PRESUDA OPĆEG SUDA (peto vijeće)

4. listopada 2018.(*)

„Pristup dokumentima – Uredba (EZ) br. 1049/2001 – Dokumenti povezani s postupkom pokrenutim na temelju članka 29. Direktive 2007/46/EZ kojim se državi članici dopušta da odbije registrirati vozila koja predstavljaju ozbiljan rizik za cestovnu sigurnost ili ozbiljno ugrožavaju okoliš ili javno zdravlje – Uskraćivanje pristupa – Izuzeće u vezi sa zaštitom inspekcija, istraga i revizija – Opća pretpostavka – Arhuška konvencija – Uskraćivanje pristupa spisu – Članak 41. Povelje o temeljnim pravima”

U predmetu T‑128/14,

Daimler AG, sa sjedištem u Stuttgartu (Njemačka), koji zastupaju C. Arhold, B. Schirmer i N. Wimmer, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju je u početku zastupala F. Clotuche‑Duvieusart, zatim G. Wilms i F. Clotuche‑Duvieusart te naposljetku H. Krämer i F. Clotuche‑Duvieusart, u svojstvu agenata, uz asistenciju R. Van der Houta, zatim R. Van der Houta i C. Wagnera, odvjetnici,

tuženika,

koju podupire

Vijeće Europske unije, koje zastupaju M. Simm i A. F. Jensen, u svojstvu agenata,

i

Europski parlament, koji zastupaju N. Görlitz i L. Visaggio, u svojstvu agenata,

intervenijenti,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Odluke Komisije Ares(2013) 3715941 od 13. prosinca 2013. kojom je tužitelju uskraćen pristup dokumentima o postupku koji je Francuska Republika pokrenula na temelju članka 29. Direktive 2007/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. rujna 2007. o uspostavi okvira za homologaciju motornih vozila i njihovih prikolica te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih za takva vozila (Okvirna direktiva) (SL 2007., L 263, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 35., str. 103.),

OPĆI SUD (peto vijeće),

u sastavu: D. Gratsias, predsjednik, A. Dittrich i P. G. Xuereb (izvjestitelj), suci,

tajnik: E. Coulon,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Direktiva 2007/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. rujna 2007. o uspostavi okvira za homologaciju motornih vozila i njihovih prikolica te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih za takva vozila (Okvirna direktiva) (SL 2007., L 263, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 35., str. 103.; u daljnjem tekstu: Okvirna direktiva) zamijenila je sustave država članica za homologaciju vozila postupkom homologacije koji je usklađen unutar Europske unije i naziva se „EZ homologacija”. Ta EZ homologacija definirana je u članku 3. stavku 5. Okvirne direktive kao postupak kojim država članica potvrđuje da tip vozila, sustava, sastavnog dijela ili zasebne tehničke jedinice udovoljava odgovarajućim zakonskim odredbama i tehničkim zahtjevima navedene direktive i regulatornih akata navedenih u nekima od njezinih priloga.

2        Članak 5. stavak 4. Direktive 2006/40/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 17. svibnja 2006. o emisijama iz sustava za klimatizaciju u motornim vozilima i o izmjeni Direktive Vijeća 70/156/EEZ (SL 2006., L 161, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 29., str. 102.; u daljnjem tekstu: Direktiva o sustavima za klimatizaciju) predviđa da od 1. siječnja 2011. države članice ne smiju izdavati EZ homologaciju za tip vozila s ugrađenim sustavom klimatizacije oblikovanim da sadržava fluorirane stakleničke plinove potencijala globalnog zagrijavanja iznad 150. Međutim, ta direktiva ne propisuje posebnu vrstu rashladne tekućine. Europska komisija odgodila je provedbu te zabrane za 1. siječnja 2013.

3        Europski su se proizvođači vozila u okviru procesa međunarodne normizacije iz 2009. sporazumjeli da će upotrebljavati rashladnu tekućinu s oznakom „R1234yf”.

4        Tužitelj, društvo Daimler AG, proizvođač automobila sa sjedištem u Njemačkoj koji proizvodi, među ostalim, automobile marke Mercedes, izrazio je 2013. dvojbe glede sigurnosti uporabe te rashladne tekućine.

5        U svibnju 2013. Kraftfahrt‑Bundesamt (KBA, Savezni ured za motorna vozila, Njemačka) prihvatio je Daimlerov zahtjev za proširenje homologacije vozila tipa 245G. Budući da je prvotno homologiran 2008., tip 245G nije podlijegao obvezi uporabe rashladne tekućine koja bi bila u skladu s Direktivom o sustavima za klimatizaciju. Komisija je dopisom od 22. svibnja 2013. obaviještena o proširenju homologacije navedenog tipa vozila.

6        Dana 10. lipnja 2013. Komisija je pokrenula postupak EU Pilot pod brojem 5160/11/ENTR, čiji je cilj bio provjeriti u kojoj je mjeri Savezna Republika Njemačka poštovala Okvirnu direktivu i Direktivu o sustavima za klimatizaciju kada je tužitelju odobravala proširenja EZ homologacija.

7        Dana 26. srpnja 2013. francuski ministar ekologije, održivog razvoja i energetike donio je odluku kojom je odbio registrirati određena vozila marke Mercedes na francuskom državnom području za koja su njemačka tijela odobrila proširenje EZ homologacije, i to iz razloga što je kršenjem članka 5. stavka 4. Direktive o sustavima za klimatizaciju u ta vozila bio ugrađen sustav za klimatizaciju oblikovan tako da sadržava fluorirane stakleničke plinove potencijala globalnog zagrijavanja iznad 150.

8        Ovo odbijanje registriranja zasnivalo se na francuskoj odredbi kojom je prenesen članak 29. stavak 1. prva rečenica Okvirne direktive. Taj članak, koji se nalazi u poglavlju XII. i naslovljen je „Zaštitne odredbe”, određuje da država članica može za najviše šest mjeseci odbiti registrirati vozila koja su bila podvrgnuta EZ homologaciji ako smatra da ta vozila ozbiljno ugrožavaju okoliš ili javno zdravlje.

9        Dana 26. srpnja 2013. Francuska Republika je, u skladu s člankom 29. stavkom 1. drugom rečenicom Okvirne direktive, obavijestila Komisiju o svojem odbijanju da registrira određena vozila marke Mercedes. U skladu s člankom 29. stavkom 2. Okvirne direktive, Komisija se kod pripreme odluke u vezi s tim odbijanjem savjetovala sa zainteresiranim stranama.

10      Dana 2. kolovoza 2013. Mercedes‑Benz France, poduzeće iz grupe Daimler, podnio je tužbu protiv odluke francuskog ministra ekologije, održivog razvoja i energetike od 26. srpnja 2013., kojom je on odbio registrirati određena vozila marke Mercedes na francuskom državnom području.

11      Dopisom od 19. kolovoza 2013. upućenom Komisiji tužitelj je zauzeo stajalište o odbijanju od strane Francuske Republike. Tužitelj je u tom dopisu, među ostalim, naveo sljedeće:

„[…] na temelju članka 41. stavka 2. točke (b) Povelje o temeljnim pravima, pravo na pristup spisu također je dio zaštićenih temeljnih prava. Namjeravamo se koristiti tim pravom i tražimo stoga da nam se omogući potpuni pristup svim dokazima vezanima uz ovaj postupak na temelju članka 29. [Okvirne direktive] (uključujući i one koje se nalaze u drugim dokazima koji su korišteni i koje treba uzeti u obzir u ovom slučaju), a osobito svako stajalište, posebno pravne službe Komisije, glede primjene članka 29. [Okvirne direktive].”

12      Porukom elektroničke pošte od 17. rujna 2013. upućenom tužitelju Komisija je potvrdila primitak tog dopisa i zahtjeva za pristup dokumentima sadržanima u tom dopisu, za koji je smatrala da se zasniva na Uredbi (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.) i koji je zavela u upisnik pod brojem GESTDEM 2013/4643. U toj je poruci elektroničke pošte Komisija također zahtijevala od tužitelja da potvrdi da zahtijeva pristup dokumentima spomenutima u točki 11. ove presude.

13      Porukom elektroničke pošte od 20. rujna 2013. tužitelj je potvrdio da se njegov zahtjev za pristup odnosi na sve dokumente povezane s postupkom pokrenutim na temelju članka 29. Okvirne direktive, a osobito na svako moguće stajalište pravne službe Komisije o primjeni članka 29. Okvirne direktive. Napomenuo je Komisiji da mu, ako želi precizniji zahtjev, mora dostaviti popis svih dokumenata koji se odnose na taj postupak. Osim toga, tužitelj je naglasio da se njegov zahtjev za pristup zasniva na njegovu pravu na pristup spisu predviđenom u članku 41. stavku 2. točki (b) Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Tužitelj smatra da je taj članak bio primjenjiv iz razloga što se postupak predviđen u članku 29. Okvirne direktive odnosio na njega izravno i osobno jer članak 29. stavak 2. Okvirne direktive obvezuje Komisiju da ga sasluša prije donošenja odluke.

14      U odluci od 16. listopada 2013. Komisija je navela da raspolaže s četrnaest dokumenata na koje se tužiteljev zahtjev za pristup odnosi i čiji se popis nalazi u prilogu. Pojasnila je da odobrava pristup pet tih dokumenata i da odbija pristup devet drugih dokumenata. Komisija je uskratila pristup šest dokumenata na temelju izuzeća iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001 koje se odnosi na zaštitu svrhe inspekcija, istraga i revizija. Pristup preostalim trima dokumentima ona je uskratila na temelju izuzeća iz članka 4. stavka 3. Uredbe br. 1049/2001 koji se odnosi na zaštitu procesa odlučivanja. Komisija je dodala da djelomičan pristup tim devet dokumenata nije moguć. Naposljetku je navela da za njihovo otkrivanje ne postoji prevladavajući javni interes.

15      Dana 30. listopada 2013. tužitelj je u skladu s člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 1049/2001. podnio ponovni zahtjev za pristup. U tom je zahtjevu istaknuo da je moralo biti više dokumenata obuhvaćenih njegovim zahtjevom od onih četrnaest koje je Komisija identificirala u svojoj odluci od 16. listopada 2013. On je naveo da izuzeća na koje se Komisija poziva nisu relevantna i da za otkrivanje traženih dokumenata postoji prevladavajući javni interes zbog značaja predmeta za ostvarivanje slobodnog kretanja robe. U tom ponovnom zahtjevu tužitelj se nije pozvao samo na pravo na pristup dokumentima predviđeno u članku 2. stavku 1. Uredbe br. 1049/2001, već i na pravo na pristup spisu predviđeno u članku 41. stavku 2. točki (b) Povelje.

16      Odlukom od 13. prosinca 2013. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) Komisija je potvrdila svoje odbijanje da odobri pristup devet dokumenata koje je u svojoj odluci od 16. listopada 2013. identificirala kao one koje mu se ne može dostaviti.

17      Osim toga, ona je istaknula da je nakon dodatnih istraživanja utvrdila da, povrh četrnaest dokumenata identificiranih u njezinoj odluci od 16. listopada 2013., raspolaže s 349 dodatnih poruka elektroničke pošte. Navela je da se ti dokumenti sastoje od:

–        55 internih poruka elektroničke pošte razmijenjenih između službenika odjela „Automobilska industrija” Glavne uprave (GU) „Poduzetništvo i industrija”.

–        170 internih poruka elektroničke pošte GU‑a „Poduzetništvo i industrija”;

–        25 poruka elektroničke pošte razmijenjenih s pravnom službom;

–        25 poruka elektroničke pošte razmijenjenih s drugim glavnim upravama Komisije;

–        45 poruka elektroničke pošte razmijenjenih s državama članicama;

–        29 poruka elektroničke pošte razmijenjenih s pravnim osobama.

18      Komisija je ocijenila da su istraga vođena na temelju članka 29. Okvirne direktive glede odbijanja Francuske Republike da registrira određena vozila marke Mercedes i preliminarna istraga glede Savezne Republike Njemačke radi utvrđivanja moguće povrede obveze bile čvrsto povezane te je zaključila da su svi traženi dokumenti bili dio odnosnog upravnog spisa svake od tih istraga.

19      Potom, Komisija je ispitala bi li otkrivanje tih dokumenata ugrozilo, s jedne strane, svrhu istrage pokrenute na temelju članka 29. Okvirne direktive i, s druge strane, svrhu preliminarne istrage glede Savezne Republike Njemačke.

20      Što se tiče ugrožavanja svrhe istrage pokrenute na temelju članka 29. Okvirne direktive, Komisija je ocijenila u biti da bi otkrivanje traženih dokumenata dovelo u pitanje koristan učinak zaštitne odredbe predviđene u članku 29. Okvirne direktive, a osobito svrhu istraga vođenih u tom kontekstu koja se sastojala od toga da se utvrdi jesu li države članice opravdano primijenile tu odredbu i da se osigura visok stupanj cestovne sigurnosti, zdravlja i zaštite okoliša.

21      Komisija je dakle zaključila da traženi dokumenti, koji su svi bili dio upravnog spisa istrage pokrenute na temelju članka 29. Okvirne direktive, potpadaju pod opću pretpostavku neotkrivanja zasnovanoj na zaštiti istraga koja je predviđena u članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001.

22      Što se tiče ugrožavanja svrhe preliminarne istrage glede Savezne Republike Njemačke kojom se nastoji utvrditi moguća povreda obveze, Komisija je u bitnome istaknula da, kako bi joj se omogućilo da učinkovito obavlja svoje zadaće, mora vladati ozračje uzajamnog povjerenja između nje i država članica do konačnog zaključenja slučaja i da se ona može osloniti na opću pretpostavku neotkrivanja kako bi uskratila pristup traženim dokumentima.

23      Povrh toga, Komisija je ocijenila da za otkrivanje traženih dokumenata ne postoji prevladavajući javni interes i da će se javni interes bolje zadovoljiti ako se zaštiti svrha istraga u tijeku.

24      Osim toga, Komisija je zaključila da traženim dokumentima ne može dati djelomičan pristup.

25      Naposljetku, što se tiče tužiteljeva upućivanja na Povelju i, osobito, na pravo na pristup spisu predviđeno u njezinu članku 41. stavku 2., Komisija je ocijenila da svoju odluku ne može zasnovati izravno na toj odredbi i da prije mora uzeti u obzir granice i uvjete za ostvarivanje tog prava kako je definirano UFEU‑om i Uredbom br. 1049/2001.

 Postupak

26      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 21. veljače 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

27      U odgovoru na tužbu podnesenom tajništvu Općeg suda 7. svibnja 2014. Komisija je zahtijevala prekid postupka.

28      Nakon što je saslušao stranke, predsjednik petog vijeća je rješenjem od 1. srpnja 2014., na temelju članka 77. točke (d) Poslovnika Općeg suda, odredio prekid postupka u ovom predmetu do donošenja odluka Suda kojima se završava postupak u predmetima C‑612/13 P, ClientEarth/Komisija, i C‑673/13 P, Komisija/Stichting Greenpeace.

29      Tužitelj je 5. ožujka 2015. podnio zahtjev za nastavak postupka. Komisija je 20. ožujka 2015. podnijela očitovanja o navedenom zahtjevu. Odlukom od 8. travnja 2015. predsjednik petog vijeća odbio je taj zahtjev.

30      Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 4. i 14. travnja 2014. Europski parlament i Vijeće Europske unije zatražili su intervenciju u potporu zahtjevu Komisije.

31      Budući da se sastav vijeća Općeg suda izmijenio, ovaj je predmet dodijeljen petom vijeću, i to u novom sastavu, te novom sucu izvjestitelju.

32      Odluke, do čijeg je donošenja postupak u ovom predmetu bio prekinut, uslijedile su u vidu presuda od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija (C‑612/13 P, EU:C:2015:486) i od 23. studenoga 2016., Komisija/Stichting Greenpeace Nederland i PAN Europe (C‑673/13 P, EU:C:2016:889).

33      Odlukama od 7. prosinca 2016. predsjednik petog vijeća odobrio je intervencije Parlamenta i Vijeća. Ovi potonji podnijeli su svoje intervencijske podneske, a glavne su stranke u određenim rokovima podnijele svoja očitovanja o tim podnescima.

34      U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika, Opći sud je dopisima od 3. listopada 2017., 3., 24. siječnja i 17. svibnja 2018. postavio Komisiji i tužitelju pisana pitanja, na koja su oni odgovorili u određenim rokovima.

35      U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenim u članku 91. točki (c) Poslovnika, Opći sud je naložio Komisiji da podnese cjelovitu presliku 29 poruka elektroničke pošte koje su razmijenjene između nje i pravnih osoba i za koje je ona u pobijanoj odluci utvrdila da su povezane s postupcima pokrenutima na temelju članka 29. Okvirne direktive. Komisija je u određenom roku postupila u skladu s tim rješenjem.

36      Dopisom od 8. lipnja 2018. tužitelj je, s obzirom na odgovor koji je Komisija 28. svibnja 2018. dala na pisano pitanje Općeg suda, zahtijevao da ovaj potonji donese novu mjeru upravljanja postupkom kako bi Komisiji postavio dva pitanja.

37      Na temelju članka 106. stavka 3. Poslovnika, ako stranke ne podnesu zahtjev za zakazivanje rasprave u roku od tri tjedna od dostave obavijesti o zaključenju pisanog dijela postupka, Opći sud može odlučiti da se odluka donese bez usmenog dijela postupka. U ovom slučaju Opći sud je, u nedostatku takvog zahtjeva, a smatrajući da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen, odlučio donijeti presudu bez provođenja usmenog dijela postupka.

 Zahtjevi stranaka

38      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

39      Komisija, koju podupiru Parlament i Vijeće, od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

40      U prilog svojoj tužbi tužitelj iznosi četiri tužbena razloga. Prvi se temelji na povredi prava na pristup spisu predviđenog u članku 41. stavku 2. točki (b) Povelje. Drugi se temelji na povredi Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša, potpisane u Arhusu 25. lipnja 1998. (u daljnjem tekstu: Arhuška konvencija) i Uredbe (EZ) br. 1367/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. rujna 2006. o primjeni odredaba Arhuške konvencije na institucije i tijela Europske zajednice (SL 2006., L 264, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 20., str. 29.). Treći se temelji na povredi članka 42. Povelje, članka 15. stavka 3. UFEU‑a, Uredbe br. 1049/2001 i Uredbe br. 1367/2006. Naposljetku, četvrti se tužbeni razlog temelji na povredi obveze obrazlaganja.

41      Komisija osporava sve te tužbene razloge. Vijeće i Parlament nisu podnijeli argumente glede tužiteljeve argumentacije koja je iznesena u okviru drugog tužbenog razloga u vezi s povredom Arhuške konvencije.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na pristup spisu predviđenog u članku 41. stavku 2. točki (b) Povelje

42      U okviru prvog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila njegovo temeljno pravo na pristup spisu zajamčeno člankom 41. stavkom 2. točkom (b) Povelje.

43      U tom pogledu tužitelj ističe da, suprotno od onoga što proizlazi iz pobijane odluke, pravo na pristup spisu nije definirano, oblikovano ili umanjeno odredbama primarnog ili sekundarnog prava Unije. Pravo svake osobe na pristup svojem spisu, predviđeno člankom 41. stavkom 2. točkom (b) Povelje, jest, naprotiv, neovisno o pravu na pristup dokumentima institucija koje je predviđeno člankom 42. Povelje. Dok ovo potonje pravo jest pravo priznato svakom građaninu Unije, pravo na pristup spisu je pravo priznato stranci u konkretnom postupku. Komisija je u pobijanoj odluci zanemarila ovu osnovnu razliku. Uredba br. 1049/2001 tiče se samo prava na pristup dokumentima institucija koje imaju svi građani Unije, a ne temeljnog prava pristupiti spisu. Ovo potonje pravo je znatno zaštićenije od prava na pristup dokumentima.

44      Osim toga, tužitelj podsjeća da je u članku 41. stavku 2. točki (b) Povelje utvrđeno „pravo svake osobe na pristup svojem spisu, uz poštovanje zakonitih interesa povjerljivosti te profesionalne i poslovne tajne”. Smatra da se dokumenti o postupku koji je Francuska Republika pokrenula na temelju članka 29. Okvirne direktive odnose na njega izravno i osobno.

45      Osim toga, tužitelj naglašava da se, iako je, doduše, pravo na pristup spisu ograničeno jamčenjem zakonitih interesa povjerljivosti te profesionalne i poslovne tajne, pitanje treba li pristup spisu odobriti ili uskratiti zbog zaštite tih zakonitih interesa mora ocjenjivati slučaju pojedinačno. No, Komisija je iz pristupa spisu u cijelosti i bez ikakva pojašnjenja isključila sve dokumente koji su prema njezinu mišljenju bili povjerljivi, što se je suprotno sudskoj praksi Suda.

46      Tužitelj u replici naglašava da su njegov prvotni zahtjev i njegov ponovljeni zahtjev bili utemeljeni na članku 41. stavku 2. točki (b) Povelje i da je u pobijanoj odluci Komisija ispitala tu odredbu i odbila zahtjev za pristup spisu. Tužitelj smatra da slijedom toga pravo na pristup spisu na temelju članka 41. stavka 2. točke (b) Povelje jest bilo predmet pobijane odluke, suprotno od onoga što Komisija tvrdi.

47      Štoviše, tužitelj ističe da sudska praksa koja je nastala u predmetima u vezi sa zabranjenim sporazumima, a na koju se Komisija poziva i prema kojoj uskraćivanje pristupa spisu nije akt koji se može pobijati, nije relevantna. Naime, odlučujući temelj za tu sudsku praksu predstavlja činjenica da je pravo na pristup spisu u potpunosti priznato kao postupovno jamstvo u toj vrsti predmeta i da je njegovo izvršenje podrobno uređeno uredbom. Osim toga, u odgovoru na pitanje koje je Opći sud postavio tužitelj je istaknuo da nije dokazano da se nezakonitost kojom je zahvaćeno uskraćivanje pristupa spisu može istaknuti u prilog tužbi usmjerenoj protiv konačne odluke. Članak 29. Okvirne direktive ne predviđa, naime, proizvođačevu mogućnost da podnese tužbu protiv konačne odluke. Tužitelj je također naglasio da Komisija ne može protiv njega isticati činjenicu da je on podnio očitovanja u kratkom određenom roku, a da se nije koristio svojim pravom na pristup spisu, zato što mu taj pristup spisu nije bio prethodno predložen. Očito je da je tužitelj bio ovlašten dopuniti svoja očitovanja nakon što je izvršio uvid u spis.

48      Osim toga, tužitelj je također naglasio da članak 41. stavak 2. točka (b) Povelje daje odlučujući značaj svojstvu „osobe na koju se postupak odnosi” i da se ta osoba može svojim pravom na saslušanje o predmetu učinkovito koristiti samo pod uvjetom da je u potpunosti upoznata sa spisom. Tako pravo na iznošenje očitovanja, kojim se onome tko iznosi očitovanja priznaje svojstvo zainteresirane osobe, općenito podrazumijeva i pravo na pristup spisu. U članku 29. stavku 1. Okvirne direktive istaknut je poseban postupovni položaj proizvođača na kojeg se odnosi uskraćivanje registriranja jer ta odredba predviđa da država članica koja donese tu oduku o tome odmah obavještava druge države članice, Komisiju i dotičnog proizvođača. Stoga članak 29. stavak 1. Okvirne direktive dodjeljuje proizvođaču status zainteresirane stranke, s tom posljedicom da se u skladu s člankom 29. stavkom 2. Okvirne direktive Komisija mora s njime savjetovati.

49      Naposljetku, tužitelj tvrdi da je očito da njegov pristup spisu može imati utjecaja na postupak koji se odnosi na njega. Kao proizvođač na kojeg se odnosi postupak pokrenut od strane Francuske Republike na temelju članka 29. Okvirne direktive, tužitelj može iznijeti vrlo precizne indicije o predmetnim tehničkim aspektima i pružiti informacije relevantne za odluku koja će biti donesena.

50      Komisija priznaje da se pravo na pristup spisu predviđeno člankom 41. stavkom 2. točkom (b) Povelje razlikuje od prava na pristup dokumentima zajamčenog člankom 42. Povelje, člankom 15. stavkom 2. UFEU‑a i Uredbom br. 1049/2001. Ona tvrdi da slijedom toga tužitelj ne može zahtijevati poništenje odluke koju je Komisija donijela na temelju članka 4. Uredbe br. 1049/2001 iz razloga što ona krši njegovo pravo na pristup spisu. Komisija dodaje da nije ispitala tužiteljev zahtjev za pristup spisu jer to nije predmet postupka pokrenutog na temelju Uredbe br. 1049/2001. U pobijanoj je odluci ona samo odlučila o tužiteljevu pravu na pristup dokumentima na temelju Uredbe br. 1049/2001. Razmatranja sadržana u pobijanoj odluci u vezi s člankom 41. stavkom 2. točkom (b) Povelje uopće ne ukazuju, nasuprot onome što tužitelj tvrdi, na to da je ona donijela odluku o zahtjevu za pristup spisu. Naprotiv, ona je u pobijanoj odluci izričito izjavila da je zahtjev ispitala isključivo na temelju Uredbe br. 1049/2001. Tužitelj, dakle, ne može otkloniti ili zaobići uvjete za to pravo na pristup koji su uređeni sekundarnim pravom tako da se pozove na pravo na pristup spisu koje mu pripada kao stranci u upravnom postupku koji Komisija vodi.

51      Osim toga, Komisija podsjeća da se pravo na pristup spisu odnosilo na tužiteljevu uključenost u postupak pokrenut na temelju članka 29. Okvirne direktive i da glede tog postupka odbijanje da se odobri pristup spisu nije bilo isto što i konačna odluka Komisije donesena na kraju tog postupka, tako da na temelju sudsku prakse to odbijanje nije još akt koji je moguće pobijati. Prigovori glede zakonitosti međumjere, poput odluke o zahtjevu za pristup spisu, mogu se tek podredno isticati, i to u okviru tužbe protiv odluke kojom se postupak završava. Tužitelj nije, osim toga, dokazao da mu tužba protiv konačne odluke ne osigurava dostatnu pravnu zaštitu.

52      U odgovoru na pitanja koja je Opći sud postavio Komisija je naglasila da članak 29. Okvirne direktive ne određuje da proizvođač ima pravo na pristup spisu i da bi se takvo pravo dotičnih proizvođača moglo u najboljem slučaju izvesti iz članka 41. stavka 2. točke (b) Povelje. Komisija smatra da postupovno pravo, na temelju kojeg je zainteresiranoj osobi omogućeno da ispravno osigura svoju obranu, pripada samo strankama u postupku. No, proizvođači nisu stranke u postupku pokrenutom na temelju članka 29. Okvirne direktive. Naime, iz okolnosti da Komisija saslušava dotične gospodarske subjekte kako bi istražila sve relevantne činjenice ne proizlazi da ovi potonji zauzimaju u postupku položaj koji im dodjeljuje posebna prava.

53      Komisija dodaje da pravo na pristup spisu nije bezuvjetno dodijeljeno strankama u postupku s obzirom na to da im se pristup spisu može odbiti kada prevladavajući interesi povjerljivosti predstavljaju prepreku za to. Granice prava na pristup spisu iz članka 41. stavka 2. točke (b) Povelje odgovaraju izuzećima predviđenima u članku 4. stavku 2. Uredbe br. 1049/2001 u vezi sa zaštitom istraga. Tako Komisija smatra da je pravo na pristup spisu, ako je i bilo predmet pobijane odluke, moglo također biti proporcionalno ograničeno iz razloga koji su usporedivi s razlozima glede prava na pristup na koje se ta odluka odnosi.

54      Naposljetku Komisija ističe da na temelju sudske prakse tužitelj mora u svrhu dokazivanja povrede prava na pristup spisu dokazati da je uskraćivanje pristupa moglo utjecati na odvijanje postupka i sadržaj Komisijine odluke. No, tužitelj to nije učinio. Štoviše, takav utjecaj je isključen iz vremenskih razloga jer je očitovanja u postupku pokrenutom na temelju članka 29. Okvirne direktive tužitelj podnio 19. kolovoza 2013., to jest prije nego što je u dopisu od istog dana podnio svoj zahtjev za pristup dokumentima.

55      Valja, prije svega, utvrditi je li u pobijanoj odluci Komisija, kao što ona to tvrdi, samo odlučila o zahtjevu za pristup dokumentima zasnovanom na Uredbi br. 1049/2001 ili je također odlučila o zahtjevu za pristup spisu zasnovanom na članku 41. stavku 2. točki (b) Povelje.

56      U dopisu od 19. kolovoza 2013., koji je bio upućen Komisiji i u kojem je tužitelj zauzeo stajalište o odbijanju Francuske Republike da registrira određena vozila marke Mercedes, tužitelj je svoj zahtjev za pristup svim dokazima u vezi s postupkom pokrenutim od strane Francuske Republike na temelju članka 29. Okvirne direktive zasnovao samo na članku 41. stavku 2. točki (b) Povelje.

57      Povrh toga, nakon poruke elektroničke pošte koju je Komisija uputila tužitelju i prema kojoj je ocijenila da zahtjev za pristup sadržan u dopisu od 19. kolovoza 2013. jest zahtjev za pristup dokumentima zasnovan na Uredbi br. 1049/2001, tužitelj je porukom elektroničke pošte od 20. rujna 2013. naglasio da je njegov zahtjev za pristup zasnovan na njegovu pravu na pristup spisu predviđenom u članku 41. stavku 2. točki (b) Povelje.

58      Naposljetku, u svojem ponovnom zahtjevu za pristup od 30. listopada 2013. tužitelj se nije pozvao samo na pravo na pristup dokumentima predviđeno u članku 2. stavku 1. Uredbe br. 1049/2001, već i na pravo na pristup spisu predviđeno u članku 41. stavku 2. točki (b) Povelje.

59      Tako su prvotni zahtjevi za pristup dokumentima, izneseni u dopisu od 19. kolovoza 2013. i poruci elektroničke pošte od 20. rujna 2013., bili zasnovani samo na članku 41. stavku 2. točki (b) Povelje, a ponovni je zahtjev za pristup bio zasnovan i na pravu na pristup dokumentima predviđenom u članku 2. stavku 1. Uredbe br. 1049/2001 i na pravu na pristup spisu predviđenom u članku 41. stavku 2. točki (b) Povelje.

60      Osim toga, točno je da je pobijana odluka naslovljena „Odluka glavnog tajništva donesena na temelju članka 4. odredaba o provedbi Uredbe […] br. 1049/2001” i ima za predmet „Vaš ponovni zahtjev za pristup dokumentima podnesen na temelju Uredbe […] br. 1049/2001 – GESTDEM 2013/4643” i da je pod naslovom „Ocjena i zaključci na temelju Uredbe br. 1049/2001” pobijane odluke Komisija tvrdila da, „[k]ada ocjenjuje zahtjev za otkrivanje dokumenata na temelju Uredbe […] br. 1049/2001, Komisija ne može odlučiti o mogućim povredama privilegiranog prava na pristup zasnovanog na drugim zakonodavnim aktima (kao što je [Okvirna d]irektiva i Direktiva [o sustavima za klimatizaciju] u dijelu u kojem je njima predviđeno takvo pravo na pristup dokumentima)” te da „taj prigovor nije, stoga, predmet ove odluke”.

61      Međutim, pobijana odluka ne sadržava samo naslov „Ocjena i zaključci na temelju Uredbe br. 1049/2001”, već i naslov „Upućivanja na [Povelju]”. Pod tim naslovom pobijana odluka glasi kako slijedi:

„U svojem ponovnom zahtjevu upućujete, osim toga, na [Povelju] i konkretnije na pravo svake osobe na pristup svojem spisu predviđeno u članku 41. stavku 2. i zahtijevate da se Vaš zahtjev također ispita s aspekta tih odredbi.

Iako je Uredba br. 1049/2001 u skladu s [Poveljom], ona je donesena na [temelju] članka 15. stavka 3. [UFEU‑a], koji se njome prenosi.

Na temelju članka 52. stavka 2. [Povelje], prava priznata ovom Poveljom i koja su predviđena u Ugovorima ostvaruju se pod uvjetima i u granicama određenima tim Ugovorima.

Pravo na pristup predviđeno [Poveljom] valja stoga ostvarivati pod uvjetima i u granicama određenima u članku 15. stavku 3. UFEU‑a i u Uredbi br. 1049/2001.

Ovo je razlog zašto Komisija ne može svoju odluku o Vašem zahtjevu za pristup zasnovati izravno na pravu za pristup utvrđenom u [Povelji]. Naprotiv, ona mora uzeti u obzir uvjete i granice određene u [UFEU‑u] i Uredbi br. 1049/2001.”

62      Iz tog ulomka pobijane odluke proizlazi, dakle, da je Komisija ispitala zahtjev za pristup spisu zasnovan na članku 41. stavku 2. točki (b) Povelje i da ga je u bitnome odbila iz razloga što je pravo na pristup spisu također ograničeno izuzećima predviđenima u Uredbi br. 1049/2001.

63      Osim toga, valja istaknuti da, iako u odgovoru na tužbu, i to u svojoj argumentaciji o prvom tužbenom razlogu, Komisija tvrdi da nije odlučila o tužiteljevu zahtjevu za pristup spisu zasnovanom na članku 41. stavku 2. točki (b) Povelje, u argumentaciji o četvrtom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, Komisija navodi da u pobijanoj odluci „jest odlučila o pravu na pristup spisu” i da je „utvrdila da u konačnici valja uskratiti pravo na pristup spisu iz istog razloga kao i opći pristup dokumentima u smislu Uredbe […] br. 1049/2001”.

64      Štoviše, Komisijin argument da zahtjev za pristup spisu načelno nije predmet postupka zasnovanog na Uredbi br. 1049/2001 i argument da u pobijanoj odluci ona nije bila dužna odlučiti o tom zahtjevu ne dovode u pitanje činjenicu da je u toj odluci Komisija odlučila o tom zahtjevu.

65      Prema tome, valja zaključiti da je pobijanom odlukom uskraćen pristup spisu koji je tužitelj zahtijevao na temelju članka 41. stavka 2. točke (b) Povelje.

66      Stoga treba utvrditi smatra li Komisija s pravom da takvo uskraćivanje pristupa nije akt koji je moguće pobijati.

67      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, glede akata ili odluka koji se donose u nekoliko stadija, akti koji mogu biti predmet tužbe za poništenje načelno su samo one mjere koje konačno određuju stajalište institucije u pogledu tog postupka, dok prethodne ili isključivo pripremne mjere ne mogu biti predmet tužbe za poništenje (vidjeti rješenje od 15. veljače 2012., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, C‑208/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012:76, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

68      Iz sudske prakse nastale na području tržišnog natjecanja proizlazi da, čak i ako mogu predstavljati povredu prava obrane, akti Komisije kojima je uskraćen pristup spisu proizvode, u načelu, samo ograničene učinke svojstvene pripremnom aktu koji pripada u okvir prethodnog upravnog postupka. Samo bi akti koji neposredno i nepopravljivo utječu na pravni položaj dotičnih poduzetnika mogli prije dovršetka upravnog postupka opravdati dopuštenost tužbe za poništenje (presuda 18. prosinca 1992., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T‑10/92 do T‑12/92 i T‑15/92, EU:T:1992:123, t. 42.; rješenja od 5. prosinca 2001., Reisebank/Komisija, T‑216/01 R, EU:T:2001:277, t. 46., i od 27. siječnja 2009., Intel/Komisija, T‑457/08 R, neobjavljeno, EU:T:2009:18, t. 53.).

69      Činjenica istaknuta od strane tužitelja glede toga, da je na području tržišnog natjecanja pravo na pristup spisu predviđeno uredbom, ne opravdava to da Opći sud zauzme različit pristup u ovom slučaju. Odluke navedene u točki 68. ove presude bile su zasnovane, u biti, na okolnosti da se do donošenja odluke Komisije po okončanju upravnog postupka uskraćivanje pristupa spisu moglo preinačiti i da bi se moguća nezakonitost kojom je uskraćivanje pristupa zahvaćeno mogla istaknuti u prilog tužbi usmjerenoj protiv odluke donesene po okončanju upravnog postupka.

70      U ovom slučaju iz članka 29. stavka 1. Okvirne direktive proizlazi da države članice obavještavaju Komisiju o odbijanju da registriraju vozila ili dopuste prodaju ili stavljanje u uporabu vozila, sastavnih dijelova ili zasebnih tehničkih jedinica na svojem području, kao i o razlozima za to odbijanje. Osim toga, članak 29. stavak 2. Okvirne direktive predviđa da se Komisija kod pripreme odluke savjetuje sa zainteresiranim stranama.

71      U toj će se odluci konkretizirati pravno stajalište Komisije o tome je li odbijanje registracije, koje je država članica prijavila, usklađeno, među ostalim, sa slobodnim kretanjem robe na unutarnjem tržištu.

72      Tužitelj ne objašnjava zašto povodom tužbe protiv odluke predviđene u članku 29. stavku 2. Okvirne direktive, koju će Komisija donijeti, on ne bi mogao isticati moguću nezakonitost kojom je uskraćivanje pristupa spisu zahvaćeno.

73      Osim toga, valja istaknuti da članak 11. Direktive 2006/42/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 17. svibnja 2006. o strojevima i o izmjeni Direktive 95/16/EZ (SL 2006., L 157, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 74.) predviđa zaštitnu odredbu koja državama članicama dopušta da s tržišta povuku određene strojeve koji imaju CE oznaku sukladnosti i mogu ugroziti zdravlje i sigurnost osoba. Ta je zaštitna odredba slična onoj koja je predviđena u članku 29. stavku 1. Okvirne direktive. No, u presudi od 15. srpnja 2015., CSF/Komisija (T‑337/13, EU:T:2015:502, t. 16. do 35.), Opći sud je dopuštenom smatrao tužbu za poništenje koju je proizvođač stroja podnio protiv Komisijine odluke, kojom je utvrđena opravdanost mjera koje su donijela danska tijela i koje su se zasnivale na zaštitnoj odredbi predviđenoj u članku 11. Direktive 2006/42 glede uvjeta pod kojima je taj stroj bio stavljen na dansko tržište.

74      Proizlazi da uskraćivanje pristupa spisu na temelju pobijane odluke ne može proizvesti pravne učinke koji već sada i prije donošenja moguće konačne odluke Komisije mogu utjecati na tužiteljeve interese.

75      Stoga prvi tužbeni razlog treba odbiti.

 Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi Arhuške konvencije i Uredbe br. 1367/2006

76      Tužitelj tvrdi da traženi dokumenti sadržavaju informacije o okolišu te je stoga Komisija, odbivši mu dostaviti te dokumente, prekršila pravo na pristup dokumentima institucija utemeljeno na Arhuškoj konvenciji i Uredbi br. 1367/2006.

77      Taj je tužbeni razlog podijeljen na dva dijela. Prvi se dio temelji, u biti, na neusklađenosti članka 6. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 1367/2006 s člankom 4. stavkom 4. prvim podstavkom točkom (c) Arhuške konvencije. Drugi se dio temelji na povredi članka 4. stavka 4. drugog podstavka Arhuške konvencije i članka 6. stavka 1. druge rečenice Uredbe br. 1367/2006.

 Prvi dio, koji se temelji na neusklađenosti članka 6. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 1367/2006 s člankom 4. stavkom 4. prvim podstavkom točkom (c) Arhuške konvencije

78      Tužitelj tvrdi da članak 6. stavak 1. prva rečenica Uredbe br. 1367/2006 nije u skladu s člankom 4. Arhuške konvencije jer predviđa izuzeće od pristupa informacijama o okolišu koje nije predviđeno u članku 4. stavku 4. prvom podstavku točki (c) Arhuške konvencije, to jest ono u vezi s istragama. Tužitelj smatra, doduše, da članak 4. stavak 4. prvi podstavak točka (c) Arhuške konvencije predviđa da se zahtjev za pristup informacijama o okolišu može odbiti radi zaštite svrhe kaznenih ili stegovnih istraga. Međutim, taj članak ne predviđa mogućnost odbijanja takvog zahtjeva radi zaštite svrhe upravnih istraga poput istrage koju je Komisija pokrenula na temelju postupka predviđenog člankom 29. Okvirne direktive ili istrage koja prethodi mogućoj tužbi zbog povrede obveze.

79      Povrh toga, tužitelj smatra da iako, doduše, ugovorne stranke Arhuške konvencije, među kojima je i Unija, raspolažu manevarskim prostorom za prenošenje odredaba te konvencije, na temelju tog manevarskog prostora Komisija ne može uvesti nove osnove za uskraćivanje pristupa informacijama o okolišu koje nisu predviđene Arhuškom konvencijom. Naposljetku tvrdi da je članak 4. stavak 4. prvi podstavak točka (c) Arhuške konvencije dovoljno precizan za izravnu primjenu.

80      Osim toga, tužitelj osporava Komisijin argument da se zakonitost članka 6. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 1367/2006 ne može ocjenjivati s obzirom na Arhušku konvenciju. Tvrdi da je Unija, donijevši Uredbu br. 1367/2006, a osobito članak 6. stavak 1. te uredbe, namjeravala prenijeti obveze koje proizlaze iz Arhuške konvencije. Prema tome, na temelju načela koja je Sud utvrdio u presudama od 22. lipnja 1989., Fediol/Komisija (70/87, EU:C:1989:254) i od 7. svibnja 1991., Nakajima/Vijeće (C‑69/89, EU:C:1991:186), zakonitost, tumačenje i primjena Uredbe br. 1367/2006, a osobito njezina članka 6., mogu se ocjenjivati s aspekta Arhuške konvencije. Osim toga, presudi od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija (C‑612/13 P, EU:C:2015:486), ne protivi se nadzor članka 6. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 1367/2006 s obzirom na Arhušku konvenciju.

81      Komisija uvodno odgovara da, zato što se ni u svojem prvom zahtjevu za pristup dokumentima ni u svojem ponovnom zahtjevu tužitelj nije pozvao na pravo na pristup informacijama o okolišu na temelju Arhuške konvencije, ona u pobijanoj odluci nije ni prihvatila ni zanijekala postojanje takvog prava, koje prema tome ne može biti predmet ove tužbe.

82      Komisija također ističe da Arhuška konvencija nije primjenjiva u ovom slučaju jer traženi dokumenti ne sadržavaju informacije o okolišu u smislu te konvencije. Osim toga, Komisija tvrdi da se valjanost članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006 ne može ispitivati s obzirom na članak 4. stavak 4. navedene konvencije jer ovaj potonji članak nema izravan učinak. Povrh toga ističe da je članak 6. stavak 1. Uredbe br. 1367/2006 usklađen s Arhuškom konvencijom i da se, pod pretpostavkom da to nije tako, ne bi moglo izuzeća od pristupa dokumentima predviđena tom uredbom smatrati neprimjenjivima jer Uredba br. 1049/2001 nije bila donesena radi prenošenja Arhuške konvencije.

83      Vijeće i Parlament ističu u biti da iz presude od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija (C‑612/13 P, EU:C:2015:486), proizlazi da se tužitelj ne može pozivati na članak 4. stavak 4. prvi podstavak točku (c) Arhuške konvencije.

84      Valja istaknuti da se ovaj dio odnosi na pitanje je li članak 6. stavak 1. prva rečenica Uredbe br. 1367/2006, zato što predviđa izuzeće glede „istraga, posebno onih koje se odnose na moguće povrede prava Zajednice”, u skladu s člankom 4. stavkom 4. prvim podstavkom točkom (c) Arhuške konvencije.

85      Člankom 6. Uredbe br. 1367/2006 dodana su u Uredbu br. 1049/2001 posebna pravila o zahtjevima za pristup informacijama o okolišu. Članak 6. stavak 1. prva rečenica Uredbe br. 1367/2006 predviđa da se glede odredaba članka 4. stavka 2. prve i treće alineje Uredbe br. 1049/2001, uz izuzeće istraga, posebno onih koje se odnose na moguće povrede prava Unije, smatra da je otkrivanje informacija pitanje od prevladavajućeg javnog interesa ako se tražene informacije odnose na emisije u okoliš.

86      Na temelju članka 216. stavka 2. UFEU‑a, međunarodni sporazumi koje Unija sklapa obvezujući su za njezine institucije i stoga nadređeni aktima koje one donose (vidjeti presudu od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija, C‑612/13 P, EU:C:2015:486, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

87      Iz toga slijedi da na valjanost akta Unije može utjecati njegova neusklađenost s takvim pravilima međunarodnog prava (vidjeti presudu od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija, C‑612/13 P, EU:C:2015:486, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

88      Međutim, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da sudac Unije može ispitivati navodnu neusklađenost akta Unije sa odredbama međunarodnog sporazuma kojeg je Unija stranka samo pod uvjetom da, s jedne strane, to nije protivno naravi i strukturi tog sporazuma i, s druge strane, da su te odredbe sadržajno bezuvjetne i dovoljno precizne (vidjeti presudu od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija, C‑612/13 P, EU:C:2015:486, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

89      U tom pogledu valja istaknuti da iz presude od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija (C‑612/13 P, EU:C:2015:486, t. 40. do 43.), proizlazi da članak 4. stavak 4. prvi podstavak točka (c) Arhuške konvencije nije sadržajno bezuvjetan i dovoljno precizan da bi na temelju sudske prakse navedene u točki 88. ove presude sudac Unije mogao ispitati usklađenost akta Unije s obzirom na taj članak.

90      Doista, kao što to tužitelj ističe, Sud je također smatrao da je na Sudu, ako je to potrebno, nadzor zakonitosti akta Unije o kojem je riječ s obzirom na pravila Svjetske trgovinske organizacije (u daljnjem tekstu: WTO) u slučaju kad je Unija proširila primjenu izuzeća na posebnu obvezu preuzetu na temelju sporazuma sklopljenih u okviru WTO‑a ili kad akt prava Unije o kojem je riječ izričito upućuje na precizne odredbe tih sporazuma (vidjeti presudu od 18. prosinca 2014., LVP, C‑306/13, EU:C:2014:2465, t. 47. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presude od 22. lipnja 1989., Fediol/Komisija, 70/87, EU:C:1989:254, t. 19. do 22. i od 7. svibnja 1991., Nakajima/Vijeće, C‑69/89, EU:C:1991:186, t. 29. do 32.).

91      Međutim, Sud je pojasnio da su ta dva izuzeća bila opravdana samo zbog posebnosti sporazuma na temelju kojih je došlo do njihove primjene (presuda od 13. siječnja 2015., Vijeće i dr./Vereniging Milieudefensie i Stichting Stop Luchtverontreiniging Utrecht, C‑401/12 P do C‑403/12 P, EU:C:2015:4, t. 57. do 59.).

92      U ovom slučaju, članak 6. stavak 1. prva rečenica Uredbe br. 1367/2006 ne upućuje izravno na precizne odredbe Arhuške konvencije niti pojedincima dodjeljuje pravo da se pozivaju na odredbe te konvencije. Slijedom toga, zbog izostanka takvog izričitog upućivanja na odredbe međunarodnog sporazuma, presudu od 22. lipnja 1989., Fediol/Komisija (70/87, EU:C:1989:254), ne može se smatrati relevantnom u ovom slučaju (presuda od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija, C‑612/13 P, EU:C:2015:486, t. 37.).

93      Osim toga, članak 4. stavak 4. prvi podstavak točka (c) Arhuške konvencije ne predviđa posebnu obvezu u smislu presude od 7. svibnja 1991., Nakajima/Vijeće (C‑69/89, EU:C:1991:186), zato što ugovorne stranke te konvencije raspolažu marginom prosudbe glede tumačenja pojma „kaznene ili stegovne istrage” iz članka 4. stavka 4. prvog podstavaka točke (c) Arhuške konvencije i time glede provedbe obveze koja bi proizlazila iz tog članka (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija, C‑612/13 P, EU:C:2015:486, t. 42.).

94      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se tužitelj ne može pozivati na članak 4. stavak 4. prvi podstavak točku (c) Arhuške konvencije kako bi osporavao zakonitost članka 6. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 1367/2006.

95      Prvi dio drugog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

 Drugi dio, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 4. drugog podstavka Arhuške konvencije i članka 6. stavka 1. druge rečenice Uredbe br. 1367/2006

96      Tužitelj tvrdi da, prema članku 6. stavku 1. drugoj rečenici Uredbe br. 1367/2006, izuzeće predviđeno u članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001 treba usko tumačiti i da činjenicu da su tražene informacije povezane s emisijama u okoliš treba posebno uzeti u obzir. Dodaje da usko tumačenje izuzeća glede istražnih postupaka, koje nalažu članak 4. stavak 4. drugi podstavak Arhuške konvencije i članak 6. stavak 1. druga rečenica Uredbe br. 1367/2006, zahtijeva da se svaki relevantni dokument u vezi s emisijama pojedinačno ispita kako bi se utvrdilo prevladava li javni interes povezan s njegovim otkrivanjem nad interesom za povjerljivost istrage.

97      Komisija uzvraća da dokumenti na koje se odnosi tužiteljev zahtjev za pristup ne sadržavaju informacije o emisijama u okoliš u smislu članka 6. stavka 1. druge rečenice Uredbe br. 1367/2006. Ona također ističe da čak i da je to bilo tako, članak 6. stavak 1. druga rečenica Uredbe br. 1367/2006 ionako ne bi bio primjenjiv.

98      Valja podsjetiti da članak 4. stavak 4. drugi podstavak Arhuške konvencije predviđa da se razlozi za odbijanje zahtjeva za informacije o okolišu trebaju tumačiti usko.

99      Sud Unije je smatrao da se obveza uskog tumačenja razlogâ za odbijanje pristupa, koja je propisana u članku 4. stavku 4. drugom podstavku Arhuške konvencije, ne može shvatiti na način da podrazumijeva preciznu obvezu (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija, C‑612/13 P, EU:C:2015:486, t. 42.). Tužitelj se dakle ne može izravno pozivati na tu odredbu.

100    Članak 6. stavak 1. druga rečenica Uredbe br. 1367/2006 određuje da, „[š]to se tiče ostalih izuzetaka iz članka 4. [Uredbe br. 1049/2001], razlozi za odbijanje tumače se restriktivno, uzimajući u obzir [javni] interes sadržan u otkrivanju tih informacija i moguću povezanost traženih informacija s emisijama u okoliš”.

101    Međutim, iz teksta i strukture članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006 proizlazi da „ostali izuzeci” u smislu druge rečenice tog stavka ne obuhvaćaju zaštitu svrhe „istraga, posebno onih koje se odnose na moguće povrede prava [Unije]”.

102    Naime, člankom 6. stavkom 1. prvom rečenicom Uredbe br. 1367/2006 uspostavlja se pravilo o izuzećima iz članka 4. stavka 2. prve i treće alineje Uredbe br. 1049/2001. U članku 6. stavku 1. drugoj rečenici Uredbe br. 1367/2006 ne navode se samo „ostali izuzeci”, nego „ostali izuzeci iz članka 4. Uredbe [br. 1049/2001]”. Stoga se ta odredba odnosi na izuzeća iz članka 4. stavka 1., stavka 2. druge alineje te stavaka 3. i 5. Uredbe br. 1049/2001. Istraga u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001, na koju se odnosi prva rečenica članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006, nije obuhvaćena pojmom „ostalih izuzetaka” iz druge rečenice te odredbe (presuda od 14. studenoga 2013., LPN i Finlande/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:738, t. 83.).

103    Prema tome, članak 6. stavak 1. druga rečenica Uredbe br. 1367/2006 ne utječe na ispitivanje koje treba provesti Komisija na temelju Uredbe br. 1049/2001 kad su predmet zahtjeva za pristup dokumenti povezani s istražnim postupkom.

104    U svakom slučaju valja istaknuti da, doduše, članak 6. stavak 1. Uredbe br. 1367/2006, kao posebno pravilo u odnosu na odredbe iz članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001, sadržava pojašnjenja glede uskog tumačenja iznimaka koje su predviđene u navedenim odredbama i glede odvagivanja različitih interesa, što može dovesti do pristupa informacijama o okolišu koji je širi od pristupa drugim informacijama sadržanima u dokumentima koje institucije posjeduju. Međutim, ovo utvrđenje nema utjecaja na pitanje treba li dotična institucija provesti konkretno i pojedinačno ispitivanje traženih dokumenata ili informacija (presuda od 9. rujna 2011., LPN/Komisija, T‑29/08, EU:T:2011:448, t. 117.).

105    Tužitelj, dakle, pogrešno tvrdi da je uzimajući u obzir narav traženih dokumenata Komisija morala pojedinačno ispitati svaki dokument.

106    Drugi dio drugog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

107    Proizlazi da drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan, pri čemu nije potrebno odlučiti o Komisijinu argumentu da se dokumenti kojima tužitelj zahtijeva pristup ne odnose na emisije u okoliš ili o argumentu da, zato što se u svojem zahtjevu za pristup dokumentima tužitelj nije pozvao na pravo na pristup informacijama o okolišu na temelju Arhuške konvencije, takvo pravo ne može biti predmet ove tužbe.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 42. Povelje, članka 15. stavka 3. UFEU‑a, Uredbe br. 1049/2001 i Uredbe br. 1367/2006

108    Najprije valja podsjetiti na to da, na temelju članka 15. stavka 3. UFEU‑a i članka 42. Povelje, svaki građanin Unije i svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili registriranim sjedištem u nekoj državi članici ima pravo pristupa dokumentima institucija, tijela, ureda i agencija Unije, podložno načelima i uvjetima koji se utvrđuju u skladu s člankom 15. stavkom 3. UFEU‑a. Konkretno, na temelju drugog podstavka ove potonje odredbe, navedena načela i uvjete uredbama utvrđuju Parlament i Vijeće, odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom.

109    Na tom temelju, Uredba br. 1049/2001 za cilj ima javnosti dodijeliti najšire moguće pravo pristupa dokumentima institucija Unije, koje istodobno podliježe, kao što osobito proizlazi iz sustava izuzeća predviđenog njezinim člankom 4., nekim ograničenjima koja se temelje na razlozima javnog ili privatnog interesa (presude od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau, C‑139/07 P, EU:C:2010:376, t. 51. i od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW, C‑365/12 P, EU:C:2014:112, t. 61.).

110    Konkretno, iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001, na koju se Komisija poziva kako bi odbila dostaviti dokumente koje tužitelj traži, proizlazi da institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu svrhe inspekcija, istraga i revizija, osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes.

111    Prema sudskoj praksi, sustav izuzeća predviđen u članku 4. Uredbe br. 1049/2001, a osobito u njegovu stavku 2., temelji se na uspostavljanju ravnoteže između raznih suprotstavljenih interesa, to jest interesa kojima koristi otkrivanje traženog dokumenta ili dokumenata i onih koji bi bili ugroženi tim otkrivanjem (presude od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:738, t. 42., i od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW, C‑365/12 P, EU:C:2014:112, t. 63.).

112    Iako izuzeća koja taj članak predviđa odstupaju od načela najšireg mogućeg javnog pristupa dokumentima institucija Unije, moraju se strogo tumačiti i primjenjivati (presude od 17. listopada 2013., Vijeće/Access Info Europe, C‑280/11 P, EU:C:2013:671, t. 30. i od 3. srpnja 2014., Vijeće/in’t Veld, C‑350/12 P, EU:C:2014:2039, t. 48.).

113    Slijedom toga, kako bi se moglo opravdati odbijanje pristupa dokumentu čije se otkrivanje zahtijeva, u načelu nije dovoljno da je taj dokument obuhvaćen aktivnošću navedenom u članku 4. stavku 2. Uredbe br. 1049/2001. U načelu, institucija kojoj je upućen zahtjev također je dužna objasniti kako bi pristup spomenutom dokumentu mogao konkretno i stvarno ugroziti interes zaštićen izuzećem ili izuzećima na koja se poziva (presude od 1. srpnja 2008., Švedska i Turco/Vijeće, C‑39/05 P i C‑52/05 P, EU:C:2008:374, t. 49., i od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW, C‑365/12 P, EU:C:2014:112, t. 64.). Osim toga, opasnost od takvog ugrožavanja mora biti razumno predvidiva, a ne samo hipotetska (presude od 1. srpnja 2008., Švedska i Turco/Vijeće, C‑39/05 P i C‑52/05 P, EU:C:2008:374, t. 43., i od 17. listopada 2013., Vijeće/Access Info Europe, C‑280/11 P, EU:C:2013:671, t. 31.).

114    Ipak, predmetnoj je instituciji dopušteno odluke temeljiti na općim pretpostavkama koje se primjenjuju na određene kategorije dokumenata s obzirom na to da se slična razmatranja mogu primjenjivati na zahtjeve koji se odnose na dokumente iste naravi (presude od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau, C‑139/07 P, EU:C:2010:376, t. 54. i od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW, C‑365/12 P, EU:C:2014:112, t. 65.).

115    Također, Sud je već presudio da opće pretpostavke za uskraćivanje pristupa spisu postoje kad je riječ o dokumentima upravnog spisa u vezi s postupkom nadzora državnih potpora (presuda od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau, C‑139/07 P, EU:C:2010:376, t. 61.), dokumentima razmijenjenima između Komisije i podnositelja prijave ili trećih u okviru postupka nadzora koncentracija između poduzetnika (presude od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob, C‑404/10 P, EU:C:2012:393, t. 123. i od 28. lipnja 2012., Komisija/Agrofert Holding, C‑477/10 P, EU:C:2012:394, t. 64.), podnescima koje je neka institucija podnijela u okviru sudskog postupka (presuda od 21. rujna 2010., Švedska i dr./API i Komisija, C‑514/07 P, C‑528/07 P i C‑532/07 P, EU:C:2010:541, t. 94.), dokumentima u vezi s postupkom zbog povrede obveze u predsudskoj fazi (presuda od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:738, t. 65.), dokumentima iz spisa vezanog uz postupak primjene članka 101. UFEU‑a (presuda od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW, C‑365/12 P, EU:C:2014:112, t. 93.), kao i dokumentima u vezi s postupkom nazvanim „EU Pilot” (presuda od 11. svibnja 2017., Švedska/Komisija, C‑562/14 P, EU:C:2017:356, t. 51.).

116    Opći sud priznao je postojanje općih pretpostavki kad je riječ o ponudama ponuditelja u postupku javne nabave u slučaju kada drugi ponuditelj podnese zahtjev za pristup (presuda od 29. siječnja 2013., Cosepuri/EFSA, T‑339/10 i T‑532/10, EU:T:2013:38, t. 101.), dokumentima koje su na temelju članka 11. stavka 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. UFEU‑a] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje dostavila Komisiji (presuda od 12. svibnja 2015., Unión de Almacenistas de Hierros de España/Komisija, T‑623/13, EU:T:2015:268, t. 64.), pitanjima s više ponuđenih odgovora tijekom općeg natječaja koji je organizirao Europski ured za odabir osoblja (EPSO) (presuda od 12. studenoga 2015., Alexandrou/Komisija, T‑515/14 P i T‑516/14 P, EU:T:2015:844, t. 94.), dokumentima o istrazi Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) (presuda od 26. svibnja 2016., International Management Group/Komisija, T‑110/15, EU:T:2016:322, t. 44.), kao i dokumentima o postupku zbog zlouporabe vladajućeg položaja koji je okončan (presuda od 28. ožujka 2017., Deutsche Telekom/Komisija, T‑210/15, EU:T:2017:224).

117    Valja također podsjetiti na to da kada se zahtjev za pristup ne odnosi na samo jedan dokument, već na niz dokumenata, priznavanje opće pretpostavke prema kojoj otkrivanje dokumenata određene vrste u načelu ugrožava zaštitu jednog od interesa navedenih u članku 4. Uredbe br. 1049/2001 predmetnoj instituciji omogućuje da odluči o cjelovitom zahtjevu i da na njega odgovori na primjeren način (vidjeti presudu od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW, C‑365/12 P, EU:C:2014:112, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

118    Valja naposljetku podsjetiti da, prema ustaljenoj praksi Suda, upravna aktivnost Komisije ne zahtijeva isti opseg pristupa dokumentima kao ona koju zahtijeva zakonodavna aktivnost institucije Unije (presuda od 21. srpnja 2011., Švedska/MyTravel i Komisija, C‑506/08 P, EU:C:2011:496, t. 87.; vidjeti također u tom smislu presude od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau, C‑139/07 P, EU:C:2010:376, t. 60. i od 21. rujna 2010., Švedska i dr./API i Komisija, C‑514/07 P, C‑528/07 P i C‑532/07 P, EU:C:2010:541, t. 77.).

119    Ovaj je tužbeni razlog u biti podijeljen na dva dijela. Prvi dio temelji se na tome da se Komisija nije mogla pozvati na izuzeće glede zaštite istrage predviđeno u članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001 i na opću pretpostavku neotkrivanja. Drugi dio temelji se na tome da je Komisija pogrešno zaključila da za otkrivanje traženih dokumenata ne postoji prevladavajući javni interes.

120    Glede prvog dijela, koji se temelji na tome da se Komisija nije mogla pozvati na izuzeće predviđeno u članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001 i na opću pretpostavku neotkrivanja, tužitelj kao prvo tvrdi da otkrivanje traženih dokumenata ne ugrožava nikakvu „istragu” jer se spor odnosi isključivo na pravnu ocjenu događaja koji su utvrđeni i okončani, to jest na pitanje je li francuski ministar ekologije, održivog razvoja i energetike imao pravo obustaviti registriranje dotičnih motornih vozila zbog navodne opasnosti za okoliš.

121    Kao drugo, tužitelj tvrdi da se Komisija nije mogla osloniti na opću pretpostavku neotkrivanja kako bi odbila njegov zahtjev za pristup dokumentima vezanima uz postupak pokrenut na temelju članka 29. Okvirne direktive.

122    U tom pogledu ističe da se uskraćivanje traženih dokumenata, osobito zbog toga što uspjeh istrage ovisi o razmjeni informacija koja se odvija u ozračju povjerljivosti i uzajamnog povjerenja i što bi otkrivanje tih dokumenata podvrgnulo postupak utjecaju trećih osoba, svodi na stvaranje izuzeća za trajanja istrage, što ne postoji u Uredbi br. 1049/2001.

123    Tužitelj dodaje da ne razumije zašto bi prema Komisijinu mišljenju istraga pokrenuta na temelju članka 29. Okvirne direktive izgubila svoju svrhu u slučaju otkrivanja traženih dokumenata. Tužitelj smatra da bi činjenica da dotični proizvođač može imati pristup dokumentima koji se odnose na postupak pokrenut na temelju navedenog članka doprinijela, naprotiv, svrsi tog postupka kojim se nastoji provesti zajednička prometna politika na području cestovne sigurnosti. Isto vrijedi ako bi javnost imala tome pristup jer prema mišljenju Francuske Republike, koja je odbila registrirati tužiteljeva vozila, postoji utjecaj na interese javnosti na području sigurnosti i ekologije.

124    Osim toga, tužitelj tvrdi da se sudska praksa u vezi s postupkom zbog povrede obveze ne može primijeniti na postupak pokrenut na temelju članka 29. Okvirne direktive. U tom pogledu ističe da se pitanja koja se postavljaju u okviru ovog potonjeg postupka razlikuju od onih koja se postavljaju u okviru postupka zbog povrede obveze. Također tvrdi da pokretanje postupka na temelju članka 29. Okvirne direktive ne pretpostavlja postojanje mogućeg postupka zbog povrede obveze te da on, dakle, nije „predsudski postupak” u okviru postupka zbog povrede obveze. Dodaje da se postupak pokrenut na temelju članka 29. Okvirne direktive u cijelosti razlikuje od postupka zbog povrede obveze s obzirom na to da uključuje druge osobe, da nastoji ostvariti druge ciljeve i slijedi vlastita pravila. Konkretno, stranke tog postupka nisu samo Komisija i država članica koja je navodno povrijedila pravo Unije, već i država članica koja je donijela zaštitnu mjeru i dotični proizvođač automobila, koji je u ovom slučaju tužitelj. Tako, prema mišljenju ovog potonjeg, sama mogućnost da bi nakon postupka pokrenutog na temelju članka 29. Okvirne direktive uslijedio postupak zbog povrede obveze nije dostatna za uskraćivanje pristupa traženim dokumentima. Komisija je tim dokumentima uskratila pristup čak i prije nego što je uopće znala jesu li uvjeti predviđeni u članku 29. stavku 1. Okvirne direktive bili ispunjeni.

125    Naposljetku, tužitelj tvrdi da uvjeti na temelju kojih se može primijeniti opća pretpostavka neotkrivanja nisu ispunjeni glede dokumenata povezanih s postupkom pokrenutim na temelju članka 29. Okvirne direktive. Tužitelj priznaje da se njegov zahtjev za pristup odnosio na niz dokumenata, no ipak ističe da se odnosio na dokumente koji su bili krajnje raznovrsni. Osim toga, uvjeti za priznavanje opće pretpostavke neotkrivanja nisu ispunjeni u ovom slučaju s obzirom na to da Okvirna direktiva ne sadržava nikakvo postupovno pravilo o pristupu dokumentima.

126    Kao treće, tužitelj tvrdi da se Komisija nije mogla osloniti na opću pretpostavku neotkrivanja dokumenata koji su povezani s postupkom EU Pilot. Nakon što je upitan o posljedicama koje presuda od 11. svibnja 2017., Švedska/Komisija (C‑562/14 P, EU:C:2017:356), ima za ovaj tužbeni razlog, tužitelj je primio na znanje činjenicu da je Sud potvrdio da se pretpostavka neotkrivanja može istaknuti glede dokumenata povezanih s postupkom EU Pilot. On je, međutim, podsjetio da se njegov zahtjev za pristup ne odnosi na dokumente povezane s postupkom EU Pilot, već na dokumente povezane sa zasebnim upravnim postupkom, to jest postupkom pokrenutim na temelju članka 29. Okvirne direktive za koji ne postoji pretpostavka povjerljivosti. Tužitelj je također naglasio da bi dokumenti na koje se ta dva postupka odnose mogli biti djelomično istovjetni, ali da on ne smatra da su se svi dokumenti iz postupka pokrenutog na temelju članka 29. Okvirne direktive nalazili i u spisu postupka EU Pilot 5160/11. No, radi se o conditio sine qua non za mogućnost da se ti dokumenti obuhvate pretpostavkom povjerljivosti koja je priznata za dokumente povezane s postupkom EU Pilot.

127    Komisija odgovara, kao prvo, da se mogla osloniti na opću pretpostavku neotkrivanja glede dokumenata povezanih s postupkom pokrenutim na temelju članka 29. Okvirne direktive. Ona tvrdi u tom pogledu da postoji uska funkcionalna veza između tog postupka i usporednog postupka EU Pilot 5160/11, koji prethodi postupku zbog povrede obveze protiv Savezne Republike Njemačke. Jedna od mjera koju Komisija može uzeti u obzir na temelju članka 29. stavka 4. Okvirne direktive bila bi, naime, pokretanje postupka zbog povrede obveze. Osim toga, Komisija tvrdi da se neovisno o toj funkcionalnoj vezi opća pretpostavka neotkrivanja može prihvatiti u postupku pokrenutom na temelju članka 29. Okvirne direktive. Naime, takvu pretpostavku treba prihvatiti s obzirom na to da postupak koji je predviđen u tom članku za stranke ne predviđa pravo sudjelovanja osim potrebnog savjetovanja, a osobito ne pravo na pristup spisu. Povrh toga, Komisija smatra da otkrivanje traženih dokumenata ugrožava svrhu te istrage. Glede toga podsjeća na razmatranja iznesena u pobijanoj odluci.

128    Komisija odgovara, kao drugo, pozivajući se na presudu od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija (T‑306/12, EU:T:2014:816, t. 19., 22. i 39.), koja je potvrđena presudom od 11. svibnja 2017., Švedska/Komisija (C‑562/14 P, EU:C:2017:356), da se ona mogla osloniti na opću pretpostavku neotkrivanja glede dokumenata povezanih s postupkom EU Pilot. Također ističe da pretpostavkom može biti obuhvaćena sveukupnost dokumenata kada se ti dokumenti odnose na samo jedan postupak, kao u ovom slučaju. Naposljetku, Komisija podsjeća da je na dan pobijane odluke postupak EU Pilot već bio pokrenut i da, nasuprot onome što tužitelj tvrdi, pretpostavka povjerljivosti postoji čak i ako na dan pobijane odluke postupak zbog povrede obveze još nije bio pokrenut. Po upitu Općeg suda Komisija je istaknula da su svi dokumenti iz postupka pokrenutog na temelju članka 29. Okvirne direktive elementi iz istrage EU Pilot 5160/11 i da činjenica da svi ti dokumenti nisu bili „fizički uloženi” u spis postupka EU Pilot nije u proturječju s takvom tvrdnjom.

129    Budući da tužitelj tvrdi da otkrivanje traženih dokumenata ne ugrožava nikakvu „istragu” jer se spor odnosi isključivo na pravnu ocjenu događaja koji su utvrđeni i okončani, valja prvo ispitati može li se postupak pokrenut na temelju članka 29. Okvirne direktive smatrati istragom u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

130    U tom pogledu valja istaknuti da je pojam istrage iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001 autonoman pojam prava Unije koji treba tumačiti uzimajući u obzir, među ostalim, njegovo uobičajeno značenje i kontekst u kojem se nalazi (presuda od 7. rujna 2017., Francuska/Schlyter, C‑331/15 P, EU:C:2017:639, t. 45.).

131    Sud je presudio da bez potrebe iscrpnog definiranja „istrage”, u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001, valja smatrati da tu aktivnost čini svaki strukturirani i formalizirani postupak Komisije čija je svrha prikupljanje i analiza informacija kako bi ta institucija mogla zauzeti stajalište prilikom obavljanja svojih dužnosti predviđenih UEU‑om i UFEU‑om (presuda od 7. rujna 2017., Francuska/Schlyter, C‑331/15 P, EU:C:2017:639, t. 46.).

132    Sud je pojasnio da taj postupak ne mora nužno uključivati otkrivanje povrede ili nepravilnosti i postupanje protiv njezina počinitelja. Pojam „istraga” također može obuhvatiti Komisijinu aktivnost čija je svrha utvrđivanje činjenica za potrebe ocjene određene situacije (presuda od 7. rujna 2017., Francuska/Schlyter, C‑331/15 P, EU:C:2017:639, t. 47.).

133    U ovom slučaju valja prije svega istaknuti da članak 29. Okvirne direktive određuje u svojim stavcima 1. do 4. postupovni slijed glede, prvo, obavijesti države članice o odluci da odbija registrirati nova vozila, sustave, sastavne dijelove ili zasebne tehničke jedinice koji predstavljaju ozbiljan rizik za cestovnu sigurnost ili ozbiljno ugrožavaju okoliš ili javno zdravlje, ili dopustiti prodaju ili stavljanje u uporabu takvih vozila, sastavnih dijelova ili zasebnih tehničkih jedinica na svojem području, drugo, Komisijina savjetovanja sa zainteresiranim strankama i, treće, donošenja odluke i mogućeg poduzimanja odgovarajućih mjera od strane Komisije. Valja stoga zaključiti da je postupak predviđen u članku 29. Okvirne direktive strukturiran i formaliziran postupak.

134    Potom, iz članka 29. stavka 1. Okvirne direktive proizlazi da države članice ne priopćavaju Komisiji samo svoju odluku da odbijaju registrirati vozila ili dopustiti prodaju ili stavljanje u uporabu vozila, sastavnih dijelova ili zasebnih tehničkih jedinica na svojem području, već i razloge za to odbijanje, posebno ako je ono rezultat nedostataka u odgovarajućim regulatornim aktima ili nepravilne primjene određenih zahtjeva. Osim toga, članak 29. stavak 2. Okvirne direktive predviđa da se Komisija kod pripreme odluke savjetuje sa zainteresiranim stranama. Priprema te odluke očito podrazumijeva postojanje prethodne analize informacija kojima Komisija raspolaže. Valja stoga zaključiti da postupak predviđen u članku 29. Okvirne direktive ima za cilj prikupljanje i analizu informacija.

135    Naposljetku, prema članku 29. stavku 2. Okvirne direktive, Komisija donosi odluku u kojoj pojašnjava svoje pravno stajalište glede toga je li uskraćivanje registriranja ili dopuštenja o kojemu je država članica dala obavijest, u skladu, među ostalim, sa slobodnim kretanjem robe na unutarnjem tržištu. Valja dakle zaključiti da je svrha postupka predviđenog u članku 29. Okvirne direktive omogućiti Komisiji da zauzme stajalište prilikom obavljanja svojih dužnosti predviđenih UEU‑om i UFEU‑om.

136    S obzirom na sve prethodno izneseno, valja zaključiti da je postupak predviđen u članku 29. Okvirne direktive istraga u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

137    Zbog toga treba utvrditi je li se Komisija valjano oslonila na opću pretpostavku neotkrivanja kako bi uskratila pristup dokumentima vezanima uz postupak pokrenut na temelju članka 29. Okvirne direktive.

138    S jedne strane, iz sudske prakse navedene u točkama 115. i 116. ove presude proizlazi da je potrebno, kako bi se na opću pretpostavku moglo valjano pozvati protiv osobe koja zahtijeva pristup dokumentima na temelju Uredbe br. 1049/2001, da zatraženi dokumenti pripadaju istoj kategoriji dokumenata ili da su iste vrste (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW, C‑365/12 P, EU:C:2014:112, t. 65. i navedenu sudsku praksu).

139    S druge strane, iz te sudske prakse proizlazi da primjena općih pretpostavki u bitnome ovisi o imperativnoj potrebi za osiguravanje dobrog funkcioniranja predmetnih postupaka i jamstvo da njihovi ciljevi neće biti ugroženi. Tako se priznanje opće pretpostavke može temeljiti na nespojivosti pristupa dokumentima u određenim postupcima s nesmetanim provođenjem tih postupaka i na opasnosti da ih se ugrozi, s obzirom na to da opće pretpostavke omogućuju očuvanje cjelovitosti odvijanja postupka ograničavajući ingerencije trećih strana (vidjeti u tom smislu presudu od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑306/12, EU:T:2014:816, t. 57. i 58., i mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Watheleta u spojenim predmetima LPN i Finska/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:528, t. 66., 68., 74. i 76.).

140    Primjena posebnih pravila koja određeni pravni akt predviđa u vezi s postupkom koji se vodi pred institucijom Unije za potrebe kojega se dostavljaju zahtijevani dokumenti jedan je od kriterija koji mogu opravdati priznavanje opće pretpostavke (vidjeti u tom smislu presudu od 11. lipnja 2015., McCullough/Cedefop, T‑496/13, neobjavljena, EU:T:2015:374, t. 91. i navedenu sudsku praksu i mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Cruza Villalóna u predmetu Vijeće/Access Info Europe, C‑280/11 P, EU:C:2013:325, t. 75.).

141    Kao prvo, valja odrediti pripadaju li zatraženi dokumenti u istu kategoriju ili su iste prirode. U tom je pogledu dovoljno istaknuti da je nesporno da su svi ti dokumenti dio istog upravnog spisa, to jest spisa u postupku koji u tijeku i koji je pokrenut na temelju članka 29. Okvirne direktive, te da dakle svi pripadaju u istu kategoriju (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija, C‑612/13 P, EU:C:2015:486, t. 74. i 78.).

142    Kao drugo, valja odrediti jesu li razlozi, koje je u pobijanoj odluci Komisija istaknula radi uskraćivanja pristupa dokumentima povezanima s postupkom koji je pokrenut na temelju članka 29. Okvirne direktive, mogli opravdati priznanje nove opće pretpostavke neotkrivanja.

143    U tom pogledu valja podsjetiti da je u pobijanoj odluci Komisija naglasila, pozivajući se na presudu od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau (C‑139/07 P, EU:C:2010:376), da ni Uredba br. 1049/2001 ni Okvirna direktiva ne sadržavaju odredbe u kojima je izravno utvrđena nadređenost jednog od tih akata nad drugim i da, prema tome, treba zajamčiti da se svi ti akti međusobno usklađeno primjenjuju, čime bi se omogućila usklađena provedba tih akata.

144    Komisija je također istaknula da su pokretanje i vođenje istraga koje slijede nakon obavijesti na temelju članka 29. Okvirne direktive dio njezinih upravnih funkcija i da primjena Uredbe br. 1049/2001 ne smije imati za posljedicu to da se navedeni članak liši korisnog učinka.

145    Komisija je nadalje navela, kao prvo, da se šest dokumenata, koji su dio spisa istrage pokrenute na temelju članka 29. Okvirne direktive, sastoji od odgovora država članica na savjetovanja koja je ona pokrenula u okviru te istrage. Istaknula je da taj spis također sadržava 45 poruka elektroničke pošte razmijenjenih s državama članicama. Komisija je zaključila da je za uspjeh njezine istrage bitno to da se odvija u ozračju povjerljivosti i povjerenja koje je naklonjeno slobodnoj razmjeni informacija i stajališta između nje i država članica. Dodaje da bi u nedostatku te povjerljivosti države članice oklijevale slobodno izraziti svoje stajalište glede poštovanja ili nepoštovanja odredaba Okvirne direktive.

146    Komisija je, kao drugo, navela da spis istrage pokrenute na temelju članka 29. Okvirne direktive sadržava niz dokumenata koji se sastoje od razmjena internih stajališta, osobito između različitih glavnih uprava i s Komisijinom pravnom službom, koje su se odvijale u okviru prethodnih savjetovanja o istrazi u tijeku glede primjene Okvirne direktive od strane Francuske Republike i Savezne Republike Njemačke. Ona je također istaknula da se određeni dokumenti sastoje od poruka elektroničke pošte razmijenjenih s privatnim poduzećima. Komisija je istaknula da bi svako preuranjeno otkrivanje tih prethodnih razmjena izložilo istražni postupak neopravdanom miješanju trećih osoba, zasnovanom na nepotkrijepljenim zaključcima ili mišljenjima koji bi doveli u pitanje brzinu i učinkovitost istrage. Otkrivanje tih dokumenata ugrozilo bi povjerenje država članica u objektivnost, nepristranost i povjerljivost istražnog postupka i time smanjilo volju država članica da nakon okončanja istrage konstruktivno doprinesu djelotvornoj provedbi zaključaka istrage.

147    Otkrivanjem traženih dokumenata doveo bi se, prema Komisijinu mišljenju, u pitanje koristan učinak zaštitne odredbe predviđene u članku 29. Okvirne direktive, a osobito svrha istraga vođenih u tom kontekstu, koja se sastojala od toga da se utvrdi je li predmetna država članica opravdano primijenila tu odredbu i da se osigura visok stupanj cestovne sigurnosti, zdravlja i zaštite okoliša.

148    Komisija je, dakle, zaključila da su traženi dokumenti, koji su svi dio upravnog spisa istrage pokrenute na temelju članka 29. Okvirne direktive, obuhvaćeni općom pretpostavkom neotkrivanja zasnovanoj na zaštiti istraga koja je predviđena u članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001.

149    Što se tiče razloga koji je Komisija iznijela u pobijanoj odluci radi primjene opće pretpostavke neotkrivanja na tražene dokumente, i koji se temelji na nužnosti jamstva usklađene primjene Uredbe br. 1049/2001 i Okvirne direktive, valja istaknuti da u pobijanoj odluci Komisija nije navela koju se neusklađenost između tih dvaju tekstova namjerava izbjeći primjenom opće pretpostavke neotkrivanja.

150    Valja također podsjetiti da je u presudi od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau (C‑139/07 P, EU:C:2010:376), na koju se Komisija oslonila u ovom slučaju, Sud priznao postojanje opće pretpostavke neotkrivanja dokumenata koji su povezani s postupkom nadzora nad državnim potporama. Nakon što je podsjetio da članak 6. stavak 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.) određuje da se primjedbe koje Komisija zaprimi u okviru takvog postupka nadzora prosljeđuju dotičnoj državi članici, pri čemu potonja ima potom mogućnost odgovoriti na te primjedbe u propisanom roku, Sud je naveo da iz Uredbe br. 659/1999 proizlazi da zainteresirane stranke, osim države članice odgovorne za dodjelu predmetne potpore, u okviru postupka nadzora državnih potpora nemaju pravo uvida u dokumente iz Komisijina upravnog spisa te da bi, kad bi te osobe mogle steći pristup tim dokumentima na temelju Uredbe br. 1049/2001, sustav nadzora državnih potpora bio doveden u pitanje (presuda od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau, C‑139/07 P, EU:C:2010:376, t. 57. i 58.).

151    No, za razliku od Uredbe br. 659/1999, Okvirna direktiva ne sadržava odredbu kojom je predviđeno da država članica (ili države članice), na koju se odnosi postupak predviđen u članku 29. Okvirne direktive, ima pristup dokumentima iz upravnog spisa navedenog postupka, i iz kojeg bi moglo a contrario proizlaziti da druge stranke na koje se taj postupak odnosi nemaju takvo pravo. Osim toga, članak 29. stavak 2. Okvirne direktive, koji se odnosi na savjetovanje sa strankama na koje se odnosi postupak predviđen u navedenom članku, a ne na pristup dokumentima iz tog postupka, ne može se, nasuprot onome što, kako se čini, Komisija tvrdi, tumačiti kao odredba kojom je na ograničavajući način uređena uporaba dokumenta u spisu Komisije.

152    Okvirna direktiva ne sadržava, dakle, nikakvo pravilo kojim su posebno uređeni načini pristupa upravnom spisu Komisije u okviru postupka predviđenog u članku 29. Okvirne direktive.

153    Prema tome, razlozi koje je u pobijanoj odluci Komisija iznijela radi primjene opće pretpostavke neotkrivanja na tražene dokumente, i koji se temelje na nužnosti jamstva usklađene primjene Uredbe br. 1049/2001 i Okvirne direktive kao i presude od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau (C‑139/07 P, EU:C:2010:376), nisu uvjerljivi u ovom slučaju.

154    Točno je da okolnost, da ne postoji zakonodavni tekst kojim su posebno uređeni načini pristupa traženim dokumentima, ne može sama po sebi opravdati isključivanje bilo kakve mogućnosti da se prizna postojanje opće pretpostavke na temelju koje se pristup traženim dokumentima može uskratiti (vidjeti u tom smislu presudu od 26. svibnja 2016., International Management Group/Komisija, T‑110/15, EU:T:2016:322, t. 31.).

155    Međutim, budući da mogućnost primjene općih pretpostavki ograničuje ne samo temeljno načelo transparentnosti utvrđeno u članku 11. UEU‑a, članku 15. UFEU‑a i Uredbi br. 1049/2001, nego i u stvarnosti ograničava pristup predmetnim dokumentima, primjena tih pretpostavki mora se temeljiti na čvrstim i uvjerljivim razlozima (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Watheleta u spojenim predmetima LPN i Finska/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:528, t. 57.).

156    Stoga, kako bi se protiv tužitelja mogla istaknuti opća pretpostavka neotkrivanja traženih dokumenata, Komisija je morala objasniti zašto je takva pretpostavka bila nužna za osiguranje ispravnog funkcioniranja postupka o kojemu je ovdje riječ, to jest postupka pokrenutog na temelju članka 29. Okvirne direktive, i za jamstvo neugrožavanja svrhe tog postupka.

157    Osim razloga koji se temelje na nužnosti jamstva usklađene primjene Uredbe br. 1049/2001 i Okvirne direktive kao i presude od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau (C‑139/07 P, EU:C:2010:376), i koji nisu uvjerljivi u ovom slučaju, Komisija se radi primjene opće pretpostavke neotkrivanja na tražene dokumente pozvala, u biti, na nužnost jamstva ozračja povjerljivosti i povjerenja s državama članicama i izbjegavanja miješanja trećih osoba u istragu u tijeku.

158    Treba utvrditi da ti razlozi vrijede za svaki istražni postupak koji je u tijeku i koji je pokrenut protiv države članice.

159    Prihvatiti da se opća pretpostavka neotkrivanja može primijeniti zbog takvih razloga bilo bi suprotno sudskoj praksi prema kojoj pretpostavke treba usko tumačiti i primjenjivati s obzirom na to da one predstavljaju izuzeće od obveze dotične institucije da konkretno i pojedinačno ispita svaki dokument na koji se odnosi zahtjev za pristup kao i, općenitije, od načela najšireg mogućeg javnog pristupa dokumentima koje posjeduju Unijine institucije (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija, C‑612/13 P, EU:C:2015:486, t. 81.).

160    Osim toga, valja dodati da je, glede 29 poruka elektroničke pošte koje je u okviru postupka pokrenutog na temelju članka 29. Okvirne direktive Komisija razmijenila s pravnim osobama, očito da nisu relevantni razlozi koje je Komisija iznijela radi primjene pretpostavke prema kojoj bi njihovo otkrivanje ugrozilo svrhu istrage pokrenute na temelju članka 29. Okvirne direktive. Naime, na osnovi čitanja pobijane odluke teško je razumjeti zašto bi otkrivanje tih razmjena moglo ugroziti povjerenje država članica u objektivnost i nepristranost istrage koju Komisija vodi ili izložiti navedenu istragu neopravdanom miješanju trećih osoba.

161    U okviru mjera izvođenja dokaza predviđenih u članku 91. točki (c) Poslovnika, Komisiji je naloženo da podnese cjelovitu presliku tih 29 poruka elektroničke pošte.

162    U tim porukama elektroničke pošte predmetne pravne osobe u biti izražavaju svoje stajalište o rashladnoj tekućini R1234yf koja se rabi u sustavima za klimatizaciju tužiteljevih vozila. Iz tih 28 poruka elektroničke pošte (s tim da je jedna od 29 poruka elektroničke pošte zapravo interna Komisijina poruka, kao što je ona to sama istaknula u popratnom dopisu uz presliku tih dokumenata) ne proizlazi da bi otkrivanje mišljenja određenih pravnih osoba o rashladnoj tekućini R1234yf ugrozilo povjerenje država članica u objektivnost, nepristranost i povjerljivost istražnog postupka i izložilo istražni postupak neopravdanom miješanju trećih osoba. Nadalje, iako se doduše u prilogu jednoj od tih poruka elektroničke pošte nalazi izvješće KBA‑a o rashladnoj tekućini R1234yf i iako se u brojnim porukama elektroničke pošte izvještava o sadržaju tog izvješća, njega su otkrile treće osobe i dostupno je na internetskoj stranici KBA‑a. Stoga se ne može zaključiti da bi otkrivanje tih poruka elektroničke pošte ugrozilo povjerenje nacionalnog tijela.

163    Prema tome, razlozi koje je Komisija dala radi primjene opće pretpostavke neotkrivanja na dokumente povezane s postupkom pokrenutim na temelju članka 29. Okvirne direktive nisu relevantni glede razmjena između Komisije i pravnih osoba te nisu ni čvrsti niti uvjerljivi glede drugih kategorija dokumenata koje je ona identificirala.

164    Komisija dakle nije mogla, s obzirom na razloge koje je iznijela u pobijanoj odluci, na tražene dokumente primijeniti opću pretpostavku neotkrivanja.

165    Ovaj zaključak nije doveden u pitanje Komisijinim argumentom da između postupka EU Pilot 5160/11 i postupka pokrenutog na temelju članka 29. Okvirne direktive postoji uska funkcionalna veza.

166    Glede toga, valja prije svega istaknuti da je u svojim odgovorima na pisana pitanja Općeg suda Komisija priznala da traženi dokumenti nisu bili uloženi u spis EU Pilot 5160/11. No, Sud je smatrao da je činjenica, da su dokumenti bili uloženi u spis upravnog postupka, odlučna za zaključak da su ti dokumenti povezani s tim postupkom (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija, C‑612/13 P, EU:C:2015:486, t. 76.). Tužitelj dakle s pravom tvrdi da se Komisija ne može pozivati na opću pretpostavku neotkrivanja dokumenata povezanih s postupcima EU Pilot, koju je Opći sud priznao u presudi od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija (T‑306/12, EU:T:2014:816, t. 19., 22. i 39.), koja je potvrđena presudom od 11. svibnja 2017., Švedska/Komisija (C‑562/14 P, EU:C:2017:356).

167    Potom, točno je da je u ovom slučaju Francuska Republika opravdala svoje odbijanje registriranja činjenicom da proširenja EZ homologacija vozila koja su odobrila njemačka tijela nisu poštovala Direktivu o sustavima za klimatizaciju. Međutim, odbijanje registriranja može se opravdati razlozima koji se razlikuju od nepoštovanja mjerodavnog zakonodavstva od strane nacionalnih tijela nadležnih na području homologacije vozila. Tako iz članka 29. stavka 1. druge rečenice prve alineje Okvirne direktive proizlazi da se to odbijanje može opravdati nedostacima u odgovarajućim regulatornim aktima. U tom slučaju ne postoji veza između postupka pokrenutog na temelju članka 29. Okvirne direktive i postupka EU Pilot.

168    Povrh toga, postupak koji je u ovom slučaju pokrenut na temelju članka 29. stavka 1. Okvirne direktive ne predstavlja fazu koja prethodi postupku zbog povrede obveze pokrenutom protiv Savezne Republike Njemačke jer je ta prethodna faza bio postupak EU Pilot 5160/11.

169    Naposljetku, valja istaknuti da je, radi opravdanja zajedničkog pristupa glede postupaka EU Pilot i postupka zbog povrede obveze na temelju članka 258. UFEU‑a, Opći sud osobito istaknuo u presudi od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija (T‑306/12, EU:T:2014:816, t. 61.), da je postupak EU Pilot dvostran, kao i predsudska faza postupka zbog povrede obveze, to jest odvija se između Komisije i države članice o kojoj je riječ, i to unatoč činjenici da je mogao biti pokrenut na temelju pritužbe, s obzirom na to da u svakom slučaju eventualni podnositelj pritužbe u nastavku postupka zbog povrede obveze nema nikakva prava. No, za razliku od postupka EU Pilot ili postupka zbog povrede obveze, postupak pokrenut na temelju članka 29. Okvirne direktive nije dvostran postupak između Komisije i države članice o kojoj je riječ. Članak 29. stavak 2. Okvirne direktive predviđa, naime, da se Komisija kod pripreme odluke što je prije moguće savjetuje sa zainteresiranim stranama. Iz te odredbe proizlazi da proizvođač, kao zainteresirana strana, ima pravo da se s njima savjetuje i zato je uključen u okvir navedenog postupka, za razliku od eventualnog podnositelja pritužbe u okviru postupaka radi povrede obveze.

170    Osim toga, valja podsjetiti da se u ovom slučaju Komisija savjetovala kako s državama članicama tako i s pravnim osobama kako bi pribavila informacije za koje se čini da ih je smatrala korisnima ili nužnima za potrebe svoje istrage. Po tim se elementima savjetovanja postupak koji je Komisija vodila u ovom slučaju vrlo jasno razlikuje od postupka zbog povrede obveze i postupka EU Pilot. U svakom slučaju, s obzirom na broj i raznovrsnost osoba s kojima se Komisija savjetovala, nije moguće pretpostaviti da su sve informacije koje je ona zaprimila u okviru tih savjetovanja obuhvaćene izuzećem u vezi sa zaštitom inspekcija, istraga ili revizija.

171    Prema tome, sudska praksa u vezi s postupcima EU Pilot i zbog povrede obveze ne može se primijeniti po analogiji.

172    Iz svega prethodno iznesenog proizlazi da valja prihvatiti prvi dio trećeg tužbenog razloga i stoga poništiti pobijanu odluku, pri čemu nije potrebno ispitati drugi dio trećeg tužbenog razloga i četvrti tužbeni razlog niti odlučiti o zahtjevu za donošenje mjere upravljanja postupkom koji je tužitelj podnio u svojem dopisu od 8. lipnja 2018.

 Troškovi

173    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, valja joj naložiti snošenje, osim vlastitih troškova, i snošenje tužiteljevih troškova, sukladno njegovu zahtjevu.

174    U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Vijeće i Parlament stoga će snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (peto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se Odluka Komisije Ares(2013) 3715941 od 13. prosinca 2013. kojom je društvu Daimler AG uskraćen pristup dokumentima o postupku koji je Francuska Republika pokrenula na temelju članka 29. Direktive 2007/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. rujna 2007. o uspostavi okvira za homologaciju motornih vozila i njihovih prikolica te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih za takva vozila (Okvirna direktiva).

2.      Komisija će, osim vlastitih, snositi i Daimlerove troškove.

3.      Vijeće Europske unije i Europski parlament snosit će vlastite troškove.

Gratsias Dittrich Xuereb

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 4. listopada 2018.

Potpisi

*      Jezik postupka: njemački