Language of document : ECLI:EU:T:2021:925

PRESUDA OPĆEG SUDA (peto vijeće)

od 21. prosinca 2021. (*)

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja poduzete s obzirom na stanje u Ukrajini – Zamrzavanje financijskih sredstava – Popis osoba, subjekata i tijela na koja se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora – Zadržavanje tužiteljeva imena na popisu – Obveza Vijeća da provjeri je li odluka tijela treće države donesena uz poštovanje pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu”

U predmetu T‑195/21,

Oleksandr Viktorovych Klymenko, sa stalnom adresom u Moskvi (Rusija), kojeg zastupa M. Phelippeau, odvjetnica,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju S. Lejeune i M. A. Vitro, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a, kojim se traži poništenje Odluke Vijeća (ZVSP) 2021/394 od 4. ožujka 2021. o izmjeni Odluke Vijeća 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2021., L 77, str. 29.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2021/391 od 4. ožujka 2021. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2021., L 77, str. 2.), u dijelu u kojem se tim aktima tužiteljevo ime zadržava na popisu osoba, subjekata i tijela na koja se primjenjuju te mjere ograničavanja,

OPĆI SUD (peto vijeće),

u sastavu: D. Spielmann, predsjednik, R. Mastroianni (izvjestitelj) i M. Brkan, suci,

tajnik: E. Coulon,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Ovaj predmet ulazi u okvir postupaka povezanih s mjerama ograničavanja koje su donesene protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini, i to nakon suzbijanja prosvjeda na Trgu nezavisnosti u Kijevu (Ukrajina) u veljači 2014.

2        Tužitelj, Oleksandr Viktorovych Klymenko, obnašao je dužnost ministra prihoda i rashoda u Ukrajini.

3        Vijeće Europske unije donijelo je 5. ožujka 2014. Odluku 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 26. i ispravak SL 2014., L 70, str. 35.). Istog dana Vijeće je donijelo Uredbu (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 1. i ispravak SL 2014., L 70, str. 36.).

4        U uvodnim izjavama 1. i 2. Odluke 2014/119 navodi se sljedeće:

„(1)      Vijeće je 20. veljače 2014. najoštrije osudilo svaku upotrebu nasilja u Ukrajini. Pozvalo je na trenutačni prekid nasilja u Ukrajini, potpuno poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pozvalo je ukrajinsku vladu na primjenu krajnje suzdržanosti, a vođe oporbe da se ograde od onih koji pribjegavaju radikalnim djelovanjima, uključujući nasilje.

(2)      Dana 3. ožujka 2014. Vijeće se složilo usredotočiti mjere ograničavanja na zamrzavanje i povrat imovine osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava, s ciljem konsolidacije i podrške vladavini prava i poštovanju ljudskih prava u Ukrajini.”

5        U članku 1. stavcima 1. i 2. Odluke 2014/119 određuje se sljedeće:

„1.      Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.

2.      Fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu ne daju se na raspolaganje niti u njihovu korist, izravno ili neizravno, nikakva sredstva ni gospodarski izvori.”

6        Načini provedbe tog zamrzavanja financijskih sredstava utvrđeni su u članku 1. stavcima 3. do 6. Odluke 2014/119.

7        U skladu s Odlukom 2014/119, Uredbom br. 208/2014 propisuje se donošenje mjera zamrzavanja financijskih sredstava i gospodarskih izvora (u daljnjem tekstu: predmetne mjere ograničavanja) te se u bitnome na isti način kao i tom odlukom utvrđuju detaljna pravila za to zamrzavanje.

8        Imena osoba iz Odluke 2014/119 i Uredbe br. 208/2014 uvrštena su na popis iz Priloga toj odluci i Priloga I. navedenoj uredbi (u daljnjem tekstu: popis), među ostalim, s obrazloženjem njihova uvrštavanja. Tužiteljevo ime izvorno se nije nalazilo na popisu.

9        Odluka 2014/119 i Uredba br. 208/2014 izmijenjene su Provedbenom odlukom Vijeća 2014/216/ZVSP od 14. travnja 2014. o provedbi Odluke 2014/119 (SL 2014., L 111, str. 91. i ispravak SL 2014., L 350, str. 15.) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 381/2014 od 14. travnja 2014. o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2014., L 111, str. 33. i ispravak SL 2014., L 350, str. 15.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti iz travnja 2014.).

10      Aktima iz travnja 2014. tužiteljevo ime dodano je na predmetni popis, s identifikacijskim podacima „bivši ministar prihoda i rashoda”, uz sljedeće obrazloženje:

„Osoba koja podliježe istrazi u Ukrajini za sudjelovanje u zločinima u vezi s pronevjerom ukrajinskih državnih sredstava i njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine.”

11      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 30. lipnja 2014. tužitelj je pokrenuo postupak, upisan pod brojem predmeta T‑494/14, među ostalim, radi poništenja akata iz travnja 2014., u dijelu u kojem se odnose na njega.

12      Vijeće je 29. siječnja 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/143 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 24, str. 16.) i Uredbu (EU) 2015/138 o izmjeni Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 24, str. 1.).

13      U Odluci 2015/143 navode se, počevši od 31. siječnja 2015., kriteriji za uvrštavanje osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava, a tekst članka 1. stavka 1. Odluke 2014/119 zamijenjen je sljedećim tekstom:

„1.      Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava u Ukrajini te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.

Za potrebe ove Odluke, osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava uključuju i osobe koje su predmetom istrage ukrajinskih vlasti:

(a)      zbog zloupotrebe ukrajinskih javnih sredstava ili imovine ili zbog sudioništva u tome; ili

(b)      zbog toga što su kao nositelji javnih dužnosti zloupotrijebili službeni položaj radi pribavljanja nepripadajuće koristi sebi ili trećoj osobi te time nanijeli štetu ukrajinskim javnim sredstvima ili imovini, ili zbog sudioništva u tome.”

14      Uredbom 2015/138 na sličan je način izmijenjena Uredba br. 208/2014.

15      Vijeće je 5. ožujka 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/364 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 62, str. 25.) i Provedbenu uredbu (EU) 2015/357 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 62, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti iz ožujka 2015.). Odlukom 2015/364 zamijenjen je, s jedne strane, članak 5. Odluke 2014/119, tako da se primjena mjera ograničavanja u pogledu tužitelja produljila do 6. ožujka 2016. te je, s druge strane, izmijenjen Prilog toj odluci. Posljedično, Provedbena uredba 2015/357 zamijenila je Prilog I. Uredbi br. 208/2014.

16      Aktima iz ožujka 2015. tužiteljevo ime zadržano je na popisu s identifikacijskim podacima „bivši ministar prihoda i nameta” i novim obrazloženjem kako slijedi:

„Osoba koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine i zbog toga što je kao nositelj javne dužnosti zloupotrijebio svoj položaj radi pribavljanja nepripadajuće koristi za sebe ili treću osobu i time nanio štetu ukrajinskim javnim sredstvima ili imovini.”

17      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 15. svibnja 2015. tužitelj je pokrenuo postupak, upisan pod brojem predmeta T‑245/15, među ostalim, za poništenje akata iz ožujka 2015., u dijelu u kojem se odnose na njega.

18      Vijeće je 4. ožujka 2016. donijelo Odluku (ZVSP) 2016/318 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2016., L 60, str. 76.) i Provedbenu uredbu (EU) 2016/311 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2016., L 60, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti iz ožujka 2016.).

19      Aktima iz ožujka 2016. primjena predmetnih mjera ograničavanja produljena je, uključujući u odnosu na tužitelja, do 6. ožujka 2017. a da se obrazloženje za njegovo uvrštenje nije izmijenilo u odnosu na ono u aktima iz ožujka 2015.

20      Tužitelj je 28. travnja 2016. prilagodio svoj zahtjev u okviru predmeta T‑245/15, u skladu s člankom 86. Poslovnika Općeg suda, tako da je njime zatražio i poništenje akata iz ožujka 2016., u dijelu u kojem se odnose na njega.

21      Rješenjem od 10. lipnja 2016., Klymenko/Vijeće (T‑494/14, EU:T:2016:360), donesenim na temelju članka 132. Poslovnika, Opći sud prihvatio je tužbu navedenu u točki 11. ove presude, pri čemu ju je proglasio očito osnovanom te stoga poništio akte iz travnja 2014., u dijelu u kojem su se odnosili na tužitelja.

22      Vijeće je 3. ožujka 2017. donijelo Odluku (ZVSP) 2017/381 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2017., L 58, str. 34.) i Provedbenu uredbu (EU) 2017/374 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2017., L 58, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti iz ožujka 2017.).

23      Aktima iz ožujka 2017. primjena predmetnih mjera ograničavanja produljena je, uključujući u odnosu na tužitelja, do 6. ožujka 2018. a da se obrazloženje za njegovo uvrštenje nije izmijenilo u odnosu na ono u aktima iz ožujka 2015.

24      Tužitelj je 27. ožujka 2017. ponovno prilagodio svoj zahtjev u okviru predmeta T‑245/15, tako da je njime zatražio i poništenje akata iz ožujka 2017., u dijelu u kojem se odnose na njega.

25      Presudom od 8. studenoga 2017., Klymenko/Vijeće (T‑245/15, neobjavljena, EU:T:2017:792) Opći sud odbio je sve tužiteljeve zahtjeve iz točaka 17., 20. i 24. ove presude.

26      Tužitelj je 5. siječnja 2018. podnio žalbu Sudu, upisanu pod brojem predmeta C‑11/18 P, protiv presude od 8. studenoga 2017., Klymenko/Vijeće (T‑245/15, neobjavljena, EU:T:2017:792).

27      Vijeće je 5. ožujka 2018. donijelo Odluku (ZVSP) 2018/333 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2018., L 63, str. 48.) i Provedbenu uredbu (EU) 2018/326 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2018., L 63, str. 5.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti iz ožujka 2018.).

28      Aktima iz ožujka 2018. primjena predmetnih mjera ograničavanja produljena je, uključujući u odnosu na tužitelja, do 6. ožujka 2019. a da se obrazloženje za njegovo uvrštenje nije izmijenilo u odnosu na ono u aktima iz ožujka 2015.

29      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 30. travnja 2018. tužitelj je pokrenuo postupak, upisan pod brojem predmeta T‑274/18, za poništenje akata iz ožujka 2018., u dijelu u kojem se odnose na njega.

30      Vijeće je 4. ožujka 2019. donijelo Odluku (ZVSP) 2019/354 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2019., L 64, str. 7. i ispravak SL 2019. L 86, str. 118.) i Provedbenu uredbu (EU) 2019/352 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2019., L 64, str. 1. i ispravak SL 2019, L 86, str. 118.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti iz ožujka 2019.).

31      Aktima iz ožujka 2019. primjena predmetnih mjera ograničavanja produljena je do 6. ožujka 2020. i tužiteljevo ime zadržano je na popisu, s istim obrazloženjem poput onoga iz točke 16. ove presude, uz pojašnjenje u pogledu poštovanja njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu tijekom kaznenog postupka na kojemu je Vijeće utemeljilo svoju odluku.

32      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 3. svibnja 2019. tužitelj je pokrenuo postupak, upisan pod brojem predmeta T‑295/19, za poništenje akata iz ožujka 2019., u dijelu u kojem se odnose na njega.

33      Presudom od 11. srpnja 2019., Klymenko/Vijeće (T‑274/18, EU:T:2019:509) Opći sud poništio je akte iz ožujka 2018., u dijelu u kojem su se odnosili na tužitelja.

34      Presudom od 26. rujna 2019., Klymenko/Vijeće (C‑11/18 P, neobjavljena, EU:C:2019:786) Sud je, s jedne strane, ukinuo presudu od 8. studenoga 2017., Klymenko/Vijeće (T‑245/15, neobjavljena, EU:T:2017:792) (vidjeti točku 25. ove presude) i, s druge strane, akte iz ožujka 2015., ožujka 2016. i ožujka 2017., u dijelu u kojem su se odnosili na tužitelja.

35      Vijeće je 5. ožujka 2020. donijelo Odluku (ZVSP) 2020/373 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2020., L 71, str. 10.) i Provedbenu uredbu (EU) 2020/370 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2020., L 71, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti iz ožujka 2020.).

36      Aktima iz ožujka 2020. primjena predmetnih mjera ograničavanja produljena je do 6. ožujka 2021. i tužiteljevo ime zadržano je na popisu, s istim obrazloženjem poput onoga iz točke 16. ove presude, uz pojašnjenje u pogledu poštovanja njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu tijekom kaznenog postupka na kojemu je Vijeće utemeljilo svoju odluku.

37      Između studenoga 2020. i siječnja 2021. Vijeće i tužitelj razmijenili su nekoliko dopisa u vezi s mogućim produljenjem predmetnih mjera ograničavanja u pogledu tužitelja. Konkretno, Vijeće je tužitelju proslijedilo više dopisa Ureda glavnog državnog odvjetnika Ukrajine (u daljnjem tekstu: UGDO) koji su se, među ostalim, odnosili na kaznene postupke koji su se vodili protiv njega i na kojima je Vijeće utemeljilo pri donošenju odluke o navedenom produljenju.

38      Presudom od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće (T‑258/20, EU:T:2021:52) Opći sud poništio je akte iz ožujka 2020., u dijelu u kojem su se odnosili na tužitelja.

39      Vijeće je 4. ožujka 2021. donijelo Odluku (ZVSP) 2021/394 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2021., L 77, str. 29.) i Provedbenu uredbu (EU) 2021/391 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2021., L 77, str. 2.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: pobijani akti).

40      Pobijanim aktima primjena predmetnih mjera ograničavanja produljena je u pogledu tužitelja do 6. rujna 2021., a tužiteljevo ime zadržano je na popisu, uz isto obrazloženje kao što je ono navedeno u točki 16. ove presude. Osim toga, Prilog Odluci 2014/119 i prilog I. Odluci br. 208/2014 podijeljeni su u dva odjeljka, od kojih je drugi naslovljen „Pravo na obranu i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu”. U tom se odjeljku u pogledu tužitelja navodi sljedeća napomena:

„Kazneni postupak koji se odnosi na zloupotrebu javnih sredstava ili imovine još je u tijeku. Iz informacija u spisu Vijeća proizlazi da su pravo na obranu i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu g. Klymenka, uključujući temeljno pravo da neovisni i nepristrani sud u razumnom roku ispita njegov slučaj, poštovani tijekom kaznenog postupka na koji se oslonilo Vijeće. To je osobito dokazano odlukama suca istrage od 1. ožujka 2017. i 5. listopada 2018. kojima je izdano odobrenje za provođenje posebne istrage in absentia. Vijeće primjećuje da je obrana obaviještena o dovršetku istraga prije suđenja 2017. odnosno 2018. te da su joj otada dostavljeni materijali kaznenog postupka za upoznavanje s njima. Obrana trenutačno preispituje i pregledava veliku količinu dostupnih materijala u vezi s istragom prije suđenja u okviru kaznenog postupka. Vijeće smatra da dugo razdoblje upoznavanja s materijalima treba pripisati obrani.”

41      Dopisom od 5. ožujka 2021. Vijeće je obavijestilo tužitelja o zadržavanju na snazi predmetnih mjera ograničavanja koje se odnose na njega. Odgovorilo je na tužiteljeva očitovanja iznesena u dopisima od 11. prosinca 2020. te 22. i 27. siječnja 2021. te mu je dostavilo pobijane akte. K tomu, naznačilo je tužitelju rok za podnošenje očitovanja, prije donošenja odluke o eventualnom zadržavanju njegova imena na popisu.

 Činjenice iz razdoblja nakon podnošenja ove tužbe

42      Dopisom od 14. rujna 2021. Vijeće je obavijestilo Opći sud o isteku predmetnih mjera ograničavanja u pogledu tužitelja i o činjenici da njegovo ime stoga više nije upisano na popis.

 Postupak i zahtjevi stranaka

43      Tužitelj je zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 8. travnja 2021. podnio tužbu za poništenje pobijanih akata.

44      Vijeće je 25. lipnja 2021. podnijelo odgovor na tužbu.

45      Budući da je jedan član petog vijeća bio spriječen sudjelovati u postupku, predsjednik Općeg suda odredio je drugog suca kako bi se popunilo sudsko vijeće.

46      Tužitelj nije podnio repliku u za to određenom roku.

47      Pisani dio postupka zatvoren je 31. kolovoza 2021.

48      Na temelju članka 106. stavka 3. Poslovnika, u nedostatku zahtjeva stranaka za određivanje rasprave, podnesenog u roku od tri tjedna od kada su obaviještene o zatvaranju pisanog dijela postupka, Opći sud može odlučiti o tužbi bez provođenja usmenog dijela postupka. U ovom je slučaju Opći sud, u nedostatku takvog zahtjeva, a smatrajući da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen, odlučio donijeti presudu bez provođenja usmenog dijela postupka.

49      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijane akte u dijelu u kojem se odnose na njega;

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

50      Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        podredno, ako pobijane akte treba poništiti u dijelu u kojem se odnose na tužitelja, odredi održavanje na snazi učinaka Odluke 2021/394 dok djelomično poništenje Provedbene uredbe 2021/391 ne počne proizvoditi učinke;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

51      U prilog svojoj tužbi tužitelj se poziva na četiri tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi obveze obrazlaganja, drugi na očitoj pogreški u ocjeni i zloupotrebi ovlasti, treći, u bitnome, na povredi temeljnih prava prilikom donošenja pobijanih akata i četvrti na nepostojanju pravne osnove.

52      Najprije valja ispitati drugi tužbeni razlog, u dijelu u kojem se njime Vijeću prigovara da nije valjano provjerilo jesu li ukrajinske vlasti poštovale tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, iz čega proizlazi očita pogreška u ocjeni počinjena prilikom donošenja pobijanih akata.

53      U okviru tog tužbenog razloga tužitelj, među ostalim, ističe da Vijeće nije provjerilo jesu li kazneni postupci koji se odnose na njega, označeni pod brojevima 42017000000000113 (u daljnjem tekstu: postupak 113) i 42014000000000521 (u daljnjem tekstu: postupak 521), na kojima je ono utemeljilo svoju odluku o zadržavanju mjera ograničavanja u odnosu na njega, provedeni uz poštovanje njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

54      Prema tužiteljevu mišljenju, UGDO‑ovi odgovori na pitanja koja je postavilo Vijeće koja se odnose na poštovanje njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu, uključujući to jesu li ukrajinske vlasti poštovale razumni rok, stanje kaznenih postupaka koji se na njega odnose kao i nadležnost različitih predmetnih tijela koja provode istragu, odnose među njima i prijenos istrage s jedno na drugo, nisu bili zadovoljavajući. Stoga on u bitnome prigovara Vijeću da nije provelo dostatne provjere i da nije uzelo u obzir dokaze koje mu je podnio o postupovnim nezakonitostima koje su počinila ukrajinska tijela i nepostojanju njihove neovisnosti.

55      Kao prvo, tvrdi da se njegovo ime ne navodi na popisu traženih osoba na međunarodnoj razini koji je uspostavila Međunarodna organizacija kriminalističke policije (Interpol) (u daljnjem tekstu: popis osoba koje traži Interpol), kao što je to utvrdilo žalbeno vijeće Visokog ukrajinskog suda za borbu protiv korupcije u presudi od 13. svibnja 2020. (u daljnjem tekstu: presuda od 13. svibnja 2020.) kojom je poništena preventivna mjera pritvora koja mu je izrečena, zbog nepostojanja jednog od uvjeta koji su trebali biti ispunjeni u skladu s ukrajinskim Zakonikom o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: Zakonik o kaznenom postupku) za donošenje takve odluke, odnosno činjenice da ime dotične osobe treba uvrstiti na međunarodni popis traženih osoba. Ta je presuda važna i u pogledu ocjene odluke suca istrage Općinskog suda Pečerska u Kijevu (u daljnjem tekstu: Sud u Pečersku) donesene 5. listopada 2018. (u daljnjem tekstu: odluka suca istrage od 5. listopada 2018.) kojom se odobrava pokretanje posebne istrage in absentia protiv njega, s obzirom na to da je donošenje te odluke pretpostavljalo, među ostalim, i uvrštenje tužiteljeva imena na međunarodni popis traženih osoba.

56      Kao drugo, tužitelj smatra da trajanje progona koji je protiv njega pokrenut u Ukrajini nije razumno, u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), kako je tumači Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) i da se neuobičajeno dugo trajanje kaznenih postupaka na koje se Vijeće oslonilo, a da pritom nije provelo nikakvu provjeru može pripisati isključivo tijelima zaduženim za provođenje tih postupaka, koja nisu donijela nikakvu odluku o upućivanju predmeta pred sud kako bi se produljilo zamrzavanje financijskih sredstava.

57      Kao treće, tužitelj prigovara Vijeću da nije provelo nikakvu provjeru u pogledu poštovanja njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu s obzirom na prijenos već okončanih preliminarnih istraga na ukrajinski nacionalni ured za borbu protiv korupcije, više od šest godina nakon njihova pokretanja, iako je taj ured počeo djelovati u travnju 2015.

58      Kao četvrto, tužitelj tvrdi da odluka suca istrage od 5. listopada 2018. nije donesena uz poštovanje njegovih pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

59      Kao peto, tužitelj tvrdi da, s obzirom na nepravilnosti koje su počinila ukrajinska tijela, nema nikakvog jamstva da su istrage provedene uz poštovanje navedenih prava i da se zbog toga Vijeće nije moglo osloniti samo na informacije dobivene od UGDO‑a, koji je imenovala vlada i koji je u okviru ozračja političkog obračunavanja u više navrata javno povrijedio njegova temeljna prava.

60      U konačnici, Vijeće je povrijedilo svoje obveze provjere poštovanja tužiteljevih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu, unatoč činjenici da je on u nekoliko navrata isticao njihovu povredu.

61      Vijeće tvrdi da iz korespondencije s tužiteljem proizlazi da je uzelo u obzir njegova očitovanja, da je provjerilo njihovu osnovanost postavljanjem preciznih pitanja i dobivanjem pojašnjenja od ukrajinskih tijela te da je, s obzirom na informacije koje je od njih zaprimilo, moglo smatrati da, s jedne strane, nisu povrijeđena tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu i da je, s druge strane, bilo dovoljno razloga za zadržavanje njegova imena na popisu.

62      Osim toga, tužitelj se koristio svojim pravom da ga zastupa odvjetnik u Ukrajini u postupcima koji se na njega odnose te je iskoristio svoje odsustvo iz zemlje da se pozove na povrede postupka te da izbjegne pojavljivanje pred nadležnim sudovima. Usto, Zakonikom o kaznenom postupku tužitelju se pružaju sredstva podnošenja prigovora ili osporavanja, a iz spisa proizlazi da ih je učinkovito koristio, tako da su pravna sredstva koja je podnio katkad i prihvaćena.

63      Što se tiče tužiteljevih argumenata koji se temelje na navodno prekomjernom trajanju preliminarnih istraga i nepostojanju optužbi protiv njega, Vijeće odgovara da je od ukrajinskih vlasti zatražilo i dobilo pojašnjenja u tom pogledu, da su istrage koje se odnose na postupke 113 i 521 bile zaključene 2017. odnosno u listopadu 2018. godine te da se tužiteljeva obrana upoznaje sa spisom, što pokazuje da postupak napreduje. U tom pogledu, tvrdi da se taj proces upoznavanja sa sadržajem odvijao sporo zbog složenosti predmeta, velike količine dokumenata uloženih u spis, zdravstvene krize kao i tužiteljeve odsutnosti s ukrajinskog državnog područja. Nadalje, Vijeće tvrdi da se odredbama Zakonika o kaznenom postupku ukrajinska tijela ne obvezuje da završe predmetne kaznene postupke, uzimajući u obzir da je reforma tog zakonika iz 2017., u okviru koje je propisano najdulje dopušteno trajanje preliminarnih istraga, provedena nakon uvrštavanja tužiteljeva imena u evidenciju osumnjičenika te se stoga ne primjenjuje na navedene postupke.

64      Naposljetku, što se tiče presude od 13. svibnja 2020. Vijeće tvrdi da ona ne utječe na postupak 113 i da preventivna mjera pritvora postoji i u okviru postupka 521, iako je se ne može izvršiti jer je tužitelj napustio zemlju. U svakom slučaju, u navedenoj se presudi potvrđuje da se štite tužiteljeva prava.

65      Najprije je važno istaknuti da treba smatrati da se drugi tužbeni razlog temelji na pogreški u ocjeni, a ne na očitoj pogreški u ocjeni. Naime, Vijeće nije imalo nikakvu marginu prosudbe kako bi utvrdilo raspolaže li dostatnim elementima za procjenu toga jesu li ukrajinska tijela poštovala tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu i jesu li ti elementi mogli potaknuti legitimne sumnje u pogledu poštovanja tih prava (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 9. lipnja 2021., Yanukovych/Vijeće, T‑303/19, neobjavljenu, EU:T:2021:334, t. 73. i navedenu sudsku praksu).

66      Osim toga, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da sudovi Europske unije prilikom nadzora mjera ograničavanja u pravilu moraju osigurati potpuni nadzor zakonitosti svih akata Unije s obzirom na temeljna prava koja su sastavni dio pravnog poretka Unije, među kojima su osobito pravo na djelotvornu sudsku zaštitu i prava obrane, kako su utvrđeni u člancima 47. i 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) (vidjeti presudu od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 64. i navedenu sudsku praksu).

67      Djelotvornost sudskog nadzora, zajamčena člankom 47. Povelje, zahtijeva da se, u okviru nadzora nad zakonitošću razloga na kojima je utemeljena odluka o uvrštenju ili zadržavanju imena neke osobe na popisu osoba koje podliježu mjerama ograničavanja, sud Unije uvjeri da se ta odluka, koja tu osobu osobno pogađa, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru činjenica navedenih u obrazloženju na kojem se temelji navedena odluka, što znači da sudski nadzor nije ograničen na ocjenu apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih za koji se smatra da je sam po sebi dovoljan da se na njemu temelje ti akti, dovoljno dokazani (vidjeti presudu od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 65. i navedenu sudsku praksu).

68      Donošenje i zadržavanje na snazi mjera ograničavanja, poput onih predviđenih Odlukom 2014/119 i Uredbom br. 208/2014, kako su izmijenjene, protiv osobe koja je identificirana kao odgovorna za zloupotrebu državnih sredstava treće države temelji se u bitnome na odluci njezina tijela, koje je u tom pogledu nadležno za pokretanje i vođenje kaznenog istražnog postupka protiv te osobe zbog kaznenog djela zloupotrebe državnih sredstava (vidjeti presudu od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 66. i navedenu sudsku praksu).

69      Jednako tako, iako Vijeće na temelju kriterija za uvrštavanje poput onog navedenog u točki 13. ove presude može donijeti mjere ograničavanja na temelju odluke treće države, dužnost te institucije da poštuje prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu podrazumijeva obvezu da se uvjeri da su tijela trećih država koja su donijela navedenu odluku poštovala ta prava (vidjeti presudu od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

70      Cilj zahtjeva u skladu s kojim je Vijeće dužno provjeriti jesu li prilikom donošenja odluka trećih država na kojima namjerava utemeljiti svoju odluku poštovana ta prava jest osigurati da je donošenje ili zadržavanje na snazi mjera zamrzavanja financijskih sredstava moguće samo na temelju dovoljno čvrste činjenične osnove te tako zaštititi osobe ili subjekte o kojima je riječ. Vijeće, dakle, može zaključiti da se donošenje ili zadržavanje na snazi takvih mjera temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi tek nakon što je sâmo provjerilo da su prilikom donošenja odluke treće države o kojoj je riječ, na kojoj namjerava utemeljiti svoju odluku, poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti presudu od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

71      Osim toga, iako je točno da okolnost da je treća država jedna od država koje su pristupile EKLJP‑u podrazumijeva nadzor ESLJP‑a u pogledu temeljnih prava priznatih navedenom konvencijom, koja u skladu s člankom 6. stavkom 3. UEU‑a čine dio prava Unije kao opća načela, takva okolnost ipak ne može učiniti suvišnim zahtjev provjere naveden u točki 70. ove presude (vidjeti presudu od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

72      U skladu sa sudskom praksom, Vijeće je u obrazloženju odluke o donošenju ili zadržavanju na snazi mjera ograničavanja prema osobi ili subjektu dužno, makar i sažeto, navesti razloge zbog kojih smatra da su prilikom donošenja odluke treće države na temelju koje namjerava donijeti svoju odluku poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Tako je Vijeće, kako bi ispunilo svoju obvezu obrazlaganja, u odluci kojom određuje mjere ograničavanja dužno pokazati da je provjerilo da su prilikom donošenja odluke treće države na kojoj se temelje te mjere poštovana ta prava (vidjeti presudu od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 70. i navedenu sudsku praksu).

73      Konačno, Vijeće mora, ako donošenje ili održavanje na snazi mjera ograničavanja poput onih u ovom slučaju temelji na odluci treće države da pokrene i vodi kazneni postupak zbog zloupotrebe državnih sredstava ili imovine koju je počinila dotična osoba, s jedne strane, zajamčiti da su tijela te treće države u trenutku donošenja navedene odluke poštovala prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu osobe protiv koje se vodi predmetni kazneni postupak i, s druge strane, u odluci o uvođenju mjera ograničavanja navesti razloge zbog kojih smatra da je ta odluka treće države donesena uz poštovanje tih prava (vidjeti presudu od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

74      U ovom su slučaju takve obveze tim važnije jer su, kao što proizlazi iz uvodne izjave 2. Odluke 2014/119, ona i sljedeće odluke donesene u okviru politike kojom se nastoji ojačati i poduprijeti vladavina prava i poštovanje ljudskih prava u Ukrajini (vidjeti točku 4. ove presude), u skladu s ciljevima iz članka 21. stavka 2. točke (b) UEU‑a. Slijedom navedenog, cilj tih odluka, koji se, osobito, sastoji u tome da se ukrajinskim vlastima olakša utvrđivanje počinjenog prisvajanja javnih sredstava i time očuvati mogućnost da te vlasti povrate imovinsku korist ostvarenu tim prisvajanjem, bio bi bespredmetan s obzirom na navedene ciljeve ako je prilikom tog utvrđivanja uskraćena sudska zaštita ili ako je ono bilo proizvoljno (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 28. listopada 2020., Ben Ali/Vijeće, T‑151/18, EU:T:2020:514, t. 95.).

75      Upravo s obzirom na ta načela sudske prakse treba utvrditi je li Vijeće poštovalo te obveze koje je imalo prilikom donošenja pobijanih akata u dijelu u kojem se oni odnose na tužitelja.

76      U tom pogledu valja istaknuti da je Vijeće u pobijanim aktima navelo razloge zbog kojih je smatralo da je odluka ukrajinskih tijela da pokrenu i vode kaznene postupke u odnosu na tužitelja zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine donesena uz poštovanje njegovih prava obrane i njegova prava na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti točku 40. ove presude). Valja ipak provjeriti je li Vijeće pravilno smatralo da je to bio slučaj.

77      Naime, ispitivanje osnovanosti obrazloženja koje se odnosi na materijalnu zakonitost pobijanih akata, a u ovom se slučaju sastoji od provjere jesu li elementi na koje se poziva Vijeće dokazani i može li se njima dokazati da su ukrajinske vlasti provjerile poštovanje tih prava, valja razlikovati od pitanja obrazloženja koje se odnosi na bitan postupovni zahtjev, a koje je samo posljedica obveze Vijeća da prethodno osigura poštovanje navedenih prava (vidjeti presudu od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 74. i navedenu sudsku praksu).

78      Međutim, pobijanim su aktima produljene i zadržane prethodno donesene mjere ograničavanja u odnosu na tužitelja na temelju kriterija za uvrštavanje koji je naveden u članku 1. stavku 1. Odluke 2014/119, kako je pojašnjen u Odluci 2015/143, i u članku 3. Uredbe br. 208/2014, kako je pojašnjen u Uredbi 2015/138 (vidjeti točke 13. i 14. ove presude). Taj se kriterij odnosi na osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava, uključujući osobe protiv kojih ukrajinske vlasti vode istragu.

79      Iz obrazloženja pobijanih akata, navedenih u točki 40. ove presude, i iz dopisa od 5. ožujka 2021. proizlazi da je Vijeće odluku o zadržavanju tužiteljeva imena na popisu utemeljilo na okolnosti da protiv njega ukrajinske vlasti vode kaznene postupke zbog kaznenih djela zloupotrebe državnih sredstava ili imovine koja su povezana sa zloupotrebom položaja čije je postojanje osobito utvrđeno na temelju UGDO‑ovih dopisa i određenih sudskih odluka.

80      Održavanje na snazi mjera ograničavanja donesenih protiv tužitelja temeljilo se stoga, kao i u predmetima u kojima su donesene presude od 26. rujna 2019., Klymenko/Vijeće (C‑11/18 P, neobjavljena, EU:C:2019:786), od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće (T‑295/19, EU:T:2020:287) i od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće (T‑258/20, EU:T:2021:52), na odluci ukrajinskih vlasti o pokretanju i vođenju kaznenih istraga u vezi s kaznenim djelom zloupotrebe ukrajinskih državnih sredstava.

81      Također valja istaknuti da je izmjenom Priloga Odluci 2014/119 i Priloga I. Uredbi br. 208/2014 putem pobijanih akata Vijeće, kao što je to već učinilo prilikom donošenja akata iz ožujka 2019. i ožujka 2020., dodalo tim aktima novi odjeljak, u cijelosti posvećen pravima obrane i pravu na djelotvornu sudsku zaštitu, koji je podijeljen u dva dijela.

82      U prvom se dijelu samo općenito podsjeća na prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu na temelju Zakonika o kaznenom postupku. Konkretno se prije svega navode različita postupovna prava koja u okviru kaznenog postupka na temelju članka 42. Zakonika o kaznenom postupku ima svaka osumnjičena ili optužena osoba. Nadalje, spominje se članak 303. tog zakonika kojim se razlikuju odluke i propusti koji se mogu osporavati tijekom postupka prije suđenja kao i odluke, radnje i propusti koji se mogu razmatrati na sudu tijekom pripremnog postupka. Usto, s jedne strane, podsjeća se na to da na temelju članka 306. navedenog zakonika svaku pritužbu protiv odluka, radnji ili propusta istražitelja ili državnog odvjetnika mora ispitati sudac istrage ili mjesni sud, u nazočnosti podnositelja pritužbe, njegova odvjetnika ili pravnog zastupnika. S druge strane, ističe se da se, među ostalim, u članku 309. navedenog zakonika navodi koje se odluke suca istrage mogu pobijati žalbom. Naposljetku, utvrđeno je da je određen broj istražnih mjera, poput zapljene imovine i mjere pritvora, moguć samo podložno odluci suca istrage ili suda.

83      Drugi dio odjeljka odnosi se na poštovanje pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu svake osobe čije je ime uvršteno na popis. Što se konkretno tiče tužitelja, pojašnjeno je da su, prema podacima iz spisa Vijeća, njegova prava obrane i njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, uključujući temeljno pravo da neovisni i nepristrani sud u razumnom roku ispita njegov slučaj, poštovani tijekom kaznenog postupka na kojemu je Vijeće utemeljilo svoju odluku, što je osobito dokazano „odlukama suca istrage od 1. ožujka 2017. i 5. listopada 2018. kojima je izdano odobrenje za provođenje posebne istrage in absentia”. Usto, Vijeće primjećuje da je „obrana obaviještena o dovršetku istraga prije suđenja 2017. odnosno 2018. te da su joj otada dostavljeni materijali kaznenog postupka za upoznavanje s njima”, da se tužiteljeva obrana trenutačno upoznaje sa sadržajem spisa i da to dugo razdoblje upoznavanja s materijalima treba pripisati obrani (vidjeti točku 40. ove presude).

84      Vijeće je najprije u dopisu od 5. ožujka 2021. upućenom tužitelju (vidjeti točku 41. ove presude) navelo da se na temelju informacija koje je dostavio UGDO i informacija koje proizlaze iz spisa predmeta utvrđuje da se u odnosu na tužitelja i dalje provode kazneni postupci u Ukrajini zbog zloupotrebe državnih sredstava ili imovine. Nadalje, s jedne strane, Vijeće je navelo da se u presudi od 13. svibnja 2020. potvrđuje da je obavijest o postojanju sumnje valjano dostavljena u okviru postupka 113 i da je tužitelj stoga imao status osumnjičenika. S druge strane, što se tiče navodno prekomjernog trajanja preliminarnih istraga, Vijeće odgovara da su odredbe Zakonika o kaznenom postupku kojima se državnom odvjetniku nalaže da zaključi postupak ako je razdoblje istrage isteklo stupile na snagu 3. listopada 2017., odnosno nakon uvrštenja tužiteljeva imena u evidenciju osumnjičenika te se, slijedom toga, ne primjenjuju u okviru postupaka 113 i 521. Usto, Vijeće je pojasnilo da faza upoznavanja obrane sa spisom ne ulazi u rok preliminarne istrage, tako da se eventualna kašnjenja u toj fazi postupka ne mogu pripisati ukrajinskim tijelima zaduženima za istragu. Naposljetku, Vijeće je zaključilo da njegova dužnost nije provjeriti jesu li kaznene istrage osnovane, nego samo provjeriti postoji li dovoljan razlog za poduzimanje mjere ograničavanja s obzirom na dokumente na kojima se temelji ta mjera.

85      Tako iz zajedničkog tumačenja razloga navedenih u pobijanim aktima i u dopisu od 5. ožujka 2021. proizlazi da Vijeće navodi da je provjerilo poštovanje tužiteljevih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu u dvama postupcima navedenima u točki 84. ove presude.

86      U tom pogledu najprije treba primijetiti da Vijeće nije dokazalo u kojoj mjeri odluke suca istrage Suda u Pečersku navedene u točki 83. ove presude svjedoče o poštovanju tužiteljevih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu tijekom postupka 113 ili postupka 521. Naime, kao što je to navedeno u točkama 67. do 69. ove presude, u ovom je slučaju Vijeće prije odlučivanja o zadržavanju predmetnih mjera ograničavanja bilo dužno provjeriti je li odluka ukrajinskih pravosudnih tijela o pokretanju i vođenju kaznenih istražnih postupaka u vezi s kaznenim djelima zloupotrebe državnih sredstava ili imovine i zloupotrebe ovlasti nositelja javne dužnosti, koja je navodno počinio tužitelj, bila donesena uz poštovanje navedenih tužiteljevih prava (vidjeti u tom smislu presudu od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 83. i navedenu sudsku praksu).

87      U tom pogledu, sudske odluke navedene u točki 83. ove presude ne mogu se smatrati odlukama o pokretanju i vođenju istražnog postupka kojima se opravdava zadržavanje na snazi predmetnih mjera ograničavanja. Međutim, može se priznati da je, s materijalnog gledišta, zbog toga što je te odluke donio sud, odnosno barem sudac istrage Suda u Pečersku, Vijeće te odluke doista uzelo u obzir kao činjeničnu osnovu koja opravdava zadržavanje na snazi predmetnih mjera ograničavanja (vidjeti u tom smislu presudu od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 84. i navedenu sudsku praksu).

88      Stoga treba provjeriti je li Vijeće moglo opravdano smatrati da takve odluke, kao i okolnost da je faza upoznavanja tužiteljeve obrane sa spisom u trenutku donošenja pobijanih akata bila u tijeku te okolnost da se dugo trajanje te faze u biti moglo pripisati tužitelju, dokazuju poštovanje njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

89      Kao prvo, što se tiče odluka suca istrage od 1. ožujka 2017. i od 5. listopada 2018. kojima se pokreće posebna istraga in absentia u okviru postupka 113 odnosno postupka 521, valja utvrditi da su one donesene četiri godine odnosno dvije i pol godine nakon donošenja pobijanih akata. Iz toga slijedi da one nisu dostatne da bi se utvrdilo da su navedeni postupci na kojima je Vijeće utemeljilo svoju odluku kako bi zadržalo predmetne mjere ograničavanja u odnosu na tužitelja u razdoblju od ožujka do rujna 2021. provedeni uz poštovanje njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

90      Uostalom, Opći sud već se imao priliku izjasniti – kako o odluci suca istrage od 1. ožujka 2017. tako i o odluci od 5. listopada 2018. u okviru predmeta u kojima su donesene presude od 25. lipnja 2020. Klymenko/Vijeće (T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 78. do 91.) i od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće (T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 83., 93. i 94.), u pogledu kojih nije podnesena žalba Sudu – pri čemu je presudio da se tim odlukama ne može dokazati da su u okviru predmetnih postupaka poštovana tužiteljeva prava obrane i njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Međutim, valja naglasiti da Opći sud ne može u potpunosti zanemariti rasuđivanje koje je razvio u tim dvjema presudama, koje se odnosi na iste stranke i uglavnom na ista pravna pitanja.

91      Konkretnije, što se tiče odluke suca istrage od 5. listopada 2018., donesene u okviru postupka 521, valja podsjetiti na to da je, kao prvo, Opći sud istaknuo da Vijeće nije provjerilo je li ta odluka, protiv koje nije moguće podnijeti žalbu, bila u skladu s odredbama Zakonika o kaznenom postupku navedenima u prvom dijelu odjeljka pobijanih akata koji se odnosi na prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti točku 82. ove presude). Kao drugo, Opći sud smatrao je da razlozi zbog kojih tužitelja nisu zastupali odvjetnici koje je sam imenovao ne proizlaze iz sadržaja spisa i da se Vijeće u tom pogledu nije oslobodilo obveze da osigura poštovanje tužiteljevih prava obrane. Kao treće, Opći sud utvrdio je da je, unatoč svim dokumentima koje mu je podnio tužitelj i koji dokazuju da se njegovo ime ne nalazi na popisu osoba koje traži Interpol, Vijeće prihvatilo samo tvrdnje UGDO‑a i suca istrage u tom pogledu, iako je uvrštenje imena na međudržavni ili međunarodni popis traženih osoba jedan od dvaju uvjeta koje državni odvjetnik mora utvrditi kada traži odobrenje za provođenje postupka in absentia (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2020., Klymenko/Vijeće, T‑295/19, EU:T:2020:287, t. 82. do 88.).

92      Isto vrijedi za postupak 113. Naime, u okviru tog postupka Opći sud istaknuo je i da Vijeće nije objasnilo razloge zbog kojih je prihvatilo samo tvrdnje UGDO‑a i suca istrage u pogledu uvrštavanja tužiteljeva imena na međunarodni popis traženih osoba, unatoč dokumentima koji su dokazivali da se njegovo ime ne nalazi na popisu osoba koje traži Interpol. Prema mišljenju Općeg suda, informacije kojima je raspolagalo Vijeće nisu mu omogućavale da provjeri poštovanje uvjeta koji se odnosi na takvo uvrštenje koje je proveo državni odvjetnik i, na temelju te činjenice, da provjeri je li sudac istrage poštovao tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu prilikom donošenja odluke. U tom je pogledu Opći sud napomenuo i da iz presude od 13. svibnja 2020., koja je ipak donesena nakon akata iz ožujka 2020., ali ne i nakon pobijanih akata, proizlazi, s jedne strane, da puka činjenica da državni odvjetnik donosi postupovnu odluku u obliku rješenja o uvrštavanju osobe na popis osoba koje traži Interpol nije dovoljna jer se također traži da treba donijeti sve nužne mjere za provedbu takvog rješenja, što državni odvjetnik ni u kojem smislu nije dokazao, i, s druge strane, da je žalbeno vijeće ukrajinskog Visokog suda za borbu protiv korupcije već dalo takvo tumačenje članka 193‑6 Zakonika o kaznenom postupku u okviru nekoliko sudskih odluka donesenih između rujna 2019. i veljače 2020. (vidjeti u tom smislu presudu od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 86. do 92.) te je stoga a fortiori državni odvjetnik trebao znati za njega.

93      U ovom slučaju, valja utvrditi da, iako je presuda od 3. veljače 2021. Klymenko/Vijeće (T‑258/20, EU:T:2021:52) objavljena prije donošenja pobijanih akata, Vijeće u okviru svojih pismena nije istaknulo nijedan element na temelju kojeg je Opći sud mogao doći do zaključaka koji se razlikuju od onih iz presuda od 25. lipnja 2020. Klymenko/Vijeće (T‑295/19, EU:T:2020:287) i od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće (T‑258/20, EU:T:2021:52) u pogledu dokazne snage odluka suca istrage od 1. ožujka 2017. i 5. listopada 2018.

94      U svakom slučaju također treba istaknuti da su sudske odluke navedene u točki 83. ove presude donesene u okviru kaznenih postupaka koji opravdavaju uvrštavanje i zadržavanje tužiteljeva imena na popisu i samo su sporedne u odnosu na njih, s obzirom na to da su postupovne prirode. Takve odluke – koje u najboljem slučaju mogu poslužiti za utvrđivanje postojanja dovoljno čvrste činjenične osnove, odnosno činjenice da se, u skladu s primjenjivim kriterijem za uvrštavanje, protiv tužitelja vode kazneni postupci koji se, među ostalim, odnose na kazneno djelo zloupotrebe ukrajinskih državnih sredstava ili imovine – ontološki ne mogu same po sebi dokazati da je odluka ukrajinskih pravosudnih tijela o pokretanju i vođenju navedenih kaznenih postupaka, na kojoj se u biti temelji zadržavanje mjera ograničavanja protiv tužitelja, bila donesena uz poštovanje njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu, što je u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 70. ove presude na Vijeću da provjeri (vidjeti u tom smislu presudu od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 94. i navedenu sudsku praksu).

95      Uostalom, Vijeće se ne poziva ni na jedan dokument iz spisa postupka koji je doveo do donošenja pobijanih akata iz kojeg bi proizlazilo da je ispitalo sudske odluke na koje se pozivalo i da je iz toga moglo zaključiti da su tužiteljeva postupovna prava u svojoj biti bila poštovana.

96      Puko upućivanje Vijeća na dopise i stajališta koja su ponovile ukrajinske vlasti, u kojima one objašnjavaju kako su se poštovala tužiteljeva prava te daju jamstva u tom pogledu ne može biti dovoljno kako bi se smatralo da se odluka o zadržavanju njegova imena na popisu temelji na činjeničnoj osnovi koja je dovoljno čvrsta, u smislu sudske prakse navedene u točki 70. ove presude (vidjeti u tom smislu presudu od 3. prosinca 2020., Saleh Thabet i dr./Vijeće, C‑72/19 P i C‑145/19 P, neobjavljenu, EU:C:2020:992, t. 44.).

97      U tom pogledu valja napomenuti i da je Vijeće bilo dužno provesti takvu provjeru neovisno o bilo kojem dokazu koji je tužitelj podnio kako bi dokazao da su mu u ovom slučaju povrijeđena prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, s obzirom na to da puka mogućnost pozivanja na povredu tih prava pred ukrajinskim sudom na temelju odredbi Zakonika o kaznenom postupku sama po sebi nije dovoljna kako bi se dokazalo da su ukrajinska pravosudna tijela poštovala navedena prava (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2021., Yanukovych/Vijeće, T‑303/19, neobjavljenu, EU:T:2021:334, t. 121. i navedenu sudsku praksu).

98      Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentom Vijeća prema kojem tužitelj nije istaknuo element koji može dokazati da su na njegov poseban položaj utjecali navodni problemi ukrajinskog pravosudnog sustava. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, na nadležnom je tijelu Unije da u slučaju osporavanja utvrdi osnovanost razloga prikupljenih protiv dotične osobe, a ne na njoj samoj da pruži negativan dokaz o neosnovanosti navedenih razloga (vidjeti u tom smislu presudu od 3. prosinca 2020., Saleh Thabet i dr./Vijeće, C‑72/19 P i C‑145/19 P, neobjavljenu, EU:C:2020:992, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

99      Kao drugo, što se tiče postupka upoznavanja obrane sa sadržajem spisa, koji je u trenutku donošenja pobijanih akata u okviru obaju postupaka još bio u tijeku, iz spisa predmeta proizlazi da je Vijeće prihvatilo štura objašnjenja UGDO‑a koji je zaključio da je trajanje postupka upoznavanja s materijalima isključivo ovisilo o obrani a da pritom nije pružio nikakve potkrijepljene informacije u pogledu prirode i najduljeg trajanja tog postupka, iako je on bio u tijeku nakon 21. travnja 2017., odnosno datuma zaključenja preliminarne istrage u okviru postupka 113 i nakon 3. prosinca 2018., odnosno datuma zaključenja preliminarne istrage u okviru postupka 521.

100    Protivno onomu što tvrdi, Vijeće nije uspjelo dokazati u kojoj su mu mjeri informacije kojima je raspolagalo kad je riječ o navedenom postupku upoznavanja obrane u okviru navedenih postupaka i odgovarajuće sudske odluke omogućile donošenje zaključka da su poštovana tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu dok su se, kako je istaknulo, navedeni postupci, koji su se odnosili na djela navodno počinjena između 2011. i 2014., još nalazili u stadiju preliminarne istrage te su ujedno, iako su bili već zaključeni, preneseni na druga istražna tijela u studenome 2019., tako da predmeti o kojima je riječ još nisu bili podneseni ukrajinskom sudu radi odlučivanja o meritumu.

101    Međutim, člankom 47. drugim stavkom Povelje, koji predstavlja pokazatelj s obzirom na koji je Vijeće ocijenilo poštovanje prava na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti presudu od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 98. i navedenu sudsku praksu), predviđa se da svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

102    Budući da Povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP‑om, poput onih predviđenih njezinim člankom 6., značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz EKLJP‑a, u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje.

103    U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je tumačenjem članka 6. EKLJP‑a ESLJP istaknuo da je cilj načela razumnog roka osobito zaštititi optuženu osobu od prekomjernog odugovlačenja postupka i spriječiti da predugo bude u neizvjesnosti u pogledu svoje sudbine te da se navedenim načelom naglašava važnost sudovanja bez kašnjenja koja mogu ugroziti učinkovitost i vjerodostojnost sudovanja (vidjeti ESLJP, 7. srpnja 2015., Rutkowski i dr. protiv Poljske, CE:ECHR:2015:0707JUD007228710, t. 126. i navedenu sudsku praksu). S druge strane, ESLJP je ocijenio da je povredu tog načela moguće, među ostalim, utvrditi kad stadij istrage kaznenog postupka obilježava određen broj razdoblja neaktivnosti koja se mogu pripisati tijelima nadležnima za vođenje te istrage (vidjeti u tom smislu ELJSP, 6. siječnja 2004., Rouille protiv Francuske, CE:ECHR:2004:0106JUD005026899, t. 29. do 31.; 27. rujna 2007., Reiner i dr. protiv Rumunjske, CE:ECHR:2007:0927JUD 000150502, t. 57. do 59. i 12. siječnja 2012., Borisenko protiv Ukrajine, CE:ECHR:2012:0112JUD002572502, t. 58. do 62.).

104    Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da je, kad su protiv neke osobe već više godina na snazi mjere ograničavanja, i to u biti zbog postojanja istih preliminarnih istraga, kao što je ovdje slučaj, Vijeće je prije donošenja odluke kojom se produljuje primjena tih mjera dužno osigurati poštovanje prava te osobe na suđenje u razumnom roku (vidjeti u tom smislu presude od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 101. i od 9. lipnja 2021., Yanukovych/Vijeće, T‑303/19, neobjavljenu, EU:T:2021:334, t. 127.; vidjeti u tom smislu i po analogiji i presudu od 28. listopada 2020., Ben Ali/Vijeće, T‑151/18, EU:T:2020:514, t. 114. i navedenu sudsku praksu).

105    U tom pogledu, kao što se ističe u točki 74. ove presude, važno je podsjetiti na preventivnu prirodu zamrzavanja tužiteljeve imovine i njegov cilj, koji se odnosi na to da se, kao što je to naglasilo Vijeće u svojim pismenima, olakša ukrajinskim vlastima da nakon provedenih sudskih postupaka dođu do utvrđenja da je počinjena zloupotreba državnih sredstava i da se sačuva mogućnost tih tijela da im se in fine vrati imovinska korist ostvarena tim zloupotrebama. Stoga je na Vijeću da izbjegne da se takva mjera, koja se opravdava upravo svojom privremenom prirodom, bespotrebno produljuje na štetu tužiteljevih prava i sloboda na koja ima znatan negativan utjecaj, samo zato što su kazneni postupci na koje se oslanja, i koji su još u stadiju preliminarne istrage, ostali beskonačno dugo otvoreni bez stvarnog opravdanja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 28. listopada 2020., Ben Ali/Vijeće, T‑151/18, EU:T:2020:514, t. 115. i navedenu sudsku praksu).

106    Iz sudske prakse ESLJP‑a koja se odnosi na tumačenje navedenog članka 6. EKLJP‑a proizlazi i da se kašnjenja nastala zbog odluka tijela o prekidima postupka, odluke o spajanju i razdvajanju različitih kaznenih postupaka, kao i upućivanja predmeta radi provođenja dodatne istrage u okviru istog postupka mogu smatrati pokazateljima ozbiljnog nedostatka u funkcioniranju kaznenopravnog sustava (vidjeti u tom smislu ESLJP, 23. lipnja 2016., Krivoshey protiv Ukrajine, CE:ECHR:2016:0623JUD000743305, t. 97. i navedenu sudsku praksu). U ovom slučaju, s obzirom na dulje trajanje preliminarnih istraga i manjak napretka u navedenim istragama, iz onoga što se navodi u točki 104. ove presude proizlazi da je Vijeće bilo dužno uvjeriti se da je razumno trajanje tih preliminarnih istraga bilo opravdano prije nego što je donijelo pobijane akte. Prema tome, Vijeće ne može valjano prihvatiti razlog koji ističe UGDO i koji se temelji na tome da nove odredbe Zakonika o kaznenom postupku koje se odnose na zaključenje kaznenih postupaka nisu primjenjive jer nemaju retroaktivan učinak, s obzirom na to da se nije utvrdilo, pa čak niti navelo da se odredbama Zakonika o kaznenom postupku koje se primjenjuju na predmetne postupke ne omogućuje da se zaključe preliminarne istrage koje su povezane s tim postupcima.

107    Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentacijom koju Vijeće temelji na predmetu u kojem je donesena presuda od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće (T‑175/15, EU:T:2017:694) u kojem je kazneni postupak bio prekinut na nekoliko godina. U tom pogledu, kao prvo, valja utvrditi da je presuda od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće (T‑175/15, EU:T:2017:694), donesena prije objave presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), u kojoj su se dala važna pojašnjenja u pogledu obveze Vijeća da provjeri, među ostalim, je li se u okviru kaznenih postupaka na temelju kojih su donesene mjere ograničavanja poštovalo pravo na suđenje u razumnom roku koje je, kao što se to naglasilo u točki 101. ove presude, sastavni dio prava na djelotvornu sudsku zaštitu. Kao drugo, u predmetu u kojem je donesena presuda od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće (T‑175/15, EU:T:2017:694), situacija se razlikovala od situacije u ovom slučaju jer su dokumenti kojima je raspolagalo Vijeće potvrđivali istodobno postojanje stvarnih postupovnih radnji u okviru ispitivanja predmeta u odnosu na tužitelja i, među ostalim, postupovnih radnji koje su izvršila predmetna tijela u okviru zamolnica za međunarodnu pravnu pomoć (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2021., Yanukovych/Vijeće, T‑303/19, neobjavljenu, EU:T:2021:334, t. 130. i navedenu sudsku praksu).

108    Iz toga proizlazi da je Vijeće u ovom slučaju trebalo barem ocijeniti sve elemente koje su podnijeli UGDO i tužitelj te navesti razloge zbog kojih je nakon samostalne i detaljne analize tih elemenata moglo smatrati da se tužiteljevo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu pred ukrajinskim pravosudnim tijelima poštovalo u pogledu njegova prava da se njegov slučaj ispita u razumnom roku (vidjeti u tom smislu presudu od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 102.).

109    Stoga se, s obzirom na sadržaj spisa, ne može zaključiti da su Vijeću elementi kojima je ono raspolagalo prilikom donošenja pobijanih akata omogućili da provjeri je li odluka ukrajinskog pravosudnog tijela da se pokrenu i vode predmetni kazneni postupci donesena i provedena uz poštovanje tužiteljevih prava na djelotvornu sudsku zaštitu i konkretnije prava da njegov slučaj bude ispitan u razumnom roku.

110    U tom pogledu, valja također istaknuti da se ustaljena sudska praksa – u skladu s kojom u slučaju donošenja odluke o zamrzavanju financijskih sredstava, kao što je ona donesena u odnosu na tužitelja u okviru pobijanih akata, na Vijeću ili sudu Unije nije da provjeri osnovanost istraga koje su se vodile protiv osobe na koju se te mjere ograničavanja odnose u Ukrajini, nego samo osnovanost odluke o zamrzavanju financijskih sredstava s obzirom na dokument ili dokumente na kojima se ta odluka temeljila – ne može tumačiti na način da Vijeće nije dužno provjeriti je li odluka treće zemlje na kojoj namjerava utemeljiti donošenje navedenih mjera ograničavanja donesena uz poštovanje pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti u tom smislu presudu od 3. veljače 2021., Klymenko/Vijeće, T‑258/20, EU:T:2021:52, t. 104. i navedenu sudsku praksu).

111    S obzirom na sva prethodna razmatranja, nije utvrđeno da se Vijeće prije donošenja pobijanih akata uvjerilo u to da su ukrajinska pravosudna tijela poštovala tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu u okviru kaznenih postupaka na kojima je Vijeće utemeljilo svoju odluku. Iz toga slijedi da je Vijeće, odlučivši zadržati tužiteljevo ime na popisu, počinilo pogrešku u ocjeni.

112    U tim okolnostima valja poništiti pobijane akte u dijelu u kojem se odnose na tužitelja, pri čemu nije potrebno ispitati druge tužbene razloge i argumente koje je on istaknuo.

113    Kada je riječ o zahtjevu koji je Vijeće podredno podnijelo (vidjeti drugu alineju točke 50. ove presude) da se, u biti, učinci Odluke 2021/394 zadrže na snazi do isteka roka za podnošenje žalbe protiv ove presude, ako se njome poništi Provedbena uredba 2021/391 u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja i, u slučaju da žalba bude podnesena u tom pogledu, do odluke kojom se o njoj odlučuje, dovoljno je istaknuti da je Odluka 2021/394 proizvodila učinke samo do 6. rujna 2021. Stoga poništenje te odluke ovom presudom ne utječe na razdoblje nakon tog datuma, tako da nije potrebno odlučiti o pitanju zadržavanja na snazi učinaka te odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 23. rujna 2020., Arbuzov/Vijeće, T‑289/19, neobjavljenu, EU:T:2020:445, t. 98. i navedenu sudsku praksu).

 Troškovi

114    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Vijeće nije uspjelo u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, u skladu s tužiteljevim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (peto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništavaju se Odluka Vijeća (ZVSP) 2021/394 od 4. ožujka 2021. o izmjeni Odluke 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini i Provedbena uredba Vijeća (EU) 2021/391 od 4. ožujka 2021. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini, u dijelu u kojem je ime Oleksandra Viktorovycha Klymenka zadržano na popisu osoba, subjekata i tijela na koja se primjenjuju te mjere ograničavanja.

2.      Vijeću Europske unije nalaže se snošenje troškova.

Spielmann

Mastroianni

Brkan

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 21. prosinca 2021.

Potpisi


*      Jezik postupka: francuski