PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo vijeće)
6. listopada 2021.(*)
„Žig Europske unije – Verbalni žig Europske unije Muresko – Raniji nacionalni verbalni žigovi Muresko – Zahtjev za senioritet ranijih nacionalnih žigova nakon registracije žiga Europske unije – Članci 39. i 40. Uredbe (EU) 2017/1001 – Istek registracije ranijih nacionalnih žigova na datum podnošenja zahtjeva za senioritet”
U predmetu T‑32/21,
Daw SE, sa sjedištem u Ober‑Ramstadtu (Njemačka), koji zastupa A. Haberl, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupa E. Markakis, u svojstvu agenta,
tuženik,
povodom tužbe podnesene protiv odluke četvrtog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 25. studenoga 2020. (predmet R 1686/2020‑4), koja se odnosi na zahtjev za senioritet istovjetnih ranijih nacionalnih žigova u odnosu na verbalni žig Europske unije Muresko br. 15465719,
OPĆI SUD (drugo vijeće),
u sastavu: V. Tomljenović, predsjednica, F. Schalin i P. Škvařilová-Pelzl (izvjestiteljica), suci,
tajnik: E. Coulon,
uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 22. siječnja 2021.,
uzimajući u obzir odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 30. ožujka 2021.,
uzimajući u obzir da stranke nisu podnijele zahtjev za zakazivanje rasprave u roku od tri tjedna od dostave obavijesti o zatvaranju pisanog dijela postupka i da je stoga odlučeno, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, da se odluka donese bez provođenja usmenog dijela postupka,
donosi sljedeću
Presudu(1)
[omissis]
Zahtjevi stranaka
9 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži EUIPO‑u da registrira sporni zahtjev za predmetni žig Europske unije;
– naloži EUIPO‑u snošenje troškova.
10 EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu,
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
11 Tužitelj ne osporava da je, u trenutku kad je podnio sporni zahtjev EUIPO‑u, registracija poljskog i njemačkog žiga istekla, kao što je to navela ispitivačica obavijesti od 10. veljače 2020.
12 U prilog ovoj tužbi on se u biti ograničava na isticanje samo jednog tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava koju je počinilo žalbeno vijeće i koja proizlazi iz preuskog tumačenja, u točki 12. pobijane odluke, članka 40. Uredbe 2017/1001, u vezi s njezinim člankom 39., prema kojem raniji istovjetan nacionalni žig treba biti registriran i na snazi na datum podnošenja zahtjeva za senioritet. To pogrešno tumačenje navelo je žalbeno vijeće da odbije njegovu žalbu, umjesto da je poništilo ispitivačičinu odluku o odbijanju spornog zahtjeva i registriralo navedeni zahtjev u vezi s predmetnim žigom Europske unije.
13 Tužitelj u biti tvrdi da nositelj ranijeg istovjetnog nacionalnog žiga čija je registracija istekla i dalje ima pravo zahtijevati senioritet u korist svakog žiga Europske unije za koji je podnesena prijava ili koji je naknadno registriran ako je, u trenutku kada je podnio svoj zahtjev za senioritet, zahtjev za senioritet na temelju istog nacionalnog žiga bio prihvaćen za drugi žig Europske unije.
[omissis]
18 EUIPO odbija tužiteljeve argumente i traži da se tužba odbije kao očito neosnovana.
19 Jedini tužbeni razlog koji je tužitelj iznio postavlja pitanje tumačenja članka 40. Uredbe 2017/1001, u vezi s njezinim člankom 39., na koji se on poziva, kojim se želi saznati može li se nositelj žiga Europske unije za koji je prihvaćen zahtjev za senioritet ranijeg istovjetnog nacionalnog žiga pozvati na pretpostavku održavanja registracije ranijeg nacionalnog žiga u korist nekog drugog žiga Europske unije za koji je zahtjev za senioritet ranijeg nacionalnog žiga podnesen nakon što je registracija potonjeg žiga istekla.
[omissis]
22 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, kada je riječ o tumačenju odredaba prava Unije, valja voditi računa ne samo o njihovu tekstu nego i o kontekstu u kojem se one nalaze te o ciljevima propisa kojeg su dio (vidjeti presude od 11. srpnja 2018., COBRA, C‑192/17, EU:C:2018:554, t. 29. i navedenu sudsku praksu i od 28. siječnja 2020., Komisija/Italija (Direktiva o borbi protiv kašnjenja u plaćanju), C‑122/18, EU:C:2020:41, t. 39. i navedenu sudsku praksu).
23 Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da se derogatorne odredbe moraju tumačiti usko (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 22. siječnja 2020., Pensionsversicherungsanstalt (Prestanak rada nakon dobi za odlazak u mirovinu), C‑32/19, EU:C:2020:25, t. 38. i navedenu sudsku praksu). Zbog posljedica zahtijevanja senioriteta ranijeg istovjetnog nacionalnog žiga, na temelju članaka 39. i 40. Uredbe 2017/1001, koji odstupaju od načela prema kojem nositelj takvog žiga treba izgubiti prava koja proizlaze iz tog žiga u slučaju neobnavljanja njegove registracije, uvjeti koje treba ispuniti kako bi se takav zahtjev mogao prihvatiti moraju se usko tumačiti (vidjeti u tom smislu, kad je riječ o uvjetu istovjetnosti predmetnih žigova, presudu od 19. siječnja 2012., Shang/OHIM (justing), T‑103/11, EU:T:2012:19, t. 17.).
24 U ovom slučaju, kao prvo, valja istaknuti da, u skladu s člankom 40. stavkom 1. Uredbe 2017/1001, raniji istovjetan nacionalni žig u odnosu na koji nositelj žiga Europske unije zahtijeva senioritet mora, u skladu s različitim jezičnim verzijama, biti „registrirani” žig (fr. enregistrée) ili žig „koji je registriran” (fr. qui est enregistrée) u državi članici.
25 Ta formulacija, u indikativu prezenta, jasno upućuje na to da raniji istovjetni nacionalni žig čiji se senioritet zahtijeva u odnosu na žig Europske unije mora biti registriran u trenutku podnošenja zahtjeva za senioritet.
26 Stoga tužitelj neosnovano tvrdi, u biti, da se člankom 40. Uredbe 2017/1001, u vezi s njezinim člankom 39., samo zahtijeva da raniji nacionalni žig bude registriran u nekom trenutku u prošlosti kako bi se izbjeglo da se u prilog zahtjevu za senioritet može pozivati na običnu upotrebu žiga.
27 Kao drugo, takvo doslovno tumačenje članka 40. Uredbe 2017/1001 potvrđeno je kontekstom u kojem se taj članak nalazi. Naime, u skladu s njegovim stavkom 4., navedeni članak treba primijeniti u vezi s člankom 39. stavkom 3. iste uredbe. Međutim, iz potonje odredbe, kako je tumači sudska praksa, proizlazi da je jedini učinak zahtijevanja senioriteta za raniji istovjetan nacionalni žig taj da se smatra da nositelj žiga Europske unije čiji je zahtjev za senioritet prihvaćen može, u slučaju da odustane od ranijeg nacionalnog žiga ili dopusti da on prestane vrijediti, i dalje uživati ista prava koja bi imao da je raniji žig i dalje ostao registriran (presude od 19. siječnja 2012., justing, T‑103/11, EU:T:2012:19, t. 17. i od 20. veljače 2013., Langguth Erben/OHIM (MEDINET), T‑378/11, EU:T:2013:83, t. 28.).
28 Sustav zahtijevanja senioriteta nacionalnog žiga nakon registracije žiga Europske unije, kao što to proizlazi iz članka 40. Uredbe 2017/1001, u vezi s njezinim člankom 39. stavkom 3., tako počiva na načelu da nositelj ranijeg nacionalnog žiga ne odustaje od tog žiga ili ne dopušta da prestane vrijediti prije nego što zahtjev za senioritet koji je podnio nije prihvaćen u korist žiga Europske unije, što podrazumijeva, a fortiori, da na datum podnošenja tog zahtjeva za senioritet registracija ranijeg istovjetnog nacionalnog žiga još nije istekla.
29 To tumačenje članka 40. Uredbe 2017/1001 u skladu je s praktičnom primjenom tog članka koju provodi EUIPO, kako je opisano u točki 13.2. odjeljka 2. dijela B Smjernica za ispitivanje EUIPO‑a, prema kojoj „[potonji] mora osigurati, s jedne strane, da je raniji žig registriran u trenutku podnošenja prijave za registraciju [žiga Europske unije] i, s druge strane, da ranija registracija nije prestala u trenutku podnošenja zahtjeva za senioritet” i prema kojem, „[a]ko ranija registracija prestane u trenutku podnošenja zahtjeva za senioritet, ne može se pozivati na senioritet čak i ako je mjerodavnim nacionalnim zakonodavstvom u području žigova predviđeno šestomjesečno razdoblje odgode za produljenje”.
30 Kao treće, navedeno tumačenje članka 40. Uredbe 2017/1001, u vezi s njezinim člankom 39. stavkom 3., u skladu je sa svrhom sustava zahtijevanja senioriteta nacionalnog žiga nakon registracije žiga Europske unije, a to je omogućiti nositeljima istovjetnih nacionalnih i žigova Europske unije racionaliziranje njihovih portfelja žigova uz zadržavanje njihovih ranijih prava. Naime, nakon što se prihvati zahtjev za senioritet ranijeg istovjetnog nacionalnog žiga za žig Europske unije, nositelj može pustiti da prvi žig istekne, pri čemu i dalje uživa, za drugi žig, ista prava koja bi imao da je prvi žig nastavio biti registriran (vidjeti točku 27. ove presude).
31 U skladu s tim ciljem i kao što to proizlazi iz teksta članka 39. stavaka 3. i 4. Uredbe 2017/1001, koji treba usko tumačiti (vidjeti točku 23. ove presude), ta pretpostavka zadržavanja prava povezanih s ranijim istovjetnim nacionalnim žigom ne vrijedi općenito, kao što to tvrdi tužitelj, već samo u korist istovjetnog žiga Europske unije te za istovjetne proizvode ili usluge u čiju je korist prihvaćen zahtjev za senioritet i u slučaju neproduljenja registracije ranijeg istovjetnog nacionalnog žiga.
32 Stoga je izričito predviđeno da navedena pretpostavka ne vrijedi u slučaju u kojem se predmetni nacionalni žig proglasi ništavim ili opozvanim s učinkom prije datuma podnošenja zahtjeva ili datuma prvenstva žiga Europske unije.
33 Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da ta ista pretpostavka ne omogućuje ranijem nacionalnom žigu da nastavi postojati kao takav i da eventualnu upotrebu predmetnog znaka nakon brisanja potonjeg žiga treba u takvom slučaju smatrati upotrebom žiga Europske unije, a ne ranijeg izbrisanog nacionalnog žiga (presuda od 19. travnja 2018., Peek & Cloppenburg, C‑148/17, EU:C:2018:271, t. 30.). To potvrđuje da usvojeni zahtjev za senioritet ne dovodi do održavanja na snazi predmetnog ranijeg nacionalnog žiga ili samo zadržavanja određenih prava koja su s njim povezana neovisno o žigu Europske unije u čiju je korist prihvaćen zahtjev za senioritet.
34 To usko tumačenje područja primjene pretpostavke zadržavanja prava povezanih s ranijim istovjetnim nacionalnim žigom nije dovedeno u pitanje tumačenjem članka 40. Uredbe 2017/1001 s obzirom na njezinu uvodnu izjavu 12., kojom se izražava cilj zadržavanja prava koja su nositelji ranijih žigova stekli, postavljen u navedenoj uredbi.
35 S jedne strane, iako se preambulom akta Unije može precizirati njegov sadržaj, na nju se ne može pozivati kako bi se odstupilo od njegovih odredbi (presuda od 10. siječnja 2006., IATA i ELFAA, C‑344/04, EU:C:2006:10, t. 76.). Stoga se na temelju sadržaja uvodne izjave 12. Uredbe 2017/1001 ne može odstupiti od uvjeta koji je postavljen člankom 40. Uredbe 2017/1001, u vezi s njezinim člankom 39. stavkom 3., kako bi se moglo prihvatiti zahtjev za senioritet ranijeg istovjetnog nacionalnog žiga. S druge strane i u svakom slučaju, ta uvodna izjava, koja upućuje na „načelo prvenstva, prema kojoj raniji žig ima prednost pred kasnije registriranim žigom”, temelji se na ideji da prava koja je stekao nositelj ranijeg žiga mogu imati prednost pred pravima koja proizlaze iz kasnije registriranih žigova samo ako je navedeni žig registriran. Sadržaj te uvodne izjave stoga je u skladu s tumačenjem članka 40. Uredbe 2017/1001 prema kojem raniji istovjetni nacionalni žig čiji se senioritet zahtijeva mora biti registriran u trenutku podnošenja zahtjeva za senioritet.
36 To usko tumačenje područja primjene pretpostavke nije dovedeno u pitanje ni točkom 30. presude od 19. travnja 2018., Peek & Cloppenburg (C‑148/17, EU:C:2018:271), na koju se poziva tužitelj. Naime, u tom predmetu Sud ne utvrđuje da se nositelj žiga Europske unije u čiju je korist prihvaćen zahtjev za senioritet ranijeg istovjetnog nacionalnog žiga mogao pozvati na pretpostavku održavanja registracije predmetnog žiga u korist nekog drugog žiga Europske unije, nego prije potvrđuje da navedena pretpostavka ima samo ograničen doseg (vidjeti točku 33. ove presude).
37 Naposljetku, to se također ne može dovesti u pitanje člankom 139. stavkom 3. Uredbe 2017/1001, prema kojem „[n]acionalna prijava žiga koja proizlazi iz pretvaranja prijave žiga EU‑a ili pretvaranje žiga EU‑a u dotičnoj državi članici ima datum podnošenja ili datum prvenstva te prijave ili tog žiga, i ako je to prikladno, senioritet žiga te države zahtijevan prema članku 39. ili članku 40.” te uredbe. Naime, zadržavanje prava povezanih s ranijim istovjetnim nacionalnim žigom ovdje se upotrebljava samo u korist prijave nacionalnog žiga koja proizlazi iz pretvaranja žiga Europske unije za koji je prihvaćen zahtjev za senioritet.
38 Tužitelj stoga neosnovano tvrdi da se na temelju članka 40. Uredbe 2017/1001, u vezi s njezinim člankom 39. stavkom 3., može primijeniti pretpostavka zadržavanja prava povezanih s ranijim istovjetnim nacionalnim žigom, nakon njegova isteka, u korist žiga Europske unije različitog od onoga u čiju je korist prihvaćen zahtjev za senioritet, na primjer u potporu zahtjevu za senioritet ranijeg nacionalnog žiga u odnosu na taj drugi žig Europske unije.
39 Stoga sama činjenica da se tužitelj u korist žiga Europske unije registriranog pod brojem 340810 može pozvati na pretpostavku zadržavanja prava povezanih s poljskim i njemačkim žigovima čak i nakon isteka njihove registracije ne znači da se on također može pozvati na tu istu pretpostavku u prilog spornom zahtjevu za predmetni žig Europske unije. Naime, ranija prava na koja se u tom pogledu poziva u načelu se odnose samo na žig Europske unije registriran pod brojem 340810, za koji je prihvaćen zahtjev za senioritet poljskog i njemačkog žiga.
40 S obzirom na prethodna razmatranja, žalbeno vijeće nije počinilo pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 12. pobijane odluke protumačilo članak 40. Uredbe 2017/1001, u vezi s njezinim člankom 39., na način da raniji istovjetni nacionalni žig čiji se senioritet zahtijeva u odnosu na žig Europske unije koji je kasnije registriran treba i sam biti registriran i na snazi na datum na koji je podnesen zahtjev za senioritet.
[omissis]
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (drugo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvu Daw SE nalaže se snošenje troškova.
Tomljenović | Schalin | Škvařilová-Pelzl |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 6. listopada 2021.
Potpisi