MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
HENRIKA SAUGMANDSGAARDA ØEA
od 30. travnja 2019. (1)
Spojeni predmeti C‑708/17 i C‑725/17
„EVN Bulgaria Toplofikacia” EAD
protiv
Nikoline Stefanove Dimitrove
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Rajonen sad Asenovgrad (Općinski sud u Asenovgradu, Bugarska))
i
„Toplofikacia Sofia” EAD
protiv
Mitka Simeonova Dimitrova,
uz sudjelovanje:
„Termokomplekt” OOD
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Centralizirano grijanje – Zgrade u suvlasništvu koje se opskrbljuju iz toplinske mreže – Zaštita potrošača – Direktiva 2011/83/EU – Članak 27. – Isporuka nenaručene robe ili nenaručenih usluga – Nacionalni propis koji predviđa da su suvlasnici dužni doprinositi troškovima grijanja, iako ga ne koriste u svojem stanu – Energetska učinkovitost – Direktiva 2006/32/EZ – Članak 13. stavak 2. – Direktiva 2012/27/EU – Članak 10. stavak 1. – Obračun energije na temelju stvarne potrošnje – Nacionalni propis koji predviđa da se dio troškova grijanja dijeli između suvlasnika prema grijanom obujmu njihova stana”
I. Uvod
1. Dvama zahtjevima za prethodnu odluku, Rajonen sad Asenovgrad (Općinski sud u Asenovgradu, Bugarska) i Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska) uputili su Sudu nekoliko pitanja koja se u biti odnose na usklađenost bugarskih propisa u području opskrbe toplinske energije s Direktivom 2011/83/EU(2) o pravima potrošača kao i Direktivom 2006/32/EZ(3) o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama te Direktivom 2012/27/EU(4) o energetskoj učinkovitosti.
2. Ovi su zahtjevi podneseni u okviru sporova između, s jedne strane, društva EVN Bulgaria Toplofikacia EAD (u daljnjem tekstu: EVN) i Nikoline Stefanove Dimitrove te, s druge strane, društva Toplofikacia Sofia EAD i Mitka Simeonova Dimitrova, u vezi s odbijanjem tih pojedinaca da podmire svoje račune za grijanje. Oni osporavaju predmetne račune tvrdeći da, iako se njihova zgrada opskrbljuje iz toplinske mreže, oni nisu pristali primati centralizirano grijanje i ne koriste ga u svojim stanovima.
3. Brojna pitanja koja su postavili sudovi koji su uputili zahtjev uglavnom se tiču dvije problematike. S jedne strane, ti se sudovi pitaju nalažu li bugarski propisi, s obzirom na to da predviđaju da su suvlasnici zgrada u suvlasništvu koje se opskrbljuju iz toplinske mreže dužni doprinositi troškovima grijanja iako ga, poput N. S. Dimitrove i M. S. Dimitrova, ne koriste u svojem stanu, pojedincima u njihovoj situaciji prihvaćanje isporuke nenaručenog centraliziranog grijanja, protivno članku 27. Direktive 2011/83.
4. S druge strane, Rajonen sad Asenovgrad (Općinski sud u Asenovgradu) nastoji doznati je li predmetni propis u skladu s odredbama direktiva 2006/32 i 2012/27 koje obvezuju države članice da u određenim okolnostima osiguraju obračun energije upućen krajnjim kupcima „na temelju stvarne potrošnje”, s obzirom na to da se njime predviđa da se dio tih troškova dijeli između suvlasnika prema grijanom obujmu njihovih stanova.
5. U ovom ću mišljenju objasniti razloge zbog kojih se, prema mojem mišljenju, direktivama 2011/83, 2006/32 i 2012/27 ne protivi takvo nacionalno zakonodavstvo.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
1. Potrošačko pravo
6. Članak 3. Direktive 2011/83, naslovljen „Područje primjene”, određuje:
„1. Ova se Direktiva primjenjuje, pod uvjetima i u mjeri određenoj u njezinim odredbama, na svaki ugovor sklopljen između trgovca i potrošača. Ona se primjenjuje i na ugovore za isporuku vode, plina, električne energije ili područnoga grijanja, uključujući i kad ih isporučuju javni davatelji usluga, u mjeri u kojoj se ta dobra isporučuju na ugovornoj osnovi.
[…]
5. Ova Direktiva nema učinka na opće odredbe nacionalnog ugovornog prava, primjerice pravila o valjanosti, sastavljanju ili učinku ugovora u mjeri u kojoj opći aspekti ugovornog prava nisu uređeni ovom Direktivom.
[…]”
7. Članak 27. te direktive, naslovljen „Prodaja po inerciji”, određuje:
„Potrošač je oslobođen obveze osiguravanja bilo kakve naknade u slučajevima isporuke nenaručene robe, vode, plina, električne energije, područnoga grijanja ili digitalnog sadržaja ili pružanja nenaručenih usluga koji se zabranjuju člankom 5. stavkom 5. i točkom 29. Priloga I. [Direktivi 2005/29/EZ(5)]. U takvim slučajevima izostanak reakcije kupca nakon takve isporuke nenaručene robe ili pružanja nenaručene usluge ne smatra se pristankom.”
8. Prilog I. Direktivi 2005/29, naslovljen „Poslovna praksa koja se u svim okolnostima smatra nepoštenom”, u točki 29. navodi „[z]ahtijevanje plaćanja proizvoda odmah ili s odgodom ili vraćanja ili čuvanja proizvoda koje je trgovac nabavio, a potrošač ih nije naručio […] (prodaja po inerciji)”.
2. Direktive o energetskoj učinkovitosti
9. Direktiva 2006/32 je s učinkom od 5. lipnja 2014. zamijenjena Direktivom 2012/27(6). Ipak, s obzirom na razdoblja na koje se odnose činjenice glavnih predmeta, na njih se primjenjuju te dvije direktive.
10. Članak 13. Direktive 2006/32, naslovljen „Mjerenje i informativno fakturiranje potrošnje energije”, određivao je:
„1. Države članice osiguravaju da, u mjeri u kojoj je to tehnički moguće, financijski opravdano i razmjerno s obzirom na potencijalne uštede energije, krajnjim kupcima električne energije, prirodnog plina, centraliziranoga grijanja i/ili hlađenja i tople vode u domaćinstvima budu pribavljena pojedinačna brojila po konkurentnim cijenama, koja točno odražavaju stvarnu potrošnju energije krajnjih kupaca i daju podatke o stvarnom vremenu korištenja.
Kada se postojeće brojilo mijenja, uvijek se pribavljaju takva pojedinačna brojila po konkurentnim cijenama, osim ako je to tehnički nemoguće ili nije isplativo u odnosu na procijenjene potencijalne uštede na dulji rok. Kada se u novoj zgradi stavlja novi priključak ili je zgrada podvrgnuta većem preuređenju, kako je navedeno u [Direktivi 2002/91/EZ(7)], uvijek se pribavljaju takva pojedinačna brojila po konkurentnim cijenama.
2. Države članice osiguravaju da se, prema potrebi, fakturiranje koje provode distributeri energije, operatori distribucijskih sustava i poduzeća za maloprodaju energije temelji na stvarnoj potrošnji energije i da se predstavlja na jasan i razumljiv način. […].
[…]”
11. Članak 9. Direktive 2012/27, naslovljen „Mjerenje”, u stavku 1. preuzima odredbe članka 13. stavka 1. Direktive 2006/32. Stavak 3. tog članka 9. predviđa:
„Ako se zgrada opskrbljuje grijanjem i hlađenjem ili toplom vodom iz mreže za centralizirano grijanje ili iz centralnog izvora koji opslužuje više zgrada, mjerilo toplinske energije ili tople vode postavlja se […] na izmjenjivaču topline ili mjestu isporuke.
U zgradama s više stanova i višenamjenskim zgradama koje imaju centralni izvor grijanja/hlađenja ili se opskrbljuju iz mreže za centralizirano grijanje ili centralnog izvora koji opslužuje više zgrada, brojila individualne potrošnje također se postavljaju do 31. prosinca 2016. za mjerenje potrošnje topline ili hlađenja ili tople vode za svaku jedinicu gdje je to tehnički izvedivo i troškovno učinkovito. Ako uporaba pojedinačnih brojila nije tehnički izvediva ili troškovno učinkovita, za mjerenje grijanja upotrebljavaju se pojedinačni razdjelnici troškova grijanja za mjerenje potrošnje topline na svakom radijatoru, osim ako predmetna država članica dokaže da bi postavljanje takvih razdjelnika troškova grijanja bilo troškovno neučinkovito. U tom se slučaju mogu razmotriti alternativne troškovno učinkovite metode mjerenja potrošnje topline.
Ako se višenamjenske zgrade opskrbljuju iz sustava centraliziranog grijanja ili hlađenja ili ako u takvim zgradama prevladavaju vlastiti zajednički sustavi grijanja ili hlađenja, države članice mogu uvesti transparentna pravila za raspodjelu troškova potrošnje topline ili tople vode u takvim zgradama kako bi osigurale transparentnost i točnost obračuna individualne potrošnje. Prema potrebi takva pravila uključuju smjernice za način raspodjele troškova grijanja i/ili tople vode koji se upotrebljavaju na sljedeće načine:
(a) topla voda za potrebe kućanstva;
(b) toplina koju ispuštaju instalacije u zgradi i za potrebe grijanja zajedničkih prostora (ako su stubišta i hodnici opremljeni radijatorima);
(c) za potrebe grijanja stanova.”
12. Članak 10. Direktive 2012/27, naslovljen „Informacije o obračunu”, predviđa u stavku 1.:
„Ako krajnji kupci nemaju pametna brojila iz [direktive 2009/72/EZ(8) i 2009/73/EZ(9)], države članice do 31. prosinca 2014. osiguravaju da su informacije o obračunu točne i temeljene na stvarnoj potrošnji, u skladu s Prilogom VII. točkom 1.1., za sve sektore obuhvaćene ovom Direktivom, uključujući distributere energije, operatore distribucijskih sustava i poduzeća za maloprodaju energije, ako je to tehnički izvedivo i gospodarski opravdano.
[…]”
13. Točka 1.1. Priloga VII. Direktivi 2012/27, naslovljena „Obračun na temelju stvarne potrošnje”, glasi:
„Kako bi se krajnjim kupcima omogućila regulacija vlastite potrošnje energije, obračun se treba provoditi na temelju stvarne potrošnje najmanje jednom godišnje […].”
B. Bugarsko pravo
14. Članak 133. stavak 2. zakon za energetikata (Zakon o energiji)(10) određuje da se „[p]riključenje instalacija kupaca u zgradi u suvlasništvu provodi se uz pisani pristanak vlasnika koji čine najmanje dvije trećine vlasništva zgrade u suvlasništvu”.
15. Članak 142. stavak 2. tog zakona predviđa da se „[t]oplinska energija za grijanje zgrade u suvlasništvu sastoji od topline koju otpušta unutarnje postrojenje, toplinske energije za grijanje zajedničkih dijelova i toplinske energije za grijanje pojedinačne imovine”.
16. Članak 149.a stavak 1. navedenog zakona navodi da „[k]upci toplinske energije u zgradi u suvlasništvu mogu kupiti toplinsku energiju od odabranog opskrbljivača uz pisanu suglasnost suvlasnika koji čine najmanje dvije trećine vlasništva zgrade u suvlasništvu”.
17. Članak 149.b istog zakona pojašnjava sadržaj pisanog ugovora predviđenog u slučaju da opskrbljivač prodaje toplinsku energiju kupcima koji stanuju u zgradi u suvlasništvu.
18. U skladu s člankom 153. stavcima 1., 2. i 6. Zakona o energiji:
„1. Svi vlasnici i nositelji stvarnog prava koje se odnosi na korištenje imovine u zgradi u suvlasništvu priključene na pretplatničku podstanicu ili njezin samostalni dio kupci su toplinske energije i dužni su postaviti uređaje za raspodjelu potrošnje toplinske energije iz članka 140. stavka 1. točke 2. na toplinske uređaje koji se nalaze unutar njihove imovine i platiti troškove koji se odnose na potrošnju toplinske energije pod uvjetima i u skladu s pravilima utvrđenima dotičnom uredbom iz članka 36. stavka 3.
2. Ako vlasnici koji čine najmanje dvije trećine vlasništva zgrade u suvlasništvu i koji su priključeni na pretplatničku podstanicu ili njezin samostalni dio ne žele biti kupci toplinske energije za grijanje ili toplu vodu, dužni su to u pisanom obliku izjaviti prijevozniku toplinske energije i zahtijevati obustavu opskrbe toplinskom energijom za grijanje ili toplu vodu iz te pretplatničke podstanice ili njezina samostalnog dijela.
[…]
6. Kupci koji stanuju u zgradi u suvlasništvu koji su prekinuli opskrbu toplinskom energijom iz toplinskih uređaja koji se nalaze unutar njihove imovine, ostaju kupci toplinske energije u pogledu topline koju otpuštaju unutarnje postrojenje i toplinski uređaji smješteni u zajedničkim dijelovima zgrade.”
19. Naredba za toplosnabdyavaneto (Uredba o centraliziranom grijanju), br. 16‑334 od 6. travnja 2007., predviđa tehnička pravila i uvjete koji se odnose na centralizirano grijanje, operativno upravljanje sustavom grijanja, priključivanju proizvođača i kupaca na toplinsku mrežu, distribuciju, privremeni prekid i ukidanje priključka na centralizirano grijanje.
20. Iz članka 61. stavka 1. te uredbe proizlazi da, za zgrade u suvlasništvu, raspodjelu potrošnje toplinske energije između suvlasnika/kupaca energije treba provesti u skladu s pravilima predviđenima metodologijom iz priloga navedenoj uredbi (u daljnjem tekstu: metodologija iz Uredbe o centraliziranom grijanju).
21. Točka 6.1.3. te metodologije predviđene Uredbom o centraliziranom grijanju navodi da se „[k]oličina toplinske energije […] koju otpušta unutarnje postrojenje razmjerno dijeli na grijani obujam imovine u skladu s projektom izgradnje”.
III. Glavni postupci i prethodna pitanja
A. Predmet C‑708/17
22. N. S. Dimitrova je vlasnica stana u zgradi u suvlasništvu koja se nalazi u gradu Plovdivu (Bugarska). Ta je zgrada opremljena unutarnjim postrojenjem za grijanje i toplu vodu(11) priključenim na mrežu centraliziranog grijanja(12). Društvo EVN opskrbljuje navedenu zgradu toplinskom energijom za grijanje i toplu vodu u kućanstvu iz te mreže.
23. Treće društvo, zaduženo za mjerenje i raspodjelu, između različitih suvlasnika, potrošnje toplinske energije predmetne zgrade, primjenom metodologije iz Uredbe o centraliziranom grijanju, dodijelilo je stanu N. S. Dimitrove potrošnju u vrijednosti od 266,25 bugarskih leva (BGN) (oko 136 eura) za razdoblje od 1. studenoga 2012. do 30. travnja 2015.
24. Budući da N. S. Dimitrova nije podmirila taj iznos, društvo EVN je 12. srpnja 2016. podnijelo zahtjev za izdavanje platnog naloga pred Rajonen sad Asenovgrad (Općinski sud u Asenovgradu), koji je taj sud prihvatio.
25. N. S. Dimitrova podnijela je prigovor protiv tog naloga. Društvo EVN je tada podnijelo tužbu pred istim sudom radi utvrđenja svojeg potraživanja kao i nalaganja plaćanja zateznih i zakonskih kamata dotičnoj osobi. N. S. Dimitrova u tom okviru osporava predmetno potraživanje. Ona među ostalim tvrdi da ne postoji obvezni odnos između nje i društva EVN. N. S. Dimitrova također osporava račune koje joj je ono uputilo, zbog toga što ne odražavaju njezinu stvarnu potrošnju toplinske energije, suprotno onomu što predviđa članak 13. stavak 2. Direktive 2006/32.
26. U tim je okolnostima Rajonen sad Asenovgrad (Općinski sud u Asenovgradu odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Dopušta li se člankom 13. stavkom 2. [Direktive 2006/32] da opskrbljivač toplinskom energijom zahtijeva troškove potrošnje topline koju otpušta unutarnje postrojenje za grijanje i toplu vodu u zgradama u suvlasništvu, proporcionalno grijanom obujmu stanova u skladu s projektom izgradnje, a da pri tome ne uzima u obzir količinu stvarno otpuštene topline u stanu?
2. Dopušta li se člankom 27. [Direktive 2011/83] da nacionalni propis koji potrošače, vlasnike stanova u zgradama koje podliježu propisima o suvlasništvu, obvezuje na plaćanje troškova potrošnje topline koju otpušta unutarnje postrojenje za grijanje i toplu vodu, koju nisu naručili, ali je isporučena, ako su oni prestali koristiti toplinsku energiju na način da su uklonili toplinske uređaje iz svojeg stana ili da su na njihov zahtjev zaposlenici opskrbljivača toplinskom energijom tehnički onemogućili toplinski uređaj da otpušta toplinu?
3. Dovodi li takav nacionalni propis do nepoštene poslovne prakse u smislu [Direktive 2005/29]?”
B. Predmet C‑725/17
27. M. S. Dimitrov je vlasnik stana u zgradi u suvlasništvu koja se nalazi u gradu Sofiji (Bugarska). Ta je zgrada opremljena unutarnjim postrojenjem za grijanje i toplu vodu priključenim na mrežu centraliziranog grijanja. Društvo Toplofikacia Sofia opskrbljuje navedenu zgradu toplinskom energijom za grijanje i toplu vodu u kućanstvu iz te mreže.
28. Društvo Toplofikacia Sofia podnijelo je tužbu protiv M. S. Dimitrova pred Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) radi utvrđenja postojanja potraživanja koje odgovara opskrbi grijanjem za razdoblje od 1. svibnja 2014. do 30. travnja 2016. kao i troškovima društva „Termokomplekt” OOD koje je provelo mjerenje i raspodjelu potrošnje toplinske energije u zgradi. M. S. Dimitrov u tom okviru tvrdi da nema obveznog odnosa između njega i društva Toplofikacia Sofia, s obzirom na to da nisu potpisali pisani ugovor i da on ne koristi centralizirano grijanje u svojem stanu.
29. U tim je okolnostima Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Ako [Direktiva 2011/83] zapravo isključuje propise tradicionalnog ugovornog prava o sklapanju ugovora, isključuje li propise koji se odnose na taj posve neuobičajeni, zakonski propisani slučaj za nastanak ugovornih odnosa?
2. Ako Direktiva 2011/83 u ovom slučaju ne isključuje nacionalne propise: je li riječ o ugovoru u smislu članka 5. te direktive? U slučaju niječnog odgovora, o čemu je riječ? Ako je riječ o ugovoru ili ako i nije riječ o ugovoru: primjenjuje li se navedena direktiva u ovom slučaju?
3. Je li ta vrsta de facto sklopljenih ugovora obuhvaćena [Direktivom 2001/83] neovisno o tome kada su oni nastali ili se Direktiva primjenjuje samo na novo stečene stanove ili – još uže – samo na novo izgrađene stanove (dakle pretplatničke uređaje koji zahtijevaju priključak na mrežu grijanja)?
4. U slučaju da se Direktiva 2011/83 primjenjuje: povređuju li nacionalni propisi članak 5. stavak 1. točku (f) [te direktive] u vezi sa stavkom 2. [tog članka], koji propisuje pravo [ili] načelnu mogućnost raskida pravnog odnosa?
5. Posljedično, u slučaju da treba sklopiti ugovor: je li za to propisan oblik i kojije opseg informacija koje (ovdje: pojedinačnom vlasniku stana, a ne zajednici suvlasnika) treba pružiti potrošaču? Utječe li na nastanak pravnog odnosa izostanak pravodobnih i dostupnih informacija?
6. Je li potreban izričit zahtjev, odnosno formalno izražena volja potrošača, kako bi on postao strana takvog pravnog odnosa?
7. Ako je bio sklopljen ugovor, bilo formalno ili neformalno, je li grijanje zajedničkih dijelova zgrade (osobito stubišta) dio predmeta ugovora i smatra li se da je potrošač naručio taj dio usluge, ako u tom smislu ne postoji izričit zahtjev s njegove strane ili čak zajednice suvlasnika zgrade (primjerice ako su uklonjeni radijatori, o čemu je riječ u većini slučajeva, – a vještaci ne navode nikakve toplinske uređaje u zajedničkim dijelovima zgrade)?
8. S obzirom na prethodno navedeno, je li za svojstvo potrošača vlasnika koji je zahtijevao grijanje zajedničkih dijelova zgrade značajno (odnosno čini li razliku) ako je prekinuta opskrba toplinskom energijom pojedinačnom stanu?”
IV. Postupak pred Sudom
30. Odluke kojima se upućuje zahtjev za prethodnu odluku nose datume 6. prosinca 2017. (C‑708/17) i 5. prosinca 2017. (C‑725/17). Sud ih je zaprimio 19. odnosno 27. istog mjeseca.
31. Odlukom predsjednika Suda od 8. veljače 2018., predmeti C‑708/17 i C‑725/17 spojeni su s obzirom na njihovu povezanost, u svrhu pisanog i usmenog postupka kao i donošenja presude.
32. Društvo EVN, društvo Toplofikacia Sofia, N. S. Dimitrova, litavska vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja pred Sudom. Iste stranke, osim litavske vlade, bile su zastupane na raspravi održanoj 12. prosinca 2018.
V. Analiza
A. Nadležnost Suda i dopuštenost prethodnih pitanja
33. Društvo EVN tvrdi da Sud nije nadležan za odgovor na treće prethodno pitanje koje je postavio Rajonen sad Asenovgrad (Općinski sud u Asenovgradu) u predmetu C‑708/17. Naime, navedenim pitanjem taj sud ne traži od Suda da tumači pravo Unije, nego da utvrdi postojanje nepoštene poslovne prakse, što je u nadležnosti nacionalnih institucija.
34. Ne slažem se s tim stajalištem. Prema mojem mišljenju, ništa ne sprečava nacionalni sud da zatraži od Suda da se, u okviru zahtjeva za prethodnu odluku, izjasni o kvalifikaciji predmetnog činjeničnog stanja kao nepoštene poslovne prakse u smislu Direktive 2005/29, pod uvjetom da Sud utvrdi i ocijeni potrebne činjenice. Naime, kvalifikacija činjenica koje je nacionalni sud utvrdio s obzirom na pravo Unije pretpostavlja tumačenje tog prava, za koje je, u okviru postupka propisanog člankom 267. UFEU‑a, Sud nadležan(13).
35. Društvo EVN osporava, osim toga, dopuštenost svih prethodnih pitanja koja je postavio Sofijski Rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) u predmetu C‑725/17. Prema mišljenju tog društva, taj sud nije postavio pitanje o kojem se Sud može izjasniti. Navedeni sud također nije pružio objašnjenja u pogledu razloga koji su doveli do toga da se pita o dosegu odredbi prava Unije čije tumačenje traži ili o vezi koju uspostavlja između tih odredbi i nacionalnog zakonodavstva koje se primjenjuje na spor koji je pred njim pokrenut.
36. Prema mojem mišljenju, taj prigovor također treba odbiti. Pitanja Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) se u biti odnose na tumačenje Direktive 2011/83. Taj je sud u svojoj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku naveo razloge zbog kojih je ta direktiva relevantna za spor koji je pred njim pokrenut te je objasnio da ima dvojbe u pogledu usklađenosti odredbi Zakona o energiji s, osobito, člankom 27. navedene direktive. Njegova pitanja stoga udovoljavaju zahtjevima koji se primjenjuju u pogledu dopuštenosti(14).
B. Meritum
1. Uvodna razmatranja
37. Ovi predmeti odnose se u biti na raspodjelu troškova grijanja u zgradama u suvlasništvu koje se opskrbljuju iz mreže centraliziranog grijanja(15).
38. N. S. Dimitrova i M. S. Dimitrov su vlasnici stanova u takvim zgradama. Društva tužitelji u glavnom postupku, EVN i Toplofikacia Sofia, su distributeri energije(16) koji opskrbljuju te zgrade, iz toplinske mreže na koju su priključene, toplinskom energijom za grijanje i toplu vodu u kućanstvu. Ta se energija distribuira u navedene zgrade zahvaljujući unutarnjem postrojenju za grijanje i toplu vodu koje se sastoji od pretplatničke podstanice(17) i skupa cijevi i instalacija za distribuciju i opskrbu toplinskom energijom, uključujući i uzlazne stupove za grijanje koje prolaze kroz svaki stan.
39. Opskrba grijanjem i toplom vodom u kućanstvu je u Bugarskoj uređena Zakonom o energiji i Uredbom o centraliziranom grijanju. Ti propisi predviđaju da, ako se zgrada opskrbljuje iz toplinske mreže, svaki je suvlasnik čiji je stan priključen na unutarnje postrojenje za grijanje i toplu vodu dužan doprinositi troškovima koji odgovaraju toplinskoj energiji isporučenoj navedenoj zgradi(18).
40. U tom pogledu, navedeni propisi navode da ti se troškovi dijele između suvlasnika odvajanjem toplinske energije koja se koristi kao sanitarna topla voda u kućanstvu i one namijenjene za grijanje, pri čemu se potonja toplinska energija sama dalje dijeli na toplinu koju otpušta unutarnje postrojenje (odnosno gubitke unutarnje distribucijske mreže), toplinu koja se koristi za grijanje zajedničkih dijelova (stubište, ulazni hodnici, zajednički podrumi itd.) i toplinu koja se koristi za grijanje privatnih dijelova(19). Dok se grijanje i topla voda koji se koriste u privatnim dijelovima obračunavaju s obzirom na stvarnu pojedinačnu potrošnju, toplina koju otpušta unutarnje postrojenje i ona koja se koristi za grijanje zajedničkih dijelova dijele se između suvlasnika prema grijanom obujmu njihova stana, u skladu s projektom izgradnje(20).
41. N. S. Dimitrova i M. S. Dimitrov ne koriste zajedničko grijanje i toplu vodu u kućanstvu u svojim stanovima i osporavaju činjenicu da su, unatoč tomu, dužni doprinositi troškovima grijanja koje se koristi u zgradi, osobito onima koji odgovaraju toplini koju otpušta unutarnje postrojenje(21). U tom pogledu ističu da se odredbe Zakona o energiji protive potrošačkom pravu Unije (odjeljak 2.).
42. Osim toga, N. S. Dimitrova osporava pravilo raspodjele troškova koji se odnose na toplinu koju otpušta unutarnje postrojenje predviđeno Uredbom o centraliziranom grijanju koje, utemeljeno na kriteriju grijanog obujma stanova, ne uzima u obzir količinu energije koju je stvarno potrošio svaki suvlasnik, protivno zahtjevima propisa Unije u području energetske učinkovitosti (odjeljak 3.).
43. Naposljetku pojašnjavam da ovi predmeti nipošto nisu izolirani slučajevi. Prema informacijama sadržanima u odlukama kojima se upućuje zahtjev za prethodnu odluku i onima koje su dostavile stranke, pitanje doprinosa troškovima grijanja suvlasnika koji su odustali od korištenja centraliziranog grijanja u svojim stanovima uzrokuje veliki broj sporova pred bugarskim sudovima. Ovi sporovi upućuju na istinsku društvenu krizu povezanu s cijenom energije u Bugarskoj. Značajni dio bugarskog fonda nekretnina sastoji se od zgrada s lošom toplinskom izolacijom koje su izgrađene prije 1989., u razdoblju u kojem je cijena energije bila pod strogim nadzorom države. Od tada se u toj državi članici, prema statistikama na koje je uputila Komisija, ta cijena povećala 25 puta, tako da je centralizirano grijanje postalo nedostupno za brojna domaćinstva.
2. Direktiva 2011/83 (drugo i treće pitanje u predmetu C‑708/17 i sva pitanja u predmetu C‑725/17)
44. Drugo i treće pitanje u predmetu C‑708/17 kao i sva pitanja iz predmeta C‑725/17 odnose se u biti na usklađenost odredbi Zakona o energiji, koji uređuje isporuku toplinske energije zgradama u suvlasništvu, s potrošačkim pravom Unije. Te se odredbe mogu sažeti na sljedeći način.
45. Priključak unutarnjeg postrojenja zgrade u suvlasništvu na toplinsku mrežu zahtijeva pisani pristanak suvlasnika koji čine najmanje dvije trećine vlasništva predmetne zgrade(22). Taj priključak dovodi do sklapanja ugovora(23) i opskrba zgrade toplinskom energijom podliježe općim uvjetima(24).
46. Ako je zgrada priključena na toplinsku mrežu, članak 153. stavak 1. Zakona o energiji predviđa da su svi vlasnici (ili nositelji stvarnog prava plodouživanja ili prava služnosti) privatnih dijelova spojenih na unutarnje postrojenje kupci toplinske energije. U tom su svojstvu dužni doprinositi troškovima koji odgovaraju toplinskoj energiji korištenoj u zgradi, pod uvjetima i u skladu s pravilima iz Uredbe o centraliziranom grijanju. Tako je i za vlasnike, poput N. S. Dimitrove i M. S. Dimitrova, koji nisu bili suvlasnici u trenutku donošenja odluke o priključenju.
47. Svaki suvlasnik može izabrati da u svom stanu ne koristi tako isporučenu toplinsku energiju isključivanjem radijatora(25). Suprotno tomu, u skladu s člankom 153. stavkom 6. Zakona o energiji, suvlasnici koji su odustali od grijanja u svojim stanovima ostaju dužni plaćati dio troškova grijanja zgrade, odnosno troškove koji odgovaraju toplini koju otpušta unutarnje postrojenje i onoj korištenoj za grijanje zajedničkih dijelova. Ta obveza stoga ostaje na snazi sve do ukidanja priključka zgrade na toplinsku mrežu, koje također zahtijeva pisanu suglasnost suvlasnika koji čine najmanje dvije trećine vlasništva predmetne zgrade(26). Nesporno je da suvlasnici predmetnih zgrada u glavnim predmetima nisu donijeli takvu odluku.
48. N. S. Dimitrova i M. S. Dimitrov, s kojima se slažu sudovi koji su uputili zahtjev, smatraju tu situaciju neusklađenom s potrošačkim pravom Unije, osobito s člankom 27. Direktive 2011/83. Među ostalim, smatraju da Zakon o energiji obvezuje suvlasnike koji ne koriste centralizirano grijanje u svojem stanu da plaćaju „isporuku nenaručenog” centraliziranog grijanja u smislu te odredbe. Međutim, navedena odredba u tom pogledu predviđa ugovorno sredstvo (remedy): potrošač koji je suočen s takvom isporukom „je oslobođen obveze osiguravanja bilo kakve naknade”. N. S. Dimitrova i M. S. Dimitrov stoga nisu dužni doprinositi troškovima grijanja svojih zgrada.
49. Kritike N. S. Dimitrove i M. S. Dimitrova su usmjerene na stavke 1. i 6. članka 153. Zakona o energiji. S jedne strane, dovodi se u pitanje činjenica da, u skladu s prvim stavkom, obveza svakog suvlasnika da doprinosi zajedničkim troškovima grijanja i tople vode ne proizlazi iz sklapanja ugovora između suvlasnika i distributera, nego postoji samo zbog vlasništva stana spojenog na unutarnje postrojenje. Osobito, vlasnici koji nisu bili u suvlasništvu u vrijeme kada je donesena odluka o priključku zgrade na toplinsku mrežu nisu nikad „zahtijevali” korištenje centraliziranog grijanja. S druge strane, osporavaju činjenicu da drugi stavak obvezuje suvlasnike koji su isključili ili uklonili radijatore iz svojeg stana da doprinose troškovima grijanja zgrade, iako su, postupajući na taj način, jasno izrazili svoju želju za odustankom od centraliziranog grijanja.
50. S obzirom na prethodno navedeno, prema mojem mišljenju valja, radi pružanja korisnog odgovora sudovima koji su uputili zahtjev, objediniti i preformulirati drugo i treće pitanje u predmetu C‑708/17 kao i sva pitanja u predmetu C‑725/17 u samo jedno pitanje, kojim se nastoji saznati protivi li se Direktivi 2011/83 nacionalni propis koji predviđa da su u zgradama u suvlasništvu koje se opskrbljuju iz toplinske mreže, suvlasnici dužni doprinositi troškovima grijanja zgrade, iako nisu pojedinačno naručili opskrbu centraliziranim grijanjem i unatoč tomu što ga ne koriste u svojem stanu.
51. U načelu bi valjalo, prije izjašnjavanja o tom pitanju, utvrditi primjenjuje li se Direktiva 2011/83 na glavne predmete(27). U tom pogledu, podsjećam da, kao što predviđa njezin članak 3. stavak 1., ta se direktiva primjenjuje pod uvjetima i u mjeri određenoj u njezinim odredbama, na „svaki ugovor sklopljen između trgovca i potrošača”, među kojima su „ugovor[i] za isporuku vode, plina, električne energije ili područnoga grijanja, uključujući i kad ih isporučuju javni davatelji usluga, u mjeri u kojoj se ta dobra isporučuju na ugovornoj osnovi”. Osim toga, navedena se direktiva u skladu sa člankom 28. stavkom 2. primjenjuje samo na „ugovore sklopljene nakon 13. lipnja 2014”.
52. Međutim, ne smatram da je potrebno detaljno razmotriti tu problematiku u ovom premetu. U tom pogledu, iz odluka kojima se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da, u bugarskom pravu, isporuka grijanja i tople vode u kućanstvu zgradama u suvlasništvu iz toplinske mreže dovodi do sklapanja ugovora, da je zajednica suvlasnika zajednica bez pravne osobnosti(28) i da se svaki suvlasnik smatra krajnjim kupcem dužnim plaćati troškove korištene toplinske energije u zgradi(29). Stoga je moguće postupati na temelju pretpostavke da zaista postoji, u svrhu Direktive 2011/83, „ugovor o isporuci centraliziranog grijanja” između „trgovca” (opskrbljivač/distributer) i „potrošača” (svaki suvlasnik) i da se ta direktiva primjenjuje ratione temporis(30), a da nije potrebno detaljno pristupiti tim različitom aspektima, i to tim više jer smatram da se spomenutoj Direktivi očito ne protivi nacionalni propis poput članka 153. stavaka 1. i 6. Zakona o energiji.
53. Kao prvo, podsjećam da, kao što pojašnjava njezin članak 3. stavak 5., Direktiva 2011/83 „nema učinka na opće odredbe nacionalnog ugovornog prava, primjerice pravila o valjanosti, sastavljanju ili učinku ugovora u mjeri u kojoj opći aspekti ugovornog prava nisu uređeni ovom Direktivom”(31).
54. Međutim, stavci 1. i 6. članka 153. Zakona o energiji odnose se, konkretno, na sklapanje, valjanost i učinke ugovora o opskrbi energijom u pogledu svakog suvlasnika te na uvjete raskida tog ugovora(32). Oni u biti predviđaju da je svaki suvlasnik povezan s distributerom energije te je na toj osnovi dužan doprinositi troškovima grijanja (dok se priključak ne raskine na temelju suglasnosti kvalificirane većine suvlasnika). Ukratko, u skladu s tim odredbama, sve dok se ne donese odluka o ukidanju priključka, postoji valjan ugovor koji proizvodi učinke između, s jedne strane, N. S. Dimitrove i M. S. Dimitrova i, s druge strane, distributera. Odredbe Direktive 2011/83 ne mogu dovesti u pitanje takvo stanje, s obzirom na to da sklapanje, valjanost i učinci ugovora doista nisu, u načelu, pitanja usklađena tom direktivom(33). Ona stoga, u načelu, ne propisuje materijalne i postupovne zahtjeve za sklapanje i valjanost takvog ugovora ili pak njegov raskid(34).
55. Priznajem da puko utvrđenje ograničene naravi usklađivanja provedenog Direktivom 2011/83 nije dostatno kako bi se odgovorilo na postavljeno pitanje. Naime, članak 27. navedene direktive o isporuci nenaručene robe ili nenaručenih usluga se u određenom mjeri odnosi na zasnivanje ugovornih odnosa(35).
56. U tom pogledu, kao drugo, podsjećam da, što se tiče pojma „isporuka nenaručene robe ili nenaručenih usluga”, članak 27. Direktive 2011/83 upućuje na Prilog I. točku 29. Direktivi 2005/29.(36) Tom se točkom definira „isporuka nenaručene robe ili nenaručenih usluga” kao radnja, osobito za trgovca, zahtijevanja plaćanja proizvoda odmah ili s odgodom ili vraćanja ili čuvanja proizvoda koje je trgovac nabavio, a potrošač ih nije naručio. Taj članak 27. također pojašnjava da se izostanak reakcije potrošača u slučaju isporuke nenaručene robe ili pružanja nenaručene usluge ne smatra pristankom.(37)
57. U pravu Unije isporuke nenaručene robe ili nenaručenih usluga prvotno su dovele do odredbe Direktive 97/7/EZ o zaštiti potrošača s obzirom na sklapanje ugovora na daljinu(38), koju je zamijenila Direktiva 2011/83. Namjera je bila borba protiv prakse koja se za trgovca sastoji od slanja predmetnog proizvoda potrošaču navodeći, ako taj proizvod nije vraćen u određenom roku, da će trgovac smatrati da je njegova ponuda na prodaju prihvaćena i tražiti od potrošača plaćanje cijene – drugim riječima, od prisiljavanja potrošača da pristane na kupnju. Oslobađajući potrošača od bilo kakve naknade u slučaju isporuke nenaručene robe ili nenaručenih usluga i pojašnjavajući da se njegova šutnja ne smatra pristankom, članak 27. Direktive 2011/83 zabranjuje valjano sklapanje ugovora nastavno na takvu praksu. U tom smislu, ta odredba usklađuje nacionalno ugovorno pravo(39).
58. S obzirom na to, jedan od osnovnih uvjeta za kvalifikaciju isporuke nenaručene robe ili nenaručenih usluga u smislu članka 27. Direktive 2011/83 je činjenica da potrošač nije prethodno i izričito zatražio predmetnu isporuku. Usto, ta odredba nastoji spriječiti trgovca da potrošaču nametne ugovorni odnos.
59. Međutim, u ovom slučaju, s jedne strane, prigovorena isporuka energije nije izvršena na inicijativu trgovca, nego u skladu sa smjernicama bugarskog prava. U skladu sa Zakonom o energiji, distributer toplinske energije je dužan kupce koji to zahtijevaju priključiti na toplinsku mrežu(40) i opskrbljivati toplinskom energijom priključene zgrade. Itekako sumnjam da se isporuka na temelju zakonske obveze može okvalificirati kao „isporuka nenaručene robe ili nenaručenih usluga” u smislu članka 27. Direktive 2011/83 (41).
60. S druge strane, i u svakom slučaju, opskrba grijanjem doista proizlazi iz izričitog i prethodnog zahtjeva. Svaki suvlasnik je povezan s distributerom jer je kvalificirana većina suvlasnika izričito i pisanim putem pristala na tu opskrbu. Zapravo, N. S. Dimitrova i M. S. Dimitrov osporavaju činjenicu da određena većina suvlasnika može obvezati sve suvlasnike (uključujući i osobe koje su naknadno postale suvlasnici) i da je ista većina potrebna kako bi odustali od cjelokupne opskrbe toplinskom energijom u zgradi.
61. Članak 153. stavci 1. i 6. Zakona o energiji nikako ne uspostavlja isporuku nenaručene robe ili nenaručenih usluga, nego uređuje složenu „grupnu situaciju”, etažno vlasništvo. U tom pogledu, podsjećam da se zgrade u etažnom vlasništvu, poput predmetnih zgrada u glavnim predmetima, sastoje od privatnih dijelova koji su predmet isključivog prava vlasništva i zajedničkih dijelova u sustavu prisilnog zajedničkog vlasništva, pri čemu svaki suvlasnik nužno posjeduje jedan udio. Zajednički su dijelovi u načelu neodvojivi i namijenjeni tome da ih svi koriste, te stoga podliježu upravi organiziranoj na temelju odluka donesenih određenom većinom suvlasnika(42). Takav je sustav nužan kako bi se omogućila učinkovita uprava tih zajedničkih dijelova: pravilo jednoglasnosti bi tu upravu učinilo nemogućom.
62. Međutim, unutarnje postrojenje za grijanje i toplu vodu je upravo zajednički dio suvlasništva(43). Opskrba zajedničkim sanitarnim grijanjem i toplom vodom u zgradi je stoga nužno pitanje zajednice suvlasnika u cijelosti, s obzirom na to da podrazumijeva korištenje tog zajedničkog postrojenja. „Zahtjev” za centraliziranim grijanjem temelji se, logično, na odluci te zajednice suvlasnika(44).
63. Osim toga, jednom kada je odluka donesena, također je logično da je svaki suvlasnik dužan doprinositi troškovima koji odgovaraju gubitcima unutarnjeg postrojenja i potrošnji topline za druge zajedničke dijelove zgrade: u svojstvu zajedničkog vlasnika tih dijelova, on je također „potrošač” te topline(45). U tom je pogledu nebitno namjerava li svoj stan grijati vlastitim sredstvima bez korištenja zajedničkog grijanja, da ne boravi u prostorijama ili da je uklonio svoje radijatore.(46)
64. Isto vrijedi i što se tiče suvlasnika koji su ušli u zajednicu suvlasnika nakon donošenja odluke o priključku zgrade na centralizirano grijanje. Načelo prema kojemu su novi suvlasnici vezani odlukama koje je donijela zajednica suvlasnika, uključujući i priključak na centralizirano grijanje, nastoji osigurati stabilnost zajednice suvlasnika – u protivnom bi bilo kakva odluka bila dovedena u pitanje prilikom svakog prijenosa vlasništva u zgradi. Osim toga, sve osobe koje kupuju stan obaviještene su o tome da se predmetna zgrada opskrbljuje iz toplinske mreže i da su određeni troškovi povezani sa zajedničkim dijelovima koje stječu zajedno s tim stanom(47). Usto, javnosti su poznati opći uvjeti koji se primjenjuju na centralizirano grijanje(48).
65. U tom okviru, iz članka 27. Direktive 2011/83 se ne može zaključiti, kao što se čini da rade N. S. Dimitrova i M. S. Dimitrov, da potrošač treba uvijek individualno pristati na isporuku bilo koje robe ili pružanje bilo kojih usluga i da treba moći individualno raskinuti ugovor koji predviđa tu isporuku robe ili to pružanje usluga. Smatram da se Direktiva 2011/83 ne protivi tomu da, u određenim složenim situacijama, koje uključuju oblik zajednice potrošača, i imovinu ili uslugu koja im se zajednički pruža, pristanak nekih od njih obvezuje ostale(49), uključujući i nove članove te zajednice, pod uvjetima predviđenima nacionalnim pravom država članica. Ta direktiva, ili pravo Unije u cijelosti, jednostavno ne uređuje ta konkretna pitanja.
66. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na drugo i treće pitanje u predmetu C‑708/17 te na sva pitanja u predmetu C‑725/17 odgovori da Direktivu 2011/83 treba tumačiti na način da joj se ne protivi nacionalni propis koji predviđa da su u zgradama u suvlasništvu koje se opskrbljuju iz toplinske mreže, suvlasnici dužni doprinositi troškovima grijanja zgrade, iako nisu pojedinačno naručili opskrbu centraliziranim grijanjem i unatoč tomu što ga ne koriste u svojem stanu.
3. Direktive o energetskoj učinkovitosti (prvo pitanje u predmetu C‑708/17)
67. Prvo pitanje koje je postavio Rajonen sad Asenovgrad (Općinski sud u Asenovgradu) u predmetu C‑708/17 odnosi se na način raspodjele troškova između suvlasnika zgrada koje se opskrbljuju iz toplinske mreže, a koji odgovaraju toplinskoj energiji potrošenoj u toj zgradi. Tekst tog pitanja odnosi se na Direktivu 2006/32. Međutim, budući da se potraživanje koje osporava N. S. Dimitrova odnosi na toplinsku energiju isporučenu od 1. studenoga 2012. do 30. travnja 2015.(50) i da je tu direktivu zamijenila Direktiva 2012/27 s početkom od 5. lipnja 2014., na pitanje valja odgovoriti na temelju tih dviju direktiva(51).
68. Kao što je navedeno u točki 40. ovog mišljenja, bugarski propisi predviđaju da se troškovi koji odgovaraju toplini koju otpušta unutarnje postrojenje (odnosno, podsjećam, gubici unutarnje distribucijske mreže) dijele između suvlasnika razmjerno grijanom obujmu njihova stana.
69. N. S. Dimitrova ističe da to pravilo o raspodjeli nije u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz članka 13. stavka 2. Direktive 2006/32 koji je zamijenjen člankom 10. stavkom 1. i Prilogom VII. točkom 1.1. Direktive 2012/27.
70. U tom pogledu, članak 13. stavak 2. Direktive 2006/32 nalaže država članicama da osiguraju da se, prema potrebi, računi upućeni krajnjim kupcima energije osobito „temelj[e] na stvarnoj potrošnji”. Članak 10. stavak 1. i Prilog VII. točka 1.1. Direktive 2012/27 ponavljaju tu obvezu, pojašnjavajući da je države članice trebaju provesti najkasnije do 31. prosinca 2014. za sve sektore obuhvaćene tom Direktivom ako je to tehnički izvedivo i gospodarski opravdano(52).
71. Međutim, prema mišljenju N. S. Dimitrove, pravilo o raspodjeli troškova povezanih s toplinom koju otpušta unutarnja instalacija, predviđena Uredbom o centraliziranom grijanju, ima za posljedicu to da iznos obračunat suvlasnicima na temelju te topline ne ovisi o količini toplinske energije koju potencijalno ili stvarno otpušta (ili gubi) unutarnje postrojenje u njihovu stanu – i stoga, koju je „stvarno potrošio” svaki suvlasnik(53). Rajonen sad Asenovgrad (Općinski sud u Asenovgradu) slaže se s tim mišljenjem.
72. Taj sud stoga pita Sud, u biti, protivi li se takvo pravilo o raspodjeli članku 13. stavku 2. Direktive 2006/32 te članku 10. stavku 1. i Prilogu VII. točki 1.1. Direktive 2012/27. Također pita ovisi li odgovor na to pitanje o tome je li tehnički moguće utvrditi količinu topline koju stvarno otpušta unutarnje postrojenje u svakom stanu.
73. Prema mojem mišljenju, na ta pitanja valja odgovoriti niječno. U tom pogledu, smatram prikladnim ponovno razmotriti uvjete pod kojima se obračun na temelju stvarne potrošnje treba uspostaviti i tehnike na kojima se on temelji u pogledu isporuke topline u zgradama u suvlasništvu koje se opskrbljuju toplinskom mrežom (kao prvo), a zatim, što se tiče situacija u kojima je taj način obračuna obvezan, opseg te obveze (kao drugo).
74. Kao prvo, kao što sam podsjetio, članak 13. stavak 2. Direktive 2006/32 nalaže državama članicama da osiguraju da se, „prema potrebi”, obračun energije krajnjim kupcima temelji na stvarnoj potrošnji. Članak 10. stavak 1. i Prilog VII. točka 1.1. Direktive 2012/27 pak navode da taj obračun treba provesti „ako je to tehnički izvedivo i gospodarski opravdano”. Prema mojem mišljenju, ti se uvjeti trebaju tumačiti u vezi s odredbama o mjerenju potrošnje energije iz članka 13. stavka 1. Direktive 2006/32 i članka 9. Direktive 2012/27.
75. U tom pogledu, članak 13. stavak 1. Direktive 2006/32 i članak 9. stavak 1. Direktive 2012/27 predviđaju, gotovo istovjetnim tekstom, da pojedinačna brojila za svoju stvarnu potrošnju postavljaju krajnji kupci energije. Stupanj zahtjeva u tom pogledu ovisi o vrsti predmetnih zgrada: njihovo je postavljanje obvezno za nove zgrade ili one koje su podvrgnute velikim radovima obnove, dok je, u postojećim zgradama, postavljanje uvjetovano time da to bude tehnički moguće, financijski opravdano i razmjerno s obzirom na potencijalne uštede energije(54).
76. Zakonodavac Unije u članku 9. stavku 3. Direktive 2012/27 pojašnjava(55) način provođenja tog mjerenja što se tiče potrošnje grijanja, hlađenja i tople vode u kućanstvu, osobito u zgradama u suvlasništvu koje se opskrbljuju iz toplinske mreže.
77. Ta odredba tako pojašnjava da se, u takvim zgradama, s jedne strane, brojilo toplinske energije ili tople vode treba postaviti na izmjenjivaču topline ili mjestu isporuke.(56) S druge strane, države članice trebaju osigurati da su najkasnije do 31. prosinca 2016. postavljena brojila pojedinačne potrošnje za mjerenje potrošnje topline ili hlađenja ili tople vode za svaku jedinicu „gdje je to tehnički izvedivo i troškovno učinkovito”. U protivnom, trebaju se koristiti razdjelnici troškova grijanja(57) za mjerenje potrošnje topline na svakom radijatoru, „osim ako predmetna država članica dokaže da bi postavljanje takvih razdjelnika troškova grijanja bilo troškovno neučinkovito”(58). U tom se posljednjem slučaju mogu razmotriti alternativne troškovno učinkovite metode mjerenja potrošnje topline.
78. Iz toga proizlazi da, u pogledu grijanja u zgradama u suvlasništvu koje se opskrbljuju iz toplinske mreže, obračun na temelju stvarne potrošnje iz članka 13. stavka 2. Direktive 2006/32 i članka 10. stavka 1. Direktive 2012/27 treba uspostaviti za stanare zgrada opremljenih instrumentima za utvrđivanje te potrošnje, pod uvjetima iz članka 13. stavka 1. Direktive 2006/32 te članka 9. stavaka 1. i 3. Direktive 2012/27. Taj se način obračuna temelji na mjerenju individualnih toplinskih brojila ili, u nedostatku istih, na očitanjima razdjelnika troškova grijanja privatnih dijelova(59).
79. U ovom je slučaju nesporno da su takvi instrumenti postavljeni u stanove N. S. Dimitrove i M. S. Dimitrova(60). Oni stoga trebaju imati pravo na račun na temelju njihove stvarne potrošnje toplinske energije(61).
80. S obzirom na to, kao drugo, smatram da ni članak 13. stavak 2. Direktive 2006/32 ni članak 10. stavak 1. Direktive 2012/27 ne nalažu da, ako je uspostavljen taj način obračuna, račun za toplinsku energiju krajnjih kupaca ovisi samo o stvarnoj potrošnji.
81. Naime, suprotno onome što tvrdi N. S. Dimitrova, te odredbe ne postavljaju načelo prema kojem svaki krajnji kupac energije treba platiti samo ono što je stvarno potrošio. Njihov je tekst ograničen na navođenje da obračun treba biti „[utemeljen] na” stvarnoj potrošnji. Prema mojem mišljenju, taj zahtjev treba tumačiti u vezi s ciljevima tih direktiva i nastankom navedenih odredbi.
82. U tom pogledu, podsjećam da je cilj direktiva 2006/32 i 2012/27, među ostalim, poboljšati energetsku učinkovitost u Uniji, osobito u stadiju krajnje potrošnje(62). One se nastavljaju na dvije preporuke Vijeća(63) i prvu direktivu(64) kojom se nastoji promicati primjenu, u pogledu raspodjele troškova grijanja, hlađenja i tople vode u kućanstvu u zgradama u suvlasništvu opremljenim zajedničkim sustavima, pravila koja vode računa o stvarnoj potrošnji svakog stanara. Naime, odnos uspostavljen između stvarne individualne potrošnje i obračuna potiče svakoga na usvajanje energetski učinkovitog ponašanja(65) radi smanjenja stvarne potrošnje i, prema tome, obračuna.
83. Obračun na temelju stvarne potrošnje, kako je predviđen člankom 13. stavkom 2. Direktive 2006/32 i člankom 10. stavkom 1. Direktive 2012/27, nije stoga cilj sam po sebi: cilj je tog načina obračuna potaknuti stanare zgrada u suvlasništvu da usvoje energetski učinkovito ponašanje radi ušteda energije u stadiju krajnje potrošnje. Takav cilj podrazumijeva da dio računa za toplinsku energiju krajnjih kupaca ovisi o njihovoj stvarnoj potrošnji, onaj koji odgovara njihovom korištenju radijatora u njihovom stanu, odnosno o njihovom pojedinačnom ponašanju(66).
84. Suprotno tomu, raspodjela ukupne toplinske energije potrošene u zgradi na njezine različite suvlasnike prema podacima dobivenim od pojedinačnih brojila ili razdjelnika u njihovim stanovima prekoračuje ono što zahtijeva postavljeni cilj uštede energije. Prije svega, takvo bi pravilo o raspodjeli bilo nepravično i ugrozilo bi dugoročno ostvarivanje tog cilja.
85. Naime, s jedne strane, kao što su istaknuli društvo Toplofikacia Sofia, društvo EVN, litavska vlada i Komisija, različiti stanovi u zgradama u suvlasništvu nisu neovisni na toplinskoj razini. Toplina kruži, u određenoj mjeri, između pregrada susjednih stanova, od prostorija gdje je temperatura najviša do onih gdje je niža, tako da na pojedinačnu potrošnju svakog stanara utječe ponašanje ostalih u pogledu grijanja(67). Raspodjela troškova grijanja utemeljena samo na pojedinačnoj potrošnji tako bi mogla potaknuti određene stanare, čiji su stanovi primjerice smješteni u sredini zgrade, da isključe svoje radijatore tijekom sezone grijanja i da ovise samo o toplini koja dolazi iz susjednih stanova, što bi pak dovelo do dodatnih troškova za stanare tih stanova.
86. Osim toga, pojedinačna potrošnja u stanovima ovisi o njihovom položaju u zgradi. U tom pogledu, određeni stanovi mogu biti prirodno hladniji i zahtijevati više topline za postizanje određene temperature od ostalih, s istim obujmom, zbog njihova nepovoljnog položaja – primjerice, oni smješteni na posljednjem katu, na prvom katu iznad parkirališta, ulaznog hodnika ili drugog prostora koji se ne grije, u kutu zgrade ili pak orijentirani prema sjeveru. Stoga bi bilo nepravično da se potrošena toplinska energija u zgradi u suvlasništvu dijeli samo s obzirom na individualnu potrošnju.
87. S druge strane, učiniti ukupni račun za energiju ovisnim o pojedinačnoj potrošnji moglo bi otežati usvajanje mjera za poboljšanje ukupne energetske učinkovitosti zgrade, poput velikih radova renoviranja, i stoga postizanje značajnih dugoročnih ušteda energije. Naime, takve mjere u pravilu zahtijevaju odluke skupštine suvlasnika. Međutim, podjela troškova grijanja izravno potiče svakog suvlasnika da donese takvu odluku i podrži troškove tih radova. Raspodjela utemeljena samo, ili u veoma značajnoj mjeri, na individualnoj potrošnji potaknut će stanare u povoljnoj energetskoj situaciji – koji, primjerice, imaju stan idealno smješten u sredini zgrade, koji koristi toplinu koja dolazi iz susjednih stanova i trpi male gubitke prema vani – da ne slijede taj put, suprotno vlasnicima stanova s nižom energetskom učinkovitošću, koji su u opasnosti da budu u manjini(68).
88. Kao što ističu Komisija te društva EVN i Toplofikacia Sofia, stoga je u državama članicama uobičajeno da račun za grijanje u zgradama u suvlasništvu koji se opskrbljuju uz toplinske mreže ili zajedničkog postrojenja sadržava varijabilni dio, koji ovisi o izmjerenoj stvarnoj potrošnji ili očitanjima razdjelnika u privatnim dijelovima, i fiksni dio, koji se dodjeljuje svakom suvlasniku prema kriterijima koji su neovisni o tim podacima. Taj fiksni dio tako odražava činjenicu da dio grijanja korištenog u zgradi ne ovisi o pojedinačnom ponašanju svakog njezinog stanara. To nije slučaj samo prijenosa topline koji su prethodno navedeni, nego i topline koju otpušta unutarnje postrojenje, temelj ovih predmeta (ili pak one korištene u zajedničkim dijelovima).
89. U tom kontekstu, članak 9. stavak 3. treći podstavak Direktive 2012/27 predviđa da, za te zgrade, države članice mogu uvesti transparentna pravila za raspodjelu troškova potrošnje topline ili tople vode kako bi osigurale transparentnost i točnost obračuna individualne potrošnje. Ta odredba još pojašnjava da, prema potrebi, takva pravila uključuju smjernice za način raspodjele troškova grijanja i/ili tople vode koji se upotrebljavaju kao (a) topla voda u kućanstvu, (b) toplina koju ispuštaju instalacije u zgradi i za potrebe grijanja zajedničkih prostora (ako su stubišta i hodnici opremljeni radijatorima) i (c) za potrebe grijanja stanova.
90. Kao što proizlazi iz te odredbe, uvođenje takvih pravila o raspodjeli je fakultativno(69). Stoga su države članice slobodne predvidjeti takva pravila ili prepustiti odluku u pogledu razine fiksnog i varijabilnog dijela ugovornoj slobodi zajednice suvlasnika ili pak donijeti opći okvir ostavljajući toj zajednici manevarski prostor.
91. Osim toga, u pogledu sadržaja tih mogućih pravila, kao što su istaknuli društva EVN i Toplofikacia Sofia te litavska vlada, članak 9. stavak 3. Direktive 2012/27 ostavlja svakoj državi članici izbor, pod uvjetom da su donesena pravila „transparentna”. Države članice stoga raspolažu širokom marginom prosudbe. Tako je Bugarska usvojila raspodjelu na temelju podjele između potrošnje u privatnim dijelovima izmjerene brojilima ili razdjelnicima i fiksnog dijela koji odvaja toplinu iz zajedničkih dijelova i onu koju otpušta unutarnje postrojenje, podijeljenu prema grijanom obujmu svakog stana. Suprotno tomu, većina država članica je izabrala način koji se sastoji od raspodjele određenog postotka ukupne potrošnje zgrade između suvlasnika (primjerice, 30 %) s obzirom na kriterije poput obujma ili površine svakog stana (bez razlikovanja između topline otpuštene u zajedničkim dijelovima i one koju otpušta unutarnje postrojenje) dok preostali postotak ovisi o očitanjima brojila ili razdjelnika. Ti su različiti načini prema mojem mišljenju u skladu s direktivama 2006/32 i 2012/27(70).
92. Naposljetku, suprotno onome što, čini se, smatra N. S. Dimitrova(71), obračun na temelju stvarne potrošnje ne podrazumijeva da kriteriji koje su države članice izabrale za raspodjelu fiksnog dijela računa ta toplinsku energiju – u ovom slučaju, troškova koji se odnose na toplinu koju otpušta unutarnje postrojenje – što je vjernije moguće odražavaju stvarnu potrošnju. Što se tiče udjela računa koji ne ovisi o očitanjima instrumenata smještenih u privatnim dijelovima, države članice su ga prema mojem mišljenju slobodne raspodijeliti prema kriteriju koji smatraju prikladnim, poput korisne površine (u m2) svake prostorije ili njezina grijanog obujma (u m3). Drugim riječima, bugarski zakonodavac nije usvojio kriterij koji odražava toplinu koju stvarno otpušta unutarnje postrojenje u svakom stanu – čak i pod pretpostavkom da se taj podatak može tehnički mjeriti(72).
93. S obzirom na to, ostvarivanje cilja postavljenog pravilom o obračunu na temelju stvarne potrošnje, kako je predviđeno člankom 13. stavkom 2. Direktive 2006/32 i člankom 10. stavkom 1. Direktive 2012/27, prema mojem mišljenju podrazumijeva da varijabilni dio bude značajan. Naime, to je ključno radi poticaja razvoja učinkovitog energetskog postupanja.
94. Ukratko, smatram da te odredbe nalažu državama članicama da osiguraju da dio računa ovisi o stvarnoj potrošnji i da taj dio bude dovoljan da dovede do promjena u ponašanju koje te odredbe žele postići(73).
95. Prema mojem mišljenju, iz prethodnih razmatranja proizlazi da pravila iz Zakona o energiji i Uredbe o centraliziranom grijanju ispunjavaju zahtjeve u pogledu mjerenja i obračuna koji se odnosi na energiju, predviđen iz direktiva 2006/32 i 2012/27. S jedne strane, kao što ističu društva EVN i Toplofikacia Sofia, Zakon o energiji predviđa postavljanje brojila toplinske energije na razini podstanice svake zgrade te pojedinačnih brojila ili razdjelnika troškova grijanja u svaki stan za grijanje i brojila za toplu vodu u kućanstvu(74). Računi sadržavaju varijabilni dio (koji odgovara potrošnji u privatnim dijelovima) koji se temelji na stvarnoj potrošnji svakog suvlasnika, izmjeren tim pojedinačnim brojilima ili procijenjen zahvaljujući razdjelnicima, i taj je varijabilni dio, u prosjeku, značajan(75). S druge strane, bugarski je zakonodavac predvidio pravila o raspodjeli koja ispunjavaju zahtjev transparentnosti iz članka 9. stavka 3. Direktive 2012/27: ona jasno definiraju način na koji se određuje energija potrošena u zgradi i kriterije prema kojima se odgovarajući troškovi dijele između suvlasnika.
96. Posljedično, predlažem Sudu da na prvo pitanje u predmetu C‑708/17 odgovori da članak 13. stavak 2. Direktive 2006/32 kao i članak 10. stavak 1. i Prilog VII. točka 1.1. Direktive 2012/27 treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis koji predviđa da, u zgradama u suvlasništvu koje se opskrbljuju iz toplinske mreže, dio troškova grijanja korištenog u zgradi, koji odgovara toplini koju otpušta unutarnja instalacija grijanja i tople vode dijeli se između suvlasnika prema grijanom obujmu njihova stana, neovisno o količini te topline koja je stvarno otpuštena u svaki stan.
VI. Zaključak
97. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja su uputili Rajonen sad Asenovgrad (Općinski sud u Asenovgradu, Bugarska) u predmetu C‑708/17 i Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska) u predmetu C‑725/17 odgovori kako slijedi:
1. Direktivu 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća treba tumačiti na način da joj se ne protivi nacionalni propis koji predviđa da su u zgradama u suvlasništvu koje se opskrbljuju iz toplinske mreže, suvlasnici dužni doprinositi troškovima grijanja zgrade, iako nisu pojedinačno naručili opskrbu centraliziranim grijanjem i unatoč tomu što ga ne koriste u svojem stanu.
2. Članak 13. stavak 2. Direktive 2006/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006. o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/76/EEZ kao i članak 10. stavak 1. i Prilog VII. točku 1.1. Direktive 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis koji predviđa da se, u zgradama u suvlasništvu koje se opskrbljuju iz toplinske mreže dio troškova grijanja korištenog u zgradi, koji odgovara toplini koju otpušta unutarnja instalacija dijeli između suvlasnika prema grijanom obujmu njihova stana, neovisno o količini te topline koja je stvarno otpuštena u svaki stan.