PRESUDA OPĆEG SUDA (žalbeno vijeće)
16. rujan 2015.(*)
„Žalba – Javna služba – Privremeno osoblje – Ugovor na određeno vrijeme – Odluka o neproduženju ugovora – Članak 8. stavak 1. Uvjeta zaposlenja – Prekvalifikacija ugovora na određeno vrijeme u ugovor na neodređeno vrijeme – Neograničena nadležnost“
U predmetu T‑231/14 P,
povodom žalbe izjavljene protiv presude Službeničkog suda Europske unije (treće vijeće) od 5. veljače 2014., Drakeford/EMA (F‑29/13, Zb. SS, EU:F:2014:10), radi ukidanja te presude,
Europska agencija za lijekove (EMA), koju zastupaju T. Jabłoński i N. Rampal Olmedo, u svojstvu agenata, uz asistenciju D. Waelbroecka i A. Durona, avocats,
tužitelj,
koju podupiru
Europska komisija, koju zastupaju J. Currall i G. Gattinara, u svojstvu agenata,
Europska agencija za kemikalije (ECHA), koju zastupaju M. Heikkilä i E. Maurage, u svojstvu agenata,
Europska agencija za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica Europske unije (Frontex), koju zastupaju H. Caniard i V. Peres de Almeida, u svojstvu agenata,
Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA), koji zastupaju D. Detken, S. Gabbi i C. Pintado, u svojstvu agenata,
i
Europski centar za sprečavanje i kontrolu bolesti (ECDC), koji zastupaju J. Mannheim i A. Daume, u svojstvu agenata,
intervenijenti,
a druga stranka u postupku je
David Drakeford, sa stalnom adresom u Dublinu (Irska), kojeg zastupaju S. Orlandi i T. Martin, avocats,
tužitelj u prvom stupnju,
OPĆI SUD (žalbeno vijeće),
u sastavu: M. Jaeger (izvjestitelj), predsjednik, S. Papasavvas i G. Berardis, suci,
tajnik: L. Grzegorczyk, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 14. travnja 2015.,
donosi sljedeću
Presudu (1)
1. Europska agencija za lijekove (EMA) u svojoj žalbi traži da se ukine presuda Službeničkog suda Europske unije (treće vijeće) od 5. veljače 2014., Drakeford/EMA (F‑29/13, Zb. SS, EU:F:2014:10; u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je Službenički sud poništio odluku o neproduljenju ugovora Davidu Drakefordu.
Činjenice iz kojih proizlazi spor, prvostupanjski postupak i pobijana presuda
2. Činjenično stanje opisano je u točkama 4. do 19. pobijane presude kako slijedi:
„4 EMA je 30. listopada 1996. tužitelja zaposlila u statusu pomoćnog osoblja s učinkom od 16. studenoga 1996. za razdoblje od godine dana radi obavljanja poslova koordinatora u području informatičkih tehnologija u istoimenom sektoru (u daljnjem tekstu: IT sektor) koji je dio odjela ,Tehnička koordinacija’.
5 Nakon što je odabran na natječaju za privremeno osoblje, tužitelj je s EMA‑om sklopio ugovor kojim mu je povjereno, s učinkom od 1. veljače 1997. u statusu člana privremenog osoblja u razredu A5 sukladno članku 2. točki (a) Uvjeta zaposlenja, obavljanje poslova glavnog administratora u razdoblju od pet godina, uz mogućnost produženja. On je nastavio obavljati svoje poslove u IT sektoru.
6 Tužitelj je 15. studenoga 1998. imenovan zamjenikom voditelja IT sektora. Osim toga, tijekom razdoblja 2001./2003. on je bio u prilici i obavljati poslove voditelja IT sektora kao vršitelj dužnosti.
7 Nakon isteka ugovora 1. veljače 2002. tužitelju je produžen ugovor u svojstvu člana privremenog osoblja na novo razdoblje od pet godina.
8 Dodatkom ugovora od 6. kolovoza 2002. tužitelj je promaknut u razred A4.
9 Nakon što je odabran na vanjskom natječaju za radno mjesto voditelja IT sektora, tužitelj je 15. travnja 2003. s EMA‑om sklopio ugovor u statusu člana privremenog osoblja u razredu A4, sukladno članku 2. točki (a) Uvjeta zaposlenja. Taj je ugovor u trajanju od 5 godina s mogućnošću produženja stupio na snagu 1. svibnja 2003.
10 Nakon reforme Pravilnika, 1. svibnja 2004. tužiteljev razred preimenovan je u A12.
11 Dodatkom koji su Tijelo nadležno za sklapanje ugovora i tužitelj potpisali 14. odnosno 15. kolovoza 2007., tužiteljev ugovor produžen je za pet godina s učinkom od 1. svibnja 2008.
12 Memorandumom od 5. lipnja 2009. tužitelj je obaviješten da je u okviru unutarnjeg preustroja Agencije imenovan voditeljem sektora za informatičku tehnologiju i komunikaciju u istoimenom odjelu (u daljnjem tekstu: ICT).
13 Voditelj sektora ,Ljudski resursiʼ u odjelu ,Upravni posloviʼ 15. rujna 2011. obavijestio je tužitelja da je uvršten na popis prikladnih kandidata na natječaju za radno mjesto voditelja ICT odjela, važećem do 31. prosinca 2012.
14 Službe EMA‑inog sektora ,Ljudski resursiʼ poslale su voditelju tužiteljeva odjela 30. srpnja 2012., dakle devet mjeseci prije isteka tužiteljeva ugovora, obrazac koji se ticao eventualnog produljenja njegova ugovora. Voditelj tužiteljeva odjela 17. kolovoza 2012. izdao je mišljenje prema kojem ,za produženje ugovora [tužitelja] nije potrebna nikakva radnjaʼ.
15 Glavni direktor u svojstvu Tijela nadležnog za sklapanje ugovora potvrdio je nakon tog mišljenja u dopisu od 30. kolovoza 2012. upućenog tužitelju da će njegov ugovor prestati 30. travnja 2013. (u daljnjem tekstu: Odluka od 30. kolovoza 2012.) i da ,[će] u interesu Agencije [biti stavljen] u neaktivan položaj počevši od 1. rujna 2012. sve do isteka njegova ugovoraʼ.
16 U dopisu od 31. kolovoza 2012. tužitelj je osporio dopust određen po službenoj dužnosti s trenutačnim učinkom, tvrdeći da bi ga se prema mjerodavnom propisu nakon šesnaest godina radnog odnosa u EMA‑i trebalo tretirati kao ,trajno zaposlenogʼ. Tijelo nadležno za sklapanje ugovora tužitelju je istoga dana odgovorilo da je njegov ugovor, sklopljen 15. travnja 2003. s učinkom od 1. svibnja 2003. na vrijeme od pet godina, bio produljen 1. svibnja 2008. na razdoblje od još pet godina. U dopisu od 3. rujna 2012. tužitelj je obaviješten o administrativnim detaljima njegova odlaska iz EMA‑e.
17 Tužitelj je 12. rujna 2012. EMA‑i uputio žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik) protiv odluke od 30. kolovoza 2012., pozivajući se pritom na pet ugovora ili produženja ugovora kao člana privremenog osoblja, neprekidno od 1997., shodno kojima tvrdi da je već bio u statusu radnog odnosa na neodređeno vrijeme. U prilog takvoj prekvalifikaciji tužitelj se pozvao na svoj besprijekoran i izuzetan rad u službi Agencije. Tužitelj je 15. listopada 2012. dostavio razrađenu žalbu koja je sadržavala, prvo, zahtjev da se njegov posljednji ugovor po sili zakona prekvalificira u ugovor na neodređeno vrijeme sukladno odredbi članka 8. Uvjeta zaposlenja, počevši od dana kada je njegov drugi petogodišnji ugovor kao člana privremenog osoblja zamijenjen novim ugovorom sklopljenim 15. travnja 2003., drugo, zahtjev za prekvalifikaciju prvog ugovora kao člana pomoćnog osoblja koji je stupio na snagu 16. studenoga 1996. u ugovor za člana privremenog osoblja, tako da bi do drugog produženja njegova ugovora zapravo došlo ,9. svibnja 2001.ʼ, i treće, zahtjev za isplatu 10.000 eura na ime naknade štete koju je pretrpio zbog određivanja dopusta po službenoj dužnosti, a za koje tvrdi da je nezakonit.
18 Tijelo nadležno za sklapanje ugovora odbilo je 19. prosinca 2012. žalbu od 12. rujna 2012. s dopunama koje su poštom dostavljene 15. listopada 2012., obrazlažući odluku time da je ugovor na određeno vrijeme koji je stupio na snagu 1. svibnja 2003. bio produljivan samo jedanput te da se, s obzirom na to da nije bilo drugog produženja, sukladno članku 8. Uvjeta zaposlenja ne može smatrati ugovorom na neodređeno vrijeme.
19 Tužitelj je 24. prosinca 2012. podnio novu žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika, ovaj puta protiv odluke od 19. prosinca 2012., u mjeri u kojoj se njome odbijaju zahtjevi za prekvalifikaciju njegova prvog ugovora kao člana pomoćnog osoblja u ugovor za privremeno osoblje i njegova važećeg ugovora kao člana privremenog osoblja zaposlenog na određeno vrijeme u ugovor za člana privremenog osoblja zaposlenog na neodređeno vrijeme, te je pozvao Agenciju da konkretno ispita mogućnosti produženja tog posljednjeg ugovora. U dopisu od 26. veljače 2013. Tijelo nadležno za sklapanje ugovora odbilo je tu novu žalbu s pripadajućim zahtjevom za produženje ugovora (u daljnjem tekstu: odluka od 26. veljače 2013.).“
3. U tužbi podnesenoj tajništvu Službeničkog suda 28. ožujka 2013. D. Drakeford istaknuo je zahtjev za poništenje odluka od 30. kolovoza 2012. i 26. veljače 2013. kao i zahtjev da se EMA‑i naloži da mu isplati 25.000 eura na ime pretrpljene neimovinske štete. EMA je s druge strane tražila, kao glavni zahtjev, da se tužba odbaci kao djelomično nedopuštena te u svakom slučaju neosnovana, a podredno da se odbiju zahtjevi za snošenje troškova i isplatu D. Drakefordu iznosa od 25.000 eura kao i svaki drugi odštetni zahtjev u pogledu navodne materijalne štete koja još nije utvrđena te da se D. Drakefordu naloži snošenje troškova.
4. Službenički sud prije svega je presudio da je zahtjev za poništenje odluke od 26. veljače 2013. nedopušten jer se ta odluka tiče odbijanja zahtjevâ za produženje ugovora D. Drakeforda, prekvalifikacije njegova ugovora kao člana pomoćnog osoblja u ugovor za prijevremeno osoblje te prekvalifikacije njegova ugovora kao člana privremenog osoblja zaposlenog na određeno vrijeme u ugovor na neodređeno vrijeme.
5. Nadalje, Službenički sud je u točki 47. pobijane presude prihvatio zahtjev D. Drakeforda za poništenje odluke od 30. kolovoza 2012., tumačeći izraz „svako […] sljedeće produženje“ sadržan u članku 8. stavku 1. trećoj rečenici Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja) na način da se on odnosi na svaku proceduru koja dovodi do toga da član privremenog osoblja u smislu članka 2. točke (a) Uvjeta zaposlenja nakon isteka ugovornog odnosa na određeno vrijeme nastavlja u tom svojstvu radni odnos sa svojim poslodavcem, pa i onda ako to produženje prati napredovanje u razredu ili promjenu poslova koje obavlja. Službenički sud dodao je da bi drukčije bilo samo ako bi novi ugovor bio obuhvaćen drugim pravnim sustavom ili ako bi nastupio prekid karijere, koji bi se manifestirao, primjerice, kao značajna promjena prirode dužnosti koje dotični član osoblja izvršava.
6. Službenički sud svoju je prosudbu temeljio na svrsi članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja, a to je da se osigura određena stabilnost zaposlenja, kao i na načelu jednakog postupanja, zaključujući da odluka od 30. kolovoza 2012., time što je donesena u perspektivi radnog odnosa na određeno vrijeme, krši članak 8. stavak 1. Uvjeta zaposlenja.
7. Konačno, kada je riječ o materijalnoj šteti, Službenički sud je za razdoblje od isteka ugovora D. Drakeforda kao člana privremenog osoblja zaposlenog na određeno vrijeme do donošenja pobijane odluke naložio EMA‑i da D. Drakefordu isplati razliku između iznosa plaće koju je mogao očekivati da je ostao na dužnosti i iznosa plaća, honorara, naknada za nezaposlenost i svih drugih zamjenskih naknada ili primitaka od rada iste naravi koje je stvarno primio od 1. svibnja 2013. Za razdoblje nakon donošenja pobijane presude Službenički sud je koristeći svoju neograničenu nadležnost pozvao EMA‑u da ili vrati D. Drakeforda na radno mjesto ili pronađe sporazum kojim će se odrediti pravična novčana naknada te je stranke obvezao da ga obavijeste o tako postignutom rješenju na temelju zajedničkog sporazuma ili, ako ne bude sporazuma, da mu podnesu brojčano iskazane zahtjeve.
O žalbi
Postupak pred Općim sudom i zahtjevi stranaka
8. EMA je u podnesku koji je Općem sudu dostavila 15. travnja 2014. izjavila predmetnu žalbu na temelju članka 9. Priloga I. Poslovniku Suda Europske unije. D. Drakeford podnio je 25. srpnja 2014. odgovor na tužbu.
9. Podnescima dostavljenima tajništvu Općeg suda 14., 25. i 28. srpnja 2014. Europska komisija, Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA), Europska agencija za kemikalije (ECHA), Europska agencija za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica Europske unije (Frontex) i Europski centar za sprečavanje i kontrolu bolesti (ECDC) zatražili su da interveniraju na strani EMA‑e. Rješenjima predsjednika žalbenog vijeća od 2. i 24. rujna 2014. prihvaćeno je svih pet zahtjeva za intervenciju na strani EMA‑e.
10. Komisija, ECHA, Frontex, EFSA i ECDC u propisanom roku podnijeli su intervencijske podneske.
11. EMA i D. Drakeford pozvani su da se očituju o intervencijskim podnescima, što su oni u propisanom roku i učinili.
12. EMA, koju podupiru Komisija, ECHA, Frontex, EFSA i ECDC, od Općeg suda zahtijeva da:
– ukine pobijanu presudu;
– shodno tomu, odbije prvostupanjsku tužbu;
– naloži D. Drakefordu snošenje troškova prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka.
13. D. Drakeford od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije žalbu;
– naloži EMA‑i snošenje troškova.
14. EMA je u dopisu od 9. veljače 2015. na temelju članka 146. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. podnijela obrazloženi zahtjev da bude saslušana u usmenom dijelu postupka.
15. Opći sud udovoljio je zahtjevu tužitelja te je otvorio usmeni dio postupka.
16. Na raspravi održanoj 14. travnja 2015. stranke su saslušane u svojim izlaganjima i odgovorima na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.
Pravo
[omissis]
Prvi žalbeni razlog: pogrešno tumačenje koje je Službenički sud primijenio na izraz „svako sljedeće produženje“ iz članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja
[omissis]
22. Prethodno valja podsjetiti da prema općem načelu tumačenja, u slučaju postojanja razlika među jezičnim verzijama, odredbu prava Unije treba staviti u njezin kontekst i tumačiti je u svjetlu svih odredbi toga prava, njegovih ciljeva i stanja njegova razvoja u trenutku u kojem dotičnu odredbu treba primijeniti (vidjeti u tom smislu presudu od 2. rujna 2010., Kirin Amgen, C‑66/09, Zb., EU:C:2010:484, t. 41.).
23. Također treba podsjetiti da cilj članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja nije ni određena stabilnost zaposlenja niti određena trajnost radnih odnosa privremenog osoblja zaposlenog pod ugovorima na određeno vrijeme (presuda od 21. svibnja 2014., Komisija/Macchia, T‑368/12 P, Zb. SS, EU:T:2014:266, t. 60.). Nepostojanje stabilnosti radnog odnosa uostalom potvrđuje i činjenica da je produženje ugovora na određeno vrijeme člana privremenog osoblja tek mogućnost, osim u slučaju predviđenom člankom 8. stavkom 1. zadnjom rečenicom Uvjeta zaposlenja kojem je upravo cilj izbjegavanje zlouporabe ugovora na određeno vrijeme kroz propisivanje prekvalifikacije po sili zakona ugovora na određeno vrijeme u ugovor na neodređeno vrijeme. U svakom slučaju, radni odnos člana privremenog osoblja koji, zahvaljujući prekvalifikaciji po sili zakona predviđenoj člankom 8. stavkom 1. zadnjom rečenicom Uvjeta zaposlenja, postaje nositelj ugovora na neodređeno vrijeme nije stabilne naravi. Naime, upravno tijelo u tom slučaju može u svakom trenutku raskinuti navedeni ugovor iz opravdanog razloga, pridržavajući se uvjeta predviđenih u članku 47. točki (c) podtočki i. Uvjeta zaposlenja.
24. U konkretnom slučaju Službenički sud prije svega je smatrao da različite jezične verzije odredbe članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja ne daju mogućnost nedvosmislenog tumačenja te odredbe. Službenički sud taj je zaključak obrazložio pozivajući se, s jedne strane, na nizozemsku i talijansku verziju koje podupiru tezu koju zagovara EMA, i s druge strane, na francusku, njemačku, englesku i španjolsku verziju. Kada je riječ o potonjima, Službenički sud je u točki 42. pobijane presude smatrao da, za razliku od talijanske i nizozemske verzije, tekst odredbi na francuskom i njemačkom jeziku, koji je spominjao općenito produženje ugovora i radnog odnosa, i tekst odredbi na engleskom i španjolskom jeziku, koji je spominjao svako sljedeće produženje bez ikakvog preciziranja, nisu dopuštali zaključak da se izraz „svako sljedeće produženje“ odnosi na isti ugovor. Službenički sud stoga je zaključio da postoje dvije kategorije jezičnih verzija članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja: jedna, iz koje jasno proizlazi da se izraz „svako sljedeće produženje“ odnosi na ugovor, i druga, koja ne vodi takvom zaključku. S obzirom na navedenu razliku među tekstovima koja ne pruža nedvojbenu naznaku u pogledu predmeta produženja koje dovodi do prekvalifikacije ugovora na određeno vrijeme u ugovor na neodređeno vrijeme, Službenički sud smatrao je da treba usvojiti ujednačeno tumačenje te odredbe.
25. Navedeni zaključak Službeničkog suda ne sadržava pogrešku u pogledu prava. Točno je doduše, kao što to tvrdi i EMA, da je Službenički sud zanemario činjenicu da se u engleskoj i španjolskoj verziji, za razliku od francuske i njemačke, izraz „svako sljedeće produženje“ može odnositi samo na izraz „ugovor“. Međutim, navedena pogreška ne utječe na ocjenu Službeničkog suda s obzirom na to da je taj sud ispravno zaključio da, s druge strane, francuska i njemačka verzija ne daju mogućnost da se dođe do nedvosmislenog zaključka o tumačenju članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja. Naime, alternativno korištenje izraza „zaposlenje“, „ugovor“ i „svako sljedeće produženje zaposlenja“ u tim verzijama čini odredbu dvosmislenom. S tim u vezi treba reći da se izraz „zaposlenje“ [francuski „engagement“] općenito odnosi na radni odnos između službenika, s jedne strane, i institucije ili agencije, s druge strane; izraz „ugovor“ [francuski „contrat“] naprotiv predstavlja pravni instrument kroz koji se taj odnos konkretizira. Budući da tekstovi francuske i njemačke verzije dopuštaju tumačenje u smislu da se zaposlenje službenika može izvršiti kroz sklapanje različitih ugovora u okviru istog radnog odnosa, Službenički sud ispravno je zaključio da se iz tih verzija ne može znati odnosi li se izraz „svako sljedeće produženje“ nedvojbeno na zaposlenje ili na ugovor. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti ni EMA‑in sljedeći argument prema kojem su izrazi „zaposlenje“ i „ugovor“ međusobno zamjenjivi.
26. Nadalje, čak se ni tekstualnim tumačenjem koje predlaže EMA, a prema kojem se produženje treba odnositi na isti ugovor na određeno vrijeme da bi se mogla primijeniti druga rečenica članka 8. Uvjeta zaposlenja, ne izbjegava dvosmislenost jer jezične verzije koje isključivo koriste izraz „ugovor“ mogu dopuštati različito tekstualno tumačenje od ovog potonjeg. Naime, moguće je da član privremenog osoblja koji ima ugovor na određeno vrijeme naknadno sklopi novi ugovor na određeno vrijeme koji, iako je formalno različit, predstavlja sadržajni kontinuitet s prvim ugovorom. Prema tomu, ništa ne sprečava zaključak da se, kada je riječ o predmetu produženja koje dovodi do pretvaranja ugovora na određeno vrijeme u ugovor na neodređeno vrijeme, članak 8. stavak 1. zadnja rečenica Uvjeta zaposlenja može tumačiti tako da se ta odredba odnosi na isti tip ugovora, to jest na ugovor na određeno vrijeme, a ne na ugovor koji je identičan prvom ugovoru. Ova pretpostavka stoga dokazuje da se, u načelu, uzastopni ugovori na određeno vrijeme sklopljeni između službenika i upravnog tijela mogu, sve dok imaju kontinuitet s prvim ugovorom sklopljenim na određeno vrijeme, uzeti u obzir u cilju primjene članka 8. stavka 1. zadnje rečenice Uvjeta zaposlenja.
27. U kontekstu navedenih razmatranja, budući da je zaključeno da među tekstovima postoji razilaženje koje može dovesti do razlika u značenju, Službenički sud mogao je, ne počinivši pogrešku koja se tiče prava, s jedne strane utvrditi da nije bilo moguće ograničiti se samo na tekstualni pristup i, s druge strane, u cilju jedinstvenog tumačenja članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja u točki 45. pobijane presude primijeniti opće načelo prema kojem pojedinu odredbu treba tumačiti u svjetlu svih odredbi prava Unije, njegovih ciljeva i stanja razvoja tog prava.
28. Prvi dio prvog žalbenog razloga stoga treba odbiti kao neosnovan.
29. Nadalje, Službenički sud svoje je tumačenje članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja temeljio, s jedne strane, na njegovu cilju i, s druge strane, na njegovu kontekstu. Kada je riječ o cilju te odredbe, Službenički sud u točkama 43., 44. i 46. pobijane presude u bitnome je zaključio da se njome želi osigurati određena stabilnost zaposlenja u području radnih odnosa. Kada je pak riječ o njezinu kontekstu, Službenički sud je u točki 47. pobijane presude zaključio da bi tumačenje članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja, tako da se isključi prekvalifikacija ugovora na određeno vrijeme člana privremenog osoblja u ugovor na neodređeno vrijeme samo zbog činjenice što je potonji napredovao u svojoj karijeri sklapajući s upravnim tijelom različite ugovore, bilo protivno načelu jednakosti postupanja kao i namjeri zakonodavca izričito izraženoj u članku 12. stavku 1. Uvjeta zaposlenja da se stvore uvjeti da institucije mogu dobiti najsposobnije, najučinkovitije i najčasnije osobe.
30. Vezano uz drugi dio prvog žalbenog razloga, treba reći da je, zaključujući da je cilj članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja bio da se osigura određena stabilnost zaposlenja, Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava. Naime, suprotno onome što je taj sud utvrdio, cilj članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja je, kao što je navedeno u točki 23. ove presude, izbjegavanje zlouporaba koje proizlaze iz korištenja uzastopnih ugovora na određeno vrijeme od strane upravnih tijela. Nadalje, kao što je navedeno u točki 19. ove presude, ograničeni cilj tog članka potvrđuje ovlast koja se priznaje upravnom tijelu da u svakom trenutku prekine radni odnos sa službenikom koji ima ugovor na neodređeno vrijeme, pridržavajući se procedura predviđenih člankom 47. Uvjeta zaposlenja.
31. Međutim, treba napomenuti da sudovi Unije mogu odbiti razlog ili prigovor kao bespredmetan ako utvrde da on ne može dovesti, pod pretpostavkom da je osnovan, do zatraženog poništenja (vidjeti u tom smislu presudu od 19. studenoga 2009., Michail/Komisija, T‑50/08 P, Zb. SS, EU:T:2009:457, t. 59. i navedenu sudsku praksu).
32. Međutim, iako je s jedne strane točno da je Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je utvrdio da je cilj članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja bio da se osigura određena stabilnost zaposlenja, on je s druge strane ispravno zaključio da se taj članak protivi tome da se smatra da prekvalifikacija ugovora na određeno vrijeme člana privremenog osoblja u ugovor na neodređeno vrijeme može nastupiti po sili zakona samo ako su se uzastopna produženja ticala istog ugovora. Naime, Službenički sud u točki 47. pobijane presude točno je naveo da bi ostavljanje člana privremenog osoblja zaposlenog na temelju ugovora na određeno vrijeme, koji je u svojoj karijeri napredovao zbog dobrih profesionalnih rezultata sklapanjem različitih ugovora, bez zaštite predviđene člankom 8. stavkom 1. zadnjom rečenicom Uvjeta zaposlenja, u usporedbi s članom privremenog osoblja pod ugovorom na određeno vrijeme čiji je isti ugovor produživan, bez napretka u karijeri zbog posebnih rezultata, imalo za posljedicu kažnjavanje ovog prvog. EMA‑in argument stoga valja odbiti kao bespredmetan.
33. Konačno, vezano uz treći dio žalbenog razloga, valja napomenuti da, suprotno onome što tvrdi EMA, Službenički sud nije privremeno osoblje izjednačio s dužnosnicima. Točno je, kao što je navedeno u točki 29. ove presude, da je Službenički sud zanemario cilj članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja. Međutim, treba reći da je Službenički sud u točki 50. pobijane presude zaključio da upravno tijelo može u svakom trenutku prekinuti ugovor službenika na neodređeno vrijeme, pridržavajući se roka predviđenog člankom 47. točkom (c) podtočkom i. Uvjeta zaposlenja. To dokazuje da Službenički sud nije ni na koji način doveo u pitanje razlikovanje između dužnosnika i službenika te široke diskrecijske ovlasti koje upravna tijela imaju u radnim odnosima s potonjima (presuda od 4. prosinca 2013., ETF/Schuerings, T‑107/11 P, Zb. SS, EU:T:2013:624, t. 76.).
34. Iz svega navedenoga proizlazi da prvi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
Drugi žalbeni razlog: pogreška koja se tiče prava vezano uz navod o izuzetku u pogledu tumačenja članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja
[omissis]
37. Glede argumenta prema kojem bi pozivanje na drugi pravni okvir bilo nejasno i štoviše neprikladno, treba reći da je Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava. Naime, kao što je ispravno navela EMA, koju podržavaju Komisija, ECHA, Frontex, EFSA i ECDC, Uvjeti zaposlenja su jedini pravni okvir koji se primjenjuje na sve članove privremenog osoblja. Pozivanje Službeničkog suda na drugi pravni okvir stoga je pogrešno.
38. Međutim, kao što je istaknuto u točki 31. ove presude, sudovi Unije mogu odbiti razlog ili prigovor kao bespredmetan ako utvrde da on ne može dovesti, pod pretpostavkom da je osnovan, do zatraženog poništenja (vidjeti u tom smislu presudu Michail/Komisija, navedenu u t. 31. ove presude, EU:T:2009:457, t. 59. i navedenu sudsku praksu). U konkretnom slučaju treba reći da, iako je pozivanje na svaki drugi pravni okvir pogrešno, Službenički je sud u pobijanoj presudi svoju prosudbu temeljio na pretpostavci u pogledu ostvarivanja prekida u karijeri. Iz toga slijedi da argument koji se zasniva na nejasnosti i štoviše neprikladnosti pozivanja na drugi pravni okvir treba odbiti kao bespredmetan.
39. Kada je riječ o argumentu da se novim ugovorom ostvaruje prekid u karijeri člana privremenog osoblja, prethodno treba istaknuti da izuzetak koji je Službenički sud ustanovio u pogledu primjene prekvalifikacije predviđene člankom 8. stavkom 1. Uvjeta zaposlenja u slučaju prekida karijere, predstavlja logičku posljedicu tumačenja tog članka. Naime, cilj je članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja izbjeći da se u slučaju napretka u karijeri ili promjena u poslovima člana privremenog osoblja koji ima ugovor na određeno vrijeme upravno tijelo može koristiti ugovorima, formalno različitima, kako bi zaobišlo prekvalifikaciju predviđenu tim člankom.
40. Međutim, pretpostavka te prekvalifikacije je da član privremenog osoblja, koji napreduje u karijeri ili mijenja poslove, zadržava radni odnos za koji je svojstven kontinuitet s njegovim poslodavcem. Ako se pokaže da član privremenog osoblja sklapa ugovor koji predstavlja sadržajnu, ali ne i formalnu, promjenu naravi njegovih poslova, pretpostavka za primjenu članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja nije više valjana. Naime, bilo bi u suprotnosti s duhom članka 8. stavka 1. Uvjeta zaposlenja prihvatiti da se svako produženje može uzeti u obzir u svrhu primjene pravila koje se njime predviđa. Stoga, suprotno onome što tvrdi EMA, Službenički sud je u točkama 48. i 49. pobijane presude u dovoljnoj mjeri pravno objasnio pojam prekida zaključujući da on pretpostavlja sadržajnu promjenu poslova službenika koja može dovesti u pitanje funkcionalni kontinuitet njegova radnog odnosa s upravnim tijelom. Stoga EMA‑in argument valja odbiti.
41. Ovaj zaključak ne dovodi u pitanje ni EMA‑in argument prema kojem je Službenički sud primjenjujući nejasan pojam prekida pogrešno zaključio da u karijeri D. Drakeforda nije bilo prekida, unatoč podizanju razine njegovih odgovornosti i formalnoj promjeni njegovih dužnosti, kao ni argument prema kojem je do imenovanja D. Drakeforda došlo nakon provođenja vanjskog postupka. Naime, budući da prekid radnog odnosa nije nejasan pojam, što je utvrđeno u točki 39. ove presude, ne može se uvažiti argument da je Službenički sud počinio pogrešku kada je primijenio taj pojam u predmetnom slučaju. Nadalje, treba reći da je u točki 49. pobijane presude Službenički sud ispravno ispitao vrlo specifične okolnosti konkretnog slučaja u svjetlu pojma prekida prihvaćenog u točki 48. pobijane presude. Točno je da, kada je riječ o eventualnoj usporedbi predviđenih zadataka, položaj voditelja sektora na koji je D. Drakeford stupio nakon provođenja vanjskog postupka odabira predstavlja sadržajnu promjenu u odnosu na položaj zamjenika voditelja, te ona dovodi do prekida u smislu pojma koji je utvrdio Službenički sud. Naime, iako zadržavanje u istom području aktivnosti automatski ne rezultira kontinuitetom u obavljanju poslova, taj kontinuitet načelno treba isključiti u slučaju kad je za preuzimanje položaja voditelja sektora propisano provođenje vanjskog postupka odabira. Međutim, treba reći da je u predmetnom slučaju, prije nego što je 2003. imenovan voditeljem sektora, D. Drakeford u razdoblju 2001.‑2003. obavljao poslove voditelja sektora ad interim. Stoga se zapravo ne može zaključiti da je njegovo imenovanje voditeljem sektora, iako je do njega došlo nakon provođenja vanjskog postupka, stvarno značilo prekid u odnosu na poslove koje je prethodno obavljao. Osim toga, iz prvostupanjskog spisa također je razvidno da je D. Drakeford u travnju 2003. razvrstan u razred A4, stupanj 3, s deset mjeseci staža, te da je od 1. svibnja 2003., to jest dana kada je započeo njegov ugovor kao voditelja IT sektora, razvrstan u razred A4, stupanj 3, s jedanaest mjeseci staža. Taj podatak iznova potvrđuje kontinuitet radnog odnosa između D. Drakeforda i EMA‑e. Slijedom navedenog, budući da je utvrđeno da je D. Drakeford kontinuirano obavljao svoje poslove iz područja informacijskih tehnologija, i to među ostalim kao zamjenik voditelja sektora, kao voditelj sektora ad interim i kao voditelj sektora, Službenički sud s pravom je isključio da je postojao prekid u sadržajnom kontinuitetu radnih odnosa između EMA‑e i D. Drakeforda.
[omissis]
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (žalbeno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Ukida se presuda Službeničkog suda Europske unije (treće vijeće) od 5. veljače 2014., Drakeford/EMA (F‑29/13, EU:F:2014:10), u dijelu u kojem je Službenički sud u toj presudi izvršavao svoju ovlast neograničene nadležnosti u području financija za razdoblje nakon njezine objave.
2. U preostalom dijelu žalba se odbija.
3. Predmet se upućuje Službeničkom sudu.
4. O troškovima Davida Drakeforda i Europske agencije za lijekove (EMA) odlučit će se naknadno.
5. Europska komisija, Europska agencija za kemikalije (ECHA), Europska agencija za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica Europske unije (Frontex), Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) i Europski centar za sprečavanje i kontrolu bolesti (ECDC) snosit će vlastite troškove ovog postupka.
Jaeger Papasavvas Berardis
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 16. rujna 2015.
Potpisi