PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
22. svibnja 2019. (*)
„Sedmi okvirni program za istraživanja, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti – Preporuka 2003/361/EZ – Odluka Komisijina odbora za validaciju o kvalifikaciji mikro, malih i srednjih poduzetnika – Zahtjev za preispitivanje na temelju točaka 1.2.6. i 1.2.7. Priloga Odluci 2012/838/EU, Euratom – Nepostojanje upravnog postupka u smislu članka 22. Uredbe (EZ) br. 58/2003 – Prava obrane – Načelo dobre uprave – Pravna sigurnost – Legitimna očekivanja – Pravomoćnost – Kriteriji definiranja mikro, malih i srednjih poduzetnika u Unijinim politikama – Pojam ‚poduzetnik’ – Pojam ‚gospodarska djelatnost’ – Kriterij neovisnosti – Obveza obrazlaganja”
U predmetu T‑604/15,
European Road Transport Telematics Implementation Coordination Organisation – Intelligent Transport Systems & Services Europe (Ertico – ITS Europe), sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija), koji zastupaju M. Wellinger i K. T’Syen, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju su zastupali R. Lyal i M. Clausen, a zatim R. Lyal i A. Kyratsou, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje odluke od 18. kolovoza 2015. odbora za validaciju utvrđenog u točki 1.2.7. Priloga Odluci Komisije 2012/838/EU, Euratom od 18. prosinca 2012. o usvajanju pravila s ciljem osiguranja dosljedne provjere postojanja i pravnog statusa sudionika, kao i njihovih poslovnih i financijskih sposobnosti, u neizravnim aktivnostima koje dobivaju potporu u obliku bespovratnih sredstava na temelju Sedmog okvirnog programa Europske zajednice za istraživanja, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti i na temelju Sedmog okvirnog programa Europske zajednice za atomsku energiju za aktivnosti u području nuklearnih istraživanja i osposobljavanja (SL 2012., L 359, str. 45.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13. svezak 62., str. 267.) u dijelu u kojem se tom odlukom zaključuje da se tužitelja nije moglo kvalificirati kao mikro, malog ili srednjeg poduzetnika u smislu Preporuke Komisije 2003/361/EZ od 6. svibnja 2003. o definiciji mikro, malih i srednjih poduzetnika (SL 2003., L 124., str. 36.),
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, L. Calvo‑Sotelo Ibáñez‑Martín i I. Reine (izvjestiteljica), suci,
tajnik: C. Heeren, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 4. listopada 2017.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj European Road Transport Telematics Implementation Coordination Organisation – Intelligent Transport Systems & Services Europe (Ertico – ITS Europe) jest zadružno društvo s ograničenom odgovornošću osnovano 1991. u skladu s belgijskim pravom. Pruža višesektorsku platformu privatnim i javnim dionicima sektora pametnih sustava i usluga prijevoza. U skladu s njegovim statutom, predmet njegova poslovanja jest poticati, promicati i pružati podršku za koordinaciju uvođenja napredne prometne telematike u europsku prometnu infrastrukturu.
2 Tužitelja se od 31. prosinca 2006. smatralo mikro, malim ili srednjim poduzetnikom (u daljnjem tekstu: MSP) u smislu Preporuke Komisije 2003/361/EZ od 6. svibnja 2003. o definiciji mikro, malih i srednjih poduzetnika (SL 2003., L 124, str. 36.). Takav status mu dopušta da tijekom nekoliko godina prima dodatne subvencije od Europske unije, osobito u okviru Sedmog okvirnog programa Europske zajednice za istraživanja, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti (2007. – 2013.) (u daljnjem tekstu: FP7).
3 U okviru preispitivanja statusa sudionika u postojećim istraživačkim programima kao MSP‑ova, Agence exécutive pour la recherche (Izvršna agencija za istraživanje, u daljnjem tekstu: REA), kao služba za validaciju statusa sudionika kao MSP‑ova, u prosincu 2013. zatražila je od tužitelja informacije kojima se može opravdati njegovo zadržavanje statusa MSP‑a. Nakon razmjene dopisa REA je 27. siječnja 2014. odlučila da se tužitelja ne može smatrati MSP‑om.
4 Tužitelj je osporavao REA‑ino stajalište u dopisu od 7. veljače 2014. kojem je priložio dva pravna mišljenja koja su sastavili vanjski neovisni odvjetnici.
5 U dopisu od 24. veljače 2014. REA je obavijestila tužitelja da može zatražiti da odluku od 27. siječnja 2014. preispita odbor za validaciju na temelju točaka 1.2.6. i 1.2.7. Priloga Odluci Komisije 2012/838/EU, Euratom od 18. prosinca 2012. o usvajanju pravila s ciljem osiguranja dosljedne provjere postojanja i pravnog statusa sudionika, kao i njihovih poslovnih i financijskih sposobnosti, u neizravnim aktivnostima koje dobivaju potporu u obliku bespovratnih sredstava na temelju Sedmog okvirnog programa Europske zajednice za istraživanja, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti i na temelju Sedmog okvirnog programa Europske zajednice za atomsku energiju za aktivnosti u području nuklearnih istraživanja i osposobljavanja (SL 2012., L 359, str. 45.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 62., str. 267.), (u daljnjem tekstu: odbor za validaciju).
6 U dopisu od 25. veljače 2014. tužitelj je od REA‑e zatražio da se predmet preispita pred odborom za validaciju.
7 REA je 15. travnja 2014. obavijestila tužitelja o odluci odbora za validaciju kojom se potvrđuje odluka od 27. siječnja 2014. (u daljnjem tekstu: prva negativna odluka).
8 Tužitelj je 23. lipnja 2014. podnio tužbu protiv prve negativne odluke pred Općim sudom, koja je upisana pod brojem T‑499/14. Tužba je istodobno bila usmjerena protiv Europske komisije i odbora za validaciju.
9 REA je 18. studenoga 2014. obavijestila tužitelja o odluci odbora za validaciju da povuče prvu negativnu odluku dok se ne donese nova odluka u pogledu njegova statusa MSP‑a. To povlačenje opravdava činjenica da se u prvoj negativnoj odluci nije izričito odgovorilo na argumente koje je tužitelj iznio u poruci elektroničke pošte od 7. veljače 2014. Nakon tog povlačenja, Opći sud utvrdio je da je tužba u predmetu T‑499/14 bespredmetna te je u rješenju od 30. travnja 2015., Ertico – Its Europe/Komisija (T‑499/14, neobjavljeno, EU:T:2015:285) odlučio da treba obustaviti postupak povodom te tužbe.
10 Odbor za validaciju donio je 18. kolovoza 2015. novu odluku (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) u kojoj je na temelju argumentacije koja je izmijenjena u odnosu na argumentaciju u prvoj negativnoj odluci zaključio da tužitelj ne može imati status MSP‑a.
Postupak i zahtjevi stranaka
11 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 27. listopada 2015. tužitelji je pokrenuo ovaj postupak.
12 Komisija je 5. veljače 2016. podnijela odgovor na tužbu tajništvu Općeg suda.
13 Tužitelj je 18. travnja 2016. podnio repliku tajništvu Općeg suda.
14 Odlukom predsjednika Općeg suda od 15. lipnja 2016., zbog djelomične zamjene sudaca Općeg suda, ovaj je predmet dodijeljen novom sucu izvjestitelju.
15 Komisija je 15. lipnja 2016. podnijela odgovor na repliku tajništvu Općeg suda.
16 Budući da je sastav vijećâ Općeg suda izmijenjen, u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika Općeg suda, sudac izvjestitelj raspoređen je u četvrto vijeće, kojemu je slijedom toga dodijeljen ovaj predmet.
17 Opći sud postavio je 30. studenoga 2016. i 25. srpnja 2017., u skladu s člankom 89. Poslovnika, pisana pitanja Komisiji u okviru mjera upravljanja postupkom. Komisija je na njih odgovorila u određenim rokovima.
18 Opći sud također je 27. siječnja 2017. postavio pisano pitanje tužitelju u okviru mjere upravljanja postupkom. Tužitelj je na njega odgovorio u određenom roku.
19 Odlukom od 25. srpnja 2017. predsjednik četvrtog vijeća Općeg suda odlučio je otvoriti usmeni dio postupka neovisno o tome što stranke nisu podnijele zahtjev u tom smislu.
20 Na raspravi održanoj 4. listopada 2017. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud.
21 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
22 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbaci tužbi kao nedopuštenu;
– odbije tužbu kao neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
23 U potporu tužbi tužitelj je istaknuo osam tužbenih razloga, od kojih se prvi temelji na povredi članka 22. stavka 1. trećeg podstavka Uredbe Vijeća (EZ) br. 58/2003 od 19. prosinca 2002. o utvrđivanju statusa izvršnih agencija kojima se povjeravaju određene zadaće u vezi s upravljanjem programima Zajednice (SL 2003., L 11, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 83.), drugi na povredi istog članka 22. te prava obrane i načela dobre uprave, treći na povredi načelâ pravne sigurnosti, dobre uprave, zaštite legitimnih očekivanja i pravomoćnosti, četvrti na povredi Preporuke 2003/361, peti na povredi Preporuke 2003/361 i načelâ pravne sigurnosti i dobre uprave, uključujući zahtjeva nepristranosti, šesti na pogrešnoj primjeni Preporuke 2003/361, sedmi na povredi načela najpovoljnijeg postupanja i osmi na proturječnom i nedostatnom obrazloženju pobijane odluke.
24 Valja napomenuti da u prvom dijelu svojeg zahtjeva Komisija zaključuje da je tužba nedopuštena. Iz odgovora na tužbu ipak proizlazi da je taj prvi dio zahtjeva povezan samo s ocjenom tužiteljeva prvog tužbenog razloga za poništenje. Stoga valja odlučiti o tom pitanju u okviru analize navedenog tužbenog razloga.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 22. stavka 1. trećeg podstavka Uredbe br. 58/2003
Argumenti stranaka
25 Tužitelj tvrdi da je na temelju članka 22. stavka 1. trećeg podstavka Uredbe br. 58/2003, koji se izričito navodi u točkama 1.2.6. i 1.2.7. Priloga Odluci 2012/838, Komisija za donošenje svoje odluke imala rok od dva mjeseca od datuma na koji je podnesen zahtjev za preispitivanje odluke službi za validaciju. Stoga, s obzirom na činjenicu da je tužitelj 25. veljače 2014. podnio odboru za validaciju zahtjev za preispitivanje, prema njegovu je mišljenju Komisija trebala donijeti odluku najkasnije 25. travnja 2014. Međutim, Komisija je donijela pobijanu odluku više od jedne godine nakon tog datuma, protivno navedenom roku. K tomu, činjenica da Komisija nije odgovorila u određenom roku od dva mjeseca ne znači da je prešutno odlučila odbiti tužiteljev zahtjev, uzimajući u obzir da je odbor za validaciju 15. travnja 2014. donio prvu negativnu odluku koja je zatim povučena.
26 Tužitelj navodi da se točke 1.2.6. i 1.2.7. Priloga Odluci 2012/838 i članak 22. Uredbe br. 58/2003 odnose na jedan te isti postupak preispitivanja. K tomu, REA je u poruci elektroničke pošte od 24. veljače 2014. samo navela postupak predviđen točkama 1.2.6. i 1.2.7. Priloga Odluci 2012/838, a ne onaj uređen člankom 22. Uredbe br. 58/2003, tako da se nije smatralo da je riječ o dvama različitim postupcima.
27 Komisija osporava tužiteljeve argumente.
Ocjena Općeg suda
28 Kako bi se ispitala navodna povreda članka 22. Uredbe br. 58/2003, najprije valja provjeriti može li se ta odredba primijeniti u ovom slučaju, što Komisija osporava. To znači da će se ispitati odnose li se točke 1.2.6. i 1.2.7. Priloga Odluci 2012/838 i članak 22. Uredbe br. 58/2003 na jedan te isti postupak preispitivanja, kao što to tvrdi tužitelj. Ako to nije slučaj, valja utvrditi je li tužiteljev zahtjev za preispitivanje pred odborom za validaciju zaista obuhvaćen postupkom predviđenim u članku 22. Uredbe br. 58/2003.
29 U tom pogledu, kao prvo, točno je da točke 1.2.6. stavka 2. Priloga Odluci 2012/838 sadržavaju bilješku u kojoj se navodi da se na temelju članka 22. Uredbe br. 58/2003 akti o izvršnoj agenciji mogu uputiti Komisiji na preispitivanje njihove zakonitosti. Međutim, samo to upućivanje na navedeni postupak ne može se, samo po sebi i u nedostatku pojašnjenja u tom smislu, tumačiti kao naznaka toga da se postupci predviđeni u točkama 1.2.6. i 1.2.7. Priloga Odluci 2012/838, odnosno članku 22. Uredbe br. 58/2003 podudaraju te da su jedno te isto pravno sredstvo.
30 Naprotiv, iz teksta i konteksta točaka 1.2.6. i 1.2.7. Priloga Odluci 2012/838, s jedne strane, i članka 22. Uredbe br. 58/2003, s druge strane, proizlazi da se te odredbe odnose na različite postupke. Naime, ta se dva postupka razlikuju u pogledu njihova tijeka i prirode. Stoga se postupak predviđen člankom 22. Uredbe br. 58/2003 pokreće pred Komisijom. Za njega su utvrđeni strogi rokovi te se odnosi na ograničeno ispitivanje zakonitosti upućenog akta a da ga pritom sama Komisija ne može izmijeniti. Suprotno tomu, zahtjevi za preispitivanje pred odborom za validaciju upućuju se bez ikakvih formalnosti službama za validaciju, u ovom slučaju REA‑i, koja na temelju članka 4. stavka 2. Uredbe br. 58/2003 ima pravnu osobnost odvojenu od Komisije. K tomu, nikakav rok nije predviđen u okviru tog postupka. Konačno, odluka odbora za validaciju odnosi se na potpuno pravno i činjenično preispitivanje odluke koja mu je podnesena.
31 Iz toga slijedi da se dva pravna sredstva razlikuju.
32 Stoga, s obzirom na različitost postupaka predviđenih u točkama 1.2.6. i 1.2.7. Priloga Odluci 2012/838, s jedne strane, i članku 22. Uredbe br. 58/2003, s druge strane, valja ispitati, kao drugo, je li tužitelj s obzirom na konkretne predmetne okolnosti stvarno podnio zahtjev za preispitivanje u okviru postupka iz članka 22. Uredbe br. 58/2003 i mogu li se, slijedom toga, prihvatiti njegovi argumenti koji se temelje na nepravodobnom donošenju pobijane odluke.
33 U tom pogledu, kao prvo, valja istaknuti, kao što je navedeno u točki 6. ove presude, da je tužitelj u poruci elektroničke pošte od 25. veljače 2014. tražio da se njegov predmet preispita pred odborom za validaciju. Taj je zahtjev u skladu s točkom 1.2.6. stavkom 2. Priloga Odluci 2012/838 upućen REA‑i, a ne Komisiji.
34 Kao što je to navedeno u točki 30. ove presude, zahtjevi za preispitivanje zakonitosti iz članka 22. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 58/2003 upućuju se Komisiji, a ne REA‑i. Stoga valja zaključiti da tužiteljev zahtjev za preispitivanje nije bio podnesen u skladu s potonjom odredbom (vidjeti u tom smislu rješenje od 27. ožujka 2017., Frank/Komisija, T‑603/15, neobjavljeno, EU:T:2017:228, t. 56. i 57.), nego pak na temelju točke 1.2.6. stavka 2. Priloga Odluci 2012/838.
35 Kao drugo, u skladu s postupkom predviđenim u točki 1.2.6. stavku 3. Priloga Odluci 2012/838, službe za validaciju potvrđuju da je odbor za validaciju primio zahtjev za preispitivanje. U ovom slučaju, iz spisa proizlazi da je REA, koja je bila služba za validaciju u ovom slučaju, potvrdila 8. ožujka 2014. primitak tužiteljeva zahtjeva za preispitivanje te ga je obavijestila o činjenici da je njegov spis proslijeđen odboru za validaciju u skladu s Odlukom 2012/838, pri čemu je uputila na točku 1.2.7. Priloga toj odluci. Članak 22. Uredbe br. 58/2003 uopće se nije navodio. Štoviše, u istoj je poruci elektroničke pošte REA navela da se postupkom pred odborom za validaciju ne predviđa tužiteljeva intervencija, što je u skladu sa zahtjevima iz točaka 1.2.6. i 1.2.7. Priloga Odluci 2012/838. Suprotno tomu, kao što to uostalom tvrdi tužitelj, u članku 22. Uredbe br. 58/2003 zahtijeva se da se zainteresirana osoba sasluša prije donošenja bilo kakve odluke. Međutim, tužitelj se pred REA‑om nije pozvao na povredu potonje odredbe.
36 Ako je tužitelj bio uvjeren da je njegov postupak pokrenut u skladu s člankom 22. stavkom 3. Uredbe br. 58/2003, zbog predmetnih okolnosti trebao se pitati, pa čak i raspitati, o razlozima koji su doveli do takve prekvalifikacije, kao i o činjenici da je REA rješavala njegov zahtjev, a ne Komisija (vidjeti u tom smislu rješenje od 27. ožujka 2017., Frank/Komisija, T‑603/15, neobjavljeno, EU:T:2017:228, t. 58. i 59.). Slijedom toga, tužitelj ne može tvrditi da činjenični kontekst opravdava to da je mogao zanemariti činjenicu da Komisija nije odlučivala o njegovu zahtjevu na temelju članka 22. Uredbe br. 58/2003 a da pritom nije bio nepažljiv ili nemaran (vidjeti u tom smislu rješenje od 27. ožujka 2017., Frank/Komisija, T‑603/15, neobjavljeno, EU:T:2017:228, t. 60.).
37 Kao treće, odbor za validaciju proveo je u pobijanoj odluci potpuno preispitivanje merituma REA‑ine odluke od 27. siječnja 2014. Taj je pristup u skladu s točkom 1.2.7. Priloga Odluci 2012/838, u kojoj se predviđa da odbor za validaciju preispituje i odlučuje o upućenim slučajevima potvrđivanja. Suprotno tomu, kao što je to navedeno u točki 30. ove presude, u skladu s člankom 22. stavkom 3. Uredbe br. 58/2003 Komisija može samo „potvrditi akt izvršne agencije ili odlučiti da ga agencija mora djelomično ili u cijelosti izmijeniti” a da ga pritom ne može sama preinačiti.
38 Iz prethodno navedenog proizlazi da je tužiteljev zahtjev za preispitivanje podnesen u skladu s točkama 1.2.6. i 1.2.7. Priloga Odluci 2012/838 te da je uređen tim odredbama.
39 Uostalom, tužitelj se ne može pozvati na činjenicu da REA u poruci elektroničke pošte od 24. veljače 2014. nije navela mogućnost pokretanja postupka predviđenog člankom 22. Uredbe br. 58/2003, iako je bila obvezna to učiniti ako se potonji postupak razlikuje od postupka preispitivanja pred odborom za validaciju.
40 U tom pogledu, čak i pod pretpostavkom da je REA bila obvezna navesti dostupna pravna sredstva, valja utvrditi da je u navedenoj poruci elektroničke pošte od 24. veljače 2014. REA obavijestila tužitelja da su točke 1.2.6. i 1.2.7. Priloga Odluci 2012/838 primjenjive i da, u skladu s tim odredbama, ako tužitelj želi da se preispita REA‑ino stajalište, treba uputiti spis odboru za validaciju.
41 To pravno sredstvo omogućuje tužitelju da dobije potpuno pravno i činjenično preispitivanje odluke upućene odboru za validaciju te ono nije ograničeno na nadzor zakonitosti.
42 Iz prethodno navedenog proizlazi da članak 22. Uredbe br. 58/2003 nije primjenjiv u ovom slučaju. Stoga tužiteljeve argumente koji se temelje na tome da je Komisija povrijedila članak 22. stavak 1. treći podstavak navedene uredbe treba odbiti, a da pritom nije potrebno odlučiti o dopuštenosti tužbe na koju se poziva Komisija u slučaju eventualne primjene navedene odredbe. Stoga valja odbiti prvi tužbeni razlog kao bespredmetan.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 22. stavka 1. Uredbe br. 58/2003, tužiteljevih prava obrane i načela dobre uprave
Argumenti stranaka
43 Tužitelj tvrdi da ga odbor za validaciju nije saslušao prije donošenja pobijane odluke, ni uostalom prije donošenja prve negativne odluke, koja je povučena, iako je taj odbor to bio dužan učiniti na temelju članka 22. stavka 1. Uredbe br. 58/2003. Prema njegovu mišljenju, ta nepravilnost tim je više neprihvatljiva jer se pobijana odluka temeljila na potpuno novim argumentima u odnosu na argumente istaknute u prvoj negativnoj odluci, kao i u REA‑inoj negativnoj odluci od 27. siječnja 2014. Konkretno, pitanje je li tužitelj pravi i samostalan MSP nije navedeno u prvoj negativnoj odluci odbora za validaciju.
44 Slijedom toga, prema tužiteljevu mišljenju, odbor za validaciju povrijedio je njegova prava obrane i načelo dobre uprave. Tužitelj dodaje da je načelo poštovanja prava obrane jedno od temeljnih načela prava Unije koje mora biti zajamčeno u svakom postupku pokrenutom protiv neke osobe koji može rezultirati aktom koji na nju negativno utječe, čak i ako ne postoje nikakvi konkretni propisi u tom smislu.
45 Komisija osporava tužiteljeve argumente.
Ocjena Općeg suda
46 Najprije valja podsjetiti da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, poštovanje prava obrane u svakom postupku pokrenutom protiv neke osobe koji može rezultirati aktom koji na nju negativno utječe temeljno načelo prava Unije koje mora biti zajamčeno, čak i ako ne postoje nikakvi propisi koji se odnose na predmetni postupak. To načelo zahtijeva da se adresatima odluka koje znatno utječu na njihove interese omogući da iznesu svoje stajalište o dokazima protiv sebe na kojima se temelje te odluke (vidjeti u tom smislu presude od 15. lipnja 2006., Dokter i dr., C‑28/05, EU:C:2006:408, t. 74. i navedenu sudsku praksu i od 9. travnja 2003., Forum des migrants/Komisija, T‑217/01, EU:T:2003:106, t. 56.). Međutim, takva se obveza ne propisuje ako je riječ o običnom preoblikovanju, prilagođavanju ili razvijanju već istaknutog elementa u pogledu kojeg je adresat predmetne odluke već učinkovito mogao iznijeti svoje stajalište (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 30. rujna 2003., Atlantic Container Line i dr./Komisija, T‑191/98 i T‑212/98 do T‑214/98, EU:T:2003:245, t. 194.).
47 K tomu, valja podsjetiti da je pravo na saslušanje u svakom postupku zajamčeno ne samo člancima 47. i 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kojima se jamči poštovanje prava obrane i prava na pravično suđenje u okviru bilo kojeg sudskog postupka, nego i člankom 41. Povelje, kojim se jamči pravo na dobru upravu. U članku 41. stavku 2. Povelje o temeljnim pravima predviđa se da pravo na dobru upravu podrazumijeva među ostalim pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati (presude od 3. srpnja 2014., Kamino International Logistics i Datema Hellmann Worldwide Logistics, C‑129/13 i C‑130/13, EU:C:2014:2041, t. 29. i od 15. prosinca 2016., Španjolska/Komisija, T‑466/14, EU:T:2016:742, t. 40.).
48 Konačno, da bi povreda prava obrane mogla dovesti do poništenja pobijane odluke, potrebno je da, kad takva nepravilnost ne bi postojala, postoji mogućnost da postupak drukčije završi. Teret dokazivanja u tom je pogledu na tužitelju jer je svaka povreda prava obrane formalni nedostatak koji zahtijeva da se zainteresirana stranka pozove na konkretan negativan učinak te povrede njezinih subjektivnih prava (vidjeti u tom smislu presudu od 4. rujna 2009., Italija/Komisija, T‑211/05, EU:T:2009:304, t. 45. i 59. i navedenu sudsku praksu).
49 S obzirom na ta načela valja ispitati drugi tužbeni razlog koji je istaknut u okviru ove tužbe.
50 Najprije, s obzirom na razmatranja koja se odnose na prvi tužbeni razlog i neprimjenjivost članka 22. stavka 1. Uredbe br. 58/2003 utvrđenu u točki 42. ove presude, valja odbiti tužiteljeve argumente koji se odnose na povredu te odredbe jer ga odbor za validaciju nije saslušao prije donošenja pobijane odluke.
51 K tomu, valja utvrditi da se točkama 1.2.6. i 1.2.7. Priloga Odluci 2012/838, primjenjivim u ovom slučaju, ne predviđa nikakvo pravo zainteresiranih osoba da ih sasluša odbor za validaciju.
52 Međutim, prema sudskoj praksi navedenoj u točkama 46. i 47. ove presude, obveza poštovanja tužiteljevih prava obrane i načela dobre uprave nalaže se čak i u nedostatku konkretnih odredbi u tom smislu. Iz toga slijedi da je tužitelj trebao moći učinkovito iznijeti svoje stajalište prije donošenja pobijane odluke, unatoč činjenici da mu se takvo pravo izričito ne daje na temelju točaka 1.2.6. i 1.2.7. Priloga Odluci 2012/838. Među strankama nije sporno da ni REA ni odbor za validaciju nisu saslušali tužitelja nakon što je spis upućen potonjem odboru.
53 Valja stoga provjeriti je li na temelju sudske prakse navedene u točki 46. ove presude pobijana odluka temeljena na novim elementima, u pogledu kojih tužitelju nije omogućeno da učinkovito iznese svoje stajalište tijekom postupka pred REA‑om.
54 U tom pogledu valja podsjetiti da se pobijana odluka temeljila na dvama obrazloženjima.
55 Što se tiče prvog obrazloženja, iz točke 2.2. pobijane odluke proizlazi da, prema mišljenju odbora za validaciju, tužitelj nije redovno obavljao gospodarsku djelatnost uz naknadu na predmetnom tržištu. Slijedom toga, zaključilo se da nije bio poduzetnik u smislu članka 1. Priloga Preporuci 2003/361.
56 Što se tiče drugog obrazloženja, u točki 2.3. pobijane odluke navodi se da, čak i da nijedan od tužiteljevih članova nije držao 25 % ili više kapitala ili glasačkih prava tog tužitelja i da stoga službeno ispunjava kriterij neovisnosti predviđen u Preporuci 2003/361, s gospodarskog gledišta tužitelj ne ispunjava te kriterije, uzimajući u obzir da de facto pripada velikoj gospodarskoj skupini. Slijedom toga, nije izložen poteškoćama s kojima se obično suočavaju MSP‑ovi.
57 Što se tiče prvog obrazloženja pobijane odluke, tijekom postupka pred REA‑om, ona je u poruci elektroničke pošte od 13. prosinca 2013. zatražila od tužitelja da pojasni djelatnosti od kojih ostvaruje promet i, konkretno, je li taj promet rezultat pružanja usluga ili nabave robe na konkurentskom tržištu. REA je također pitala tužitelja o raspodjeli prihoda koji osobito dolaze od subvencija, članarina i donacija. Valja istaknuti da je ta poruka elektroničke pošte poslana prije REA‑ine odluke od 27. siječnja 2014. te prve negativne odluke odbora za validaciju i pobijane odluke.
58 Tužitelj je odgovorio na REA‑ina pitanja u poruci elektroničke pošte od 31. prosinca 2013. Nakon tih odgovora, REA je 3. siječnja 2014. iznijela dvojbe u pogledu povezanosti određenih prihoda koje ističe tužitelj s gospodarskom djelatnosti u svrhu kvalifikacije tužitelja kao poduzetnika u smislu članka 1. Priloga Preporuci 2003/361. Usto, između 20. i 24. siječnja 2014., tužitelj je telefonski razgovarao s REA‑om kako bi raspravljali o tom aspektu.
59 Što se tiče drugog obrazloženja pobijane odluke, iz REA‑ine odluke od 27. siječnja 2014. proizlazi da je cilj kriterija neovisnosti iz Preporuke 2003/361 osigurati da od mjera namijenjenih MSP‑ovima imaju koristi poduzetnici kojima je njihova veličina poteškoća. U tom pogledu, REA je smatrala da se tužitelja ne može kvalificirati kao pravog MSP‑a jer njegova veličina za njega nije poteškoća.
60 Prije nego što je tužiteljev spis proslijeđen odboru za validaciju, on se osvrnuo na to pitanje u dvama pravnim mišljenjima koja su sastavili neovisni vanjski odvjetnici i koja je priložio svojoj poruci elektroničke pošte od 7. veljače 2014., a u kojima se razmotrio taj aspekt. Iz spisa proizlazi i da je odbor za validaciju analizirao ta pravna mišljenja nakon što mu ih je proslijedila REA.
61 Osim toga, valja podsjetiti da je prva negativna odluka povučena zbog toga što se u njoj nije izričito odgovorilo na argumente koje je istaknuo tužitelj u poruci elektroničke pošte od 7. veljače 2014. Stoga se pobijana odluka odnosila upravo na to da se bolje ispitaju argumenti koje je tužitelj istaknuo pred REA‑om, uključujući one koji se temelje na kvalifikaciji tužitelja kao pravog i samostalnog MSP‑a.
62 Iz toga slijedi da se u pobijanoj odluci preuzimaju aspekti o kojima se raspravljalo tijekom upravnog postupka pred REA‑om, u kojem je tužitelj mogao zauzeti stajalište, kao što to proizlazi iz točaka 57. do 60. ove presude. Relevantni dopisi razmijenjeni su prije nego što je tužiteljev spis proslijeđen odboru za validaciju. Stoga pobijana odluka sadržava odgovore na argumente koje je tužitelj istaknuo tijekom upravnog postupka, čijim se nedostatkom u prvoj negativnoj odluci obrazložilo povlačenje te odluke. Slijedom toga, pobijana odluka ne temelji se na novim elementima u pogledu kojih tužitelj nije mogao učinkovito iznijeti svoje stajalište.
63 U svakom slučaju, iz sudske prakse navedene u točki 48. ove presude proizlazi da je, kako bi povreda prava obrane mogla dovesti do poništenja pobijane odluke, potrebno da, kad takva nepravilnost ne bi postojala, postoji mogućnost da postupak drukčije završi, što je na tužitelju da dokaže. Dovoljno je utvrditi da tužitelj ne ističe nijedan argument u tom smislu.
64 S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti tužiteljeve argumente koji se temelje na povredi prava obrane i načela dobre uprave.
65 Stoga drugi tužbeni razlog treba odbiti.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načelâ pravne sigurnosti, dobre uprave i zaštite legitimnih očekivanja, kao i načela pravomoćnosti
Prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načelâ pravne sigurnosti, dobre uprave i zaštite legitimnih očekivanja
– Argumenti stranaka
66 Tužitelj tvrdi da je odbor za validaciju, time što je obrazloženje prve negativne odluke zamijenio potpuno novim obrazloženjem iako nije bilo novih i relevantnih činjenica koje je trebalo uzeti u obzir, povrijedio načela pravne sigurnosti, dobre uprave i zaštite legitimnih očekivanja. Prema tužiteljevu mišljenju, nakon povlačenja prve negativne odluke, postupak je trebalo nastaviti u fazi koja je prethodila donošenju REA‑ine negativne odluke od 27. siječnja 2014.
67 Komisija osporava tužiteljeve argumente.
– Ocjena Općeg suda
68 Načelo pravne sigurnosti, koje je dio općih načela prava Unije i iz kojeg proizlazi načelo zaštite legitimnih očekivanja, zahtijeva da su pravna pravila jasna i precizna te da su njihovi učinci predvidljivi, kako bi se zainteresirane osobe mogle orijentirati u situacijama i pravnim odnosima obuhvaćenim pravnim poretkom Unije (vidjeti presudu od 8. prosinca 2011., France Télécom/Komisija, C‑81/10 P, EU:C:2011:811, t. 100. i navedenu sudsku praksu; presude od 13. listopada 2016., Prezes Urzędu Komunikacji Elektronicznej i Petrotel, C‑231/15, EU:C:2016:769, t. 29. i od 15. prosinca 2016., Španjolska/Komisija, T‑808/14, neobjavljenu, EU:T:2016:734, t. 193.).
69 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, načelo zaštite legitimnih očekivanja jedno je od temeljnih načela Unije. Pravo pozivanja na to načelo ima svaka osoba prema kojoj je Unijina institucija stvorila utemeljena očekivanja. Jamstva koja mogu dovesti do takvih očekivanja jesu precizni, bezuvjetni i dosljedni podaci iz ovlaštenih i pouzdanih izvora koje zainteresiranoj osobi dostavljaju nadležna tijela Unije, neovisno o obliku u kojem su proslijeđeni (vidjeti presude od 14. lipnja 2016., Marchiani/Parlament, C‑566/14 P, EU:C:2016:437, t. 77. i navedenu sudsku praksu i od 12. siječnja 2017., Timab Industries i CFPR/Komisija, C‑411/15 P, EU:C:2017:11, t. 134. i navedenu sudsku praksu; presudu od 26. rujna 2014., B&S Europe/Komisija, T‑222/13, neobjavljenu, EU:T:2014:837, t. 47.).
70 Iz sudske prakse također proizlazi da se među jamstvima propisanim pravnim poretkom Unije u upravnim postupcima osobito ističe načelo dobre uprave, s kojim je povezana obveza nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente konkretnog slučaja (vidjeti presudu od 15. rujna 2011., CMB i Christof/Komisija, T‑407/07, neobjavljenu, EU:T:2011:477, t. 182. i navedenu sudsku praksu).
71 S obzirom na ta načela valja ispitati prvi dio trećeg tužbenog razloga.
72 Najprije, što se tiče načelâ pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja s obzirom na povlačenje prve negativne odluke, valja istaknuti da je u skladu s općim načelom prava utvrđenim u sudskoj praksi odbor za validaciju valjano povukao prvu negativnu odluku i zamijenio je novom odlukom, pod uvjetom da je do povlačenja došlo u razumnom roku i da je navedeni odbor dovoljno uzeo u obzir u kojoj se mjeri tužitelj eventualno mogao pouzdati u zakonitost akta (vidjeti u tom smislu presude od 3. ožujka 1982., Alpha Steel/Komisija, 14/81, EU:C:1982:76, t. 10.; od 18. listopada 2011., Reisenthel/OHIM – Dynamic Promotion (sanduci i košare), T‑53/10, EU:T:2011:601, t. 40. i od 11. srpnja 2013., BVGD/Komisija, T‑104/07 i T‑339/08, neobjavljenu, EU:T:2013:366, t. 65.).
73 U ovom je slučaju prva negativna odluka povučena oko sedam mjeseci nakon što je donesena i manje od pet mjeseci nakon što je podnesena tužiteljeva tužba koja se odnosi na njezino poništenje. Osim toga, tužitelj je u trenutku povlačenja prve negativne odluke odbora za validaciju obaviješten da je donesena nova odluka kako bi se odgovorilo na argumente koje je istaknuo u poruci elektroničke pošte od 7. veljače 2014. Usto, tužitelj je time što je podnio tužbu pred Općim sudom kako bi osporavao prvu negativnu odluku dokazao da se nije pouzdao u njezinu zakonitost. Slijedom toga, povlačenjem prve negativne odluke odbor za validaciju nije povrijedio načelâ pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja.
74 Što se tiče zamjene obrazloženja prve negativne odluke, valja utvrditi da tužitelj uopće nije objasnio od čega se sastojala povreda načela pravne sigurnosti u tom pogledu ni razloge iz kojih njegova pravna situacija nije bila jasna, precizna ili predvidljiva samo zbog donošenja pobijane odluke koja se temeljila na potpuno novom obrazloženju u odnosu na ono što je utvrđeno u točki 62. ove presude.
75 Tužitelj u pogledu navodne povrede načela zaštite legitimnih očekivanja ne pojašnjava ni koja su mu se precizna, bezuvjetna i dosljedna jamstva dala u prvoj negativnoj odluci ni do koje mjere su ta jamstva mogla dovesti do utemeljenih očekivanja u njegovu pogledu. Štoviše, kao što je to navedeno u točki 73. ove presude, podnošenje tužbe za poništenje pred Općim sudom protiv te odluke tim više dokazuje da tužitelj nije smatrao da je zakonita te da se stoga na toj odluci može temeljiti legitimno očekivanje u njegovu pogledu.
76 Nadalje, što se tiče povrede načela dobre uprave, tužitelj nije dokazao niti tvrdio da odbor za validaciju nije pažljivo i nepristrano ispitao sve relevantne elemente ovog slučaja.
77 Konačno, tužitelj nije utemeljeno tvrdio da je nakon povlačenja prve negativne odluke postupak trebalo nastaviti u fazi koja je prethodila REA‑inoj odluci od 27. siječnja 2014., koja je donesena nakon prosljeđivanja tužiteljeva spisa odboru za validaciju. Naime, povlačenje prve negativne odluke samo po sebi nije imalo nikakav utjecaj na navedenu odluku i nije podrazumijevalo utvrđenu pravnu nezakonitost te odluke. Slijedom toga, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, REA nije bila dužna nastaviti postupak u fazi koja je prethodila donošenju njezine odluke od 27. siječnja 2014.
78 S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti prvi dio trećeg tužbenog razloga.
Drugi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načela pravomoćnosti
– Argumenti stranaka
79 Tužitelj tvrdi da je u rješenju od 30. travnja 2015., Ertico – Its Europe/Komisija (T‑499/14, neobjavljeno, EU:T:2015:285) Opći sud odlučio da treba smatrati da je prva negativna odluka poništena. Stoga je tužiteljev status MSP‑a konačno potvrđen. Prema tome, pobijana odluka kojom se odbija tužiteljev status MSP‑a povrjeđuje načelo pravomoćnosti koje je povezano s tim rješenjem.
80 Komisija osporava tužiteljeve argumente.
– Ocjena Općeg suda
81 Najprije valja istaknuti da tužitelj pogrešno utvrđuje doseg rješenja od 30. travnja 2015., Ertico – Its Europe/Komisija (T‑499/14, neobjavljeno, EU:T:2015:285), u skladu s kojim je Opći sud samo utvrdio da je tužba za poništenje koja je podnesena protiv prve negativne odluke postala bespredmetna zbog povlačenja navedene odluke.
82 Točno je da je Opći sud naveo da je povlačenje prve negativne odluke proizvelo pravne učinke istovjetne učincima presude o poništenju (rješenje od 30. travnja 2015., Ertico – Its Europe/Komisija, T‑499/14, neobjavljeno, EU:T:2015:285, t. 10.).
83 Međutim, Opći sud uopće nije odlučio o zakonitosti prve negativne odluke te tim manje o tužiteljevu statusu MSP‑a.
84 Stoga, drugi dio trećeg tužbenog razloga treba odbiti i, slijedom toga, treći tužbeni razlog u cijelosti.
Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Preporuke 2003/361
Argumenti stranaka
85 Tužitelj tvrdi da se, kako bi se zaključilo da on ne obavlja gospodarsku djelatnost, pobijana odluka temelji na dodatnim kriterijima koji nisu predviđeni u Preporuci 2003/361, odnosno kriterijima iz odjeljka 1.1.3.1. točke 6. podtočke (c) Priloga Odluci 2012/838. Prema tužiteljevu mišljenju, takav pristup nije dopušten jer je područje primjene Preporuke 2003/361 puno šire od područja primjene Odluke 2012/838, uzimajući u obzir da je ograničena na FP7. Stoga tužitelj smatra da je nezakonito kažnjen u područjima koja FP7 ne obuhvaća.
86 Komisija osporava tužiteljeve argumente.
Ocjena Općeg suda
87 U okviru ovog tužbenog razloga valja ispitati jesu li u pobijanoj odluci primijenjeni kriteriji koji nisu obuhvaćeni Preporukom 2003/361 kako bi se utvrdilo da se tužitelja moglo kvalificirati kao poduzetnika u smislu članka 1. Priloga toj preporuci i konkretnije je li obavljao gospodarsku djelatnost.
88 U pobijanoj je odluci, u svrhu analize u pogledu ocjene postojanja gospodarske djelatnosti, djelomično preuzet odjeljak 1.1.3.1. točka 6. podtočka (c) Priloga Odluci 2012/838, koji se odnosi na definiciju pojmova korištenih u Prilogu toj odluci i u kojem se navodi da se u okviru te odluke određen broj definicija, osobito u pogledu pojma „gospodarska djelatnost”, primjenjuje na MSP‑ove „pored onih navedenih u Preporuci 2003/361/EZ”.
89 Osim toga, iz točke 1.2. pobijane odluke proizlazi da se, kako bi se ocijenio tužiteljev status MSP‑a, upućuje na Preporuku 2003/361 koja je, za razliku od Odluke 2012/838 koja je ograničena na FP7, neobvezujući i horizontalan instrument.
90 Valja dodati da se u točki 2.2. pobijane odluke analizira kvalifikacija tužitelja kao poduzetnika na temelju kriterija iz točke 1.2. te odluke, prema kojima tužitelj treba sudjelovati u bilo kakvom obliku trgovine ili djelatnosti uz naknadu na određenom tržištu.
91 Odboru za validaciju ne može se prigovoriti to što je uputio na te kriterije u svojoj analizi kvalifikacije poduzetnika.
92 Naime, valja istaknuti da se u skladu s člankom 1. Priloga Preporuci 2003/361 poduzetnika definira kao svakog subjekta koji obavlja gospodarsku djelatnost neovisno o njegovu pravnom obliku. Pojam „gospodarska djelatnost” u njoj nije izričito definiran.
93 Međutim, u uvodnoj izjavi 3. Preporuke 2003/361, koju valja uzeti u obzir pri tumačenju te preporuke (vidjeti u tom smislu presude od 29. travnja 2004., Italija/Komisija, C‑91/01, EU:C:2004:244, t. 49. i od 27. veljače 2014., HaTeFo, C‑110/13, EU:C:2014:114, t. 30.), navodi se da pojam „poduzetnik” treba ocijeniti u skladu s člancima 54., 101. i 102. UFEU‑a, kako ih tumači Sud.
94 U tom pogledu valja istaknuti da se u području prava tržišnog natjecanja već presudilo da je gospodarska djelatnost osobito svaka djelatnost koja se sastoji od ponude usluga na danom tržištu, odnosno usluga koje se uobičajeno pružaju uz naknadu (vidjeti u tom smislu presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 46. do 48. i navedenu sudsku praksu i od 11. srpnja 2006., FENIN/Komisija, C‑205/03 P, EU:C:2006:453, t. 25. i navedenu sudsku praksu).
95 Stoga se neovisno o činjenici da se u odjeljku 1.1.3.1. točki 6. podtočki (c) Priloga Odluci 2012/838 u pogledu definicije pojma „gospodarska djelatnost” predviđaju dodatni kriteriji u odnosu na Preporuku 2003/361 i da se sadržaj te točke navodi u pobijanoj odluci, ni na kojem temelju ne može zaključiti da je to u ovom slučaju dovelo do toga da je odbor za validaciju primijenio dodatne kriterije u odnosu na kriterije primijenjene u području prava tržišnog natjecanja i slijedom toga predviđene Preporukom 2003/361. Prema tome, kriteriji koje je primijenio odbor za validaciju kako bi ocijenio tužiteljev status poduzetnika u skladu su s navedenom preporukom.
96 Četvrti tužbeni razlog stoga nije osnovan i treba ga odbiti.
Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Preporuke 2003/361, kao i načelâ pravne sigurnosti i dobre uprave, uključujući zahtjeva nepristranosti
Argumenti stranaka
97 Tužitelj podsjeća da se u pobijanoj odluci priznalo da je formalno ispunio kriterij neovisnosti predviđen Preporukom 2003/361. Međutim, time što se s obzirom na smisao te Preporuke zaključilo da se tužitelja ne može kvalificirati kao MSP‑a, pobijana je odluka pogrešna te se u njoj zanemario jasan tekst Preporuke 2003/361 koja ima za cilj osigurati pravnu sigurnost utvrđivanjem jedinstvene definicije pojma „MSP”. Slijedom toga, odstupanjem od teksta Preporuke 2003/361 pobijanom odlukom povrijedila su se načela pravne sigurnosti i dobre uprave, uključujući zahtjev nepristranosti. Osim toga, pristup primijenjen u pobijanoj odluci nije potkrijepljen sudskom praksom.
98 K tomu, tužitelj tvrdi da je odbor za validaciju počinio pogrešku kad je naveo da se uvodnim izjavama 9. i 12. Preporuke 2003/361 zahtijeva analiza u svakom slučaju zasebno, kako bi se, čak i ako su se poštovali formalni kriteriji, taj status odobrio samo poduzetnicima koji su izloženi poteškoćama s kojima se obično suočavaju MSP‑ovi. Osim toga, to tumačenje nije u skladu s korisničkim vodičem za MSP‑ove u kojem se zagovara široka primjena definicije MSP‑ova.
99 Komisija osporava tužiteljeve argumente.
Ocjena Općeg suda
100 Već je presuđeno da su povlastice koje se dodjeljuju MSP‑u najčešće iznimke od općih pravila, kao one u području javne nabave, tako da definiciju MSP‑a treba strogo tumačiti (presuda od 27. veljače 2014., HaTeFo, C‑110/13, EU:C:2014:114, t. 32.).
101 Valja podsjetiti i da iz uvodnih izjava 9. i 12. Preporuke 2003/361 proizlazi da definicija povezanih poduzetnika ima za cilj bolji uvid u gospodarsku stvarnost MSP‑ova i isključivanje skupina poduzetnika čija gospodarska moć nadilazi onu MSP‑ova iz te kvalifikacije, kako bi se osiguralo da samo oni poduzetnici kojima su doista potrebne povlastice koje za MSP proizlaze iz različitih pravila ili mjerila u njihovu korist doista i imaju koristi od njih (presuda od 27. veljače 2014., HaTeFo, C‑110/13, EU:C:2014:114, t. 31.).
102 Cilj kriterija neovisnosti jest osigurati da od mjera namijenjenih MSP‑ovima stvarno imaju koristi poduzetnici za koje je veličina poteškoća, a ne oni koji pripadaju velikoj skupini i koji stoga imaju pristup sredstvima i potporama koje nemaju njihovi konkurenti jednake veličine. U tim okolnostima, kako bi se obuhvatili samo oni poduzetnici koji doista predstavljaju samostalne MSP‑ove, valja ispitati strukturu MSP‑ova koji tvore gospodarsku skupinu čija moć nadilazi onu jednog takvog poduzetnika i paziti da se definicija MSP‑ova ne zaobilazi iz isključivo formalnih razloga (vidjeti u tom smislu presude od 29. travnja 2004., Italija/Komisija, C‑91/01, EU:C:2004:244, t. 50.; od 27. veljače 2014., HaTeFo, C‑110/13, EU:C:2014:114, t. 33. i od 14. listopada 2004., Pollmeier Malchow/Komisija, T‑137/02, EU:T:2004:304, t. 61.).
103 Stoga valja tumačiti kriterij neovisnosti s obzirom na taj cilj, tako da se za poduzetnika u kojem veliki poduzetnik drži manje od 25 %, koji stoga formalno ispunjava navedeni kriterij, ali koji je u stvari dio velike skupine poduzetnika, ipak ne može smatrati da ispunjava taj kriterij (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2004., Italija/Komisija, C‑91/01, EU:C:2004:244, t. 51.). Valja također tumačiti članak 3. Priloga Preporuci 2003/361 s obzirom na taj cilj (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2014., HaTeFo, C‑110/13, EU:C:2014:114, t. 34.).
104 S obzirom na ta načela valja ispitati peti tužbeni razlog istaknut u okviru ove tužbe.
105 Valja utvrditi da je odbor za validaciju potkrijepio pobijanu odluku kriterijima utvrđenim u sudskoj praksi iz točke 102. ove presude.
106 Osobito u ovom slučaju, kako bi se odbio tužiteljev status MSP‑a, u točki 2.3. pobijane odluke odbor za validaciju uzeo je u obzir cilj Preporuke 2003/361, odnosno to da od mjera namijenjenih MSP‑ovima stvarno imaju koristi poduzetnici za koje je veličina poteškoća, a ne oni koji pripadaju velikoj skupini i koji stoga imaju pristup sredstvima i potporama koje nemaju njihovi konkurenti jednake veličine. Konkretno, u istoj točki pobijane odluke navodi se da, iako tužitelj formalno ispunjava kriterij neovisnosti predviđen u Preporuci 2003/361, s gospodarskog gledišta de facto pripada velikoj gospodarskoj skupini. Također u istoj točki pobijane odluke odbor za validaciju istaknuo je da je zbog organizacijskih veza između tužitelja i njegovih partnera ili članova tužitelj imao pristup sredstvima, kreditima i potporama te da stoga nije izložen poteškoćama s kojima se obično suočavaju MSP‑ovi.
107 Iz toga slijedi da se kriterijem neovisnosti koji je u pobijanoj odluci primijenio odbor za validaciju ne povrjeđuje Preporuka 2003/361.
108 U tom kontekstu, valja odbiti navodnu povredu načelâ pravne sigurnosti i dobre uprave, uključujući zahtjeva nepristranosti, koja se temelji na eventualnoj povredi Preporuke 2003/361.
109 Stoga valja odbiti peti tužbeni razlog.
Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnoj primjeni Preporuke 2003/361
110 U okviru šestog tužbenog razloga tužitelj osporava konkretnu primjenu u ovom slučaju kriterija koje je utvrdio odbor za validaciju u pobijanoj odluci.
111 U tom pogledu, tužitelj tvrdi, kao prvo, da ga je trebalo kvalificirati kao poduzetnika u smislu članka 1. Priloga Preporuci 2003/361. Dodaje, kao drugo, da je samostalan poduzetnik i, kao treće, da je ispunio kriterije u pogledu broja zaposlenika i financijskih pragova predviđenih u članku 2. Priloga Preporuci 2003/361.
112 Ta tri prigovora valja ispitati jedan za drugim.
Kvalifikacija tužitelja kao poduzetnika
– Argumenti stranaka
113 Tužitelj tvrdi da se u pobijanoj odluci pogrešno zaključilo da ga se ne može kvalificirati kao poduzetnika u smislu članka 1. Priloga Preporuci 2003/361 zato što ne obavlja redovno gospodarske djelatnosti uz naknadu na određenom tržištu.
114 Prema mišljenju tužitelja, pojam „poduzetnik” u smislu članka 1. Priloga Preporuci 2003/361 jasan je i autonoman te ga treba shvatiti u istom smislu kao onaj koji se primjenjuje u pravu tržišnog natjecanja. Usto, u skladu s tom odredbom navedene preporuke i sudskom praksom, tužiteljev pravni oblik, za razliku od pristupa odbora za validaciju, nije relevantan za tu analizu. U obzir treba uzeti prirodu obavljene djelatnosti.
115 Tužitelj smatra da u ovom slučaju obavlja gospodarsku djelatnost i da je u smislu Preporuke 2003/361 dovoljno da je ona povremena ili marginalna. Osim toga, barem se jedna petina tužiteljeva prometa ostvaruje od usluga koje se pružaju trećim stranama. K tomu, članarine koje tužitelju isplaćuju njegovi članovi u zamjenu za usluge koje im pruža ne mogu se isključiti iz analize samo zbog oblika te naknade. Dodaje da se u samoj pobijanoj odluci priznaje da tužitelj obavlja gospodarsku djelatnost i da pruža usluge trećim stranama uz naknadu. Naime, u točki 2.3. pobijane odluke priznaje se da je tužitelj imao konkurente. Slijedom toga, ne može se tvrditi da nije bio aktivan na određenom tržištu.
116 Usto, u prvoj negativnoj odluci odbora za validaciju priznao se njegov status poduzetnika.
117 Komisija je tvrdila da subvencije, članarine i donacije nisu naknada ili nagrada za pružanje robe ili usluga na određenom tržištu i da slijedom toga ne predstavljaju prihod koji se ostvaruje od gospodarske djelatnosti.
– Ocjena Općeg suda
118 Kao što je to navedeno u točki 93. ove presude, pojam „poduzetnik” u smislu članka 1. Priloga Preporuci 2003/361 treba ocijeniti u skladu s člancima 54., 101. i 102. UFEU‑a, kako ih tumači Sud. Tim pojmom „poduzetnik” obuhvaćen je svaki subjekt koji obavlja gospodarsku djelatnost, neovisno o njegovu pravnom obliku i načinu njegova financiranja. Gospodarska djelatnost osobito je svaka djelatnost koja se sastoji od ponude usluga na danom tržištu, odnosno usluga koje se uobičajeno pružaju uz naknadu (vidjeti u tom smislu presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 46. do 48. i navedenu sudsku praksu i od 11. srpnja 2006., FENIN/Komisija, C‑205/03 P, EU:C:2006:453, t. 25. i navedenu sudsku praksu). U tom pogledu, bitna je značajka naknade to da je ona ekonomska protučinidba za uslugu o kojoj je riječ.
119 K tomu, valja podsjetiti da se članak 101. stavak 1. UFEU‑a primjenjuje na udruženja ako njihova djelatnost ili djelatnost poduzetnika koji su s njime povezani proizvodi učinke koji se nastoje suzbiti tom odredbom. Kvalifikacija udruženja poduzetnika ne dovodi se u pitanje samom okolnosti da ono može okupljati i osobe ili subjekte koji se ne mogu kvalificirati kao poduzetnici (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2006., FNCBV i dr./Komisija, T‑217/03 i T‑245/03, EU:T:2006:391, t. 49. i 55.).
120 S obzirom na ta načela valja ispitati šesti tužbeni razlog istaknut u okviru ove tužbe.
121 Odbor za validaciju smatrao je u pobijanoj odluci da je tužitelj udruženje poduzetnika, koje nije pružalo usluge uz naknadu i koje je djelovalo u ime i za račun svojih članova. K tomu, znatan dio prihoda tužitelj ostvaruje od subvencija, članarine i donacija koji ne predstavljaju prihode koji se ostvaruju od gospodarske djelatnosti. Usto, tužitelj pruža usluge trećim osobama tek podredno. Slijedom toga, tužitelja se ne može smatrati poduzetnikom zbog toga što nije obavljao redovnu gospodarsku djelatnost uz naknadu na određenom tržištu.
122 Taj zaključak iz pobijane odluke ne može se prihvatiti.
123 Naime, valja najprije utvrditi da, prema sudskoj praksi iz točke 118. i 119. ove presude, tužiteljev pravni status ili njegova kvalifikacija kao udruženja poduzetnika ne mogu sami po sebi spriječiti da ga se smatra poduzetnikom (vidjeti po analogiji presudu od 26. siječnja 2005., Piau/Komisija, T‑193/02, EU:T:2005:22, t. 72.).
124 Nadalje, iz članka 8.2. tužiteljeva statuta proizlazi da su njegovi članovi dužni platiti članarine kao naknadu za usluge koje pruža. To potvrđuje i članak 2.1. pobijane odluke.
125 Prema sudskoj praksi iz točke 118. ove presude, postojanje gospodarske djelatnosti ne ovisi o načinu njegova financiranja. U tom pogledu, naknada koja se ostvaruje od gospodarske djelatnosti temelji se na činjenici da ona predstavlja ekonomsku protučinidbu za pružene usluge.
126 K tomu, u sudskoj se praksi već priznalo da se, za potrebe primjene pravila tržišnog natjecanja na subjekt, članarine koje se uplaćuju tom tijelu mogu uzeti u obzir kao prihodi kako bi se izračunala novčana kazna izrečena na temelju članka 101. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2006., FNCBV i dr./Komisija, T‑217/03 i T‑245/03, EU:T:2006:391, t. 220.).
127 Iz toga slijedi da usluge koje tužitelj pruža svojim članovima u zamjenu za članarine koje mu oni moraju plaćati predstavljaju gospodarsku djelatnost koja se obavlja uz naknadu. Usto, s obzirom na to da se navedene članarine isplaćuju u obliku godišnje naknade, predstavljaju redovne prihode u njegovu korist.
128 Stoga, zbog tih gospodarskih djelatnosti koje obavlja, za razliku od zaključka u točki 2.2. pobijane odluke, tužitelj je poduzetnik čija je djelatnost obuhvaćena područjem gospodarskih razmjena (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 40.).
129 Uostalom, u samoj pobijanoj odluci priznaje se da je tužitelj obavljao određene gospodarske djelatnosti i osobito da je ostvarivao prihode od organiziranja kongresâ. Tužitelj je naveo da su za 2012. navedeni prihodi iznosili oko 15 % njegova ukupnog prometa. Kad je Komisija tijekom rasprave potvrdila da su navedeni kongresi organizirani za javnost koja nije uključivala tužiteljeve članove, ona nije osporavala postojanje tih prihoda.
130 K tomu, u skladu s člankom 3. tužiteljeva statuta, njegov predmet poslovanja je poticati, promicati i pružati podršku za koordinaciju uvođenja napredne prometne telematike u europsku prometnu infrastrukturu, uglavnom za račun njegovih članova. Pravila prava tržišnog natjecanja već su se primijenila na subjekte koji imaju slične predmete poslovanja (vidjeti u tom smislu presudu od 26. siječnja 2005., Piau/Komisija, T‑193/02, EU:T:2005:22, t. 2.).
131 S obzirom na prethodna razmatranja, iz toga slijedi da odbor za validaciju nije osnovano smatrao da tužitelj nije poduzetnik i da nije obavljao redovnu gospodarsku djelatnost uz naknadu na određenom tržištu.
132 Iz prethodno navedenog proizlazi da je pobijana odluka zahvaćena pogreškom u ocjeni jer je u njezinoj točki 2.2. zaključeno da tužitelj nije bio poduzetnik u smislu članka 1. Priloga Preporuci 2003/361.
133 Međutim, pogreška u ocjeni utvrđena u točki 132. ove presude nije dovoljna kako bi se poništila pobijana odluka. Naime, iz točke 1.2. navedene odluke proizlazi da, ako se subjekt smatra poduzetnikom, također treba provjeriti ispunjava li kriterij neovisnosti. Slijedom toga, čak i ako je tužitelj poduzetnik, treba ispuniti i kriterij neovisnosti predviđen u Preporuci 2003/361 kako bi mu se priznao status MSP‑a.
134 Stoga valja još ispitati je li odbor za validaciju, s obzirom na predmetne elemente, mogao zaključiti da tužitelj nije neovisan.
Kriterij neovisnosti
– Argumenti stranaka
135 Tužitelj podsjeća da se u točki 2.3. pobijane odluke priznalo da je on formalno ispunio kriterij neovisnosti predviđen u Preporuci 2003/361, ali da se smatralo da nije bio izložen poteškoćama s kojima se obično suočavaju MSP‑ovi i da ga se stoga ne može kvalificirati kao MSP s obzirom na cilj i smisao te preporuke.
136 Tužitelj tvrdi da je samostalni poduzetnik. Dodaje da nije „partnerski poduzetnik” ni „povezani poduzetnik” u smislu članka 3. Priloga Preporuci 2003/361, uzimajući u obzir da nijedan od njegovih članova ne drži barem 25 % njegova kapitala ili glasačkih prava.
137 Stoga je ispunio sve uvjete iz Preporuke 2003/361, a da mu pritom nije bilo moguće prigovoriti da je zaobišao navedenu preporuku. Tužitelj tvrdi da se odbijanje toga da mu se dodijeli status MSP‑a ne može temeljiti na činjenici da postoji jedno ili više društava među njegovim dioničarima koja nisu MSP‑ovi, s obzirom na to da takav zahtjev ne postoji u Preporuci 2003/361. Usto, pogrešno je i pristrano tvrditi da postojanje bilo kakvog dioničara koji drži jednu jedinu dionicu u društvu omogućuje tom dioničaru da ima pristup instrumentima financiranja ako nema vladajući položaj u tom društvu.
138 Komisija osporava tužiteljeve argumente.
– Ocjena Općeg suda
139 U točki 2.3. pobijane odluke smatralo se da, iako tužitelj formalno ispunjava kriterij neovisnosti predviđen u Preporuci 2003/361, s gospodarskog gledišta de facto pripada velikoj gospodarskog skupini. Zbog organizacijskih veza između tužitelja i njegovih partnera ili članova tužitelj ima pristup sredstvima, kreditima i potporama te stoga nije izložen poteškoćama s kojima se obično suočavaju MSP‑ovi. K tomu, u točki 1.2. pobijane odluke navodi se da je zasebna analiza u svakom slučaju potrebna kako bi se utvrdila gospodarska situacija predmetnog poduzetnika i osiguralo da se samo poduzetnike koji su obuhvaćeni ciljem i smislom Preporuke 2003/361 kvalificira kao MSP‑ove.
140 U ovom slučaju, valja podsjetiti, kao što to proizlazi iz točaka 106. do 107. ove presude, da je odbor za validaciju pravilno mogao temeljiti svoju analizu na cilju i smislu Preporuke 2003/361 kako bi smatrao da, iako tužitelj formalno ispunjava kriterij neovisnosti predviđen u navedenoj preporuci, valja još ispitati je li izložen poteškoćama s kojima se obično suočavaju MSP‑ovi.
141 Valja utvrditi i da su tužiteljevi članovi osobito veliki poduzetnici i javna tijela.
142 U tom pogledu, valja najprije istaknuti da u skladu s člankom 3. tužiteljeva statuta, navedenog u točki 2.1. pobijane odluke, tužitelj djeluje uglavnom za račun svojih članova.
143 Nadalje, u skladu s člankom 5. tužiteljeva statuta, njegov je kapital neograničen. Valja istaknuti da se pod temeljnim kapitalom podrazumijeva ukupan iznos unosa u korist tužitelja. Usto, društveni kapital je jamstvo u pogledu tužiteljevih partnera i eventualnih vjerovnika. Stoga velik temeljni kapital olakšava tužiteljeve odnose s trećim stranama.
144 Konačno, kao što je to navedeno u točki 124. ove presude, iz članka 8.2. tužiteljeva statuta proizlazi da mu kao naknadu za usluge koje pruža svojim članovima, ti članovi plaćaju godišnju članarinu koju određuje nadzorni odbor. Naime, suprotno onomu što je tvrdio tužitelj na raspravi, iz članka 8.3. njegova statuta proizlazi da nadzorni odbor utvrđuje iznose navedenih godišnjih članarina ovisno o tužiteljevim troškovima. K tomu, nadzorni odbor može tijekom poslovne godine ili nakon nje smanjiti članarine kako bi ih uskladio s tužiteljevim stvarnim troškovima.
145 Iz točke 144. ove presude proizlazi da se članarine koje plaćaju tužiteljevi članovi utvrđuju i prilagođavaju ovisno o njegovim konkretnim troškovima. Stoga tužiteljeve troškove pokrivaju njegovi članovi koji nisu MSP‑ovi, što tužitelj ne osporava. Tim se elementom ističe da, čak i ako se, kao što je to tužitelj tvrdio tijekom rasprave, iznos članarine nije mijenjao već 20 godina, tužitelj se na temelju svojeg statuta može osloniti na sredstva svojih članova koja su sasvim dovoljna i veća od sredstava MSP‑ova te prilagođena njegovim troškovima.
146 Iz toga slijedi da u točki 2.3. pobijane odluke odbor za validaciju nije pogrešno primijenio Preporuku 2003/361 kad je smatrao da tužitelj nije izložen poteškoćama s kojima se obično susreću MSP‑ovi, tako da se tužitelja ne može kvalificirati kao MSP‑a u smislu navedene preporuke, unatoč činjenici da je poduzetnik.
Kriteriji u pogledu broja zaposlenika i financijskih pragova predviđeni u članku 2. Priloga Preporuci 2003/361
147 Tužitelj tvrdi, a da Komisija ne iznosi posebne argumente u tom pogledu, da ispunjava kriterije u pogledu broja zaposlenika i financijskih pragova predviđene u članku 2. Priloga Preporuci 2003/361, odnosno da zapošljava manje od 250 osoba, da njegov godišnji promet ne premašuje 50 milijuna eura i da njegova ukupna godišnja bilanca ne premašuje 43 milijuna eura.
148 U tom pogledu, valja podsjetiti, kao što se navodi u točki 140. ove presude, da se poduzetnike koji formalno ispunjavaju kriterij neovisnosti, ali čija gospodarska moć premašuje onu MSP‑ova, ne može kvalificirati kao MSP‑ove.
149 Stoga, kao što se navodi u točki 102. ove presude, cilj kriterija neovisnosti jest osigurati da od mjera namijenjenih MSP‑ovima stvarno imaju koristi poduzetnici za koje je veličina poteškoća, a ne oni koji pripadaju velikoj skupini i koji stoga imaju pristup sredstvima i potpori koje nemaju njihovi konkurenti jednake veličine.
150 Stoga, po analogiji, tužitelj ne može izvesti svoj status MSP‑a iz činjenice da formalno ispunjava kriterije predviđene u članku 2. Priloga Preporuci 2003/361 ako u stvarnosti nije izložen poteškoćama s kojima se obično suočavaju MSP‑ovi. Kao što je to utvrđeno u točki 146. ove presude, tužitelj nije izložen tim poteškoćama.
151 Stoga, ako poduzetnik nije u stvarnosti izložen poteškoćama uobičajenim za MSP‑ove, odbor za validaciju mu ima pravo odbiti priznati taj status (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2004., Italija/Komisija, C‑91/01, EU:C:2004:244, t. 54.).
152 Naime, budući da se ne smatra da je tužitelj ispunio kriterij neovisnosti, ne može tvrditi da ispunjava kriterije u pogledu broja zaposlenika i financijskih pragova predviđene u članku 2. Priloga Preporuci 2003/361. Stoga se u skladu s člankom 6. Priloga Preporuci 2003/361 navedeni kriteriji u pogledu broja zaposlenika i financijskih pragova ne mogu utvrditi na temelju podataka koji se odnose samo na tužitelja jer on nije neovisan poduzetnik i jer su njegovi članovi poduzetnici koji nisu MSP‑ovi.
153 S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti šesti tužbeni razlog.
Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela najpovoljnijeg postupanja, predviđenog u Odluci 2012/838 i okvirnom programu za istraživanja i inovacije „Obzor 2020.”
Argumenti stranaka
154 Tužitelj tvrdi da ga je, s obzirom na to da se u točki 2.2. pobijane odluke priznalo, s jedne strane, da je obavljao barem neke gospodarske djelatnosti i da je pružao neke usluge trećim stranama uz naknadu i, s druge strane, da je formalno ispunio kriterij neovisnosti predviđen u Preporuci 2003/361, trebalo kvalificirati kao MSP‑a u pogledu FP7 i programa „Obzor 2020.”
155 Naime, tužitelj smatra da, u pogledu FP7, u skladu s odjeljkom 1.1.3. petom alinejom Priloga Odluci 2012/838, ako pravni subjekt može biti kategoriziran u različite kategorije pravnih subjekata, službe za validaciju trebaju uzeti u obzir najpovoljniju kategoriju za taj pravni subjekt. Tužitelj smatra da isti zaključak vrijedi u okviru programa „Obzor 2020.”, na temelju stranice 5. Vodiča Komisije od 11. travnja 2014. o postupku prijave, validacije i nadzora financijske održivosti korisnika.
156 Stoga, budući da se u pobijanoj odluci priznalo da se tužitelja barem djelomično moglo kvalificirati kao MSP‑a, trebalo mu je dodijeliti punopravni status MSP‑a.
157 Komisija osporava tužiteljeve argumente.
Ocjena Općeg suda
158 U okviru ovog tužbenog razloga, dovoljno je utvrditi da se u pobijanoj odluci ni u kojem trenutku nije priznalo da se tužitelja moglo, čak i djelomično, kvalificirati kao MSP‑a u smislu Preporuke 2003/361. Slijedom toga, što se tiče FP7, odjeljak 1.1.3. peta alineja Priloga Odluci 2012/838, na koju se poziva tužitelj, nije primjenjiva u ovom slučaju. Isti zaključak vrijedi u okviru programa „Obzor 2020.” u pogledu stranice 5. Vodiča Komisije navedenog u točki 155. ove presude.
159 Iz toga slijedi da sedmi tužbeni razlog treba odbiti kao bespredmetan.
Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na proturječnom i nedostatnom obrazloženju pobijane odluke
Argumenti stranaka
160 Tužitelj tvrdi da je obrazloženje pobijane odluke nedostatno i proturječno.
161 Kao prvo, prema njegovu mišljenju, odbor za validaciju ne može osporavati tužiteljev status poduzetnika kako bi se zatim zaključilo, s jedne strane, da tužitelj formalno ispunjava kriterij neovisnosti predviđen u Preporuci 2003/361, što znači da je poduzetnik i, s druge strane, da ima konkurente.
162 Kao drugo, u pobijanoj se odluci nije objasnilo zbog kojih je novih materijalnih činjenica nevaljan zaključak utvrđen u prvoj negativnoj odluci kojim se potvrdilo da je tužitelj poduzetnik u smislu članka 1. Priloga Preporuci 2003/361.
163 Kao treće, prema tužiteljevu mišljenju, pobijana odluka nije se mogla temeljiti na dodatnim kriterijima predviđenim u odjeljku 1.1.3.1. točki 6. podtočki (c) Priloga Odluci 2012/838 kako bi ga se odbilo kvalificirati kao poduzetnika na temelju Preporuke 2003/361.
164 Slijedom toga, pobijanom odlukom povrijedio se članak 296. drugi stavak UFEU‑a, kao i članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. i članci 47. i 48. Povelje o temeljnim pravima, kao i pravo na pošteno suđenje koje je opće načelo prava na temelju članka 6. UEU‑a.
165 Komisija osporava tužiteljeve argumente.
Ocjena Općeg suda
166 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje akta treba biti primjereno prirodi tog akta i treba jasno i nedvosmisleno odražavati rasuđivanje institucije, autora akta, kako bi zainteresirane osobe mogle shvatiti razloge donesene mjere i sud Unije provesti nadzor. Zahtjev za obrazlaganje treba ocijeniti s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja, osobito sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji adresati mjere ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogu imati za dobivanje objašnjenja. Nije potrebno da se u obrazloženju navedu svi činjenični i pravni elementi jer pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve treba ocijeniti ne samo s obzirom na tekst obrazloženja nego i njegov kontekst te sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno područje (presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 63.; od 26. listopada 2011., Dufour/ESB, T‑436/09, EU:T:2011:634, t. 47. i od 26. travnja 2018., European Dynamics Luxembourg i Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑752/15, neobjavljena, EU:T:2018:233, t. 22. i 23.).
167 K tomu, obrazloženje akta treba biti logično i, među ostalim, ne smije sadržavati proturječnosti koje mogu onemogućiti pravilno razumijevanje razloga na kojima se taj akt temelji (vidjeti u tom smislu presude od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, EU:C:2008:392, t. 169. i od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 151.).
168 Valja također podsjetiti da samo postojanje proturječnosti u odluci nije dovoljno kako bi se smatralo da ona sadržava nedostatno obrazloženje, pod uvjetom da, s jedne strane, cijela odluka omogućuje tužitelju da utvrdi tu nedosljednost i pozove se na nju i, s druge strane, odluka je dovoljno jasna i precizna kako bi mu se omogućilo da shvati točan opseg odluke (vidjeti u tom smislu presude od 11. prosinca 2003., Adriatica di Navigazione/Komisija, T‑61/99, EU:T:2003:335, t. 49. i od 16. prosinca 2015., Air Canada/Komisija, T‑9/11, neobjavljenu, EU:T:2015:994, t. 76.).
169 S obzirom na ta načela valja ispitati osmi tužbeni razlog istaknut u okviru ove tužbe.
170 Što se tiče prvog prigovora u okviru ovog tužbenog razloga, iznesenog u točki 161. ove presude, točno je da se u pobijanoj odluci zaključilo da se tužitelja ne može kvalificirati kao poduzetnika, iako se u njoj, s jedne strane, provela analiza kriterija neovisnosti u smislu Preporuke 2003/361, kojim se podrazumijeva da mu je priznat status poduzetnika i, s druge strane, izričito priznalo da tužitelj ima konkurente.
171 U tom pogledu, valja istaknuti da se u točki 1.2. pobijane odluke jasno navodi da u slučaju da se tužitelja kvalificira kao poduzetnika, treba još provjeriti je li on izložen poteškoćama s kojima se obično suočavaju MSP‑ovi. Odbor za validaciju u pobijanoj je odluci najprije smatrao da se tužitelja ne može kvalificirati kao poduzetnika, tako da više nije bio dužan ispitati kriterij neovisnosti. Stoga je odbor za validaciju proveo tu analizu samo podredno.
172 Slijedom toga, u pobijanoj se odluci jasno i nedvosmisleno navodi povezanost dvaju obrazloženja koja je ispitao odbor za validaciju, a da njegovo rasuđivanje u tom pogledu nije bilo proturječno.
173 Usto, prema sudskoj praksi u točki 168. ove presude, pobijana odluka dovoljno je jasna i precizna jer je tužitelju omogućila da utvrdi navodnu nedosljednost i da se na nju pozove, kao i da shvati točan opseg pobijane odluke, što proizlazi iz pojašnjenja njegovih argumenata istaknutih u ovoj tužbi u pogledu dvaju obrazloženja navedene odluke.
174 Stoga prvi prigovor istaknut u ovom tužbenom razlogu treba odbiti.
175 Što se tiče drugog prigovora u okviru ovog tužbenog razloga, istaknutog u točki 162. ove presude, dovoljno je utvrditi da je odbor za validaciju povukao prvu negativnu odluku. Povlačenje te odluke proizvelo je pravne učinke istovjetne učincima presude o poništenju (rješenje od 30. travnja 2015., Ertico – Its Europe/Komisija, T‑499/14, neobjavljeno, EU:T:2015:285, t. 10.).
176 Poništenje koje proglasi sud Unije nužno ima retroaktivan učinak jer utvrđenje nezakonitosti vrijedi od dana stupanja na snagu poništenog akta (vidjeti u tom smislu presudu od 12. veljače 2008., CELF i ministre de la Culture et de la Communication, C‑199/06, EU:C:2008:79, t. 61.).
177 Iz toga slijedi da se tužitelj u potporu ovom tužbenom razlogu ne može pozvati na prvu negativnu odluku, čiji su učinci retroaktivno poništeni nakon njezina povlačenja.
178 Slijedom toga, drugi prigovor u okviru ovog tužbenog razloga treba odbiti.
179 Što se tiče trećeg prigovora u okviru ovog tužbenog razloga iz točke 163. ove presude, s obzirom na razmatranja iznesena u točki 95. ove presude u okviru četvrtog tužbenog razloga, taj prigovor treba odbiti jer pobijanu odluku odbor za validaciju nije temeljio na dodatnim kriterijima koji nisu predviđeni u Preporuci 2003/361.
180 S obzirom na prethodna razmatranja, osmi tužbeni razlog treba odbiti u cijelosti.
181 Slijedom toga, budući da su svi tužiteljevi tužbeni razlozi odbijeni, ovu tužbu treba odbiti u cijelosti kao neosnovanu.
Troškovi
182 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Međutim, u skladu s člankom 135. stavkom 1. Poslovnika, iznimno, kad to zahtijeva pravičnost, Opći sud može odlučiti da stranka koja ne uspije u postupku, osim vlastitih troškova, snosi samo dio troškova druge stranke. K tomu, u skladu s člankom 135. stavkom 2. Poslovnika, Opći sud može jednoj stranci, čak i ako je uspjela u postupku, naložiti snošenje troškova djelomično ili u potpunosti ako je to opravdano zbog njezina ponašanja, uključujući ono koje je prethodilo podnošenju tužbe. Konkretno, Opći sud može instituciji čija odluka nije poništena naložiti snošenje troškova zbog nedostataka potonje koji su mogli navesti tužitelja na podnošenje tužbe (presuda od 22. travnja 2016., Italija i Eurallumina/Komisija, T‑60/06 RENV II i T‑62/06 RENV II, EU:T:2016:233, t. 245. i navedena sudska praksa).
183 Tužitelj nije uspio u svojem zahtjevu. Međutim, kao što je to navedeno u točki 29. ove presude, interakcija između postupaka pravne zaštite uređenih, s jedne strane, točkama 1.2.6. i 1.2.7. Priloga Odluci 2012/838 i, s druge strane, člankom 22. Uredbe br. 58/2003, ne proizlazi jasno iz odredbi Odluke 2012/838, što je potvrdila Komisija tijekom rasprave.
184 Usto, opis postupka koji se može primijeniti pred odborom za validaciju, sadržan u točkama 1.2.6. i 1.2.7. Priloga Odluci 2012/838, ima znatne nedostatke osobito, kao što je to navedeno u točki 30. ove presude, nenavođenje postupovnih rokova, čime se dodatno otežava pravilno razumijevanje primjenjivih pravila.
185 Slijedom toga, te okolnosti mogu pridonijeti složenosti ovog predmeta i povećati tužiteljeve troškove. U tom kontekstu, Opći sud smatra da je pošteno i pravično odlučiti da će tužitelj snositi samo polovicu vlastitih troškova. Komisija će pak snositi vlastite troškove kao i polovicu tužiteljevih troškova.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (četvrto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. European Road Transport Telematics Implementation Coordination Organisation – Intelligent Transport Systems & Services Europe (Ertico – ITS Europe) snosit će polovicu vlastitih troškova.
3. Europska komisija snosit će, osim vlastitih troškova, i polovicu troškova društva Ertico – ITS Europe.
Kanninen | Calvo‑Sotelo Ibáñez‑Martín | Reine |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 22. svibnja 2019.
Potpisi