavom kazni uspostavljenim Uredbom br. 1/2003 ocijeniti željeni učinak na poduzetnika o kojem je riječ, osobito uzimajući u obzir prihod koji odražava stvarni gospodarski položaj poduzetnika tijekom razdoblja u kojem je počinjena povreda (presuda od 7. lipnja 2007., Britannia Alloys & Chemicals/Komisija, C‑76/06 P, EU:C:2007:326, t. 25.; presuda od 12. studenoga 2014., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 53. i presuda od 23. travnja 2015., LG Display i LG Display Taiwan/Komisija, C‑227/14 P, EU:C:2015:258, t. 49.).
298 Pri izračunu iznosa novčane kazne dopušteno je uzeti u obzir kako ukupni prihod poduzetnika, koji je pokazatelj, premda približan i nepotpun, njegove veličine i gospodarske snage, tako i udio tog prihoda ostvaren proizvodima obuhvaćenima povredom, koji je pokazatelj opsega povrede (presuda od 7. lipnja 1983., Musique diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, EU:C:1983:158, t. 121.; presuda od 12. studenoga 2014., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 54. i presuda od 23. travnja 2015., LG Display y LG Display Taiwan/Komisija, C‑227/14 P, EU:C:2015:258, t. 50.).
299 Iako se člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 Komisiji dodjeljuje diskrecijska ovlast, njime se ta ovlast ipak ograničava tako da se uspostavljaju objektivni kriteriji kojih se Komisija mora držati. Prema tome, s jedne strane, iznos novčane kazne koja se može nametnuti poduzetniku podložan je brojčano odredivoj i apsolutnoj gornjoj granici, tako da je najveći iznos novčane kazne koji se može izreći određenom poduzetniku unaprijed odrediv. S druge strane, izvršavanje te diskrecijske ovlasti ograničeno je također pravilima postupanja koja si je sama Komisija nametnula, osobito u Smjernicama (presuda od 12. studenoga 2014., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 55. i presuda od 23. travnja 2015., LG Display i LG Display Taiwan/Komisija, C‑227/14 P, EU:C:2015:258, t. 51.).
300 Stoga, ako Komisija, kao u predmetnom slučaju, utvrdi osnovni iznos u skladu s metodologijom iznesenom u Smjernicama, onda se mora i pridržavati te metodologije.
301 U tom pogledu, valja podsjetiti da na temelju članka 13. Smjernica „[u] određivanju osnovnog iznosa kazne koju će nametnuti, Komisija će upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga tog poduzetnika na koju se povreda izravno ili neizravno odnosi u odgovarajućem zemljopisnom području unutar Europskoga gospodarskog prostora.“ U točki 6. istih tih Smjernica utvrđeno je da „[k]ombinacija vrijednosti prihoda od prodaje na koju se odnosi povreda i trajanja povrede smatra se primjerenom formulom koja odražava gospodarsku važnost povrede kao i relativnu težinu svakog poduzetnika u povredi“.
302 Jednako tako, kao što je navedeno u točki 261. ove presude, iz sudske prakse proizlazi da je udio tog prihoda ostvaren proizvodima obuhvaćenima povredom relativno točan pokazatelj opsega povrede na predmetnom tržištu, s obzirom na to da je prihod ostvaren proizvodima obuhvaćenima ograničavajućim djelovanjem objektivan kriterij kojim se pravilno ukazuje na štetnost tog djelovanja na uobičajeno tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 1983., Musique diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, EU:C:1983:158, t. 121.; presudu od 11. ožujka 1999., British Steel/Komisija, T‑151/94, , EU:T:1999:52, t. 643., i presudu od 8. srpnja 2008., Saint‑Gobain Gyproc Belgium/Komisija, T‑50/03, , EU:T:2008:252, t. 84.).
303 Postavljeni cilj točke 13. Smjernica kao polazište za izračunavanje novčane kazne koja se izriče nekom poduzetniku uzeti je iznos koji odražava ekonomsku važnost povrede i veličinu poduzetnikovog doprinosa toj povredi. (presuda od 11. srpnja 2013., Team Relocations i dr./Komisija, C‑444/11 P, EU:C:2013:464, t. 76.; presuda od 12. studenoga 2014., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 57., presuda od 23. travnja 2015., LG Display i LG Display Taiwan/Komisija, C‑227/14 P, EU:C:2015:258, t. 53.).
304 Prema tome, koncept vrijednosti prihoda od prodaje na koju se odnosi ta točka 13. uključuje prodaju na tržištu obuhvaćenom povredom u EGP‑u, pri čemu nije potrebno utvrditi je li ta prodaja stvarno bila obuhvaćena navedenom povredom, s obzirom na to da udio u prihodu od prodaje proizvoda obuhvaćenih povredom najbolje pokazuje gospodarski opseg te povrede (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Team Relocations i dr./Komisija, C‑444/11 P, EU:C:2013:464, t. 75. do 78.; presudu od 12. studenoga 2014., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 57. do 59.; presudu od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 148. i 149., presudu od 23. travnja 2015., LG Display i LG Display Taiwan/Komisija, C‑227/14 P, EU:C:2015:258, t. 53. do 58. i 64.).
305 Međutim, iako je točno da bi cilj postavljen tom odredbom bio ugrožen kada bi se pojam vrijednosti prodaje na koji se odnosi ta odredba tumačio na način da se odnosi samo na prihod ostvaren prodajom za koju je utvrđeno da je stvarno bila obuhvaćena zabranjenim sporazumom, također je točno da se navedeni pojam ne može proširiti tako da uključuje prodaju poduzetnika u pitanju koja nije obuhvaćena, izravno ili neizravno, područjem primjene zabranjenog sporazuma (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Team Relocations i dr./Komisija, C‑444/11 P, EU:C:2013:464, t. 76. i presudu od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 148.).
306 U tom okviru valja napomenuti da je točno da se od Komisije ne može zahtijevati da, kada mora postupiti u pogledu ograničenja s obzirom na cilj kao u predmetnom slučaju, ispita, po službenoj dužnosti, moguće tržišno natjecanje u odnosu na sva tržišta i usluge obuhvaćene područjem primjene povrede jer bi to bilo protivno načelima utvrđenima u sudskoj praksi navedenoj u točkama 213., 214. i 216. ove presude, te bi se zbog utvrđivanja vrijednosti prihoda od prodaje koje treba uzeti u obzir pri izračunu novčane kazne uvela obveza ispitivanja mogućeg tržišnog natjecanja, koje nije obvezno u slučaju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (vidjeti točku 215. ove presude). Naime, u tom pogledu, Sud je u jednom predmetu u kojem su bile primjenjive Smjernice iz 1998. navedene u točki 272. ove presude, presudio da se u slučaju povrede koja se sastoji u podjeli tržišta ne može prihvatiti tumačenje koje bi za posljedicu imalo nametanje obveze Komisiji u vezi s načinom izračuna novčanih kazni koju ona nema za potrebe primjene članka 101. UFEU‑a, s obzirom na to da predmetna povreda ima protutržišni cilj (presuda od 3. rujna 2009., Prym i Prym Consumer/Komisija, C‑534/07 P, EU:C:2009:505, t. 64.).
307 Rješenje doneseno u predmetnom slučaju ne sastoji u tome da se u okviru utvrđivanja iznosa novčane kazne Komisiji nametne obveza koju nema za potrebe primjene članka 101. UFEU‑a jer se radi o povredi koja ima protutržišni cilj, nego u tome da činjenica da vrijednost prihoda od prodaje mora biti izravno ili neizravno povezana s povredom u smislu točke 13. Smjernica i da ne može uključivati prodaju koja nije obuhvaćena, izravno ili neizravno, područjem primjene sankcionirane povrede, ima posljedice (vidjeti sudsku praksu navedenu u točki 305. ove presude). Iz toga proizlazi da od trenutka u kojem je za utvrđivanje iznosa novčane kazne odabrala da će se temeljiti na vrijednost prihoda od prodaje koja je izravno ili neizravno povezana s povredom, Komisija je dužna točno utvrditi tu vrijednost.
308 U tom pogledu valja istaknuti da, u predmetnom slučaju, s obzirom na tekst klauzule koji se izričito odnosi na „bilo koji projekt iz telekomunikacijskog sektora (uključujući usluge fiksne i mobilne telefonije, pristup internetu i televizijske usluge, osim ulaganja ili djelatnosti koje su već u tijeku na dan potpisivanja ovog sporazuma), koji može biti konkurentan u odnosu na drugu stranku na iberskom tržištu“ i na činjenicu da se u svojem odgovoru na obavijest o prethodno utvrđenim činjenicama u postupku tužitelj pozvao na niz činjeničnih elemenata s ciljem dokazivanja toga da vrijednost prihoda od prodaje određenih navedenih usluga treba isključiti pri izračunu novčane kazne zbog potpunog nepostojanja tržišnog natjecanja između stranaka, Komisija je trebala ispitati te elemente kako bi utvrdila vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga koju je ostvario poduzetnik i koja je izravno ili neizravno povezana s povredom.
309 Stoga, u predmetnom slučaju, u mjeri u kojoj je prodaja izravno ili neizravno povezana s povredom prodaje usluga obuhvaćenih područjem primjene klauzule, odnosno prodaje svih projekata u telekomunikacijskom sektoru, osim djelatnosti u tijeku, koja bi mogla biti konkurentna u odnosu na drugu stranku na iberskom tržištu, Komisija je pri izračunu prihoda od te prodaje trebala utvrditi usluge u kojima stranke nisu bile mogući konkurenti na iberskom tržištu, ispitujući elemente na koje su se pozvale potonje stranke u svojim odgovorima na obavijest o prethodno utvrđenim činjenicama u postupku s ciljem dokazivanja nepostojanja mogućeg međusobnog tržišnog natjecanja tijekom razdoblja primjene klauzule. Jedino je na temelju takve činjenične i pravne analize bilo moguće utvrditi prodaju izravno ili neizravno povezanu s povredom, čija je vrijednost trebala poslužiti kao polazni iznos pri izračunu osnovnog iznosa novčane kazne.
310 Iz prethodno navedenog proizlazi da treba prihvatiti argumentaciju tužitelja prema kojoj je Komisija, temeljeći se na elementima na koje se pozvao tužitelj u pogledu nepostojanja mogućeg tržišnog natjecanja između društava Telefónica i PT u određenim uslugama, trebala odrediti vrijednost prihoda od prodaje izravno ili neizravno povezane s povredom te poništiti članak 2. pobijane odluke samo u mjeri u kojoj je iznos novčane kazne određen na temelju vrijednosti prihoda od prodaje koju je Komisija uzela u obzir.
311 Kao drugo. treba podsjetiti da se sustav sudskog nadzora odluka Komisije prilikom primjene članaka 101. i 102. UFEU‑a, sastoji od nadzora zakonitosti akata institucija, koji je utvrđen u članku 263. UFEU‑a, a koji može sukladno odredbi članka 261. UFEU‑a i na zahtjev tužitelja biti nadopunjen ovlašću neograničene nadležnosti Općeg suda u vezi sa sankcijama koje u tom području izriče Komisija (presuda od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, EU:C:014:20622, t. 42.). U tom pogledu valja istaknuti da se nezakonitost utvrđena u predmetnom slučaju tiče vrijednosti prihoda od prodaje uzete u obzir za utvrđivanje iznosa novčane kazne određene tužitelju i, stoga, same osnove izračuna te novčane kazne.
312 U tom kontekstu, treba ponovno podsjetiti da u uvodnoj izjavi 482. pobijane odluke Komisija nije provela nikakvu analizu mogućeg tržišnog natjecanja između stranaka u pogledu usluga na koje se pozvao tužitelj. Osim toga, u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom čiji je cilj bio dobiti odgovore od Komisije na tvrdnje tužitelja o navodnom nepostojanju mogućeg tržišnog natjecanja između društava Telefónica i PT u odnosu na određene usluge u Španjolskoj (vidjeti točke 61. i 293. ove presude), Komisija je samo ponovila svoje stajalište u skladu s kojim nije bila obvezna analizirati moguće tržišno natjecanje između stranaka pri utvrđivanju iznosa novčane kazne i, s druge strane, zadovoljila se s odgovorom na sve tvrdnje tužitelja tvrdeći da je društvo PT bilo mogući konkurent društva Telefónica u predmetnim uslugama jer je moglo sudjelovati na dražbama ili preuzeti već postojećeg operatera.
313 Iz prethodno navedenog proizlazi da, u predmetnom slučaju, Opći sud ne raspolaže dostatnim elementima za utvrđivanje konačnog iznosa novčane kazne koju treba nametnuti tužitelju.
314 Točno je da je neograničenom nadležnošću koju ima Opći sud na temelju članka 31. Uredbe br. 1/2003 sudu omogućeno da, nadilazeći puki nadzor zakonitosti sankcije, zamijeni ocjenu Komisije svojom ocjenom. Međutim, u predmetnom slučaju, Komisija nije analizirala elemente na koje se pozvao tužitelj radi dokazivanja nepostojanja mogućeg tržišnog natjecanja između stranaka u pogledu određenih usluga s ciljem utvrđivanja vrijednosti prihoda od prodaje koju treba uzeti u obzir pri izračunu iznosa novčane kazne. Kada bi Opći sud utvrdio vrijednost prihoda od te prodaje, to bi značilo, stoga, da bi time popunio prazninu u istrazi.
315 Naime, izvršavanje neograničene nadležnosti ne podrazumijeva da je Opći sud obvezan provesti tu istragu, što bi nadilazilo zamjenu ocjene Komisije ocjenom Općeg suda, jer bi ocjena Općeg suda bila prva i jedina ocjena elemenata koje je Komisija trebala uzeti u obzir pri utvrđivanju vrijednosti prihoda od prodaje izravno ili neizravno povezane s povredom u smislu točke 13. Smjernica čiju je analizu Komisija obvezna provesti.
316 Iz prethodno navedenog proizlazi da, u predmetnom slučaju, nije potrebno izvršavati neograničenu sudsku nadležnost, tako da je na Komisiji da u okviru izvršenja ove presude izvede sve posljedice utvrđene nezakonitosti i ponovno odluči o određivanju iznosa novčane kazne. Jednako tako, Opći sud smatra da treba ispitati ostale razloge koji se odnose na iznos novčane kazne.
3. Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 101. UFEU‑a zbog očite pogreške u izračunu osnovnog iznosa novčane kazne prema težini povrede te na povredi načela proporcionalnosti
317 Tužitelj navodi da pri izračunu osnovnog iznosa novčane kazne Komisija nije na odgovarajući način uzela u obzir sljedeće elemente kojima bi se, prema njegovom mišljenju, opravdalo nametanje simbolične ili barem niže novčane kazne od one kazne nametnute u predmetnom slučaju: kao prvo, klauzula je određena ponašanjem portugalske vlade; klauzula nije provedena u praksi; stranke su odmah nakon intervencije Komisije pismeno navele da ograničenje ne može proizvoditi učinke i da nikada nije moglo; podredno, ograničenje na koje se odnosi klauzula nikad nije provedeno niti je imalo posljedice, a društvo Telefónica je osiguralo da se navedeno ograničenje ne može provesti ako je nezakonito; nepostojanje prethodnih slučajeva u kojima je sankcioniran tako poseban sporazum kao u predmetnom slučaju; i, naposljetku, javnost klauzule.
318 Valja podsjetiti da Komisija određuje iznos novčane kazne prema težini povrede i, ako je potrebno, prema njezinom trajanju. Težinu povrede treba ocijeniti prema kriterijima poput posebnih okolnosti predmeta, konteksta i preventivnog opsega novčanih kazni. Valja uzeti u obzir objektivne elemente poput sadržaja i trajanja protutržišnih ponašanja, njihov broj i intenzitet, opseg obuhvaćenog tržišta i štetu prouzročenu gospodarskom javnom redu. Ispitivanjem treba uzeti u obzir i relativnu važnost te tržišni udio odgovornih poduzetnika, kao i moguće ponavljanje djela (presuda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 89. do 91. i presuda od 12. srpnja Toshiba/Komisija, T‑113/07, EU:T:2011:343, t. 281.).
319 Jednako tako, valja podsjetiti da je u predmetnom slučaju za težinu povrede Komisija uzela u obzir jedan mali postotak vrijednosti prihoda od prodaje predmetnih poduzetnika, to jest, 2 % (vidjeti točku 251. ove presude). Osim toga, valja napomenuti da u predmetnom slučaju Komisija nije primijenila „ulaznu naknadu“ poput one predviđene u točki 25. Smjernica (vidjeti točku 240. ove presude), kako bi odvratila poduzetnike od sklapanja horizontalnih sporazuma o određivanju cijena, podjeli tržišta i ograničenju proizvodnje (vidjeti točku 252. ove presude). Konačno, Komisija je navela da je pri određivanju postotka koji treba uzeti u obzir za težinu povrede osobito uzela u obzir činjenicu da stranke nisu tajile klauzulu te predviđeno kratko trajanje njezine primjene (vidjeti točke 249. i 251. ove presude).
320 Budući da je klauzula predstavljala sporazum o podjeli tržišta, što je povreda koja se obično smatra jednom od najtežih povreda, i da se udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir utvrđuje u visini do 30 % vrijednosti prihoda od prodaje za taj oblik povrede (vidjeti točke 21. i 23. Smjernica u točki 240. ove presude), jasno je da je Komisija u velikoj mjeri uzela u obzir olakotne elemente u pogledu težine predmetne povrede.
321 S druge strane, tvrdnje tužitelja u skladu s kojima Komisija nije uredno uzela u obzir druge elemente zbog kojih je smanjen postotak uzet u obzir s osnove težine povrede, ne mogu se prihvatiti.
322 Kao prvo, što se tiče uzimanja u obzir navodnog postupanja portugalske vlade pri utvrđivanju težine povrede, valja napomenuti da je Smjernicama izričito predviđeno to da se kao olakotna okolnost može uzeti u obzir činjenica da „su javna tijela ili zakonodavstvo odobrili ili poticali protutržišno ponašanje poduzetnika“ (vidjeti u tom pogledu točku 333. i sljedeće ove presude). Stoga se to poticanje, pod uvjetom da je dokazano, ne može ponovno uzeti u obzir pri utvrđivanju težine povrede.
323 Kao drugo, što se tiče primjene klauzule u praksi, valja napomenuti da nije dokazano je li se ona primjenjivala u praksi ili ne. Komisija je samo u uvodnoj izjavi 365. pobijane odluke objasnila da, iako se iz nepostojanja novih konkretnih djelatnosti ne može izravno zaključiti da klauzula nije provedena u praksi, opažanje o tome da stranke nisu dokazale da su razvile nove djelatnosti u Španjolskoj ili Portugalu na temelju kojih bi bilo moguće zaključiti da se klauzula nije primjenjivala, treba se smatrati znakom (koji nije uvjerljiv) moguće primjene klauzule. S obzirom na te okolnosti, ne može se tvrditi da je Komisija trebala primijeniti niži postotak za težinu povrede jer se, navodno, klauzula nije primjenjivala u praksi. Jednako tako, tvrdnja u skladu s kojom je društvo Telefónica osiguralo da se klauzula nije mogla provesti ako je bila nezakonita ne može se prihvatiti, s obzirom na to da je u okviru prva tri tužbena razloga utvrđeno (vidjeti posebno točke 121. i 176. do 199. ove presude) da tužitelj nije dokazao da je zaštitom „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“ klauzula pretvorena u obvezu samoocjene mogućnosti ograničenja tržišnog natjecanja.
324 Kao treće, kao što je navela u uvodnoj izjavi 500. pobijane odluke (vidjeti točku 254. ove presude), Komisija je uzela u obzir, u pogledu olakotnih okolnosti u skladu s točkom 29. Smjernica (vidjeti točku 242. ove presude), činjenicu da su stranke poništile klauzulu nedugo nakon intervencije Komisije, tako da se ta okolnost ne može uzeti u obzir također na temelju težine povrede.
325 Kao četvrto, tužitelj tvrdi da to što se klauzula nije tajila nije uzeto u obzir na odgovarajući način. Valja napomenuti da je u uvodnoj izjavi 491. pobijane odluke Komisija navela da je javnost klauzule bila jedan od elemenata na temelju kojih je bilo moguće opravdati uzimanje u obzir samo jednog malog postotka vrijednosti prihoda od prodaje na temelju težine povrede (vidjeti točke 249. i 319. ove presude). Ako je tajnost element koji se uzima u obzir u pogledu težine sporazuma poput kartela (vidjeti točku 23. Smjernica u točki 240. ove presude), jasno je da je u predmetnom slučaju Komisija uredno uzela u obzir javnost klauzule s obzirom na to da je za težinu povrede uzeto u obzir samo 2 % vrijednosti prihoda od prodaje.
326 Konačno, što se tiče navodne posebnosti sporazuma o kojem se radi u predmetnom slučaju, valja podsjetiti da je tužitelj pokušao opravdati postojanje klauzule temeljeći se osobito na tome da je ocjena pitanja može li se klauzula smatrati akcesornim ograničenjem transakcije Vivo teška, tako da je ostavljena za kasnije s pomoću zaštite „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“ (vidjeti točku 178. ove presude). Međutim, kao što to točno ističe Komisija, postoje i raniji slučajevi u području akcesornih ograničenja tako da su stranke bez problema mogle ocijeniti pitanje predstavlja li klauzula akcesorno ograničenje ili ne. Stoga se savjestan poduzetnik poput tužitelja, koji, osim toga, ima mnogo kvalitetnih pravnih savjetnika, ne može pozvati na nerazuman prostor za sumnju u pogledu zakonitosti klauzule.
327 Osim toga, tužitelj ne može tvrditi da je pobijanom odlukom uspostavljen novi standard ocjene ograničenja čije je izvršenje podvrgnuto pravnoj zaštiti, u skladu s kojim takva ograničenja predstavljaju povrede s obzirom na cilj osim ako u ocjeni ex post Komisija utvrdi da je postojao razumni prostor za sumnju u njihovu ograničavajuću narav i ako stranke odmah provedu samoocjenu te posljedično ponište ili izmjene sporazum kojime se predviđa ograničenje. Naime, napominje se da je Komisija točno smatrala jedino da je, u okolnostima predmetnog slučaja, činjenica da nije bilo velikog prostora za sumnju u zakonitost klauzule u trenutku potpisivanja sporazuma i da stranke nisu ispitale zakonitost klauzule prije stupanja na snagu sporazuma, već su to učinile dva mjeseca nakon potpisivanja, bila proturječna tvrdnji stranaka prema kojoj se pravnom zaštitom klauzula o zabrani natjecanja pretvorila u klauzulu o samoocjeni. Da te okolnosti nisu bile uzete u obzir pri ocjeni klauzule koja sadržava pravnu zaštitu, bilo bi dovoljno da su stranke uključile napomenu „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“ da protutržišni sporazum više ne može predstavljati ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i da Komisija bude obvezna ispitati njegove učinke. Međutim, time se ne bi samo pretjerano otežao teret dokazivanja ponašanja protivnih članku 101. UFEU‑a koji je na Komisiji i koji bi, stoga, bio nespojiv sa zadaćom nadzora ispravne primjene tih odredaba koje se odnose na nju temeljem Ugovora, nego bi se otvorila vrata svakojakim zloporabama od strane sudionika u protutržišnim sporazumima.
328 U svakom slučaju, u mjeri u kojoj predstavlja sporazum o podjeli tržišta, klauzula se mora sankcionirati, čak i pod pretpostavkom da je novost zbog izraza „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“. Naime, poduzetnika ne oslobađa odgovornosti to što određeno postupanje s istim obilježjima nije ispitivano u prethodnim odlukama (presuda od 1. srpnja 2010., AstraZeneca/Komisija, T‑321/05, EU:T:2010:266, t. 901.).
329 Iz prethodno navedenih razmatranja proizlazi da sedmi tužbeni razlog treba odbiti.
4. Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 101. UFEU‑a kao posljedici povrede načela proporcionalnosti i na očitoj pogreški nepriznavanja drugih olakotnih okolnosti
330 Tužitelj tvrdi da je Komisija počinila očitu pogrešku u mjeri u kojoj nije uredno uzela u obzir utjecaj portugalske vlade na razvoj i uključenje klauzule te proaktivnu ulogu i dobru volju društva Telefónica kao olakotnu okolnost.
331 Treba podsjetiti da iz pobijane odluke zatim Smjernica, čija se načela primjenjuju na tu odluku, te, na kraju, sudske prakse proizlazi da, iako se početno težina povrede ocjenjuje prema posebnim elementima povrede, poput njezine prirode, kombiniranog tržišnog udjela svih zainteresiranih strana, zemljopisnog opsega povrede i njezinog izvršenja ili neizvršenja, ocjena se zatim određuje prema otegotnim ili olakotnim okolnostima svakog poduzetnika koji je sudjelovao u povredi (vidjeti presudu od 25. listopada 2011., Aragonesas Industrias i Energía/Komisija, T‑348/08, EU:T:2011:621, t. 264. i navedenu sudsku praksu).
332 Kao što je napomenuto u točkama 254. i 255. ove presude, u predmetnom slučaju Komisija je primijenila smanjenje od 20 % zbog postojanja olakotnih okolnosti, s obzirom na to da su stranke isključile klauzulu koja, osim toga, nije bila tajna, ubrzo nakon intervencije Komisije te je odbila tvrdnje stranaka kojima su stranke izahtjevale primjenu drugih olakotnih okolnosti.
333 Kao prvo, tužitelj tvrdi da Komisija nije uredno uzela u obzir činjenicu da mu je klauzulu nametnula portugalska vlada, neovisno o tome da, prema njegovom mišljenju, ta institucija u uvodnoj izjavi 75. pobijane odluke priznaje da je navedena vlada mogla svojim postupanjem uvjeriti tužitelja u to da je ograničenje neophodno za izvedivost transakcije.
334 Ta se argumentacija ne može prihvatiti. Naime, valja napomenuti da, iako je Smjernicama izričito predviđeno da je olakotna okolnost to ako su javna tijela ili zakonodavstvo dozvoljavali ili poticali protutržišno ponašanje poduzetnika (vidjeti točku 242. ove presude), u predmetnom slučaju, iz točaka 122. do 175., proizlazi da tužitelj nije dokazao da je portugalska vlada poticala uvođenje klauzule u sporazum, tako da se to poticanje ne može uzeti u obzir kao olakotna okolnost. U mjeri u kojoj ne navodi nijednu naznaku kojom bi se moglo dokazati da je portugalska vlada imala nekakav interes u klauzuli, tužitelj ne može niti tvrditi da ga je postupanje navedene vlade navelo na to da misli da je klauzula bila neophodna za izvršenje transakcije. U tom pogledu treba i napomenuti i da, protivno onom što navodi tužitelj, Komisija nije u uvodnoj izjavi 75. pobijane odluke priznala da je postupanje portugalske vlade moglo uvjeriti društvo Telefónica u to da je klauzula bila neophodna za izvedivost transakcije, već je samo napomenula da to ne bi bilo dovoljno za kvalifikaciju klauzule kao akcesornog ograničenja transakcije Vivo i da je društvo Telefónica ocijenilo da je to tako.
335 Kao drugo, tužitelj navodi da je Komisija trebala uzeti u obzir da je tužitelj postupio u dobroj volji i da nije namjerno htio primijeniti sporazum o podjeli tržišta jer bi u suprotnom izraz „u mjeri“ bio beskoristan, a javnost sporazuma apsurdna. Jednako tako, prema njegovom se mišljenju navodno zakašnjenje u provedbi samoocjene zakonitosti klauzule u krajnjoj mjeri moglo smatrati nepažnjom, ali ne namjernom voljom da se ograniči tržišno natjecanje.
336 Ni ta se argumentacija ne može prihvatiti.
337 Za početak, iz ispitivanja prvih triju tužbenih razloga proizlazi da tužitelj nije dokazao da je morao prihvatiti klauzulu (vidjeti navedene točke 122. do 175.), niti da je zauzeo proaktivno stajalište s ciljem ograničavanja njezinog učinka (vidjeti točke 167. do 174. ove presude).
338 Nadalje, valja istaknuti da uzimanjem u obzir navodne „dobre vjere“ tužitelja kao olakotne okolnosti ne bi uredno bila uzeta u obzir činjenica da je obveza nenatjecanja koja je navedena u klauzuli dvostrana, tako da bi i društvo Telefónica imalo koristi od nje, a ni činjenica da su sporazum potpisale obje stranke. U tom pogledu, valja također podsjetiti, kao što to čini Komisija, na internu poruku elektroničke pošte društva Telefónica od 6. srpnja 2010. u kojem je društvo navelo da „bi trebalo razmisliti o nekom scenariju/režiji mogućih novih uvjeta tako da izgleda, prema njihovim riječima, kao da smo sjeli i pregovarali te da su nam ‚nametnuli’ nove uvjete (iako smo ih zapravo mi predložili)“. S obzirom na taj element tužitelj ne može tvrditi da je imao čisto obrambenu ulogu u pregovorima o sporazumu.
339 Konačno, tužitelj tvrdi da se zakašnjenje u navodnoj ocjeni zakonitosti klauzule i njezino ukidanje u krajnjoj mjeri moglo smatrati nepažnjom, ali ne namjernom voljom da se ograniči tržišno natjecanje. Međutim, s obzirom na važnost transakcije Vivo koju sam tužitelj ističe, jednostavno se ne može vjerovati da je pogreška poduzetnika poput društava Telefónica i PT, koja imaju pristup sofisticiranom pravnom savjetovanju i njime se služe, uzrok tome što ugovorna pravno obvezujuća obveza koja je navodno bila navedena u sporazumu o toj transakciji, odnosno obveza ocjene zakonitosti obveze nenatjecanja koja se nalazila u klauzuli, nije pravodobno ispunjena.
340 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da osmi tužbeni razlog treba odbiti.
C – Zahtjev za saslušanje svjedoka
341 Svojim dodatnim zahtjevom ponovljenim u tužbi od 31. ožujka 2015. (vidjeti točku 62. ove presude), tužitelj zahtjeva od Općeg suda, u potporu svojoj tvrdnji prema kojoj je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni činjenica koje se odnose na pregovore o trećoj i četvrtoj ponudi i koji se odnose na samoocjenu klauzule koju su provele stranke te na razmjenu rezultata navedene samoocjene putem telefonskih razgovora dana 26. i 29. listopada 2010., da sasluša svjedočenje osoba koje su sudjelovale u tim događajima.
342 U svojem zahtjevu za saslušanje svjedoka koji je podnesen u zasebnom podnesku od 31. ožujka 2015., tužitelj ustraje i na važnosti saslušanja jednog od pozvanih svjedoka, odnosno osobe A. V., svojeg vanjskog odvjetnika i sugovornika u razgovorima i pregovorima s portugalskom vladom.
343 Kako u svojim podnescima, tako i u odgovoru na zahtjev za saslušanje svjedoka, Komisija osporava važnost saslušanja svjedoka koje je tužitelj predložio za rješavanje spora.
344 Valja podsjetiti da samo Opći sud može odlučiti o nužnosti dopune podataka s kojima raspolaže u predmetima o kojima odlučuje (vidjeti rješenje od 10. lipnja 2010., Thomson Sales Europe/Komisija, C‑498/09 P, , EU:C:2010:338, t. 138. i navedenu sudsku praksu).
345 Kao što je Sud već presudio u okviru jednog predmeta koji se odnosi na pravo o tržišnom natjecanju, iako su u zahtjevu za saslušanje svjedoka koji je iznesen u tužbi točno navedene činjenice u vezi s kojima treba saslušati svjedoka ili svjedoke te razlozi zbog kojih je to saslušanje opravdano, na Općem je sudu da ocijeni važnost tog zahtjeva u vezi s predmetom spora i s nužnošću saslušanja navedenih svjedoka (vidjeti presudu od 19. prosinca 2013., Siemens/Komisija, C‑239/11 P, C‑489/11 P i C‑498/11 P, EU:C:2013:866, t. 323. i navedenu sudsku praksu).
346 Osim toga, Sud je presudio da je ta diskrecijska ovlast Općeg suda u skladu s temeljnim pravom na pošteno suđenje te, osobito, s člankom 6. stavkom 3. točkom (d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (EKLJP). Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da se tom potonjom odredbom optuženiku ne priznaje neograničeno pravo na prisustvo svjedoka pred sudom i da je, u načelu, sud dužan odlučiti o nužnosti ili svrsishodnosti pozivanja svjedoka. Člankom 6. stavkom 3. EKLJP‑a ne zahtijeva se pozivanje svih svjedoka, nego se njegov cilj sastoji u potpunoj jednakosti oružja kojim se jamči da se u spornom postupku, razmatranom kao cjelina, optuženiku ponudi odgovarajuća i dostatna mogućnost da otkloni sumnje sa sebe (vidjeti presudu od 19. prosinca 2013., Siemens/Komisija, C‑239/11 P, C‑489/11 P i C‑498/11 P, EU:C:2013:866, t. 324. i 325. i navedenu sudsku praksu).
347 U tom pogledu Opći sud već je presudio da ne može udovoljiti zahtjevu za saslušanje svjedoka poduzetnika tužitelja jer su iskazi koje je tužitelj htio dobiti takvim saslušanjem pred Općim sudom već dani pred Komisijom te je utvrđeno da se navedeni iskazi nisu oslanjali na dokaze u pisanom obliku i da su, povrh toga, proturječni nekim dokazima iz spisa (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2011., ThyssenKrupp Liften Ascenseurs/Komisija, T‑144/07, T‑147/07 do T‑150/07 i T‑154/07, EU:T:2011:364, t. 152. i 154.).
348 Jednako tako, valja istaknuti da je zahtjev Općem sudu za dopunu informacija kojima raspolaže bespredmetan jer i kada bi Opći sud udovoljio tom zahtjevu, smisao njegove odluke ostao bi isti (vidjeti u tom smislu rješenje od 10. lipnja 2010., Thomson Sales Europe/Komisija, C‑498/09 P, , EU:C:2010:338, t. 141. i navedenu sudsku praksu).
349 Da je Opći sud mogao učinkovito presuditi na temelju zahtjeva, razloga i tvrdnji iznesenih tijekom pisanog i usmenog dijela postupka s obzirom na dostavljene dokumente, treba odbiti zahtjev tužitelja za saslušanje svjedoka, a Opći sud nije dužan posebno obrazložiti svoju ocjenu u skladu s kojom nije potrebno tražiti dodatne dokaze (vidjeti u tom smislu rješenje od 15. rujna 2005., Marlines/Komisija, C‑112/04 P, , EU:C:2005:554, t. 39. i presudu od 9. rujna 2009., Clearstream/Komisija, T‑301/04, EU:T:2009:317, t. 218.).
350 Međutim, iako stranke nemaju pravo od suda Unije zahtijevati donošenje mjere upravljanja postupkom ili mjere izvođenja dokaza, sud ne može izvesti posljedice iz nedostatka određenih dokaza u spisu sve dok ne iscrpi sredstva predviđena Poslovnikom suda kako bi postigao da ih dostavi predmetna stranka (vidjeti rješenje od 8. listopada 2013., Michail/Komisija, T‑597/11 P, , EU:T:2013:542, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
351 U predmetnom slučaju tužitelj zahtijeva od Općeg suda da sasluša osobe koje su sudjelovale u postupku pregovora o produljenju treće ponude dana 16. i 17. srpnja 2010., u postupku pregovora o četvrtoj ponudi dana 26., 27. i 28. srpnja 2010. i u razgovorima između društava Telefónica i PT od 26. i 29. listopada 2010.
352 Što se tiče, s jedne strane, tih potonjih razgovora, valja istaknuti da su iskazi predmetnih osoba već u spisu.
353 U tom pogledu valja podsjetiti da je, kao što je već navedeno u točki 347. ove presude, Opći sud već presudio da nije mogao udovoljiti zahtjevu za saslušanje svjedoka poduzetnika tužitelja jer su iskazi koje je tužitelj htio pribaviti takvim saslušanjem pred Općim sudom već dani pred Komisijom te da se nisu oslanjali na dokaze u pisanom obliku i da su, povrh toga, bili proturječni nekim dokazima iz spisa.
354 U predmetnom slučaju valja podsjetiti da je, kao što je već napomenuto u točkama 189. do 191. ove presude, Komisija navela da je uzela u obzir predmetne iskaze i da ih je ocijenila u skladu s primjenjivim načelima u pogledu ocjene dokaza. Komisija je uzela u obzir i da su te iskaze dale osobe koje bi mogle imati izravan interes u slučaju (uvodna izjava 122. pobijane odluke) te je provela ponderiranu ocjenu tih elemenata u odnosu na ostale dostupne dokaze (uvodne izjave 121., 124. i 308. pobijane odluke). U nijednom trenutku Komisija nije dvojila da su se osobe koje su dale navedene iskaze stvarno izrazile na način odražen u tim iskazima.
355 U tim okolnostima treba odbiti zahtjev da se naloži saslušanje osoba koje su dale navedene iskaze pred Općim sudom, s obzirom na to da su elementi iz spisa dostatni za odluku Općeg suda o audiokonferencijama od listopada 2010. (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2011., ThyssenKrupp Liften Ascenseurs/Komisija, T‑144/07, T‑147/07 do T‑150/07 i T‑154/07, EU:T:2011:364, t. 152. i 154.; vidjeti također u tom smislu i prema analogiji presudu od 7. listopada 2004., Mag Instrument/OHIM, C‑136/02 P, EU:C:2004:592, t. 77.).
356 Ovaj se zaključak ne može dovesti u pitanje tvrdnjom tužitelja na raspravi, u skladu s kojom, na temelju načela neposrednosti, saslušanje svjedoka pred Općim sudom ima nesporno veću vrijednost od uzimanja u obzir iskaza u pisanom obliku. Naime, u mjeri u kojoj je sadržaj iskaza nedvojben i u kojoj se radi samo o shvaćanju tih elemenata u odnosu na sve dokaze, tvrdnjama koje je tužitelj iznio na raspravi ne može se dovesti u pitanje utvrđenje da je saslušanje predmetnih davatelja iskaza pred Općim sudom suvišno.
357 Što se tiče, s jedne strane, saslušanja svjedoka predloženih u odnosu na pregovore o trećoj i četvrtoj ponudi dana 16., 17., 26., 27. i 28. srpnja 2010., zahtjeve za saslušanje svjedoka također treba odbiti.
358 Kao prvo, što se tiče pregovora o trećoj ponudi dana 16. i 17. srpnja 2010., najprije valja napomenuti da je tužitelj u svojem zahtjevu za saslušanje svjedoka od 31. ožujka 2015. naveo te je na raspravi potvrdio da je osoba A. V:, njegov vanjski odvjetnik i sugovornik u razgovorima i pregovorima s portugalskom vladom, bio jedini od predloženih svjedoka koji je imao kontakte s navedenom vladom te stoga „jedini izravni svjedok uzročne veze između postupanja portugalske vlade i postojanja klauzule“ i jedina osoba koja je „imala izravna saznanja o postupanjima portugalske vlade i njezinim utjecajima na ishod predmetne transakcije“. Iz toga proizlazi da, u pogledu pregovora od dana 16. i 17. srpnja 2010. nije potrebno ispitati nužnost saslušanja ostalih svjedoka koje je predložio tužitelj, s obzirom na to da, prema njegovim vlastitim tvrdnjama, te osobe nemaju izravna saznanja o navodnim postupanjima portugalske vlade.
359 Kao drugo, valja napomenuti da tužitelj navodi da je sadržaj iskaza osobe A. V., njegovog vanjskog odvjetnika i sugovornika u razgovorima i pregovorima s portugalskom vladom, koji se ne nalaze u nijednom dokumentu u spisu, ključni za obranu tužitelja i da bi taj svjedok mogao dokazati uzročnu vezu između postupanja portugalske vlade i klauzule. Tužitelj je na raspravi pojasnio da je cilj saslušanja navedenog svjedoka, konkretno, razjasniti okolnosti koje se odnose na Prilog A.58 (vidjeti točku 147. ove presude), što je uneseno u zapisnik s rasprave.
360 U tom pogledu, valja podsjetiti da je već utvrđeno da u Prilogu A.58 (vidjeti točku 147. ove presude) te, općenitije, u svim elementima na koje se pozvao tužitelj da bi dokazao navodni interes portugalske vlade za klauzulu (vidjeti točke 136. do 162. ove presude) nema naznake kojom se može dokazati taj interes. Naime, iako je interes portugalske vlade za pregovore o sporazumu dokazan, tužitelj nije iznio nijednu naznaku kojom se dokazuje da je navedena vlada željela, a kamoli nametnula klauzulu te nije objasnio kako bi se svjedočenjem njegovog vanjskog odvjetnika i sugovornika u razgovorima i pregovorima s portugalskom vladom, a u odnosu na prepisku iz Priloga A.58, dokazala „uzročna veza između postupanja portugalske vlade i klauzule“ pa se čini, naprotiv, da sam tužitelj u svojim podnescima priznaje da „naznake“ iznesene do tog trenutka predstavljaju „najvišu razinu potvrde djelovanja [portugalske vlade] kojoj je moglo pristupiti društvo Telefónica, s obzirom na to da, zbog same njegove naravi, vršenje pritiska vlade u osjetljivim pitanjima obično je diskretno i neslužbeno“.
361 U tom pogledu, valja napomenuti da je na raspravi kako bi objasnio zašto nije tijekom predsudskog postupka dostavio prepisku iz Priloga A.58 i predložio saslušanje svojeg vanjskog odvjetnika i sugovornika u razgovorima i pregovorima s portugalskom vladom, u odnosu na tu prepisku, tužitelj je naveo da je, s obzirom na znatnu količinu dokumentacije koju je valjalo uzeti u obzir u okviru ovog spora, navedenu prepisku koja, navodno, otkriva ključnu ulogu tog odvjetnika u ovom sporu i krucijalnu važnost njegovog saslušanja radi dokazivanja navodnog utjecaja portugalske vlade u pogledu klauzule, tek uspio naknadno pronaći elektroničkim pretraživanjem. S obzirom na tu tvrdnju, kao što je točno napomenula Komisija, valja primijetiti da, ako je predmetni odvjetnik uistinu imao ključnu ulogu koju mu pripisuje tužitelj i da može izravno posvjedočiti o postupanjima portugalske vlade u pogledu klauzule, malo je vjerojatno da bi pao u zaborav sve dok elektroničkim pretraživanjem nije izašla na vidjelo prepiska kojom se potvrđuje njegova navodna važnost u okviru ovog spora.
362 Međutim, svjedočenje u kojem se samo ponavljaju elementi na koje se tužitelj već pozvao u okviru svoje tužbe čiji je bitni sadržaj neupitan te u kojem se izvode isti zaključci koje tužitelj izvodi u svojim podnescima (vidjeti točke 136. do 143. ove presude), ne može predstavljati činjenični dokaz koji je relevantan za rješavanje ovog spora. Naime, potvrđeno je da je portugalska vlada izbliza pratila pregovore o sporazumu, ali to ne znači da je željela nametnuti klauzulu. Svjedočenje kojim bi se potvrdile činjenice kojima se općenito dokazuje interes portugalske vlade za sporazum, a da se pri tome ne otkriju činjenice kojima se dokazuje navodni interes vlade za klauzulu, nije važan za dokazivanje osnovanosti argumentacije tužitelja.
363 U tim okolnostima, nije na Općem sudu da odredi provođenje mjera izvođenja dokaza (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Siemens/Komisija, C‑239/11 P, C‑489/11 P i C‑498/11 P, EU:C:2013:866, t. 323. i presudu od 27. listopada 1994., Fiatagri i New Holland Ford/Komisija, T‑34/92, EU:T:1994:258, t. 27.).
364 Kao drugo, što se tiče zahtjeva za saslušanje svjedoka osobe R. S. L. G.-O, Glavnog tajnika i člana uprave društva Telefónica, osobe A. V.B:, glavnog direktora financija i korporativnog razvoja društva Telefónica, osobe J. S. B., direktora industrijskih udruženja i društava kćeri te osobe M. L. M. A., glavne zamjenice tajnika i članice uprave društva Telefónica, te ponovno osobe A. V., vanjskog odvjetnika društva Telefónica i sugovornika u razgovorima i pregovorima s portugalskom vladom, u odnosu na ustrajanje društva Telefónica na ukidanju klauzule i na odbijanje društva PT da se prihvati ukidanje klauzule 27. srpnja 2010., valja napomenuti da je taj zahtjev bespredmetan.
365 Naime, i pod pretpostavkom da svjedoci čije saslušanje zahtijeva tužitelj potvrde da je 27. srpnja 2010. društvo Telefónica od društva PT zatražilo ukidanje klauzule i da je društvo PT to odbilo učiniti, s obzirom na sve postojeće elemente, a osobito na dvostranost klauzule (vidjeti točke 154. i 171. ove presude) i na stav društva Telefónica tijekom pregovora (vidjeti točke 152. i 338. ove presude), na temelju tog elementa nije moguće priznati ni da je klauzula sadržavala obvezu samoocjene ni da su se pri utvrđivanju iznosa novčane kazne kao olakotne okolnosti trebali uzeti u obzir navodni napori društva Telefónica u ograničavanju utjecaja klauzule (vidjeti točke 335. do 338. ove presude).
366 U tim okolnostima, i u mjeri u kojoj je zahtjev Općem sudu za dopunu informacija kojima raspolaže bespredmetan jer i kada bi Opći sud udovoljio tom zahtjevu, smisao njegove odluke ostao bi isti (vidjeti navedenu sudsku praksu u točki 348. ove presude), zahtjev za saslušanje svjedoka pregovora od dana 26. i 27. srpnja 2010. treba odbiti, kao i zahtjev za saslušanje svjedoka u cijelosti.
367 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da šesti tužbeni razlog treba djelomično prihvatiti u mjeri u kojoj je za potrebe utvrđivanja vrijednosti prihoda od prodaje tužitelja koja se treba uzeti u obzir za izračun iznosa novčane kazne Komisija trebala ispitati tvrdnje tužitelja, čiji je cilj bio dokazati nepostojanje mogućeg tržišnog natjecanja između društava Telefónica i PT u pogledu određenih usluga. Slijedom navedenog, članak 2. pobijane odluke treba poništiti samo u mjeri u kojoj se njime određuje iznos novčane kazne na temelju vrijednosti prihoda od prodaje koju je Komisija uzela u obzir, a tužbu treba u prestalom dijelu odbiti.
Troškovi
368 Na temelju članka 134. stavka 3. Poslovnika Općeg suda, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.
369 Budući da je tužba djelomično prihvaćena, Opći sud smatra da je pravičnom ocjenom svih okolnosti slučaja odlučio da će tužitelj snositi tri četvrtine vlastitih troškova i četvrtinu troškova Komisije. Komisija će snositi tri četvrtine vlastitih troškova i četvrtinu troškova društva Telefónica.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (drugo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se članak 2. Odluke Komisije C (2013) 306 final od 23. siječnja 2013. o postupku primjene članka 101. UFEU‑a (predmet COMP/39.839 — Telefónica/Portugal Telecom) u dijelu u kojem je njime novčana kazna izrečena društvu Telefónica, SA određena u iznosu od 66 894 000 eura, s obzirom na to da je taj iznos određen na temelju vrijednosti prihoda od prodaje koju je utvrdila Europska komisija.
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. Društvo Telefónica snosit će tri četvrtine vlastitih troškova i četvrtinu troškova Komisije. Komisija će snositi tri četvrtine vlastitih troškova i četvrtinu troškova društva Telefónica.
Martins Ribeiro | Gervasoni | Madise |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 28. lipnja 2016.
Potpisi
Sadržaj
Okolnosti spora2
I – Prikaz društva Telefónica i društva PT2
II – Pregovori i potpisivanje sporazuma4
III – Činjenice nastale nakon sklapanja sporazuma7
IV – Postupak pred Komisijom8
Pobijana odluka8
Postupak i zahtjevi stranaka13
Pravo14
I – Dopuštenost14
A – Dopuštenost određenih priloga tužbi14
B – Dopuštenost upućivanja na usporednu tužbu društva PT protiv pobijane odluke19
II – Meritum20
A – Zahtjevi za poništenje pobijane odluke20
1. Prva tri tužbena razloga, koji se u biti temelje na povredi članka 101. UFEU‑a u mjeri u kojoj klauzula ne predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj20
a) Uvodna razmatranja21
b) Ocjena klauzule kao mogućeg akcesornog ograničenja transakcije Vivo22
c) Samostalnost tužiteljeva djelovanja23
d) Okvir uvođenja klauzule u sporazum o transakciji Vivo i ponašanje stranaka25
Navodni pritisak koji izvršava portugalska vlada25
– Načela koja se odnose na teret dokazivanja25
– Pobijana odluka27
– Elementi na koje se pozvao tužitelj28
– Navodna povreda obveza istraživanja i povreda načela dobre uprave34
Navodno postupanje društva Telefónica radi minimiziranja protutržišnog sadržaja klauzule35
e) Navodni materijalni sadržaj i navodne praktične svrhe zaštite „u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno“37
Navodna funkcija smanjenja troškova transakcije38
Navodna funkcija strateške poluge radi postizanja konsenzusa42
Navodna funkcija sigurnosti u održivosti transakcije42
Tumačenje teksta klauzule43
2. Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 101. UFEU‑a, nedostatnom obrazloženju i pogrešnoj ocjeni sposobnosti djelovanja za ograničenje tržišnog natjecanja44
3. Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 101. UFEU‑a u mjeri u kojoj klauzula nije ograničenje prema učinku te na povredi pravila o teretu dokazivanja i načela in dubio pro reo49
B – Zahtjevi koji se odnose na iznos novčane kazne50
1. Uvodna razmatranja50
a) Načela koja se odnose na izračun novčanih kazni50
b) Pobijana odluka54
2. Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogreški u izračunu početne vrijednosti prihoda od prodaje društva Telefónica radi utvrđivanja osnovnog iznosa novčane kazne te na povredi načela proporcionalnosti i obrazlaganja56
a) Prvi dio tužbenog razloga koji se temelji na tome da bi prihodi od prodaje uzeti u obzir u pogledu društva Telefónica trebali biti isti kao oni prihodi uzeti u obzir u pogledu društva PT57
b) Drugi dio tužbenog razloga koji se temelji na tome da bi vrijednost određenih prihoda prodaje trebalo isključiti iz izračuna novčane kazne60
Obrazloženje60
Meritum62
– Prodaja koja se odnosi na djelatnosti koje se obavljaju izvan Iberskog poluotoka62
– Prodaja koja se odnosi na već postojeće djelatnosti62
– Prodaja koja se odnosi na djelatnosti koje ne mogu biti predmet tržišnog natjecanja63
3. Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 101. UFEU‑a zbog očite pogreške u izračunu osnovnog iznosa novčane kazne prema težini povrede te na povredi načela proporcionalnosti69
4. Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 101. UFEU‑a kao posljedici povrede načela proporcionalnosti i na očitoj pogreški nepriznavanja drugih olakotnih okolnosti72
C – Zahtjev za saslušanje svjedoka74
Troškovi79