PRESUDA OPĆEG SUDA (sedmo vijeće)
20. listopada 2021.(*)
„Javna služba – Dužnosnici – Stegovni postupak – Članak 266. UFEU‑a – Upravne istrage – Načelo dobre uprave – Načelo nepristranosti – Tužba za poništenje i naknadu štete”
U predmetu T‑220/20,
Petrus Kerstens, sa stalnom adresom u La Forclazu (Švicarska), kojeg zastupa C. Mourato, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju B. Mongin i A.-C. Simon, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a za poništenje obavijesti Komisije od 27. ožujka 2017. kojom se tužitelja obavještava o ponovnom pokretanju stegovnog postupka i odluke od 11. srpnja 2019. kojom mu se upućuje upozorenje, s jedne strane, i za naknadu štete koju je pretrpio zbog odvijanja i trajanja triju stegovnih postupaka, s druge strane,
OPĆI SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: R. da Silva Passos, predsjednik, V. Valančius (izvjestitelj) i L. Truchot, suci,
tajnik: L. Ramette, administrator,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 22. travnja 2021.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj, Petrus Kerstens, bivši je dužnosnik Europske komisije. Radio je u Uredu Komisije za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) u kojem je između 2003. i 2011. bio načelnik odjela, a potom je kao savjetnik raspoređen u Glavnu upravu (GU) za ljudske resurse i sigurnost. U mirovini je od 1. travnja 2016.
2 Kao prvo, 20. srpnja 2012., u okviru rješavanja spora između njega i Komisije, tužitelj je sastavio internu obavijest povodom koje je Komisija odlučila pokrenuti stegovnih postupak pod brojem CMS 12/063 zato što je ta obavijest sadržavala izjave koje su smatrane uvredljivim. Taj je postupak doveo do donošenja odluke od 15. travnja 2014. kojim je tužitelju izrečen ukor (u daljnjem tekstu: odluka od 15. travnja 2014.).
3 Presudom od 18. ožujka 2016., Kerstens/Komisija (F‑23/15, EU:F:2016:65), Službenički sud Europske unije odbio je tužbu podnesenu protiv odluke od 15. travnja 2014.
4 Tužitelj je protiv te presude podnio žalbu koju je Opći sud prihvatio presudom od 14. veljače 2017., Kerstens/Komisija (T‑270/16 P, neobjavljena, EU:T:2017:74).
5 U tom je pogledu Opći sud istaknuo u točkama 62. do 70. presude od 14. veljače 2017., Kerstens/Komisija (T‑270/16 P, neobjavljena, EU:T:2017:74), da je stegovni postupak CMS 12/063 bio pokrenut, a da nije provedena prethodna upravna istraga, da tužitelj nije prethodno saslušan i da izvješće o istrazi nije bilo pravilno sastavljeno po dovršetku takve istrage, čime su prekršene obveze koje je Komisija imala. U točkama 88. i 89. navedene presude on je iz toga zaključio da je stegovni postupak koji je moralo pokrenuti tijelo za imenovanje na temelju takve istrage i izvješća kojim bi se ona završila, bio u bitnome zahvaćen tim povredama, tako da se ne može isključiti da je taj postupak mogao dovesti do drukčijeg ishoda da su pravila primjenjiva na njega bila poštovana i da je tužitelj bio saslušan. Posljedično, Opći sud poništio je odluku od 15. travnja 2014.
6 Obaviješću od 6. travnja 2017. tijelo za imenovanje obavijestilo je tužitelja da je po osnovi izvršenja presude od 14. veljače 2017., Kerstens/Komisija (T‑270/16 P, neobjavljena, EU:T:2017:74) dala uputu Uredu Komisije za istražne radnje i stegovne postupke (IDOC) da, s jedne strane, ponovno pokrene stegovni postupak CMS 12/063 ab initio i pod novim brojem CMS, te, s druge strane, izdvoji iz tužiteljeva osobnog spisa sankciju ukora izrečenu ovom potonjem na temelju odluke od 15. travnja 2014.
7 Tužitelj je 18. travnja 2017. podnio žalbu protiv obavijesti tijela za imenovanje od 6. travnja 2017.
8 Dana 25. srpnja 2017. tijelo za imenovanje odbilo je navedenu žalbu.
9 Kao drugo, 7. rujna 2015., zbog sumnji u otkrivanje povjerljivih informacija adresatu izvan institucije, tijelo za imenovanje odlučilo je protiv tužitelja pokrenuti drugi stegovni postupak pod brojem CMS 15/017. Stegovno povjerenstvo donijelo je 7. travnja 2016. obrazloženo mišljenje u kojem je zaključilo da tužitelj nije poštovao svoju dužnost lojalnosti i da je stegovna sankcija s novčanim posljedicama opravdana. Međutim, zbog žalbe koju je tužitelj podnio protiv presude od 18. ožujka 2016., Kerstens/Komisija (F‑23/15, EU:F:2016:65), tijelo za imenovanje odlučilo je prekinuti taj stegovni postupak do okončanja postupka po toj žalbi i o tome je obavijestilo tužitelja obaviješću od 19. rujna 2016.
10 Obaviješću od 27. ožujka 2017. Komisija je obavijestila tužitelja da je povodom presude od 14. veljače 2017., Kerstens/Komisija (T‑270/16 P, neobjavljena, EU:T:2017:74), stegovni postupak CMS 15/017 ponovno pokrenut i da uzimajući u obzir činjenicu da prije tužiteljeva saslušanja IDOC nije proveo upravnu istragu na temelju članka 3. Priloga IX. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), ona je dala uputu IDOC‑u da taj stegovni postupak nastavi u stadiju u kojem je nastala ta nepravilnost iste vrste kao i ona koju je Opći sud utvrdio glede postupka CMS 12/063. Dana 25. srpnja 2017. tijelo za imenovanje odbilo je žalbu koju je protiv te obavijesti tužitelj podnio 18. travnja 2017.
11 Tužitelj je 10. studenoga 2017. podnio tužbu za poništenje protiv navedene obavijesti od 27. ožujka 2017. isto kao i protiv obavijesti od 6. travnja 2017. navedene u točki 6. ove presude. Rješenjem od 26. lipnja 2018., Kerstens/Komisija (T‑757/17, neobjavljeno, EU:T:2018:391), Opći sud je odlučio da pobijane obavijesti nisu akti koji negativno utječu na osobu jer se moraju okvalificirati kao pripremni akti u okviru stegovnih postupaka u tijeku. To je rješenje potvrđeno po žalbi rješenjem od 22. siječnja 2019. Kerstens/Komisija (C‑577/18 P, neobjavljeno, EU:C:2019:129).
12 Kao treće, 27. rujna 2016. tijelo za imenovanje pokrenulo je zaseban stegovni postupak protiv tužitelja pod brojem CMS 16/009, glede „ponašanja suprotnog Pravilniku o osoblju” koje je on usvojio prema članovima uprave u okviru stegovnog postupka CMS 15/017.
13 Obaviješću od 21. lipnja 2017. IDOC je tužitelja obavijestio o istražnim ovlastima u postupcima CMS 15/017 (koji je postao CMS 17/009) i CMS 12/063 (koji je postao CMS 17/010). Na tužiteljev zahtjev njegovo je saslušanje u okviru tih postupaka i u okviru postupka CMS 16/009 bilo odgođeno u više navrata. Dana 4. travnja 2018., IDOC dostavio je tužitelju obavijest o djelima stavljenim na teret, pozvavši ga da dostavi svoja očitovanja u roku od deset dana. Izvješće o upravnoj istrazi dostavljeno je 1. kolovoza 2018. GU‑u za ljudske resurse i sigurnost. Tužiteljevo saslušanje održano je 28. siječnja 2019.
14 Odlukom od 11. srpnja 2019. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), kojom su zaključeni postupci CMS 16/009, CMS 17/009 i CMS 17/010, tijelo za imenovanje utvrdilo je da je tužitelj svojim ponašanjem povrijedio članke 11., 12. i 17. Pravilnika o osoblju. Ono je, međutim, odlučilo da u odnosu na njega ne pokrene stegovni postupak i uputilo mu je upozorenje na temelju članka 3. stavka 1. točke (b) Priloga IX. Pravilniku o osoblju.
15 Tužitelj je protiv te odluke podnio žalbu 29. kolovoza 2019. Ta je žalba odbijena odlukom tijela za imenovanje od 19. prosinca 2019.
Postupak i zahtjevi stranaka
16 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 16. travnja 2020. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
17 Pisani dio postupka zatvoren je 4. studenoga 2020.
18 Tužitelj je 30. studenoga 2020. zatražio održavanje rasprave na temelju članka 106. Poslovnika Općeg suda.
19 Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (sedmo vijeće) prihvatio je tužiteljev zahtjev i otvorio usmeni dio postupka.
20 Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi 22. travnja 2021.
21 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku i obavijest tijela za imenovanje od 27. ožujka 2017. kojom ga se obavještava o nastavku postupka CMS 15/017 (koji je postao CMS 17/009);
– naloži Komisiji da mu isplati iznos od 30 000 eura na ime navodno pretrpljene neimovinske štete;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
22 Komisija u bitnome od Općeg suda zahtijeva da:
– tužbu u cijelosti odbije;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Zahtjev za poništenje
23 Uvodno valja podsjetiti na to da je rješenjem od 26. lipnja 2018., Kerstens/Komisija (T‑757/17, neobjavljeno, EU:T:2018:391), Opći sud već odlučio da obavijest od 27. ožujka 2017. nije akt koji negativno utječe na osobu. Stoga valja utvrditi da je zahtjev za poništenje te obavijesti nedopušten.
24 U potporu svojem zahtjevu za poništenje tužitelj iznosi tri tužbena razloga. U prvom tužbenom razlogu ističe povredu članka 266. UFEU‑a zato što je Komisija donijela neprikladne mjere za izvršenje presude od 14. veljače 2017., Kerstens/Komisija (T‑270/16 P, neobjavljena, EU:T:2017:74), u vezi s odlukom od 15. travnja 2014. kojom mu je izrečen ukor u okviru stegovnog postupka CMS 12/063 (koji je postao CMS 17/010) te je povrijedila načelo non bis in idem. U drugom tužbenom razlogu ističe povredu članka 266. UFEU‑a, načela dobre uprave, kojom je obuhvaćena obveza nepristranog i pravičnog obrađivanja predmeta, zatim načela predmnjeve nedužnosti i prava obrane. Naposljetku, u trećem tužbenom razlogu ističe povredu članka 266. UFEU‑a, postupovnih pravila primjenjivih na upravne istrage i na stegovne postupke, prava obrane i obveze obrazlaganja.
25 Opći sud smatra da prvo treba ispitati drugi tužbeni razlog.
26 U okviru tog tužbenog razloga tužitelj ističe, u biti, da svaki novi stegovni postupak mora pružati jamstva nepristranosti i pravičnosti, kao što to zahtijeva načelo dobre uprave utvrđeno u članku 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Naglašava da načelo nepristranosti ima dvostruku dimenziju, subjektivnu i objektivnu, koja stegovnom tijelu nalaže, s jedne strane, da svojim postupanjem ne pokazuje pristranost ili osobne predrasude te, s druge strane, da bude objektivno nepristrano i pruži sva jamstva dovoljna da se isključi svaka osnovana sumnja s tim u vezi.
27 Tužitelj drži da je nastavak stegovnih postupaka u konkretnom slučaju imao za posljedicu to da su kršenjem načela spomenutih u točki 26. ove presude ista upravna tijela i iste odgovorne osobe morale ponovno ispitati spise koje su već obradili.
28 Tužitelj smatra, usto, da je tijelo za imenovanje povrijedilo svoju dužnost objektivne nepristranosti, time što u svrhu jedinstvene istrage objedinilo tri stegovna postupka CMS 12/063 (koji je postao CMS 17/010), CMS 15/017 (koji je postao CMS 17/009) i CMS 16/009. Naime, to objedinjavanje odražava volju tijela za imenovanje da optužbe u odnosu na tužitelja učini težima i da stegovno povjerenstvo ispita postupak CMS 12/063 (koji je postao CMS 17/010). Tužitelj navodi da su tri upravne istrage vođene zasebno i tek su u stadiju zaključenja tih istraga tri izvješća bila kao prilozi priložena jedinstvenom konačnom izvješću IDOC‑a.
29 Tužitelj ističe naposljetku da osoba odgovorna za istrage unutar IDOC‑a za dva stegovna postupka CMS 12/063 (koji je postao CMS 17/010) i CMS 15/017 (koji je postao CMS 17/009) jest prijaviteljica činjenica ispitanih u okviru ovog potonjeg postupka. Dovodi u pitanje njezinu subjektivnu nepristranost kao i subjektivnu nepristranost glavne direktorice GU‑a za ljudske resurse i sigurnost, koja je uključena u više postupaka koji se odnose na njega. Također dovodi u pitanje objektivnu nepristranost jedinstvenog istražnog postupka jer je u toj istrazi navedena prijaviteljica sudjelovala u svojstvu osobe odgovorne za njezino vođenje.
30 Komisija ističe da su tri stegovna postupka u vezi s tužiteljem objedinjena radi ekonomičnosti postupka. Komisija drži da tako postupivši IDOC i tijelo za imenovanje nisu nastojali otežati tužiteljev položaj ili djelovati na njegovu štetu, nego su, naprotiv, omogućili da mu se izrekne samo jedno upozorenje za sve činjenice koje su bile povod za ta tri postupka.
31 Komisija smatra, glede dovođenja u pitanje nepristranosti osobe odgovorne za istrage kao i nepristranosti glavne direktorice GU‑a za ljudske resurse i sigurnost, da tužitelj samo iznosi izmišljotine ili strahove koji se ne mogu provjeriti. Komisija smatra da isto važi glede dovođenja u pitanje nepristranosti istražnog postupka zbog činjenice da je u istrazi sudjelovala, u svojstvu osobe odgovorne za nju, prijaviteljica činjenica koje su bile povod za postupak CMS 15/017 (koji je postao CMS 17/009).
32 Valja podsjetiti na to da članak 41. Povelje, koji na temelju članka 6. stavka 1. UEU‑a ima istu pravnu snagu kao i Ugovori, utvrđuje pravo na dobru upravu. To pravo podrazumijeva, na temelju članka 41. stavka 1. Povelje, među ostalim, pravo svakoga da institucije, tijela, uredi i agencije Europske unije njegove predmete obrađuju nepristrano.
33 Prema sudskoj praksi, uprava je dužna, na temelju načela dobre uprave, pažljivo i nepristrano ispitati sve relevantne elemente predmeta koji se pred njome vodi i uvjeriti se da postoje svi činjenični i pravni elementi koji su potrebni za izvršavanje njezine diskrecijske ovlasti kao i da osigura pravilno odvijanje i učinkovitost postupaka koje provodi (vidjeti presudu od 26. rujna 2014., B&S Europe/Komisija, T‑222/13, neobjavljenu, EU:T:2014:837, t. 39. i navedenu sudsku praksu).
34 Valja također podsjetiti na to da obveza nepristranosti obuhvaća, s jedne strane, subjektivnu nepristranost, u smislu da nijedan član institucije u pitanju koji je zadužen za predmet ne smije pokazati pristranost ili osobne predrasude i, s druge strane, objektivnu nepristranost, u smislu da institucija mora pružiti dovoljno jamstava da isključi svaku osnovanu sumnju u tom pogledu (vidjeti presudu od 7. studenoga 2019., ADDE/Parlament, T‑48/17, EU:T:2019:780, t. 43. i navedenu sudsku praksu). U okviru ispitivanja nepristranosti kolegijalnog postupka, činjenica da se sumnje u postojanje nepristranosti vežu samo uz jednu osobu u kolegijalnom tijelu nije nužno odlučna, imajući u vidu to da je ta osoba mogla izvršiti odlučujući utjecaj tijekom vijećanja (presuda od 7. studenoga 2019., ADDE/Parlament, T‑48/17, EU:T:2019:780, t. 58.).
35 Glede subjektivne nepristranosti, iz sudske prakse proizlazi to da se ta nepristranost predmnijeva dok se ne dokaže suprotno (vidjeti presudu od 27. studenoga 2018., Mouvement pour une Europe des nations et des libertés/Parlament, T‑829/16, EU:T:2018:840, t. 49. i navedenu sudsku praksu).
36 U tom pogledu valja istaknuti to da u konkretnom slučaju tužitelj nije podnio dokaz koji bi naveo na sumnju u subjektivnu nepristranosti istražnog postupka.
37 Glede objektivne nepristranosti istrage, Opći je sud već priznao da nje nema ako je dokazano da je prije pokretanja istrage jedan od istražitelja znao za činjenice na koje se ona odnosi, jer se jedan od podnositelja pritužbe osobno savjetovao s njim, i to iako je dotična institucija mogla kao istražitelja odrediti osobu koja nije imala nikakva prethodna saznanja o činjenicama i koja stoga nije pobudila nikakvu legitimnu sumnju glede svoje nepristranosti spram druge strane (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2019., UZ/Parlament, T‑47/18, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2019:650, t. 51. do 56.).
38 U konkretnom je slučaju nesporno da osoba odgovorna za vođenje jedinstvene istrage pokrenute za tri postupka CMS 16/009, CMS 15/017 (koji je postao CMS 17/009) i CMS 12/063 (koji je postao CMS 17/010) jest ona koja je prijavila činjenice koje su predmet postupka CMS 15/017 (koji je postao CMS 17/009), to jest načelnica odjela „HR IDOC 1”.
39 Osim toga, dokazano je da je navedena prijaviteljica mogla, u svojem svojstvu osobe zadužene za vođenje jedinstvene istrage za tri stegovna postupka, imati aktivnu kasniju ulogu u vođenju istrage pokrenute u okviru postupka CMS 15/017 (koji je postao CMS 17/009). Naime, s jedne strane, u obavijesti od 21. lipnja 2017. ta je osoba navela tužitelju da je 1. lipnja 2017. dobila ovlast za vođenje navedene istrage i da je u tu svrhu imenovala dva istražitelja. S druge strane, ona je vlastoručno potpisala konačno izvješće o istrazi što dokazuje njezino stvarno sudjelovanje u istrazi.
40 U tom je pogledu Komisija priznala na raspravi da je ta osoba, iako njezina aktivna uloga nije precizno utvrđena, imala – u svojstvu osobe odgovorne za vođenje, kvalitetu i potpunost predmetne istrage – mogućnost intervenirati prilikom primitka prijedloga istrage.
41 U istom je smislu već presuđeno da istražitelj izvršava svoje istražne ovlasti pod vodstvom osobe odgovorne za upravnu istragu koja mu može davati upute (presuda od 5. listopada 2020., Broughton/Eurojust, T‑87/19, neobjavljena, EU:T:2020:464, t. 70.). Iz toga proizlazi da funkcija osobe odgovorne za upravnu istragu nije ograničena na pasivni položaj i ostavlja ovoj potonjoj uvijek mogućnost interveniranja u okviru istrage u tijeku.
42 Stoga valja zaključiti da je predmetna situacija, koju obilježava istovjetnost osoba utvrđenih u točki 38. ove presude, predstavljala objektivnu opasnost da je osoba odgovorna za vođenje jedinstvene istrage mogla imati unaprijed stvorene zamisli ili predrasude o uključenosti tužitelja u djela koja su mu stavljena na teret u okviru postupka CMS 15/017 (koji je postao CMS 17/009) čak i prije nego što je došlo do istrage. Osobito s obzirom na ulogu navedene osobe u odvijanju istrage i utjecaj koji je mogla imati na sadržaj konačnog izvješća o njoj, valja zaključiti da takva situacija može kod tužitelja stvoriti legitimne sumnje u objektivnu nepristranost te istrage. U tom pogledu, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, Opći sud nije dužan provjeriti je li osoba odgovorna za vođenje jedinstvene istrage doista imala predrasude u odnosu na tužitelja, pri čemu je dovoljno da postoji osnovana sumnja koja se ne može otkloniti (vidjeti u tom smislu presudu od 27. ožujka 2019., August Wolff i Remedia/Komisija, C‑680/16 P, EU:C:2019:257, t. 37.).
43 U takvim okolnostima tužitelj utemeljeno tvrdi da istražni postupak vođen prilikom nastavka triju stegovnih postupaka Komisija nije ustrojila na način da mu pruži dovoljna jamstva glede objektivne nepristranosti tog postupka. Ta okolnost može dovesti do nevaljanosti cijelog stegovnog postupka.
44 No, ustaljena je sudska praksa da, kako bi postupovna nepravilnost mogla opravdati poništenje akta, potrebno je da, kad takva nepravilnost ne bi postojala, postoji mogućnost da postupak drukčije završi (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 2017., Kerstens/Komisija, T‑270/16 P, neobjavljenu, EU:T:2017:74, t. 74. i navedenu sudsku praksu).
45 U okviru tog ispitivanja, treba uzeti u obzir sve okolnosti slučaja i, osobito, prirodu prigovora i doseg postupovnih nepravilnosti počinjenih u odnosu na jamstva koja su se mogla dati dužnosniku (vidjeti presudu od 15. travnja 2015., Pipiliagkas/Komisija, F‑96/13, EU:F:2015:29, t. 65.).
46 Za stegovni postupak uspostavljen Prilogom IX. Pravilniku o osoblju predviđena su dva zasebna stadija. Prvi stadij čini provedba nepristrane upravne istrage koja se pokreće odlukom tijela za imenovanje nakon koje se sastavlja izvješće o istrazi te završava, nakon što je zainteresirana osoba saslušana u pogledu činjenica koje joj se stavljaju na teret, izvođenjem zaključaka iz navedenog izvješća. U drugoj se fazi provodi sam stegovni postupak, koji pokreće tijelo za imenovanje na temelju tog izvješća o istrazi te se sastoji u pokretanju stegovnog postupka, a da se pritom ne savjetuje sa stegovnim povjerenstvom ili pokretanju postupka pred tim povjerenstvom na temelju izvješća koje je sastavilo tijelo za imenovanje, ovisno o zaključcima iz istrage i očitovanjima koja je podnijela dotična osoba u pogledu tih zaključaka.
47 Iz toga slijedi da upravna istraga ima važnu ulogu i može utjecati na stegovni postupak. Naime, na temelju te istrage i saslušanja dotičnog dužnosnika tijelo za imenovanje ocjenjuje, kao prvo, treba li pokrenuti stegovni postupak, kao drugo, treba li on, ovisno o slučaju, dovesti do pokretanja postupka pred stegovnim povjerenstvom i, kao treće, ako je pokrenut postupak pred stegovnim povjerenstvom, činjenice u pogledu kojih je pokrenut postupak pred navedenim povjerenstvom.
48 Stoga se ne može isključiti da je, u slučaju da je upravna istraga provedena sa svim jamstvima nepristranosti, navedena istraga mogla dovesti do drukčije ocjene činjenica te stoga do različitih posljedica (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 2017., Kerstens/Komisija, T‑270/16 P, neobjavljenu, EU:T:2017:74, t. 82.).
49 U tim je okolnostima tužitelj mogao gajiti legitimne sumnje u objektivnu nepristranost istrage i, time, stegovnih postupaka koji su se vodili protiv njega.
50 S obzirom na prethodno navedeno, drugi tužbeni razlog treba prihvatiti i slijedom toga poništiti pobijanu odluku, pri čemu nije potrebno ispitati ostale tužbene razloge koje je tužitelj istaknuo.
Zahtjev za naknadu štete
51 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da Komisiji naloži da mu isplati ukupni iznos od 30 000 eura po osnovi naknade neimovinske štete za koju smatra da ju je pretrpio. Ističe da su mu tri predmetna stegovna postupka, koji su trajali skoro osam godina, šest godina i četiri godine, prouzročili stres i zdravstvene probleme. Usto, tvrdi da su oni naštetili njegovu ugledu i časti, iako je njegova karijera bila besprijekorna do njihova nastanka.
52 Komisija osporava tužiteljeve argumente i traži da se zahtjev za naknadu štete odbije.
53 Valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi u području javne službe, postojanje odgovornosti Unije podvrgnuto ispunjenju nekoliko uvjeta, to jest da prigovoreno postupanje institucije mora biti nezakonito, mora se pretrpjeti stvarna šteta i mora postojati uzročna veza između navodnog postupanja i štete na koju se poziva (vidjeti u tom smislu presude od 1. lipnja 1994., Komisija/Brazzelli Lualdi i dr., C‑136/92 P, EU:C:1994:211, t. 42., i od 16. prosinca 2010., Komisija/Petrilli, T‑143/09 P, EU:T:2010:531, t. 45. i navedenu sudsku praksu). Budući da su ta tri uvjeta kumulativna, to podrazumijeva da se Unijina odgovornost ne može utvrditi kad jedan od njih nije ispunjen (vidjeti presudu od 26. listopada 2017., Paraskevaidis/Cedefop, T‑601/16, EU:T:2017:757, t. 78. i navedenu sudsku praksu).
54 Iz toga slijedi da, čak i u slučaju da se dokaže pogreška Unijine institucije ili tijela, Unijina odgovornost postoji samo ako tužitelj može dokazati da je njegova šteta stvarna (vidjeti presudu od 26. listopada 2017., Paraskevaidis/Cedefop, T‑601/16, EU:T:2017:757, t. 79. i navedenu sudsku praksu).
55 Valja također podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, poništenje nezakonitog akta može samo po sebi predstavljati primjerenu naknadu štete, načelno dostatnu za svu neimovinsku štetu koju je taj akt mogao prouzročiti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 1987., Hochbaum i Rawes/Komisija, 44/85, 77/85, 294/85 i 295/85, EU:C:1987:348, t. 22., i od 9. studenoga 2004., Montalto/Vijeće, T‑116/03, EU:T:2004:325, t. 127. i navedenu sudsku praksu).
56 Međutim, poništenje nezakonitog akta ne može samo za sebe predstavljati primjerenu naknadu kada tužitelj dokaže da je pretrpio neimovinsku štetu odvojivu od nezakonitosti na kojoj se poništenje temelji i koja se ne može u potpunosti popraviti tim poništenjem (vidjeti presudu od 19. studenoga 2009., Michail/Komisija, T‑49/08 P, EU:T:2009:456, t. 88. i navedenu sudsku praksu).
57 U konkretnom slučaju valja utvrditi da neimovinska šteta koju tužitelj navodi proizlazi izravno iz nezakonitosti istražnog postupka pokrenutog prilikom nastavka triju predmetnih stegovnih postupaka.
58 Međutim, iako tužitelj tvrdi da su mu zbog svojeg trajanja navedeni postupci prouzročili stres i zdravstvene probleme i da su naštetili njegovu ugledu i časti, u prilog svojim navodima ne podnosi niti jedan konkretan element kojim se može dokazati da je njegova šteta stvarna.
59 Stoga Opći sud smatra da će se bilo kakva neimovinska šteta koju je tužitelj mogao pretrpjeti moći primjereno i dostatno popraviti poništenjem pobijane odluke.
60 Prema tome, zahtjev za naknadu štete treba odbiti.
61 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da tužbu treba prihvatiti u dijelu u kojem se traži poništenje pobijane odluke, a odbiti je u preostalom dijelu.
Troškovi
62 U skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.
63 Budući da je tužba djelomično prihvaćena, na temelju pravedne ocjene okolnosti predmetnog slučaja treba naložiti da tužitelj snosi trećinu vlastitih troškova, dok će preostali dio njegovih troškova snositi Komisija, te će potonja, osim toga, snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (sedmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka Europske komisije od 11. srpnja 2019. kojom je Petrusu Kerstensu izrečeno upozorenje.
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. Komisija će, osim vlastitih troškova, snositi i dvije trećine troškova P. Kerstensa.
da Silva Passos | Valančius | Truchot |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 20. listopada 2021.
Potpisi