MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
GIOVANNIJA PITRUZZELLE
od 18. lipnja 2020.(1)
Predmet C–16/19
VL
uz sudjelovanje:
Szpital Kliniczny im. dra J. Babińskiego Samodzielny Publiczny Zakład Opieki Zdrowotnej w Krakowie
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Okręgowy w Krakowie (Okružni sud u Krakovu, Poljska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja – Direktiva 2000/78/EZ – Zabrana diskriminacije na temelju invaliditeta – Različito postupanje unutar kategorije radnika s invaliditetom”
1. Može li se postupanje poslodavca koji s isključivim ciljem stjecanja gospodarske prednosti u obliku smanjenja doprinosa plaća mjesečnu naknadu isključivo određenim radnicima u službi s invaliditetom, s obzirom na to da ih razlikuje od drugih radnika s invaliditetom ovisno o datumu na koji je dostavljena odluka o invaliditetu, smatrati diskriminirajućim u smislu Direktive 2000/78/EZ?
2. Poslodavac je svojoj poljskoj radnici s invaliditetom uskratio povećanje plaće, koje je, pak, isplatio drugim radnicima s invaliditetom, isključivo zato što je ona odluku o invaliditetu dostavila prije sastanka s upravom poduzeća. Kako bi potaknulo povećanje broja radnika s invaliditetom u službi radi smanjenja doprinosa za fond za osobe s invaliditetom, poduzeće je na tom sastanku obećalo sporno povećanje plaće isključivo onima koji su odluku o invaliditetu dostavili od tog datuma.
3. Pravno pitanje, koje je novo za Sud, a na kojem se temelji ovaj spor odnosi se stoga na primjenjivost zabrane diskriminirajućih akata (izravnih ili neizravnih) na postupanje poslodavca koji različito postupa prema dvjema skupinama osoba s invaliditetom na temelju naizgled neutralnog kriterija (u ovom slučaju datum podnošenja odluke o invaliditetu).
I. Pravni okvir
A. Međunarodno pravo
4. Članak 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koja je u ime Europske zajednice odobrena Odlukom Vijeća 2010/48/EZ od 26. studenoga 2009.(2) (u daljnjem tekstu: Konvencija Ujedinjenih naroda), glasi:
„1.Svrha ove Konvencije je promicanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promicanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva.
2. Osobe s invaliditetom su one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.
5. Osim toga, u skladu s člankom 5. navedene Konvencije Ujedinjenih naroda, naslovljenim „Jednakost i nediskriminacija”:
„1. Države stranke prihvaćaju da su sve osobe jednake pred zakonom te imaju jednako pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu i jednaku korist na temelju zakona.
2. Države stranke će zabraniti bilo kakvu diskriminaciju na osnovi invaliditeta i jamčit će osobama s invaliditetom jednaku i djelotvornu zaštitu od diskriminacije po svim osnovama.
3. Da bi promicale jednakost i ukinule diskriminaciju, države stranke će poduzeti sve primjerene korake radi osiguranja provedbe razumne prilagodbe.
4. Posebne mjere potrebne za ubrzavanje ili ostvarivanje de facto jednakosti osoba s invaliditetom neće se smatrati diskriminacijom prema odredbama ove Konvencije.”
6. Naposljetku, u skladu s člankom 27. Konvencije Ujedinjenih naroda, naslovljenim „Rad i zapošljavanje”:
„Države stranke priznaju pravo na rad osobama s invaliditetom, na ravnopravnoj osnovi s drugima; ovo uključuje pravo na mogućnost zarađivanja za život od rada, slobodno odabranog ili prihvaćenog na tržištu rada i u radnom okruženju koje je otvoreno, uključujuće i dostupno osobama s invaliditetom. Države stranke će osigurati i promicati ostvarenje prava na rad, uključujući pritom i one koji steknu invaliditet tijekom zaposlenja, poduzimanjem odgovarajućih koraka, uključujući i zakonodavstvo, s ciljem, među ostalim: […] (h) promicanja zapošljavanja osoba s invaliditetom u privatnom sektoru kroz odgovarajuće politike i mjere, koje mogu uključivati afirmativne akcijske programe, poticaje i druge mjere, […]”.
B. Pravo Unije
7. Uvodne izjave 11., 12. i 27. Direktive 2000/78(3) glase:
„(11) Diskriminacija na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja može ugroziti ostvarivanje ciljeva postavljenih Ugovorom o EZ‑u, a posebice postizanje visoke razine zaposlenosti i socijalne zaštite, podizanje životnog standarda i kvalitete života, gospodarsku i društvenu koheziju i solidarnost te slobodno kretanje osoba.
(12) Stoga bi, na cijelom području Zajednice, svaka izravna ili neizravna diskriminacija na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja, u pogledu područja koja obuhvaća ova Direktiva, trebala biti zabranjena na cijelom području Zajednice. […]
[…]
(27) U svojoj Preporuci 86/379/EEZ od 24. srpnja 1986. o zapošljavanju osoba s invaliditetom u Zajednici Vijeće je utvrdilo okvirne smjernice u kojima su navedeni primjeri pozitivnih mjera za poticanje zapošljavanja i usavršavanja osoba s invaliditetom, a u svojoj Rezoluciji od 17. lipnja 1999. o jednakim mogućnostima zapošljavanja za osobe s invaliditetom potvrdilo je važnost pridavanju osobite pozornosti, između ostalog, zapošljavanju, očuvanju zaposlenja, usavršavanju i cjeloživotnom učenju osoba s invaliditetom”.
8. Člankom 1. Direktive 2000/78, naslovljenim „Svrha”, određuje se da je „[s]vrha ove Direktive utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja”.
9. U skladu s člankom 2. Direktive 2000/78, naslovljenim „Pojam diskriminacije”, propisuje se:
„1. Za potrebe ove Direktive ‚načelo jednakog postupanja’ znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.
2. Za potrebe stavka 1.:
(a) izravna diskriminacija postoji ako se prema nekoj osobi postupa nepovoljnije nego što se postupa ili se postupalo ili bi se postupalo prema nekoj drugoj osobi u usporedivoj situaciji, zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1.;
(b) neizravna diskriminacija postoji ako bi naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa doveli osobe određene vjere ili uvjerenja, određenog invaliditeta, određene dobi ili određene spolne orijentacije u posebno nepovoljan položaj u usporedbi s drugim osobama, osim:
i. ako su ta odredba, taj kriterij ili ta praksa objektivno opravdani legitimnim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja su primjerena i nužna; ili
ii. ako je, u pogledu osoba s invaliditetom, poslodavac ili bilo koja osoba ili organizacija na koju se ova Direktiva primjenjuje dužna u skladu s nacionalnim zakonodavstvom poduzeti odgovarajuće mjere u skladu s načelima iz članka 5. kako bi se uklonio nepovoljan položaj koji uzrokuje ta odredba, taj kriterij ili ta praksa.
[…]
5. Ova Direktiva ne utječe na mjere koje proizlaze iz nacionalnog zakonodavstva, a koje su u demokratskom društvu potrebne zbog očuvanja javne sigurnosti, održanja javnog reda i prevencije kaznenih djela, radi zaštite zdravlja te zaštite prava i sloboda drugih ljudi.”
10. Naposljetku, člankom 7. Direktive 2000/78 propisuje se:
„2. U pogledu osoba s invaliditetom, načelo jednakog postupanja ne dovodi u pitanje pravo država članica da zadrže ili donesu odredbe o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu, kao i mjere kojima je cilj stvaranje ili zadržavanje odredbi ili mogućnosti za osiguranje ili poticanje uključivanja tih osoba u radno okruženje”.
C. Poljsko pravo
11. Člankom 113 Ustawe z dnia 26 czerwca 1974 r. Kodeks Pracy, tekst jednolity: Dziennik Ustaw z 2018 r., poz. 917 ze zmianami (Zakon od 26. lipnja 1974., Zakonik o radu (Dz. U. 2018, poz. 917., konsolidirani tekst, kako je izmijenjen, u daljnjem tekstu: Zakonik o radu)) propisuje se kako slijedi:
„Zabranjena je svaka diskriminacija, izravna ili neizravna, pri zapošljavanju, posebno na temelju spola, dobi, invaliditeta, rase, vjere, nacionalnosti, političkog uvjerenja, članstva u sindikatu, etničkog podrijetla, uvjerenja, spolne orijentacije, kao i na temelju zaposlenja na određeno ili neodređeno radno vrijeme, odnosno u punom ili nepunom radnom vremenu.”
12. U skladu s člankom 18.3a poljskog Zakonika o radu:
„Stavak 1. S radnicima se mora jednako postupati u pogledu sklapanja i raskida ugovora o radu, radnih uvjeta, promaknuća i pristupa usavršavanju s ciljem poboljšanja stručnih kvalifikacija, a posebice neovisno o spolu, dobi, invaliditetu, rasi, vjeri, nacionalnosti, političkom uvjerenju, članstvu u sindikatu, etničkom podrijetlu, uvjerenju, spolnoj orijentaciji, kao i neovisno o radu na određeno ili neodređeno vrijeme, odnosno u punom ili nepunom radnom vremenu.
Stavak 2. Jednako postupanje pri zapošljavanju znači da ne smije postojati nikakva diskriminacija, izravna ili neizravna, zbog razloga navedenih u stavku 1.
Stavak 3. Izravna diskriminacija postoji kada se, zbog jednog ili više razloga iz stavka 1., u usporedivoj situaciji prema radniku postupalo ili se moglo postupati manje povoljno nego prema drugim radnicima.
Stavak 4. Neizravna diskriminacija postoji kada, zbog naizgled neutralne odredbe, primijenjenog kriterija ili poduzete mjere, dođe ili bi moglo doći do nepovoljne nerazmjernosti ili posebno nepovoljnog položaja u pogledu zapošljavanja i prestanka zaposlenja, uvjeta zapošljavanja, napredovanja i pristupa usavršavanju s ciljem poboljšanja stručnih kvalifikacija, za sve ili značajan broj radnika koji pripadaju skupini koja se razlikuje zbog jednog ili više uzroka navedenih u stavku 1., osim ako su odredba, kriterij ili postupanje objektivno opravdani legitimnim ciljem koji se želi postići, a sredstva za postizanje tog cilja prikladna su i nužna”.
13. Osim toga, člankom 18.3b navedenog zakonika propisuje se:
„Stavak 1. Povredama načela jednakog postupanja pri zapošljavanju, podložno stavcima 2. do 4., smatra se kada poslodavac razlikuje položaj radnika zbog jednog ili više razloga navedenih u članku 18.3a stavku 1., pri čemu je učinak tog razlikovanja osobito: […]
2. nepovoljno utvrđivanje plaće za rad ili drugih uvjeta zapošljavanja, nepromaknuće ili nepriznavanje drugih naknada povezanih s radom,
3. […]
– osim ako poslodavac ne dokaže da se vodio objektivnim razlozima.
[…]”
14. Člankom 18.3d istog zakonika utvrđuje se:
„Osoba u odnosu na koju je poslodavac povrijedio načelo jednakog postupanja pri zapošljavanju ima pravo na naknadu štete koja nije manja od minimalne plaće za rad utvrđene na temelju posebnih odredbi.”
15. Ustawom z dnia 27 sierpnia 1997 r. o rehabilitacji zawodowej i społecznej oraz zatrudnianiu osób niepełnosprawnych (Zakon od 27. kolovoza 1997. o profesionalnoj i socijalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom) (Dz.U. iz 1997., br. 123, akt 776.), kako je izmijenjen, člankom 2.a propisuje se kako slijedi:
„1. Osoba s invaliditetom smatra se dijelom radne snage s invaliditetom od datuma na koji ona svojem poslodavcu dostavi potvrdu o priznavanju svojeg invaliditeta. […]”
16. Poglavlje 5. navedenog zakona naslovljeno je „Prava i posebne obveze radnika u vezi sa zapošljavanjem osoba”. U skladu s člankom 21., poslodavci koji zapošljavaju 25 ili više radnika moraju plaćati doprinose u Državni fond za rehabilitaciju osoba s invaliditetom (Fundusz Rehabilitacji Osób Niepełnosprawnych, u daljnjem tekstu: PFRON):
„1. Poslodavac koji zapošljava 25 ili više radnika u smislu zapošljavanja s punim radnim vremenom dužan je, podložno članku 22. stavcima 2. do 5., uplatiti mjesečne doprinose [PFRON‑u] u iznosu od 40,65 % prosječne plaće pomnoženom s brojem radnika koji odgovara razlici između broja radnika koji osiguravaju poštovanje indeksa zapošljavanja od 6 % osoba s invaliditetom i stvarnog broja zaposlenih osoba s invaliditetom.
[…]
2. Poslodavci koji zapošljavaju najmanje 6 % radnika s invaliditetom oslobođeni su plaćanja doprinosa iz stavka 1. […]”
II. Činjenično stanje, glavni postupak i prethodno pitanje
17. Osoba VL je bila zaposlena u Szpital Kliniczny im. dr. J. Babińskiego, Samodzielny Publiczny Zakład Opieki Zdrowotnej w Krakowie (Klinička bolnica dr. J. Babińskog u Krakovu, samostalna javna zdravstvena ustanova u Krakovu, u daljnjem tekstu: bolnica) u svojstvu psihologa posljednji put od 3. listopada 2011. do 30. rujna 2016. Osoba VL je 8. prosinca 2011. dobila odluku o umjerenom stupnju trajnog invaliditeta, koju je svojem poslodavcu dostavila 21. prosinca 2011.
18. Nakon sastanka s osobljem u drugoj polovici 2013. ravnatelj bolnice odlučio je dodijeliti dodatak na mjesečnu plaću od 250 poljskih zlota (otprilike 60 eura) zaposlenicima koji mu dostave odluku o stupnju invaliditeta.
19. Odlučujući datum za dodjelu tog dodatka plaći bio je datum dostave odluke ravnatelju bolnice, a ne onaj njezina primitka. Stoga se taj dodatak, koji nije predviđen poljskim zakonodavstvom, jednostranom odlukom ravnatelja bolnice dodijelio trinaestero zaposlenika, odnosno isključivo onima koji su dostavili odluku o invaliditetu na datum nakon navedenog sastanka sa zaposlenicima. Nasuprot tomu, dodatak nije dobilo 16 radnika koji su već dostavili odluku o invaliditetu prije tog sastanka, među kojima je bila i osoba VL.
20. Osoba VL je s obzirom na navedeno i nakon nadzora koji je provela nacionalna inspekcija rada, a koji je pokazao diskriminirajuću prirodu kriterija za dodjelu dodatka na plaću, pobijala pred Sądom Rejonowy dla Krakowa – Nowej Huty w Krakowie IV Wydział Pracy i Ubezpieczeń Społecznych (Općinski sud u Krakovu – Nowa Huta u Krakovu, IV. odjel za radne i socijalne sporove) mjeru koju je donio njezin poslodavac.
21. Tužba se odnosila i na plaćanje navedenog dodatka na plaću (u iznosu od 6000 poljskih zlota – otprilike 1400 eura – za razdoblje od 1. rujna 2014., datuma od kojega je dodatak isplaćen 13 zaposlenika s invaliditetom do 31. kolovoza 2016.) i na naknadu štete pretrpljene zbog povrede načela jednakog postupanja pri zapošljavanju.
22. Presudom od 5. prosinca 2017. Općinski sud u Krakovu odbio je tužbu. Što se tiče dodatka na plaću, taj je sud istaknuo da pravo osobe VL nije bilo formalizirano nikakvim važećim internim aktom bolnice te da ono nije bilo priznato ni pojedinačnim ugovorom o radu osobe VL ni posebnom odlukom sâmog poslodavca. Što se tiče zahtjeva za naknadu štete zbog diskriminacije, prvostupanjski sud smatrao je da gore navedeni dodatak ne predstavlja naknadu za obavljen rad i da kriterij ravnatelja bolnice za razlikovanje radnika, odnosno datum dostave odluke o priznavanju stupnja invaliditeta, nije obuhvaćen zabranom iz članka 18.3a poljskog Zakonika o radu.
23. Konkretno, prema mišljenju prvostupanjskog suda, poslodavac nije razlikovao osobu VL zbog invaliditeta s obzirom na to da to razlikovanje pretpostavlja usporedbu s radnicima bez invaliditeta.
24. Osoba VL je protiv prvostupanjske presude podnijela žalbu žalbenom sudu, Sądu Okręgowy w Krakowie (Okružni sud u Krakovu, Poljska, u daljnjem tekstu: sud koji je uputio zahtjev), tvrdeći da se Direktivom 2000/78 zabranjuje svaka izravna ili neizravna diskriminacija osoba s invaliditetom.
25. Bolnica je prema mišljenju osobe VL primijenila proizvoljan i neopravdan kriterij datuma podnošenja odluke o stupnju invaliditeta kao odlučan za priznavanje dodatka na plaću, što je u odnosu na tužiteljicu bilo diskriminirajuće i neopravdano razlikovalo njezin položaj u odnosu na ostale osobe s invaliditetom zaposlene u bolnici, te je u konačnici dovelo do povrede načela nediskriminacije. Osoba VL je od žalbenog suda izričito zatražila da Sudu Europske unije uputi prethodno pitanje.
26. U tim je okolnostima, s obzirom na to da je imao dvojbe u pogledu tumačenja članka 2. Direktive 2000/78 i, osobito, u vezi s pitanjem može li do diskriminacije, izravne ili neizravne u smislu navedene direktive, doći u situaciji u kojoj poslodavac razlikuje zaposlenike unutar jedne skupine koja se razlikuje po istoj zaštićenoj značajki, u ovom slučaju invaliditetu, Sąd Okręgowy (Okružni sud) prekinuo postupak i uputio Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 2. Direktive 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja tumačiti na način da je jedan od oblika povrede načela jednakog postupanja razlikovanje položaja pojedinaca koji pripadaju skupini koja se razlikuje po svojoj zaštićenoj značajci (invaliditetu) ako poslodavac postupa s pojedinačnim članovima te skupine različito na temelju naizgled neutralnog kriterija, a taj se kriterij ne može objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja nisu prikladna i nužna?”
III. Pravna analiza
A. Uvodne napomene
27. Sud koji je uputio zahtjev u biti traži od Suda da pojasni tumačenje članka 2. Direktive 2000/78, odnosno pita može li se razlikovanje situacija unutar grupe koja dijeli istu zaštićenu značajku, u ovom slučaju invaliditet, smatrati „oblikom povrede načela jednakog postupanja”.
28. Na Sudu je stoga da odgovori na pitanje može li se područje primjene Direktive 2000/78, tradicionalno ograničeno na zabranu diskriminirajućih akata u pogledu određenih osoba na temelju zaštićene značajke i osoba koje to nisu, proširiti tumačenjem na situacije razlikovanja među osobama koje imaju istu zaštićenu značajku (u ovom slučaju invaliditet).
29. Tužiteljica u glavnom postupku, Republika Poljska i Portugalska Republika predlažu, iako im se argumenti ne podudaraju u potpunosti, da se na postavljeno pitanje odgovori potvrdno: postupanje kao što je ono poslodavca u ovom slučaju prema njihovu mišljenju predstavlja diskriminirajuću situaciju zabranjenu Direktivom 2000/78. Nasuprot tomu, tuženik u glavnom postupku i Komisija predlažu da se na to pitanje odgovori niječno jer razmatrana situacija ne ulazi u područje primjene Direktive 2000/78.
B. Opća načela jednakog postupanja i nediskriminacije te ciljevi Direktive 2000/78
30. Načelo jednakog postupanja, sadržano u članku 20. Povelje, predstavlja opće načelo prava Unije čiji je poseban izraz načelo nediskriminacije sadržano u članku 21. stavku 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja)(4). Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, to načelo zahtijeva od zakonodavca Unije u skladu s odredbama članka 52. stavka 1. Povelje da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano(5).
31. Odredbama Direktive 2000/78 na razini sekundarnog prava konkretiziraju se granice kojima podliježe, kao i sva temeljna prava Unije, načelo nediskriminacije sadržano u članku 21. Povelje(6).
32. Svrha Direktive 2000/78 je utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja „kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja”(7).
33. Kao što to osobito proizlazi iz članka 2. stavka 1. iste direktive, načelo jednakog postupanja primjenjuje se (isključivo) s obzirom na razloge taksativno navedene u njezinu članku 1.(8).
34. Stoga iz navedene sudske prakse Suda možemo zaključiti da: 1. svrha Direktive 2000/78, kojom se na razini sekundarnog prava provode načela jednakog postupanja i nediskriminacije, jest pružiti učinkovitu zaštitu(9) osobama koje se nalaze u određenoj zaštićenoj situaciji kako bi se izbjeglo da se prema njima različito postupa(10) u odnosu na osobe koje se ne nalaze u toj zaštićenoj situaciji; 2. u pogledu vrsta zaštićenih situacija (članak 1. Direktive) potrebno je usko tumačenje(11); 3. nije svako različito postupanje prema radnicima diskriminacija u smislu Direktive 2000/78, nego samo ono koje je obuhvaćeno jednom od zaštićenih situacija.
35. Stoga valja ispitati ulazi li situacija poput one u glavnom postupku u područje primjene Direktive 2000/78.
C. Područje primjene Direktive 2000/78
36. U tom se pogledu suprotstavljaju dva suprotna stajališta stranaka koje sudjeluju u ovom postupku: čini se da tuženik u glavnom postupku i Komisija tumače cijelu Direktivu 2000/78 na način da se ona može primijeniti isključivo u pogledu različitog postupanja prema osobama s invaliditetom u odnosu na osobe koje to nisu(12) te zbog razloga usko i izravno povezanih sa samim invaliditetom; nasuprot tomu, tužiteljica u glavnom postupku, Republika Poljska i Portugalska Republika smatraju da se Direktiva 2000/78 može primijeniti i na situacije, poput one u ovom sporu, u kojima takvo razlikovanje provodi poslodavac unutar kategorije radnika s invaliditetom na temelju kriterija razlikovanja koji (očigledno) nije izravno povezan s invaliditetom.
37. Kao što sam prethodno naveo, iz sudske prakse Suda proizlazi da se, uzimajući u obzir sadržaj članka 13. UEZ‑a (koji je postao članak 19. UFEU‑a), iz kojega proizlazi Direktiva 2000/78, područje njezine primjene ne može širiti analogijom, čak ni upućivanjem na opće načelo nediskriminacije, izvan slučajeva koji se temelje na razlozima taksativno navedenima u njezinu članku 1.(13).
38. Stoga treba usko tumačiti razloge navedene u članku 1. Što se tiče svih odredbi sadržanih u direktivi (na primjer, korisnici zaštite i osobe koje su s njima usporedive u okviru postupka zbog diskriminacije), smatram da je poželjno blaže i pažljivije tumačiti opću svrhu direktive i činjenicu da ona može imati koristan učinak u borbi protiv diskriminacije u okviru radnog odnosa(14).
39. Sudska praksa Suda o tome nudi zanimljive odgovore koji će dovesti do gore navedenog zaključka.
40. Što se tiče korisnika zaštite, Sud je već dao široko tumačenje u skladu sa svrhom te direktive tvrdeći da „iz odredbi Direktive 2000/78 ne proizlazi da je načelo jednakog postupanja koje se njome želi zajamčiti ograničeno na osobe koje su sâme s invaliditetom u smislu te direktive(15). Naprotiv, njezin je cilj u pogledu zapošljavanja i obavljanja zanimanja borba protiv svih oblika diskriminacije na temelju invaliditeta. Naime, načelo jednakog postupanja koje je u tom području utvrđeno navedenom direktivom ne primjenjuje se na određenu kategoriju osoba, nego s obzirom na razloge iz njezina članka 1. To tumačenje potkrijepljeno je tekstom članka 13. UEZ‑a, odredbe koja predstavlja pravnu osnovu Direktive 2000/78, koja daje ovlast Zajednici za poduzimanje potrebnih mjera za borbu protiv diskriminacije na temelju, među ostalim, invaliditeta”(16).
41. Što se tiče usporedivih osoba, pri čemu je „tipična” funkcija Direktive 2000/78 – kao i svih antidiskriminacijskih zakonskih odredbi – zaštita radnika koji se nalaze u određenim situacijama koje zaslužuju posebnu zaštitu u odnosu na one koji se ne nalaze u istim situacijama, kriterij za usporedbu radi ocjene jesu li postupanje ili mjera diskriminirajući uobičajeno su osobe bez zaštićene značajke.
42. Međutim, može biti riječ o slučajevima u kojima se različito postupanje odvija unutar skupine za koju je karakteristična zaštićena situacija, u ovom slučaju invaliditet.
43. Tumačenje na temelju kojeg takvo različito postupanje nije obuhvaćeno područjem primjene Direktive 2000/78 isključivo zato što uspoređene osobe nisu osobe s invaliditetom i osobe bez invaliditeta, nego sve osobe s invaliditetom, bilo bi u najmanju ruku formalističko i uopće ne bi bilo u skladu s ciljem koji se želi postići tom direktivom: izbjeći da se prema određenim osobama različito postupa zbog invaliditeta.
44. To očigledno ne znači da svako različito postupanje prema radniku s invaliditetom (ili skupini osoba s invaliditetom) u odnosu na drugog radnika s invaliditetom (ili drugu skupinu radnika s invaliditetom) može predstavljati diskriminaciju zabranjenu Direktivom 2000/78(17) s obzirom na to da bi takvo tumačenje moglo dovesti do paradoksa obrnute diskriminacije nalažući poslodavcu apsolutnu i primarnu obvezu jednakog postupanja prema radnicima s invaliditetom koja nije predviđena Direktivom 2000/78. Nasuprot tomu, zabranjeno je nepovoljno postupanje s obzirom na invaliditet prema skupini radnika s invaliditetom na štetu druge skupine radnika s invaliditetom.
45. Stoga valja ispitati je li različito postupanje povezano sa zaštićenom značajkom (invaliditet), neovisno o tome treba li se usporedba provesti u pogledu osoba koje imaju zaštićenu značajku ili u pogledu osoba izvan te skupine. Prema riječima Suda: „načelo jednakog postupanja koje je u tom području utvrđeno navedenom direktivom ne primjenjuje se na određenu kategoriju osoba, nego s obzirom na razloge iz njezina članka 1.”(18).
46. Primjera radi upućuje se na situacije u kojima poslodavac različito postupa prema radnicima s invaliditetom zbog vrste ili stupnja invaliditeta. U tim bi slučajevima povezanost različitog postupanja sa zaštićenom značajkom bila nedvosmislena i stoga bi bila obuhvaćena područjem primjene Direktive 2000/78 iako je riječ o usporedbi unutar skupine radnika s invaliditetom(19).
47. Stoga, s obzirom na to da su u skladu sa sudskom praksom Suda pojašnjene veze između općih načela jednakog postupanja i nediskriminacije sa svrhom Direktive 2000/78 i njezinim područjem primjene, valja analizirati pravnu situaciju kao što je ona o kojoj je riječ u ovom predmetu kako bi se ocijenilo njezino moguće uključivanje u diskriminacije zaštićene navedenom direktivom.
D. Ocjena diskriminacije: usporedba, utvrđivanje nepovoljnog položaja, (moguće) opravdanje
1. Poslodavčeva odluka
48. Predmetni slučaj odnosi se na poslodavčevu odluku kojom je mjesečni i trajni dodatak plaći dodijeljen isključivo radnicima s invaliditetom koji su nakon određenog datuma dostavili odluku o invaliditetu. Na taj je način poslodavac uskratio taj dodatak radnicima koji su, iako imaju invaliditet, odluku o invaliditetu dostavili prije tog datuma.
49. Može li takvo postupanje predstavljati diskriminaciju u smislu Direktive 2000/78? Je li kriterij razlikovanja na kojem se temelji različito postupanje povezan s invaliditetom? Koje osobe treba usporediti kako bi se ocijenilo je li riječ o diskriminaciji? Radi li se o izravnoj ili neizravnoj diskriminaciji? Ako je riječ o neizravnoj diskriminaciji, može li postojati objektivno opravdanje koje omogućuje isključivanje diskriminirajuće prirode donesene odluke?
2. Kriterij razlikovanja i povezanost sa zaštićenom značajkom
50. Kao što je prethodno navedeno, na temelju sudske prakse Suda i tumačenja s obzirom na međunarodne izvore o diskriminaciji i svrhu Direktive 2000/78 možemo odgovoriti na prigovor da se ta direktiva primjenjuje isključivo na situacije u kojima se uspoređuju radnici s invaliditetom i radnici bez invaliditeta.
51. Smatram da je na Sudu da u ovom predmetu dopuni svoje tumačenje Direktive 2000/78, odnosno da pojasni da se o diskriminaciji može raditi i unutar skupine osoba s invaliditetom osobito zato što se Direktivom 2000/78 štite radnici od različitih postupanja povezanih s jednom od zaštićenih značajki, neovisno o diskriminiranoj osobi (osoba s invaliditetom ili osoba koja je izravno povezana s osobom s invaliditetom) i osobi koja predstavlja kriterij za usporedbu.
52. Kao što smo vidjeli, kriterij razlikovanja za različito postupanje jest datum predaje odluke o invaliditetu.
53. U skladu s navodima tuženika u glavnom postupku (bolnica) i, djelomično, Komisije, taj kriterij nije ni u kakvoj vezi s invaliditetom i stoga ne bi mogao pridonijeti diskriminirajućoj situaciji koja se, kao što smo vidjeli, kao izraz „načela jednakog postupanja” i nužan zahtjev u smislu članka 2. Direktive 2000/78, „temelji na jednom od razloga iz članka 1.”.
54. Nasuprot tomu, tužiteljica u glavnom postupku (radnica), Republika Poljska i Portugalska Republika smatraju, iako im se argumenti ne podudaraju u potpunosti, da je taj kriterij razlikovanja usko povezan sa zaštićenom situacijom invaliditeta iz članka 1. Direktive 2000/78 i stoga može predstavljati diskriminirajuću i, prema tome, nezakonitu situaciju u smislu te direktive.
55. Nije nebitno napomenuti, kako bi se izložio sveobuhvatan pregled eventualnih mogućnosti u tom području, da je, kao što to proizlazi iz spisa, poljski inspektorat rada nakon inspekcije na tužiteljičinom radnom mjestu također smatrao da je kriterij za dodjelu dodatka na plaću diskriminirajuć(20). Međutim, prvostupanjski sud pred kojim je tužiteljica pokrenula postupak, a koji je tužbu odbio isključivo na temelju nacionalnog prava, suprotnog je stajališta. S druge strane, iako se čini da ne isključuje diskriminirajuću prirodu poslodavčeva postupanja (u obliku neizravne diskriminacije), sud koji je uputio zahtjev dvoji, kako je navedeno u prethodnom pitanju, o mogućnosti primjene članka 2. Direktive 2000/78 na situacije koje se ne odnose na usporedbu između skupine osoba s invaliditetom i skupine osoba bez invaliditeta.
56. Kriterij razlikovanja koji je upotrijebio poslodavac u svrhu različitog postupanja očigledno je nelogičan i neobjektivan(21).
57. Naime, poziva se na podatak koji stavlja u nepovoljniji položaj skupinu osoba s invaliditetom (osobe koje su odluku predale prije sastanka) uskraćujući im dodatak na plaću, čak i u suprotnosti s ciljem koji želi postići poslodavac.
58. Naime, u skladu s izričitim priznanjem tuženika u glavnom postupku, obrazloženje tog neuobičajenog zahtjeva, iznesenog na navedenom sastanku, bilo je povećanje broja osoba s invaliditetom u službi kako bi se smanjio doprinos za PFRON(22).
59. Ako je tomu tako i ako se, stoga, poslodavčev izbor temelji na uštedi po osnovi doprinosa na temelju broju osoba s invaliditetom u službi, dodatak na plaću odnosio bi se na sve radnike s invaliditetom koji bi u istoj mjeri pridonijeli smanjenju doprinosa zbog toga što su u službi. Naime, svaka osoba koja u bilo kojem trenutku dostavi odluku o svojem invaliditetu djelomično doprinosi smanjenju doprinosa za navedeni fond.
60. Točnije, to je obrazloženje koje je tuženik u glavnom postupku iznio na raspravi kako bi obrazložio različito postupanje između dviju skupina osoba s invaliditetom.
61. Ako dobro razumijem, dodjeljivanje dodatka na plaću svim zaposlenicima koji su podnijeli potvrdu o invalidnosti bilo bi preveliko opterećenje za poslodavca i možda općenito ne bi bilo isplativo u odnosu na uštede doprinosa.
62. S obzirom na to da razlozi isključivo financijske prirode nisu dovoljni da se isključi diskriminirajuća priroda postupanja, takva argumentacija potvrđuje neobjektivnost izbora poduzeća koje je u istoj situaciji različito postupalo prema dvjema skupinama osoba (osobe s invaliditetom koje su poslodavcu predale odluku o invaliditetu te su tako sve doprinijele smanjenju doprinosa za PFRON).
63. Kriterij razlikovanja stoga nije, kao što je formalno utvrđeno, datum slanja, koji je u potpunosti neutralan u svrhu uštede doprinosa, s obzirom na to da nijedan element iz spisa ne upućuje na veću uštedu troškova za poslodavca zbog datuma slanja odluke o invaliditetu.
64. Kriterij razlikovanja je dobivanje nove odluke o invaliditetu kako bi se povećao broj evidentiranih radnika s invaliditetom u službi.
65. Da je kriterij doista bio datum slanja, a ne posjedovanje nove odluke, bilo bi dovoljno, paradoksalno, da oni koji su je već podnijeli podnesu novu odluku kako bi ostvarili povećanje plaće.
66. Stvaran kriterij razlikovanja stoga je dobivanje i dostava odluke nakon sastanka koji je posebno sazvan kako bi se radnike potaknulo da tu odluku pribave u svrhu smanjenja doprinosa.
67. Ako je tomu tako, je li taj kriterij povezan sa zaštićenom situacijom (invaliditet)?
68. Smatram da je, s obzirom na to da isključivo radnik s invaliditetom može dobiti odluku o invaliditetu, stoga invaliditet nužan uvjet da zaposlenik (u slučaju u kojem je riječ o osobi s invaliditetom koja zbog osobnih razloga još nije zatražila ili dostavila poslodavcu odluku o invaliditetu) može dobiti i dostaviti poslodavcu odluku o invaliditetu.
3. Vrste diskriminirajućih povreda, usporediva situacija i (eventualno) opravdanje
69. Kojoj se vrsti diskriminacije može pripisati opisano ponašanje?
70. U okviru različitih argumenata tužiteljica također tvrdi da u slučaju da članak 2. Direktive 2000/78 nije primjenjiv na predmetni slučaj, poslodavčevo postupanje može predstavljati pozitivnu mjeru u smislu članka 7. te direktive(23).
71. Sklon sam odbaciti tu mogućnost. Pozitivne mjere mogu se na temelju članka 7. Direktive 2000/78 definirati kao mjere kojima je radi „sprječavanja ili izjednačavanja neravnopravnog položaja povezanog s bilo kojim od razloga iz članka 1.” cilj uklanjanje prepreka koje sprečavaju ostvarivanje jednakih mogućnosti, poticanje zapošljavanja i ostvarivanje stvarne jednakosti među radnicima.
72. Smatram da se u predmetnom slučaju ne radi o pozitivnoj mjeri: kao prvo, zato što je u skladu s izričitim priznanjem poslodavca cilj poduzete mjere bio ostvarivanje financijske uštede smanjenjem doprinosa za PFRON, a ne pozitivna mjera radi stavljanja u povoljniji položaj radnika s invaliditetom(24). Kao drugo, ne vidim kako bi uvođenje dodatka na plaću rezerviranog isključivo za skupinu radnika s invaliditetom koji se od korisnika ne razlikuju s obzirom na značajke povezane s njihovim radnim odnosom (kao u predmetu Milkova(25)), nego isključivo s obzirom na datum kada su poslodavcu dostavili odluku o invaliditetu, predstavljalo pozitivnu mjeru.
73. Smanjenje doprinosa za PFRON zapošljavanjem novih osoba s invaliditetom vjerojatno se može smatrati pozitivnom mjerom poljskog zakonodavca. Međutim, čini mi se da isplata dotičnog dodatka na plaću, iako povezana s prethodno spomenutim smanjenjem, nije u skladu sa svrhom članka 7. Direktive 2000/78 s obzirom na to da se ograničava na skupinu osoba s invaliditetom na temelju nelogičnog i neobjektivnog kriterija, da ima za cilj da radnici koji su već zaposleni u službi dobiju nove odluke, a ne da se zaposle novi radnici te da nije u skladu s ciljevima bolje integracije tih osoba s invaliditetom.
74. Razlika između izravne i neizravne diskriminacije nije toliko očigledna u tekstu direktive s obzirom na tipične slučajeve diskriminacije te u pogledu tih dviju kategorija postoje razlike u mišljenjima čak i među onima koji ih tumače.
75. U predmetnom slučaju bio bih sklon isključiti da je riječ o izravnoj diskriminaciji (kao što mi se čini da to čine radnica i Republika Poljska)(26).
76. Naime, izravna diskriminacija postoji u situacijama u kojima se nepovoljno postupa prema „osobi” u odnosu na „drugu osobu koja se nalazi u usporedivoj situaciji” „zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1.”. U predmetnom slučaju riječ je, naprotiv, o nepovoljnom postupanju prema „skupini osoba” (osobe s invaliditetom koje su prije sastanka dostavili odluku o invaliditetu).
77. Nadalje, ne postoji izravna povezanost između poslodavčeve odluke i zaštićene značajke. Nedostaje stvarna izravna uzročna veza. Naime, kriterij koji se upotrebljava za razlikovanje dviju skupina radnika s invaliditetom ne upućuje izravno na invaliditet (po vrsti, intenzitetu, uzroku, početku), nego je „naizgled neutralan” s obzirom na to da se odnosi na datum predaje odluke o invaliditetu.
78. Međutim, samo je naizgled neutralan jer, kao što to pravilno tvrde stranke (tužiteljica u glavnom postupku, Republika Poljska, Portugalska Republika), odluku o invaliditetu mogu zatražiti i predati isključivo osobe s invaliditetom. Iz toga slijedi da su predaja te odluke i njezin datum neodvojivo povezani sa zaštićenom značajkom(27).
79. To omogućuje jasno razlikovanje predmetne situacije i one koju je Sud ispitao u predmetu Milkova: u toj je presudi Sud razumljivo samo isključio iz područja primjene Direktive 2000/78 razlike u postupanju koje su se formalno i materijalno, iako se odnose na radnike s invaliditetom, odnosile na „prirodu radnog odnosa” koje nije ni u kakvoj vezi sa sâmim invaliditetom.
80. Nasuprot tomu, u predmetnom slučaju tim se, čak i „naizgled neutralnim”, kriterijem (kojim se ne upućuje izričito i izravno na invaliditet) stavljaju u „posebno nepovoljan položaj” (uskraćen dodatak na plaću svakako se može obuhvatiti tim pojmom) „osobe s posebnim invaliditetom” […] „u odnosu na druge osobe” te ih se na neki način, kao što su tvrdile pojedine stranke koje sudjeluju u postupku(28), izjednačava s osobama bez invaliditeta(29).
81. Upravo bi u tom pogledu trebalo proširiti inovativni doseg odluke Suda ako on odluči prihvatiti prijedloge sadržane u ovom mišljenju. Naime, odredbu sadržanu u članku 2. stavku 2. točki (b) Direktive 2000/78 valja tumačiti na način da je njome obuhvaćena i mogućnost usporedbe „(određenih) osoba s posebnim invaliditetom” […] „u odnosu na druge osobe” (koje također mogu biti s invaliditetom).
82. Doduše, pojam usporedbe „u odnosu na druge osobe” uobičajeno se tumači na način da se upućivanje odnosi na osobe koje nemaju zaštićenu značajku. Međutim, to „tradicionalno” tumačenje, koje je u skladu s također „tradicionalnom” funkcijom direktive, nije obvezujuće, kao što sam prethodno naveo, prilikom tumačenja kojim se, kao u ovom predmetu, u okviru spora zbog diskriminacije treba ocijeniti odluka kojom se određene osobe s invaliditetom stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe također s invaliditetom na temelju (tek naizgled) neutralnog kriterija.
83. Stoga sam sklon smatrati da kriterij za usporedbu također može biti skupina osoba s invaliditetom.
84. Zato vjerujem da u predmetnom slučaju postoji usporedivost situacija(30), koja je nužna da bi se moglo utvrditi kršenje zabrane diskriminacije: kao što je prethodno navedeno, prema dijelu zaposlenika s invaliditetom (onima koji nisu dobili dodatak na plaću) nepovoljnije se postupalo nego prema drugim zaposlenicima s invaliditetom iako se sve osobe s invaliditetom nalaze u usporedivoj situaciji, pri čemu su sve osobe s invaliditetom slanjem svoje odluke u jednakoj mjeri pridonijele financijskoj uštedi kojoj je težila bolnica.
85. Stoga se predloženim tumačenjem ne nastoji zaštititi skupinu isključivo zato što se nalazi u situaciji zaštićenoj člankom 1. Direktive 2000/78, nego spriječiti različito postupanje prema dvjema homogenim skupinama koje dijele zaštićenu značajku, ali se prema njima različito postupa zbog situacije koja je neodvojivo povezana sa zaštićenom značajkom, iako nije uzrokovana njome.
86. Ponuđeno tumačenje predmetnih činjenica i njihovo povezivanje s neizravnom diskriminacijom ipak nalaže, za razliku od slučaja izravnih diskriminacija, ocjenu razloga za (opće i posebno) opravdanje iz točaka i. i ii. točke (b) gore navedenog članka 2. stavka 2.
87. Posebno opravdanje u pogledu invaliditeta, koje je predviđeno točkom ii., trebalo bi u predmetnom slučaju isključiti jer, kao što to proizlazi iz spisa, poslodavac nije dužan u skladu s nacionalnim zakonodavstvom poduzeti „razumne prilagodbe” (u smislu članka 5. Direktive 2000/78) „kako bi se uklonio nepovoljan položaj koji uzrokuje ta odredba, taj kriterij ili ta praksa”.
88. Što se tiče općeg opravdanja predviđenog točkom i., za opravdanje različitog postupanja valja u biti dokazati da su dotična odredba ili postupanje objektivno opravdani legitimnim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja (odnosno mjera kojom je utvrđeno različito postupanje) prikladna i nužna.
89. Kako bi se utvrdilo je li razlika u postupanju prikladna, sud koji je uputio zahtjev mora provjeriti postoje li druga sredstva za postizanje cilja koji se želi postići, a koja bi manje ugrozila pravo na jednako postupanje. Drugim riječima, pretrpljeni nepovoljan položaj trebao bi predstavljati minimalnu razinu štete potrebnu za postizanje tog cilja, a cilj koji se želi postići trebao bi biti dovoljno bitan da bi se opravdala ta razina štete.
IV. Zaključak
90. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev odgovori na sljedeći način:
„Članak 2. Direktive 2000/78/EZ o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja treba tumačiti na način da razlikovanje situacija unutar grupe definirane zaštićenom značajkom (invaliditet) može predstavljati povredu načela jednakog postupanja u obliku neizravne diskriminacije ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: a) poslodavac provodi razlikovanje unutar te skupine na temelju prividno neutralnog kriterija; b) navedeni je kriterij, iako naizgled neutralan, neodvojivo povezan sa zaštićenom značajkom (u ovom slučaju invaliditetom); c) taj se kriterij ne može objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja nisu prikladna ni nužna”.