PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
21. ožujka 2023.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Usklađivanje zakonodavstava – Homologacija motornih vozila – Direktiva 2007/46/EZ – Članak 18. stavak 1. – Članak 26. stavak 1. – Članak 46. – Uredba (EZ) br. 715/2007 – Članak 5. stavak 2. – Motorna vozila – Dizelski motor – Emisije onečišćujućih tvari – Ventil za povrat ispušnih plinova (ventil EGR) – Smanjenje emisija dušikova oksida (NOx) unutar ‚temperaturnog okvira’ – Poremećajni uređaj – Zaštita interesa pojedinačnog kupca vozila opremljenog zabranjenim poremećajnim uređajem – Pravo na naknadu štete od proizvođača automobila na osnovi izvanugovorne odgovornosti – Način izračuna naknade štete – Načelo djelotvornosti – Članak 267. UFEU‑a – Dopuštenost – Obraćanje suca pojedinca Sudu”
U predmetu C‑100/21,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Landgericht Ravensburg (Zemaljski sud u Ravensburgu, Njemačka), odlukom od 12. veljače 2021., koju je Sud zaprimio 17. veljače 2021., u postupku
QB
protiv
Mercedes‑Benz Group AG, prije Daimler AG,
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik, L. Bay Larsen, potpredsjednik, A. Arabadjiev, A. Prechal, K. Jürimäe i P. G. Xuereb (izvjestitelj), predsjednici vijeća, M. Ilešič, N. Piçarra, I. Jarukaitis, A. Kumin, N. Jääskinen, N. Wahl, I. Ziemele, Z. Csehi i O. Spineanu‑Matei, suci,
nezavisni odvjetnik: A. Rantos,
tajnik: M. Krausenböck, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 8. ožujka 2022.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobu QB, P. Franz, N. Gellert, R. Ghaffari, R. Klinger, K. Meiser i A. Pacura, Rechtsanwälte,
– za Mercedes‑Benz Group AG, M. Ruttloff, U. Soltész, E. Wagner i N. Wimmer, Rechtsanwälte,
– za njemačku vladu, J. Möller i D. Klebs, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, M. Huttunen, M. Noll‑Ehlers i K. Talabér‑Ritz, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 2. lipnja 2022.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 18. stavka 1., članka 26. stavka 1. i članka 46. Direktive 2007/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. rujna 2007. o uspostavi okvira za homologaciju motornih vozila i njihovih prikolica te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih za takva vozila (Okvirna direktiva) (SL 2007., L 263, str. 1.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 35., str. 103.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 385/2009 od 7. svibnja 2009. (SL 2009., L 118, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 27., str. 99.; u daljnjem tekstu: Okvirna direktiva), u vezi s člankom 5. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 715/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2007. o homologaciji tipa motornih vozila u odnosu na emisije iz lakih osobnih i gospodarskih vozila (Euro 5 i Euro 6) i pristupu podacima za popravke i održavanje vozila (SL 2007., L 171, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 30., str. 284.), kao i na tumačenje članka 267. drugog stavka UFEU‑a.
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe QB i društva Mercedes‑Benz Group AG, prije Daimler AG, proizvođača automobila, u vezi s pravom na naknadu štete na koje se poziva osoba QB i izračunom iznosa te naknade koji joj se eventualno duguje na osnovi kupnje vozila s dizelskim motorom opremljenog softverom kojim se smanjuje povrat onečišćujućih plinova tog vozila ovisno o vanjskoj temperaturi i koji nije u skladu sa zahtjevima proizišlima iz prava Unije.
Pravni okvir
Pravo Unije
Okvirna direktiva
3 Okvirna direktiva stavljena je izvan snage, s učinkom od 1. rujna 2020., Uredbom (EU) 2018/858 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2018. o homologaciji i nadzoru tržišta motornih vozila i njihovih prikolica te sustavâ, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih za takva vozila, o izmjeni uredaba (EZ) br. 715/2007 i (EZ) br. 595/2009 te o stavljanju izvan snage Direktive 2007/46 (SL 2018., L 151, str. 1.). Međutim, s obzirom na datum nastanka činjenica u glavnom postupku, ta se okvirna direktiva i dalje primjenjuje na njega.
4 U skladu s uvodnom izjavom 3. navedene okvirne direktive:
„Tehničke zahtjeve za sustave, sastavne dijelove i zasebne tehničke jedinice i vozila potrebno je uskladiti i odrediti regulatornim aktima. Takvi bi regulatorni akti trebali prije svega osigurati visok stupanj cestovne sigurnosti, zaštitu zdravlja, zaštitu okoliša, učinkovito korištenje energije i zaštitu od neovlaštene uporabe.”
5 U članku 1. te okvirne direktive propisivalo se:
„Ova Direktiva predstavlja usklađen okvir koji sadržava administrativne odredbe i opće tehničke zahtjeve za homologaciju svih novih vozila unutar njenog područja primjene, te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih takvim vozilima, u pogledu olakšavanja njihove registracije, prodaje i stavljanja u upotrebu unutar Zajednice.
[…]
Za primjenu ove Direktive su u regulatornim aktima s opširnog popisa iz Priloga IV. navedeni posebni tehnički zahtjevi koji se odnose na konstrukciju i rad vozila.”
6 U točkama 5. i 36. članka 3. Okvirne direktive određivalo se:
„Za potrebe ove Direktive i regulatornih akata iz Priloga IV., osim ako nije drukčije određeno:
[…]
5. ‚EZ homologacija [tipa]’ znači postupak kojim država članica potvrđuje da tip vozila, sustava, sastavnog dijela ili zasebne tehničke jedinice udovoljava odgovarajućim zakonskim odredbama i tehničkim zahtjevima ove Direktive i regulatornih akata navedenih u popisu iz priloga IV. ili XI.;
[…]
36. ‚certifikat o sukladnosti’ znači dokument iz Priloga IX. koji izdaje proizvođač i kojim potvrđuje da je u trenutku proizvodnje, vozilo iz serije homologiranog tipa prema ovoj Direktivi, u skladu sa svim regulatornim aktima.”
7 Članak 4. te okvirne direktive glasio je kako slijedi:
„1. Države članice osiguravaju da proizvođači koji zatraže odobrenje ispunjavaju sve obveze iz ove Direktive.
2. Države članice odobravaju samo takva vozila, sustave, sastavne dijelove ili zasebne tehničke jedinice koje ispunjavaju zahtjeve iz ove Direktive.
3. Države članice registriraju ili dopuštaju prodaju ili stavljanje u upotrebu takvih vozila, sastavnih dijelova ili zasebnih tehničkih jedinica koji ispunjavaju zahtjeve iz ove Direktive.
[…]”
8 U članku 8. stavku 6. navedene okvirne direktive određivalo se:
„Homologacijsko tijelo odmah obavještava homologacijska tijela drugih država članica o svojem odbijanju ili povlačenju svake homologacije vozila i razlozima za takvu odluku.”
9 U skladu s člankom 13. stavkom 1. te okvirne direktive:
„Proizvođač odmah obavještava državu članicu koja je dodijelila EZ homologaciju [tipa] o svakoj promjeni podataka navedenih u opisnoj dokumentaciji. Država članica odlučuje u skladu s pravilima iz ovog Poglavlja koji se postupak koristi. Prema potrebi država članica može odlučiti, uz savjetovanje s proizvođačem, o dodjeli nove EZ homologacije [tipa].”
10 U članku 18. stavku 1. Okvirne direktive određivalo se:
„Proizvođač u svojstvu imatelja EZ homologacije [tipa] vozila dostavlja certifikat o sukladnosti za svako vozilo, neovisno je li ono potpuno, nepotpuno ili dovršeno, [kojim se potvrđuje] da je proizvedeno u skladu s homologiranim tipom vozila.
[…]”
11 Članak 26. stavak 1. te okvirne direktive glasio je kako slijedi:
„Ne dovodeći u pitanje odredbe iz članaka 29. i 30., države članice registriraju vozila i dopuštaju njihovu prodaju ili početak uporabe, samo ako imaju važeći certifikat o sukladnosti izdan u skladu s člankom 18.
[…]”
12 U članku 30. stavku 1. navedene okvirne direktive određivalo se:
„Ako država članica koja je dodijelila homologaciju [tipa] ustanovi da nova vozila, sustavi, sastavni dijelovi ili zasebne tehničke jedinice koje imaju certifikat o sukladnosti ili nose homologacijsku oznaku, nisu u skladu s homologiranim tipom, poduzima potrebne mjere, uključujući, prema potrebi, povlačenje homologacije [tipa] kako bi osigurala da je proizvodnja vozila, sustava, sastavnih dijelova ili zasebnih tehničkih jedinica u skladu s homologiranim tipom. Homologacijsko tijelo države članice obavještava homologacijska tijela drugih država članica o poduzetim mjerama.”
13 U članku 46. te okvirne direktive propisivalo se:
„Države članice utvrđuju sankcije koje se primjenjuju u slučaju kršenja odredbi iz ove Direktive i posebno zabrana koje sadržava članak 31. ili koje iz njega proizlaze, te regulatornih akata iz dijela I. Priloga IV. i poduzimaju potrebne mjere za njihovu primjenu. Utvrđene sankcije trebaju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće. Države članice o takvim odredbama obavješćuju [Europsku k]omisiju najkasnije do 29. travnja 2009., te što je prije moguće o njihovim daljnjim izmjenama.”
14 U Prilogu IX. Okvirnoj direktivi opisivao se sadržaj EZ certifikata o sukladnosti. U točki 0. tog priloga navodilo se:
„Certifikat o sukladnosti je izjava koju proizvođač vozila izdaje kupcu kako bi mu time zajamčio da je vozilo koje je kupio u skladu sa zakonodavstvom koje je na snazi u Europskoj uniji u vrijeme kada je vozilo proizvedeno.
[…] [C]ertifikat […] o sukladnosti također omogućava nadležnim tijelima država članica da registriraju vozila kako ne bi morala od podnositelja zahtijevati dodatnu tehničku dokumentaciju.
[…]”
Uredba br. 715/2007
15 U skladu s uvodnim izjavama 1., 5., 6. i 17. Uredbe br. 715/2007:
„(1) […] Tehnički zahtjevi za homologaciju […] motornih vozila s obzirom na emisije trebaju se uskladiti da bi se izbjegli zahtjevi koji se razlikuju od jedne do druge države članice i osigurala visoka razina zaštite okoliša.
[…]
(5) Da bi se dosegli ciljevi Europske unije u pogledu kakvoće zraka, potrebni su trajni napori za smanjenje emisija iz vozila. […]
(6) Osobito je potrebno znatno smanjenje emisija dušikovog oksida [(NOx)] iz dizelskih vozila za poboljšanje kakvoće zraka i zadovoljavanje graničnih vrijednosti za onečišćujuće tvari. […]
[…]
(17) Potrebna je normirana metoda za mjerenje potrošnje goriva i emisija ugljičnog dioksida kod vozila da bi se osiguralo da ne nastanu tehničke zapreke u trgovini između država članica. Osim toga, potrebno je osigurati da kupci i korisnici dobiju objektivne i točne podatke.”
16 U članku 1. stavku 1. te uredbe propisuje se:
„Ova Uredba utvrđuje zajedničke tehničke zahtjeve za homologaciju […] motornih vozila (dalje u tekstu: vozila) i zamjenskih dijelova, poput zamjenskih uređaja za kontrolu emisije, s obzirom na njihove emisije.”
17 U članku 3. točki 10. navedene uredbe određuje se:
„U ovoj Uredbi i njezinim provedbenim mjerama primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
10. ,poremećajni uređaj’ (,defeat device’) znači svaki dio koji je konstruiran da ustanovljava temperaturu, brzinu vozila, brzinu vrtnje motora (RPM), stupanj prijenosa u mjenjaču, podtlak u cjevovodu, ili bilo koji drugi parametar za potrebe aktiviranja, modulacije, usporavanja ili prekidanja funkcije nekog dijela u sustavu za kontrolu emisije, pri čemu se smanjuje učinkovitost sustava za kontrolu emisije, u uvjetima koje je razumno očekivati da mogu nastupiti pri uobičajenom radu i upotrebi vozila.”
18 U članku 4. stavcima 1. do 3. te uredbe navodi se:
„1. Proizvođači moraju dokazati da su sva nova vozila koja su prodana, registrirana ili stavljena u uporabu u Zajednici homologirana u skladu s ovom Uredbom i njezinim provedbenim mjerama. Proizvođači moraju također dokazati da su svi novi zamjenski uređaji za kontrolu onečišćenja za koje se zahtijeva homologacija […] i koji se prodaju ili stavljaju u uporabu u Zajednici homologirani u skladu s ovom Uredbom i njezinim provedbenim mjerama.
Te obveze uključuju zadovoljavanje graničnih vrijednosti za emisije utvrđenih u Prilogu I. i provedbenih mjera iz članka 5.
2. Proizvođači su odgovorni da su postupci homologacije […] ispunjeni prilikom provjeravanja sukladnosti proizvodnje, trajnosti uređaja za kontrolu onečišćenja i sukladnosti u uporabi.
Osim toga, tehničke mjere koje poduzme proizvođač moraju biti takve da osiguravaju učinkovito ograničenje emisija iz ispušne cijevi i emisija ishlapljivanjem, u skladu s ovom Uredbom, tijekom uobičajenog životnog vijeka vozila u uobičajenim uvjetima uporabe. […]
[…]
3. Proizvođači navode podatke o emisiji ugljičnog dioksida i potrošnji goriva u dokumentu koji se daje kupcu u trenutku kupovine.”
19 Članak 5. stavci 1. i 2. Uredbe br. 715/2007 glasi:
„1. Proizvođač oprema vozila tako da su sastavni dijelovi koji bi mogli utjecati na emisije konstruirani, proizvedeni i sastavljeni tako da u uobičajenoj uporabi omogućuju vozilu da je sukladno s ovom Uredbom i njezinim provedbenim mjerama.
2. Uporaba poremećajnih uređaja koji smanjuju učinkovitost sustava za kontrolu emisije zabranjena je. Zabrana se ne primjenjuje kad:
(a) je potreba za uređajem opravdana radi zaštite motora od oštećenja ili od prometne nezgode i radi sigurnog djelovanja vozila;
[…]”
20 U skladu s člankom 13. te uredbe:
„1. Države članice donose propise o sankcijama koje se primjenjuju u slučaju kad proizvođač ne poštuje odredbe ove Uredbe te poduzimaju sve potrebne mjere za njihovu primjenu. Predviđene sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće. […]
2. Vrste prekršaja koje se kažnjavaju uključuju:
[…]
(d) uporabu poremećajnih uređaja;
[…]”
Njemačko pravo
21 U članku 823. Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik, u daljnjem tekstu: BGB) propisuje se:
„1. Tko namjerno ili iz nepažnje protuzakonito povrijedi život, tijelo, zdravlje, slobodu, vlasništvo ili neko drugo pravo druge osobe, obvezan joj je nadoknaditi time prouzročenu štetu.
2. Istu obvezu ima i tko povrijedi zakon namijenjen zaštiti druge osobe. Ako je prema sadržaju zakona povreda tog zakona moguća i bez krivnje, obveza naknade štete postoji samo u slučaju krivnje.”
22 U članku 348. Zivilprozessordnunga (Zakonik o građanskom postupku, u daljnjem tekstu: ZPO) određuje se:
„(1) Građansko vijeće odlučuje po jednom od svojih članova kao sucu pojedincu. […]
[…]
(3) Sudac pojedinac upućuje predmet građanskom vijeću radi donošenja odluke u sljedećim okolnostima:
1. predmet obilježavaju posebne činjenične ili pravne poteškoće,
2. predmet je od načelne važnosti ili
3. stranke to jednoglasno zahtijevaju.
Vijeće preuzima spor kada su ispunjene pretpostavke iz prve rečenice točke 1. ili 2. Odluku u tom pogledu donosi rješenjem. Novi prijenos na suca pojedinca je isključen.
[…]”
Glavni postupak i prethodna pitanja
23 Dana 20. ožujka 2014. osoba QB kupila je od društva Auto Y GmbH rabljeni automobil marke Mercedes Benz, model C 220 CDI, opremljen dizelskim motorom generacije Euro 5, s kilometražom od 28 591 km, po cijeni od 29 999 eura. To vozilo, koje je na tržište stavio proizvođač automobila Daimler, prvi je put registrirano 15. ožujka 2013.
24 Navedeno vozilo opremljeno je softverom za programiranje motora koji smanjuje stopu povrata ispušnih plinova kada su vanjske temperature ispod određenog praga, što za posljedicu ima povećanje emisija NOx. Na taj način, spomenuti je povrat potpuno učinkovit samo ako se vanjska temperatura ne spusti ispod tog praga (u daljnjem tekstu: temperaturni okvir). S tim u vezi, stranke u glavnom postupku nisu suglasne u pogledu konkretne vanjske temperature ispod koje dolazi do smanjenja te stope povrata te u pogledu opsega tog smanjenja.
25 Osoba QB podnijela je tužbu Landgerichtu Ravensburg (Zemaljski sud u Ravensburgu, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev, tražeći da joj društvo Mercedes‑Benz Group naknadi štetu koju joj je nanijelo opremanjem vozila o kojemu je riječ poremećajnim uređajima zabranjenima na temelju članka 5. stavka 2. Uredbe br. 715/2007.
26 Stranke u glavnom postupku tako su pred navedenim sudom raspravljale o tome je li vozilo o kojemu je riječ opremljeno takvim nezakonitim uređajima, o dosegu mogućeg prava osobe QB na naknadu štete te o eventualnom uračunavanju u iznos te naknade koristi koju je spomenuta osoba imala od uporabe tog vozila.
27 Sud koji je uputio zahtjev smatra da predmetni temperaturni okvir čini zabranjeni poremećajni uređaj u smislu članka 3. točke 10. i članka 5. stavka 2. Uredbe br. 715/2007. Naime, stopa povrata ispušnih plinova vozila o kojemu je riječ i, prema tome, učinkovitost sustava za kontrolu emisije smanjuju se već na vanjskoj temperaturi iznad 0 Celzijevih stupnjeva, iako je pri toj temperaturi riječ o „uvjetima koje je razumno očekivati da mogu nastupiti pri uobičajenom radu i upotrebi vozila” u smislu članka 3. točke 10.
28 Taj sud smatra da se, na prvi pogled, iznimka iz članka 5. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 715/2007 ne primjenjuje na glavni postupak jer su samo neposredne opasnosti od oštećenja koje proizvode konkretnu opasnost prilikom vožnje vozila takve prirode da mogu opravdati uporabu poremećajnog uređaja (presuda od 17. prosinca 2020., CLCV i dr. (Poremećajni uređaj u dizelskom motoru), C‑693/18, EU:C:2020:1040, t. 114.). Navedeni sud dvoji o tome odgovara li temperaturni okvir čiji je cilj spriječiti stvaranje naslaga u motoru i tako ga zaštititi od habanja strogim uvjetima primjene sadržanima u toj iznimci.
29 Sud koji je uputio zahtjev mišljenja je da se osobi QB može priznati pravo na naknadu štete u skladu s člankom 823. stavkom 2. BGB‑a, kojim se zahtijeva obična nepažnja. Međutim, ta odredba pretpostavlja postojanje povrede zakona namijenjenog zaštiti drugih osoba što, prema sudskoj praksi Bundesgerichtshofa (Savezni vrhovni sud, Njemačka), znači da se njime barem želi zaštititi pojedinac ili skupina osoba od povrede posebnog pravnog interesa. S tim u vezi, dovoljno je da je navedeni zakon namijenjen pravnoj zaštiti tog pojedinca ili te skupine osoba, iako se primarno tiče zaštite općeg interesa. Nadalje, spomenuta odredba podrazumijeva da se opasnost od koje taj zakon treba štititi ostvaruje konkretnom štetom i da konkretno oštećena osoba, ili više njih, mora biti obuhvaćena osobnim područjem primjene zakona o kojemu je riječ. Prema tome, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje odnose li se članak 18. stavak 1., članak 26. stavak 1. i članak 46. Okvirne direktive u vezi s člankom 5. stavkom 2. Uredbe br. 715/2007, osim na zaštitu općih interesa, i na zaštitu interesa pojedinačnog kupca vozila koje nije u skladu s pravom Unije, osobito kada je ono opremljeno poremećajnim uređajem koji je zabranjen na temelju posljednje navedene odredbe.
30 Ta se pitanja različito tumače u njemačkoj sudskoj praksi i pravnoj teoriji. Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) smatra da Unijini akti namijenjeni usklađivanju tehničkih zahtjeva primjenjivih na vozila trebaju prije svega osigurati visok stupanj cestovne sigurnosti te zaštitu zdravlja i okoliša. Nadalje, taj je sud mišljenja da cilj članka 5. Uredbe br. 715/2007 nije zaštita prava pojedinačnog kupca vozila na ekonomsko samoodređenje.
31 Nasuprot tomu, više zemaljskih sudova ocjenjuje da je cilj članka 18. stavka 1., članka 26. stavka 1. i članka 46. Okvirne direktive kao i članka 5. stavka 2. Uredbe br. 715/2007 također pojedinačna zaštita kupca vozila. Naime, oni navode da je jedan od ciljeva certifikata o sukladnosti, u skladu s Prilogom IX. Okvirnoj direktivi, taj da proizvođač vozila osigura njegovu kupcu to da je ono, u trenutku svoje proizvodnje, u skladu s mjerodavnim odredbama prava Unije. Cilj je tog certifikata također olakšavanje upravnog postupka registracije i slobodnog kretanja robe unutar Unije.
32 Nadalje, u slučaju ocjene da odredbe iz točke 29. ove presude štite samo opće pravne interese, a ne interese pojedinačnih kupaca, sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome može li se na temelju načela djelotvornosti zahtijevati kažnjavanje svakog skrivljenog postupanja proizvođača automobila, bilo ono namjerno ili iz nepažnje, kada na tržište stavlja vozila opremljena poremećajnim uređajima zabranjenima na temelju članka 5. Uredbe br. 715/2007, davanjem mogućnosti kupcu o kojemu je riječ da istakne pravo na naknadu štete na osnovi izvanugovorne odgovornosti tog proizvođača.
33 U tom pogledu, prema mišljenju Landgerichta Stuttgart (Zemaljski sud u Stuttgartu, Njemačka), primjenjivost članka 823. stavka 2. BGB‑a temelji se na činjenici da je mjerodavnim odredbama prava Unije, u interesu njihove djelotvorne primjene, nužno pridružiti građanskopravne sankcije.
34 U slučaju da se osobi QB može priznati pravo na naknadu štete na temelju članka 823. stavka 2. BGB‑a, sud koji je uputio zahtjev pita se je li nužno, radi davanja praktičnog učinka odredbama prava Unije primjenjivima na predmetni slučaj, da se korist od uporabe predmetnog vozila ne uračuna u to pravo na naknadu štete ili da se to uračunavanje provede samo u ograničenoj mjeri. I to se pitanje različito tumači u njemačkoj sudskoj praksi i pravnoj teoriji, uključujući i kada je riječ o mogućem utjecaju zabrane stjecanja bez osnove na takvo uračunavanje.
35 U tom pogledu Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) smatra, s jedne strane, da se – uzimajući u obzir zabranu stjecanja bez osnove, predviđenu njemačkim pravom u području naknade štete – oštećenik ne može staviti u položaj povoljniji od onoga u kojem bi se nalazio bez štetnog događaja i, s druge strane, da se u pravo na naknadu štete trebaju uračunati samo koristi povezane s tim događajem, bez neproporcionalnog rasterećivanja počinitelja štete. Nasuprot tomu, više zemaljskih sudova smatra da se korist od uporabe vozila opremljenog zabranjenim poremećajnim uređajem može uračunati u pravo na naknadu štete.
36 Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev, zasjedajući u glavnom predmetu kao sudac pojedinac, ističe da je na temelju članka 348. stavka 3. prve rečenice točaka 1. i 2. ZPO‑a prvotni sudac pojedinac dužan uputiti predmet građanskom vijeću kako bi ga ono preuzelo u situaciji u kojoj ga obilježavaju posebne činjenične ili pravne poteškoće odnosno u kojoj je taj predmet od načelne važnosti. U tom pogledu sudac pojedinac ne raspolaže nikakvom diskrecijskom ovlašću. Konkretnije, iz sudske prakse Bundesgerichtshofa (Savezni vrhovni sud) proizlazi da sudac pojedinac koji Sudu upućuje zahtjev za prethodnu odluku, a da prethodno nije uputio predmet građanskom vijeću kako bi ga ono preuzelo, povređuje ustavno načelo zakonom ustanovljenog suda, predviđeno u članku 101. stavku 1. drugoj rečenici Grundgesetza (Temeljni zakon).
37 Sud koji je uputio zahtjev smatra da se članku 267. drugom stavku UFEU‑a protivi takva obveza upućivanja građanskom vijeću. Točno je da je u svojoj presudi od 13. prosinca 2018., Rittinger i dr. (C‑492/17, EU:C:2018:1019), Sud ocijenio da je zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio sudac pojedinac dopušten s obzirom na pravo Unije, neovisno o tome jesu li poštovana nacionalna postupovna pravila. Međutim, Sud nije razmatrao pitanje protivi li se tom članku 267. drugom stavku nacionalna odredba kojom se ograničava mogućnost da mu se uputi takav zahtjev.
38 U tim je okolnostima Landgericht Ravensburg (Zemaljski sud u Ravensburgu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Je li cilj članka 18. stavka 1., članka 26. stavka 1. i članka 46. [Okvirne direktive] u vezi s člankom 5. stavkom 2. [Uredbe br. 715/2007] i to da se zaštite interesi pojedinačnih kupaca motornih vozila?
U slučaju potvrdnog odgovora:
2. Obuhvaća li to i interes pojedinačnog kupca vozila da ne kupi određeno vozilo koje nije u skladu sa zahtjevima prava Unije, a osobito ne vozilo opremljeno poremećajnim uređajem zabranjenim na temelju članka 5. stavka 2. [Uredbe br. 715/2007]?
U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje:
3. Protivi li se pravu Unije to da kupac koji je nenamjerno kupio vozilo s poremećajnim uređajem zabranjenim na temelju članka 5. stavka 2. [Uredbe br. 715/2007], koje proizvođač stavlja na tržište, može iznimno podnijeti građanskopravni zahtjev na osnovi izvanugovorne odgovornosti protiv proizvođača vozila, osobito zahtjev za naknadu kupovne cijene plaćene za vozilo u zamjenu za predaju vozila i prijenos vlasništva nad njime, samo ako je proizvođač vozila postupao namjerno i protivno moralu društva?
U slučaju potvrdnog odgovora:
4. Zahtijeva li se pravom Unije to da kupac vozila ima pravo na naknadu štete na osnovi izvanugovorne odgovornosti od proizvođača vozila u slučaju svakog njegovog skrivljenog postupanja (namjernog ili iz nepažnje) u pogledu stavljanja na tržište vozila opremljenog poremećajnim uređajem zabranjenim na temelju članka 5. stavka 2. [Uredbe br. 715/2007]?
Neovisno o odgovoru na prvo, drugo, treće i četvrto prethodno pitanje:
5. Protivi li se pravu Unije to da na temelju nacionalnog prava kupac vozila treba uzeti u obzir korist od stvarne uporabe vozila u slučaju kad od proizvođača zahtijeva da mu na osnovi izvanugovorne odgovornosti naknadi kupovnu cijenu vozila opremljenog poremećajnim uređajem zabranjenim na temelju članka 5. stavka 2. [Uredbe br. 715/2007] u zamjenu za predaju vozila i prijenos vlasništva nad njime?
U slučaju niječnog odgovora:
6. Protivi li se pravu Unije to da se ta korist od uporabe odredi na temelju ukupne kupovne cijene vozila, bez odbijanja umanjenja vrijednosti vozila nastalog ugradnjom zabranjenog poremećajnog uređaja i/ili nenamjernom kupčevom uporabom vozila koje nije u skladu s pravom Unije?
Neovisno o odgovoru na prvih šest prethodnih pitanja:
7. Je li članak 348. stavak 3. ZPO‑a, u dijelu u kojem se ta odredba odnosi na donošenje odluka kojima se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u skladu s člankom 267. drugim stavkom UFEU‑a, protivan ovlaštenju nacionalnih sudova da upućuju te zahtjeve na temelju navedene odredbe UFEU‑a te ga stoga ne treba primjenjivati na donošenje odluka kojima se upućuje zahtjev za prethodnu odluku?”
Zahtjevi za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka
39 Nakon iznošenja mišljenja nezavisnog odvjetnika, njemačka vlada i društvo Mercedes‑Benz Group zatražili su, aktima podnesenima tajništvu Suda 11. i 14. srpnja 2022., ponovno otvaranje usmenog dijela postupka u skladu s člankom 83. Poslovnika Suda.
40 U prilog osnovanosti svojeg zahtjeva društvo Mercedes‑Benz Group tvrdi u biti da je nezavisni odvjetnik u točki 49. svojeg mišljenja pogrešno ocijenio da posjedovanje vozila koje ne poštuje odredbe prava Unije u području zaštite okoliša zbog emisija onečišćujućih plinova koje prekoračuju utvrđene granične vrijednosti uzrokuje neimovinsku štetu tom kupcu. Naime, nacionalni sud nije istaknuo postojanje moguće neimovinske štete te o tome stranke nisu raspravljale.
41 Njemačka vlada u svojem zahtjevu u biti ističe, s jedne strane, da mišljenje nezavisnog odvjetnika počiva na novim elementima o kojima stranke još nisu raspravljale, s obzirom na to da se u njemu upućuje na Prilog IX. Okvirnoj direktivi i na točku 0. tog priloga. S druge strane, njemačka vlada osporava valjanost spomenute točke.
42 Osim toga, ta vlada ističe svoje neslaganje s mišljenjem nezavisnog odvjetnika s obzirom na to da se njime povređuje postojeći odnos između Okvirne direktive i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu (SL 1999., L 171, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 22., str. 17. i ispravak SL 2017., L 153, str. 41.). S jedne strane, njemačka je vlada mišljenja da je nespojivo s općom strukturom drugonavedene direktive priznati potrošaču pravo na naknadu štete zbog obične nepažnje. S druge strane, ta vlada ocjenjuje da se certifikat o sukladnosti, u smislu Okvirne direktive, ne može smatrati istovrijednim jamstvu koje daje proizvođač.
43 U tom pogledu valja podsjetiti na to, s jedne strane, da Statut Suda Europske unije i Poslovnik Suda ne predviđaju mogućnost da zainteresirane osobe iz članka 23. Statuta podnose očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika (presuda od 16. studenoga 2021., Prokuratura Rejonowa w Mińsku Mazowieckim i dr., C‑748/19 do C‑754/19, EU:C:2021:931, t. 30. i navedena sudska praksa).
44 S druge strane, na temelju članka 252. drugog stavka UFEU‑a, dužnost je nezavisnog odvjetnika da, djelujući posve nepristrano i neovisno, javno iznosi obrazložena mišljenja o predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sud nije vezan ni mišljenjem nezavisnog odvjetnika ni obrazloženjem na kojem se ono temelji. Stoga neslaganje jedne od zainteresiranih stranaka s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, bez obzira na pitanja koja je ondje razmatrao, ne može samo za sebe biti opravdan razlog za ponovno otvaranje usmenog postupka (presuda od 16. studenoga 2021., Prokuratura Rejonowa w Mińsku Mazowieckim i dr., C‑748/19 do C‑754/19, EU:C:2021:931, t. 31. i navedena sudska praksa).
45 Točno je da u skladu s člankom 83. Poslovnika Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako stranka iznese, po zatvaranju ovog dijela postupka, novu činjenicu koja je takve prirode da ima odlučujući utjecaj na odluku Suda ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među zainteresiranim osobama.
46 Međutim, u ovom slučaju Sud ističe da raspolaže svim potrebnim elementima za donošenje odluke te da u ovom predmetu nije potrebno odlučiti na temelju argumenata o kojima se nije raspravljalo među zainteresiranim osobama. Naposljetku, u dvama zahtjevima za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, navedenima u točki 39. ove presude, ne iznosi se nikakva nova činjenica koja bi mogla na odlučujući način utjecati na odluku koju je Sud pozvan donijeti u ovom predmetu.
47 U takvim okolnostima, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, Sud smatra da ne treba odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.
O prethodnim pitanjima
Dopuštenost
48 Svojim sedmim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 267. drugi stavak UFEU‑a tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis na temelju kojega je sudac pojedinac dužan, osobito zbog načelne važnosti pred njim pokrenutog predmeta, uputiti taj predmet građanskom vijeću sastavljenom od troje sudaca i suzdržati se od toga da sâm uputi zahtjev za prethodnu odluku Sudu u navedenom predmetu.
49 Društvo Mercedes‑Benz Group ističe da je to pitanje nedopušteno zbog toga što u okviru prethodnog postupka pokrenutog na temelju članka 267. UFEU‑a Sud nije nadležan za odlučivanje o sukladnosti nacionalnog prava s pravom Unije.
50 Njemačka vlada tvrdi da sudu koji je uputio zahtjev nije potreban odgovor Suda na navedeno pitanje da bi donio odluku u glavnom postupku.
51 Prema mišljenju Komisije, pitanje dopušta li nacionalno pravo sucu pojedincu da Sudu uputi zahtjev za prethodnu odluku nije relevantno za donošenje odluke u tom postupku, u kojem se raspravlja o postojanju prava na naknadu štete, na koje se poziva kupac vozila u odnosu na proizvođača automobila, zbog toga što je to vozilo opremljeno poremećajnim uređajem zabranjenim na temelju članka 5. stavka 2. Uredbe br. 715/2007. Nadalje, Komisija smatra to pitanje hipotetskim jer iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da u trenutku obraćanja Sudu protiv nje nije podnesena žalba u glavnom postupku.
52 Valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova koja je određena člankom 267. UFEU‑a isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da uvažavajući posebnosti predmeta ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom navedenog, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud načelno mora donijeti odluku (presuda od 15. srpnja 2021., The Department for Communities in Northern Ireland, C‑709/20, EU:C:2021:602, t. 54. i navedena sudska praksa).
53 Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti odgovoriti na prethodno pitanje nacionalnog suda samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja (presuda od 24. studenoga 2020., Openbaar Ministerie (Krivotvorenje isprava), C‑510/19, EU:C:2020:953, t. 26. i navedena sudska praksa).
54 U predmetnom slučaju valja utvrditi da se sedmo pitanje odnosi na tumačenje članka 267. drugog stavka UFEU‑a i da sud koji je uputio zahtjev nije iznio razloge zbog kojih mu je tumačenje te odredbe potrebno za odlučivanje u postupku koji se pred njim vodi. Naime, taj je sud spomenuo isključivo mogućnost osporavanja nadležnosti suca pojedinca da Sudu uputi predmetni zahtjev za prethodnu odluku. S druge strane, on ne pojašnjava kakav je utjecaj moguće postupovne povrede proizišle iz činjenice da je sudac pojedinac uputio Sudu zahtjev za prethodnu odluku bez upućivanja glavnog predmeta kolegijalnom sastavu suda na odluku kojom se upućuje taj zahtjev odnosno, ako je primjenjivo, na odluku kojom se okončava postupak. Konkretno, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne proizlazi to da je protiv nje, u ovom stadiju postupka, podnesena žalba u okviru koje bi se tvrdilo da je zahvaćena takvom povredom.
55 Prema tome, sedmo pitanje treba proglasiti nedopuštenim.
Meritum
Uvodna očitovanja
56 Kao prvo, valja podsjetiti na to da se u članku 3. točki 10. Uredbe br. 715/2007 „poremećajni uređaj” definira kao „svaki dio koji je konstruiran da ustanovljava temperaturu, brzinu vozila, brzinu vrtnje motora (RPM), stupanj prijenosa u mjenjaču, podtlak u cjevovodu, ili bilo koji drugi parametar za potrebe aktiviranja, modulacije, usporavanja ili prekidanja funkcije nekog dijela u sustavu za kontrolu emisije, pri čemu se smanjuje učinkovitost sustava za kontrolu emisije, u uvjetima koje je razumno očekivati da mogu nastupiti pri uobičajenom radu i upotrebi vozila”.
57 U predmetnom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi to da se softverom navedenim u točki 24. ove presude utvrđuje temperaturni okvir koji djeluje tako da je povrat ispušnih plinova potpuno učinkovit samo ako se vanjska temperatura ne spusti ispod određenog praga. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se stopa povrata ispušnih plinova i, prema tome, učinkovitost sustava za kontrolu emisije smanjuju već na vanjskoj temperaturi iznad 0 Celzijevih stupnjeva, odnosno na temperaturi pri kojoj je riječ o uvjetima koje je razumno očekivati da mogu nastupiti pri uobičajenom radu i upotrebi vozila u smislu članka 3. točke 10. Uredbe br. 715/2007.
58 Kada je riječ o temperaturnom okviru sličnom onom iz glavnog postupka, Sud je ocijenio da članak 3. točku 10. Uredbe br. 715/2007 u vezi s njezinim člankom 5. stavkom 1. treba tumačiti na način da uređaj koji jamči poštovanje graničnih vrijednosti emisija predviđenih navedenom uredbom samo pri vanjskoj temperaturi od 15 do 33 Celzijeva stupnja i na nadmorskoj visini prometovanja manjoj od 1000 metara čini „poremećajni uređaj” u smislu tog članka 3. točke 10. (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 47.).
59 S tim u vezi sud koji je uputio zahtjev ističe da su konkretna vanjska temperatura ispod koje dolazi do smanjenja stope povrata ispušnih plinova i opseg tog smanjenja sporni među strankama u glavnom postupku. Ipak, valja podsjetiti na to da je u postupku iz članka 267. UFEU‑a, koji se zasniva na jasnom razgraničenju funkcija nacionalnih sudova i Suda, nacionalni sud jedini ovlašten utvrditi i ocijeniti činjenice iz glavnog postupka te tumačiti i primijeniti nacionalno pravo (presuda od 14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 29. i navedena sudska praksa). Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da, prema potrebi, odluči, uzimajući u obzir pojašnjenja iz sudske prakse navedene u točki 58. ove presude, čini li softver iz njezine točke 24. „poremećajni uređaj” u smislu članka 3. točke 10. Uredbe br. 715/2007.
60 Kao drugo, u skladu s člankom 5. stavkom 2. Uredbe br. 715/2007, zabranjena je uporaba poremećajnih uređaja koji smanjuju učinkovitost sustava za kontrolu emisije. Međutim, postoje tri iznimke od te zabrane, a jedina koju sud koji je uputio zahtjev smatra relevantnom nalazi se u točki (a) tog članka 5. stavka 2. Ona se odnosi na slučaj u kojem je „potreba za uređajem opravdana radi zaštite motora od oštećenja ili od prometne nezgode i radi sigurnog djelovanja vozila”.
61 Budući da se u članku 5. stavku 2. točki (a) Uredbe br. 715/2007 navodi iznimka od zabrane uporabe poremećajnih uređaja koji smanjuju učinkovitost sustava za kontrolu emisije, tu odredbu treba usko tumačiti (presuda od 14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 50.).
62 Iz samog njezina teksta proizlazi to da se potreba za poremećajnim uređajem, kako bi bila obuhvaćena u njoj predviđenom iznimkom, mora opravdati ne samo u smislu zaštite motora od oštećenja ili prometne nezgode nego i u smislu sigurnog rada vozila. Naime, uzimajući u obzir korištenje veznika „i” u navedenoj odredbi, treba je tumačiti na način da su uvjeti koji su njome predviđeni kumulativni (presuda od 14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 61.).
63 U tom pogledu, zabrana iz članka 5. stavka 2. prve rečenice te uredbe izgubila bi svoju bit i oduzeo bi joj se svaki koristan učinak ako bi se proizvođačima dopustilo da automobile opremaju takvim poremećajnim uređajima isključivo s ciljem očuvanja motora tih vozila od onečišćenja i starenja (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., CLCV i dr. (Poremećajni uređaj u dizelskom motoru), C‑693/18, EU:C:2020:1040, t. 113.).
64 Prema tome, softver poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, ako ga se mora smatrati poremećajnim uređajem, može se opravdati na temelju te iznimke samo ako se utvrdi da odgovara isključivo potrebi izbjegavanja neposrednih rizika za motor od oštećenja ili prometne nezgode – zbog neispravnog rada jednog od sastavnih dijelova sustava za povrat ispušnih plinova – koji su toliko ozbiljni da nastaje konkretna opasnost prilikom vožnje vozila opremljenog navedenim uređajem (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 62.).
65 Osim toga, kada je riječ o temperaturnom okviru sličnom onom u glavnom postupku, Sud je ocijenio da, iako je točno da članak 5. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 715/2007 formalno ne propisuje druge uvjete za primjenu iznimke predviđene u toj odredbi, poremećajni uređaj koji bi u uobičajenim uvjetima vožnje morao funkcionirati tijekom većeg dijela godine kako bi se motor zaštitio od oštećenja ili prometne nezgode te kako bi se osigurao siguran rad vozila ipak bi bio očito protivan cilju koji slijedi ta uredba, od kojeg se u skladu s navedenom odredbom može odstupiti samo u vrlo posebnim okolnostima, te bi doveo do nerazmjernog ugrožavanja samog načela ograničenja emisija dušikova oksida (NOx) iz motornih vozila (presuda od 14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 63.).
66 Sud je stoga zaključio da se takav poremećajni uređaj ne može opravdati na temelju te odredbe. Naime, prihvaćanje mogućnosti da ga se obuhvati iznimkom predviđenom u navedenoj odredbi dovelo bi do toga da bi ta iznimka bila primjenjiva tijekom većeg dijela godine u stvarnim uvjetima vožnje koji prevladavaju na području Unije, tako da bi se načelo zabrane takvih poremećajnih uređaja, utvrđeno u prvoj rečenici spomenutog članka 5. stavka 2., u praksi moglo primjenjivati rjeđe nego navedena iznimka (presuda od 14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 64. i 65.).
67 Na sudu je koji je uputio zahtjev da provede potrebna činjenična utvrđenja kako bi se primijenili uvjeti navedeni u točkama 60. do 66. ove presude.
Prvo i drugo pitanje
68 Svojim prvim i drugim pitanjem, na koja valja odgovoriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 18. stavak 1., članak 26. stavak 1. i članak 46. Okvirne direktive u vezi s člankom 5. stavkom 2. Uredbe br. 715/2007 tumačiti na način da, osim općih interesa, štite i posebne interese pojedinačnog kupca motornog vozila u odnosu na njegova proizvođača, kada je to vozilo opremljeno zabranjenim poremećajnim uređajem u smislu posljednje navedene odredbe.
69 Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi to da su navedena pitanja motivirana činjenicom da, prema navodima tog suda, ostvarivanje prava pojedinačnog kupca automobila koji nije u skladu s pravom Unije na naknadu štete, koje je predviđeno u članku 823. stavku 2. BGB‑a, pretpostavlja povredu zakona namijenjenog zaštiti drugih osoba.
70 Kada je riječ o članku 5. stavku 2. Uredbe br. 715/2007, valja podsjetiti na to da je cilj koji se tom uredbom želi postići, kao što to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 1. i 6., taj da se zajamči visoka razina zaštite okoliša i, konkretnije, znatno smanje emisije dušikova oksida (NOx) dizelskih motornih vozila kako bi se poboljšala kvaliteta zraka i poštovale granične vrijednosti u pogledu onečišćenja (presuda od 14. srpnja 2022., GSMB Invest, C‑128/20, EU:C:2022:570, t. 43. i navedena sudska praksa). Time što se u članku 5. stavku 2. prvoj rečenici navedene uredbe zabranjuje uporaba poremećajnih uređaja koji smanjuju učinkovitost sustava za kontrolu emisije nastoji se upravo ograničiti emisije onečišćujućih plinova i tako doprinijeti cilju zaštite okoliša koji se nastoji postići tom uredbom (vidjeti u tom smislu presudu od 8. studenoga 2022., Deutsche Umwelthilfe (Homologacija motornih vozila), C‑873/19, EU:C:2022:857, t. 57.).
71 Prema tome, treba smatrati da se potonjom odredbom nastoji postići, kao i uredbom čiji je ona dio, opći cilj osiguravanja visoke razine zaštite okoliša.
72 Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 40. svojeg mišljenja, radi postizanja tog općeg cilja uvedena je obveza proizvođača, propisana u članku 4. stavku 3. Uredbe br. 715/2007, da kupcu vozila, u trenutku njegove kupnje, dostave dokument u kojem se navode podaci o emisiji ugljičnog dioksida i potrošnji goriva. Naime, svrha je te obveze, kao što se to može zaključiti iz uvodne izjave 17. te uredbe, da kupci i korisnici dobiju objektivne i točne podatke o razini onečišćenja iz vozila u trenutku u kojem donose odluku o kupnji.
73 S obzirom na navedeno, za potrebe davanja odgovora na prvo i drugo pitanje, Uredbu br. 715/2007 valja smjestiti u kontekst čiji je dio. U tom pogledu njezin članak 5. treba ispitati ne samo s obzirom na njezine različite odredbe nego i s obzirom na zakonski okvir za homologaciju motornih vozila u Uniji čiji je ta uredba dio (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., CLCV i dr. (Poremećajni uređaj u dizelskom motoru), C‑693/18, EU:C:2020:1040, t. 75.).
74 U članku 3. točki 5. Okvirne direktive „EZ homologacija [tipa]” motornog vozila poput onog u glavnom postupku bila je definirana kao „postupak kojim država članica potvrđuje da tip vozila, sustava, sastavnog dijela ili zasebne tehničke jedinice udovoljava odgovarajućim zakonskim odredbama i tehničkim zahtjevima [te okvirne direktive] i regulatornih akata navedenih u popisu iz priloga IV. ili XI.” spomenutoj okvirnoj direktivi. Taj prilog IV., naslovljen „Popis regulatornih akata koji određuju zahtjeve za EZ homologaciju vozila”, odnosi se u svojem dijelu I., naslovljenom „Popis regulatornih akata za EZ homologaciju vozila proizvedenih u neograničenim serijama”, na Uredbu br. 715/2007 kad se navode „[e]misije (Euro 5 i 6) lakih teretnih vozila/informacije”.
75 Također valja podsjetiti na to da se u članku 4. stavku 3. prvom podstavku Okvirne direktive navodilo da države članice registriraju ili dopuštaju prodaju ili stavljanje u uporabu samo onih vozila koja ispunjavaju zahtjeve iz te direktive.
76 Naposljetku, članak 4. stavak 1. Uredbe br. 715/2007 propisuje da proizvođači moraju dokazati da su sva nova vozila koja su prodana, registrirana ili stavljena u uporabu u Uniji homologirana u skladu s tom uredbom i njezinim provedbenim mjerama.
77 Iz odredbi navedenih u točkama 74. do 76. ove presude proizlazi, s jedne strane, da vozila koja ulaze u područje primjene Okvirne direktive moraju imati homologaciju tipa i, s druge strane, da se takva homologacija može dodijeliti samo ako predmetni tip vozila ispunjava zahtjeve iz odredbi Uredbe br. 715/2007, među ostalim, one koji se odnose na emisije, čiji je dio članak 5. te uredbe (presuda od 14. srpnja 2022., Porsche Inter Auto i Volkswagen, C‑145/20, EU:C:2022:572, t. 52).
78 Osim tih zahtjeva koji se tiču EZ homologacije tipa, a koje moraju poštovati proizvođači, oni su također dužni izdati pojedinačnom kupcu vozila certifikat o sukladnosti. Naime, u članku 18. stavku 1. Okvirne direktive određivalo se da proizvođači u svojstvu imatelja EZ homologacije tipa vozila dostavljaju certifikat o sukladnosti za svako vozilo, neovisno je li ono potpuno, nepotpuno ili dovršeno, kojim se potvrđuje da je ono proizvedeno u skladu s homologiranim tipom vozila.
79 U skladu s člankom 26. stavkom 1. te okvirne direktive postoji obveza posjedovanja certifikata prilikom registracije i prodaje odnosno stavljanja u uporabu vozila. Ta obveza pojašnjava se okolnošću da spomenuti certifikat, u skladu sa njegovom definicijom iz članka 3. točke 36. navedene okvirne direktive, „izdaje proizvođač i [da se njime] potvrđuje da je u trenutku proizvodnje, vozilo iz serije homologiranog tipa prema [toj okvirnoj direktivi] u skladu sa svim regulatornim aktima”.
80 Nadalje, osim cilja uspostavljanja i funkcioniranja unutarnjeg tržišta zasnovanog na poštenom tržišnom natjecanju među proizvođačima, koji se nastoji postići člankom 46. Okvirne direktive, sankcije predviđene u tom članku također moraju osigurati da kupac vozila ima certifikat o sukladnosti koja mu omogućuje, u skladu s Prilogom IX. toj okvirnoj direktivi, da ga registrira u bilo kojoj državi članici bez dodatne tehničke dokumentacije (presuda od 4. listopada 2018., Komisija/Njemačka, C‑668/16, EU:C:2018:802, t. 87.).
81 Kad kupuje vozilo iz serije homologiranog tipa vozila, uz koje je stoga priložen certifikat o sukladnosti, potrošač može razumno očekivati da će se Uredba br. 715/2007, a osobito njezin članak 5. poštovati u pogledu tog vozila (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 2022., Porsche Inter Auto i Volkswagen, C‑145/20, EU:C:2022:572, t. 54.).
82 Slijedom navedenog, iz odredbi Okvirne direktive navedenih u točkama 78. do 80. ove presude proizlazi to da se njome uspostavlja izravna veza između proizvođača automobila i pojedinačnog kupca motornog vozila kojom se potonjemu jamči da je to vozilo u skladu s relevantnim zakonodavstvom Unije. Konkretno, budući da je proizvođač vozila dužan poštovati zahtjeve koji proizlaze iz članka 5. Uredbe br. 715/2007 prilikom izdavanja certifikata o sukladnosti pojedinačnom kupcu tog vozila radi njegove registracije i prodaje odnosno stavljanja u uporabu, taj certifikat omogućava da se spomenuti kupac zaštiti od proizvođačeva nepoštovanja obveze stavljanja na tržište vozila koja su u skladu s tom odredbom.
83 Nije isključena mogućnost da nadležno tijelo izvorno dodijeli EZ homologaciju tipa za određeno vozilo, što omogućuje da se ono uključi u cestovni promet, a da mu nije otkriveno prisustvo softvera navedenog u točki 24. ove presude. U tom pogledu Okvirna direktiva predviđa situaciju u kojoj se nedopuštenost dijela konstrukcije vozila, primjerice, s obzirom na zahtjeve iz članka 5. Uredbe br. 715/2007, otkriva tek nakon te homologacije. Tako se u članku 8. stavku 6. te okvirne direktive propisuje da to tijelo može povući homologaciju vozila. Osim toga, iz članka 13. stavka 1. prve i treće rečenice navedene okvirne direktive proizlazi da ako proizvođač obavijesti državu članicu koja je dodijelila EZ homologaciju tipa o promjeni podataka navedenih u opisnoj dokumentaciji, ta država članica prema potrebi može odlučiti, uz savjetovanje s proizvođačem, o dodjeli nove EZ homologacije tipa (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 2022., Porsche Inter Auto i Volkswagen, C‑145/20, EU:C:2022:572, t. 56.). Naposljetku, u članku 30. stavku 1. te okvirne direktive propisivalo se da, ako država članica koja je dodijelila EZ homologaciju tipa ustanovi nesukladnost s homologiranim tipom vozila, poduzima potrebne mjere, uključujući, prema potrebi, povlačenje te homologacije, kako bi osigurala usklađivanje proizvedenih vozila s tim tipom.
84 Slijedom navedenog, otkrivanje zabranjenog poremećajnog uređaja kojim je opremljeno motorno vozilo, nakon EZ homologacije tipa tog vozila, može dovesti u pitanje valjanost te homologacije i, posljedično, valjanost certifikata o sukladnosti koji treba potvrditi da je u trenutku proizvodnje navedeno vozilo iz serije homologiranog tipa bilo u skladu sa svim regulatornim aktima. S obzirom na pravilo navedeno u članku 26. stavku 1. Okvirne direktive, otkrivanje takvog uređaja može osobito dovesti do neizvjesnosti u pogledu mogućnosti registracije, prodaje odnosno stavljanja u uporabu tog vozila i, u konačnici, nanijeti štetu kupcu vozila opremljenog zabranjenim poremećajnim uređajem.
85 S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 18. stavak 1., članak 26. stavak 1. i članak 46. Okvirne direktive u vezi s člankom 5. stavkom 2. Uredbe br. 715/2007 treba tumačiti na način da, osim općih interesa, štite i posebne interese pojedinačnog kupca motornog vozila u odnosu na njegova proizvođača, kada je to vozilo opremljeno zabranjenim poremećajnim uređajem u smislu posljednje navedene odredbe.
Treće i četvrto pitanje
86 Uzimajući u obzir odgovor na prvo i drugo pitanje, nije potrebno odgovoriti na treće i četvrto pitanje.
Peto i šesto pitanje
87 Svojim petim i šestim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pravo Unije tumačiti na način da mu se u okviru naknade štete nanesene kupcu vozila opremljenog zabranjenim poremećajnim uređajem u smislu članka 5. stavka 2. Uredbe br. 715/2007 protivi to da se korist od stvarne uporabe tog vozila uračuna u povrat kupovne cijene navedenog vozila i da se, ako mu se to ne protivi, ta korist odredi na temelju ukupne kupovne cijene vozila.
88 U tom pogledu valja utvrditi da, kao što to proizlazi iz odgovora na prvo i drugo pitanje, članak 18. stavak 1., članak 26. stavak 1. i članak 46. Okvirne direktive u vezi s člankom 5. stavkom 2. Uredbe br. 715/2007 štite posebne interese pojedinačnog kupca motornog vozila u odnosu na njegova proizvođača, kada je to vozilo opremljeno zabranjenim poremećajnim uređajem u smislu posljednje navedene odredbe.
89 Prema tome, iz navedenih odredbi proizlazi da pojedinačni kupac motornog vozila ima, u odnosu na njegova proizvođača, pravo da se spomenuto vozilo ne opremi zabranjenim poremećajnim uređajem u smislu članka 5. stavka 2. te uredbe.
90 Nadalje, kao što je to u biti već istaknuto u točki 80. ove presude, na državama je članicama da na temelju članka 46. Okvirne direktive utvrde sankcije koje će se primjenjivati u slučaju nepoštovanja njezinih odredbi. Te sankcije trebaju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće. Osim toga, u skladu s člankom 13. stavkom 1. Uredbe br. 715/2007 države članice donose propise o sankcijama koje se primjenjuju na povrede odredbi te uredbe. Te sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.
91 U tim okolnostima valja utvrditi da iz članka 18. stavka 1., članka 26. stavka 1. i članka 46. Okvirne direktive u vezi s člankom 5. stavkom 2. Uredbe br. 715/2007 proizlazi to da su države članice dužne predvidjeti pravo kupca motornog vozila opremljenog zabranjenim poremećajnim uređajem u smislu članka 5. stavka 2. te uredbe na naknadu štete od proizvođača tog vozila, ako je navedenim uređajem nanesena šteta tom kupcu.
92 Kada ne postoje odredbe prava Unije kojima se uređuju modaliteti naknađivanja štete kupcima koji su kupili takvo vozilo, na svakoj je državi članici da utvrdi te modalitete.
93 S obzirom na navedeno, nacionalno zakonodavstvo koje u praksi onemogućava ili pretjerano otežava kupcu motornog vozila da ishodi odgovarajuću naknadu štete koja mu je nanesena time što je proizvođač tog vozila prekršio zabranu iz članka 5. stavka 2. Uredbe br. 715/2007 ne bi bilo u skladu s načelom djelotvornosti.
94 Ne dirajući time u navedeno, korisno je podsjetiti na to da su nacionalni sudovi ovlašteni pobrinuti se za to da zaštita prava zajamčenih pravnim poretkom Unije ne dovodi do stjecanja bez osnove nositelja tih prava (presuda od 25. ožujka 2021., Balgarska Narodna Banka, C‑501/18, EU:C:2021:249, t. 125.).
95 U predmetnom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri osigurava li uračunavanje koristi od stvarne uporabe vozila o kojemu je riječ odgovarajuću naknadu štete dotičnom kupcu, pod uvjetom da se utvrdi da je potonjemu nanesena šteta povezana s činjenicom da je to vozilo opremljeno zabranjenim poremećajnim uređajem u smislu članka 5. stavka 2. Uredbe br. 715/2007.
96 Posljedično, na peto i šesto pitanje valja odgovoriti tako da pravo Unije treba tumačiti na način da je na pravu države članice o kojoj je riječ da – kada ne postoje odredbe prava Unije u dotičnom području – utvrdi pravila o naknadi štete stvarno nanesene kupcu vozila opremljenog zabranjenim poremećajnim uređajem u smislu članka 5. stavka 2. Uredbe br. 715/2007, uz uvjet da ta naknada odgovara pretrpljenoj šteti.
Troškovi
97 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:
1. Članak 18. stavak 1., članak 26. stavak 1. i članak 46. Direktive 2007/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. rujna 2007. o uspostavi okvira za homologaciju motornih vozila i njihovih prikolica te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih za takva vozila (Okvirna direktiva), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 385/2009 od 7. svibnja 2009., u vezi s člankom 5. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 715/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2007. o homologaciji tipa motornih vozila u odnosu na emisije iz lakih osobnih i gospodarskih vozila (Euro 5 i Euro 6) i pristupu podacima za popravke i održavanje vozila,
treba tumačiti na način da:
osim općih interesa, štite i posebne interese pojedinačnog kupca motornog vozila u odnosu na njegova proizvođača, kada je to vozilo opremljeno zabranjenim poremećajnim uređajem u smislu posljednje navedene odredbe.
2. Pravo Unije treba tumačiti na način da je na pravu države članice o kojoj je riječ da – kada ne postoje odredbe prava Unije u dotičnom području – utvrdi pravila o naknadi štete stvarno nanesene kupcu vozila opremljenog zabranjenim poremećajnim uređajem u smislu članka 5. stavka 2. Uredbe br. 715/2007, uz uvjet da ta naknada odgovara pretrpljenoj šteti.
Potpisi