PRESUDA OPĆEG SUDA (peto prošireno vijeće)
5. srpnja 2023.(*)
„Damping – Uvoz amonijeva nitrata podrijetlom iz Rusije – Konačne antidampinške pristojbe – Zahtjev za reviziju zbog predstojećeg isteka mjera – Članak 11. stavak 2. Uredbe (EU) 2016/1036 – Članak 5. stavci 3. i 9. Uredbe 2016/1036 – Zakonski rok – Dostatnost dokaza – Postupak dopune – Informacije dostavljene izvan zakonskog roka”
U predmetu T‑126/21,
AO Nevinnomisskiji Azot, sa sjedištem u Nevinnomisku (Rusija),
AO Novomoskovskaja Aktsionernaja Kompanija NAK „Azot”, sa sjedištem u Novomoskovsku (Rusija),
koje zastupaju P. Vander Schueren i T. Martin‑Brieu, odvjetnici,
tužitelji,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju G. Luengo i P. Němečková, u svojstvu agenata,
tuženika,
koju podupire
Fertilizers Europe, koji zastupaju B. O’Connor i M. Hommé, odvjetnici,
intervenijent,
OPĆI SUD (peto prošireno vijeće),
u sastavu, tijekom vijećanja, D. Spielmann, predsjednik, U. Öberg (izvjestitelj), R. Mastroianni, M. Brkan i I. Gâlea, suci,
tajnik: I. Kurme, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
nakon rasprave održane 30. studenoga 2022.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelji, AO Nevinnomisskiji Azot i AO Novomoskovskaja Aktsionernaja Kompanija NAK „Azot”, zahtijevaju poništenje Provedbene uredbe Komisije (EU) 2020/2100 оd 15. prosinca 2020. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz amonijeva nitrata podrijetlom iz Rusije nakon revizije zbog predstojećeg isteka mjera u skladu s člankom 11. stavkom 2. Uredbe (EU) 2016/1036 Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2020., L 425, str. 21.) (u daljnjem tekstu: pobijana uredba).
Okolnosti spora
2 Tužitelji su proizvođači i izvoznici amonijeva nitrata sa sjedištem u Rusiji.
3 Vijeće Europske unije je Uredbom Vijeća (EZ) br. 2022/95 od 16. kolovoza 1995. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz amonijeva nitrata podrijetlom iz Rusije (SL 1995., L 198, str. 1.) uvelo konačnu antidampinšku pristojbu na uvoz amonijeva nitrata obuhvaćenog oznakama kombinirane nomenklature 3102 30 90 i 3102 40 90 podrijetlom iz Rusije.
4 Nakon prve revizije zbog predstojećeg isteka mjera, predviđene člankom 11. stavkom 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 1996., L 56, str. 1.), i prve privremene revizije na temelju članka 11. stavka 3. iste uredbe, Uredbom Vijeća (EZ) br. 658/2002 od 15. travnja 2002. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz amonijeva nitrata podrijetlom iz Rusije (SL 2002., L 102, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 130, str. 109.) zadržana je konačna antidampinška pristojba na uvoz iz Rusije.
5 Nakon druge revizije zbog predstojećeg isteka mjera i druge privremene djelomične revizije u skladu s člankom 11. stavcima 2. i 3. Uredbe Vijeća br. 384/96, Vijeće je zadržalo mjere na snazi Uredbom (EZ) br. 661/2008 od 8. srpnja 2008. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz amonijeva nitrata podrijetlom iz Rusije nakon revizije nakon isteka mjera u skladu s člankom 11. stavkom 2. i parcijalne privremene revizije u skladu s člankom 11. stavkom 3. Uredbe (EZ) br. 384/96 (SL 2008., L 185, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 47., str. 245.).
6 Nakon treće revizije zbog predstojećeg isteka mjera, Europska komisija zadržala je mjere na snazi Provedbenom uredbom Komisije (EU) br. 999/2014 od 23. rujna 2014. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz amonijeva nitrata podrijetlom iz Rusije nakon revizije zbog predstojećeg isteka mjera u skladu s člankom 11. stavkom 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1225/2009 (SL 2014., L 280, str. 19.).
7 Nakon privremene revizije i u skladu s člankom 11. stavkom 3. Uredbe (EU) 2016/1036 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske unije (SL 2016., L 176, str. 21.) (u daljnjem tekstu: Osnovna uredba), Komisija je donijela Provedbenu uredbu (EU) 2018/1722 оd 14. studenoga 2018. o izmjeni Provedbene uredbe (EU) br. 999/2014 o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz amonijeva nitrata podrijetlom iz Rusije nakon privremene revizije u skladu s člankom 11. stavkom 3. Uredbe (EU) 2016/1036 (SL 2018., L 287, str. 3.).
8 Na tužitelje se stoga i dalje primjenjivala antidampinška pristojba u rasponu od 28,78 do 32,71 eura po toni ovisno o vrsti proizvoda, primjenjiva na cjelokupno rusko državno područje.
9 Intervenijent Fertilizers Europe, europsko udruženje proizvođača gnojiva, podnio je 21. lipnja 2019. Komisiji zahtjev za pokretanje revizije radi isteka tih pristojbi na temelju članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe (u daljnjem tekstu: izvorni zahtjev). Taj je zahtjev uslijedio nakon objave obavijesti o skorom isteku određenih antidampinških mjera u Službenom listu Europske unije (SL 2019., C 53, str. 3.) među kojima se nalazila pristojba navedena u točki 8. ove presude.
10 U prvotnom zahtjevu bilo je navedeno da postoje dokazi o nastavku dampinga u slučaju isteka mjera na temelju usporedbe izvozne cijene i izračunane uobičajene vrijednosti. Intervenijent se u tom pogledu pozvao na postojanje osobite situacije na tržištu u Rusiji zbog usklađenog sporazuma o ograničavanju cijena i strategije ruske vlade da postavi umjetno niske cijene za prirodni plin, koji je glavni ulazni materijal za proizvodnju amonijeva nitrata.
11 Nakon Komisijina zahtjeva intervenijent je 20. kolovoza 2019. iznio dodatne informacije (u daljnjem tekstu: dodatni podaci), koje su uključene u konsolidiranu verziju zahtjeva za reviziju zbog predstojećeg isteka mjera (u daljnjem tekstu: konsolidirani zahtjev). Dodatne informacije dodane konsolidiranom zahtjevu temeljile su se na uobičajenoj vrijednosti na temelju stvarnih domaćih cijena na ruskom tržištu.
12 Komisija je 23. rujna 2019. objavila Obavijest o pokretanju revizije nakon isteka antidampinških mjera koje se primjenjuju na uvoz amonijeva nitrata podrijetlom iz Rusije (SL 2019., C 318, str. 6.) (u daljnjem tekstu: obavijest o pokretanju), smatrajući da postoje dostatni dokazi za pokretanje revizije zbog predstojećeg isteka mjera i za pokretanje ispitnog postupka.
13 Nakon ispitnog postupka Komisija je zaključila da postoji vjerojatnost ponavljanja dampinga i štete u slučaju isteka antidampinških mjera koje su na snazi za amonijev nitrat podrijetlom iz Rusije. Ona je stoga donošenjem pobijane uredbe odlučila produljiti te mjere na razdoblje od pet godina.
Zahtjevi stranaka
14 Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– poništi pobijanu uredbu;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
15 Komisija, koju podupire intervenijent, od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
Pravo
O dopuštenosti dodatnog dokaza
16 Nakon zatvaranja pisanog dijela postupka, tužitelji su na raspravi održanoj 30. studenoga 2022. podnijeli dodatni dokaz, koji se sastoji od tablice koju je dostavila informacijska i analitička agencija Chem‑courier, u kojoj su prikazane prosječne mjesečne cijene amonijeva nitrata tvornice Acron Novgorod za 2018. godinu (u daljnjem tekstu: prilog G.1).
17 Tijekom rasprave Komisija i intervenijent istaknuli su da taj dokaz treba odbaciti kao nedopušten. Tvrdili su da je nepravodoban u smislu članka 85. stavka 3. Poslovnika Općeg suda i da tužitelji nisu opravdali kašnjenje u podnošenju tog novog dokaza.
18 Opći sud podsjeća na to da dokazi o protivnom i dokumenti koji sadržavaju dopunu postojećih dokaznih prijedloga podneseni nakon dokaza o protivnom koje je podnijela protivna stranka nisu obuhvaćeni pravilom o prekluziji predviđenim u članku 85. stavku 3. Poslovnika. Naime, ta se odredba odnosi na nove dokazne prijedloge i mora se tumačiti s obzirom na članak 92. stavak 7. navedenog Poslovnika, koji izričito predviđa da se mogu podnositi dokazi o suprotnom i dopunjavati postojeći dokazni prijedlozi (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 1998., Baustahlgewebe/Komisija, C‑185/95 P, EU:C:1998:608, t. 71. i 72.).
19 U ovom slučaju, tablica prosječnih mjesečnih cijena amonijeva nitrata tvornice Acron Novgorod za 2018. godinu, koja se nalazi u prilogu G.1, ne može se proglasiti nedopuštenom jer je podnesena na raspravi protivno članku 85. stavku 3. Poslovnika.
20 Tim se dokazom nastoji odgovoriti na Komisijine argumente iz točaka 30. i 32. njezinih odgovora na pitanja u pisanom obliku koja je Opći sud postavio 25. srpnja 2022. na temelju mjera upravljanja postupkom.
21 Naime, u okviru mjera upravljanja postupkom od 25. srpnja 2022., Opći je sud zatražio od Komisije da navede razloge zbog kojih je intervenijent u okviru izračuna dampinške marže iz konsolidiranog zahtjeva opravdano uzeo u obzir različite polazne i odredišne točke, a stoga i različite prilagodbe troškova prijevoza, odnosno tvornicu Novomoskovsk Eurochem radi usporedbe stvarno primjenjivanih cijena na ruskom domaćem tržištu s izvoznim cijenama u Estoniju, u ostatak Europske unije i Brazil i tvornicu Acron Novgorod za usporedbu izračunane uobičajene vrijednosti s cijenama izvoza u Estoniju, ostatak Unije i Brazil.
22 U svojem odgovoru na peto pitanje u pisanom obliku koje je postavio Opći sud Komisija je navela da se ne može razumno očekivati da intervenijent može dobiti informacije, kako o troškovima, tako i o cijenama iste tvornice u Rusiji, u kojem se slučaju ista polazišna točka mogla upotrijebiti u objema metodama. Nakon što je navela da je tvornica Acron Novgorod bila relativno bliža granici s Estonijom od tvornice Novomoskovsk Eurochem, tako da je imala niže troškove prijevoza, Komisija je osobito dodala da su prilagodbe izvršene na temelju dokaza koji su intervenijentu bili razumno dostupni.
23 Stajalište koje je Komisija tako izrazila ne proizlazi iz Obavijesti o pokretanju postupka, pobijane uredbe, iz odgovora na tužbu ni iz odgovora na repliku, tako da su tužitelji za njega saznali tek u Komisijinim odgovorima na pitanja koja je Opći sud postavio u pisanom obliku na temelju mjera upravljanja postupkom.
24 Međutim, podnošenjem priloga G.1 tužitelji žele proturiječiti Komisiji i dokazati da je pogrešno tvrditi da intervenijent nije mogao dobiti informacije o troškovima i cijenama iste tvornice u Rusiji, uključujući za Acron Novgorod. Tvrde da Chem‑courier, koji Komisija i intervenijent smatraju neovisnim stručnjakom, sastavlja takve popise cijena za svaku tvornicu amonijeva nitrata i na temelju toga izrađuje tablicu prosječnih mjesečnih cijena amonijeva nitrata tvornice Acron Novgorod za 2018.
25 Stoga prilog G.1, koji su tužitelji podnijeli na raspravi, treba smatrati dokazom o protivnom te se pravilo o prekluziji iz članka 85. stavka 3. Poslovnika ne primjenjuje, tako da je taj dokaz dopušten.
Meritum
26 U prilog svojoj tužbi, tužitelji ističu jedan tužbeni razlog koji se u biti temelji na povredi članka 11. stavaka 2. i 5. Osnovne uredbe, kao i članka 5. stavka 3. iste uredbe jer je Komisija pogrešno pokrenula postupak revizije zbog predstojećeg isteka mjera, unatoč nepostojanju dostatnih dokaza kako bi to učinila.
27 Kao prvo, prema mišljenju tužiteljâ, Komisija je trebala uzeti u obzir samo izvorni zahtjev kako bi utemeljila svoju ocjenu dostatnosti podnesenih dokaza za pokretanje revizije zbog predstojećeg isteka mjera, a ne dodatne informacije kojima je izmijenjena bit navedenog zahtjeva. Također je trebalo ispitati točnost i primjerenost dokaza koje je intervenijent podnio u izvornom zahtjevu. Kao drugo, tvrde da izvorni zahtjev nije sadržavao dostatne dokaze o vjerojatnosti nastavka dampinga u slučaju isteka mjera. Kao treće, tvrde da je Komisija u svakom slučaju pogrešno smatrala da konsolidirani zahtjev sadržava dostatne dokaze takve vjerojatnosti.
28 Opći sud smatra svrsishodnim najprije ispitati argumentaciju tužiteljâ koja se temelji na dostatnosti dokaza iz izvornog zahtjeva s obzirom na pravne kriterije primjenjive na zahtjeve za reviziju zbog predstojećeg isteka mjera koje su podnijeli proizvođači Unije ili su poneseni u njihovo ime, na temelju članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe.
Uvodna očitovanja o nadzoru Općeg suda i načelima koja uređuju tumačenje Osnovne uredbe
29 U području zajedničke trgovinske politike, a osobito u području mjera trgovinske zaštite, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da institucije Unije zbog kompleksnosti ekonomskih, političkih i pravnih situacija koje moraju ispitivati raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću, tako da sudski nadzor te široke diskrecijske ovlasti treba biti ograničen na provjeru poštovanja postupovnih pravila, materijalne točnosti utvrđenih činjenica, postojanja očite pogreške u ocjeni tih činjenica ili nepostojanja zlouporabe ovlasti (vidjeti, u tom smislu, presudu od 20. siječnja 2022., Komisija/Hubei Xinyegang Special Tube, C‑891/19 P, EU:C:2022:38, t. 35. i 36. i navedenu sudsku praksu).
30 U tom kontekstu, nadzor, od strane Općeg suda, dokaza na kojima institucije Unije temelje svoja utvrđenja ne predstavlja novu činjeničnu ocjenu koja zamjenjuje činjeničnu ocjenu tih institucija. Taj nadzor ne zadire u široku diskrecijsku ovlast navedenih institucija u okviru trgovinske politike, nego je ograničen na utvrđivanje toga mogu li ti elementi dokazati zaključke do kojih su došle te institucije. Stoga zadaća Općeg suda nije samo provjeriti materijalnu točnost navedenih dokaza, njihovu vjerodostojnost i dosljednost, nego isto tako i prekontrolirati predstavljaju li ti elementi sve relevantne podatke koje valja uzeti u obzir radi ocjene složene situacije i mogu li utemeljiti zaključke koji su iz njih izvedeni (vidjeti presude od 14. prosinca 2017., EBMA/Giant (Kina), C‑61/16 P, EU:C:2017:968, t. 69. i navedenu sudsku praksu i od 20. siječnja 2022., Komisija/Hubei Xinyegang Special Tube, C‑891/19 P, EU:C:2022:38, t. 37. i navedenu sudsku praksu).
31 S druge strane, kada je riječ o pravnim pitanjima, Opći sud provodi puni nadzor, što uključuje tumačenje pravnih odredbi koje treba dati na temelju objektivnih elemenata, kao i provjeru jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu takve odredbe ili ne (vidjeti u tom smislu presude od 11. srpnja 1985., Remia i dr./Komisija, 42/84, EU:C:1985:327, t. 34. i od 9. studenoga 2022., Kambodža i CRF/Komisija, T‑246/19, EU:T:2022:694, t. 45.).
32 U tom pogledu, nadređenost međunarodnih sporazuma koje sklopi Unija nad instrumentima sekundarnog prava nalaže tumačenje potonjih, u mjeri u kojoj je to moguće, u skladu s tim sporazumima (vidjeti presude od 20. siječnja 2022., Komisija/Hubei Xinyegang Special Tube, C‑891/19 P, EU:C:2022:38, t. 31. i navedenu sudsku praksu te od 12. svibnja 2022., Komisija/Hansol Paper, C‑260/20 P, EU:C:2022:370, t. 82. i navedenu sudsku praksu).
33 Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u slučaju da je Unija htjela ispuniti određenu obvezu preuzetu u okviru Svjetske trgovinske organizacije (WTO) ili ako akt Unije izričito upućuje na točno određene odredbe sporazumâ WTO‑a, na sudu Unije jest da nadzire zakonitost predmetnog akta Unije u pogledu pravila WTO‐a (presude od 23. studenoga 1999., Portugal/Vijeće, C‑149/96, EU:C:1999:574, t. 49.; od 9. siječnja 2003., Petrotub i Republica/Vijeće, C‑76/00 P, EU:C:2003:4, t. 54. i od 27. rujna 2007., Ikea Wholesale, C‑351/04, EU:C:2007:547, t. 30.), što podrazumijeva uzimanje u obzir tumačenja različitih odredbi tog sporazuma koje je donijelo tijelo za rješavanje sporova WTO‑a (vidjeti u tom smislu presude od 20. siječnja 2022., Komisija/Hubei Xinyegang Special Tube, C‑891/19 P, EU:C:2022:38, t. 32. i 33. i navedenu sudsku praksu i od 28. travnja 2022., Yieh United Steel/Komisija, C‑79/20 P, EU:C:2022:305, t. 102. i navedenu sudsku praksu).
34 Tako iz uvodnih izjava 2. i 3. Osnovne uredbe proizlazi da je njezin cilj osobito prenijeti u pravo Unije, u najvećoj mogućoj mjeri, pravila sadržana u Sporazumu o provedbi članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (SL 1994., L 336, str. 103.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 128.) (u daljnjem tekstu: Sporazum o antidampingu), među kojima su, posebice, ona koja se odnose na trajanje i reviziju antidampinških mjera, i to kako bi se osigurala pravilna i transparentna primjena navedenih pravila. Uvodna izjava 4. Osnovne uredbe dodaje da je radi održanja ravnoteže prava i obaveza koje je uspostavio Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT) iz 1994. nužno da Unija vodi računa o tome kako pravila tumače glavni trgovinski partneri Unije.
35 Konkretnije, člankom 11. stavkom 2. Osnovne uredbe Unija je namjeravala ispuniti posebne obveze koje su obuhvaćene člankom 11.3. Sporazuma o antidampingu (vidjeti presudu od 24. rujna 2008., Reliance Industries/Vijeće i Komisija, T‑45/06, EU:T:2008:398, t. 90. i navedenu sudsku praksu).
36 Članak 5. Osnovne uredbe u biti predstavlja prenošenje u pravo Unije članaka 5.1. do 5.9. i članka 6.1.3. Sporazuma o antidampingu, s obzirom na koje ga treba tumačiti u najvećoj mogućoj mjeri, kao i s obzirom na njegovo tumačenje koje je dalo tijelo za rješavanje sporova WTO‑a (vidjeti u tom smislu presude od 11. srpnja 2017., Viraj Profiles/Vijeće, T‑67/14, neobjavljenu, EU:T:2017:481, t. 90. i od 15. prosinca 2016., Gul Ahmed Textile Mills/Vijeće, T‑199/04 RENV, neobjavljenu, EU:T:2016:740, t. 90.).
37 S obzirom na ta načela valja provjeriti je li Komisija pokrenula reviziju u skladu s pravnim kriterijima koji se primjenjuju na zahtjeve za reviziju zbog predstojećeg isteka mjera koje su podnijeli proizvođači Unije ili koji su podneseni u njihovo ime na temelju članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe.
O dostatnosti dokaza iz izvornog zahtjeva s obzirom na pravne kriterije koji se primjenjuju na zahtjeve za reviziju zbog predstojećeg isteka mjera
38 Prema mišljenju tužitelja, u skladu s člankom 11. stavkom 2. četvrtim podstavkom Osnovne uredbe, u vezi s drugim podstavkom istog članka, dostatnost dokaza za utvrđenje da bi istekom mjera vjerojatno došlo do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete mora se ocijeniti s obzirom na dokaze iz zahtjeva za reviziju podnesenog „u roku od najviše tri mjeseca prije kraja petogodišnjeg razdoblja” nakon kojeg antidampinške mjere istječu (u daljnjem tekstu: zakonski rok).
39 Konsolidirana verzija zahtjeva za reviziju zbog predstojećeg isteka mjera, podnesena nakon zakonskog roka i tijekom tri mjeseca prije kraja petogodišnjeg razdoblja, nije valjana osnova s obzirom na to da nijedna odredba Osnovne uredbe ne omogućuje podnošenje novih dokaza nakon zakonskog roka kako bi se popunilo ili ispravilo nepostojanje dostatnih dokaza u trenutku podnošenja zahtjeva za reviziju u navedenom roku.
40 Odluka o pokretanju revizije zbog predstojećeg isteka mjera ne može se stoga opravdati novim argumentima ili dokazima koji nisu postojali u trenutku podnošenja zahtjeva za reviziju u zakonskom roku. Samo pojašnjenja i objašnjenja koja omogućuju razumijevanje ili ispravljanje dokaza koji su već podneseni u navedenom roku ili potvrđivanje njihove dostatnosti mogu se zatražiti ili podnijeti tijekom tri mjeseca prije kraja petogodišnjeg razdoblja.
41 Prema mišljenju tužiteljâ, u tom pogledu valja razlikovati pokretanje početnog ispitnog postupka, uređenog osobito člankom 5. stavkom 9. Osnovne uredbe, koji nije uvjetovan nikakvim rokom u kojem se mora podnijeti pritužba koja sadržava dostatne dokaze, i pokretanje revizije zbog predstojećeg isteka mjera na temelju članka 11. stavka 2. navedene uredbe, koje zahtijeva podnošenje zahtjeva za reviziju koji sadržava dostatne dokaze u zakonskom roku. Primjena članka 5. stavka 9. navedene uredbe na postupke revizije zbog predstojećeg isteka mjera također je isključena člankom 11. stavkom 5. iste uredbe.
42 Tužitelji dodaju da se, na temelju članka 11. stavka 5. Osnovne uredbe, članak 5. stavak 3. navedene uredbe primjenjuje na revizije zbog predstojećeg isteka mjera, tako da Komisija ima obvezu ispitati točnost i primjerenost dokaza navedenih u izvornom zahtjevu.
43 Suprotno tomu, tužitelji također ističu da iz sudske prakse WTO‑a proizlazi da se Komisija ne može pozvati na kriterij pokretanja početnog ispitnog postupka iz članka 5.3. Sporazuma o antidampingu kako bi uzela u obzir dodatne informacije dostavljene izvan zakonskog roka, s obzirom na to da se on ne primjenjuje na reviziju zbog predstojećeg isteka mjera.
44 Takvo tumačenje članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe potvrđeno je odlukom Europskog ombudsmana od 17. ožujka 2016. o zatvaranju ispitnog postupka o pritužbi 577/2014/MDC u vezi s Komisijinim odbijanjem pristupa, u skladu s Uredbom br. 1225/2009, zahtjevu za reviziju zbog predstojećeg isteka antidampinških mjera koje se primjenjuju na uvoz amonijeva nitrata podrijetlom iz Rusije (u daljnjem tekstu: odluka Ombudsmana o pritužbi 577/2014/MDC).
45 Međutim, u ovom slučaju, samo je izvorni zahtjev podnesen u zakonskom roku i jedini dokazi o vjerojatnosti nastavka dampinga u slučaju isteka mjera navedeni u navedenom zahtjevu odnosili su se na izračune dampinške marže koji se temelje na izračunanoj uobičajenoj vrijednosti.
46 Suprotno tomu, dodatnim informacijama podnesenima 20. kolovoza 2019., odnosno gotovo dva mjeseca nakon isteka zakonskog roka, sadržanima u konsolidiranom zahtjevu, utvrđuje se dampinška marža koja se temelji na stvarnim domaćim cijenama u Rusiji. Riječ je, dakle, o novim dokazima, uređenima različitim pravnim odredbama te koji se temelje na drukčijoj metodologiji izračuna, a koji su izmijenili bit dokaza sadržanih u izvornom zahtjevu, tako da ih Komisija nije mogla uzeti u obzir.
47 Nepostojanje dostatnih dokaza u izvornom zahtjevu, osim toga, proizlazi iz uvodne izjave 23. pobijane uredbe, u kojoj se u biti navodi da bez pojašnjenja koja je intervenijent podnio izvan zakonskog roka ne postoje dostatni dokazi koji bi opravdali pokretanje revizije zbog predstojećeg isteka mjera.
48 Komisija je stoga počinila pogrešku koja se tiče prava i očitu pogrešku u ocjeni time što je navela, kao što to osobito proizlazi iz uvodne izjave 20. pobijane uredbe, da nije relevantno to što je izvorni zahtjev bio dopunjen uobičajenim vrijednostima koje se procjenjuju na temelju dostupnih informacija o stvarnim domaćim cijenama u Rusiji i time što je odlučila pokrenuti reviziju zbog predstojećeg isteka mjera na temelju konsolidiranog zahtjeva za reviziju s obzirom na to da taj zahtjev sadržava nove dokaze podnesene izvan zakonskog roka. Tako je povrijedila članak 11. stavak 2. Osnovne uredbe time što je odlučila pokrenuti navedeni postupak revizije unatoč nedostatku dostatnih dokaza o vjerojatnosti nastavka dampinga.
49 Komisija tvrdi da se nijednom odredbom Osnovne uredbe njezina analiza ne ograničava na informacije iz zahtjeva za reviziju koji je podnesen u zakonskom roku. Uvjet koji se odnosi na dostatnost dokaza trebao bi biti ispunjen tek u trenutku donošenja odluke o pokretanju revizije zbog predstojećeg isteka mjera. Osim toga, nije potrebno dokazati nastavak dampinga.
50 Postupak utvrđen člankom 11. stavkom 2. Osnovne uredbe dinamičan je postupak. Prema potrebi, konsolidiranom verzijom zahtjeva za reviziju koji je podnesen tijekom tri mjeseca prije kraja petogodišnjeg razdoblja, nakon kojeg antidampinške mjere istječu, može se nadopuniti ili pojasniti zahtjev za reviziju podnesen u zakonskom roku dodatnim podacima i pojašnjenjima koja proizvođači iz Unije dostave samoinicijativno ili nakon razmjene informacija s Komisijom. Ta konsolidirana verzija ne može zamijeniti zahtjev za reviziju podnesen u zakonskom roku niti izmijeniti njegovu bit te ne može predstavljati novo podnošenje.
51 U tom pogledu, stavci 3. i 9. članka 5. Osnovne uredbe, koji uređuju pokretanje početnog antidampinškog ispitnog postupka, na temelju članka 11. stavka 5. navedene uredbe, primjenjivi su na pokretanje revizija zbog predstojećeg isteka mjera i potvrđuju tumačenje prema kojem u trenutku kada Komisija donese odluku o pokretanju takvih revizija, ona mora opravdati postojanje dostatnih dokaza da bi istek mjera vjerojatno doveo do nastavka ili ponavljanja štetnog dampinga te da u tu svrhu može prikupiti dodatne podatke.
52 S druge strane, ako je provjera točnosti i primjerenosti dokaza sadržanih u zahtjevu za reviziju, u smislu članka 5. stavka 3. Osnovne uredbe, sredstvo za utvrđivanje njihove dostatnosti, pravni kriterij koji treba primijeniti kada je riječ o svrsishodnosti pokretanja ispitnog postupka revizije proizlazi samo iz „dostatnosti” dokaza u trenutku pokretanja navedene revizije, a ne iz njihove primjerenosti i točnosti.
53 Prema mišljenju Komisije, svako drukčije tumačenje ograničilo bi njezinu mogućnost ispitivanja dostatnosti dokaza, što je potvrđeno odlukom Ombudsmana o pritužbi 577/2014/MDC, koju navode tužitelji.
54 Komisija u svojim pisanim očitovanjima dodaje da razlike između odredaba primjenjivih na početne ispitne postupke i onih primjenjivih na revizije zbog predstojećeg isteka mjera, uključujući rokove, ne pretpostavljaju da se, u kontekstu navedenih revizija, nepostojanje dostatnih dokaza u izvornom zahtjevu ne može ispraviti naknadnim zahtjevima Komisije.
55 U ovom slučaju, izvorni zahtjev nije bio ispitan zasebno, nego zajedno s dodatnim informacijama podnesenima tijekom tri mjeseca prije kraja petogodišnjeg razdoblja, a koje se nalaze u konsolidiranom zahtjevu.
56 Izračuni dampinške marže provedeni na temelju stvarnih cijena na ruskom domaćem tržištu, koji se nalaze u konsolidiranom zahtjevu, potvrdili su i dopunili osnovne dokaze koji se odnose na usporedbu izračunane uobičajene vrijednosti i izvoznih cijena iz izvornog zahtjeva a da pritom nije izmijenjen meritum navoda sadržanih u tom zahtjevu.
57 Usto, tužitelji pogrešno tumače uvodnu izjavu 23. pobijane uredbe, u kojoj je jasno da je revizija pokrenuta i na temelju izvornog zahtjeva i na temelju dodatnih informacija te se ne bavi pitanjem jesu li informacije navedene u izvornom zahtjevu bile dostatne za pokretanje revizije zbog predstojećeg isteka mjera.
58 Komisija stoga nije počinila pogrešku time što se u trenutku donošenja odluke o pokretanju revizije zbog predstojećeg mjera oslonila na konsolidirani zahtjev kako bi zaključila da je imala dostatne dokaze u tom pogledu.
59 Intervenijent u biti upućuje na argumente Komisije.
60 Za potrebe ovog predmeta, Opći će sud ispitati prigovore tužiteljâ koji se odnose, kao prvo, na povredu pravnih kriterija primjenjivih na sadržaj zahtjeva za reviziju zbog predstojećeg isteka mjera podnesenog u zakonskom roku i, kao drugo, na dostatnost dokaza u izvornom zahtjevu i prirodu dodatnih informacija.
– O pravnim kriterijima primjenjivima na sadržaj zahtjeva za reviziju
61 U skladu s člankom 11. stavkom 1. Osnovne uredbe, antidampinška pristojba primjenjuje se samo tijekom razdoblja i, u mjeri u kojoj je potrebno kako bi se suzbio damping koji nanosi štetu.
62 Članak 11. stavak 2. prvi podstavak Osnovne uredbe predviđa da konačna antidampinška mjera istječe pet godina od uvođenja ili pet godina od datuma zadnje revizije mjere koja pokriva damping i štetu, osim ako je revizijom utvrđeno da bi istjecanje mjere vjerojatno dovelo do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete. Revizija se pokreće na inicijativu Komisije, na zahtjev proizvođačâ Unije ili u njihovo ime, a ostaje na snazi do završetka te revizije.
63 Člankom 11. stavkom 2. drugim podstavkom Osnovne uredbe pojašnjava se, među ostalim, da se revizija zbog isteka mjere pokreće ako zahtjev sadržava dostatne dokaze da bi istekom mjera vjerojatno došlo do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete. Na temelju četvrtog podstavka navedenog stavka, proizvođači Unije, u roku od najviše tri mjeseca prije kraja petogodišnjeg razdoblja, imaju pravo podnijeti revizijski zahtjev u skladu s drugim podstavkom.
64 Kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 31. ove presude, Opći sud provodi puni nadzor u smislu tumačenja odredaba sadržanih u drugom i četvrtom podstavku članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe, kao i provjere jesu li ispunjeni uvjeti za njihovu primjenu.
65 Kao prvo, iz doslovnog tumačenja članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe proizlazi da zahtjev za reviziju koji trebaju podnijeti proizvođači Unije odnosno koji treba biti podnesen u njihovo ime u roku od najviše tri mjeseca prije kraja petogodišnjeg razdoblja nakon kojeg antidampinške mjere istječu, već mora sadržavati dostatne dokaze da bi istekom mjera vjerojatno došlo do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete.
66 Naime, četvrti podstavak članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe, kojim se utvrđuje zakonski rok u kojem zahtjev za reviziju moraju podnijeti sami proizvođači Unije ili netko u njihovo ime u kojem zahtjev za reviziju moraju podnijeti sami proizvođači Unije ili netko u njihovo ime, izričito upućuje na drugi podstavak, kojim se pojašnjavaju uvjeti koji se odnose na sadržaj navedenog zahtjeva koji omogućuju provođenje revizije.
67 Budući da iz teksta članka 11. stavka 2. četvrtog podstavka Osnovne uredbe proizlazi da zahtjev za reviziju, podnesen od strane proizvođačâ Unije ili u njihovo ime u roku od najviše tri mjeseca prije kraja petogodišnjeg razdoblja, mora biti u skladu s drugim podstavkom, on stoga najkasnije do tog datuma treba sadržavati dostatne dokaze da bi istekom mjera vjerojatno došlo do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete, kako bi se opravdalo pokretanje revizije.
68 Takvo tumačenje članka 11. stavka 2. drugog i četvrtog podstavka Osnovne uredbe usvojio je i Ombudsman u svojoj odluci o pritužbi 577/2014/MDC, koja se odnosila na pravo zainteresirane stranke na pristup izvornoj verziji zahtjeva za reviziju podnesenog u zakonskom roku, kao što to pravilno ističu tužitelji. U toj je odluci Ombudsman pravilno istaknuo da dva uvjeta za pokretanje revizije zbog predstojećeg isteka mjera koji moraju biti kumulativno ispunjeni čine: podnošenje zahtjeva u zakonskom roku, kao i to da on sadržava dostatne dokaze da bi istekom mjera vjerojatno došlo do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete. Pristup verziji zahtjeva za reviziju podnesenog u zakonskom roku omogućuje zainteresiranim strankama da provjere jesu li u toj fazi postupka bili ispunjeni uvjeti predviđeni tim člankom.
69 Cilj iz članka 11. stavka 2. drugog i četvrtog podstavka Osnovne uredbe da se osigura da su dokazi dostavljeni Komisiji u zakonskom roku dostatni za utvrđivanje vjerojatnosti nastavka ili ponavljanja dampinga i štete u slučaju isteka mjera ne može se ostvariti ako se te odredbe tumače na način da proizvođači Unije imaju na raspolaganju dodatna tri mjeseca nakon isteka zakonskog roka za ispunjenje tog uvjeta.
70 Uvođenje roka od tri mjeseca prije kraja petogodišnjeg razdoblja nakon kojeg antidampinške mjere istječu tako pridonosi osiguranju sigurnosti pravnih situacija, omogućujući subjektima na tržištu da pravodobno znaju mogu li se antidampinške mjere održati na snazi, što je Komisija potvrdila na raspravi, kao i Komisiji da raspolaže razdobljem potrebnim za ocjenu dokaza sadržanih u zahtjevu za reviziju koji su podnijeli proizvođači Unije ili je podnesen u njihovo ime i da se uvjeri u njihovu dostatnost i relevantnost, kako bi se izbjeglo neopravdano održavanje antidampinške mjere nakon propisanog vremena.
71 Kao drugo, kao što su stranke suglasne, proizvođači Unije imaju mogućnost, nakon zakonskog roka i unutar roka od tri mjeseca prije kraja petogodišnjeg razdoblja, dostaviti dodatne informacije na temelju članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe. Također bi trebalo smatrati, kao što to priznaju stranke, da takvi dokazi ne mogu predstavljati nove argumente ili zamijeniti zahtjev za reviziju koji je podnesen u zakonskom roku odnosno ispraviti nedostatnost u njima sadržanih dokaza. Naime, iako je Komisija u odgovoru na repliku tvrdila da razlike između odredbi primjenjivih na početne ispitne postupke i onih primjenjivih na revizije zbog predstojećeg isteka mjera ne pretpostavljaju da se, u kontekstu navedenih revizija, nepostojanje dostatnih dokaza u izvornom zahtjevu ne može ispraviti na temelju naknadnih zahtjeva Komisije, ona je tu tvrdnju ipak povukla na raspravi.
72 Kao što proizlazi iz točke 70. ove presude, rok od tri mjeseca prije kraja antidampinških mjera omogućuje Komisiji da ocijeni dokaze sadržane u zahtjevu za reviziju, kako je podnesen u zakonskom roku, i da provjeri njihovu dostatnost i relevantnost, prije nego što odluči treba li pokrenuti reviziju. U tu svrhu može dobiti ili zatražiti dodatna pojašnjenja tijekom tri mjeseca prije kraja petogodišnjeg razdoblja, što dovodi do konsolidirane verzije zahtjeva.
73 Iako Komisija može uzeti u obzir dodatne podatke koje je dostavio proizvođač iz Unije kako bi opravdala pokretanje revizije nakon zahtjeva za reviziju koji su podnijeli proizvođači iz Unije ili je podnesen u njihovo ime, proizvođači mogu samo dopuniti ili potkrijepiti dostatne dokaze dostavljene u zakonskom roku. Suprotno tomu, oni ne mogu predstavljati nove argumente ili dokaze niti nadoknaditi nedostatnost u njima sadržanih dokaza, koju treba ocijeniti u odnosu na dokaze dostavljene u zakonskom roku.
74 Stoga, kao što je to Komisija priznala na raspravi, Komisija ne može po službenoj dužnosti ispraviti nedostatak dostatnih dokaza koje su proizvođači Unije podnijeli u zakonskom roku na temelju postupka dopune koji su navedeni proizvođači pokrenuli tijekom razdoblja od tri mjeseca prije kraja petogodišnjeg razdoblja.
75 Stoga se odlučujuće pitanje odnosi, kako na informacije koje je Komisija upotrijebila prilikom pokretanja ispitnog postupka revizije na temelju zahtjeva koji su podnijeli proizvođači Unije ili je podnesen u njihovo ime, tako i na trenutak u kojem je Komisija primila te informacije te na mjeru u kojoj informacije primljene u zakonskom roku predstavljaju dostatne dokaze da bi istekom mjera vjerojatno došlo do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete.
76 Stoga je Komisija pogrešno smatrala da su tri mjeseca koji su neposredno prethodili kraju petogodišnjeg razdoblja bili uključeni u rok u kojem se može podnijeti zahtjev za reviziju koji sadržava dostatne dokaze i da uvjet koji se odnosi na dostatnost dokaza treba biti ispunjen tek u trenutku donošenja odluke o pokretanju revizije zbog predstojećeg isteka mjera.
77 Takvo bi suprotno tumačenje oduzelo smisao članku 11. stavku 2. Osnovne uredbe čineći pravnu obvezu koja je njime predviđena bespredmetnom i bilo bi protivno svrsi postupka revizije, koja se sastoji u tome da se zahtijeva da zahtjev koji podnesu proizvođači Unije ili je podnesen u njihovo ime najkasnije tri mjeseca prije kraja petogodišnjeg razdoblja bude u skladu sa zahtjevom dokazivanja predviđenim u drugom podstavku te odredbe, na temelju kojeg on mora sadržavati dostatne dokaze o vjerojatnosti nastavka ili ponavljanja dampinga i štete u slučaju isteka mjera.
78 Komisijino pozivanje na članak 11. stavak 5. Osnovne uredbe ne može dovesti u pitanje taj zaključak.
79 Naime, članak 11. stavak 5. prvi podstavak Osnovne uredbe predviđa da se odgovarajuće odredbe navedene uredbe u vezi postupaka i vođenja ispitnog postupka, osim odredbi koje se odnose na rokove, primjenjuju na sve postupke revizije koji se provode prema, među ostalim, stavku 2. istog članka.
80 Iako se tim člankom izričito ne upućuje na relevantne odredbe iz ovog predmeta, već je bilo presuđeno da članak 11. stavak 5. Osnovne uredbe ne proširuje na postupke revizije primjenu svih odredaba o postupcima i vođenju ispitnih postupaka koji se primjenjuju u okviru početnog ispitnog postupka. Članak 11. stavak 5. navedene uredbe uvjetuje primjenu tih odredaba na postupke revizije njihovom relevantnošću (presuda od 11. rujna 2018., Foshan Lihua Ceramic/Komisija, T‑654/16, EU:T:2018:525, t. 37.).
81 Stoga, postupak revizije razlikuje se od početnog ispitnog postupka koji je uređen drugim odredbama Osnovne uredbe. Zbog toga je Sud već zaključio da neke od odredaba koje uređuju početni ispitni postupak nisu namijenjene primjeni u postupku revizije s obzirom na opću strukturu i ciljeve sustava utvrđenog Osnovnom uredbom (vidjeti u tom smislu presudu od 11. veljače 2010., Hoesch Metals and Alloys, C‑373/08, EU:C:2010:68, t. 77.).
82 S jedne strane, Opći sud podsjeća na to da članak 5. stavak 9. Osnovne uredbe predviđa da, ako je očito da postoje dostatni dokazi koji opravdavaju pokretanje postupka, Komisija započinje postupak u roku od 45 dana od dana podnošenja pritužbe i objavljuje obavijest u Službenom listu Europske unije. Ako podneseni dokazi nisu dostatni o tome se obavještava podnositelja pritužbe u roku od 45 dana od dana kada je Komisiji podnesena pritužba. Komisija državama članicama pruža informacije o svojoj analizi pritužbe i to obično u roku od 21 dan nakon dana kada je Komisiji podnesena pritužba.
83 Izraz „[a]ko je očito da postoje dostatni dokazi koji opravdavaju pokretanje postupka”, kojim započinje članak 5. stavak 9. Osnovne uredbe, ne može se čitati neovisno o ostatku te odredbe, iz koje jasno proizlazi da je njezin cilj odrediti rokove u kojima Komisija mora pokrenuti početni ispitni postupak od datuma podnošenja pritužbe, obavijestiti podnositelja pritužbe o tome da nije proveden ispitni postupak ili državama članicama pružiti informacije o analizi pritužbe.
84 Međutim, iz teksta članka 11. stavka 5. prvog podstavka Osnovne uredbe izričito proizlazi da se ostale odredbe te uredbe koje se odnose na rokove ne primjenjuju na revizije zbog predstojećeg isteka mjera.
85 Stoga, s obzirom na to da je članak 5. stavak 9. Osnovne uredbe odredba koja se odnosi na rokove u vezi s početnim antidampinškim ispitnim postupcima, on se ne može primijeniti na postupke revizije zbog predstojećeg isteka mjera, u skladu s člankom 11. stavkom 5. navedene uredbe, kao što to pravilno tvrde tužitelji.
86 S druge strane, u skladu s člankom 5. stavkom 3. Osnovne uredbe, „Komisija ispituje, koliko je to moguće, točnost i primjerenost dokaza podnesenih u zahtjevu, a kako bi utvrdila da postoje dostatni dokazi koji opravdavaju pokretanje ispitnog postupka”.
87 U tom pogledu, Opći sud ističe da se članak 5. stavak 3. Osnovne uredbe odnosi samo na Komisijino ispitivanje točnosti i primjerenosti dokaza sadržanih u zahtjevu kako bi se utvrdilo postoje li dostatni dokazi koji opravdavaju pokretanje početnog ispitnog postupka i ne može opravdati pokretanje po službenoj dužnosti postupka dopune ako dokazi podneseni u zakonskom roku za zahtjeve za reviziju zbog predstojećeg isteka mjera koje su podnijeli proizvođači Unije ili su podneseni u njihovo ime nisu dostatni kako bi se utvrdilo da bi istek mjera vjerojatno doveo do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete.
88 Doduše, kao što to pravilno ističe Komisija, Sud je imao priliku navesti da je pokretanje ispitnog postupka, bilo pokretanje antidampinškog postupka, bilo u okviru revizije uredbe kojom se uvode antidampinške pristojbe, uvijek uvjetovano postojanjem dostatnih dokaza o postojanju dampinga i štete koja iz toga proizlazi (presuda od 7. prosinca 1993., Rima Eletrometalurgia/Vijeće, C‑216/91, EU:C:1993:912, t. 16.).
89 Međutim, ta sudska praksa razvijena je na temelju Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2423/88 od 11. srpnja 1988. o zaštiti od dampinških uvoza i subvencija država koje nisu članice Europske ekonomske zajednice (SL 1988., L 209, str. 1.), u kojoj je odredba o pokretanju revizije izričito upućivala na članak koji se odnosi na pokretanje početnog ispitnog postupka.
90 Naime, članak 14. stavak 2. Uredbe br. 2423/88, koji je u cijelosti posvećen postupku revizije, u pogledu sustava ispitnog postupka upućuje na članak 7. navedene uredbe, koji se primjenjuje u okviru prvotnog postupka. Tim je izričitim upućivanjem zakonodavac Zajednice naveo da ista pravila treba slijediti u pogledu „početnog” ispitnog postupka i „revizije” (mišljenje nezavisnog odvjetnika Légera u predmetu Komisija/NTN i Koyo Seiko, C‑245/95 P, EU:C:1997:400, t. 81.).
91 Međutim, Uredba br. 2423/88 zamijenjena je Uredbom Vijeća (EZ) br. 3283/94 od 22. prosinca 1994. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 1994., L 349, str. 1.), u kojoj se formulacija predmetnih odredbi promijenila kako bi se potom zadržala na snazi do trenutačne verzije članaka 5. i 11. Osnovne uredbe, koji više ne sadržavaju takvo izričito upućivanje.
92 Ništa u članku 5. stavku 3. Osnovne uredbe ne upućuje na to da se u njemu navedeni kriteriji dokazivanja primjenjuju na postupke različite od pokretanja početnih antidampinških ispitnih postupaka, niti da se kriteriji utvrđeni u tom članku mogu primjenjivati i na ispitne postupke revizije zbog predstojećeg isteka mjera povodom zahtjeva za reviziju koji su podnijeli proizvođači iz Unije ili je podnesen u njihovo ime.
93 Komisija također pogrešno tumači izvješća tijela WTO‑a kojima se tumači članak 5.3. Sporazuma o antidampingu, čiji se tekst podudara s tekstom članka 5. stavka 3. Osnovne uredbe, kada tvrdi da iz toga proizlazi da se dostatnost dokaza mora ocijeniti u trenutku odlučivanja o svrsishodnosti pokretanja ispitnog postupka revizije zbog predstojećeg isteka mjera i da može uzeti u obzir dodatne podatke podnesene izvan zakonskog roka u tu svrhu.
94 Naime, analiza provedena u izvješću povjerenstva pod nazivom „Pakistan – antidampinške mjere za biaksijalno orijentirane filmove od polipropilena podrijetlom iz Ujedinjenih Arapskih Emirata”, donesenom 18. siječnja 2021. (WT/DS 538/R, stavak 7.30.), odnosila se na tumačenje članka 5.3. Sporazuma o antidampingu koji se odnosi na pokretanje početnog antidampinškog ispitnog postupka na temelju pritužbe. Kada je riječ o analizi provedenoj u izvješću povjerenstva pod nazivom „Sjedinjene Američke Države – Detaljna revizija u pogledu čelika tretiranog protiv korozije” donesenom 14. kolovoza 2003. (WT/DS 244/R, stavci 7.27. do 7.39. i 7.45.), ona se odnosila na kriterije dokazivanja utvrđene u člancima 5.6. i 11.2. Sporazuma o antidampingu koji se odnose na pokretanje početnog antidampinškog ispitnog postupka na inicijativu nadležnih tijela, koji nije pokrenut pisanim zahtjevom koji je u tu svrhu podnijela grana domaće industrije ili je podnesena u njezino ime, te na reviziju antidampinških mjera na inicijativu nadležnih tijela ili na zahtjev bilo koje zainteresirane stranke. Međutim, ta pitanja nisu predmet ovog spora, tako da su argumenti Komisije i intervenijenta u tom pogledu bespredmetni.
95 Usto, u izvješću povjerenstva pod nazivom „Europska unija – Metode prilagodbe troškova II (Rusija)” donesenom 24. srpnja 2020. (WT/DS 494/R, stavci 7.332. i 7.333.) izričito je navedeno da bi se nepostojanje upućivanja na članak 5.3. navedenog sporazuma, u članku 11.3. Sporazuma o antidampingu trebalo shvatiti na način da podrazumijeva da se kriterij za pokretanje revizije zbog predstojećeg isteka mjera razlikuje od kriterija potrebnog za pokretanje početnog ispitnog postupka te da se kriterij iz članka 5.3. navedenog sporazuma ne primjenjuje na reviziju zbog predstojećeg isteka.
96 Točno je da je, što se tiče izvješća povjerenstva WT/DS 494/R, Komisija navela da je 28. kolovoza 2020. podnijela žalbu, slijedom čega je Ruska Federacija podnijela žalbu 2. rujna 2020. Budući da žalbeno tijelo trenutačno ne može ispitati te žalbe jer su njegova mjesta neupražnjena, Komisija je na raspravi istaknula da to izvješće nema snagu presedana i da se za taj spor u bliskoj budućnosti ne može pronaći pravno rješenje.
97 U tom pogledu, intervenijent je na raspravi tvrdio da nije poželjno da sud Unije prenese izvadak iz odluke tijela WTO‑a kao takav i da ga nametne kao tumačenje prava Unije, osobito kada odredbe imaju različitu formulaciju i svrhu.
98 Međutim, u nedostatku tumačenja Sporazuma o antidampingu od strane žalbenog tijela, na koje se sud Unije, prema potrebi, može osloniti za tumačenje odredbi čiji se tekst podudara u pravu Unije, obvezujuća priroda odluke povjerenstva protiv koje je pred žalbenim tijelom podnesena „prazna” žalba može se, u svakom slučaju, temeljiti samo na dokaznoj snazi rasuđivanja na kojem se temelji tumačenje tih odredbi od strane tijela za rješavanje sporova WTO‑a.
99 Međutim, suprotno tvrdnjama Komisije, nije moguće pokrenuti „dinamički postupak” koji se sastoji od zahtijevanja novih pojašnjenja od proizvođača iz Unije kako bi u trenutku pokretanja revizije zbog predstojećeg isteka mjera bio ispunjen uvjet koji se odnosi na zahtjev dokazivanja „dostatnosti”.
100 Naime, odredbe prava Unije koje odgovaraju relevantnim odredbama Sporazuma o antidampingu, odnosno stavcima 3. i 9. članka 5. Osnovne uredbe, ne primjenjuju se na revizije zbog predstojećeg isteka mjera nakon što su proizvođači Unije podnijeli zahtjev za reviziju ili nakon što je on podnesen u njihovo ime na temelju članka 11. stavka 2. navedene uredbe. Općoj strukturi i ciljevima sustava uspostavljenog navedenom uredbom protivi se to da se Komisija osloni na članak 11. stavak 5. navedene uredbe kako bi izbjegla obvezu da se uvjeri da zahtjev za reviziju koji je podnesen u zakonskom roku sadržava dostatne dokaze da bi istek mjera vjerojatno doveo do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete.
101 Opći sud utvrđuje da se objektivna razlika između postupka revizije i početnog ispitnog postupka temelji na činjenici da je uvoz koji podliježe postupku revizije već bio predmetom konačnih antidampinških mjera te da su za njega već izneseni dokazi kojima se može utvrditi da bi ukidanjem mjera vjerojatno došlo do nastavka ili ponovnog nastanka dampinga i štete. S druge strane, kad je uvoz predmet početnog ispitnog postupka, svrha tog ispitivanja jest utvrditi postojanje, stupanj i učinak navodnog dampinga (presude od 27. siječnja 2005., Europe Chemi‑Con (Deutschland)/Vijeće, C‑422/02 P, EU:C:2005:56, t. 50. i od 28. travnja 2015., CHEMK i KF/Vijeće, T‑169/12, EU:T:2015:231, t. 60.).
102 Stoga, u postupku revizije zbog predstojećeg isteka mjera nakon zahtjeva za reviziju koji su podnijeli proizvođači iz Unije ili je podnesen u njihovo ime, ako dokazi podneseni u zakonskom roku nisu dostatni da bi se ustanovilo da bi istek mjera vjerojatno doveo do nastavka ili ponavljanja dampinga i štete, postojeća antidampinška mjera automatski prestaje važiti. S druge strane, ako su takvi dokazi dostatni i Komisija pokrene navedenu reviziju, antidampinške pristojbe automatski se zadržavaju tijekom razdoblja ispitnog postupka.
103 Iz prethodno navedenog proizlazi da je uvjet koji se odnosi na dostatnost dokaza sadržanih u zahtjevu za reviziju koji su podnijeli proizvođači Unije ili je podnesen u njihovo ime, u smislu članka 11. stavka 2. drugog podstavka Osnovne uredbe, ispunjen ako su takvi dokazi podneseni najkasnije tri mjeseca prije kraja petogodišnjeg razdoblja, u skladu s četvrtim podstavkom te odredbe.
104 Stoga je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava kada je u uvodnoj izjavi 20. pobijane uredbe tvrdila da nije relevantno je li izvorni zahtjev dopunjen dodatnim informacijama i da se pokretanje revizije može opravdati na temelju konsolidiranog zahtjeva.
– O dostatnosti dokaza u izvornom zahtjevu i prirodi dodatnih informacija
105 Iz analize provedene u ovoj presudi proizlazi da je u ovom slučaju Komisija trebala utvrditi dostatnost dokaza sadržanih u izvornom zahtjevu, podnesenom 21. lipnja 2019. Za to je imala rok od tri mjeseca, odnosno do 25. rujna 2019., kada su antidampinške mjere trebale isteći. Što se tiče dodatnih informacija koje je intervenijent podnio 20. kolovoza 2019., izvan zakonskog roka, ona ih je mogla uzeti u obzir samo ako se njime dopunjuju ili potkrjepljuju dostatne dokaze uključene u izvorni zahtjev i ako se ne radi o novim dokazima ili novim argumentima.
106 U tom pogledu, nije sporno da su se dokazi sadržani u izvornom zahtjevu, koji su poslužili kao temelj za tvrdnje o nastavku dampinga u slučaju isteka mjera, temeljili na izračunanoj uobičajenoj vrijednosti, s obzirom na to da se intervenijent pozvao na postojanje posebne situacije na tržištu u Rusiji zbog zajedničkog sporazuma o ograničavanju cijena i strategije ruske vlade da utvrdi umjetno niske cijene za prirodni plin, koji je glavni ulazni materijal za proizvodnju amonijeva nitrata.
107 Usto, nije sporno da su se dokazi iz dodatnih informacija sadržanih u konsolidiranom zahtjevu odnosili na uobičajenu vrijednost utvrđenu na temelju stvarnih domaćih cijena na ruskom tržištu.
108 Međutim, Opći sud ističe da postoje bitne razlike između dokaza podnesenih u izvornom zahtjevu za izračun dampinških marži i dokaza iznesenih u okviru dodatnih informacija.
109 Naime, što se tiče izvornog zahtjeva, intervenijent je upotrijebio izračunanu uobičajenu vrijednost. Pozvao se na postojanje posebne situacije na tržištu u Rusiji zbog reguliranih cijena na ruskom domaćem tržištu, tako da nisu postojali pouzdani podaci o domaćim cijenama za Rusiju u uobičajenom tijeku poslovanja. U prilog toj tvrdnji dostavio je popis najviših deklariranih cijena mineralnih gnojiva za poljoprivredne proizvođače, objavljen 18. travnja 2017., koji je obuhvaćao razdoblje od četiri mjeseca u 2017.
110 Intervenijent je zatim izračunao uobičajenu vrijednost na temelju troškova proizvodnje amonijeva nitrata u Rusiji te je njezin stvarni trošak, prije prilagodbe cijene plina, procijenio na 104,88 američkih dolara (USD) po toni, odnosno na 6387,19 ruskih rublja (RUB) po toni. Zbog umjetno niskih cijena plina u Rusiji uzeo je u obzir cijene plina isporučenog Waidhausu u Njemačkoj. Ti su troškovi dodatno prilagođeni za troškove prijevoza u iznosu od 6 eura po toni, prodajne, administrativne i ostale troškove te prosječnu profitnu maržu od 8 % i američku profitnu maržu od 29 %. Nakon prilagodbi za troškove plina, prodajne, administrativne i ostale troškove i profitne marže, izračunana uobičajena vrijednost za Estoniju i ostatak Unije iznosila je 191 eura po toni primjenom profitne marže od 8 % i 247 eura po toni primjenom profitne marže od 29 %.
111 Dampinške marže izračunane su usporedbom izračunanih uobičajenih vrijednosti s izvoznim cijenama u Estoniju, ostatak Unije i Brazil, uzimajući u obzir prosječne izvozne cijene od 139 eura po toni za Estoniju, 152 eura po toni za ostatak Unije i 142 ili 143 eura po toni za Brazil. Za Uniju, osim Estonije, intervenijent je došao do dampinške marže od 39 eura po toni, primjenom profitne marže od 8 % i 95 eura po toni, primjenom profitne marže od 29 %. Za Estoniju je rezultat iznosio 52 eura po toni, odnosno 108 eura po toni.
112 Suprotno tomu, u dodatnim informacijama intervenijent se oslonio na uobičajenu vrijednost koja se temelji na stvarnim cijenama koje su se primjenjivale na ruskom domaćem tržištu. Uzeo je u obzir popis trgovinskih cijena za kalendarsku godinu 2018. i godišnji prosjek trgovinskih cijena neovisnog stručnjaka Chem‑couriera. Upotrijebio je domaću cijenu ruskog amonijeva nitrata u iznosu od 142 eura po toni ili 10 501 rubalj po toni, koja je prilagođena za troškove prijevoza u iznosu od 25 eura po toni.
113 Dampinška marža zatim je izračunana usporedbom stvarnih domaćih cijena na ruskom domaćem tržištu s izvoznim cijenama u Uniju, uzimajući u obzir prosječnu izvoznu cijenu u iznosu od 133 eura po toni. Intervenijent je došao do dampinške marže od 9 eura po toni.
114 Dokazi sadržani u dodatnim informacijama stoga se temelje na drukčijoj metodi izračuna za utvrđivanje dampinške marže i temelje se na informacijama koje se razlikuju od onih sadržanih u izvornom zahtjevu.
115 Osim toga, ti se dokazi temelje na različitoj pravnoj osnovi i odnose se na različite okolnosti.
116 U tom pogledu, ustaljena je sudska praksa da je utvrđivanje uobičajene vrijednosti proizvoda jedna od ključnih faza na temelju koje mora biti moguće utvrditi postojanje mogućeg dampinga (presuda od 1. listopada 2014., Vijeće/Alumina, C‑393/13 P, EU:C:2014:2245, t. 20.; vidjeti i presudu od 12. svibnja 2022., Komisija/Hansol Paper, C‑260/20 P, EU:C:2022:370, t. 76. i navedenu sudsku praksu).
117 Kako bi se utvrdila ta uobičajena vrijednost, člankom 2. stavkom 1. prvim podstavkom Osnovne uredbe propisuje se da se ona obično temelji na cijenama, koje su nezavisni kupci platili ili plaćaju, u uobičajenom tijeku trgovine, u zemlji izvoznici. Drugim podstavkom te odredbe pojašnjava se da se, ako izvoznik u zemlji izvoznici ne proizvodi ili ne prodaje istovrstan proizvod, uobičajena vrijednost može utvrditi na temelju cijena drugih prodavatelja ili proizvođača (presuda od 12. svibnja 2022., Komisija/Hansol Paper, C‑260/20 P, EU:C:2022:370, t. 77.; vidjeti i presudu od 14. srpnja 2021., Interpipe Niko Tube i Interpipe Nizhnedneprovsky Tube Rolling Plant/Komisija, T‑716/19, EU:T:2021:457, t. 56. i navedenu sudsku praksu).
118 To se opće načelo primjenjuje kao glavno prilikom utvrđivanja uobičajene vrijednosti. Naime, Sud je već presudio da iz teksta i strukture članka 2. stavka 1. prvog podstavka Osnovne uredbe proizlazi da za utvrđivanje uobičajene vrijednosti valja u načelu ponajprije uzeti u obzir stvarno plaćenu cijenu ili cijenu koju treba platiti u uobičajenom tijeku trgovine kako bi se utvrdila uobičajena vrijednost (vidjeti presudu od 12. svibnja 2022., Komisija/Hansol Paper, C‑260/20 P, EU:C:2022:370, t. 79. i navedenu sudsku praksu).
119 Na temelju članka 2. stavka 3. prvog podstavka Osnovne uredbe, od primjene općeg načela iz članka 2. stavka 1. te iste uredbe moguće je odstupiti samo u slučaju kada se istovrstan proizvod ne prodaje, odnosno ne prodaje se u dostatnim količinama u uobičajenom tijeku trgovine, ili ako, zbog posebne situacije na tržištu, prodaja ne omogućava prikladnu usporedbu, pri čemu se uobičajena vrijednost izračunava na temelju troška proizvodnje u zemlji podrijetla na koji se nadodaje razuman iznos troškova prodaje i iznos dobiti, to jest izračunane uobičajene vrijednost, odnosno na temelju izvoznih cijena pod uvjetom da su te cijene reprezentativne. Ta odstupanja od metode određivanja uobičajene vrijednosti na temelju stvarnih cijena taksativno su određena te se odnose na karakteristike prodaje, a ne na cijenu proizvoda (vidjeti presudu od 1. listopada 2014., Vijeće/Alumina, C‑393/13 P, EU:C:2014:2245, t. 20. i 21. i navedenu sudsku praksu; vidjeti u tom smislu i presudu od 12. svibnja 2022., Komisija/Hansol Paper, C‑260/20 P, EU:C:2022:370, t. 80. i navedenu sudsku praksu).
120 Člankom 2. stavkom 1. prvim i drugim podstavkom te člankom 2. stavkom 3. prvim podstavkom Osnovne uredbe uspostavlja se, dakle, hijerarhija između metodologija utvrđivanja uobičajene vrijednosti koje su navedene u tim odredbama. Iz toga slijedi da se situacije na koje se odnosi svaka od navedenih metodologija ne preklapaju (presuda od 12. svibnja 2022., Komisija/Hansol Paper, C‑260/20 P, EU:C:2022:370, t. 81.).
121 Međutim, u ovom slučaju, dokazi koji se nalaze u izvornom zahtjevu, koji se odnose na izračunanu uobičajenu vrijednost, temelje se na članku 2. stavku 3. Osnovne uredbe, koji određuje kriterije za odstupanje od metode utvrđivanja uobičajene vrijednosti i podredne metode izračuna te vrijednosti. Ta odstupanja od metode određivanja uobičajene vrijednosti na temelju stvarnih cijena taksativno su određena. Osim toga, odnose se na posebnu situaciju, s obzirom na to da je intervenijent smatrao da se izračuni dampinške marže ne mogu temeljiti na trgovinskim cijenama koje su se stvarno primjenjivale u Rusiji.
122 Suprotno tomu, dokazi sadržani u dodatnim informacijama temelje se na uobičajenoj vrijednosti koja je u skladu s načelom utvrđenim u članku 2. stavku 1. Osnovne uredbe.
123 Budući da su pojmovi uobičajene vrijednosti i izračunane uobičajene vrijednosti uređeni različitim pravnim odredbama i da se temelje na različitoj trgovinskoj metodologiji, ne može se tvrditi da se upotreba neke druge metode izračuna uobičajene vrijednosti u dodatnim informacijama, koja se bitno razlikuje od one koja je podnesena u izvornom zahtjevu i koja se temelji na različitoj zakonskoj odredbi i načelu, može kvalificirati kao informacija kojom se dopunjuju ili potkrjepljuju dokazi sadržani u izvornom zahtjevu.
124 Osim toga, suprotno onomu što je Komisija tvrdila na raspravi, ne može se smatrati da je cilj popisa stvarnih cijena na ruskom domaćem tržištu, koji je dostavljen među dodatnim informacijama, dopuniti cijene navedene u izvornom zahtjevu. Naime, izvorni zahtjev nije sadržavao popis cijena koje su se stvarno primjenjivale na ruskom domaćem tržištu za prva četiri mjeseca 2017., nego popis najviših cijena mineralnih gnojiva za poljoprivredne proizvođače u Rusiji, koji je objavljen 18. travnja 2017. Osim toga, tim popisom najviših cijena nije se željelo utvrditi uobičajenu vrijednost na temelju stvarnih cijena, nego je poslužio kao temelj za intervenijentove tvrdnje o posebnoj situaciji na tržištu zbog strategije ruske vlade da utvrdi umjetno niske cijene.
125 Stoga se uključivanje u konsolidirani zahtjev izračuna dampinških marži temeljenih na navodnim ruskim domaćim cijenama ne sastoji od jednostavnog pojašnjenja dokaza sadržanih u izvornom zahtjevu na temelju izračunane uobičajene vrijednosti. Riječ je o novim dokazima koji su značajno izmijenili utvrđivanje dampinških marži utvrđenih u izvornom zahtjevu i promijenili bitan sadržaj potonjeg. Budući da su podneseni nakon isteka zakonskog roka, Komisija se na njih nije mogla pozvati kako bi odlučila pokrenuti reviziju zbog isteka mjera nakon što je intervenijent podnio zahtjev za reviziju.
126 Komisija je stoga počinila pogrešku koja se tiče prava i očitu pogrešku u ocjeni činjenica time što je smatrala, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 20., 23., 25., 26. i 29. pobijane uredbe, da se mogla osloniti na konsolidirani zahtjev, uključujući dokaze sadržane u dodatnim informacijama, kako bi dokazala dostatnost dokaza za opravdanje pokretanja revizije zbog predstojećeg isteka mjera.
127 Komisija je na raspravi prvi put tvrdila da iz točaka 1. i 4.1. obavijesti o pokretanju postupka kao i iz uvodne izjave 23. pobijane uredbe proizlazi da je samo izvorni zahtjev sadržavao dostatne dokaze da bi istek mjera vjerojatno doveo do nastavka dampinga. Dodala je da je mogla pokrenuti reviziju zbog predstojećeg isteka mjera samo na temelju izvornog zahtjeva.
128 Međutim, iz Obavijesti o pokretanju postupka i pobijane uredbe ni na koji način ne proizlazi da je smatrala da je izvorni zahtjev sadržavao dostatne dokaze da bi istek mjera vjerojatno doveo do nastavka dampinga.
129 Naime, u uvodnoj izjavi 23. pobijane uredbe izričito se navodi da je revizija zbog predstojećeg isteka mjera pokrenuta na temelju konsolidiranog zahtjeva te se pojašnjava da je Komisija smatrala da je izvorni zahtjev „sadržavao dostatne dokaze koji, na temelju pojašnjenja koje [je intervenijent] dostavi[o] nakon postupka dopune”, opravdavaju pokretanje revizije zbog predstojećeg isteka mjera.
130 Tekst uvodne izjave 23. pobijane uredbe u drugim jezičnim verzijama osim u francuskoj, kao što je engleska verzija, u kojoj se koristi izraz „subject to the clarifications provided by the applicants following the deficiency process to supplement its initial request” ili njemačka verzija, u kojoj se navodi „nach Anforderung noch fehlender Informationen”, potvrđuje da je Komisija zatražila dodatne informacije kako bi se ispravile informacije koje nedostaju ili su manjkave u izvornom zahtjevu.
131 Usto, u uvodnoj izjavi 25. pobijane uredbe navodi se da „[n]e postoji nikakva dvosmislenost u pogledu činjenice da je revizija zbog predstojećeg isteka mjera pokrenuta na temelju [konsolidiranog] zahtjeva” i da se „[t]o može potvrditi tumačenjem odjeljka 4.1. Obavijesti o pokretanju postupka u kojem se jasno upućuje na dokaze koji proizlaze iz konsolidiranog zahtjeva za reviziju”. Isto tako, u uvodnoj izjavi 29. navedene uredbe ponovno se potvrđuje da „pokretanje postupka te revizije zbog predstojećeg isteka mjera nije isključivo utemeljeno na informacijama koje su dostavljene u izvornom zahtjevu za reviziju od 21. lipnja 2019., već i na dodatnim dokazima koje je intervenijent dopunio prije pokretanja postupka i uključio u konsolidirani zahtjev za reviziju”.
132 Osim toga, u odgovoru na tužbu i odgovoru na repliku Komisija je stalno tvrdila da je zaključila da postoje dostatni dokazi o vjerojatnosti dampinga i štete na temelju konsolidiranog zahtjeva i da izvorni zahtjev kao takav nije bio ispitan zasebno, nego zajedno s eventualnim drugim dokazima kojima je raspolagala, uključujući dodatna pojašnjenja koja je dao intervenijent, tako da se „pobijana uredba [nije] bav[ila] pitanjem jesu li informacije iz izvornog zahtjeva dostatne za pokretanje revizije zbog predstojećih mjera”.
133 Komisija je na raspravi potvrdila da je doista pokrenula reviziju na temelju konsolidiranog zahtjeva. Dodala je da je u drugim ispitnim postupcima revizija pokrenuta na temelju zahtjeva podnesenog u zakonskom roku i izračunane uobičajene vrijednosti.
134 U točki 1. obavijesti o pokretanju postupka spominju se i izvorni zahtjev i konsolidirani zahtjev, pri čemu je Komisija pojasnila da je potonji bio označen kao „javna verzija zahtjeva”. Što se tiče točke 4.1. Obavijesti o pokretanju postupka, u njoj se navodi da je intervenijent podnio „dostatne dokaze o tome da nisu postojali pouzdani podaci o domaćim cijenama za Rusiju u uobičajenom tijeku trgovine”, tako da je potonji izračunao uobičajenu vrijednost. Dostatnost dokaza na koje se upućuje odnosi se, dakle, na opravdanje primjene uobičajene vrijednosti izračunane u izvornom zahtjevu, ali nikako ne znači da je navedeni zahtjev sadržavao dostatne dokaze da bi istek mjera vjerojatno doveo do nastavka dampinga u smislu članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe.
135 Stoga iz tih razmatranja izričito proizlazi da se pobijana uredba ne može tumačiti na način da se njome utvrđuje da je izvorni zahtjev sadržavao dostatne dokaze prema kojima bi istek mjera vjerojatno doveo do nastavka dampinga. Suprotno tomu, iz pobijane uredbe proizlazi da bez pojašnjenja sadržanih u dodatnim informacijama koje je intervenijent podnio 20. kolovoza 2019. Komisija ne bi nužno pokrenula reviziju zbog predstojećeg isteka mjera.
136 Opći sud stoga smatra da se zahtjev koji je Komisija podnijela intervenijentu za dobivanje stvarnih cijena na ruskom domaćem tržištu za cijelu 2018. godinu ne može shvatiti na način da mu je cilj dopuniti dokaze koji se nalaze u izvornom zahtjevu, s obzirom na to da se oni temelje samo na izračunima dampinških marži utvrđenih s izračunanom uobičajenom vrijednošću, nego da mu je cilj bio ispraviti nedostatak informacija.
137 Međutim, kao što proizlazi iz prethodno provedenih analiza, nije na Komisiji da od proizvođačâ Unije koji su podnijeli zahtjev za reviziju zbog isteka mjera u zakonskom roku zahtijeva da isprave moguću nedostatnost dokaza koji se u njemu nalaze.
138 Naime, Komisija raspolaže rokom od tri mjeseca koji prethodi isteku mjera kako bi se uvjerila u dostatnost tih dokaza i u tom pogledu može dobiti dodatne informacije a da pritom ne može popuniti ili ispraviti nedostatak dostatnih dokaza u zahtjevu podnesenom u zakonskom roku niti zamijeniti nedostajuće ili drukčije neispravne elemente navedenog zahtjeva novim informacijama.
139 U svakom slučaju, nije na Općem sudu da svojom ocjenom dostatnosti dokaza iz izvornog zahtjeva zamijeni Komisijinu ocjenu, kako proizlazi iz Obavijesti o pokretanju postupka i pobijane uredbe.
140 Naime, prema sudskoj praksi, Opći sud ne može razloge navedene tijekom ispitnog postupka i u pobijanoj uredbi zamijeniti drugim razlozima na koje se prvi put pozvalo pred njim (vidjeti u tom smislu presude od 3. rujna 2015., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Komisija, C‑398/13 P, EU:C:2015:535, t. 22. i navedenu sudsku praksu i od 1. lipnja 2017., Changmao Biochemical Engineering/Vijeće, T‑442/12, EU:T:2017:372, t. 153. i navedenu sudsku praksu). Takvi su razlozi navedeni prvi put pred Općim sudom u Komisijinim ocjenama koje se odnose na činjenicu da je izvorni zahtjev sadržavao dostatne dokaze o vjerojatnosti nastavka dampinga u slučaju isteka mjera, tako da je samo na toj osnovi mogla odlučiti pokrenuti reviziju zbog predstojećeg isteka mjera.
141 Stoga treba prihvatiti prigovore tužiteljâ koji se temelje na povredi članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe.
142 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da pobijanu uredbu treba poništiti a da pritom nije potrebno ispitati ostale prigovore koje su istaknuli tužitelji.
Troškovi
143 U skladu s odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, valja joj naložiti snošenje vlastitih troškova i troškova tužiteljâ, u skladu s njihovim zahtjevima.
144 Na temelju članka 138. stavka 3. Poslovnika, intervenijent će snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (peto prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se Uredba Komisije (EU) 2020/2100 оd 15. prosinca 2020. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz amonijeva nitrata podrijetlom iz Rusije nakon revizije zbog predstojećeg isteka mjera u skladu s člankom 11. stavkom 2. Uredbe (EU) 2016/1036 Europskog parlamenta i Vijeća.
2. Europskoj komisiji nalaže se snošenje vlastitih troškova i troškova društava AO Nevinnomisskiji Azot i AO Novomoskovskaja Aktsionernaja Kompanija NAK „Azot”.
3. Društvo Fertilizers Europe snosit će vlastite troškove.
Spielmann | Öberg | Mastroianni |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 5. srpnja 2023.
Potpisi