Predmet T-704/14

Marine Harvest ASA

protiv

Europske komisije

„Tržišno natjecanje – Koncentracije – Odluka kojom se izriče novčana kazna zbog provedbe koncentracije prije njezine prijave i njezina odobravanja – Članak 4. stavak 1., članak 7. stavci 1. i 2. i članak 14. Uredbe (EZ) br. 139/2004 – Nepažnja – Načelo ne bis in idem – Težina povrede – Iznos novčane kazne”

Sažetak – Presuda Općeg suda (peto vijeće) od 26. listopada 2017.

1.      Koncentracije između poduzetnika – Komisijino ispitivanje – Obveza odgode koncentracije – Odstupanje u slučaju ponude za preuzimanje dioničkog društva – Doseg – Preuzimanje kontrole nad ciljnim poduzetnikom putem samo jednog privatnog stjecanja, nakon kojeg je uslijedila obvezna ponuda za preuzimanje dioničkog društva – Nepostojanje jedinstvene koncentracije – Neprimjenjivost navedenog odstupanja

(Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 7. st. 1. i 2.; Obavijest Komisije 2009/C 43/09, t. 44.)

2.      Koncentracije između poduzetnika – Pojam – De facto isključiva kontrola – Izvršavanje manjinskog dioničara – Kriteriji za ocjenu – Prava koja daju mogućnost izvršavanja odlučujućeg utjecaja na djelatnost poduzetnika – Navedena prava koja se de facto ne izvršavaju – Irelevantnost

(Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 3. st. 1. i 2.)

3.      Koncentracije između poduzetnika – Komisijino ispitivanje – Obveza odgode koncentracije – Odstupanje u slučaju stjecanja kontrole od više prodavatelja putem niza transakcija vrijednosnim papirima – Doseg

(Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 7. st. 1. i 2.)

4.      Pravo Europske unije – Pojmovi – Tumačenje – Upućivanje na nacionalno pravo – Nedopuštenost

5.      Koncentracije između poduzetnika – Komisijino ispitivanje – Obveza odgode koncentracije – Odstupanje na obrazloženi zahtjev – Odvagivanje interesa o kojima je riječ

(Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 7. st. 3.)

6.      Tržišno natjecanje – Pravila Unije – Povrede – Počinjenje namjerno ili s nepažnjom – Pojam

(Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 7. i čl.14. st. 2.)

7.      Koncentracije između poduzetnika – Obavijest – Obveza – Povreda – Posljedice – Automatska povreda odgovarajućih zabrana – Sankcije

(Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 4. st. 1., čl. 7. st. 1. i čl. 14. st. 2. t. (a) i (b))

8.      Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Komisijina odluka kojom se izriče više sankcija za ista djela – Neprimjenjivost načela ne bis in idem

(Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 14. st. 2.)

9.      Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Komisijina odluka kojom se izriče više sankcija za ista djela – Načela koja uređuju stjecaj povreda – Povreda – Nepostojanje

(Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 14. st. 2.)

10.    Pravo Europske unije – Opća načela prava – Načelo zakonitosti kazni – Doseg

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 49. st. 1.; Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 7. i čl. 14. st. 2.)

11.    Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Načelo jednakog postupanja – Utjecaj nepostojanja sankcije protiv drugog gospodarskog subjekta

12.    Koncentracije između poduzetnika – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Mjerila –Nepostojanje smjernica – Obveza obrazlaganja odluke kojom se izriče novčana kazna – Doseg

(čl. 296. st. ,2. UFEU-a;Uredba Vijeća br. 139/2004. čl. 14.)

13.    Koncentracije između poduzetnika – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Mjerila – Težina povrede – Elementi ocjene

(Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 4. st. 1., čl. 7. st. 1. i čl. 14. st. 2. t. (a) i (b))

14.    Koncentracije između poduzetnika – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Mjerila – Težina povrede – Elementi ocjene – Uzimanje u obzir postojanja ozbiljnih sumnji kad je riječ o spojivosti koncentracije s unutarnjim tržištem – Dopuštenost

(Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 4. st. 1., čl. 7. st. 1. i čl. 14. st. 2. t. (a) i (b))

15.    Koncentracije između poduzetnika – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Diskrecijska ovlast Komisije – Uzimanje u obzir presedana u vezi s drugim društvima – Dopuštenost

(Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 4. st. 1., čl. 7. st. 1. i čl. 14. st. 2. t. (a) i (b))

16.    Koncentracije između poduzetnika – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Mjerila – Trajanje povrede – Diskrecijska ovlast Komisije

(Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 7. st. 1. i čl.14. st. 2. t. (b))

17.    Koncentracije između poduzetnika – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Poštovanje načela proporcionalnosti – Doseg

(Uredba Vijeća br. 139/2004. čl. 14.)

18.    Koncentracije između poduzetnika – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Sudski nadzor – Neograničena nadležnost suda Unije – Doseg

(Uredba Vijeća br. 139/2004. čl. 16.)

1.      Na temelju članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 o kontroli koncentracija između poduzetnika, koncentracija od značaja za cijelu Zajednicu ne može se provesti ni prije nego što bude prijavljena ni dok se u skladu s Komisijinom odlukom ne ocijeni spojivom sa zajedničkim tržištem. Članak 7. stavak 2. navedene uredbe međutim propisuje dvije iznimke od te obveze odgode koncentracije, jednu vezanu uz ponudu za preuzimanje dioničkog društva i drugu uz niz transakcija vrijednosnim papirima.

2.      U skladu s prvim slučajem predviđenim člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 139/2004, stavak 1. ne sprečava provedbu ponude za preuzimanje dioničkog društva, pod uvjetom da se koncentracija bez odgode prijavi i da stjecatelj ne koristi svoja glasačka prava prije odobravanja koncentracije. Taj prvi slučaj u skladu sa tekstom toga članka stoga nije primjenjiv u slučaju stjecanja kontrole nad poduzetnikom putem samo jednog privatnog stjecanja, čak i ako je nakon njega podnesena obvezna ponuda za preuzimanje dioničkog društva.

Nije moguće ni zaključiti da su takvo privatno stjecanje i naknada ponuda za preuzimanje etape „jedinstvene koncentracije” u smislu treće rečenice uvodne izjave 20. Uredbe br. 139/2004 i točke 44. Konsolidirane obavijesti o Komisijinoj nadležnosti na temelju Uredbe br. 139/2004. Doista, stjecanje kontrole nad pojedinačnim poduzetnikom putem više pravnih transakcija koje povezuje određeni uvjet može predstavljati jedinstvenu koncentraciju. Međutim, kada se kontrola nad ciljnim poduzetnikom stječe putem samo jedne privatne transakcije prije davanja ponude za preuzimanje dioničkog društva, naknadne transakcije kojima stjecatelj stječe dodatne udijele tog poduzetnika više nisu relevantne za stjecanje kontrole i stoga provedbu koncentracije.

Nadalje, kada bi stjecanje kontrole putem samo jedne privatne transakcije, nakon koje slijedi obvezna ponuda za preuzimanje dioničkog društva, činilo jedinstvenu koncentraciju, to bi imalo za posljedicu da bi privatno stjecanje vrijednosnih papira koji dodjeljuju kontrolu, u slučajevima koncentracija koja obuhvaćaju društva, koja kotiraju na burzi, u državama članicama, uvijek bilo obuhvaćeno izuzećem predviđenim člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 139/2004, jer takvo privatno stjecanje uvijek dovodi do obveze davanja ponude za preuzimanje dioničkog društva. Posljedica toga bila bi pretjerano širenje područja primjene izuzeća predviđenog člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 139/2004.

Slijedom toga, pojam jedinstvene koncentracije nije namijenjen primjeni u slučaju u kojem je isključiva de facto kontrola nad jedinim ciljnim društvom stečena od samo jednog prodavatelja putem samo jedne prve privatne transakcije, čak i ako nakon nje slijedi obvezna ponuda za preuzimanje dioničkog društva.

(t. 48., 66., 68.,72., 108., 109., 128., 186., 229.)

3.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 51.-59.)

4.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 74.-82.)

5.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 161.)

6.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 215.-223.)

7.      Prema članku 14. stavku 2. Uredbe br. 139/2004 o kontroli koncentracija između poduzetnika Komisija može odrediti novčane kazne samo za povrede članka 7. navedene uredbe koje su počinjene „namjerno ili s nepažnjom”. Taj je uvjet ispunjen kada predmetni poduzetnik ne može ne znati za protutržišnu narav svojeg postupanja, bez obzira na to je li svjestan da povređuje pravila o tržišnom natjecanju.

Činjenica da je predmetni poduzetnik pravno pogrešno okvalificirao svoje postupanje na kojem se temelji utvrđenje povrede ne može imati za posljedicu da ga se oslobodi od novčane kazne ako on nije mogao ne znati za protutržišnu narav navedenog postupanja.

S tim u vezi, predmetni poduzetnik postupa s nepažnjom kada članak 7. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 tumači na način koji nije obuhvaćen ni njegovim tekstom ni Komisijinom praksom odlučivanja ili sudskom praksom sudova Unije i koje nije u skladu s onim što je Komisija utvrdila, iako kao obiter dictum, u ranijoj odluci o kojoj je u Službenom listu Europske unije objavljena obavijest na svakom od službenih jezika, i to bez da se prethodno obratio Komisiji kako bi provjerio točnost svojeg tumačenja. Takvim ponašanjem predmetni poduzetnik postupa na vlastiti rizik i ne može se valjano oslanjati na navodnu „razumnu” narav svojeg tumačenja.

Usto, poduzetnik ne može izbjeći izricanje novčane kazne ako je do povrede pravila tržišnog natjecanja došlo jer je taj poduzetnik zakonitost svojeg postupanja pogrešno procijenio zbog sadržaja pravnog savjeta odvjetnika.

U okviru ocjenjivanja nepažnje, Komisija usto ima pravo uzeti u obzir činjenicu da je predmetno društvo veliko europsko trgovačko društvo koje ima solidno iskustvo s postupcima kontrole koncentracija i prijave Komisiji i nacionalnim tijelima za zaštitu tržišnog natjecanja, kojem je već bila izrečena novčana kazna, iako na nacionalnoj razini, za preuranjenu provedbu koncentracije. U takvom slučaju valja naime očekivati posebnu pažnju predmetnog društva.

(t. 236.-238., 255., 257.-259.)

8.      U trenutku kada poduzetnik povrijedi obvezu iz članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 o kontroli koncentracija između poduzetnika prijave koncentracije prije njezine provedbe, automatski dolazi do povrede odgovarajuće zabrane provedbe koncentracije prije njezine prijave predviđene prvim slučajem iz članka 7. stavka 1. navedene uredbe. Istodobno, on povređuje zabranu provedbe koncentracije prije odobravanja, predviđenu drugim slučajem iz članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004, jer se koncentracija koja nije bila prijavljena ne može proglasiti spojivom s unutarnjim tržištem.

Kad je riječ o propisanim sankcijama, povreda obveze iz članka 4. Uredbe br. 139/2004 i povreda zabrane predviđene drugim slučajem iz članka 7. stavka 1. navedene uredbe spominju se u članku 14. stavku 2. te iste uredbe, što znači da su raspon kazni za povredu članka 4. stavka 1. i onaj za povredu članka 7. stavka 1. te uredbe sada jednaki i odgovaraju mogućnosti izricanja novčanih kazni u visini od najviše 10 % ukupnog prihoda koji su ostvarili predmetni poduzetnici.

(t. 300., 301. i 303.)

9.      Načelo ne bis in idem mora se poštovati u postupcima u kojima se izriču kazne vezane uz pravo tržišnog natjecanja. To načelo u području tržišnog natjecanja zabranjuje da se određenog poduzetnika osudi ili progoni još jednom zbog protutržišnog ponašanja zbog kojega je već bio sankcioniran ili za koje nije utvrđena njegova odgovornost ranijom odlukom koju nije moguće pobijati.

Navedeno načelo, čija primjena podliježe trostrukom uvjetu istovjetnosti činjenica, identiteta počinitelja i identiteta zaštićenog pravnog interesa, zabranjuje da se poduzetnika još jednom „progoni” i da ga se još jednom „osudi”. Međutim, tim se zabranama pretpostavlja da je predmetni poduzetnik već bio sankcioniran ili da nije utvrđena njegova odgovornost ranijom odlukom koju više nije moguće pobijati.

S obzirom na navedeno, načelo ne bis in idem ne primjenjuje se u situaciji u kojoj Komisija više sankcija izriče u jednoj te istoj odluci, čak i ako su te sankcije izrečene za ista djela.

(t. 307.-309., 315., 319., 344.)

10.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 344., 348.-374.)

11.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 377.-394.)

12.    Okolnost da Komisija nije izrekla novčanu kaznu počinitelju povrede pravila tržišnog natjecanja ne može sama po sebi spriječiti izricanje novčane kazne počinitelju povrede iste naravi. Osim toga, u slučaju kada je poduzetnik vlastitim postupanjem povrijedio pravila tržišnog natjecanja, on neće moći izbjeći kaznu zato što ostalim gospodarskim subjektima nisu izrečene novčane kazne, kada pred sudom Unije nije pokrenut postupak u vezi s okolnostima slučaja potonjih.

Nadalje, na načelo jednakog postupanja, u odnosu na poduzetnika kojemu za istu vrstu postupanja u ranijoj odluci nije izrečena nikakva novčana kazna, u načelu mogu se s uspjehom pozivati samo subjekti koji nisu imali mogućnost uzeti u obzir pojašnjenja iz ranije odluke, kako bi izbjegli povredu pravila tržišnog natjecanja, jer je ta odluka donesena u trenutku kada je povreda već bila počinjena.

(t. 398. i 407.)

13.    Kad je riječ o novčanim kaznama izrečenim na temelju članka 14. Uredbe br. 139/2004 o kontroli koncentracija između poduzetnika, u skladu sa stavkom 3. tog istog članka pri utvrđivanju iznosa novčane kazne treba uzeti u obzir vrstu, težinu i trajanje povrede. Budući da Komisija nije donijela smjernice kojima se određuje metoda izračuna koju bi morala primjenjivati prilikom utvrđivanja iznosa novčanih kazni na temelju navedenog članka 14., okvir Komisijine analize mora biti onaj iz stavka 3. tog članka.

Kako bi poštovala obvezu obrazlaganja predviđenu člankom 296. drugim stavkom UFEU-a, Komisija je usto dužna u odluci kojom se izriče novčana kazna jasno i nedvosmisleno izložiti elemente koji su uzeti u obzir prilikom određivanja iznosa novčane kazne. Budući da ne postoje smjernice o određivanju metode izračuna iznosa navedenih novčanih kazni, Komisija ipak nije dužna navesti temeljni iznos novčane kazne, ni u apsolutnom ni u postotnom iznosu, te eventualne otegotne ili olakotne okolnosti.

(t. 447., 449., 450. i 455.)

14.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 468.-477.)

15.    U okviru određivanja iznosa novčane kazne izrečene zbog povreda članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 o kontroli koncentracija između poduzetnika, sama činjenica da su štetni učinci za tržišno natjecanje mogući – jer koncentracija koja je provedena u prvotno predlaganom obliku i koju Komisija nije odobrila potiče ozbiljne sumnje kad je riječ o njezinoj spojivosti s unutarnjim tržištem – može se uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja težine povrede, čak i ako Komisija ne dokaže razumnu izvjesnost postojanja takvih učinaka.

Doista, kada se može dokazati postojanje štetnih učinaka za tržišno natjecanje koji proizlaze iz provedbe koncentracije u prvotno predlaganom obliku koji Komisija nije odobrila, to može povredu činiti još težom od povrede koja je obuhvaćena „prijelaznom situacijom”. To ne sprečava da bi povreda, s obzirom na samu činjenicu da se štetni učinci za tržišno natjecanje ne mogu isključiti, bila teža od preuranjene provedbe koncentracije kojom se ne stvara bilo kakav problem za tržišno natjecanje.

Naime, ne bi bilo prikladno postupati na jednak način s preuranjenom provedbom koncentracija koje potiču ozbiljne sumnje glede njihove spojivosti s unutarnjim tržištem i s preuranjenom provedbom koncentracija koje ne stvaraju nikakav problem za tržišno natjecanje. U tom pogledu, u slučaju koncentracija koje potiču ozbiljne sumnje glede njihove sukladnosti s unutarnjim tržištem, mogući rizici za tržišno natjecanje vezani uz preuranjenu provedbu nisu isti kao i u slučaju koncentracija koje ne stvaraju probleme u pogledu tržišnog natjecanja.

Činjenica da koncentracija potiče ozbiljne sumnje kad je riječ o njezinoj spojivosti s unutarnjim tržištem stoga preuranjenu provedbu te koncentracije čini težom od preuranjene provedbe koncentracije koja ne stvara probleme u pogledu tržišnog natjecanja, osim ako se, unatoč činjenici da ona potiče ozbiljne sumnje, u određenom slučaju može isključiti da je njezina provedba u obliku koji je početno predložen a koji Komisija nije odobrila, mogla imati štetne učinke za tržišno natjecanje.

(t. 497., 499., 500., 523. i 524.)

16.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 543.-547.)

17.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 554.-577.)

18.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 580., 582.-587., 592.-608.)

19.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 581.)