Language of document : ECLI:EU:T:2021:609

PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto vijeće)

22. rujna 2021.(*)

„Žig Europske unije – Postupak opoziva odluka ili brisanja upisa – Brisanje upisa u registar koji sadržava očitu pogrešku koja se može pripisati EUIPO‑u – Žig uključen u stečajni postupak – Upis prijenosa žiga – Učinak stečajnog odnosno sličnih postupaka prema trećim stranama – EUIPO‑ova nadležnost – Obveza dužne pažnje – Članci 20., 24, 27. i 103. Uredbe (EU) 2017/1001 – Članci 3., 7. i 19. Uredbe (EU) 2015/848”

U predmetu T‑169/20,

Marina Yachting Brand Management Co. Ltd, sa sjedištem u Dublinu (Irska), koji zastupaju A. von Mühlendahl, C. Eckhartt i P. Böhner, avocats,

tužitelj,

protiv

Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupa M. Capostagno, u svojstvu agenta,

tuženika,

a druga stranka postupka pred žalbenim vijećem EUIPO‑a, intervenijent pred Općim sudom, jest

Industries Sportswear Co. Srl, sa sjedištem u Veneciji (Italija), koji zastupa P. Cervato, avocat,

povodom tužbe podnesene protiv odluke drugog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 10. veljače 2020. (spojeni predmeti R 252/2019‑2 i R 253/2019‑2), koja se odnosi na postupke brisanja upisa između društava Industries Sportswear i Marina Yachting Brand Management.

OPĆI SUD (deveto vijeće),

u sastavu: M. J. Costeira, predsjednica, D. Gratsias i M. Kancheva (izvjestiteljica), suci,

tajnik: A. Juhasz‑Toth, administratorica,

uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 23. ožujka 2020.,

uzimajući u obzir EUIPO‑ov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 13. kolovoza 2020.,

uzimajući u obzir intervenijentov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 5. kolovoza 2020.,

nakon rasprave održane 5. svibnja 2021.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Društvo Moncler Srl 10. kolovoza 2012. Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) podnijelo je prijavu za registraciju žiga Europske unije na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Europske unije (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.)).

2        Žig za koji je podnesena prijava bio je verbalni znak MARINA YACHTING.

3        Proizvodi i usluge za koje je bila podnesena prijava za registraciju obuhvaćeni su razredima 18., 25. i 35. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je izmijenjen i dopunjen.

4        Nakon više prijenosa prijave za registraciju, žig za koji je podnesena prijava registriran je 28. rujna 2014. pod brojem 11111317 na ime intervenijenta, društva Industries Sportswear Co. Srl.

5        Nad intervenijentom je 13. listopada 2017. otvoren stečaj presudom br. 142/2017 Tribunalea di Venezia (Sud u Veneciji, Italija) donesenom u okviru stečajnog postupka br. 138/2017.

6        Dana 18. listopada 2017. u EUIPO‑ov registar na zahtjev zajedničkog zastupnika tih dviju stranaka (u daljnjem tekstu: zajednički zastupnik) upisan je prijenos predmetnog žiga s intervenijenta na društvo Spring Holdings Sarl.

7        Stečajni upravitelj kojeg je imenovao intervenijent (u daljnjem tekstu: stečajni upravitelj) obavijestio je EUIPO 25. listopada 2017. da je nad intervenijentom otvoren stečajni postupak, dostavljajući mu prijepis presude Tribunalea di Venezia (Sud u Veneciji) od 13. listopada 2017., i da ga se od tog datuma smatra nesolventnim, zbog upisa te presude u talijanski registar trgovačkih društava (registro delle imprese). Stečajni upravitelj također je zatražio upis stečajnog postupka otvorenog nad intervenijentom u EUIPO‑ov registar, u skladu s člankom 24. Uredbe 2017/1001, kao i brisanje iz registra prijenosa predmetnog žiga na društvo Spring Holdings, u skladu s člankom 103. iste uredbe.

8        EUIPO je 9. travnja 2018. obavijestio stečajnog upravitelja i zajedničkog zastupnika o svojoj odluci o brisanju navedenog prijenosa iz registra jer je bila riječ o pogrešnom unosu i objavi ispravka istog dana.

9        Tužitelj, društvo Marina Yachting Brand Management Co. Ltd, podnio je 16. travnja 2018. zahtjev za upis prijenosa predmetnog žiga u svoju korist. Naveo je da je društvo Spring Holdings, na koje je intervenijent prvotno bio prenio navedeni žig, kasnije taj žig prenijelo na njega. Kad je riječ o prvom prijenosu, dostavio je ovjerenu presliku od 21. ožujka 2018. ugovora o prijenosu s datumom 26. lipnja 2014., a kad je riječ o drugom prijenosu ovjerenu presliku od 1. ožujka 2018. ugovora o prijenosu s datumom 15. prosinca 2017.

10      Isti su dan, odnosno 16. travnja 2018., u EUIPO‑ov registar upisani prijenosi vlasništva predmetnog žiga na društvo Spring Holdings (upis T 014185659), a zatim na tužitelja (upis T 014188703).

11      Stečajni upravitelj ponovio je 23. lipnja 2018. svoj zahtjev za upis u registar stečajnog postupka otvorenog nad intervenijentom i, u skladu s člankom 103. Uredbe 2017/1001, zatražio brisanje upisa prijenosa T 014185659 i T 014188703 na temelju članka 42. Regio decreto n. 267 (Kraljevska uredba br. 267/1942) od 16. ožujka 1942. (GU br. 81 od 6. travnja 1942.) (u daljnjem tekstu: talijanski Stečajni zakon), kojim se društvu nad kojim je otvoren stečajni postupak oduzima pravo na upravljanje i raspolaganje svojom imovinom počevši od datuma objave njegova stečaja, odnosno, kad je riječ o intervenijentu, od 13. listopada 2017. Stečajni upravitelj također je pojasnio da je već bio podnio takav zahtjev za brisanje 5. i 14. lipnja 2018., ali da od EUIPO‑a nije primio nikakvu potvrdu o primitku.

12      Kad je riječ o zahtjevu za upis stečajnog postupka otvorenog nad intervenijentom, podnesenom 25. listopada 2017., EUIPO je 11. srpnja 2018. obavijestio stečajnog upravitelja o prihvaćanju tog zahtjeva, pri čemu je istaknuo da navedeni zahtjev „nikad nije bio evidentiran u [njegovoj] bazi podataka zbog tehničkih problema koji su nastali tog datuma”.

13      EUIPO je 12. srpnja 2018. obavijestio tužitelja o zahtjevima za brisanje T 014552205 (brisanje iz registra upisa T 014185659) i T 014480019 (brisanje iz registra upisa T 014188703) te ga je pozvao da podnese svoja očitovanja. Tužitelj je 8. kolovoza 2018. podnio svoja očitovanja.

14      EUIPO je 21. kolovoza 2018. stečajnom upravitelju dostavio presliku tih očitovanja, zatražio od njega da podnese „službene dokaze o [intervenijentovu] pravu vlasništva na [predmetnom] žigu u trenutku stečajnog postupka” te ga je pozvao da podnese svoja očitovanja. Stečajni upravitelj je 20. i 21. rujna 2018. udovoljio tom zahtjevu i podnio dokaze koje je EUIPO tražio.

15      EUIPO je 25. rujna 2018. obavijestio tužitelja da, s obzirom na dokumente koje je stečajni upravitelj podnio, smatra da je intervenijent bio nositelj predmetnog žiga u trenutku stečajnog postupka i da stoga upise T 014185659 i T 014188703 treba izbrisati. Tužitelj je bio pozvan da podnese svoja očitovanja.

16      Tužitelj je 20. studenoga 2018. podnio svoja očitovanja u kojima se osobito pozvao na „ugovor o prijenosu” sklopljen 26. lipnja 2014. između intervenijenta i društva Spring Holdings i na „ugovor o licenciranju prava intelektualnog vlasništva” (Intellectual Property Licence Agreement) sklopljen 30. prosinca 2014. između društva Spring Holdings kao novog nositelja predmetnog žiga od 26. lipnja 2014. i intervenijenta kao nositelja licencije (u daljnjem tekstu: ugovor o licenciranju). Stečajni upravitelj podnio je 17. siječnja 2019. svoja očitovanja.

17      U skladu s člankom 162. Uredbe 2017/1001, odjel zadužen za registar EUIPO‑a, uspostavljen člankom 159. točkom (c) te uredbe, donio je 30. siječnja 2019. dvije odluke o retroaktivnom brisanju iz registra upisa T 014185659 i T 014188703, izvršenih 16. travnja 2018., s obzirom na to da je do njih došlo nakon 13. listopada 2017. Smatrao je da je EUIPO počinio očitu pogrešku kada nije uzeo u obzir „bitan postupovni korak” o kojem je obaviješten 25. listopada 2017., odnosno zahtjev za upis stečajnog postupka otvorenog nad intervenijentom, na temelju konačne odluke Tribunalea di Venezia (Sud u Veneciji) koja je stupila na snagu 13. listopada 2017. Usto je naložio da se zahtjev za upis tog stečajnog postupka na temelju te odluke Suda u Veneciji registrira s retroaktivnim učinkom od 13. listopada 2017. (spis T 014459807), u skladu s člankom 24. stavkom 3. Uredbe 2017/1001.

18      Tužitelj je 31. siječnja 2019., na temelju članaka 66. do 71. Uredbe 2017/1001, podnio dvije žalbe protiv odluka odjela zaduženog za registar EUIPO‑a o brisanju upisa T 014185659 i T 014188703.

19      Stečajni upravitelj je 9. travnja 2019. podnio zahtjev za upis presude Tribunalea di Venezia (Sud u Veneciji) od 13. ožujka 2019., nadležnog za stečajni postupak otvoren nad intervenijentom, kojom je kao prethodna mjera osiguranja određena pljenidba predmetnog žiga na temelju talijanskog Zakonika o građanskom postupku. Stečajni upravitelj je naveo da je 22. veljače 2019. tom sudu podnio zahtjev u kojem ga je obavijestio da je tijekom postupka pred EUIPO‑om saznao za „ugovor o prijenosu” i ugovor o licenciranju iz 2014. na koje se pozvao tužitelj (vidjeti točku 16. ove presude) i tražio pljenidbu predmetnog žiga zbog ništavosti i prijevarne prirode tih ugovora. Nakon što je saslušao sve predmetne stranke, Tribunale di Venezia (Sud u Veneciji) potvrdio je 5. srpnja 2019. navedenu presudu od 13. ožujka 2019.

20      Žalbeno je vijeće odlukom od 10. veljače 2020. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) odbilo žalbe iz točke 18. ove presude, nakon što je o njima odlučivalo u spojenom postupku.

21      Kao prvo, žalbeno je vijeće u točkama 43. do 49. pobijane odluke najprije utvrdilo da je u ovom slučaju Tribunale di Venezia (Sud u Veneciji) 13. listopada 2017. nad intervenijentom, koji ima sjedište u Italiji, otvorilo stečaj. Iz toga je zaključilo da se na stečajni postupak otvoren nad intervenijentom primjenjuje talijansko pravo, odnosno talijanski Stečajni zakon, kao što to tvrdi stečajni upravitelj. Prema tom zakonu, presuda o otvaranju stečajnog postupka proizvodila je učinak prema dužniku (nesolventnom društvu, u ovom slučaju intervenijentu) od njezina podnošenja tajništvu talijanskog suda, a prema trećim stranama (dakle stjecateljima predmetnog žiga, odnosno društvu Spring Holdings i tužitelju) od njezina upisa u talijanski registar društava, u skladu s člankom 16. talijanskog Zakona o stečaju, koji upućuje na članak 133. talijanskog Zakona o građanskom postupku.

22      Nadalje, žalbeno je vijeće utvrdilo da je u ovom slučaju presuda o otvaranju stečajnog postupka nad intervenijentom bila donesena, podnesena i upisana u talijanski registar društava na isti dan, odnosno 13. listopada 2017., kao što to proizlazi iz te presude i izvatka iz izvješća navedenog registra. Iz toga je zaključio da je intervenijentu od tog dana bilo oduzeto pravo na upravljanje i raspolaganje imovinom u njegovu posjedu, u skladu s člankom 42. talijanskog Stečajnog zakona, i da sve radnje koje je poduzeo nakon navedene presude, na temelju članka 44. tog zakona, nemaju učinka prema njegovim vjerovnicima. Također je istaknulo da je na taj isti datum intervenijent bio upisan kao nositelj predmetnog žiga u registru EUIPO‑a i, osim toga, da se taj žig nalazio na popisu imovine uključene u stečajni postupak u kojem su bili preuzeti podaci iz registra EUIPO‑a.

23      Usto, žalbeno je vijeće utvrdilo da je 25. listopada 2017. stečajni upravitelj zatražio upis stečajnog postupka otvorenog nad intervenijentom u registar EUIPO‑a, da EUIPO nije uzeo u obzir taj zahtjev, koji je još uvijek bio u tijeku 16. travnja 2018., kada je bio podnesen zahtjev za upis prijenosa predmetnog žiga na tužitelja, i da je EUIPO ipak bio upisao promjenu nositelja tog žiga tako što je istog dana proveo dva uzastopna upisa prijenosa predmetnog žiga (na društvo Spring Holdings, a zatim na tužitelja). Žalbeno vijeće je također primijetilo da je nekoliko dana ranije, odnosno 9. travnja 2018., EUIPO bio odlučio izbrisati raniji upis prvog od tih prijenosa, na društvo Spring Holdings, nakon što ga je stečajni upravitelj obavijestio, s jedne strane, o intervenijentovu stečaju i, s druge strane, o tome da zajednički zastupnik nije mogao zastupati intervenijenta kao društvo prenositelja.

24      Kao drugo, u točkama 50. do 58. pobijane odluke žalbeno vijeće najprije je odgovorilo na tužiteljev argument prema kojem EUIPO te upise nije smio izbrisati, s obzirom na to da je, neovisno o intervenijentovoj nesolventnosti, predmetni žig već bio prenesen na društvo Spring Holdings u lipnju 2014. Žalbeno vijeće u tom je pogledu utvrdilo da su, na temelju članka 45. talijanskog Stečajnog zakona, formalnosti potrebne kako bi neka radnja imala učinak prema trećim stranama bespredmetne, kad je riječ o stečajnom postupku, ako su izvršene nakon objave nesolventnosti. U skladu s člankom 27. stavkom 1. Uredbe 2017/1001, pak, navodni prijenosi predmetnog žiga nisu bili upisani u registar prije objave intervenijentove nesolventnosti i stoga nisu imali učinak prema trećim stranama, odnosno, u ovom slučaju, stečajnom upravitelju. Stoga nije bilo bitno utvrditi je li datum 26. lipnja 2014. naveden u prvom ugovoru o prijenosu predmetnog žiga bio izvjestan, u smislu talijanskog zakonodavstva, o čemu su stranke detaljno raspravljale, s obzirom na to da prijenos nije bio upisan u EUIPO‑ov registar. U svakom slučaju, kao što je to priznao sam tužitelj, žalbeno je vijeće smatralo da nije nadležno za odlučivanje o tom pitanju, koje je u nadležnosti nacionalnih sudova. Prema mišljenju žalbenog vijeća, iako je točno da upis prijenosa u registar EUIPO‑a nije uvjet za valjanost tog prijenosa među strankama, kao što to tvrdi tužitelj, ipak je riječ o uvjetu kako bi prijenos žiga mogao imati učinak prema trećim stranama, odnosno, u ovom slučaju, stečajnom upravitelju.

25      Nadalje, žalbeno vijeće utvrdilo je da stečajni upravitelj nije potpisao navodni akt o „produženju” ugovora o licenciranju (koji je, prema tužiteljevu mišljenju, potvrdio pravo vlasništva društva Spring Holdings na predmetnom žigu), tako da tužitelj nije mogao valjano tvrditi da je stečajni upravitelj priznao prava društva Spring Holdings na navedenom žigu. Osim toga, istaknulo je da je stečajni upravitelj pred Tribunaleom di Venezia (Sud u Veneciji) osporio ugovor o prijenosu između intervenijenta i društva Spring Holdings od 26. lipnja 2014.

26      Usto, žalbeno je vijeće utvrdilo da je – s obzirom na to da je predmetni žig bio naveden na popisu imovine priloženom presudi o otvaranju stečajnog postupka nad intervenijentom, popisu koji EUIPO nije bio ovlašten osporavati jer ne može nadomjestiti nacionalne sudove – EUIPO bio dužan tu činjenicu uzeti u obzir i, u skladu sa zahtjevom stečajnog upravitelja, upisati u registar stečajni postupak u vezi s tim žigom. Prema mišljenju žalbenog vijeća, zahtjev za upis uzastopnih prijenosa predmetnog žiga koji je tužitelj podnio nakon otvaranja stečajnog postupka nad intervenijentom bio je nepravodoban te nije sadržavao dokaz o tome da je presuda o otvaranju stečaja bila pogrešna. Na tužitelju je bilo da EUIPO‑u podnese dokaz o tome da je navedena presuda bez učinka na navedeni žig na temelju nacionalne sudske odluke, što on nije učinio.

27      Naposljetku, žalbeno vijeće smatralo je da je EUIPO počinio očitu pogrešku kada je uzastopne prijenose predmetnog žiga upisao u registar 16. travnja 2018. jer je intervenijent, prenositelj u okviru prvog od tih prijenosa, bio društvo koje je u stečaju od 13. listopada 2017., o čemu je EUIPO bio obaviješten. Pojasnilo je da je stoga bila počinjena očita pogreška prilikom upisa izvršenih 16. travnja 2018., a ne samo 2017., kao što to tvrdi tužitelj. Dodalo je da je o brisanju upisa iz registra odlučeno u roku od godinu dana od datuma kada su ti upisi bili izvršeni, odnosno 30. siječnja 2019., tako da su uvjeti potrebni za primjenu članka 103. Uredbe 2017/1001 bili ispunjeni. Slijedom toga, smatralo je da su odluke o brisanju iz registra upisa T 014185659 i T 014188703 bile ispravne.

 Zahtjevi stranaka

28      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži EUIPO‑u i intervenijentu snošenje troškova.

29      EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

30      Intervenijent od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        potvrdi pobijanu odluku, zbog čega EUIPO mora, s jedne strane, izbrisati iz registra upise prijenosa predmetnog žiga izvršene 16. travnja 2018. i ponovno upisati intervenijenta kao isključivog nositelja tog žiga i, s druge strane, upisati u registar stečajni postupak otvoren nad intervenijentom s datumom 13. listopada 2017.;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

 Dopuštenost drugog dijela intervenijentova tužbenog zahtjeva

31      Svojim drugim dijelom tužbenog zahtjeva intervenijent od Općeg suda zahtijeva da potvrdi pobijanu odluku, zbog čega EUIPO mora, s jedne strane, izbrisati iz registra upise prijenosa predmetnog žiga izvršene 16. travnja 2018. i ponovno upisati intervenijenta kao isključivog nositelja tog žiga te, s druge strane, upisati u registar stečajni postupak otvoren nad intervenijentom s datumom 13. listopada 2017.

32      Kad je riječ o zahtjevu da Opći sud potvrdi pobijanu odluku, valja ga razumjeti na način da se njime u biti traži da Opći sud odbije tužbu (vidjeti u tom smislu presudu od 5. veljače 2016., Kicktipp/OHIM – Italiana Calzature (kicktipp), T‑135/14, EU:T:2016:69, t. 19. (neobjavljena) i navedenu sudsku praksu). On se stoga zapravo podudara s prvim dijelom intervenijentova tužbenog zahtjeva, kojim on zahtijeva da se tužba odbije.

33      Kad je riječ o posljedicama odbijanja tužbe koje intervenijent traži od Općeg suda, koje se u biti sastoje od toga da Opći sud naloži EUIPO‑u da u svojem registru izvrši različite radnje, dovoljno je podsjetiti na to da nije na Općem sudu da EUIPO‑u izdaje naloge, nego je na EUIPO‑u da izvede zaključke iz izreke i obrazloženja presuda suda Europske unije (vidjeti presudu od 11. srpnja 2007., El Corte Inglés/EUIPO– Bolaños Sabri (PiraÑAM diseño original Juan Bolaños), T‑443/05, EU:T:2007:219, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

34      Stoga drugi dio intervenijentova tužbenog zahtjeva zbog nenadležnosti treba odbiti u dijelu u kojem se odnosi na to da Opći sud EUIPO‑u izda naloge.

 Meritum

35      U prilog svojoj tužbi tužitelj u biti ističe jedan tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 103. Uredbe 2017/1001, u vezi s njezinim člancima 20., 24. i 27. On u biti ističe da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku kada je smatralo da su ispunjeni uvjeti za opoziv odluke ili brisanje upisa koji sadržava „očitu pogrešku” u smislu članka 103. navedene uredbe, iako su upisi prijenosa predmetnog žiga izvršeni 16. travnja 2018. ispunjavali sve zakonske uvjete.

36      Taj jedini tužbeni razlog formalno se dijeli na četiri usko povezana dijela, u okviru kojih tužitelj tvrdi, kao prvo, da su navedeni upisi bili izvršeni u skladu s primjenjivim pravom i da prilikom tih upisa nije bila počinjena „očita pogreška” u smislu članka 103. Uredbe 2017/1001, kao drugo, da ta odredba nije primjenjiva u ovom slučaju jer ne postoji „očita pogreška”, kao treće, da članak 27. iste uredbe nije primjenjiv i, kao četvrto, da su, čak i ako je ta odredba primjenjiva, intervenijent i stečajni upravitelj znali za prijenose predmetnog žiga.

37      U tom pogledu, Opći sud smatra da prigovori koji se odnose na to da EUIPO nije počinio očitu pogrešku u smislu članka 103. Uredbe 2017/1001, istaknuti u prvim dvama dijelovima tužiteljeva jedinog tužbenog razloga, zapravo predstavljaju peti samostalni dio tužbenog zahtjeva, koji logično treba ispitati nakon ostalih četiriju dijelova, koji se odnose na članke 20., 24. i 27. iste uredbe.

38      Opći sud također smatra da pet dijelova tužiteljeva jedinog tužbenog razloga valja preformulirati, u skladu s njihovim sadržajem, na način da se u biti temelje, kao prvo, na EUIPO‑ovoj povredi svojih nadležnosti na temelju članaka 20. i 24. Uredbe 2017/1001, kao drugo, na tome da su EUIPO i žalbeno vijeće pogrešno uzeli u obzir presudu o otvaranju stečajnog postupka od 13. listopada 2017., kao treće, na neprimjenjivosti članka 27. stavka 1. Uredbe 2017/1001 u ovom slučaju, kao četvrto, na primjenjivosti iznimke u slučaju znanja, predviđene člankom 27. Uredbe 2017/1001, i na tome da su intervenijent i stečajni upravitelj navodno znali za postojanje ugovora o prijenosu iz 2014. te, kao peto, na pogrešnoj primjeni žalbenog vijeća članka 103. Uredbe 2017/1001 na EUIPO‑ove odluke o brisanju upisa od 16. travnja 2018.

39      EUIPO i intervenijent zahtijevaju da se tužiteljev jedini tužbeni razlog odbije i osporavaju njegove argumente.

 Uvodna očitovanja

40      Uvodno valja istaknuti, kao što je to učinio intervenijent, da je obitelj A, koju, među ostalim, čine osoba B i njezin sin C, koja upravlja tužiteljem, ranije upravljala intervenijentom, dok stečajni upravitelj zastupa vjerovnike intervenijentove stečajne mase.

41      U ovom je slučaju na Općem sudu da odluči je li žalbeno vijeće pravilno smatralo da su odluke odjela zaduženog za registar EUIPO‑a o brisanju upisa od 16. travnja 2018. uzastopnih prijenosa predmetnog žiga bile zakonite s obzirom na članak 103. Uredbe 2017/1001. U tom pogledu valja uzeti u obzir relevantne odredbe te uredbe, osobito članke 103., 20., 24. i 27., te članke 3., 7. i 19. Uredbe (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti (SL 2015., L 141, str. 19. i ispravak SL 2016., L 349, str. 9.).

42      Članak 103. Uredbe 2017/1001, naslovljen „Opoziv odluka”, koji se, međutim, odnosi i na brisanje upisa, u stavcima 1. i 2. određuje:

„1.      Ako [EUIPO] izvrši upis u registar ili donese odluku koja sadrži očitu pogrešku koja se može pripisati [EUIPO‑u], on osigurava brisanje upisa iz registra ili opoziv odluke. Ako u postupku sudjeluje samo jedna stranka i kad takav upis ili takva odluka povređuje njezina prava, brisanje iz registra odnosno opoziv nalaže se čak i ako stranka nije uočila pogrešku.

2.      Brisanje iz registra ili opoziv iz stavka 1. nalaže, po službenoj dužnosti ili na zahtjev jedne od stranaka u postupku, odjel koji je izvršio upis u registar ili donio odluku. Brisanje upisa u registar ili opoziv odluke izvršava se u roku od jedne godine od datuma upisa u registar ili datuma donošenja odluke, nakon savjetovanja sa strankama u postupku i svim nositeljima prava na predmetni žig EU‑a koji su upisani u registar. [EUIPO] vodi evidenciju o tom brisanju ili opozivu.”

43      Članak 20. Direktive 2017/1001, naslovljen „Prijenos”, u stavcima 1., 3. do 5. i 11. predviđa:

„1.      Žig EU‑a može se prenijeti neovisno o bilo kojem prijenosu poduzeća, u odnosu na neke ili u odnosu na sve proizvode ili usluge za koje je registriran.

[…]

3.      […] prijenos žiga EU‑a obavlja se u pisanom obliku s potpisima stranaka ugovora, osim ako ustupanje proizlazi iz sudske odluke; u protivnom prijenos je ništavan.

4.      Na zahtjev jedne od stranaka prijenos se upisuje u registar i objavljuje.

5.      Zahtjev za upis prijenosa mora sadržavati [predviđene] podatke.

[…]

11.      Sve dok prijenos nije upisan u registar, pravni slijednik ne može se pozivati na prava koja proizlaze iz registracije žiga EU‑a.”

44      U članku 13. Provedbene uredbe Komisije (EU) 2018/626 od 5. ožujka 2018. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu određenih odredbi Uredbe 2017/1001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) 2017/1431 (SL 2018., L 104, str. 37.) detaljno se navode podaci koje treba sadržavati zahtjev za upis prijenosa žiga podnesen na temelju članka 20. stavka 5. Uredbe 2017/1001.

45      Članak 24. Uredbe br. 2017/1001, naslovljen „Stečajni postupak”, u stavku 1. prvom podstavku i stavku 3. predviđa:

„1.      Žig EU‑a može biti predmet samo onih stečajnih postupaka koji su pokrenuti u državi članici na čijem se području nalazi središte dužnikovih glavnih interesa.

[…]

3.      Kad je žig EU‑a predmet stečajnog postupka, na zahtjev nadležnog državnog tijela, ta se činjenica upisuje u registar i objavljuje u Glasniku žigova Europske [u]nije navedenom u članku 116.”

46      Članak 27. Uredbe 2017/1001‚ naslovljen „Učinci prema trećim stranama”‚ u stavcima 1. i 4. propisuje:

„1.      Pravne radnje iz članaka 20., 22. i 25. u odnosu na žig EU‑a imaju učinke prema trećim stranama u svim državama članicama tek nakon upisa u registar. Međutim, takav pravni posao prije nego što je tako upisan, ima pravni učinak prema trećim stranama koje su stekle prava na žig nakon datuma tog pravnog posla, ali samo ako su znale za takav pravni posao na datum stjecanja prava.

[…]

4.      Sve dok zajednička pravila država članica u pogledu stečaja ne stupe na snagu, učinci stečaja ili sličnih postupaka prema trećim stranama uređuju se zakonodavstvom one države članice u kojoj su takvi postupci najprije pokrenuti u smislu nacionalnog zakonodavstva ili konvencija koje se primjenjuju u tom području.”

47      Člankom 3. Uredbe br. 2015/848, naslovljenim „Međunarodna nadležnost”, stavkom 1. prvim i drugim podstavkom predviđa se:

„Sudovi države članice na čijem se državnom području nalazi središte dužnikovih glavnih interesa nadležni su za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti […] Središte glavnih interesa jest mjesto gdje dužnik obavlja redovito poslovanje te koje može biti provjereno od trećih strana.

U slučaju trgovačkog društva ili pravne osobe, a u nedostatku dokaza o suprotnom, pretpostavlja se da je mjesto njegova statutarnog sjedišta ujedno i središte glavnih interesa. […]”

48      Članak 7. Uredbe 2015/848‚ naslovljen „Mjerodavno pravo”‚ u stavcima 1. i 2. propisuje:

„1.      Ako ova uredba ne propisuje drugačije, mjerodavno pravo za postupke u slučaju nesolventnosti i njihove učinke jest pravo države članice na čijem su državnom području takvi postupci pokrenuti (‚država u kojoj je pokrenut postupak’).

2.      Pravom države u kojoj je pokrenut postupak utvrđuju se uvjeti za pokretanje takvih postupaka, njihovo vođenje i njihovo okončanje. Posebno se utvrđuje sljedeće:

[…]

(b)      imovinu koja čini dio nesolvencijske mase i postupanje s imovinom koju dužnik pribavi ili koja je na njega prenesena nakon pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti;

[…]

(m)      pravila koja se odnose na ništavost, pobojnost i nemogućnost izvršenja pravnih radnji štetnih za vjerovnike.”

49      Članak 19. Uredbe br. 2015/848, naslovljen „Načelo”, u stavku 1. prvom podstavku predviđa:

„Svaka sudska odluka o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti donesena od strane suda države članice koja ima nadležnost na temelju članka 3. priznat će se u svim ostalim državama članicama od trenutka početka njezina važenja u državi u kojoj je postupak pokrenut.”

50      Stoga valja istaknuti da se, u skladu s Uredbom 2017/1001, talijanski Stečajni zakon primjenjuje na određene aspekte ovog predmeta.

51      Najprije, talijanski Stečajni zakon, kao zakon države članice na čijem se državnom području nalazi središte intervenijentovih glavnih interesa u trenutku otvaranja stečajnog postupka, uređuje stečajni postupak u koji je predmetni žig uključen na temelju članka 24. stavka 1. Uredbe 2017/1001, kao uostalom i na temelju članka 7. Uredbe 2015/848. Usto, na temelju članka 27. stavka 4. Uredbe 2017/1001, njime se također uređuju pitanja u vezi s učinkom navedenog stečajnog postupka prema trećim stranama.

52      Osim toga, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Uredbe 2015/848, talijanski Stečajni zakon određuje, među ostalim, iz točke (b) tog članka, „imovinu koja čini dio nesolvencijske mase i postupanje s imovinom koju dužnik pribavi ili koja je na njega prenesena nakon pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti”’ i, iz točke (m) tog članka, „pravila koja se odnose na ništavost, pobojnost i nemogućnost izvršenja pravnih radnji štetnih za vjerovnike stečajne mase”. Isto tako, na temelju članka 19. iste uredbe, presuda o otvaranju stečajnog postupka koju je donio Tribunale di Venezia (Sud u Veneciji) automatski proizvodi svoje učinke u cijeloj Uniji prema svim trećim stranama, a time, u ovom slučaju, i prema tužitelju i EUIPO‑u.

53      Talijanski Zakon o stečaju u biti predviđa, u člancima 16. i 17., da presuda o otvaranju stečajnog postupka proizvodi učinke prema dužniku (fizičkoj ili pravnoj osobi nad kojom je otvoren stečaj) od dana njezina podnošenja tajništvu suda, a prema trećim stranama od trenutka njezina upisa u talijanski registar trgovačkih društava (u ovom slučaju 13. listopada 2017.); u članku 42., koji se odnosi na oduzimanje posjeda dužniku, predviđa da se upravljanje dužnikovom imovinom povjerava stečajnom upravitelju; u članku 44. da su sve radnje koje je dužnik poduzeo nakon objave stečaja odnosno koje nemaju određeni datum prije otvaranja stečajnog postupka bez pravnog učinka te se ne mogu uspješno isticati prema trećim stranama, među kojima su i vjerovnici stečajne mase, i, u članku 45., da su formalnosti potrebne kako bi neka radnja imala učinak prema trećim stranama, među kojima su i vjerovnici stečajne mase, bespredmetne ako su izvršene nakon objave stečaja.

54      Pet dijelova tužiteljeva jedinog tužbenog razloga valja ispitati s obzirom na te odredbe.

 Prvi dio jedinog tužbenog razloga, koji se temelji na EUIPOovoj povredi svojih ovlasti na temelju članaka 20. i 24. Uredbe 2017/1001

55      U okviru prvog dijela jedinog tužbenog razloga tužitelj u biti tvrdi da EUIPO mora samo provjeriti formalne uvjete zahtjeva za upis prijenosa žiga, osobito na temelju članka 20. Uredbe 2017/1001, te da nije na njemu da ispituje materijalnopravna pitanja, za koja nije nadležan.

56      U ovom slučaju tužitelj ističe da je EUIPO prekoračio svoju nadležnost i svoje ovlasti, s jedne strane, time što je razmotrio pitanja u vezi s pravom vlasništva na temelju talijanskog prava i, s druge strane, jer se nije ograničio na samo formalno ispitivanje dokumenata podnesenih u prilog zahtjevima za upis prijenosâ predmetnog žiga, odnosno pisanih ugovora koje su potpisale predmetne stranke. EUIPO je stoga trebao samo ispitati jesu li podneseni dostatni dokazi o navedenim prijenosima i sadržavaju li podneseni dokumenti elemente navedene u zahtjevima za upis tih prijenosa. Iz sudske prakse Općeg suda također proizlazi da EUIPO nije ovlašten ocjenjivati valjanost i pravne učinke prijenosa žiga s obzirom na nacionalno pravo koje je na snazi. Međutim, žalbeno vijeće prekoračilo je svoju nadležnost i svoje ovlasti time što je meritorno ocijenilo dokazuje li popis imovine priložen presudi o otvaranju stečaja nad intervenijentom vlasništvo nad predmetnim žigom.

57      Prema tužiteljevu mišljenju, nesporno je da je zahtjev za upis prijenosâ navedenog žiga podnesen 16. travnja 2018. ispunjavao sve materijalnopravne i formalnopravne uvjete, s obzirom na to da su ugovore o prijenosu bile sklopile u pisanom obliku i potpisale obje stranke na koje se odnosi svaki od tih prijenosa. Iako priznaje da je na taj datum, na koji su izvršeni upisi navedenih prijenosa, registrirani nositelj tog žiga bio intervenijent, on ipak tvrdi da registar nije odražavao pravnu situaciju, s obzirom na to da je intervenijent predmetni žig 2014. bio prenio na društvo Spring Holdings, koje je pak taj žig u prosincu 2017. prenijelo na tužitelja. Iz toga zaključuje da su navedeni prijenosi 16. travnja 2018. upisani u skladu s primjenjivim pravnim zahtjevima i da EUIPO nije smio ispitivati jesu li ugovori sklopljeni 2014. (prijenos na društvo Spring Holdings) i 2017. (prijenos na njega) bili valjani na temelju talijanskog odnosno irskog prava.

58      Najprije, s jedne strane, valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi primjenjivoj na EUIPO, nadležna institucija ili agencija dužna pažljivo i nepristrano ispitati sve činjenične i pravne elemente relevantne za pojedinačni slučaj (vidjeti u tom smislu presude od 21. studenoga 1991., Technische Universität München, C‑269/90, EU:C:1991:438, t. 14.; od 15. srpnja 2011., Zino Davidoff/OHIM – Kleinakis kai SIA (GOOD LIFE), T‑108/08, EU:T:2011:391, t. 19. i od 25. rujna 2018., Grendene/EUIPO – Hipanema (HIPANEMA), T‑435/17, neobjavljenu, EU:T:2018:596, t. 79. i navedenu sudsku praksu). Konkretno, EUIPO, koji vodi javni registar, mora na temelju toga s dužnom pažnjom uzeti u obzir činjenice koje bi mogle imati pravne posljedice na upise koje izvrši u registru.

59      S druge strane, valja istaknuti da se, prema sudskoj praksi koju navodi tužitelj, člankom 19. Uredbe 2017/1001 u načelu ne zahtijeva da EUIPO ispita i primjenjuje zakone država članica koji se odnose na žig Europske unije kao predmet vlasništva. Konkretno, iz te odredbe ne proizlazi da EUIPO ili sudovi Unije moraju ispitati ili odlučivati o ugovornim ili pravnim pitanjima koja proizlaze iz nacionalnog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2011., Chalk/OHIM – Reformed Spirits Company Holdings (CRAIC), T‑83/09, neobjavljenu, EU:T:2011:450, t. 27.).

60      Prema toj istoj sudskoj praksi, eventualni sukob između dvaju prijenosa žigova otvara pitanja u vezi s ugovornim pravom i pravom vlasništva koja prelaze okvir članka 20. Uredbe 2017/1001 i Provedbene uredbe 2018/626 te čije rješavanje nije u EUIPO‑ovoj nadležnosti. Iz toga proizlazi da nije na EUIPO‑u da ispita valjanost i pravne učinke prijenosa žiga Europske unije s obzirom na primjenjivo nacionalno pravo (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2011., CRAIC, T‑83/09, neobjavljenu, EU:T:2011:450, t. 30. i 31.).

61      Stoga, kao što to, uostalom, ističe EUIPO u svojem odgovoru na tužbu, iz te sudske prakse proizlazi da se prilikom obrade zahtjeva za upis prijenosa žiga Europske unije EUIPO‑ova nadležnost u načelu ograničava na ispitivanje formalnih uvjeta iz članka 20. Uredbe 2017/1001 i članka 13. Provedbene uredbe 2018/626 te ne podrazumijeva ocjenu materijalnopravnih pitanja koja se mogu postaviti u okviru primjenjivog nacionalnog prava.

62      Međutim, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, prilikom tumačenja odredbe prava Unije u obzir treba uzeti ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je ona dio (vidjeti presudu od 4. veljače 2016., Hassan, C‑163/15, EU:C:2016:71, t. 19 i navedenu sudsku praksu).

63      Konkretno, članak 20. Uredbe 2017/1001 treba tumačiti s obzirom na odredbe iz istog odjeljka Uredbe 2017/1001, naslovljenog „Žigovi EU‑a kao predmeti vlasništva” (poglavlje II. odjeljak 4., članci 19. do 29.), čiji je cilj osigurati da takav žig može „biti prenosiv, biti predmetom zaloga u korist treće strane, odnosno predmetom licencije” (vidjeti uvodnu izjavu 26. navedene uredbe).

64      Stoga u okviru primjene članka 20. Uredbe 2017/1001 EUIPO mora uzeti u obzir, među ostalim, njezin članak 27. stavak 1., na temelju kojeg prijenosi žigova Europske unije načelno imaju učinak prema trećim stranama tek nakon svojeg upisa u registar žigova Europske unije, iz čega, uostalom, proizlazi da takav upis nema retroaktivan učinak.

65      Usto, ako je, kao u ovom slučaju, nad nositeljem žiga bio otvoren stečajni postupak, EUIPO mora uzeti u obzir odredbe članka 27. stavka 4. Uredbe 2017/1001, iz kojih proizlazi da je učinak takvih postupaka prema trećim stranama uređen nacionalnim pravom.

66      U ovom je pak slučaju postupak u vezi s nesolventnošću intervenijenta uređen talijanskim pravom, što tužitelj ne osporava. Konkretno, iz informacija koje je stečajni upravitelj podnio EUIPO‑u osobito proizlazi da se, prije svega, člancima 16. i 17. talijanskog Zakona o stečaju u biti predviđa da presuda o otvaranju stečajnog postupka proizvodi učinke, s jedne strane, prema dužniku, odnosno fizičkoj ili pravnoj osobi u stečaju, od podnošenja te presude tajništvu suda i, s druge strane, prema trećim stranama od njezina upisa u talijanski registar trgovačkih društava. Nadalje, iz članka 42. tog zakona proizlazi da je upravljanje društvom u stečaju povjereno stečajnom upravitelju. Naposljetku, iz članaka 44. i 45. proizlazi da su, s jedne strane, sve radnje koje je dužnik poduzeo nakon otvaranja stečajnog postupka odnosno koje nemaju određeni datum prije otvaranja stečajnog postupka bez pravnog učinka te se ne mogu uspješno isticati prema trećim stranama, među kojima su i vjerovnici stečajne mase, i da su, s druge strane, formalnosti potrebne kako bi neka radnja imala učinak prema tim istim trećim stranama bespredmetne ako su izvršene nakon objave stečaja.

67      Stoga su se u ovom slučaju, u skladu s člankom 27. stavkom 4. Uredbe 2017/1001, učinci stečajnog postupka trebali izvesti iz talijanskog prava, osobito uzimajući u obzir njegove posljedice na radnje koje je dužnik poduzeo nakon tog otvaranja stečajnog postupka odnosno koje nemaju određeni datum prije otvaranja stečajnog postupka.

68      Slijedom toga, s obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da, iako se EUIPO svakako mora ograničiti na ispitivanje formalnopravnih uvjeta valjanosti zahtjeva za upis prijenosa žiga na temelju članka 20. stavka 5. Uredbe 2017/1001 i članka 13. Provedbene uredbe 2018/626, to ispitivanje ipak podrazumijeva da s dužnom pažnjom u obzir uzme činjenice koje mogu imati pravne posljedice za takav prijenos, uključujući postojanje stečajnog postupka.

69      Obveza dužne pažnje koju EUIPO ima na temelju načela navedenog u točki 58. ove presude tim je važnija kada je EUIPO, kao u ovom slučaju, prije nego što je zaprimio zahtjev za upis prijenosa žiga Europske unije, u ranijem zahtjevu za upis podnesenom u skladu s člankom 24. stavkom 3. Uredbe 2017/1001 bio obaviješten da je taj žig uključen u stečajni postupak, odnosno postupak koji se provodi s ciljem unovčenja imovine nositelja tog žiga radi namirenja njegovih vjerovnika. U takvom je slučaju EUIPO‑ova dužnost da s navedenim zahtjevom za upis prijenosa postupa s posebnom pažnjom kako bi uzeo u obzir cilj „osiguranja učinkovitosti” postupaka u slučaju nesolventnosti iz uvodne izjave 36. Uredbe 2015/848, osobito ako stečajni upravitelj osporava postojanje, valjanost ili određeni datum navedenog prijenosa.

70      Međutim, tužitelj u biti ističe da je zahtjev za upis prijenosa žiga Europske unije potpuno neovisan o svakom ranijem zahtjevu koji se odnosi na upis stečajnog postupka koji utječe na isti žig. Tvrdi da je EUIPO nadležan samo za provjeru formalnopravnih uvjeta za prijenos i da se treba suzdržati od bilo kakve ocjene eventualnih posljedica prvog zahtjeva na one kasnije.

71      Međutim, s obzirom na razmatranja navedena u točkama 58. do 69. ove presude, takvu argumentaciju treba odbiti. Naime, jednom kada ga je nacionalni sud obavijestio o otvaranju stečajnog postupka koji uključuje žig Europske unije, EUIPO ne može zanemariti tu činjenicu kada mu se, u nekom kasnijem trenutku, podnese zahtjev za upis prijenosa u vezi s istim žigom, i to tim više ako, osim toga, osoba zadužena za unovčenje imovine koja je dio stečajne mase izričito osporava postojanje ili valjanost dokumenta podnesenog u potporu tom zahtjevu te je u tom pogledu pokrenut sudski postupak.

72      Usto, u ovom slučaju, kao što je to navedeno u točki 66. ove presude, na temelju primjenjivog talijanskog prava, predmetni stečajni postupak imao je za učinak to da su formalnosti potrebne kako bi dužnikova radnja imala učinak prema trećim stranama bespredmetne ako su bile izvršene nakon objave stečaja. Slijedom toga, s obzirom na to da je ta objava stečaja bila proizvodila učinke prije podnošenja zahtjeva za upis predmetnih prijenosa i da je EUIPO o njoj bio obaviješten prije navedenog zahtjeva, on je bio dužan obustaviti upis tih prijenosa dok nacionalni sud meritorno ne ispita predmet.

73      Suprotno tomu, prihvaćanje tužiteljeve argumentacije u praksi bi dovelo ne samo do zaobilaženja nacionalnih odredbi u području stečaja i njihova cilja, odnosno zaštite vjerovnika, nego i do lišavanja članka 24. stavka 3. Uredbe 2017/1001 velikog dijela njegova korisnog učinka.

74      Stoga je žalbeno vijeće u točki 56. pobijane odluke, među ostalim, pravilno utvrdilo da je, s obzirom na to da je predmetni žig bio naveden na popisu imovine priloženom presudi o otvaranju stečajnog postupka nad intervenijentom, EUIPO bio dužan tu činjenicu uzeti u obzir i, u skladu sa zahtjevom stečajnog upravitelja, upisati u registar stečajni postupak u vezi s tim žigom. Na taj je način žalbeno vijeće samo podsjetilo na EUIPO‑ovu obvezu dužne pažnje, kako je navedena u točkama 58. do 69. ove presude. Osim toga, žalbeno je vijeće u istoj točki svoje odluke također pravilno podsjetilo na to da EUIPO nije bio ovlašten osporavati navedeni popis imovine jer ne može nadomjestiti nacionalne sudove.

75      Prvi dio jedinog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

 Drugi dio jedinog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da su EUIPO i žalbeno vijeće pogrešno uzeli u obzir presudu o otvaranju stečajnog postupka od 13. listopada 2017.

76      U okviru drugog dijela jedinog tužbenog razloga tužitelj u biti smatra da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku kada je smatralo da je propušten bitan postupovni korak jer EUIPO prilikom upisa prijenosâ predmetnog žiga 16. travnja 2018. nije bio uzeo u obzir činjenicu da je sâm bio zanemario raniji zahtjev za upis u registar stečajnog postupka otvorenog nad intervenijentom, koji je na temelju članka 24. Uredbe 2017/1001 stečajni upravitelj podnio 25. listopada 2017. Tužitelj smatra da se na dan podnošenja zahtjeva za upis navedenih prijenosa intervenijent više nije mogao smatrati nositeljem tog žiga, s obzirom na to da ga je intervenijent prethodno, na temelju ugovora o prijenosu od 26. lipnja 2014., bio prenio na društvo Spring Holdings, koje ga je potom prenijelo na tužitelja. Prema tužiteljevu mišljenju, upis stečajnog postupka na temelju članka 24. Uredbe 2017/1001 stoga nije mogao imati nikakav učinak jer se u listopadu 2017. i travnju 2018. intervenijent više nije mogao smatrati nositeljem navedenog žiga.

77      Tužitelj smatra da, čak i da je EUIPO bio upisao stečajni postupak u registar, prijenosi predmetnog žiga, najprije na društvo Spring Holdings, a zatim na tužitelja, ipak bi trebali biti upisani jer su, s jedne strane, svi uvjeti za upis prijenosa iz članka 20. Uredbe 2017/1001 (pisani ugovor, potpisi, zahtjev za upis) bili ispunjeni te je zahtijevani dokaz bio podnesen te jer, s druge strane, na dan takvog upisa u registar intervenijent više nije bio nositelj tog žiga, koji je bio prenio na društvo Spring Holdings. Ističe da upis stečajnog postupka u registar nije mogao imati za učinak uključivanje u imovinu intervenijenta, društva u stečaju, elemenata – poput navedenog žiga – koji na dan otvaranja stečajnog postupka više nisu činili dio njegove imovine. Dodaje da nesolventnost kao takva i upis stečajnog postupka u registar proizvode učinke u budućnosti, kao što to proizlazi iz članka 27. stavka 4. Uredbe 2017/1001.

78      Najprije valja istaknuti da je među strankama nesporno da je intervenijent bio proglašen nesolventnim presudom o otvaranju stečajnog postupka koju je na temelju talijanskog Stečajnog zakona 13. listopada 2017. donio Tribunale di Venezia (Sud u Veneciji), koja je od tog dana proizvodila učinke prema trećim stranama u skladu s tim istim zakonom kojim se, na temelju članka 27. stavka 4. Uredbe 2017/1001, uređuje učinak tog postupka prema trećim stranama. Stoga od tog datuma intervenijent više nije bio ovlašten prenijeti predmetni žig u skladu s člankom 20. iste uredbe te EUIPO nije smio provesti upis prijenosa zatraženog nakon tog datuma.

79      Žalbeno vijeće u točkama 46. i 47. pobijane odluke samo je podsjetilo na posljedice takve presude o otvaranju stečajnog postupka za stranku koja je na datum donošenja te presude upisana kao nositelj žiga Europske unije, odnosno na zabranu upravljanja svojom imovinom (dobrima i vlasničkim instrumentima upisanima u registar) i ništavost ili neučinkovitost bilo kakve naknadno poduzete radnje u odnosu na vjerovnike (uključujući formalnosti potrebne kako bi neka radnja imala učinak prema trećim stranama koje su bespredmetne ako su izvršene nakon objave stečaja). Napomenulo je da je u ovom slučaju na dan objave navedene presude, odnosno 13. listopada 2017., intervenijent bio upisan kao nositelj predmetnog žiga u EUIPO‑ovu registru i da se taj žig nalazio na popisu imovine uključene u stečajni postupak.

80      U tom pogledu valja utvrditi da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, žalbeno vijeće nije meritorno ocjenjivalo je li popis imovine dokazivao vlasništvo nad predmetnim žigom. Naime, žalbeno vijeće samo je uzelo u obzir službeni dokument koji je odobrio Tribunale di Venezia (Sud u Veneciji), zadužen za stečajni postupak, te je u točki 56. pobijane odluke utvrdilo da nije podnesen nijedan dokaz o tome da je taj dokument pred sudom bio osporen. Osim toga, u točkama 48. i 49. te odluke žalbeno je vijeće istaknulo da EUIPO nije bio obradio zahtjev stečajnog upravitelja zaprimljen 25. listopada 2017. za upis u registar stečajnog postupka otvorenog nad intervenijentom i da je taj zahtjev još uvijek bio u tijeku 16. travnja 2018., odnosno na datum kada je podnesen zahtjev za upis prijenosâ navedenog žiga s intervenijenta na društvo Spring Holdings i s potonjeg na tužitelja.

81      Stoga je žalbeno vijeće u točkama 50. do 54. pobijane odluke pravilno smatralo da se na temelju tužiteljeva argumenta prema kojem je do prijenosa predmetnog žiga s intervenijenta na društvo Spring Holdings došlo 26. lipnja 2014. (odnosno prije objave intervenijentova stečaja) ne može smatrati da su upisi prijenosâ izvršeni 16. travnja 2018. bili uredni i, u biti, da je taj argument bespredmetan.

82      U tom se pogledu žalbeno vijeće pravilno oslonilo na članak 27. stavak 1. Uredbe 2017/1001, koji se odnosi na učinke prema trećim stranama pravnih radnji poput prijenosa žiga, koji se stječe tek nakon upisa u registar. Smatralo je da intervenijentov navodni prijenos predmetnog žiga, bez obzira na njegovu valjanost i izvjesnost njegova datuma, u svakom slučaju nije bio upisan u EUIPO‑ov registar prije presude o otvaranju stečajnog postupka od 13. listopada 2017. i da zbog toga nije mogao imati učinak prema stečajnom upravitelju, kojeg treba kvalificirati kao „treću stranu”, s obzirom na to da nije bio ugovorna strana tog navodnog prijenosa. Osim toga, žalbeno se vijeće, s obzirom na članak 27. stavak 4. iste uredbe, pravilno oslonilo na članak 45. talijanskog Stečajnog zakona, kojim se određuje da su sve formalnosti potrebne kako bi neka radnja imala učinak prema trećim stranama bespredmetne ako su izvršene nakon objave stečaja, kao što je to bio slučaj u ovom predmetu.

83      Stoga iz pobijane odluke proizlazi da žalbeno vijeće nije odlučilo o materijalnopravnim pitanjima koja su u nadležnosti nacionalnih sudova i nacionalnog prava, poput vlasništva nad predmetnim žigom s obzirom na talijansko pravo ili o materijalnoj valjanosti prijenosa tog žiga upisanih 16. travnja 2018. Upravo suprotno, žalbeno vijeće u točkama 53. i 56. pobijane odluke izričito se proglasilo u potpunosti nenadležnim u tom pogledu te je uredno priznalo nadležnost nacionalnih sudova u toj stvari.

84      Naposljetku, u dijelu u kojem se tužitelj poziva na točku 30. presude od 9. rujna 2011., CRAIC (T‑83/09, neobjavljena, EU:T:2011:450), valja podsjetiti na to da je u toj točki navedene presude Opći sud presudio da je prvi zahtjev za upis prijenosa predmetnog žiga u predmetu u kojem je donesena ta presuda ispunjavao zahtjeve iz pravila 31. Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice (SL 1995., L 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 84.) (koji je kasnije postao članak 13. Provedbene uredbe 2018/626) jer je uz njega bila priložena isprava o prijenosu žiga koja je ispunjavala zahtjeve iz tog pravila, tako da su navedeni zahtjev kao i upis stjecatelja kao novog nositelja predmetnog žiga bili valjani. S druge strane, Opći sud je presudio da drugi zahtjev za upis prijenosa istog žiga nije bio u skladu s tim zahtjevima jer prenositelj nije odgovarao upisanom nositelju, koji je u to vrijeme već bio stjecatelj u okviru ranijeg prijenosa navedenog žiga. U tom je pogledu Opći sud istaknuo da mogući sukob između dvaju prijenosa koji su se odnosili na taj žig otvara pitanja ugovornog prava i prava vlasništva koja nadilaze okvir navedenog pravila i čije ispitivanje nije u EUIPO‑ovoj nadležnosti.

85      Međutim, ta razmatranja ne podrazumijevaju da je u ovom slučaju žalbeno vijeće meritorno ocjenjivalo valjanost prijenosâ predmetnog žiga, kao što se čini da tužitelj to navodi. U tom je pogledu dovoljno istaknuti da se u sporu o kojem je Opći sud odlučio u presudi od 9. rujna 2011., CRAIC (T‑83/09, neobjavljena, EU:T:2011:450) tužitelj u potporu svojem zahtjevu za upis prijenosa žiga nije pozivao na odluku nacionalnog suda u vezi sa stečajnim postupkom sličnu presudi koju je u ovom slučaju donio Tribunale di Venezia (Sud u Veneciji). EUIPO stoga nije bio dužan primijeniti nacionalno pravo te upućivanje na navedenu presudu zato nije relevantno. U svakom slučaju, žalbeno je vijeće u pobijanoj odluci samo uzelo u obzir navedenu talijansku presudu i, kao što je već istaknuto u točki 83. ove presude, nije sâmo odlučilo o vlasništvu predmetnog žiga s obzirom na talijansko pravo niti je meritorno ocijenilo valjanost njegovih prijenosa.

86      Drugi dio jedinog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

 Treći dio jedinog tužbenog razloga, koji se temelji na neprimjenjivosti članka 27. stavka 1. Uredbe 2017/1001 u ovom slučaju

87      U okviru trećeg dijela jedinog tužbenog razloga tužitelj u biti tvrdi da se članak 27. stavak 1. Uredbe 2017/1001 ne može primijeniti u ovom slučaju jer se odnosi samo na situacije u kojima više od jedne stranke polaže pravo na žig Europske unije, odnosno poziva se na pravne radnje koje imaju za cilj nastanak ili prijenos pravâ na takav žig. Nasuprot tomu, ne može se primijeniti na situaciju poput one u ovom predmetu, u kojoj subjekt više nije nositelj predmetnog žiga na dan na koji je nad njim otvoren stečajni postupak jer je taj žig nekoliko godina ranije prenio na drugi subjekt.

88      U tom pogledu valja podsjetiti na to da, na temelju članka 27. stavka 1. prve rečenice Uredbe 2017/1001, pravne radnje iz članaka 20., 22. i 25. u odnosu na žig Europske unije imaju učinke prema trećim stranama u svim državama članicama tek nakon upisa u registar.

89      Valja utvrditi da je, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, žalbeno vijeće pravilno smatralo da je ta odredba u ovom slučaju primjenjiva.

90      Naime, žalbeno je vijeće u točkama 47. do 54. pobijane odluke istaknulo da je vlasništvo predmetnog žiga na dan 13. listopada 2017., dan kada je nad registriranim nositeljem tog žiga, odnosno intervenijentom, bio otvoren stečajni postupak, bilo predmet spora između tužitelja i stečajnog upravitelja, koji je predstavljao intervenijentove vjerovnike, i da navodni prijenos tog vlasništva, do kojeg je prema tužitelju došlo 2014., nije imao učinke prema trećim stranama, među kojima je i stečajni upravitelj, jer nije bio upisan u EUIPO‑ov registar prije 13. listopada 2017.

91      Iz toga slijedi da se članak 27. stavak 1. Uredbe 2017/1001 primjenjuje u ovom slučaju, osobito na navodni ugovor o prijenosu predmetnog žiga iz 2014., koji u skladu s tom odredbom nije imao učinke prema trećim stranama prije 13. listopada 2017., dana kada je presuda o otvaranju stečajnog postupka nad intervenijentom u skladu s talijanskim Stečajnim zakonom, primjenjivim na temelju članka 27. stavka 4. iste uredbe i članka 19. stavka 1. Uredbe 2015/848, stupila na snagu s učincima prema trećim stranama.

92      Treći dio jedinog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

 Četvrti dio jedinog tužbenog razloga, koji se temelji na primjenjivosti u ovom slučaju iznimke u slučaju znanja, predviđene u članku 27. stavku 1. Uredbe 2017/1001, i na tome da su intervenijent i stečajni upravitelj navodno znali za ugovor o prijenosu iz 2014.

93      U okviru četvrtog dijela jedinog tužbenog razloga tužitelj u biti smatra da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku time što nije uzelo u obzir činjenicu da su intervenijent i stečajni upravitelj znali za prijenos predmetnog žiga do kojeg je došlo 2014., što dokazuje postojanje ugovora o licenciranju koji se odnosi na taj žig, sklopljenog 30. prosinca 2014. između intervenijenta i društva Spring Holdingsa, koji je stečajni upravitelj produžio porukom elektroničke pošte od 7. prosinca 2017. To također proizlazi iz „pisma o suglasnosti” od 24. studenoga 2017. kojim je društvo Spring Holdings predložilo produženje trajanja sporazuma o licenciranju do 30. studenoga 2022.

94      U svakom slučaju, prema tužiteljevu mišljenju, stečajnog upravitelja nije se moglo smatrati trećom stranom (čak ni kada je djelovao u interesu intervenijentovih vjerovnika) jer je kao ugovorna strana ugovora o licenciranju s njim stupio u ugovorni odnos. Tužitelj iz toga zaključuje da se, čak i da se članak 27. stavak 1. Uredbe 2017/1001 primjenjuje u ovom slučaju, intervenijent i sâm stečajni upravitelj ne mogu pozivati na tu odredbu jer su imali stvarna saznanja o ranijem prijenosu predmetnog žiga na društvo Spring Holdings, do kojeg je došlo 2014.

95      Valja istaknuti da se ti argumenti temelje na iznimci u slučaju znanja iz članka 27. stavka 1. druge rečenice Uredbe 2017/1001, prema kojoj pravni posao koji se odnosi na žig čak i prije njegova upisa u registar EUIPO‑a ima pravni učinak prema trećim stranama koje su stekle prava na žig nakon datuma tog pravnog posla ako su znale za taj pravni posao na datum stjecanja tih prava.

96      Međutim, valja utvrditi da u ovom slučaju EUIPO nije mogao primijeniti tu iznimku u slučaju znanja.

97      Naime, kao što je to već istaknuto u točki 74. ove presude, žalbeno vijeće u točki 56. pobijane odluke pravilno je smatralo da, s obzirom na to da je predmetni žig bio naveden na popisu imovine priloženom presudi o otvaranju stečajnog postupka od 13. listopada 2017., EUIPO nije bio ovlašten osporavati taj popis jer ne može nadomjestiti nacionalne sudove i da je bio dužan upisati stečajni postupak u vezi s navedenim žigom u registar. Žalbeno je vijeće u istoj točki navedene odluke također pravilno smatralo da je zahtjev za upis prijenosâ tog žiga koji je tužitelj podnio nakon objave intervenijentova stečaja bio nepravodoban i da tužitelj nije dokazao da je presuda o otvaranju stečajnog postupka, u skladu s odlukom nacionalnog suda, bila pogrešna.

98      Slijedom toga, EUIPO nije bio dužan provjeriti je li se na datum presude o otvaranju stečajnog postupka nad intervenijentom protiv intervenijenta i stečajnog upravitelja mogla primijeniti iznimka u slučaju znanja. Iz toga slijedi da je ovaj dio tužbenog zahtjeva bespredmetan.

99      U svakom slučaju, kad je riječ o tome da su intervenijent i stečajni upravitelj 13. listopada 2017. navodno znali da je intervenijent prenio predmetni žig na društvo Spring Holdings, do čega je navodno došlo 2014., valja primijetiti sljedeće.

100    S jedne strane, kad je riječ o intervenijentu, valja podsjetiti na to da je Sud, kad je riječ o svrsi pravila utvrđenog u prvoj rečenici članka 27. stavka 1. Uredbe 2017/1001, utvrdio da izostanak pravnog učinka prema trećim stranama pravnih poslova iz članaka 20., 22. i 25. te uredbe koji nisu upisani u registar ima za cilj zaštitu onoga koji ima ili bi mogao imati prava na žig Unije kao predmet vlasništva (vidjeti u tom smislu presudu od 4. veljače 2016., Hassan, C‑163/15, EU:C:2016:71, t. 25.).

101    Stoga valja smatrati da se člankom 27. stavkom 1. Uredbe 2017/1001 u ovom slučaju nastoji zaštititi svaka osoba koja ima ili bi mogla imati prava na predmetni žig kao predmet vlasništva, odnosno vjerovnici intervenijenta, društva u stečaju. Stoga činjenica da je sâm intervenijent znao za prijenos tog žiga nije relevantna i ne može utjecati na prava njegovih vjerovnika na njegovoj imovini koja je predmet stečajnog postupka.

102    S druge strane, kad je riječ o stečajnom upravitelja, valja ispitati je li on doista potvrdio da je znao za prijenos iz 2014. prije 13. listopada 2017., kao što to tvrdi tužitelj.

103    U tom pogledu valja istaknuti da se, u skladu s člankom 27. stavkom 1. Uredbe 2017/1001, iznimka u slučaju znanja primjenjuje na one koji su naknadno stekli prava na predmetni žig znajući za pravnu radnju „na datum stjecanja prava”, odnosno u ovom slučaju 13. listopada 2017., kao što to sam tužitelj priznaje u točki 74. tužbe.

104    Najprije, nesporno je da stečajni upravitelj nije bio uključen ni u ugovor o prijenosu ni u ugovor o licenciranju na koje se poziva tužitelj, navodno sklopljene 2014.

105    Nadalje, iz spisa proizlazi da je stečajni upravitelj osporavao valjanost navedenih ugovora o prijenosu i licenciranju pred Tribunaleom di Venezia (Sud u Veneciji). U samom dokumentu na koji se poziva tužitelj, odnosno zahtjevu kojim je stečajni upravitelj pred tim sudom pokrenuo postupak 13. lipnja 2019., izričito je navedeno da je stečajni upravitelj „prvi (i jedini) put” saznao za ugovor o prijenosu u lipnju 2018. (odnosno nakon presude o otvaranju stečajnog postupka od 13. listopada 2017.), upravo zbog postupka pred EUIPO‑om.

106    U prilog svojim tvrdnjama tužitelj samo upućuje na „pismo o suglasnosti”, odnosno na prepisku koja se odnosi na produženje ugovora o licenciranju iz studenoga i prosinca 2017. U tom pogledu valja istaknuti da je do prepiske na koju se tužitelj poziva došlo nakon presude o otvaranju stečajnog postupka od 13. listopada 2017. U svakom slučaju, iz spisa proizlazi da je stečajni upravitelj odbio tužiteljeve tvrdnje, tvrdeći da je prijedlog za produženje ugovora o licenciranju koji je 24. studenoga 2017. podnio Spring Holdings bio „isključivo privremen i provizoran te očito isključivao tužbe protiv navodnog prijenosa žigova”, među kojima je i predmetni žig. Kao što je to izričito navedeno u zahtjevu stečajnog upravitelja za odobrenje prihvaćanja tog produženja, odobrenje „ne dovodi u pitanje bilo koje tužbe podnesene kako bi se utvrdilo je li prijenos žigova bio zakonit i odgovarao razumnoj cijeni te kako bi se utvrdile sve druge okolnosti u vezi s predmetom”. Usto, stečajni upravitelj pred žalbenim vijećem osporavao je istinitost poruke elektroničke pošte koju je on navodno poslao u odgovoru na navedeni prijedlog i na koju se poziva tužitelj, a tužitelj nije dokazao da je stečajni upravitelj ikada potpisao taj prijedlog. Stoga se na temelju takvih elemenata ne može smatrati dokazanim da je stečajni upravitelj 13. listopada 2017. znao za navodni ugovor o prijenosu od 26. lipnja 2014.

107    Dakle, žalbeno je vijeće u biti pravilno smatralo da se iznimka u slučaju znanja iz članka 27. stavka 1. Uredbe 2017/1001 u ovom slučaju ne primjenjuje i da navodni ugovor o prijenosu i ugovor o licenciranju iz 2014., bez obzira na njihovu valjanost i izvjesnost njihova datuma s obzirom na talijansko pravo, u svakom slučaju nemaju učinka prema intervenijentu i stečajnom upravitelju na dan 13. listopada 2017.

108    Četvrti dio jedinog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

 Peti dio jedinog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da je žalbeno vijeće pogrešno primijenilo članak 103. Uredbe 2017/1001 na EUIPOove odluke o brisanju upisa od 16. travnja 2018.

109    U okviru petog dijela jedinog tužbenog razloga tužitelj u biti tvrdi da članak 103. Uredbe 2017/1001 u ovom slučaju nije primjenjiv, s obzirom na to da nije došlo do „očite pogreške” prilikom EUIPO‑ova upisa prijenosa predmetnog žiga u njegovu korist 16. travnja 2018. u skladu s propisanim uvjetima. On ponovno navodi da je intervenijent, prije nego što je nad njim bio otvoren stečajni postupak, taj žig prenio na društvo Spring Holdings, koje je potom taj žig prenijelo na njega. Štoviše, pogreška koju ističe intervenijent, odnosno postupovni propust, nije počinjena na dan upisa navedenog prijenosa, nego još u listopadu 2017.

110    U tom pogledu valja podsjetiti na to da se tekst članka 103. Uredbe 2017/1001, koji je stupio na snagu 1. listopada 2017., razlikuje od onoga članka 80. Uredbe br. 207/2009 jer obuhvaća svaku „očitu pogrešku” pripisivu EUIPO‑u, a ne samo svaku „očitu povredu postupovnih odredbi” koja mu se može pripisati, a koju je Sud definirao kao očiglednu pogrešku postupovne prirode koju je počinio EUIPO (vidjeti u tom smislu presudu od 31. listopada 2019., Repower/EUIPO, C‑281/18 P, EU:C:2019:916, t. 29.). Postupovna priroda očite pogreške stoga nije uvjet za primjenu članka 103. Uredbe 2017/1001.

111    Kad je riječ o „očitoj” ili očiglednoj pogrešci koja opravdava donošenje odluke o opozivu ranije odluke ili o brisanju upisa, riječ je o pogreškama koje su vrlo očite i koje ne omogućuju zadržavanje izreke te ranije odluke bez nove analize koju će naknadno provesti tijelo koje je donijelo navedenu odluku ili izvršilo navedeni upis (vidjeti u tom smislu presudu od 28. svibnja 2020., Aurea Biolabs/EUIPO – Avizel (AUREA BIOLABS), T‑724/18 i T‑184/19, EU:T:2020:227, t. 29. i 30. i navedenu sudsku praksu).

112    Općenitije, u skladu sa sudskom praksom, pogreška se može smatrati očitom samo kada ju je moguće lako otkriti, s obzirom na kriterije kojima je zakonodavac upravnom tijelu uvjetovao izvršavanje njegove diskrecijske ovlasti, i kada su podneseni dokazi dostatni da se ocjena koju je ta uprava donijela ne čini vjerodostojnom te se ona ne može prihvatiti kao opravdana i dosljedna (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 2019., Fleig/ESVD, T‑492/17, EU:T:2019:211, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

113    U ovom slučaju valja istaknuti, kad je riječ o propuštanju upisa stečajnog postupka, da za nesolventnost treba smatrati da je nastupila i da proizvodi učinak od datuma utvrđenog primjenjivim nacionalnim pravom, u ovom slučaju 13. listopada 2017., na temelju članaka 44. i 45. talijanskog Zakona o stečaju (vidjeti točke 53. i 66. ove presude). Usto, EUIPO je znao za intervenijentovu nesolventnost te je već u odluci od 9. travnja 2018. (vidjeti točku 8. ove presude) izrijekom izrazio namjeru da je uzme u obzir. Stoga, s obzirom na to da je EUIPO 9. travnja 2018. s retroaktivnim učinkom izbrisao prvi upis prijenosa predmetnog žiga s intervenijenta na društvo Spring Holdings, za koji je njihov zajednički zastupnik zahtjev podnio 18. listopada 2017., treba smatrati da je navedeni žig intervenijentu pripadao 13. listopada 2017. te, a fortiori, 16. travnja 2018.

114    Stoga valja utvrditi da je „očita pogreška” koja se može pripisati EUIPO‑u, u smislu članka 103. Uredbe 2017/1001, bila počinjena kad je EUIPO 16. travnja 2018. u registar upisao prijenose predmetnog žiga na tužiteljev zahtjev a da pritom nije uzeo u obzir postojanje i učinak presude o otvaranju stečajnog postupka nad intervenijentom od 13. listopada 2017., koju je propustio upisati na zahtjev stečajnog upravitelja od 25. listopada 2017.

115    Upisi u registar uzastopnih prijenosa predmetnog žiga izvršeni 16. travnja 2018. stoga su predstavljali „očite pogreške” koje se mogu pripisati EUIPO‑u, u smislu članka 103. Uredbe 2017/1001, s obzirom na to da je, s jedne strane, intervenijentov stečaj bio objavljen prije toga, odnosno 13. listopada 2017., i jer je, s druge strane, na dan tih upisa EUIPO znao za otvaranje stečajnog postupka nad nositeljem tog žiga upisanog u registar, odnosno intervenijentom.

116    U uobičajenim okolnostima u kojima nije počinjena pogreška, da je presuda kojom se nositelj predmetnog žiga proglašava nesolventnim bila uredno upisana u registar na dan kada je stečajni upravitelj u tom smislu podnio zahtjev, odnosno 25. listopada 2017., svaki kasniji zahtjev za upis prijenosa u vezi s istim žigom bio bi automatski suspendiran te bi se mogao provesti samo uz izričito odobrenje stečajnog upravitelja ili nacionalnog suda nadležnog za stečajni postupak.

117    Time što je upisao sporne prijenose na tužiteljev zahtjev 16. travnja 2018., nakon što je u registar propustio upisati stečajni postupak u vezi s nositeljem predmetnog žiga u skladu sa zahtjevom stečajnog upravitelja od 25. listopada 2017., EUIPO je počinio očitu pogrešku, tako da je bio dužan što je prije moguće izbrisati navedene upise od 16. travnja 2018., prilikom kojih je počinjena ta očita pogreška.

118    U tom je pogledu Sud u biti izjavio da je cilj obveze opoziva odluke odnosno brisanja upisa koji sadržava očitu pogrešku koja se može pripisati EUIPO‑u, koja mu je trenutačno naložena člankom 103. Uredbe 2017/1001, zajamčiti dobro upravljanje i ekonomičnost postupka (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 31. listopada 2019., Repower/EUIPO, C‑281/18 P, EU:C:2019:916, t. 32.).

119    Osim toga, rok od jedne godine od datuma upisa u registar, kako je propisan člankom 103. stavkom 2. Uredbe 2017/1001, uredno je poštovan prilikom donošenja 30. siječnja 2019. dviju odluka odjela zaduženog za registar EUIPO‑a o brisanju upisa u registar T 014185659 i T 014188703, izvršenih 16. travnja 2018.

120    Iz toga slijedi da su ispunjeni uvjeti koji se zahtijevaju za to da EUIPO, točnije odjel zadužen za registar EUIPO‑a, primijeni članak 103. Uredbe 2017/1001.

121    Stoga je žalbeno vijeće pravilno potvrdilo odluku navedenog tijela od 30. siječnja 2019. o brisanju upisa koji se odnose na uzastopne prijenose predmetnog žiga izvršene 16. travnja 2018.

122    Peti dio jedinog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

123    S obzirom na sva prethodna razmatranja, jedini tužbeni razlog valja odbiti i, prema tome, tužbu u cijelosti.

 Troškovi

124    Na temelju članka 134. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

125    Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, u skladu sa zahtjevom EUIPO‑a i intervenijenta.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deveto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvu Marina Yachting Brand Management Co. Ltd nalaže se snošenje vlastitih troškova kao i troškova Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) i društva Industries Sportswear Co. Srl.

Costeira

Gratsias

Kancheva

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 22. rujna 2021.

Potpisi


Sadržaj




*      Jezik postupka: engleski