PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)

6. rujna 2013.(*)

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana s ciljem sprječavanja širenja nuklearnog oružja – Zamrzavanje financijskih sredstava – Obveza obrazlaganja – Prava obrane – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Legitimna očekivanja – Preispitivanje donesenih mjera ograničavanja – Pogreška u ocjeni – Jednako postupanje – Pravni temelj – Bitne postupovne pretpostavke – Proporcionalnost“

U predmetima T‑35/10 i T‑7/11,

Bank Melli Iran, sa sjedištem u Teheranu (Iran), koje zastupa, u predmetu T‑35/10, L. Defalque te koje su zastupali, u predmetu T‑7/11, L. Defalque i S. Woog, a zatim L. Defalque i C. Malherbe, avocats,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju, u predmetu T‑35/10, M. Bishop i R. Szostak te koje su zastupali, u predmetu T‑7/11, M. Bishop i G. Marhic, a zatim M. Bishop i B. Driessen, u svojstvu agenata,

tuženika

kojeg podupiru

Francuska Republika, koju zastupaju G. de Bergues i É. Ranaivoson, u svojstvu agenata,

i

Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske, koju je zastupala S. Behzadi‑Spencer, a zatim A. Robinson te naposljetku A. Robinson i H. Walker, u svojstvu agenata, uz asistenciju S. Lee, barrister,

intervenijenti u predmetu T‑35/10,

i

Europska komisija, koju zastupaju, u predmetu T‑35/10, S. Boelaert i M. Konstantinidis te, u predmetu T‑7/11, S. Boelaert, M. Konstantinidis i F. Erlbacher, u svojstvu agenata,

intervenijent u obama predmetima,

povodom, s jedne strane, zahtjeva za djelomično poništenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 1100/2009 od 17. studenoga 2009. o provedbi članka 7. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 423/2007 o mjerama ograničavanja protiv Irana i o stavljanju izvan snage Odluke 2008/475/EZ (SL L 303, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 6., str. 140.), Odluke Vijeća 2010/644/ZVSP od 25. listopada 2010. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL L 281, str. 81.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 255.), Uredbe Vijeća (EU) br. 961/2010 od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 423/2007 (SL L 281, str. 1.), Odluke Vijeća 2011/783/ZVSP od 1. prosinca 2011. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 319, str. 71.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 104.), Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1245/2011 od 1. prosinca 2011. o provedbi Uredbe br. 961/2010 (SL L 319, str. 11.) i Uredbe Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 961/2010 (SL L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.) i, s druge strane, zahtjeva za poništenje svake buduće uredbe ili odluke koja će biti na snazi na datum zatvaranja usmenog postupka i kojom se dopunjuje ili mijenja jedan od pobijanih akata,

OPĆI SUD (četvrto vijeće),

u sastavu: I. Pelikánová (izvjestiteljica), predsjednica, K. Jürimäe i M. van der Woude, suci,

tajnik: N. Rosner, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 17. travnja 2013.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Tužitelj, Bank Melli Iran, iranska je poslovna banka u vlasništvu iranske države.

2        Ovaj se predmet odnosi na sustav mjera ograničavanja uvedenih radi vršenja pritiska na Islamsku Republiku Iran kako bi prestala s nuklearnim aktivnostima koje predstavljaju opasnost od širenja nuklearnog oružja te s razvojem sustava za ispaljivanje nuklearnog oružja (u daljnjem tekstu: širenje nuklearnog oružja).

3        Naziv tužitelja uvršten je na popis u Prilogu II. Zajedničkom stajalištu Vijeća 2007/140/ZVSP od 27. veljače 2007. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 61, str. 49.) na temelju Zajedničkog stajališta Vijeća 2008/479/ZVSP od 23. lipnja 2008. o izmjeni Zajedničkog stajališta 2007/140 (SL L 163, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 7., str. 52.).

4        Slijedom toga, naziv tužitelja uvršten je na popis u Prilogu V. Uredbi Vijeća (EZ) br. 423/2007 od 19. travnja 2007. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 103, str. 1.) na temelju Odluke Vijeća 2008/475/EZ od 23. lipnja 2008. o provedbi članka 7. stavka 2. Uredbe br. 423/2007 (SL L 163, str. 29.), što je za posljedicu imalo zamrzavanje njegovih financijskih sredstava.

5        Tužitelj je podnio tužbu Općem sudu koja se u biti odnosila na brisanje njegova naziva s popisa u Prilogu V. Uredbi br. 423/2007.

6        Dopisima od 8. i 21. srpnja 2009. tužitelj je zahtijevao od Vijeća Europske unije da preispita odluku o uvrštavanju njegova naziva na popis u Prilogu V. Uredbi br. 423/2007., tvrdeći da nije bio uključen u širenje nuklearnog oružja. Osim toga, u dopisu od 8. srpnja 2009. zatražio je pristup spisu Vijeća.

7        Dopisom od 27. srpnja 2009. Vijeće je odgovorilo da je tužitelj bio podvrgnut mjerama ograničavanja zbog razloga iznesenih u Odluci 2008/475. Vijeće je odbilo pristup prijedlogu o donošenju mjera ograničavanja u pogledu tužitelja (u daljnjem tekstu: izvorni prijedlog) zbog povjerljive prirode tog dokumenta, ali je obavijestilo tužitelja o dva opća dokumenta koji se odnose na postupak donošenja mjera ograničavanja.

8        Dopisom od 11. rujna 2009. tužitelj je ponovno zatražio dobivanje pristupa spisu Vijeća.

9        Dopisom od 1. listopada 2009. Vijeće je obavijestilo tužitelja o dodatnim razlozima za donošenje mjera ograničavanja u njegovom pogledu.

10      Tužba tužitelja koja se odnosila na uvrštenje njegova naziva na popis u Prilogu V. Uredbi br. 423/2007 odbijena je presudom Općeg suda od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće (T‑390/08, Zb., str. II‑3967.).

11      Dopisom od 15. listopada 2009. tužitelj je podnio svoja očitovanja o dodatnim razlozima priopćenima 1. listopada 2009. Tužitelj je tvrdio, s jedne strane, da ti razlozi nisu bili dovoljno precizni i, s druge strane, da se njima nije utvrdilo da je bio uključen u širenje nuklearnog oružja.

12      Uvrštenje naziva tužitelja u Prilog V. Uredbi br. 423/2007 zadržano je Uredbom Vijeća (EZ) br. 1100/2009 od 17. studenoga 2009. o provedbi članka 7. stavka 2. Uredbe br. 423/2007 o mjerama ograničavanja protiv Irana i o stavljanju izvan snage Odluke 2008/475 (SL L 303, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 6., str. 140.). Utvrđeni razlozi bili su sljedeći:

„Pruža ili nastoji pružiti financijsku potporu društvima uključenima u nabavu roba za iranske nuklearne programe i programe balističkih projektila (AIO, SHIG, SBIG, AEOI, Novin Energy Company, Masbah Energy Company, Kalaye Electric Company i DIO). Bank Melli olakšava osjetljive djelatnosti Irana. Olakšava brojne kupovine osjetljivih materijala za iranski nuklearni program i program balističkih projektila. Također je pružala niz financijskih usluga u ime subjekata povezanih s iranskom nuklearnom industrijom i industrijom projektila, uključujući otvaranje akreditiva i održavanje računa. Mnoga od gore navedenih društava navedena su u [rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda] 1737 (2006.) i 1747 (2007.). Banka Bank Melli nije prestala sa svojim djelatnostima kojima pruža podršku i pomaže osjetljivim djelatnostima Irana. Korištenjem svojih bankarskih veza, i dalje pruža podršku i financijske usluge subjektima koji se nalaze na popisu UN‑a i EU‑a, a vezano uz te djelatnosti. Također djeluje u ime te prema uputama takvih subjekata, uključujući banku Bank Sepah, često poslujući preko njihovih podružnica i članova.“

13      Dopisom od 18. studenoga 2009. Vijeće je obavijestilo tužitelja o zadržavanju njegova naziva na popisu u Prilogu V. Uredbi br. 423/2007. Pojasnilo je da se očitovanjima koja je podnio tužitelj ne opravdava ukidanje mjera ograničavanja, s obzirom na potporu koju je pružio širenju nuklearnog oružja pružajući financijske usluge tijelima koja su u njemu sudjelovala. Što se tiče zahtjeva za pristup spisu, Vijeće je, s jedne strane, ponovno navelo da je izvorni prijedlog bio povjerljiv. S druge strane, dostavilo je tužitelju verziju prijedloga o donošenju mjera ograničavanja koja nije povjerljiva, koji se odnosi na dodatne razloge priopćene 1. listopada 2009. (u daljnjem tekstu: dodatni prijedlog).

14      Dopisom od 14. prosinca 2009. tužitelj je zatražio, s jedne strane, održavanje saslušanja i, s druge strane, potpun pristup spisu Vijeća. Dopisom od 20. siječnja 2010. Vijeće je odgovorilo, s jedne strane, da je tužitelj ostvario pravo na saslušanje time što mu je poslao svoja očitovanja. S druge strane, ponovno je navelo da je izvorni prijedlog bio povjerljiv.

15      Od donošenja Odluke Vijeća 2010/413/ZVSP od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140 (SL L 195., str. 39., ispravak SL L 197., str. 19.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 220.) naziv tužitelja uvršten je na popis u Prilogu II. navedenoj odluci. Razlozi utvrđeni u pogledu tužitelja isti su kao oni iz Uredbe br. 1100/2009.

16      Na uvrštenje naziva tužitelja u Prilog V. Uredbi br. 423/2007 nije utjecalo stupanje na snagu Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 668/2010 od 26. srpnja 2010. o provedbi članka 7. stavka 2. Uredbe br. 423/2007 (SL L 195, str. 25.).

17      Dopisom od 15. rujna 2010. tužitelj je podnio Vijeću svoja očitovanja o zadržavanju mjera ograničavanja koje se odnose na njega. Tom je prilikom ponovno iznio svoje zahtjeve u pogledu održavanja saslušanja i pristupa spisu Vijeća.

18      Uvrštenje naziva tužitelja u Prilog II. Uredbi br. 2010/413 zadržano je Odlukom Vijeća 2010/644/ZVSP od 25. listopada 2010. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 281, str. 81.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 255.).

19      Uredbom br. 423/2007, koja je stavljena izvan snage Uredbom Vijeća (EU) br. 961/2010 od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 281, str. 1.), Vijeće je uvrstilo naziv tužitelja u Prilog VIII. toj potonjoj uredbi.

20      Razlozi utvrđeni u pogledu tužitelja u Odluci 2010/644 i Uredbi br. 961/2010 isti su kao oni iz Uredbe br. 1100/2009.

21      Dopisom od 28. listopada 2010. Vijeće je obavijestilo tužitelja o zadržavanju njegova naziva na popisu u Prilogu II. Odluci 2010/413 i o njegovu uvrštenju na popis u Prilogu VIII. Uredbi br. 961/2010. U tom je pogledu pojasnilo da nisu postojali novi elementi kojima bi se opravdalo ukidanje mjera ograničavanja koje se odnose na tužitelja i da te posljednje mjere nisu bile utemeljene na drugim informacijama nego na prethodno priopćenim dokumentima.

22      Dopisom od 28. srpnja 2011. tužitelj je zatražio od Vijeća da preispita odluku o tome da ga se zadrži na popisu u Prilogu II. Odluci 2010/413 i na popisu u Prilogu VIII. Uredbi br. 961/2010. Ponovio je da nije bio uključen u širenje nuklearnog oružja.

23      Presudom od 16. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće (C‑548/09 P, još neobjavljena u Zborniku), Sud je odbio žalbu koju je tužitelj podnio protiv presude od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, t. 10. supra.

24      Na uvrštenje naziva tužitelja u Prilog II. Odluke 2010/413 i u Prilog VIII. Uredbe br. 961/2010 nije utjecalo stupanje na snagu Odluke Vijeća 2011/783/ZVSP od 1. prosinca 2011. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 319, str. 71.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 104.) ni Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1245/2011 od 1. prosinca 2011. o provedbi Uredbe br. 961/2010 (SL L 319, str. 11.).

25      Dopisom od 5. prosinca 2011. Vijeće je obavijestilo tužitelja o zadržavanju njegova naziva na popisima u Prilogu II. Odluci 2010/413 i Prilogu VIII. Uredbi br. 961/2010. Utvrdilo je da se očitovanjima koje je 28. srpnja 2011. podnio tužitelj ne opravdava ukidanje mjera ograničavanja.

26      Dopisom od 16. siječnja 2012. tužitelj je zatražio dobivanje pristupa dokazima povezanima s donošenjem mjera ograničavanja koje se odnose na njega te s njihovim zadržavanjem. Vijeće je odgovorilo dopisom od 21. veljače 2012. kojem je priložilo tri dokumenta koji se odnose na preispitivanje mjera ograničavanja.

27      Uredbom br. 961/2010, koja je stavljena izvan snage Uredbom Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.), Vijeće je uvrstilo naziv tužitelja u Prilog IX. toj potonjoj uredbi. Razlozi utvrđeni u pogledu tužitelja isti su kao oni iz Uredbe br. 1100/2009.

 Postupak i zahtjevi stranaka

28      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 29. siječnja 2010. tužitelj je pokrenuo postupak u predmetu T‑35/10 koji se odnosi na djelomično poništenje Uredbe br. 1100/2009.

29      Rješenjem predsjednika drugog vijeća Općeg suda od 4. svibnja 2010. postupak u predmetu T‑35/10 prekinut je do izricanja presude Suda u predmetu C‑548/09 P, Bank Melli Iran/Vijeće.

30      Aktima podnesenim tajništvu Općeg suda redom 17. i 28. svibnja te 7. lipnja 2010. Europska komisija, Francuska Republika i Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske zatražile su intervenciju u predmetu T‑35/10 u potporu Vijeću.

31      Budući da je sastav vijećâ Općeg suda izmijenjen, sudac izvjestitelj raspoređen je u četvrto vijeće, kojemu je, slijedom toga, dodijeljen predmet T‑35/10.

32      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 7. siječnja 2011. tužitelj je pokrenuo postupak u predmetu T‑7/11 koji se osobito odnosi na djelomično poništenje Odluke 2010/644 i Uredbe br. 961/2010.

33      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 4. travnja 2011. Komisija je zatražila intervenciju u predmetu T‑7/11 u potporu Vijeću. Rješenjem od 9. lipnja 2011. predsjednik četvrtog vijeća Općeg suda odobrio je tu intervenciju.

34      Dana 24. studenoga 2011. Opći sud (četvrto vijeće) zatražio je od stranaka da mu, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenima u članku 64. Poslovnika Općeg suda, dostave svoja očitovanja o zaključcima koje za predmet T‑35/10 treba izvesti iz presude od 16. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, t. 23. supra. Stranke su postupile u skladu s tim zahtjevom.

35      Rješenjem od 8. veljače 2012. predsjednik četvrtog vijeća Općeg suda odobrio je intervenciju Komisije, Francuske Republike i Ujedinjene Kraljevine u potporu Vijeća u predmetu T‑35/10.

36      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 15. veljače 2012. tužitelj je prilagodio svoj tužbeni zahtjev u predmetu T‑7/11 nakon donošenja Odluke 2011/783, Provedbene uredbe br. 1245/2011, Odluke Vijeća 2012/35/ZVPS od 23. siječnja 2012. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 19, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 12., str. 170.), Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 54/2012 od 23. siječnja 2012. o provedbi Uredbe br. 961/2010 (SL L 19, str. 1.) i Uredbe Vijeća (EU) br. 56/2012 od 23. siječnja 2012. o izmjeni Uredbe br. 961/2010 (SL L 19, str. 10.).

37      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 30. srpnja 2012., s jedne strane, tužitelj je prilagodio svoj tužbeni zahtjev u predmetu T‑7/11 nakon donošenja Uredbe br. 267/2012. S druge strane, zatražio je poništenje svake buduće uredbe ili odluke koja će biti na snazi na datum zatvaranja usmenog postupka i kojom se dopunjuje ili mijenja jedan od pobijanih akata.

38      Rješenjem predsjednika četvrtog vijeća Općeg suda od 5. ožujka 2013. predmeti T‑35/10, T‑7/11 i T‑8/11 spojeni su u svrhu usmenog postupka u skladu s člankom 50. Poslovnika.

39      Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći sud (četvrto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni postupak te je, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 64. Poslovnika, u pisanom obliku postavio pitanja strankama. Stranke su odgovorile na pitanja Općeg suda u određenom roku.

40      Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pisana i usmena pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 17. travnja 2013.

41      U svojim pismenima, tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi točku 4. dijela B Priloga Uredbi br. 1100/2009, točku 5. dijela B Priloga Odluci 2010/644, točku 5. dijela B Priloga VIII. Uredbi br. 961/2010, Odluku 2011/783, Provedbenu uredbu br. 1245/2011, Odluku 2012/35, Provedbenu uredbu br. 54/2012, Uredbu br. 56/2012 i točku 5. dijela I.B Priloga IX. Uredbi br. 267/2012 u dijelovima koji se odnose na njega,

–        poništi odluke Vijeća priopćene u njegovim dopisima od 18. studenoga 2009., 28. listopada 2010. i 5. prosinca 2011,

–        odluči da se članak 20. stavak 1. točka (b) Odluke 2010/413 i članak 16. stavak 2. Uredbe br. 961/2010 ne primjenjuju na njega,

–        poništi svaku buduću uredbu ili odluku kojom se dopunjuje ili mijenja jedan od pobijanih akata koji će biti na snazi na datum zatvaranja usmenog postupka,

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

42      Tužitelj je na raspravi, s jedne strane, povukao tužbu u dijelu u kojem se odnosi na poništenje Odluke 2012/35, Provedbene uredbe br. 54/2012 i Uredbe br. 56/2012. S druge strane, istaknuo je da se drugi dio njegova tužbenog zahtjeva u stvari podudara s prvim dijelom tužbenog zahtjeva te da stoga povlači tužbu u dijelu u kojem se odnosi na poništenje dopisa od 18. studenoga 2009., 28. listopada 2010. i 5. prosinca 2011.

43      Vijeće, koje podupire Komisija, od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu,

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

44      Ujedinjena Kraljevina od Općeg suda zahtijeva da odbije tužbu u predmetu T‑35/10.

45      Francuska Republika od Općeg suda zahtijeva da odbije tužbu u predmetu T‑35/10 i naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

46      Najprije, u pogledu povezanosti predmeta T‑35/10 i T‑7/11, Opći sud ih je odlučio spojiti u svrhu donošenja presude, na temelju članka 50. Poslovnika.

47      Nadalje, valja istaknuti da se treći dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na odluku da se članak 20. stavak 1. točka (b) Odluke 2010/413 i članak 16. stavak 2. Uredbe br. 961/2010 ne primjenjuje na tužitelja, u stvari podudara s argumentima kojima se osporava zakonitost Odluke 2010/413 i Uredbe br. 961/2010, istaknutima u potporu prvom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja. Slijedom toga, Opći sud ne treba zasebno ispitati treći dio tužbenog zahtjeva.

48      Tužitelj je u potporu prvom dijelu svojeg tužbenog zahtjeva u svojim pismenima istaknuo sljedeće tužbene razloge:

–        prvi tužbeni razlog u predmetu T‑35/10 i treći tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelje na povredi obveze obrazlaganja, njegovim pravima obrane, njegova prava na djelotvornu sudsku zaštitu, načelâ dobre uprave i zaštite legitimnih očekivanja, kao i obveze Vijeća da preispita mjere ograničavanja donesene s obzirom na sastavljena očitovanja,

–        drugi tužbeni razlog u predmetu T‑35/10 i četvrti tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelje na pogrešci u ocjeni jer je Vijeće smatralo da je bio uključen u širenje nuklearnog oružja,

–        treći tužbeni razlog u predmetu T‑35/10, koji se temelji na bitnoj povredi postupka i pogrešci koja se tiče prava u pogledu pravnog temelja Uredbe br. 1100/2009, i drugi tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava u pogledu pravnog temelja Odluke 2010/644 i Uredbe br. 961/2010,

–        četvrti tužbeni razlog u predmetu T‑35/10 i peti tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelje na povredi načela proporcionalnosti i njegova prava vlasništva koja proizlazi iz činjenice da Vijeće nije uzelo u obzir rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda,

–        prvi tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelji na povredi članka 215. UFEU‑a i članka 40. UEU‑a, kao i načela jednakog postupanja,

–        šesti tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelji na nezakonitosti članka 23. stavka 4. Uredbe br. 267/2012.

49      Osim toga, tužitelj je na raspravi tvrdio da o Uredbi br. 267/2012 nije bio pojedinačno obaviješten.

50      Vijeće, Francuska Republika, Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske te Komisija osporavaju osnovanost tužbenih razloga tužitelja.

51      Vijeće i Komisija nadalje tvrde da je tužitelj produžena ruka iranske države te da mu stoga nije dopušteno da se u svoju korist poziva na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima. Vijeće također tvrdi da je četvrti dio tužbenog zahtjeva tužitelja nedopušten.

52      Osim tužbenih razloga i argumenata stranaka, valja ispitati dopuštenost tužiteljevih prilagodbi dijelova tužbenog zahtjeva.

 Dopuštenost

 Prilagodbe dijelova tužbenog zahtjeva tužitelja

53      Prema sudskoj praksi, ako je tijekom postupka odluka ili uredba koja se izravno i pojedinačno odnosi na određenog pojedinca zamijenjena aktom kojim se želi postići isti cilj, taj se akt mora smatrati novim elementom zbog kojeg tužitelj može prilagoditi svoj tužbeni zahtjev i tužbene razloge. Bilo bi, naime, suprotno dobrom sudovanju i zahtjevu ekonomičnosti postupka obvezati tužitelja da podnese novu tužbu. Osim toga, bilo bi nepravedno da predmetna institucija može, kako bi odgovorila na kritike sadržane u tužbi podnesenoj sudu Unije protiv određenog akta, izmijeniti pobijani akt ili ga zamijeniti drugim aktom i pozivati se, tijekom postupka, na tu izmjenu ili zamjenu kako bi drugu stranku lišila mogućnosti da proširi svoj prvi tužbeni zahtjev i tužbene razloge na kasniji akt ili da podnese dodatni tužbeni zahtjev i tužbene razloge protiv tog akta (vidjeti po analogiji presudu od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, Zb., str. II‑3019., t. 46. i navedenu sudsku praksu).

54      Isti se zaključak primjenjuje na akte, kao što su Odluka 2011/783 i Provedbena uredba br. 1245/2011, kojima se, bez ukidanja prethodnog akta, zadržava uvrštenje subjekta na popis subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja, nakon postupka preispitivanja koji se izričito zahtijeva primjenjivim propisom.

55      Međutim, da bi bio dopušten, zahtjev za prilagodbu tužbenog zahtjeva mora biti podnesen u roku za podnošenje tužbe predviđenom u članku 263. šestom stavku UFEU‑a. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, taj rok za podnošenje tužbe proizlazi iz javnog poretka, a sud Unije treba ga primijeniti na način da osigurava pravnu sigurnost, kao i jednakost pravnih subjekata pred zakonom (vidjeti presudu od 18. siječnja 2007., PKK i KNK/Vijeće, C‑229/05 P, Zb., str. I‑439., t. 101.). Na sudu je da provjeri, ako je potrebno, je li taj rok bio poštovan (vidjeti rješenje od 11. siječnja 2012., Ben Ali/Vijeće, T‑301/11, neobjavljeno u Zborniku, t. 16.).

56      U tom pogledu, valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, načelo djelotvorne sudske zaštite podrazumijeva da tijelo Unije, koje donosi pojedinačne mjere ograničavanja u pogledu određene osobe ili subjekta, priopćuje razloge na kojima se te mjere temelje, i to u trenutku u kojem su te mjere donesene ili barem što je prije moguće nakon njihova donošenja, kako bi se tim osobama ili subjektima omogućilo ostvarivanje njihova prava na podnošenje tužbe (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, t. 23. supra, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

57      Iz toga proizlazi da rok za podnošenje tužbe za poništenje protiv akta kojim se propisuju mjere ograničavanja u pogledu osobe ili subjekta počinje teći tek od datuma na koji je dotična osoba ili subjekt obaviješten o tom aktu. Isto tako, rok za podnošenje zahtjeva kojim se nastoji proširiti tužbeni zahtjev i tužbeni razlozi na akt kojim se zadržavaju te mjere počinje teći tek od datuma na koji je dotična osoba ili subjekt obaviješten o tom novom aktu.

58      U ovom slučaju, s jedne strane, tužitelj je dopisom od 5. prosinca 2011. pojedinačno obaviješten o Odluci 2011/783 i Provedbenoj uredbi br. 1245/2011. Stoga je zahtjev za prilagodbu tužbenog zahtjeva od 15. veljače 2012., koji se odnosi na te potonje akte, trebao biti podnesen u roku od dva mjeseca predviđenom u članku 263. šestom stavku UFEU‑a, produljenom zbog udaljenosti za deset dana, kao što je predviđeno člankom 102. stavkom 2. Poslovnika.

59      S druge strane, tužitelj nije bio pojedinačno obaviješten o Uredbi br. 267/2012, iako je Vijeće znalo njegovu adresu. U tim okolnostima, rok za prilagodbu dijelova tužbenog zahtjeva tužitelja u pogledu Uredbe br. 267/2012 nije počeo teći, tako da se zahtjev tužitelja od 30. srpnja 2012. ne može smatrati nepravodobnim.

60      S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da je tužitelju dopušteno zahtijevati poništenje Odluke 2011/783, Provedbene uredbe br. 1245/2011 i Uredbe br. 267/2012.

 Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje svake buduće uredbe ili odluke kojom se dopunjuje ili mijenja jedan od pobijanih akata koji će biti na snazi na datum zatvaranja usmenog postupka

61      Vijeće osporava dopuštenost četvrtog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja, koji se odnosi na poništenje svake buduće uredbe ili odluke koja će biti na snazi na datum zatvaranja usmenog postupka i kojom se dopunjuje ili mijenja jedan od pobijanih akata.

62      U tom pogledu, prema sudskoj praksi, Opći sud može valjano odlučivati samo o zahtjevu za poništenje postojećeg akta kojim se nanosi šteta. Iako tužitelju stoga može biti dopušteno da izmijeni svoj tužbeni zahtjev na način da se odnosi na poništenje akata koji su tijekom postupka zamijenili prvotno pobijane akte, tim se rješenjem ne može dopustiti spekulativni nadzor zakonitosti hipotetskih akata koji još nisu doneseni (vidjeti presudu od 12. prosinca 2006., Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, T‑228/02, Zb., str. II‑4665., t. 32. i navedenu sudsku praksu).

63      U tim okolnostima, četvrti dio tužbenog zahtjeva tužitelja treba odbiti kao nedopušten.

 Meritum

 Mogućnost tužitelja da se pozove na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima

64      Vijeće i Komisija tvrde da se, s obzirom na pravo Unije, pravne osobe koje su produžena ruka treće zemlje ne mogu pozivati na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima. Budući da je tužitelj, prema njihovu mišljenju, produžena ruka iranske države, to se pravilo primjenjuje na njega.

65      U tom pogledu, valja napomenuti da se ni Poveljom Europske unije o temeljnim pravima (SL 2010, C 83, str. 389.) ni primarnim pravom Unije ne predviđaju odredbe na temelju kojih pravne osobe koje su produžena ruka države nemaju pravo na zaštitu temeljnih prava. Naprotiv, odredbama navedene povelje koje su relevantne u odnosu na tužbene razloge koje je istaknuo tužitelj, i osobito njezinim člancima 17., 41. i 47. jamče se prava „[svakome]“, što uključuje pravne osobe, kao što je tužitelj.

66      Vijeće i Komisija ipak se u tom okviru pozivaju na članak 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), kojim se ne priznaje dopuštenost tužbi koje su Europskom sudu za ljudska prava podnijele vladine organizacije.

67      Međutim, s jedne strane, članak 34. EKLJP‑a jest postupovna odredba koja se ne može primijeniti na postupke pred sudom Unije. S druge strane, prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, cilj te odredbe jest izbjeći da država potpisnica EKLJP‑a istodobno bude tužitelj i tuženik pred navedenim Sudom (vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a Brodarsko društvo Islamske Republike Iran protiv Turske od 13. prosinca 2007., Zbornik presuda i odluka, 2007-V, t. 81.). To rasuđivanje nije primjenjivo u ovom slučaju.

68      Vijeće i Komisija također tvrde da pravilo na koje se pozivaju opravdava činjenica da država osigurava poštovanje temeljnih prava na svojem državnom području, ali ne može iskoristiti takva prava.

69      Međutim, pod pretpostavkom da se to opravdanje primjenjuje u pogledu unutarnje situacije, okolnost prema kojoj država osigurava poštovanje temeljnih prava na vlastitom državnom području nije relevantna u pogledu dosega prava koja mogu ostvariti pravne osobe koje su emanacije te iste države na državnom području trećih država.

70      S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da pravo Unije ne sadrži pravilo kojim se sprečava pravne osobe koje su emanacije trećih zemalja da se u svoju korist pozovu na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima. Navedene se osobe stoga mogu pozvati na ta ista prava pred sudom Unije dok god su ta prava u skladu s njihovim svojstvom pravne osobe.

71      Nadalje i u svakom slučaju, Vijeće i Komisija nisu istaknuli elemente na temelju kojih se može utvrditi da je tužitelj zaista produžena ruka iranske države, odnosno subjekt koji je sudjelovao u izvršavanju javne vlasti ili upravljao javnom službom pod nadzorom državnih tijela (vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a Brodarsko društvo Islamske republike Iran protiv Turske, t. 67. supra, t. 79.).

72      U tom pogledu Vijeće najprije tvrdi da tužitelj upravlja javnom službom pod nadzorom iranskih tijela s obzirom na to da pruža financijske usluge koje su nužne za funkcioniranje iranskog gospodarstva. Međutim, ne osporava tvrdnje tužitelja prema kojima se navedene službe bave poslovnim djelatnostima u konkurentnom sektoru na koje se primjenjuje opće pravo. U tim okolnostima, sama činjenica da su navedene djelatnosti nužne za funkcioniranje gospodarstva države ne znači da se radi o javnoj službi.

73      Nadalje, Komisija tvrdi da okolnost prema kojoj je tužitelj uključen u širenje nuklearnog oružja dokazuje da on sudjeluje u izvršavanju javne vlasti. Međutim, time Komisija kao činjeničnu pretpostavku uzima u obzir okolnost čiju istinitost osporava tužitelj i koja je sama bit spora koji se vodi pred Općim sudom. Također, navodna uključenost tužitelja u širenje nuklearnog oružja, koja je iznesena u pobijanim aktima, nije obuhvaćena područjem izvršavanja državnih ovlasti, nego područjem poslovnih transakcija izvršenih sa subjektima koji sudjeluju u širenju nuklearnog oružja. Stoga ta tvrdnja ne opravdava to da se tužitelja kvalificira produženom rukom iranske države.

74      Konačno, Komisija smatra da je tužitelj produžena ruka iranske države jer potonja sudjeluje u tužiteljevu kapitalu. Međutim, sama po sebi, ta okolnost ne znači da tužitelj sudjeluje u izvršavanju javne vlasti ili da upravlja javnom službom.

75      S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da se tužitelj u svoju korist može pozvati na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima.

 Prvi tužbeni razlog u predmetu T‑35/10 i treći tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelje na povredi obveze obrazlaganja, tužiteljevim pravima obrane, njegova prava na djelotvornu sudsku zaštitu, načelâ dobre uprave i zaštite legitimnih očekivanja, kao i obveze Vijeća da preispita mjere ograničavanja donesene s obzirom na sastavljena očitovanja

76      Tužitelj tvrdi da je Vijeće, u okviru donošenja pobijanih akata, povrijedilo obvezu obrazlaganja, njegova prava obrane i obvezu preispitivanja mjere ograničavanja donesene s obzirom na sastavljena očitovanja. Nadalje, te povrede podrazumijevaju povredu njegova prava na djelotvornu sudsku zaštitu, kao i načela dobre uprave i zaštite legitimnih očekivanja.

77      Vijeće, Francuska Republika, Ujedinjena Kraljevina i Komisija osporavaju osnovanost argumenata tužitelja.

78      Valja podsjetiti da, kao prvo, obveza obrazlaganja akta kojim se nanosi šteta, kao što je predviđeno u članku 296. drugom stavku UFEU‑a i, konkretnije u ovom slučaju, u članku 24. stavku 3. Odluke 2010/413, članku 15. stavku 3. Uredbe br. 423/2007, članku 36. stavku 3. Uredbe br. 961/2010 i članku 46. stavku 3. Uredbe br. 267/2012, ima za cilj, s jedne strane, pojedincu dati dostatnu uputu o tome je li akt osnovan ili sadržava eventualno neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njegove valjanosti pred sudom Unije te, s druge strane, omogućiti tom sudu da provede nadzor zakonitosti tog akta. Tako propisana obveza obrazlaganja jest ključno načelo prava Unije od kojeg se može odstupiti samo zbog važnih razloga. Stoga, obrazloženje se u načelu mora priopćiti dotičnoj osobi istodobno s aktom koji na nju negativno utječe i njegovo nepostojanje ne može se ispraviti činjenicom da je dotična osoba saznala za obrazloženje akta tijekom postupka pred sudom Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 14. listopada 2009, Bank Melli Iran/Vijeće, t. 10. supra, t. 80. i navedenu sudsku praksu).

79      Stoga, osim ako se zbog važnih razloga koji se odnose na sigurnost Unije i njezinih država članica ili na vođenje njihovih međunarodnih odnosa, određeni elementi ne mogu priopćiti, Vijeće je dužno obavijestiti subjekt na koji se odnose mjere ograničavanja o specifičnim i konkretnim razlozima zbog kojih smatra da su se one trebale donijeti. Stoga valja navesti činjenične i pravne elemente o kojima ovisi pravna opravdanost predmetnih mjera i razmatranja zbog kojih ih se donijelo (vidjeti u tom smislu presudu od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, t. 10. supra, t. 81. i navedenu sudsku praksu).

80      Nadalje, obrazloženje treba biti prilagođeno prirodi predmetnog akta i kontekstu u kojem je on donesen. Zahtjev za obrazlaganje treba ocijeniti ovisno o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta, prirodi navedenih razloga i interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogli imati za dobivanje objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno podrobno navesti sve relevantne činjenične i pravne elemente, s obzirom na to da se dostatnost obrazloženja treba ocijeniti ne samo u odnosu na njegov tekst, nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno područje. Konkretno, akt koji negativno utječe na neku osobu dovoljno je obrazložen ako je donesen u okolnostima koje su poznate dotičnoj osobi, što joj omogućuje razumijevanje opsega mjere koja se na nju odnosi (vidjeti presudu od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, t. 10. supra, t. 82. i navedenu sudsku praksu).

81      Kao drugo, prema ustaljenoj sudskoj praksi, poštovanje prava obrane, i osobito prava na saslušanje, u svakom postupku pokrenutom protiv nekog subjekta u kojem je mogući ishod akt koji će mu biti na štetu, čini temeljno načelo prava Unije i treba biti osigurano, čak i ako ne postoji nikakav propis koji se odnosi na dotični postupak (presuda od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, t. 10. supra, t. 91.).

82      Načelo poštovanja prava obrane zahtijeva, s jedne strane, da se dokazi protiv zainteresiranog subjekta na kojima se temelje akti koji negativno utječu na njegova prava njemu priopće. S druge strane, treba mu se omogućiti da učinkovito izrazi svoje stajalište u pogledu tih dokaza (vidjeti po analogiji presudu Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, t. 62. supra, t. 93.).

83      Stoga, što se tiče prvog akta kojim se zamrzavaju financijska sredstva subjekta, osim ako se tome protive važni razlozi koji se odnose na sigurnost Unije ili njezinih država članica ili na vođenje njihovih međunarodnih odnosa, elementi koji se stavljaju na teret trebaju se priopćiti ili istodobno s donošenjem predmetnog akta ili što je prije moguće nakon navedenog donošenja. Na zahtjev predmetnog subjekta, on također ima pravo izraziti svoje stajalište u pogledu tih elemenata jednom kad je akt donesen. Pod istim uvjetima, svakoj naknadnoj odluci o zamrzavanju financijskih sredstava u načelu treba prethoditi priopćavanje novih elemenata optužbe i nova mogućnost za predmetnog subjekta da izrazi svoje stajalište (vidjeti po analogiji presudu Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, t. 62. supra, t. 137.).

84      Osim toga, valja istaknuti da, kad su priopćene informacije koje su dovoljno precizne i omogućuju zainteresiranom subjektu da učinkovito izloži svoje stajalište o dokazima koje mu na teret stavlja Vijeće, načelo poštovanja prava obrane ne podrazumijeva obvezu te institucije da spontano omogući pristup dokumentima iz svojeg spisa. Vijeće je obvezno omogućiti pristup svim administrativnim dokumentima koji nisu povjerljivi, a koji se odnose na predmetnu mjeru samo na zahtjev zainteresirane strane (vidjeti presudu od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, t. 10. supra, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

85      Kao treće, načelo djelotvorne sudske zaštite predstavlja opće načelo prava Unije koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama i koje je utvrđeno u člancima 6. i 13. EKLJP‑a, kao i u članku 47. Povelje o temeljnim pravima. Djelotvorna sudska zaštita podrazumijeva da je dotično tijelo Unije obvezno dotičnom subjektu u najvećoj mogućoj mjeri priopćiti razloge za mjeru ograničavanja, bilo u trenutku donošenja te mjere bilo barem što je prije moguće nakon toga da bi omogućilo zainteresiranom subjektu da u rokovima iskoristi svoje pravo na pravni lijek. Poštovanje te obveze priopćavanja navedenih razloga potrebno je kako da bi se adresatima mjere ograničavanja omogućilo da u najboljim mogućim uvjetima brane svoja prava te da uz potpuno poznavanje stvari odluče ima li smisla pokrenuti postupak pred sudom Unije, tako i da bi se potonjem potpuno omogućilo da izvrši nadzor zakonitosti akta o kojem je riječ, a što je njegova dužnost (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C‑402/05 P i C‑415/05 P, Zb., str. I‑6351., t. 335. do 337. i navedenu sudsku praksu).

–       Obveza obrazlaganja

86      Prema mišljenju tužitelja, obrazloženje pobijanih akata nije dostatno. Naime, razlozi u Uredbi br. 1100/2009, dodatni razlozi koji su mu priopćeni 1. listopada 2009., kao i razlozi koji se nalaze u naknadnim pobijanim aktima nejasni su i neprecizni, tako da ih ne može provjeriti niti na njih odgovoriti.

87      Vijeće, Francuska Republika, Ujedinjena Kraljevina i Komisija osporavaju osnovanost argumenata tužitelja.

88      Valja podsjetiti da se mjere ograničavanja primjenjuju na tužitelja od 23. lipnja 2008. Između tog datuma i datuma donošenja prvog od pobijanih akata, odnosno 17. studenoga 2009., tužitelj i Vijeće izmijenili su nekoliko dokumenata, uključujući, među ostalim, dopis Vijeća od 1. listopada 2009. kojim je obavijestilo tužitelja o dodatnim razlozima za donošenje mjera ograničavanja koje se na njega odnose. Taj dokument ulazi u okvir okolnosti donošenja pobijanih akata u ovim predmetima te se stoga može uzeti u obzir tijekom njihova ispitivanja.

89      Međutim, razlozi navedeni u pobijanim aktima, koji su dopunjeni i razrađeni dodatnim razlozima priopćenima 1. listopada 2009., dovoljno su precizni kako bi se ispunila obveza obrazlaganja koju ima Vijeće. Stoga se na temelju tih razloga mogu utvrditi subjekti kojima je tužitelj pružao financijske usluge i na koje se odnose mjere ograničavanja koje je donijela Unija ili Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, isto kao i razdoblje tijekom kojeg su se pružale predmetne usluge i, u određenim slučajevima, konkretne transakcije s kojima su bili povezani.

90      U tim okolnostima, prigovor koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja treba odbiti.

–       Povreda načela poštovanja prava obrane

91      Tužitelj tvrdi da, unatoč ponovljenim zahtjevima, nije dobio dovoljan pristup spisu Vijeća niti je pred njim saslušan, tako da nije znao za dokaze koji mu se stavljaju na teret niti je, posljedično, bio u mogućnosti braniti se. Nadalje, čak i ako mu je Vijeće priopćilo elemente iz svojeg spisa, to priopćenje nije bilo pravodobno.

92      Najprije, Vijeće, Francuska Republika, Ujedinjena Kraljevina i Komisija osporavaju primjenjivost načela poštovanja prava obrane u predmetnom slučaju, upućujući na činjenicu da se mjere ograničavanja nisu primijenile na tužitelja zbog njegovih djelatnosti, nego zato što pripada općoj kategoriji osoba i subjekata koji su pružali potporu širenju nuklearnog oružja.

93      Ta se argumentacija ne može prihvatiti. Naime, člankom 24. stavcima 3. i 4. Odluke 2010/413, člankom 15. stavkom 3. Uredbe br. 423/2007, člankom 36. stavcima 3. i 4. Uredbe br. 961/2010 i člankom 46. stavcima 3. i 4. Uredbe br. 267/2012 predviđaju se odredbe kojima se osigurava pravo obrane subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja donesene na temelju tih tekstova. Poštovanje tog prava nadzire sud Unije (vidjeti u tom smislu presuda od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, t. 10. supra, t. 37.).

94      Vijeće i Ujedinjena Kraljevina također tvrde da Vijeće ne može biti dužno dostaviti dotičnim subjektima dokaze i informacije na kojima se temelje razlozi za mjere ograničavanja ako oni potječu iz povjerljivih izvora i ako su ih, kao takve, pohranile države članice koje ih drže, odnosno treće zemlje s kojima države članice surađuju, i to u svrhu zaštite izvora. Ujedinjena Kraljevina u tom pogledu pojašnjuje da se Poslovnikom Općeg suda ne predviđaju odredbe kojima se Općem sudu omogućuje da uzme u obzir povjerljive elemente a da ih ne otkrije ostalim strankama, što znači da ne postoji način na koji se može očuvati povjerljivost eventualno priopćenih elemenata i, stoga, primjereno zaštititi važne razloge zbog kojih se ne mogu priopćiti dotičnom subjektu. U tim okolnostima, navedeni razlozi moraju prevladati, uključujući i u pogledu postupka koji se odvija pred Općim sudom.

95      U tom pogledu, iz sudske prakse navedene u točki 83. ove presude proizlazi da se elementi koji se stavljaju na teret dotičnim subjektima ne moraju stvarno priopćiti ako postoje važni razlozi koji se odnose na sigurnost Unije i njezinih država članica ili na vođenje njihovih međunarodnih odnosa.

96      Međutim, s obzirom na primarnu ulogu sudskog nadzora u kontekstu donošenja i zadržavanja mjera ograničavanja, sud Unije mora imati mogućnost nadzora zakonitosti i osnovanosti takvih mjera, uključujući poštovanje postupovnih jamstava na koja imaju pravo dotični subjekti (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, t. 62. supra, t. 155.) jer se povjerljivim karakterom određenih elemenata eventualno mogu opravdati ograničenja u pogledu priopćavanja tih elemenata tužitelju ili njegovim odvjetnicima, koja se primjenjuju na cijeli postupak koji se vodi pred Općim sudom (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, t. 62. supra, t. 155.).

97      Nadalje, na temelju članka 67. stavka 3. trećeg podstavka Poslovnika „[k]ad je Općem sudu, u okviru postupka ispitivanja zakonitosti odluke institucije o odbijanju pristupa dokumentu, podnesen dokument kojemu je pristup bio odbijen, taj se dokument ne priopćuje drugim strankama“. Tom se odredbom Općem sudu omogućuje da izvrši nadzor zakonitosti odbijanja pristupa dokumentu koji se nalazi u spisu Vijeća a da taj isti dokument ne priopći dotičnom subjektu.

98      Što se tiče prigovora tužitelja, valja istaknuti da, kao prvo, iz točaka 86. do 90. ove presude proizlazi da su pobijani akti dovoljno obrazloženi. U tim okolnostima, Vijeće je također poštovalo svoju obvezu prvotnog priopćavanja elemenata koji se stavljaju na teret.

99      Kao drugo, što se tiče pristupa spisu, valja istaknuti da se mjere ograničavanja koje se odnose na tužitelja temelje na dvama zasebnim prijedlozima. Naime, s jedne strane, prvotno donošenje navedenih mjera u 2008., na koje se odnosila tužba tužitelja u predmetu T‑390/08 (vidjeti točke 5., 10. i 23. ove presude), provedeno je na temelju izvornog prijedloga, koji je Vijeće odbilo priopćiti tužitelju, bez obzira na nekoliko zahtjeva u tom smislu. S druge strane, dodatni razlozi koji su tužitelju priopćeni 1. listopada 2009., temelje se na dodatnom prijedlogu, čija je preslika koja nije povjerljiva tužitelju dostavljena 18. studenoga 2009., odnosno u trenutku u kojem je tužitelj obaviješten o donošenju Uredbe br. 1100/2009.

100    U tom pogledu, valja smatrati da izostanak priopćenja dokumenta na kojem je Vijeće temeljilo donošenje ili zadržavanje mjera ograničavanja koje se odnose na određeni subjekt ne čini povredu prava obrane kojom bi se opravdalo poništenje predmetnih akata osim ako se utvrdi da predmetne mjere ograničavanja ne bi mogle biti valjano donesene ili zadržane da je dokument koji nije priopćen trebalo isključiti kao element koji se stavlja na teret. 

101    Slijedom toga, čak i da se u ovom slučaju pretpostavi da je Vijeće pogrešno odbilo tužitelju priopćiti izvorni prijedlog, ta okolnost ne može opravdati poništenje pobijanih akata osim ako se također utvrdi da se zadržavanje mjera ograničavanja koje se odnose na tužitelja ne bi moglo opravdati elementima koji su mu pravodobno priopćeni, odnosno razlozima koji se nalaze u pobijanim aktima, dodatnim razlozima dostavljenima 1. listopada 2009. i dodatnim prijedlogom priopćenim 18. studenoga 2009.

102    Međutim, iz točaka 122. do 150. navedenima u nastavku proizlazi da se argumentima koje ističe tužitelj ne omogućuje da se dovede u pitanje osnovanost opravdanja mjera ograničavanja koje se na njega odnose, na koju se upućuje u točki 149. navedenoj u nastavku, kao što proizlazi iz elemenata koji su mu priopćeni. U tim okolnostima, izostanak priopćenja izvornog prijedloga ne može opravdati poništenje pobijanih akata.

103    Kao treće, tužitelj pogrešno tvrdi da mu nije bilo omogućeno saslušanje pred Vijećem.

104    Naime, tužitelj, s jedne strane, ne osporava da je mogao podnijeti Vijeću pisana očitovanja 8., 21. srpnja i 15. listopada 2009., 15. listopada 2010. i 28. srpnja 2011.

105    S druge strane, suprotno navodima tužitelja, pravo na službeno saslušanje ne dodjeljuje mu se ni predmetnim propisom ni općim načelom poštovanja prava obrane (vidjeti po analogiji presudu People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, t. 53. supra, t. 93. i navedenu sudsku praksu), s obzirom na to da je mogućnost da podnese svoja pisana očitovanja dovoljna.

106    S obzirom na sve prethodno navedeno, valja odbiti prigovore koji se temelje na povredi načela poštovanja prava obrane kao djelomično bespredmetne i djelomično neosnovane.

–       Navodni nedostaci preispitivanja koje je provelo Vijeće

107    Prema mišljenju tužitelja, Vijeće je povrijedilo obvezu preispitivanja mjera ograničavanja donesenih s obzirom na njegova očitovanja. Konkretno, nije stvarno niti preispitalo navedene mjere niti je detaljno odgovorilo na navedena očitovanja, nego je samo poslalo standardizirane dopise. Isto tako, preispitivanje koje je provelo nije se temeljilo na relevantnim informacijama i dokazima.

108    U tom pogledu, Vijeće, s jedne strane, tvrdi, čemu tužitelj nije proturječio, da su prije donošenja pobijanih akata delegacije država članica primile očitovanja koja je podnio tužitelj. Slijedom toga, ta su se očitovanja, koja uključuju detaljne informacije o odnosima tužitelja sa subjektima navedenima u obrazloženju pobijanih akata, kao i dokazi kojima se podupiru te iste informacije, mogli uzeti u obzir.

109    S druge strane, iz dopisa Vijeća od 27. srpnja i 18. studenoga 2009., 28. listopada 2010. i 5. prosinca 2011. proizlazi da je Vijeće ispitalo navedena očitovanja i da je na njih odgovorilo, ustrajući, među ostalim, na činjenici da je tužitelj pružao financijske usluge subjektima uključenima u širenje nuklearnog oružja.

110    U tim okolnostima, valja odbaciti kao neosnovane argumente koji se temelje na postojanju navodnih nedostataka preispitivanja mjera ograničavanja koje se odnose na tužitelja.

–       Izostanak pojedinačnog priopćenja tužitelju Uredbe br. 267/2012.

111    Tužitelj je na raspravi tvrdio, a da mu Vijeće nije proturječilo, da o Uredbi br. 267/2012 nije bio pojedinačno obaviješten.

112    Međutim, s jedne strane, iako je točno da akt kojim se donose ili zadržavaju mjere ograničavanja u pogledu osobe ili subjekta treba biti priopćen toj osobi ili subjektu te da nakon tog priopćenja počinje teći rok dotičnoj osobi ili subjektu da podnese tužbu za poništenje protiv predmetnog akta na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, ta okolnost ne znači da izostanak takvog priopćenja opravdava, sam po sebi, poništenje predmetnog akta.

113    S druge strane, tužitelj ne navodi argumente kojima nastoji dokazati da je u konkretnom slučaju izostanak pojedinačnog priopćenja Uredbe br. 267/2012 uzrokovao povredu njegovih prava kojom bi se opravdalo poništenje tog akta u dijelu u kojem se akt na njega odnosi. Postojanje takve povrede također ne proizlazi iz elemenata iz spisa, najprije jer su razlozi utvrđeni u pogledu tužitelja u Uredbi br. 267/2012 jednaki razlozima koji se nalaze u prethodnim aktima s kojima je upoznat, nadalje jer je mogao prilagoditi svoj tužbeni zahtjev u predmetu T‑7/11 kako bi zahtijevao poništenje Uredbe br. 267/2012 i, konačno, jer je mogao saznati za taj potonji akt iz drugog izvora i priložiti njegovu presliku aktu kojim je prilagodio svoj tužbeni zahtjev.

114    U tim okolnostima, valja odbaciti argument tužitelja koji se temelji na povredi obveze Vijeća da mu priopći Uredbu br. 267/2012 a da nije potrebno ispitati njegovu dopuštenost.

–       Druge navodne povrede

115    Prema mišljenju tužitelja, povrede obveze obrazlaganja, njegovih prava obrane i obveze preispitivanja donesenih mjera ograničavanja također znače povredu njegova prava na djelotvornu sudsku zaštitu i načelâ dobre uprave i zaštite legitimnih očekivanja, s obzirom na to da Vijeće nije postupilo u dobroj vjeri i s dužnom pažnjom.

116    Međutim, iz gore navedenog ispitivanja proizlazi da se prigovorima koji se temelje na povredi obveze obrazlaganja, tužiteljevih prava obrane i obveze Vijeća da preispita mjere ograničavanja ne opravdava poništenje pobijanih akata. U tim okolnostima, prigovor koji se temelji na povredi prava tužitelja na djelotvornu sudsku zaštitu te načelâ dobre uprave i zaštite legitimnih očekivanja, ali koji nije potkrijepljen konkretnim argumentima te stoga nema samostalan doseg, treba odbiti.

117    S obzirom na sve prethodno navedeno, valja odbiti prvi tužbeni razlog u predmetu T‑35/10 i treći tužbeni razlog u predmetu T‑7/11 kao djelomično bespredmetne i djelomično neosnovane.

 Drugi tužbeni razlog u predmetu T‑35/10 i četvrti tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelje na pogrešci u ocjeni jer je Vijeće smatralo da je tužitelj bio uključen u širenje nuklearnog oružja

118    Tužitelj tvrdi da je Vijeće počinilo pogrešku u ocjeni jer je smatralo da se na njega trebaju primijeniti mjere ograničavanja. S jedne strane, osporava da je pružao financijske usluge određenim subjektima koji su navedeni u obrazloženju pobijanih akata. S druge strane, smatra da se uslugama koje je stvarno pružio subjektima uključenima u širenje nuklearnog oružja ne opravdava donošenje mjera ograničavanja, osobito s obzirom na to da oni nisu povezani s navedenim širenjem nuklearnog oružja.

119    Nadalje, prema mišljenju tužitelja, pogreška Vijeća znači da je ono zlouporabilo svoje ovlasti.

120    Vijeće, Francuska Republika, Ujedinjena Kraljevina i Komisija osporavaju osnovanost tužiteljevih argumenata.

121    Najprije valja podsjetiti da je u donošenju akta počinjena zlouporaba ovlasti samo ako na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih indicija proizlazi da je donesen u isključivom ili barem odlučujućem cilju ostvarenja drugih svrha od onih na koje se poziva ili radi zaobilaženja postupka koji je Ugovorom posebno predviđen za postupanje u okolnostima slučaja (vidjeti presudu od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, t. 10. supra, t. 50. i navedenu sudsku praksu). Međutim, u ovom slučaju tužitelj nije predočio elemente kojima se utvrđuje da je donošenjem pobijanih akata Vijeće nastojalo ostvariti bilo koji drugi cilj osim sprječavanja širenja nuklearnog oružja i njegova financiranja. Stoga, najprije valja odbiti argument koji se temelji na tome da je Vijeće navodno „zlouporabilo ovlasti“.

122    Što se tiče ostalih argumenata tužitelja, iz sudske prakse proizlazi da sudski nadzor zakonitosti akata kojima su usvojene mjere ograničavanja u odnosu na neki subjekt uključuje procjenu činjenica i okolnosti koje se navode kao obrazloženje, kao i provjeru dokaza i podataka na kojima se temelji ta procjena. U slučaju osporavanja zadaća je Vijeća iznijeti ove elemente kako bi ih provjerili sudovi Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, t. 10. supra, t. 37. i 107.).

123    U tom pogledu, Vijeće i Ujedinjena Kraljevina ponavljaju argument iznesen u točki 94. ove presude, prema kojem Vijeće ne može biti dužno podnijeti dokaze i informacije na kojima se temelje razlozi za mjere ograničavanja ako oni potječu iz povjerljivih izvora i ako su ih, kao takve, pohranile države članice koje ih drže, odnosno treće zemlje s kojima države članice surađuju, i to u svrhu zaštite izvora. Oni pojašnjuju da bi u tim okolnostima djelotvoran sudski nadzor Općeg suda trebao biti ograničen. Stoga, prema mišljenju Vijeća, Opći sud trebao bi samo provjeriti „objektivnu vjerodostojnost“ tvrdnji država članica, dok se prema mišljenju Ujedinjene Kraljevine sudski nadzor Općeg suda ne bi trebao odnositi na materijalnu osnovanost akata kojima se donose mjere ograničavanja.

124    Međutim, ta se argumentacija ne može prihvatiti.

125    Naime, okolnost da su mjere ograničavanja u pogledu tužitelja donesene na temelju elemenata koje je prikupila država članica ne umanjuje činjenicu da je pobijane akte donijelo Vijeće koje stoga mora provjeriti je li njihovo donošenje opravdano, ako je potrebno tražeći od dotične države članice da mu podnese dokaze i informacije potrebne u tu svrhu.

126    Isto tako, Vijeće se ne može pozivati na to da predmetni dokazi potječu iz povjerljivih izvora i da zbog toga ne mogu biti objavljeni. Naime, ako bi te okolnosti eventualno i mogle opravdati ograničenja u pogledu priopćenja tih elemenata tužitelju ili njegovim odvjetnicima, činjenica je da, s obzirom na primarnu ulogu sudskog nadzora u okviru donošenja mjera ograničavanja, sud Unije mora imati mogućnost nadzora zakonitosti i osnovanosti takvih mjera, bez ograničenja koje mu postavljaju tajnost ili povjerljivost dokaza i podataka koje je upotrijebilo Vijeće. Nadalje, Vijeće nije ovlašteno utemeljiti akt kojim su donesene mjere ograničavanja na podacima ili elementima iz spisa koje mu je priopćila jedna država članica ako ta država članica nije spremna odobriti priopćenje tih dokumenata sudu Unije zaduženom za nadzor zakonitosti te odluke.

127    Slijedom toga, valja ispitati osnovanost opravdanja mjera ograničavanja u pogledu informacija i dokaza priopćenih tužitelju i Općem sudu.

128    Obrazloženje pobijanih akata i elementi koje je 1. listopada i 18. studenoga 2009. priopćilo Vijeće odnose se na ukupno devet subjekata koji su navodno uključeni u širenje nuklearnog oružja i kojima je tužitelj pružao financijske usluge: Organizaciju za svemirsku industriju (AIO), industrijsku grupu Shahid Hemmat Industrial Group (SHIG), industrijsku grupu Shahid Bagheri Industrial Group (SBIG), Iransku organizaciju za atomsku energiju (AEOI), društva Novin Energy Company, Mesbah Energy Company, Kalaye Electric Company, Organizaciju za obrambenu industriju (DIO) i Bank Sepah.

129    Tužitelj osporava da je pružao financijske usluge društvima SHIG, SBIG, Novin Energy Company i Kalaye Electric Company. Budući da Vijeće nije podnijelo dokaze ili informacije koje podupiru njegove tvrdnje u pogledu usluga koje su navodno pružene tim četirima društvima, navedenim se tvrdnjama ne može opravdati donošenje i zadržavanje mjera ograničavanja koje se odnose na tužitelja, u skladu sa sudskom praksom spomenutom u točki 122. ove presude.

130    Suprotno tome, tužitelj ne osporava da je pružao financijske usluge društvima AIO, AEOI, Mesbah Energy Company, DIO i Bank Sepah. Stoga valja ispitati, kao što tvrdi Vijeće, predstavljaju li te usluge potporu širenju nuklearnog oružja u smislu Odluke 2010/413, Uredbe br. 423/2007, Uredbe br. 961/2010 i Uredbe br. 267/2012.

131    U tom pogledu, valja podsjetiti da se, na temelju članka 18. Uredbe br. 423/2007, članka 39. Uredbe br. 961/2010 i članka 49. Uredbe br. 267/2012, navedene uredbe primjenjuju na području Unije, uključujući zračni prostor, na svim zrakoplovima ili plovilima koji su u nadležnosti države članice, na sve osobe na području ili izvan područja Unije koje su državljani države članice, na sve pravne osobe, subjekte ili tijela na području ili izvan područja Unije koji su registrirani ili osnovani u skladu sa zakonodavstvom države članice, kao i na sve pravne osobe, subjekte ili tijela u vezi sa svakim pravnim poslom obavljenim u cijelosti ili djelomično u Uniji.

132    Stoga, što se tiče transakcija izvršenih izvan Unije, Uredbom br. 423/2007, Uredbom br. 961/2010 i Uredbom br. 267/2012 ne mogu se stvoriti pravne obveze u pogledu financijske ustanove koja je registrirana u trećoj zemlji i osnovana u skladu s pravom te zemlje (u daljnjem tekstu: inozemna financijska ustanova), kao što je tužitelj. Slijedom toga, takva financijska ustanova nije dužna, na temelju navedenih uredbi, zamrznuti financijska sredstva subjekata uključenih u širenje nuklearnog oružja.

133    Ipak je i dalje činjenica da, ako inozemna financijska ustanova sudjeluje u širenju nuklearnog oružja, izravno je povezana s tim širenjem ili mu daje potporu, na njezina financijska sredstva i gospodarske izvore koji se nalaze na području Unije i koji su uključeni u poslovnu transakciju koja je u potpunosti ili djelomično izvršena u Uniji ili koje posjeduju državljani države članice ili pravne osobe, subjekti ili tijela koji su registrirani ili osnovani u skladu s pravom države članice, mogu se odnositi mjere ograničavanja donesene na temelju Uredbe br. 423/2007, Uredbe br. 961/2010 i Uredbe br. 267/2012.

134    Iz toga slijedi da je u interesu inozemne financijske ustanove da provjeri sudjeluje li u širenju nuklearnog oružja, je li izravno povezana s takvim širenjem i pruža li mu potporu, osobito pružanjem financijskih usluga subjektu koji je uključen u širenje nuklearnog oružja. Slijedom toga, ako zna ili može razumno pretpostaviti da je jedan od njezinih klijenata uključen u širenje nuklearnog oružja, trebala bi mu bez odgađanja prestati pružati financijske usluge, uzimajući u obzir primjenjive zakonske obveze, te mu ne bi trebala pružati nikakve nove usluge.

135    U ovom slučaju, Vijeće ne navodi da su sporne usluge obuhvaćene područjem primjene Uredbe br. 423/2007, Uredbe br. 961/2010 i Uredbe br. 267/2012, kao što je navedeno u točki 131. ove presude. Stoga, valja ispitati je li tužitelj postupio bez odgađanja kako bi prestao pružati financijske usluge svakom od pet subjekata navedenih u točki 130. ove presude ako je znao ili ako je razumno mogao pretpostaviti da su bili uključeni u širenje nuklearnog oružja.

136    U tom pogledu, tužitelj, kao prvo, tvrdi da je u korist društva AIO izvršio tek jednu uplatu 14. ožujka 2007., odnosno prije nego što je Vijeće 23. travnja 2007. donijelo mjere ograničavanja u pogledu tog društva.

137    Međutim, Vijeće ne iznosi konkretne dokaze ili informacije na temelju kojih se može utvrditi da je tužitelj pružio usluge društvu AIO nakon donošenja mjera ograničavanja koje se odnose na to društvo ili da je tužitelj znao ili da je razumno mogao pretpostaviti da je društvo AIO 14. ožujka 2007. sudjelovalo u širenju nuklearnog oružja.

138    U tim okolnostima, uplatom izvršenom u korist društva AIO ne opravdava se zadržavanje mjera ograničavanja u pogledu tužitelja.

139    Kao drugo, tužitelj priznaje da je izvršio transakcije za račun društava Bank Sepah, Mesbah Energy Company i DIO prije i poslije donošenja mjera ograničavanja koje se odnose na te subjekte. Međutim, tvrdi da su se sve izvršene transakcije odnosile na obveze preuzete prije donošenja navedenih mjera i da, u svakom slučaju, nisu bile povezane sa širenjem nuklearnog oružja.

140    U tom pogledu, valja istaknuti da se člankom 20. stavkom 6. Odluke 2010/413, člankom 9. Uredbe 423/2007, člankom 18. Uredbe br. 961/2010 i člankom 25. Uredbe br. 267/2012. u biti dopušta odmrzavanje financijskih sredstava subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja kako bi se izvršila plaćanja na temelju obveza subjekta koje su nastale prije njihova određivanja, dok god navedena plaćanja nisu povezana sa širenjem nuklearnog oružja. U tim okolnostima, nije potrebno zahtijevati od tužitelja, koji u ovom slučaju nije bio dužan zamrznuti financijska sredstva društava Bank Sepah, Mesbah Energy Company i DIO, na temelju gore navedenih tekstova, kao što proizlazi iz točaka 132. i 135. ove presude, da primijeni stroži sustav u pogledu tih društava.

141    Međutim, Vijeće nije iznijelo dokaze ili informacije na temelju kojih se može utvrditi da je tužitelj znao ili da je mogao razumno pretpostaviti da su društva Bank Sepah, Mesbah Energy Company i DIO bila uključena u širenje nuklearnog oružja prije donošenja mjera ograničavanja koje se na njih odnose, ili da je izvršio transakcije na temelju uputa primljenih nakon donošenja navedenih mjera, ili pak da su transakcije izvršene nakon donošenja navedenih mjera povezane sa širenjem nuklearnog oružja.

142    U tim okolnostima, ni transakcijama izvršenima za račun društava Bank Sepah, Mesbah Energy Company i DIO ne opravdava se zadržavanje mjera ograničavanja koje se odnose na tužitelja.

143    Kao treće, tužitelj priznaje da je do 18. travnja 2007. izvršavao transakcije za račun društva AEOI povezane s plaćanjem stipendija i troškova obrazovanja u iznosima do 8000 eura.

144    Međutim, od 23. prosinca 2006. na društvo AEOI primjenjivale su se mjere ograničavanja koje je donijelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda. Stoga je od tog datuma tužitelj mogao barem pretpostaviti da je društvo AEOI bilo uključeno u širenje nuklearnog oružja.

145    Osim toga, tužitelj ne tvrdi da su transakcije izvršene nakon 23. prosinca 2006. bile temeljene na uputama primljenim prije tog datuma.

146    U svakom slučaju, s obzirom na to da se društvo AEOI bavi djelatnostima istraživanja i razvoja u području nuklearnog oružja, opravdano je smatrati da su stipendije plaćene u njegovo ime povezane s tim djelatnostima, te stoga sa širenjem nuklearnog oružja.

147    Slijedom toga, razmatranja iznesena u točki 140. ove presude ne mogu se primijeniti na transakcije izvršene za račun društva AEOI.

148    Nadalje, tužitelj pogrešno navodi niski iznos isplaćen za račun društva AEOI. Naime, s jedne strane, u skladu s podacima koje je dostavio, ukupan iznos tih plaćanja izvršenih 2007. bio je 17 768 eura, 68 341 američkih dolara (USD) i 2 041 australskih dolara (AUD), što nije zanemariv iznos. S druge strane, s obzirom na činjenicu da je visokokvalificirano osoblje nužno za djelatnosti istraživanja i razvoja u području nuklearnog oružja, plaćanje stipendija namijenjenih osiguravanju obrazovanja u tom području, pa čak i relativno niskog pojedinačnog iznosa, predstavlja potporu predmetnim djelatnostima te, slijedom toga, širenju nuklearnog oružja.

149    U tim okolnostima, valja zaključiti da činjenica da je tužitelj platio stipendije i troškove obrazovanja za račun društva AEOI nakon što je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo mjere ograničavanja koje se odnose na to društvo, predstavlja potporu širenju nuklearnog oružja kojom se opravdavaju mjere ograničavanja koje se odnose na njega.

150    Slijedom toga, valja odbiti drugi tužbeni razlog u predmetu T‑35/10 i četvrti tužbeni razlog u predmetu T‑7/11 kao neosnovane.

 Treći tužbeni razlog u predmetu T‑35/10, koji se temelji na bitnoj povredi postupka i pogrešci koja se tiče prava u pogledu pravnog temelja Uredbe br. 1100/2009, i drugi tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava u pogledu pravnog temelja Odluke 2010/644 i Uredbe br. 961/2010

151    Tužitelj se poziva na pogreške u pogledu pravnog temelja različitih akata kojima su donesene mjere ograničavanja koje se odnose na njega.

152    Vijeće, Francuska Republika, Ujedinjena Kraljevina i Komisija osporavaju osnovanost argumenata tužitelja.

153    Kao prvo, u predmetu T‑35/10 tužitelj tvrdi da je Vijeće počinilo bitnu povredu postupka i pogreške koje se tiču prava u pogledu pravnog temelja Uredbe br. 1100/2009. Naime, pravni temelj te uredbe jest Uredba br. 423/2007 koja nije zakonita jer ju je donijelo Vijeće odlukom kvalificirane većine, a ne jednoglasno, kao što se zahtijeva člankom 308. UEZ‑a i Zajedničkim stajalištem 2007/140. Slijedom toga, Uredba br. 1100/2009 nema pravni temelj. Osim toga, i nju samu trebalo je donijeti Vijeće jednoglasnom odlukom, a ne odlukom kvalificirane većine, kao što proizlazi iz Zajedničkog stajališta 2007/140 koje predstavlja njezin pravni temelj.

154    U tom pogledu, kao prvo, što se tiče Uredbe br. 423/2007, valja podsjetiti da prema sudskoj praksi članci 60. i 301. UEZ‑a čine dovoljan pravni temelj za donošenje Uredbe br. 423/2007, te stoga nije bilo potrebno primijeniti članak 308. UEZ‑a. Isto tako, iz članka 301. UEZ‑a, na koji se upućivalo u članku 60. UEZ‑a, proizlazilo je da Zajedničko stajalište 2007/140 nije pravni temelj Uredbe br. 423/2007 ni akata kojima se ona provodi, kao što je Uredba br. 1100/2009 (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, t. 23. supra, t. 66. do 72.).

155    Posljedično, pravilo glasovanja predviđeno u članku 308. UEZ‑a kao i ono koje se primjenjuje na donošenje Zajedničkog stajališta 2007/140 i njegove izmjene nisu relevantna u pogledu Uredbe br. 423/2007. Stoga poštovanje pravila primjerenog glasovanja i ostalih postupovnih uvjeta treba provjeriti jedino u odnosu na tekst samog članka 301. UEZ‑a na koji se upućuje u članku 60. UEZ‑a.

156    U skladu s člankom 301. UEZ‑a „[k]ada se zajedničkim stajalištem ili zajedničkom aktivnošću na temelju odredaba ugovora o […] Uniji koje se odnose na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku predviđa aktivnost Zajednice usmjerena na prekid ili djelomično ili potpuno smanjenje gospodarskih odnosa s jednom ili više trećih zemalja, Vijeće, odlučujući kvalificiranom većinom na prijedlog Komisije, poduzima hitne nužne mjere“ [neslužbeni prijevod].

157    U ovom slučaju, tužitelj ne osporava da je Uredba br. 423/2007 donesena kvalificiranom većinom, u skladu s pravilom utvrđenim u članku 301. UEZ‑a. Ne osporava ni da je prije donošenja Uredbe br. 423/2007 jednoglasno doneseno Zajedničko stajalište 2007/140. U tim okolnostima, valja zaključiti da su poštovani uvjeti iz članka 301. UEZ‑a u pogledu donošenja Uredbe br. 423/2007.

158    Kao drugo, što se tiče Uredbe br. 1100/2009, valja napomenuti da, s jedne strane, tužitelj ne osporava da je ona donesena, na temelju članka 15. stavka 2. Uredbe br. 423/2007, odlukom kvalificirane većine i to nakon uvrštenja njegova naziva na popis utvrđen u Prilogu II. Zajedničkom stajalištu 2007/140 na temelju Zajedničkog stajališta 2008/479 donesenim jednoglasnom odlukom u skladu s člankom 7. stavkom 2. Zajedničkog stajališta 2007/140. S druge strane, kao što je već navedeno u točki 154. ove presude, suprotno tvrdnji tužitelja, Zajedničko stajalište 2007/140 nije pravni temelj Uredbe br. 1100/2009, tako da pravilo glasovanja koje se njime predviđa nije relevantno u pogledu donošenja te potonje uredbe.

159    U tim okolnostima, valja odbiti argumente tužitelja u pogledu Uredbe br. 423/2007 i Uredbe br. 1100/2009.

160    Kao drugo, prema mišljenju tužitelja, s obzirom na to da se Odlukom 2010/644 i Uredbom br. 961/2010 predviđaju mjere ograničavanja protiv subjekata koje nisu obuhvaćene rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, one nisu trebale biti donesene na temelju postupka predviđenog u članku 215. UFEU‑a, nego na temelju postupka predviđenog u članku 75. UFEU‑a. U protivnom, pobijani akti mogli su se temeljiti na članku 75. UFEU‑a i članku 215. UFEU‑a.

161    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, izbor pravnog temelja za neki akt Unije mora se temeljiti na objektivnim elementima koji podliježu sudskom nadzoru, među kojima su cilj i sadržaj tog akta (vidjeti presudu od 19. srpnja 2012., Parlament/Vijeće, C‑130/10, još neobjavljenu u Zborniku, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

162    U tom pogledu, članak 75. UFEU‑a nalazi se u trećem dijelu glave V. UFEU‑a, koja se odnosi na područje slobode, sigurnosti i pravde unutar Unije. Njime se omogućuje donošenje mjera ograničavanja kojima se nastoje postići ciljevi iz navedene glave koji su propisani člankom 67. UFEU‑a i to jedino u pogledu sprečavanja i suzbijanja terorizma i srodnih aktivnosti.

163    Članak 215. UFEU‑a nalazi se u petom dijelu glavi IV. UFEU‑a, koji se odnosi na vanjsko djelovanje Unije. Njime se omogućuje donošenje mjera ograničavanja u pogledu trećih zemalja, kao i fizičkih ili pravnih osoba i skupina ili nedržavnih subjekata radi provedbe odluke donesene u skladu s glavom V. poglavljem 2. Ugovora o EU‑u u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike (u daljnjem tekstu: ZVSP).

164    U ovom slučaju, valja najprije istaknuti da je tužitelj pogrešno tvrdio da se Odluka 2010/644 trebala temeljiti na članku 75. UFEU‑a s obzirom na to da se ne radi o aktu donesenom na temelju UFEU‑a nego na temelju UEU‑a, osobito njegova članka 29.

165    Što se tiče Uredbe br. 961/2010, Vijeće pravilno tvrdi da se mjere ograničavanja koje su njome predviđene ne odnose na ciljeve iz članka 67. UFEU‑a ni, a fortiori, na sprečavanje i suzbijanje terorizma i srodnih aktivnosti. One se odnose na aktivnosti Islamske Republike Iran, odnosno treće zemlje, koje su povezane sa širenjem nuklearnog oružja.

166    Također, Uredba br. 961/2010 donesena je radi provedbe akata koji su obuhvaćeni ZVSP‑om, odnosno Odluke 2010/413 i Odluke 2010/644.

167    U tim okolnostima, valja zaključiti da članak 215. UFEU‑a nije prikladan i dovoljan pravni temelj za donošenje Uredbe br. 961/2010, s obzirom na to da mjere ograničavanja predviđene tim člankom nisu obuhvaćene područjem primjene ratione materiae članka 75. UFEU‑a.

168    Činjenica na koju se poziva tužitelj, prema kojoj mjere ograničavanja koje se na njega odnose premašuju one koje je donijelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, bespredmetna je u tim okolnostima.

169    U tom pogledu, iz sudske prakse proizlazi da se na temelju članaka 60. i 301. UEZ‑a nikako ne može smatrati da je nadležnost koja se tim odredbama dodjeljuje Zajednici bila ograničena na provođenje mjera koje je donijelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (vidjeti u tom smislu presudu od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, t. 10. supra, t. 51., 52. i 64.). Ta utvrđenja mogu se prenijeti i na mjere ograničavanja donesene na temelju članka 215. UFEU‑a kojim se odražava sadržaj članaka 60. i 301. UEZ‑a (vidjeti u tom smislu presudu Parlament/Vijeće, t. 161. supra, t. 51.).

170    Stoga, činjenica da mjere ograničavanja donesene u okviru ZVSP‑a premašuju one koje je donijelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ne utječe na primjerenost i dostatnost članka 215. UFEU‑a kao pravnog temelja tih mjera.

171    Osim toga, prema sudskoj praksi, razlikama u primjenjivim postupcima na temelju članka 75. UFEU‑a i članka 215. stavka 1. UFEU‑a sprečava se mogućnost zajedničke primjene tih dviju odredbi kako bi akt, kao što je Uredba br. 961/2010, imao dvostruki pravni temelj (vidjeti po analogiji presudu Parlament/Vijeće, t. 161. supra, t. 49.).

172    Iako tužitelj, u tom okviru, i dalje tvrdi da se primjenom članka 75. UFEU‑a omogućuje osiguravanje prikladne razine demokratskog nadzora posredovanjem Europskog parlamenta, valja najprije istaknuti da ne određuju postupci pravni temelj akta, nego pravni temelj akta određuje postupke koje treba slijediti za njegovo donošenje (presuda Parlament/Vijeće, t. 161. supra, t. 80.). Stoga, želja da se Parlament uključi u postupak donošenja mjera ograničavanja ne može imati za posljedicu da se predmetni akti trebaju temeljiti na pravnom temelju koji nije primjenjiv ratione materiae, kao što je u ovom slučaju članak 75. UFEU‑a.

173    Nadalje, razlika između članka 75. UFEU‑a i članka 215. UFEU‑a u pogledu sudjelovanja Parlamenta proizlazi iz odluke autora Ugovora iz Lisabona da mu se dodijeli ograničenija uloga u pogledu djelovanja Unije u okviru ZVSP‑a (presuda Parlament/Vijeće, t. 161. supra, t. 82.).

174    Konačno, u skladu s odredbama članka 215. stavka 3. UFEU‑a, akti iz tog članka sadrže nužne odredbe o pravnim jamstvima (presuda Parlament/Vijeće, t. 161. supra, t. 83.).

175    U tim okolnostima, valja zaključiti da Vijeće nije počinilo pogrešku u pogledu pravnog temelja Odluke 2010/644 i Uredbe br. 961/2010.

176    S obzirom na sve prethodno navedeno, valja odbiti treći tužbeni razlog u predmetu T‑35/10 i drugi tužbeni razlog u predmetu T‑7/11 kao djelomično bespredmetne i djelomično neosnovane.

 Četvrti tužbeni razlog u predmetu T‑35/10 i peti tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelje na povredi načela proporcionalnosti i prava tužitelja na vlasništvo koja proizlazi iz činjenica da Vijeće nije uzelo u obzir rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda

177    Tužitelj tvrdi da je Vijeće povrijedilo načelo proporcionalnosti, kao i njegovo pravo na vlasništvo.

178    Vijeće osporava osnovanost argumenata tužitelja.

179    Prema sudskoj praksi, na temelju načela proporcionalnosti, koje je dio općih načela prava Unije, zakonitost zabrane gospodarske djelatnosti uvjetovana je time da su mjere zabrane prikladne i nužne za postizanje ciljeva kojima predmetni propis legitimno teži, s time da, ako postoji mogućnost izbora između više prikladnih mjera, valja primijeniti onu koja je manje ograničavajuća, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na ciljeve koje se želi postići (presuda od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, t. 10. supra, t. 66.).

180    U ovom slučaju, tužitelj, kao prvo, tvrdi da se na njega odnose mjere ograničavanja koje premašuju mjere predviđene u rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, iako bi se pobijanim aktima trebale odražavati te iste rezolucije. Stoga su mjere ograničavanja koje se na njega odnose neproporcionalne, s obzirom na to da Vijeće nije predočilo nikakvo objektivno opravdanje u odnosu na tu razliku.

181    U tom pogledu, već je izneseno u točki 169. ove presude da je, s jedne strane, prema sudskoj praksi, Vijeće na temelju članaka 60. i 301. UEZ‑a bilo nadležno za donošenje mjera ograničavanja koje premašuju one koje je donijelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i, s druge strane, da se to utvrđenje može prenijeti na mjere ograničavanja donesene na temelju članka 215. UFEU‑a, kao što su one predviđene Uredbom br. 961/2010 i Uredbom br. 267/2012.

182    Isti zaključak treba po analogiji primijeniti na mjere ograničavanja donesene na temelju članka 29. UEU‑a, poput onih predviđenih Odlukom 2010/413 i odlukama koje su donesene radi njezina provođenja. Naime, ni člankom 29. UEU‑a ne ograničavaju se ovlasti dodijeljene Vijeću na provođenje mjera koje je donijelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda.

183    Slijedom toga, sama činjenica da mjere ograničavanja koje se odnose na tužitelja premašuju one koje je donijelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ne znači da je Vijeće povrijedilo načelo proporcionalnosti.

184    Nadalje, tužitelj pogrešno tvrdi da je Vijeće bilo dužno predočiti „objektivna opravdanja“ s obzirom na činjenicu da je donijelo samostalne mjere ograničavanja u njegovu pogledu. Naime, prema sudskoj praksi, samostalnim mjerama ograničavanja koje se odnose na subjekte uključene u širenje nuklearnog oružja nastoji se postići legitiman cilj koji odgovara ciljevima koji se nastoje postići rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, odnosno sprečavanje širenja nuklearnog oružja i njegova financiranja. One su stoga prikladne i nužne za ostvarivanje navedenog cilja (vidjeti u tom smislu presudu od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, t. 10. supra, t. 67. i 68.). U tim okolnostima, Vijeće nije bilo dužno tužitelju predočiti „objektivno opravdanje“, nego samo konkretne i specifične razloge zbog kojih je smatralo da se kriteriji za donošenje samostalnih mjera ograničavanja primjenjuju na njega. Kao što proizlazi iz točaka 86. do 90. ove presude, Vijeće je poštovalo tu obvezu.

185    U tim okolnostima, treba odbiti kao neosnovan prigovor koji se temelji na tome da su mjere ograničavanja koje se odnose na tužitelja neproporcionalne jer premašuju one koje je predvidjelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda.

186    Kao drugo, tužitelj tvrdi da se mjere ograničavanja koje se na njega odnose ne primjenjuju samo na njegova financijska sredstva, nego i na financijska sredstva njegovih deponenata, što nije u skladu s predmetnim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

187    Međutim, s jedne strane, kao što tvrdi Vijeće, člankom 20. stavkom 6. Odluke 2010/413, člankom 9. Uredbe 423/2007, člankom 18. Uredbe br. 961/2010 i člankom 25. Uredbe br. 267/2012 dopušta se samim klijentima tužitelja na koje se ne odnose mjere ograničavanja da pod određenim uvjetima povuku financijska sredstva koja su deponirali kod njega prije donošenja mjera ograničavanja koje se na njega odnose. Slijedom toga, argument tužitelja nije činjenično utemeljen u pogledu deponenata na koje se ne odnose mjere ograničavanja.

188    S druge strane, što se tiče samih deponenata na koje se odnose mjere ograničavanja, nemogućnost povlačenja njihovih financijskih sredstava koja su deponirali kod tužitelja i zamrzavanje njihovih financijskih sredstava nije posljedica donošenja mjera ograničavanja u pogledu tužitelja, nego onih mjera koje se odnose na dotične subjekte. Stoga se na temelju te okolnosti ne može dovesti u pitanje zakonitost mjera ograničavanja koje se odnose na tužitelja.

189    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti četvrti tužbeni razlog u predmetu T‑35/10 i peti tužbeni razlog u predmetu T‑7/11 kao neosnovane.

 Prvi tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelji na povredi članka 215. UFEU‑a i članka 40. UEU‑a, kao i načela jednakog postupanja

190    Tužitelj u predmetu T‑7/11 tvrdi da je Vijeće donošenjem Uredbe br. 961/2010 povrijedilo članak 215. UFEU‑a i članak 40. UEU‑a, kao i načelo jednakog postupanja.

191    Vijeće osporava osnovanost argumenata tužitelja.

192    Kao prvo, tužitelj tvrdi da, iako se člankom 215. stavkom 2. UFEU‑a predviđa da Vijeće „može“ usvojiti mjere ograničavanja, što znači da po tom pitanju raspolaže diskrecijskom ovlasti, Odlukom 2010/413, donesenom u okviru ZVSP‑a, Vijeće se obvezuje na donošenje mjera ograničavanja, protivno članku 215. UFEU‑a i, posljedično, članku 40. UFEU‑a.

193    U tom pogledu, valja istaknuti da, iako je prethodno donošenje odluke u skladu s glavom V. poglavljem 2. UEU‑a nužan uvjet da bi Vijeće moglo donijeti mjere ograničavanja na temelju ovlasti koje mu se dodjeljuju člankom 215. UFEU‑a, samim postojanjem takve odluke nije moguće obvezati Vijeće na donošenje takvih mjera.

194    Naime, Vijeće i dalje slobodno može, u okviru izvršavanja ovlasti koje mu se dodjeljuju UFEU‑om, ocijeniti načine na koje će se provoditi odluke donesene u skladu s glavom V. poglavljem 2. UEU‑a, uključujući eventualno donošenje mjera ograničavanja na temelju članka 215. UFEU‑a.

195    Slijedom toga, tužitelj pogrešno tvrdi da se Odlukom 2010/413 Vijeću nalaže donošenje mjera ograničavanja. Stoga se ne može utvrditi da je počinjena povreda članka 215. UFEU‑a ili članka 40. UEU‑a.

196    Kao drugo, prema mišljenju tužitelja i protivno zahtjevima članka 29. UEU‑a, Odlukom 2010/413 ne utvrđuje se pristup Unije pojedinom pitanju zemljopisne ili tematske naravi, nego se državama članicama i osobama koje su pod njihovim nadležnostima propisuju točne obveze. Slijedom toga, navedena odluka nema pravni temelj i Vijeće je stoga povrijedilo članak 215. stavak 2. UFEU‑a jer je na toj odluci temeljilo donošenje Uredbe br. 961/2010.

197    U tom pogledu, valja istaknuti da se ničim u članku 29. UEU‑a ne isključuje da se definicija zemljopisnog ili tematskog pristupa odnosi i na konkretne mjere koje trebaju provesti sve države članice nakon nekog događaja ili pojave.

198    To je tim više slučaj jer se člankom 29. UEU‑a obvezuje države članice da osiguraju sukladnost svojih nacionalnih politika s tako utvrđenim pristupima. Međutim, može se pokazati potrebnom točna definicija mjera koje treba donijeti, kao i osoba, subjekata i tijela na koje se te iste mjere odnose kako bi se osiguralo da sve države članice dosljedno provedu stajalište Vijeća.

199    U ovom slučaju, cilj sprečavanja širenja nuklearnog oružja i njegova financiranja, radi kojeg je donesena Odluka 2010/413, odražava se, među ostalim, u zamrzavanju financijskih sredstava određenih osoba, subjekata i tijela. Međutim, učinkovitost takvih mjera u velikoj je mjeri uvjetovana njihovom ujednačenom i istodobnom provedbom u svim državama članicama koja ovisi o točnoj definiciji njihova sadržaja, kao i osoba, subjekata i tijela.

200    U tim okolnostima, valja zaključiti da je Odluka 2010/413 u skladu s člankom 29. UEU‑a. Slijedom toga, Vijeće je na tu odluku moglo uputiti tijekom donošenja Uredbe br. 961/2010 a da ne povrijedi članak 215. UFEU‑a.

201    Kao treće, tužitelj smatra da Uredba br. 961/2010 i Uredba br. 267/2012 ne sadrže nužne odredbe u području pravnih jamstava, protivno zahtjevima članka 215. stavka 3. UFEU‑a. Nepostojanje takvih odredbi u Uredbi br. 961/2010 i Uredbi br. 267/2012, kao i u Odluci 2010/413 podrazumijeva i povredu načela jednakog postupanja u odnosu na subjekte na koje se odnose akti kojima se predviđaju mjere ograničavanja donesene na temelju članka 75. UFEU‑a. U tim okolnostima, odredbe članka 24. Odluke 2010/413, članka 36. Uredbe br. 961/2010 i članka 46. Uredbe br. 267/2012, prema mišljenju tužitelja, nisu dovoljna pravna jamstva također s obzirom na to da ih Vijeće nije stvarno provelo.

202    U tom pogledu, argument koji se temelji na nepostojanju pravnih jamstava u predmetnim aktima nije činjenično utemeljen. Naime, kao što je navedeno u točki 93. ove presude, člankom 24. stavcima 3. i 4. Odluke 2010/413, člankom 36. stavcima 3. i 4. Uredbe br. 961/2010 i člankom 46. stavcima 3. i 4. Uredbe br. 267/2012 predviđaju se odredbe kojima se jamče prava obrane subjektima na koje se odnose mjere ograničavanja donesene na temelju tih tekstova, pri čemu je pak poštovanje tih prava podložno nadzoru suda Unije.

203    U tim okolnostima, pitanje predviđaju li se Odlukom 2010/413, Uredbom br. 961/2010 i Uredbom br. 267/2012 pravna jamstva koja se zahtijevaju člankom 215. stavkom 3. UFEU‑a razlikuje se od pitanja provodi li stvarno Vijeće ta ista jamstva tijekom donošenja mjera ograničavanja u pogledu određenih osoba, subjekata ili tijela. Posljedično, argument koji se temelji na nepostojanju stvarne provedbe navedenih mjera jest bespredmetan u okviru prigovora koji se temelji na povredi članka 215. stavka 3. UFEU‑a i povredi načela jednakog postupanja koje iz njega proizlazi. Nadalje, poštovanje pravnih jamstava predviđenih Odlukom 2010/413, Uredbom br. 961/2010 i Uredbom br. 267/2012 u okviru donošenja i zadržavanja mjera ograničavanja koje se odnose na tužitelja ispitano je u točkama 76. do 117. ove presude, pri čemu se ispitivanjem tužiteljevih argumenata nisu otkrile nezakonitosti kojima se opravdava poništenje pobijanih akata.

204    Iz gore navedenog proizlazi da treba odbiti prigovor koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja s obzirom na to da se temelji na pogrešnoj činjeničnoj pretpostavci nepostojanja pravnih jamstava u Odluci 2010/413, Uredbi br. 961/2010 i Uredbi br. 267/2012.

205    Stoga, valja utvrditi da Vijeće nije povrijedilo članak 215. stavak 3. UFEU‑a ni načelo jednakog postupanja.

206    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti prvi tužbeni razlog u predmetu T‑7/11 kao djelomično bespredmetan i djelomično neosnovan.

 Šesti tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelji na nezakonitosti članka 23. stavka 4. Uredbe br. 267/2012.

207    Tužitelj u predmetu T‑7/11 tvrdi da je članak 23. stavak 4. Uredbe br. 267/2012, kojim se predviđa zabrana osiguravanja specijaliziranih financijskih komunikacijskih usluga fizičkim ili pravnim osobama i subjektima na koje se odnose mjere ograničavanja, nezakonit. 

208    Uzimajući to u obzir, valja napomenuti da u svojoj prilagodbi dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na Uredbu br. 267/2012 podnesenoj 30. srpnja 2012., tužitelj nije zahtijevao ni poništenje članka 23. stavka 4. navedene uredbe niti je službeno istaknuo prigovor nezakonitosti u pogledu te odredbe u smislu članka 277. UFEU‑a. Tužitelj je na raspravi pojasnio da se pozvao na predmetnu odredbu samo kako bi ukazao na to da se Uredbom br. 267/2012 uvode nova ograničenja u pogledu subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja.

209    U tim okolnostima, valja utvrditi da, čak i pod pretpostavkom da je tužbeni razlog koji se temelji na nezakonitosti članka 23. stavka 4. Uredbe br. 267/2012 utemeljen, zbog te se okolnosti ne može prihvatiti tužbeni zahtjev koji je podnio tužitelj.

210    Slijedom toga, valja odbiti šesti tužbeni razlog u predmetu T‑7/11 kao bespredmetan.

211    S obzirom na sve prethodno navedeno, tužbe treba u cijelosti odbiti.

 Troškovi

212    U skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, istome valja naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Vijeća.

213    U skladu s člankom 87. stavkom 4. prvim podstavkom istog poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Slijedom toga, Francuska Republika, Ujedinjena Kraljevina i Komisija snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Predmeti T‑35/10 i T‑7/11 spajaju se u svrhu donošenja presude.

2.      Tužbe se odbijaju.

3.      Bank Melli Iran snosit će, osim vlastitih troškova, i troškove Vijeća Europske unije.

4.      Francuska Republika, Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske te Europska komisija snosit će vlastite troškove.

Pelikánová Jürimäe Van der Woude

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 6. rujna 2013.

Potpisi

Sadržaj

Okolnosti spora

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

Dopuštenost

Prilagodbe dijelova tužbenog zahtjeva tužitelja

Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje svake buduće uredbe ili odluke kojom se dopunjuje ili mijenja jedan od pobijanih akata koji će biti na snazi na datum zatvaranja usmenog postupka

Meritum

Mogućnost tužitelja da se pozove na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima

Prvi tužbeni razlog u predmetu T‑35/10 i treći tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelje na povredi obveze obrazlaganja, tužiteljevim pravima obrane, njegova prava na djelotvornu sudsku zaštitu, načelâ dobre uprave i zaštite legitimnih očekivanja, kao i obveze Vijeća da preispita mjere ograničavanja donesene s obzirom na sastavljena očitovanja

– Obveza obrazlaganja

– Povreda načela poštovanja prava obrane

– Navodni nedostaci preispitivanja koje je provelo Vijeće

– Izostanak pojedinačnog priopćenja tužitelju Uredbe br. 267/2012.

– Druge navodne povrede

Drugi tužbeni razlog u predmetu T‑35/10 i četvrti tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelje na pogrešci u ocjeni jer je Vijeće smatralo da je tužitelj bio uključen u širenje nuklearnog oružja

Treći tužbeni razlog u predmetu T‑35/10, koji se temelji na bitnoj povredi postupka i pogrešci koja se tiče prava u pogledu pravnog temelja Uredbe br. 1100/2009, i drugi tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava u pogledu pravnog temelja Odluke 2010/644 i Uredbe br. 961/2010

Četvrti tužbeni razlog u predmetu T‑35/10 i peti tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelje na povredi načela proporcionalnosti i prava tužitelja na vlasništvo koja proizlazi iz činjenica da Vijeće nije uzelo u obzir rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda

Prvi tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelji na povredi članka 215. UFEU‑a i članka 40. UEU‑a, kao i načela jednakog postupanja

Šesti tužbeni razlog u predmetu T‑7/11, koji se temelji na nezakonitosti članka 23. stavka 4. Uredbe br. 267/2012.

Troškovi

* Jezik postupka: engleski