MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PAOLA MENGOZZIJA
od 4. listopada 2018.(1)
Predmet C‑557/17
Y. Z.,
Z. Z.,
Y. Y.,
Staatssecretaris van Veiligheid en Justitie
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2003/86/EZ – Pravo na spajanje obitelji – Direktiva 2003/109/EZ – Status državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem – Povlačenje dozvole boravka ili gubitak statusa zbog prijevare – Nedostatak saznanja”
I. Uvod
1. U ovom predmetu, svojim prvim prethodnim pitanjem Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska) želi znati može li se dozvola boravka izdana članu obitelji državljanina treće zemlje u skladu s Direktivom Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji(2), koja je ishođena na temelju lažnih informacija koje je pružio sponzor(3), povući ako njezin nositelj nije znao da su te informacije bile lažne. Slično tomu, svojim drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi utvrditi je li nužno da nositelj statusa osobe s dugotrajnim boravištem, za gubitak navedenog statusa kako proizlazi iz Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem(4), zna za prijevaru s obzirom na to da je status stečen na temelju lažnih informacija.
2. Točno je da bi se, kao što je napomenuo nezavisni odvjetnik M. B. Elmer u svojem mišljenju u predmetu Kol (C‑285/95, EU:C:1997:107, t. 19.), dopuštanjem prijevare počinjene radi dobivanja dozvole boravka „nagradilo kažnjivo djelo, čime bi se druge poticalo na davanje lažnih izjava tijelima država članica odgovornima za nadzor nad strancima”. Međutim, u glavnom postupku, nositelji dozvole boravka na koje se odnose prethodna pitanja nisu znali da su informacije pružene u prilog zahtjevima podnesenima u svrhu izdavanja dozvola bile lažne. Stoga snose posljedice prijevare koju je počinio netko drugi.
3. Sud je već imao priliku odlučivati o utjecaju činjenice da je turski radnik svoju dozvolu boravka stekao prijevarom na prava koja članovi obitelji tog radnika imaju na temelju članka 7. prvog stavka Odluke br. 1/80 Vijeća za pridruživanje EEZ – Turska(5) od 19. rujna 1980 o napretku pridruživanja između Europske zajednice i Turske. Suprotno tomu, nikad mu nije postavljeno pitanje mogu li se, kad su lažni dokumenti upotrijebljeni u prilog zahtjevima za izdavanje dozvole boravka na temelju spajanja obitelji, s jedne strane, i stjecanja statusa osobe s dugotrajnim boravištem, s druge strane, tako dobivene dozvole retroaktivno povući zbog prijevare, u slučajevima u kojima nositelji tih dozvola nisu znali su navedeni dokumenti bili lažni. Sud će u okviru ovog predmeta stoga imati priliku pojasniti to pitanje kojim se zahtijeva ispitivanje odnosa između prijevare i prijevarne namjere.
II. Pravni okvir
A. Europsko pravo
4. U skladu s člankom 16. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2003/86: „Države članice mogu također odbiti zahtjev za ulazak i boravište [boravak] u svrhu spajanja obitelji, ili povući ili odbiti obnavljanje boravišnih dozvola [dozvola boravka] članova obitelji kada se pokazalo da:
(a) su korištene lažne ili informacije koje dovode u zabludu, lažni ili falsificirani dokumenti, da je na drugi način počinjena prijevara ili su korištena druga nezakonita sredstva.”
5. U skladu s člankom 17. Direktive 2003/86 „[d]ržave članice uzimaju u obzir prirodu i čvrstoću obiteljskih odnosa osobe, trajanje njezinog boravišta [boravka] u državi članici i postojanje obiteljskih, kulturnih i socijalnih veza s njegovom/njezinom državom porijekla prilikom […], povlačenja ili odbijanja obnavljanja boravišne dozvole [dozvole boravka] […]”.
6. Člankom 9. stavkom 1. i točkom (a) Direktive 2003/109, naslovljenim „Ukidanje ili gubitak statusa”, određuje se:
„1. Osobe s dugotrajnim boravištem nemaju pravo zadržati status osobe s dugotrajnim boravištem u sljedećim slučajevima:
(a) otkrivanjem da je status osobe s dugotrajnim boravištem stečen prijevarom.”
B. Nizozemsko pravo
7. Člankom 18. stavkom 1. i točkom (c) Vreemdelingenweta 2000 (Zakon o strancima iz 2000., Nizozemska, u daljnjem tekstu: Vw 2000), u vezi s člankom 19. istog zakona, provodi se članak 16. stavak 2. točka (a) Direktive 2003/86. Članak 18. stavak 1. točka (c) Vw‑a 2000 glasi:
„Zahtjev za produljenje valjanosti dozvole boravka u ograničenom trajanju iz članka 14. može se odbiti ako je […] stranac pružio netočne informacije ili je pružio samo informacije koje dovode do odbijanja prvotnog zahtjeva za izdavanje ili produljenje dozvole.”
8. Člankom 19. Vw‑a 2000 određuje se da:
„Dozvola boravka u ograničenom trajanju može se povući iz razloga navedenih u članku 18. stavku 1., ali ne i razloga iz točke (b) […].”
9. U skladu s člankom 20. stavkom 1. Vw‑a 2000(6):
„Ministar je ovlašten:
(a) prihvatiti, odbiti ili odbaciti bez ispitivanja zahtjev za izdavanje dozvole boravka u neograničenom trajanju;
(b) povlačenje dozvole boravka u neograničenom trajanju […].”
10. Članak 21. stavci 1. i 3. Vw‑a 2000 glasi:
„1. U skladu s člankom 8. stavkom 2. Direktive 2003/109, zahtjev za izdavanje ili izmjenu dozvole boravka u neograničenom trajanju iz članka 20. može se odbiti samo ako stranac:
(a) nije zakonito boravio, u smislu članka 8., tijekom neprekinutog razdoblja od pet godina neposredno prije podnošenja zahtjeva;
[…]
(d) ne raspolaže neovisno i trajno, zajedno s članom obitelji kod kojeg boravi ili bez njega, dovoljnim sredstvima za životne troškove;
(h) je pružio netočne informacije ili je pružio samo informacije koje dovode do odbijanja zahtjeva za izdavanje, izmjenu ili produljenje dozvole.”
III. Glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
11. Tužitelju Y. Z. (u daljnjem tekstu: otac), državljaninu treće zemlje, izdano je više dozvola boravka u skladu s nacionalnim pravom u okviru navodnog obavljanja aktivnosti rukovoditelja društva koja se pokazala fiktivnom(7). Nesporno je da je otac svoje dozvole boravka stekao prijevarom.
12. Tužitelju Z. Z. (u daljnjem tekstu: sin), rođenom 1991., i tužiteljici Y. Y. (u daljnjem tekstu: majka), državljanima treće zemlje, izdana je 31. siječnja 2002., u okviru prava na spajanje obitelji, redovna dozvola boravka u ograničenom trajanju u smislu članka 2. točke (d) Direktive 2003/86(8) (u daljnjem tekstu: dozvola boravka na temelju spajanja obitelji). Odlukama od 21. ožujka 2007. majka i sin dobili su od 18. listopada 2006. redovnu dozvolu boravka u neograničenom trajanju na kojoj je bila navedena napomena „osoba s dugotrajnim boravištem – EZ” (u daljnjem tekstu: dozvola boravka za osobu s dugotrajnim boravištem), u skladu s člancima 7. i 8. Direktive 2003/109.
13. Odlukama od 29. siječnja 2014. Staatssecretaris van Veiligheid en Justitie (državni tajnik za sigurnost i pravosuđe, u daljnjem tekstu: državni tajnik) povukao je s retroaktivnim učinkom, s jedne strane, dozvole boravka na temelju spajanja obitelji izdane majci i sinu i, s druge strane, u skladu s člankom 9. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2003/109, dozvole boravka za osobe s dugotrajnim boravištem koje su im izdane (u daljnjem tekstu: odluke o povlačenju od 29. siječnja 2014.). Državni tajnik naložio im je da odmah napuste Nizozemsku te je donio odluku o zabrani njihova povratka. Odluke o povlačenju od 29. siječnja 2014. opravdale su se činjenicom da su dozvole boravka na temelju spajanja obitelji majke i sina izdane na temelju lažnih izjava koje je dao navodni očev poslodavac kako bi dokazao da otac raspolaže stabilnim, redovitim i dovoljnim novčanim sredstvima, kako se zahtijeva člankom 7. stavkom 1. točkom (c) Direktive 2003/86. Slično tomu, dozvole boravka za osobe s dugotrajnim boravištem izdane majci i sinu također su stečene prijevarom s obzirom na to da su, s jedne strane, izdane na temelju netočne pretpostavke da majka i sin zakonito borave u državi članici u okviru svojeg boravka na temelju spajanja obitelji i, s druge strane, da su lažne potvrde očeva poslodavca podnesene kako bi se dokazalo da raspolažu sigurnim, redovitim i dostatnim izvorima sredstava na temelju članka 5. stavka 1. točke (a) Direktive 2003/109. Prema mišljenju državnog tajnika, činjenica da su majka i sin znali, ili da nisu znali, za prijevaru koju je počinio otac i da su znali, ili da nisu znali, da su potvrde bile lažne nije bila relevantna za odgovor na pitanje jesu li njihove dozvole boravka stečene prijevarom. Nije bila relevantna ni činjenica da sin, koji je u trenutku podnošenja zahtjevâ za izdavanje dozvola boravka bio maloljetnik, nije sâm potpisao navedene zahtjeve.
14. Odlukom od 4. svibnja 2015. državni tajnik proglasio je prigovore istaknute protiv odluka od 29. siječnja 2014. neosnovanima. Odlukom od 31. svibnja 2016. rechtbank Den Haag, zittingsplaats Amsterdam (Sud u Haagu, stalna služba u Amsterdamu, Nizozemska) djelomično je poništio, a djelomično potvrdio te odluke. Otac, majka, sin i državni tajnik podnijeli su žalbu protiv te odluke pred Raad van State (Državno vijeće).
15. Prema mišljenju oca, majke i sina, rechtbank Den Haag, zittingsplaats Amsterdam (Sud u Haagu, stalna služba u Amsterdamu) nije uzeo u obzir činjenicu da ni majka ni sin nisu ni u jednom trenutku sami počinili prijevaru. Usto, smatraju da načelo pravne sigurnosti zajamčeno pravom Unije sprječava da se njihove dozvole boravka za osobe s dugotrajnim boravištem povuku. U tom pogledu upućuju na presudu od 18. prosinca 2008., Altun (C‑337/07, EU:C:2008:744).
16. Sud koji je uputio zahtjev ističe da se čini da pitanje tko je počinio prijevaru nije relevantno s obzirom na tekst članka 16. stavka 2. točke (a) Direktive 2003/86 i članka 9. stavka 1. točke (a) Direktive 2003/109. Međutim, napominje, s jedne strane, da izrazi „lažne ili informacije koje dovode u zabludu” i „na drugi način počinjena prijevara”, koji se nalaze u članku 16. stavku 2. točki (a) 2003/86, te izraz „stečen prijevarom”, sadržan u članku 9. stavku 1. točki (a) Direktive 2003/109, upućuju na to da se zahtijeva postojanje određene razine namjere ili krivnje. S druge strane, napominje da je u Komunikaciji Europskom parlamentu i Vijeću od 2. srpnja 2009. o smjernicama za bolji prijenos i primjenu Direktive 2004/38/EZ o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravak na području države članice (u daljnjem tekstu: smjernice za primjenu Direktive 2004/38)(9), pojam „prijevara” definiran kao „namjerna obmana ili sustav smišljen kako bi se steklo pravo na slobodno kretanje i boravak na temelju direktive”. Prema mišljenju tog suda, u sudskoj praksi Suda nema dovoljno elemenata za tumačenje pojma „prijevara”.
17. U tim je okolnostima Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 16. stavak 2. točku (a) [Direktive 2003/86] tumačiti na način da mu se protivi povlačenje dozvole boravka izdane u okviru spajanja obitelji ako je ona stečena na temelju lažnih informacija, ali član obitelji nije znao da su te informacije bile lažne?
2. Treba li članak 9. stavak 1. točku (a) [Direktive 2003/109] tumačiti na način da mu se protivi ukidanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem ako je on stečen na temelju lažnih informacija, ali osoba s dugotrajnim boravištem nije znala da su te informacije bile lažne?”
IV. Analiza
A. Tumačenje članka 16. stavka 2. točke (a) Direktive 2003/86
18. Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li za povlačenje dozvole boravka na temelju spajanja obitelji majke i sina važno znati, u skladu s člankom 16. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2003/86, jesu li potonje osobe znale da su potvrde očeva poslodavca bile lažne(10).
19. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, stranke se ne mogu pozivati na pravna pravila Unije u svrhu prijevare ili zlouporabe(11). To je načelo, koje je Sud više puta potvrdio bez obzira na to o kojem je sektoru riječ, opće načelo prava Unije koje se primjenjuje neovisno o ikakvoj provedbi u europskom ili nacionalnom zakonodavstvu(12). Prema sudskoj praksi Suda, odbijanje priznavanja prava ili prednosti zbog zlouporabe ili prijevare samo je posljedica utvrđenja prema kojem, u slučaju prijevare ili zlouporabe prava, objektivni uvjeti potrebni za dobivanje zatražene pogodnosti zapravo nisu zadovoljeni i da, zbog toga, takvo odbijanje ne zahtijeva posebnu pravnu osnovu(13). Čini se da Sud primjenjuje tu sudsku praksu na slučajeve prijevare i na slučajeve zlouporabe prava(14). Na nacionalnim je sudovima da u svakom pojedinom slučaju, na temelju objektivnih dokaza, uzmu u obzir prijevarno postupanje ili zlouporabu dotičnih osoba kako bi im, ovisno o slučaju, odbili pravo na pogodnosti koje imaju na temelju odredbi prava Unije na koje se pozivaju, pri čemu prilikom ocjene takva postupanja uzimaju u obzir ciljeve koji se nastoje postići navedenim odredbama(15).
20. To opće načelo zabrane prijevare i zlouporabe prava primjenjuje se i u području zakonite migracije. Iz Komunikacije Komisije Europskom parlamentu i Vijeću o smjernicama za primjenu Direktive 2003/86/EZ o pravu na spajanje obitelji (u daljnjem tekstu: smjernice za primjenu Direktive 2003/86)(16) proizlazi „da su države članice obvezne poduzeti mjere protiv zlouporabe i prijevare pogledu prava dodijeljenih Direktivom 2003/86. U interesu kako društva, tako i istinitih podnositelja zahtjeva Komisija države članice potiče da poduzmu oštre mjere u skladu s odredbama članka 16. stavaka 2. i 4.”.
21. Sud je u presudi od 6. veljače 2018., Altun i dr. (C‑359/16, EU:C:2018:63, t. 50. do 53.) pojasnio da „utvrđenje prijevare počiva na podudarajućem skupu indicija kojim se utvrđuje spoj objektivnog i subjektivnog elementa”(17). Objektivni element sastoji se u činjenici da uvjeti potrebni za stjecanje prednosti predviđene zakonodavstvom Unije nisu ispunjeni(18). Subjektivni element odgovara namjeri dotičnih osoba da izbjegnu ili zaobiđu uvjete predviđene primjenjivim propisima s ciljem stjecanja predmetne prednosti(19). Prijevarno pribavljanje proizlazi stoga iz „dobrovoljne činidbe”, kao što je predstavljanje činjenica koje ne odgovaraju stvarnom stanju ili „dobrovoljnog propusta”, kao što je prikrivanje relevantne informacije s namjerom izbjegavanja uvjeta primjene predmetnih propisa(20).
22. Upravo s obzirom na tu sudsku praksu valja provjeriti postoje li sastavni elementi prijevare u okolnostima glavnog predmeta.
23. Iz rješenja suda koji je uputio zahtjev proizlazi da su lažni dokumenti ili dokumenti stečeni prijevarom upotrijebljeni kao dokumentacijski dokazi(21) u trenutku podnošenja zahtjeva za spajanje obitelji kako bi se dokazalo da se poštovao uvjet iz članka 7. stavka 1. točke (c) Direktive 2003/86 koji se odnosi na obvezu raspolaganja stabilnim, redovitim i dovoljnim novčanim sredstvima. U tim okolnostima, ako se pokaže da zbog nedostatka navedenih dokumenata uvjet predviđen tim člankom nije ispunjen, utvrdilo bi se postojanje objektivnog elementa koji je nužan za utvrđenje prijevare, koje je definirano u presudi od 6. veljače 2018., Altun i dr. (C‑359/16, EU:C:2018:63). U tom pogledu podsjećam da je Sud u presudi od 6. prosinca 2012., O i dr. (C‑356/11 i C‑357/11, EU:C:2012:776, t. 72.), pojasnio da se načelno na sponzorova novčana sredstva odnosi pojedinačno ispitivanje zahtjevâ za spajanje obitelji, koje se zahtijeva Direktivom 2003/86, a ne na novčana sredstva državljanina treće zemlje za kojeg se traži pravo boravka. Smatram, kao i Europska komisija u svojim smjernicama za primjenu Direktive 2003/86, da Sud upotrebom izraza „načelno” u najmanju ruku podrazumijeva da iznimke od pravila, prema kojem u obzir treba uzeti sponzorova novčana sredstva, mogu postojati u posebnim slučajevima ako su obrazložene posebnim okolnostima(22).
24. Što se tiče subjektivnog elementa koji je nužan za utvrđenje prijevare, on odgovara, prema definiciji iz presude od 6. veljače 2018., Altun i dr. (C‑359/16, EU:C:2018:63, t. 52.), koja se primjenjuje na okolnosti glavnog predmeta, namjeri dotične osobe da izbjegne ili zaobiđe uvjete za izdavanje dozvole boravka na temelju spajanja obitelji s ciljem stjecanja prednosti koja se njome daje. Iz te definicije proizlazi da taj element treba ocijeniti u odnosu na osobu koja želi steći prednost koja proizlazi iz odredbi prava Unije. U okolnostima glavnog predmeta, ta se ocjena stoga mora odnositi na osobu koja je podnijela zahtjev za spajanje obitelji.
25. U tom pogledu, činjenica da je tekst članka 16. stavka 2. točke (a) Direktive 2003/86 napisan u pasivu („su korištene lažne ili informacije koje dovode u zabludu” i „na drugi način počinjena prijevara”) ne znači da nije relevantno tko je počinio prijevaru, kao što tvrde sud koji je uputio zahtjev, Komisija i poljska vlada. Naime, smatram da je to tako napisano kako bi države članice, u skladu s člankom 5. stavkom 1. Direktive 2003/86, mogle utvrditi da je zahtjev za spajanje obitelji podnio sponzor ili član obitelji.
26. Međutim, čini se da je u glavnom postupku zahtjev za spajanje obitelji podnio otac kao sponzor. Ako je to stvarno bilo tako, subjektivni element prijevare bio bi također utvrđen s obzirom na to da je otac znao da su dokumenti koje je podnio u prilog svojem zahtjevu za spajanje obitelji bili lažni.
27. Međutim, podsjećam da, čak i ako se utvrdi prijevara u smislu članka 16. stavka 2. točke (a) Direktive 2003/86, nadležna tijela država članica dužna su, prije odlučivanja o povlačenju dozvole boravka ili odlučivanja o nalogu za premještaj sponzora ili članova njegove obitelji, provesti ocjenu na temelju članka 17. te direktive(23). Njime se državama članicama osobito nalaže da uzimaju „u obzir prirodu i čvrstoću obiteljskih odnosa osobe, trajanje njezinog boravišta [boravka] u državi članici i postojanje obiteljskih, kulturnih i socijalnih veza s njegovom/njezinom državom porijekla, […]”(24).
28. Valja podsjetiti da iz sudske prakse Suda proizlazi da se člankom 17. Direktive 2003/86 nalaže pojedinačno ispitivanje zahtjeva za spajanje obitelji(25) i da je na nadležnim nacionalnim tijelima da, prilikom provedbe Direktive 2003/86 i stoga također prilikom donošenja odluka o povlačenju dozvole boravka na temelju spajanja obitelji, provedu uravnoteženu i razumnu ocjenu svih uključenih interesa(26). Takvo povlačenje stoga ne može biti automatsko.
29. Sud koji je uputio zahtjev ne postavlja pitanja u pogledu ocjene provedene na temelju članka 17. Direktive 2003/86 ili u pogledu zakonitosti naloga za premještaj majke i sina. Stoga ću u nastavku iznijeti samo dvije napomene.
30. Kao prvo, smatram da okolnost da majka i sin nisu pojedinačno odgovorni za prijevaru, ali da snose njezine posljedice, treba uzeti u obzir u okviru ocjene provedene na temelju članka 17. Direktive 2003/86. Naime, tim se člankom nalaže da treba osigurati proporcionalnost mjera povlačenja dozvole i udaljavanja koje poduzimaju nadležna nacionalna tijela, koju treba ocijeniti s obzirom na sve činjenične i osobne okolnosti(27).
31. Kao drugo, iz uvodne izjave 2. Direktive 2003/86 proizlazi da ona poštuje temeljna prava i pridržava se načela priznatih u Povelji Europske unije o temeljnim pravima. Člankom 7. Povelje o temeljnim pravima koji sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima člankom 8. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP), priznaje se pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života(28). Međutim, ocjenu na temelju članka 17. Direktive 2003/86 treba provesti s obzirom na to pravo, uzimajući u obzir, s jedne strane, „trajanje […] boravišta [boravka]”(29)u predmetnoj državi članici nositelja prava na spajanje obitelji i, s druge strane, „postojanje obiteljskih, kulturnih i socijalnih veza s njegovom/njezinom državom porijekla”(30).
32. Trajanje boravka kao elementa koji treba uzeti u obzir prilikom odvagivanja uključenih interesa temelji se na pretpostavci prema kojoj, što osoba dulje boravi u nekoj državi članici, to su jače njezine veze s tom državom, a slabije veze s njezinom državom podrijetla(31). U tom kontekstu osobito treba uzeti u obzir posebne situacije državljana trećih zemalja koji su većinu svojeg života proveli u predmetnoj državi članici, koji su u njoj odrastali te se ondje školovali(32). Suprotno tomu, postojanje ili nepostojanje obiteljskih, kulturnih i socijalnih veza dotične osobe s njezinom zemljom podrijetla ocjenjuje se s obzirom na okolnosti kao što su, među ostalim, obiteljski krug koji boravi u toj zemlji, putovanja ili razdoblja boravka u toj zemlji ili pak stupanj poznavanja jezika navedene zemlje(33).
33. Međutim, u glavnom postupku, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da sponzor boravi u Nizozemskoj već više od sedamnaest, a majka i sin više od šesnaest godina, pri čemu je sin imao tek 11 godina kada je došao u Nizozemsku(34). Stoga se ne može isključiti da su tijekom tog razdoblja uspostavili bliske veze s Nizozemskom i da su, suprotno tomu, njihove veze sa zemljom podrijetla otada bile gotovo nepostojeće ili barem vrlo slabe. U tim se okolnostima ne može isključiti da su posljedice povlačenja njihove dozvole boravka na temelju spajanja obitelji i posljedice eventualnog protjerivanja prekomjerno teške, odnosno neproporcionalne.
34. Na temelju svih prethodnih razmatranja, na prvo prethodno pitanje valja odgovoriti da članak 16. stavak 2. točku (a) Direktive 2003/86 treba tumačiti na način da mu se ne protivi povlačenje dozvole boravka izdane u okviru spajanja obitelji, kao izvedenog prava, koja je stečena na temelju lažnih informacija ako je utvrđena namjera osobe koja je podnijela zahtjev za spajanje obitelji da izbjegne ili zaobiđe uvjete za izdavanje te dozvole, i to čak i u slučaju da nositelj te dozvole nije znao da su navedene informacije bile lažne. Na nadležnim je tijelima država članica da, prije takvog povlačenja, ocijene u skladu s člankom 17. Direktive 2003/86 sve uključene interese i da provedu tu ocjenu s obzirom na sve relevantne okolnosti predmetnog slučaja, među kojima je i činjenica da nositelj dozvole boravka nije počinio niti je znao za prijevaru koja je dovela do izdavanja te dozvole.
B. Tumačenje članka 9. stavka 1. točke (a) Direktive 2003/109
35. Svojim drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li članak 9. stavak 1. točku (a) Direktive 2003/109 tumačiti na način da mu se u okolnostima glavnog predmeta protivi ukidanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem koji imaju majka i sin(35).
36. Konkretnije, sud koji je uputio zahtjev želi utvrditi je li državni tajnik prilikom donošenja odluka o povlačenju od 29. siječnja 2014. trebao uzeti u obzir okolnost da sin i majka nisu znali da su potvrde o očevu zaposlenju, podnesene kao dokumentacijski dokazi radi stjecanja navedenog statusa, bile lažne.
37. Kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 2. Direktive 2003/109, cilj je te direktive provedba izjave iz Tamperea sa sastanka održanog 15. i 16. listopada 1999., nakon kojeg je Europsko vijeće zaključilo da bi se „pravni status državljana trećih zemalja trebao uskladiti sa statusom državljana država članica te da bi osobi koja je zakonito boravila u državi članici tijekom određenog razdoblja koje treba odrediti i koja ima boravišnu dozvolu [boravka] za dugotrajno boravište trebalo u toj državi članici omogućiti skup ujednačenih prava koja su što je moguće sličnija onima koje imaju građani Europske unije”. Integracija državljana trećih zemalja koji imaju dugotrajno boravište u državama članicama jest glavni cilj Direktive 2003/109, kao što osobito proizlazi iz uvodnih izjava 4., 6. i 12. te direktive(36). U svrhu postizanja tog cilja, Direktiva 2003/109 jamči državljanima trećih zemalja koji su stekli status osobe s dugotrajnim boravištem jednak tretman kao i prema državljanima predmetne države članice u područjima navedenima u članku 11. stavku 1. točki (a) do (h) navedene direktive, unutar granica državnog područja države članice domaćina.
38. Osim toga, kao što je Sud istaknuo u točkama 66. i 67. presude od 24. travnja 2012., Kamberaj (C‑571/10, EU:C:2012:233), u sustavu uspostavljenom Direktivom 2003/109, stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem koje se predviđa tom direktivom podložno je posebnom postupku i određenim uvjetima. Tako se člankom 4. te direktive predviđa da države članice odobravaju status osobe s dugotrajnim boravištem državljanima trećih zemalja koji zakonito i neprekinuto borave na njihovu državnom području pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva(37); člankom 5. te direktive podvrgava se stjecanje tog statusa dokazu da državljanin treće zemlje koji traži taj status ima dostatne izvore sredstava i zdravstveno osiguranje; naposljetku, člankom 7. pojašnjavaju se postupovni zahtjevi koje treba poštovati.
39. Člankom 9. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2003/109, naslovljenim „Ukidanje ili gubitak statusa”, određuje se da, otkrivanjem da je status osobe s dugotrajnim boravištem stečen prijevarom, dotična osoba nema pravo zadržati taj status(38).
40. Nijednim se elementom iz teksta tog članka posebno ne utvrđuje da pojam „stečen prijevarom” zahtijeva element namjere.
41. Međutim, kao što sam podsjetio u točkama 21. do 22. ovog mišljenja, utvrđenje prijevare, kao što proizlazi iz presude od 6. veljače 2018., Altun i dr. (C‑359/16, EU:C:2018:63, t. 50.), počiva na podudarajućem skupu indicija kojim se utvrđuje spoj objektivnog i subjektivnog elementa. Stoga se može sankcionirati samo prijevara koju je materijalno i s namjerom počinio državljanin treće zemlje koji je podnio zahtjev za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem.
42. Činjenicom da, kao što ističe Komisija, dodjela statusa osobe s dugotrajnim boravištem ima znatne posljedice osobito za boravak u drugim državama članicama(39), ne dovodi se u pitanje to da je nužno utvrditi namjeru osobe koja je podnijela zahtjev za stjecanje tog statusa da izbjegne mjerodavne odredbe kako bi se utvrdilo postojanje prijevare. Napominjem uostalom da, protivno članku 16. stavku 2. točki (a) Direktive 2003/86, u kojemu se među razlozima povlačenja navodi i puko korištenje „lažn[ih] ili informacij[a] koje dovode u zabludu” ili „lažn[ih] ili falsificiran[ih] dokumen[ata]”, u članku 9. stavku 1. točki (a) Direktive 2003/109 spominje se samo slučaj „[stjecanja] prijevarom”. Ne dovodeći u pitanje način na koji valja tumačiti članak 16. stavak 2. Direktive 2003/86, smatram da to odražava namjeru zakonodavca da se gubitak statusa osobe s dugotrajnim boravištem iz članka 9. stavka 1. točke (a) Direktive 2003/109 ograniči na slučajeve u kojima je utvrđena prijevarna namjera. Ističem i da dodjela statusa osobe s dugotrajnim boravištem pretpostavlja visok stupanj integracije(40) i osobnog ulaganja(41) dotične osobe u državu članicu domaćina, što je, prema mojem mišljenju, protivno preširokom tumačenju uvjeta za ukidanje navedenog statusa.
43. Naposljetku, iako su prava ulaska i boravka članova obitelji, dodijeljena na temelju spajanja obitelji, prava koja su izvedena iz sponzorovih prava, status osobe s dugotrajnim boravištem na temelju Direktive 2003/109 osobno je pravo koje dotična osoba ostvaruje podnošenjem zahtjeva u vlastito ime. Ta razlika treba ići u prilog, tim više kad je riječ o tom statusu, odbijanju argumenta, koji je osobito zagovarala Komisija na raspravi, koji se temelji na pravnoj maksimi „fraus omnia corrumpit” i na temelju kojeg bi prijevara koju je počinila treća osoba imala odlučujući utjecaj za ukidanje navedenog statusa. Takvom se argumentu snažno protivi tradicija zaštite osobnih prava koju poštuje Sud.
44. U glavnom predmetu, kad je riječ o objektivnom elementu koji je nužan za utvrđenje prijevare, iz rješenja suda koji je uputio zahtjev proizlazi da majka i sin nisu samostalno raspolagali sigurnim, redovitim i dostatnim izvorima sredstava u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Direktive 2003/109(42). Usto, kao što naglašava sud koji je uputio zahtjev, s obzirom na to da su majka i sin dozvolu boravka na temelju spajanja obitelji stekli na temelju lažnih dokumenata, uvjet zakonitog boravka iz članka 4. stavka 1. Direktive 2003/109 načelno nije bio ispunjen u trenutku podnošenja zahtjeva za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem. Iz toga slijedi da majka i sin nisu ispunili uvjete koji se zahtijevaju tom direktivom i da je stoga utvrđen objektivni element koji je nužan za utvrđenje prijevare, koji je definiran u presudi od 6. veljače 2018., Altun i dr. (C‑359/16, EU:C:2018:63, t. 51.).
45. Što se tiče subjektivnog elementa koji je nužan za utvrđenje prijevare, on odgovara, prema definiciji iz presude od 6. veljače 2018., Altun i dr. (C‑359/16, EU:C:2018:63, t. 52.), koja se primjenjuje na okolnosti glavnog predmeta, namjeri podnositelja zahtjeva da izbjegne ili zaobiđe uvjete za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem s ciljem stjecanja prednosti koja se njome daje. Stoga bi sama činjenica da su majka i sin znali za prijevaru koju je počinio otac i da su imali namjeru iz nje steći korist dovela do stjecanja prijevarom u smislu članka 9. stavka 1. točke (a) Direktive 2003/109. Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da majka i sin nisu znali da su potvrde očeva poslodavca, koje su podnijeli kao dokaznu dokumentaciju kako bi dokazali da ispunjavaju uvjet predviđen člankom 5. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2003/109, bile lažne. Stoga se ne čini da su majka i sin u glavnom predmetu namjerno pokušali izbjeći taj uvjet. Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li to stvarno tako.
46. Pod uvjetom da se provede ta provjera, ako se kod majke i sina ne može utvrditi element namjere da se izbjegnu uvjeti stjecanja statusa osobe s dugotrajnim boravištem, treba isključiti postojanje prijevare.
47. U toj je fazi važno istaknuti da a posteriori utvrđenje da nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem nije jedan od razloga za gubitak ili ukidanje navedenog statusa koji su taksativno predviđeni člankom 9. Direktive 2003/109. U skladu s člankom 8. stavkom 1. te direktive „[s]tatus osobe s dugotrajnim boravištem stalan je podložno članku 9.”, što znači da se, osim u slučajevima taksativno navedenima u potonjem članku(43), navedeni status ne može izgubiti niti ukinuti(44). Naime, kao što proizlazi iz pripremnih akata Direktive 2003/109, statusom osobe s dugotrajnim boravištem njegovu nositelju treba osigurati najveću moguću pravnu sigurnost(45).
48. Točno je da je Sud u presudi od 17. srpnja 2014., Tahir (C‑469/13, EU:C:2014:2094, t. 30. i 34.), potvrdio da je uvjet zakonitog i neprekinutog boravka na državnom području države članice pet godina prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva, iz članka 4. stavka 1. Direktive 2003/109, uvjet koji je nužan za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem predviđenoga tom direktivom. Međutim, ta se presuda isključivo odnosi na odbijanje zahtjeva za stjecanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem. U toj se presudi ne pojašnjava da a posteriori utvrđenje da taj uvjet nije ispunjen dovodi do gubitka statusa osobe s dugotrajnim boravištem.
49. Iz toga slijedi da, s obzirom na to da nije utvrđena prijevara, ne postoji zakonski temelj u Direktivi 2003/109 za ukidanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem.
50. Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da članak 9. stavak 1. točku (a) Direktive 2003/109 treba tumačiti na način da mu se protivi ukidanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem ako nositelj tog statusa nije znao da su informacije koje je podnio u prilog svojem zahtjevu i na temelju kojih mu je navedeni status dodijeljen bile lažne.
Zaključak
51. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja je uputio Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska) odgovori kako slijedi:
„1. Članak 16. stavak 2. točku (a) Direktive Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji treba tumačiti na način da mu se ne protivi povlačenje dozvole boravka izdane u okviru spajanja obitelji koja je stečena na temelju lažnih informacija, ako je utvrđena namjera osobe koja je podnijela zahtjev za spajanje obitelji da izbjegne ili zaobiđe uvjete za izdavanje te dozvole, i to čak i u slučaju da nositelj te dozvole nije znao da su navedene informacije bile lažne. Na nadležnim je tijelima država članica da, prije takvog povlačenja, ocijene u skladu s člankom 17. Direktive 2003/86 sve uključene interese i da provedu tu ocjenu s obzirom na sve relevantne okolnosti predmetnog slučaja, među kojima je i činjenica da nositelj dozvole boravka nije počinio niti je znao za prijevaru koja je dovela do izdavanja te dozvole.
2. Članak 9. stavak 1. točku (a) Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem treba tumačiti na način da mu se protivi ukidanje statusa osobe s dugotrajnim boravištem ako nositelj tog statusa nije znao da su informacije koje je podnio u prilog svojem zahtjevu i na temelju kojih mu je navedeni status dodijeljen bile lažne.