Predmet C-110/21 P
Universität Bremen
protiv
Europske izvršne agencije za istraživanje (REA)
Presuda Suda (drugo vijeće) od 14. srpnja 2022.
„Žalba – Tužba za poništenje – Članak 19. Statuta Suda Europske unije – Zastupanje neprivilegiranih stranaka u okviru izravne tužbe pred sudovima Europske unije – Sveučilišni profesor – Profesor koji podučava na sveučilištu zastupanom u okviru te tužbe i obavlja funkcije koordinatora i voditelja tima projekta koji je predmet spora – Uvjet neovisnosti – Postojanje izravnog i osobnog interesa za rješenje spora”
Sudski postupak – Tužba kojom se pokreće postupak – Formalni zahtjevi – Pretpostavke koje se odnose na potpisnika – Svojstvo treće strane u odnosu na stranke – Sveučilište koje zastupa profesor koji je s njime povezan javnopravnim zakonskim odnosom – Dopuštenost s obzirom na zahtjev neovisnosti – Profesor koji obavlja funkcije koordinatora i voditelja tima projekta koji je predmet spora – Nepostojanje utjecaja
(Statut Suda, čl. 19.)
(t. 55.-58., 61.-64., 66., 67.)
Kratak prikaz
Sveučilište u Bremenu imenovano je koordinatorom istraživačkog konzorcija koji je činilo nekoliko europskih sveučilišta i koji je istraživao međudisciplinarno komparativno pravo u području prava i politike vezanih uz smještaj u cijeloj Uniji.
Nakon poziva na podnošenje prijedloga, Sveučilište u Bremenu podnijelo je 17. ožujka 2019. Europskoj izvršnoj agenciji za istraživanje (REA) prijedlog projekta. Taj je prijedlog dobio ocjenu na temelju koje je svrstan na deseto mjesto podnesenih prijava. Odlukom od 16. srpnja 2019.(1) REA je odbila navedeni prijedlog s obzirom na to da je zbog proračunskih ograničenja mogla odabrati samo projekte koji su zauzeli prva tri mjesta. Sveučilište u Bremenu podnijelo je 25. rujna 2019. tužbu za poništenje te odluke.
Opći je sud rješenjem od 16. prosinca 2020.(2) odbacio tu tužbu kao očito nedopuštenu(3) uz obrazloženje da profesor koji je zastupao dotično sveučilište nije u odnosu na njega bio treća strana i da slijedom toga nije ispunjavao uvjet neovisnosti predviđen Statutom Suda(4) .
Sud u okviru žalbe koju je podnijelo Sveučilište u Bremenu ukida to rješenje Općeg suda zaključujući da je potonji pogrešno zaključio da je tužba očito nedopuštena. Tom prilikom daje pojašnjenja o uvjetu neovisnosti koji je propisan zastupnicima neprivilegiranih stranaka(5) u okviru izravne tužbe pred sudovima Unije.
Ocjena Suda
Sud najprije podsjeća na to da sud Unije, primjenjujući uvjet neovisnosti koji je pravom Unije propisan zastupnicima neprivilegiranih stranaka, provodi ograničen nadzor jer samo sankcionira nedopuštenošću tužbe koje su mu podnesene, iz kojih očito proizlazi da dotični zastupnik ne može izvršavati svoju zadaću obrane tako da na najbolji način služi interesima svoje stranke pa tog zastupnika treba izuzeti u njezinu interesu.
Nadalje, Sud ispituje primjenjuje li se uvjet neovisnosti tumačen u sudskoj praksi u odnosu na odvjetnike i na sveučilišne profesore koji su ovlašteni zastupati stranku pred sudom.
U tom pogledu, smatra da se ta dva zanimanja ne mogu uspoređivati kad je riječ o opisu zadaća s obzirom na to da odvjetnik mora osigurati zaštitu i obranu interesa svoje stranke, dok je zadaća sveučilišnog profesora poduka i provođenje istraživanja, potpuno neovisno, uzimajući u obzir akademsku slobodu kojom je uređeno to zanimanje. Međutim, kada sveučilišni profesor zastupa stranku pred sudovima Unije, on više ne obavlja svoje zanimanje nastavnika i istraživača, nego izvršava istu zadaću kao i odvjetnik, odnosno zastupa neprivilegirane stranke. Osim toga, profesori koji su na temelju prava svoje države članice ovlašteni nastupati pred sudom imaju ista prava poput onih koja su odvjetnicima priznata Statutom Suda(6).
Sud smatra da iz toga proizlazi da, u skladu s ciljem zadaće izvršenog zastupanja, koji se prije svega sastoji od najbolje zaštite i obrane interesa opunomoćitelja, sveučilišni profesori moraju ispuniti iste kriterije neovisnosti poput onih koji se primjenjuju na odvjetnike. Ti se kriteriji određuju na negativan način, nepostojanjem radnog odnosa između zastupnika i njegove stranke te na pozitivan način, upućivanjem na etički kodeks koji osobito podrazumijeva nepostojanje veze koja očito ugrožava odvjetnikovu sposobnost da izvršava svoju zadaću obrane tako da na najbolji način služi interesima svoje stranke, uz poštovanje zakona i pravila struke.
Kad je riječ o pitanju nepostojanja radnog odnosa između zastupnika i njegove stranke, Sud utvrđuje da je dotični sveučilišni profesor u ovom slučaju povezan sa sveučilištem koje zastupa javnopravnim zakonskim odnosom. Taj status mu, u skladu s uvjetima i pravilima nacionalnog prava, daje neovisnost ne samo u svojstvu nastavnika i istraživača nego i zastupnika neprivilegiranih stranaka pred sudovima Unije. Budući da zastupanje pred sudom nije dio zadaća koje taj profesor mora obavljati na sveučilištu kao nastavnik ili istraživač, to zastupanje nije ni na koji način povezano s njegovim akademskim funkcijama te se stoga izvršava izvan bilo kakvog odnosa podređenosti sveučilištu, čak i kad ga je pozvan zastupati.
Osim toga, Sud s obzirom na svoju sudsku praksu(7) smatra da postojanje javnopravnog zakonskog odnosa između profesora i sveučilišta koje zastupa nije dostatno da bi se zaključilo da se taj profesor nalazi u položaju koji ga sprječava u obrani interesa tog sveučilišta.
Naposljetku, Sud dodaje da se za profesora koji je na temelju nacionalnog prava ovlašten nastupati pred sudom – s obzirom na to da se Statutom Suda profesorima dodjeljuju ista prava kao i odvjetnicima(8) – smatra da načelno ispunjava uvjet neovisnosti i to čak i ako taj profesor zastupa sveučilište na kojem obavlja svoje akademske aktivnosti.
Kad je riječ o pitanju nepostojanja poveznice koja ugrožava sposobnost zastupnika da izvršava svoju zadaću obrane tako da na najbolji način služi interesima svoje stranke, Sud presuđuje da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je zaključio da je osobna veza zastupnika dotičnog sveučilišta s predmetom spora, s obzirom na to da je bio koordinator i voditelj tima projekta, pri čemu je u okviru njega preuzeo zadatke i bitne funkcije, ugrozila njegovu sposobnost pružanja pravne pomoći koja je bila potrebna tom sveučilištu.
Naime, prema mišljenju Suda, funkcije koje je dotični zastupnik obavljao u okviru projekta koji je predmet spora podrazumijevale su dakako to da je on dijelio interese sa Sveučilištem u Bremenu. Međutim, takvi interesi nisu dovoljni za utvrđivanje nesposobnosti tog zastupnika da uredno izvršava zastupanje koje mu je bilo povjereno.
Osim toga, s obzirom na to da nije iznesen nijedan element na temelju kojeg se može reći da su ti interesi činili prepreku zastupanju Sveučilišta u Bremenu pred sudom navedenog zastupnika, Opći je sud prekoračio granice svojeg nadzora utvrđene u sudskoj praksi Suda.
U tim okolnostima, Sud presuđuje da je Opći sud pogrešno zaključio da je tužba očito nedopuštena zbog toga što dotični sveučilišni profesor nije propisno zastupao Sveučilište u Bremenu.