PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)

12. ožujka 2019. (*)

„EFSJP – Komponenta za jamstva – EFJP – Šećer – Privremeni sustav za restrukturiranje industrije šećera u Zajednici – Uredba (EZ) br. 320/2006 – Uredba (EZ) br. 968/2006 – Izdaci isključeni iz financiranja – Izdaci nastali za Mađarsku – Uvjeti za dodjelu pomoći za potpuno i pomoći za djelomično rastavljanje – Pojam ‚proizvodna postrojenja’ – Ocjena uporabe silosa na datum podnošenja zahtjeva za dodjelu pomoći – Pojam ‚potpuno rastavljanje’ – Prilog 2. dokumentu VI/5330/97 – Poteškoće u tumačenju Unijinih propisa – Lojalna suradnja”

U predmetu T‑139/15,

Mađarska, koju su zastupali M. Fehér, G. Koós, A. Pálfy, a zatim Fehér, Koós, Z. Biró-Tóth i E. Tóth, u svojstvu agenata,

tužitelj,

koju podupiru

Francuska Republika, koju zastupa D. Colas, u svojstvu agenta,

i

Talijanska Republika, koju zastupa G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju C. Colelli, avvocato dello Stato,

intervenijenti,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju P. Ondrůšek i B. Béres, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a kojim se traži djelomično poništenje Provedbene odluke Komisije (EU) 2015/103 od 16. siječnja 2015. o isključenju iz financiranja Europske unije određenih izdataka nastalih za države članice u okviru Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EFJP) i Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) (SL 2015., L 16, str. 33.), u dijelu u kojem se njome isključuje iznos od 11 709 400 eura EFJP‑ova financiranja pomoći za restrukturiranje u sektoru industrije šećera koje je dodijelila Mađarska,

OPĆI SUD (četvrto vijeće),

u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, J. Schwarcz i C. Iliopoulos (izvjestitelj), suci,

tajnik: N. Schall, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 8. svibnja 2017.,

donosi sljedeću

Presudu

 Pravni okvir

 Uredba (EZ) br. 320/2006

1        Vijeće Europske unije donijelo je Uredbu (EZ) br. 320/2006 od 20. veljače 2006. o utvrđivanju privremenog sustava za restrukturiranje industrije šećera u Zajednici i o izmjeni Uredbe (EZ) br. 1290/2005 o financiranju zajedničke poljoprivredne politike (SL 2006., L 58, str. 42.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 68., str. 54.). Uredba br. 320/2006 izmijenjena je nekoliko puta, a zadnje Uredbom Vijeća (EZ) br. 72/2009 od 19. siječnja 2009. o izmjeni uredaba (EZ) br. 247/2006, (EZ) br. 320/2006, (EZ) br. 1405/2006, (EZ) br. 1234/2007, (EZ) br. 3/2008 i (EZ) br. 479/2008 i stavljanju izvan snage uredaba Vijeća (EEZ) br. 1883/78, (EEZ) br. 1254/89, (EEZ) br. 2247/89, (EEZ) br. 2055/93, (EZ) br. 1868/94, (EZ) br. 2596/97, (EZ) br. 1182/2005 i (EZ) br. 315/2007 radi prilagodbe zajedničke poljoprivredne politike (SL 2009., L 30, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 68., str. 54.). Uredba br. 320/2006, u verziji kako je izmijenjena Uredbom br. 72/2009, primjenjuje se na činjenice na koje se odnosi ovaj predmet.

2        Uvodne izjave 1. i 5. Uredbe br. 320/2006 određuju sljedeće:

„(1) […] Kako bi se sustav proizvodnje i trgovine šećerom u Zajednici uskladio s međunarodnim zahtjevima i osigurala njegova konkurentnost u budućnosti, potrebno je pokrenuti proces dubokog restrukturiranja koji vodi prema značajnom smanjenju neprofitabilnih proizvodnih kapaciteta u Zajednici. U tu svrhu, preduvjet za provedbu djelotvorne nove zajedničke organizacije tržišta šećera jest uspostava zasebnog i samostalnog privremenog sustava za restrukturiranje industrije šećera u Zajednici. […]

(5) Potrebno je uvesti važan gospodarski poticaj šećeranama s najnižom produktivnošću, u obliku prikladne pomoći za restrukturiranje, da se odreknu prava na svoje proizvodne kvote. U tom smislu, potrebno je uspostaviti pomoć za restrukturiranje koja stvara poticaj za napuštanje proizvodnih kvota za šećer i odricanje od predmetnih kvota, dopuštajući istodobno da se vodi računa o poštivanju društvenih i okolišnih obveza koje se odnose na napuštanje proizvodnje. Pomoć bi trebala biti na raspolaganju tijekom četiri tržišne godine s ciljem smanjenja proizvodnje, u mjeri potrebnoj za postizanje ravnoteže na tržištu u Zajednici.”

3        Članak 1. Uredbe br. 320/2006, pod naslovom „Privremeni fond za restrukturiranje”, propisuje:

„1. Ovim se osniva privremeni fond za restrukturiranje industrije šećera u Zajednici (dalje u tekstu ‚fond za restrukturiranje’). […]

Fond za restrukturiranje čini dio Komponente jamstva Europskog fonda za smjernice i jamstva u poljoprivredi. Od 1. siječnja 2007. on čini dio Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EFJP).

2. Fond za restrukturiranje financira izdatke koji proizlaze iz mjera predviđenih člancima 3., 6., 7., 8. i 9.

[…]

4. Ova se Uredba ne odnosi na najudaljenije regije Zajednice navedene u članku 299. stavku 2. Ugovora.”

4        Članak 3. Uredbe br. 320/2006, pod naslovom „Pomoć za restrukturiranje”, predviđa:

„1.      Bilo koje poduzeće koje proizvodi šećer, izoglukozu ili inulinski sirup kojem je dodijeljena kvota do 1. srpnja 2006. ima pravo na pomoć za restrukturiranje po toni kvote koje se odreklo, pod uvjetom da se tijekom jedne od tržišnih godina 2006./2007., 2007./2008., 2008./2009. i 2009./2010.:

(a)       odrekne kvote koju dodjeljuje jednoj ili više svojih tvornica i potpuno rastavi proizvodna postrojenja predmetnih tvornica;

ili

(b) odrekne kvote koju dodjeljuje jednoj ili više svojih tvornica, djelomično rastavi proizvodna postrojenja predmetnih tvornica i ne koristi preostala proizvodna postrojenja predmetnih tvornica za proizvodnju proizvoda koje proizlaze iz zajedničke organizacije tržišta šećera,

[…]

3.      Potpuno rastavljanje proizvodnih postrojenja zahtijeva:

(a)       konačni i potpuni prestanak proizvodnje šećera, izoglukoze i inulinskog sirupa koje proizvodi predmetno proizvodno postrojenje;

(b)       zatvaranje tvornice ili tvornica i rastavljanje njihovih proizvodnih postrojenja unutar razdoblja navedenog u članku 4. stavku 2. točki (d),

i

(c)       ponovna uspostava dobrih okolišnih uvjeta na tvorničkoj lokaciji i omogućivanje preraspodjele radne snage unutar razdoblja navedenog u članku 4. stavku 2. točki (f). […]

4.      Djelomično rastavljanje proizvodnih postrojenja zahtijeva:

(a)       konačni i potpuni prestanak proizvodnje šećera, izoglukoze i inulinskog sirupa koje proizvodi predmetno proizvodno postrojenje;

(b)       rastavljanje proizvodnih postrojenja koja se neće koristiti za novu proizvodnju, a koja su bili namijenjena i korištena za proizvodnju proizvoda navedenih pod točkom (a) […];

(c)       ponovna uspostava dobrih okolišnih uvjeta na tvorničkoj lokaciji i omogućivanje preraspodjele radne snage unutar razdoblja navedenog u članku 4. stavku 2. točki (f) […].

5.      Iznos pomoći za restrukturiranje po toni kvote koje su se odrekli jednak je:

(a)      u slučaju navedenom u točki (a) stavka 1.:

–        — 730,00 EUR za tržišnu godinu 2006./2007.,

–        — 730,00 EUR za tržišnu godinu 2007./2008.,

–        — 625,00 EUR za tržišnu godinu 2008./2009.,

–        — 520,00 EUR za tržišnu godinu 2009./2010.;

(b)      u slučaju navedenom u točki (b) stavka 1.:

–        — 547,50 EUR za tržišnu godinu 2006./2007.,

–        — 547,50 EUR za tržišnu godinu 2007./2008.,

–        — 468,75 EUR za tržišnu godinu 2008./2009.,

–        — 390,00 EUR za tržišnu godinu 2009./2010.;

[…]”

5        Osim toga, u skladu s člankom 4. Uredbe br. 320/2006, naslovljenim „Zahtjev za pomoć za restrukturiranje”:

„1. Zahtjevi za pomoć za restrukturiranje podnose se predmetnoj državi članici do 31. siječnja prije tržišne godine tijekom koje će se odustati od kvote.

[…]

2. Zahtjevi za pomoć za restrukturiranje uključuju:

(a) plan restrukturiranja;

[…]

(c)       jamstvo odricanja od relevantne kvote u predmetnoj tržišnoj godini;

(d)       u slučaju navedenom u članku 3. stavku 1. točki (a), jamstvo djelomičnog rastavljanja proizvodnih postrojenja unutar razdoblja koje određuje predmetna država članica;

(e)       u slučaju navedenom u članku 3. stavku 1. točki (b), jamstvo djelomičnog rastavljanja proizvodnih postrojenja unutar razdoblja koje određuje predmetna država članica te nekorištenja proizvodne lokacije i preostalih proizvodnih postrojenja za proizvodnju proizvoda koje pokriva zajednička organizacija tržišta šećera;

[…]

3.      Plan restrukturiranja naveden u stavku 2. točki (a) uključuje barem sljedeće elemente:

[…]

(c)       potpun tehnički opis predmetnih proizvodnih postrojenja;

(d)       poslovni plan koji potanko opisuje modalitete, raspored i troškove zatvaranja tvornice ili tvornica i potpuno ili djelomično rastavljanje proizvodnih postrojenja;

[…]

(h)       financijski plan koji potanko opisuje sve troškove u vezi s planom restrukturiranja.”

6        Članak 5. Uredbe br. 320/2006, naslovljen „Odluka o pomoći za restrukturiranje i o kontrolama”, predviđa:

„1.      Do kraja veljače koja prethodi tržišnoj godini navedenoj u članku 3. stavku 2., države članice odlučuju o dodjeli pomoći za restrukturiranje. Međutim, odluka za tržišnu godinu 2006./2007. donosi se do 30. rujna 2006.

[…]

2.      Pomoć za restrukturiranje dodjeljuje se ako je država članica nakon temeljite provjere ustanovila da:

–        zahtjev sadrži elemente navedene u članku 4. stavku 2.,

–        plan restrukturiranja sadrži elemente navedene u članku 4. stavku 3.,

–        su mjere i aktivnosti opisane u planu restrukturiranja u skladu relevantnim zakonodavstvom Zajednice i nacionalnim zakonodavstvom;

–        […]

3.      Ako se ne poštuje jedan ili više uvjeta utvrđenih u prve tri alineje stavka 2., zahtjev za pomoć za restrukturiranje vraća se podnositelju. Podnositelja je potrebno obavijestiti o uvjetima koji nisu poštovani. Podnositelj potom može ili povući ili dopuniti svoj zahtjev.

[…]”

 Uredba (EZ) br. 968/2006

7        Vijeće Europske unije donijelo je Uredbu (EZ) br. 968/2006 od 27. lipnja 2006 o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe (EZ) br. 320/2006 (SL 2006., L 176, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 20., str. 31.). Uredba br. 968/2006 izmijenjena je više puta, a posljednji put Provedbenom uredbom Komisije (EU) br. 672/2011 od 13. srpnja 2011. o izmjeni Uredbe br. 968/2006 (SL 2011., L 184, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 61., str. 120.). Uredba br. 968/2006, u verziji kako je izmijenjena Uredbom br. 672/2011, primjenjuje se na činjenice na koje se odnosi ovaj predmet.

8        Uvodna izjava 4. Uredbe br. 968/2006 glasi:

„U vezi s odricanjem od kvota, članak 3. Uredbe (EZ) br. 320/2006 navodi mogućnosti potpunog ili djelomičnog rastavljanja proizvodnih postrojenja koje dovode do različitih iznosa pomoći za restrukturiranje. Iako uvjeti koji važe za te dvije mogućnosti trebaju uzeti u obzir da se veći iznos pomoći za restrukturiranje dodjeljuje potpunom rastavljanju zbog viših uključenih troškova, potrebno je omogućiti zadržavanje dijelova tvornice koji nisu dio proizvodne linije, ako se oni mogu koristiti u druge svrhe predviđene u planu restrukturiranja, posebno kada se takvim korištenjem ostvaruje zapošljavanje. S druge strane, instalacije koje nisu izravno povezane s proizvodnjom šećera trebaju se rastaviti ako za njih ne postoji alternativna uporaba unutar razumnog roka, a njihovo bi održavanje bilo štetno po okolinu.”

9        Članak 4. Uredbe br. 968/2006, pod naslovom „Rastavljanje proizvodnih postrojenja”, propisuje:

„1.      U slučaju potpunog rastavljanja navedenog u članku 3. stavku 1. točki (a) Uredbe (EZ) br. 320/2006, zahtjev za rastavljanjem proizvodnih postrojenja odnosi se na:

(a)       sva postrojenja koja su potrebna u proizvodnji šećera, izoglukoze ili inulinskog sirupa, kao što su, na primjer: postrojenja za skladištenje, analizu, pranje i rezanje šećerne repe, žitarica ili cikorije; sva postrojenja koja su potrebna za vađenje i obrađivanje ili koncentriranje šećera iz šećerne repe ili trske, škrobi iz žitarica, glukoze iz škroba ili inulina iz cikorije;

(b)       dio postrojenja, osim onih navedenih u točki (a), koja su izravno povezana s proizvodnjom šećera, izoglukoze ili inulinskog sirupa i potrebna za proizvodnju unutar napuštene kvote, čak i ako bi se taj dio mogao koristiti za proizvodnju ostalih proizvoda, kao što su: postrojenja za grijanje ili preradu vode, ili za proizvodnju energije; postrojenja u vezi s pulpom šećerne repe ili melase, postrojenja za unutarnji prijevoz;

(c)       sva druga postrojenja, kao što su postrojenja za pakiranje koja su ostala neiskorištena i koja će se rastaviti i ukloniti iz ekoloških razloga.

2.      U slučaju djelomičnog rastavljanja navedenog u članku 3. stavku 1. točki (b) Uredbe (EZ) br. 320/2006, zahtjev za rastavljanjem proizvodnih postrojenja odnosi se na postrojenja, navedena u stavku 1. ovog članka koja nisu namijenjena za drugu proizvodnju ili drugo korištenje lokacije tvornice u skladu s planom restrukturiranja”.

10      U skladu s člankom 6. Uredbe br. 968/2006, pod naslovom „Obveze država članica”:

„1.      Država članica najkasnije 20 dana od primitka primjerka poziva na savjetovanje iz članka 2. stavka 3., obavještava strane koje sudjeluju u planu restrukturiranja o svojoj odluci

[…]

(b)       o razdoblju, koje istječe najkasnije 30. rujna 2010., za rastavljanje proizvodnih postrojenja i za usklađivanje s društvenim i ekološkim obvezama navedenim u članku 3. stavku 3. točki (c) i članku 3. stavku 4. točki (c) Uredbe (EZ) br. 320/2006;

[…]

Odstupajući od točke (b) prvog podstavka, na utemeljeni zahtjev dotičnog poduzeća države članice mogu odobriti produljenje roka utvrđenog u toj točki, i to najdulje do 31. ožujka 2012. U tom slučaju poduzeće dostavlja izmijenjeni plan restrukturiranja u skladu s člankom 11. [Uredbe br. 968/2006] […]”

11      Članak 9. Uredbe br. 968/2006, naslovljen „Podobnost za pomoć za restrukturiranje”, propisuje:

„[…]

2.      Da bi se zahtjev smatrao prihvatljivim, plan restrukturiranja mora:

(a)       uključivati sažetak glavnih ciljeva, mjera i aktivnosti kao i predviđenih troškova tih mjera i aktivnosti, financijski plan i kalendare djelovanja;

(b)       navoditi za svaku predmetnu tvornicu iznos kvote od koje se odustaje, koji će biti niži ili jednak proizvodnom kapacitetu koji će se potpuno ili djelomično rastaviti;

(c)       uključivati potvrdu da će proizvodna postrojenja biti potpuno ili djelomično rastavljena ili uklonjena s lokacije proizvodnje;

[…]

(e)       jasno odrediti sve aktivnosti i troškove koje financira fond za restrukturiranje i, prema potrebi, ostale elemente koji se namjeravaju financirati iz ostalih fondova Zajednice.

3.      Ako nisu ispunjeni uvjeti navedeni u stavku 2., država članica obavješćuje podnositelja zahtjeva o razlozima i utvrđuje datum unutar vremenskog roka navedenog u članku 4. stavku 1. Uredbe (EZ) br. 320/2006 do kojeg se plan restrukturiranja može odgovarajuće uskladiti.

Država članica odlučuje o podobnosti usklađenog zahtjeva u roku od 15 radnih dana nakon krajnjeg datuma navedenog u prvom podstavku, ali najmanje 10 radnih dana prije krajnjeg roka predviđenog u članku 5. stavku 1. Uredbe (EZ) br. 320/2006.

Ako se usklađeni zahtjev ne preda pravodobno ili se smatra neprihvatljivim, zahtjev za pomoć za restrukturiranje se odbija i država članica o tome obavješćuje podnositelja i Komisiju u roku od 5 radnih dana. Podnošenje novog zahtjeva od istog podnositelja podliježe kronološkom redu navedenom u članku 8. […]”

12      Članak 11. Uredbe br. 968/2006, pod naslovom „Izmjene plana restrukturiranja”, predviđa:

„1.      Čim se dodijeli pomoć za restrukturiranje, korisnik provodi sve mjere detaljno opisane u odobrenom planu restrukturiranja i poštuje obveze uključene u svom zahtjevu za pomoć za restrukturiranje.

2.      Svaka se izmjena odobrenog plana restrukturiranja mora usuglasiti s državom članicom na temelju zahtjeva predmetnog poduzeća u kojem se:

(a)       objašnjavaju razlozi i problemi tijekom provedbe;

(b)       predstavljaju predložene prilagodbe ili nove mjere i očekivani učinci;

(c)       detaljno opisuju financijske i vremenske implikacije.

Izmjene ne smiju mijenjati ukupan iznos pomoći za restrukturiranje koja se dodjeljuje ili privremene iznose za restrukturiranje koji se plaćaju u skladu s člankom 11. Uredbe (EZ) br. 320/2006.

O izmijenjenom planu restrukturiranja država članica obavješćuje Komisiju.”

13      Članak 16. Uredbe br. 968/2006, pod naslovom „Isplata pomoći za restrukturiranje”, propisuje:

„1. Isplata svakog obroka pomoći za restrukturiranje, kako je navedeno u članku 10. stavku 4. Uredbe (EZ) br. 320/2006, podliježe pologu jamstva u iznosu jednakom 120 % iznosa predmetnog obroka.

[…]”

14      U skladu s člankom 22. Uredbe br. 968/2006, naslovljenim „Oslobađanje od pologa jamstva”:

„1. Jamstva iz članka 16. stavka 1. […] i članka 18. stavka 2. oslobađaju se pod uvjetom da:

(a)       su ispunjene sve mjere i aktivnosti predviđene u planu restrukturiranja, nacionalnim programima za restrukturiranje i poslovnom planu, kako je primjenjivo;

(b)       je podneseno konačno izvješće navedeno u članku 23. stavku 2.;

(c)       su države članice provele kontrole navedene u članku 25.;

[…]

3.      Ako uvjeti izneseni u stavku 1. ne budu ispunjeni najkasnije do 30. rujna 2012. jamčevina će biti oduzeta, osim u slučaju force majeure.”

15      Članak 25. Uredbe br. 968/2006, naslovljen „Kontrole”, propisuje kako slijedi:

„1.      Nadležno tijelo države članice vrši inspekciju svakog poduzeća i lokacije proizvodnje za koje se prima pomoć iz fonda za restrukturiranje u roku od tri mjeseca nakon krajnjeg roka navedenog u članku 23. stavku 2.

Inspekcija provjerava usklađenost s planom restrukturiranja i poslovnim planom i potvrđuje točnost i potpunost informacija koje je poduzeće iznijelo u izvješću o napretku. Prva inspekcija na temelju plana restrukturiranja također potvrđuje svaku dodatnu informaciju koju je poduzeće iznijelo u svom zahtjevu za pomoć za restrukturiranje, posebno potvrdu navedenu u članku 4. stavku 2. točki (b) Uredbe (EZ) br. 320/2006.

2.      Inspekcija u svim slučajevima obuhvaća elemente plana restrukturiranja navedene u članku 4. stavku 3. Uredbe (EZ) br. 320/2006. […]”.

16      Nadalje, članak 26. Uredbe br. 968/2006, naslovljen „Povrat”, propisuje:

„1.      Ne dovodeći u pitanje stavak 3., ako korisnik ne ispuni jednu ili više svojih obveza u skladu s planom restrukturiranja, poslovnim planom ili nacionalnim programom restrukturiranja, prema potrebi, dio pomoći dodijeljene u vezi s predmetnom obvezom (predmetnim obvezama) vraća se, osim u slučajevima više sile […]”

17      Naposljetku, prema članku 27. Uredbe br. 968/2006, naslovljenom „Kazne”:

„1.      Ako korisnik ne ispuni jednu ili više svojih obveza u skladu s planom restrukturiranja, poslovnim planom ili nacionalnim programom restrukturiranja, prema potrebi dužan je platiti iznos u visini 10 % iznosa povrata u skladu s člankom 26. […]”

 Okolnosti spora

18      Komisijine su službe između 16. i 19. ožujka 2010. provele provjere u Mađarskoj na tri od četiri bivše lokacije za proizvodnju šećera koje su primile pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje u skladu s člankom 3. Uredbe br. 320/2006, u verziji koja se primjenjuje na te datume.

19      Nakon tog pregleda Komisija je dopisom od 20. srpnja 2010. (u daljnjem tekstu: prva obavijest od 20. srpnja 2010.) mađarskim tijelima priopćila rezultat izvršenog pregleda te pojasnila da je navedena obavijest poslana u skladu s člankom 11. Uredbe Komisije (EZ) br. 885/2006 od 21. lipnja 2006. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu Uredbe Vijeća (EZ) br. 1290/2005 u pogledu akreditacije agencija za plaćanja i drugih tijela te poravnanja računa EFJP‑a i EPFRR‑a (SL 2006., L 171, str. 90.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 14., svezak 2., str. 88.).

20      Iz prve obavijesti od 20. srpnja 2010. proizlazi da, za Komisiju, mađarska tijela nisu u potpunosti poštovala zahtjeve propisa prava Unije u pogledu uvjeta za dodjelu pomoći za restrukturiranje industrije šećera za tržišne godine 2007./2008. i 2008./2009. Naime, Komisija je utvrdila da su silosi u pregledanim industrijskim postrojenjima koja pripadaju društvima Eastern Sugar u Kabi (Mađarska) odnosno Matra Cukor u Szolnoku (Mađarska) sačuvani te da stoga ta društva nisu mogla primiti pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje, već samo pomoć za restrukturiranje za djelomično rastavljanje, čiji je iznos 25 % manji od pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje. U tom pogledu, navela je da ta društva nisu prihvatljiva za pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje ako u potpunosti ne provedu plan restrukturiranja i ako ne uklone druge zgrade povezane s djelatnošću proizvodnje, uključujući silose. Naposljetku, Komisija je od mađarskih tijela zatražila informacije o zgradama koje se još uvijek nalaze u pogonima za proizvodnju šećera koje njezini službenici nisu posjetili.

21      Dopisom od 20. rujna 2010. mađarska su tijela odgovorila na prigovore iz prve obavijesti od 20. srpnja 2010. i obavijestila Komisiju da su silosi koji se nalaze u pogonu društva Eastern Sugar u Kabi unajmljeni za skladištenje šećera u rasutom stanju u svrhu pakiranja.

22      Na bilateralnom sastanku između Komisijinih službi i mađarskih tijela održanom u Bruxellesu (Belgija) 6. prosinca 2010. potonja su izjavila, među ostalim, da još preostaju silosi u pogonima, s jedne strane, društva Eastern Sugar u Kabi i, s druge strane, društva Magyar Cukor u Petőházi (Mađarska) te da su silosi koji se nalaze u pogonu društva Matra Cukor u Szolnoku u postupku uklanjanja. Nadalje, tvrdili su, u biti, da ne postoji pravni temelj za obvezu rastavljanja silosa te da su odricanje od kvote za proizvodnju i rastavljanje proizvodnih postrojenja bili dovoljni da mađarske šećerane budu prihvatljive za pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje.

23      S druge strane, Komisija je priznala da iako uredbe br. 320/2006 i 968/2006 ne zahtijevaju rastavljanje silosa, iz strukture predmetnog propisa proizlazi da se potonji, koji su sastavni dio proizvodnih postrojenja, moraju rastaviti. Osim toga, Komisija je primijetila da su se šećerane koje su zatražile dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje mogle odlučiti za djelomično rastavljanje, koje bi dovelo do pomoći u 25 % nižem iznosu od onoga koji se dodjeljuje u slučaju potpunog rastavljanja. Konačno, Komisija je mađarske vlasti obavijestila da imaju vremena do rujna 2011. za regulaciju situacije i zadržavanje koristi od pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje.

24      Mađarska su tijela 3. ožujka 2011. dostavila svoje primjedbe na zapisnik s bilateralnog sastanka od 6. prosinca 2010. Posebno su izjavila da samo šećerane korisnice pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje mogu zatražiti produljenje roka za dovršetak rastavljanja, što one međutim nisu učinile.

25      Dopisom od 8. studenoga 2012., na temelju članka 11. stavka 2. trećeg podstavka Uredbe br. 885/2006, Komisija je obavijestila mađarska nadležna tijela da planira iz financiranja Unije isključiti iznos od 11 709 400 eura, koji je izračunan na temelju razlike između iznosa pomoći koja se odobrava u slučaju potpunog rastavljanja i one u slučaju djelomičnog rastavljanja.

26      Mađarska su tijela 18. prosinca 2012. zatražila pokretanje postupka mirenja na temelju članka 16. Uredbe br. 885/2006.

27      Tijelo za mirenje je 25. travnja 2013. donijelo izvješće u kojem je najprije utvrdilo da mirenje između stranaka nije uspjelo te da je ključno pitanje koje je predmet neslaganja među njima bilo podneseno Sudu. Nadalje, istaknulo je, u biti, s jedne strane, da je Komisija u više navrata propustila obavijestiti mađarska nadležna tijela o obvezi rastavljanja silosa i, s druge strane, da je nekoliko država članica, kao i sama Komisija, imalo poteškoća pri tumačenju dotičnog propisa. Naposljetku, pozvalo je Komisiju da uzme u obzir činjenicu da, na temelju dokumenta Komisije VI/5330/97 od 23. prosinca 1997., naslovljenog „Smjernice o izračunu financijskih posljedica prilikom pripreme odluke o poravnanju računa Komponente za jamstva EFSJP‑a” (u daljnjem tekstu: dokument VI/5330/97), „ako se nepravilnosti mogu pripisati tumačenju pravila Zajednice, […] ta se olakotna okolnost može uzeti u obzir i može se predvidjeti niža stopa ispravka ili se ispravak uopće ne mora primijeniti”.

28      Presudom od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), Sud je u biti presudio da pojam „proizvodna postrojenja”, kako je definiran u člancima 3. i 4. Uredbe br. 320/2006 i članku 4. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 968/2006, obuhvaća silose namijenjene skladištenju šećera korisnika pomoći za restrukturiranje. Međutim, Sud je smatrao da to nije tako u dva slučaja: kad je dokazano da se silosi koriste samo za skladištenje šećera, proizvedenog u kvoti, koji skladište drugi proizvođači ili su ga potonji kupili te, s druge strane, ako se samo koriste za pakiranje šećera koji je drugdje proizveden, u svrhu stavljanja na tržište.

29      Dopisom od 8. siječnja 2014. mađarska su tijela Komisiji ponovno iznijela razloge zbog kojih u kontekstu presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737) smatraju da silosi koji su preostali u bivšim šećeranama društava Eastern Sugar u Kabi i Magyar Cukor u Petőházi (u daljnjem tekstu: sporni silosi) nisu obuhvaćeni pojmom „proizvodna postrojenja”.

30      Komisija je dopisom od 28. ožujka 2014. mađarskim tijelima odobrila rok od dva mjeseca za podnošenje uvjerljivih dokaza da su se, prije zahtjeva za pomoć za restrukturiranje, sporni silosi koristili isključivo za skladištenje i pakiranje šećera koji su unutar kvote proizveli drugi proizvođači.

31      Mađarska tijela su dopisom od 26. svibnja 2014. osporila Komisijino stajalište prema kojem, u svrhu ocjene jesu li sporni silosi obuhvaćeni pojmom „proizvodna postrojenja”, valja razmotriti način na koji su se upotrebljavali na datum podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje.

32      Smatrajući da mađarska tijela nisu podnijela dokaze iz kojih bi bilo moguće zaključiti da su se na dan podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje sporni silosi isključivo koristili za skladištenje i pakiranje šećera koji su unutar kvote proizveli drugi proizvođači, Komisija je mađarskim tijelima uputila dopis od 6. listopada 2014. u kojem je ponovila svoje stajalište izraženo u prethodnom dopisu od 8. studenoga 2012.

33      U sažetom izvješću predstavljenom na sastanku Odbora za poljoprivredne fondove od 18. studenoga 2014., u koje je izvršen uvid u skladu s člankom 31. stavkom 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1290/2005 od 21. lipnja 2005. o financiranju zajedničke poljoprivredne politike (SL 2005., L 209, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 14., svezak 1., str. 44.) i člankom 41. stavkom 3. iste uredbe, Komisija je navela da njezino stajalište ostaje nepromijenjeno u odnosu na utvrđene nedostatke.

34      U tim je okolnostima Komisija donijela Provedbenu odluku (EU) 2015/103 od 16. siječnja 2015. o isključenju iz financiranja Europske unije određenih izdataka nastalih za države članice u okviru Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EFJP) i Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) (SL 2015., L 16, str. 33.; u daljnjem tekstu: pobijana odluka), uključujući one nastale Mađarskoj u iznosu od 11 709 400 eura na temelju pomoći za restrukturiranje u sektoru industrije šećera, o kojima je riječ u ovom predmetu.

 Postupak i zahtjevi stranaka

35      Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 27. ožujka 2015. Mađarska je podnijela ovu tužbu.

36      Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 22. lipnja i 3. srpnja 2015. Francuska Republika i Talijanska Republika zatražile su intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu Mađarske. Odlukom od 21. kolovoza 2015. predsjednik drugog vijeća Općeg suda odobrio je te intervencije. Francuska Republika podnijela je 21. listopada 2015. svoj intervencijski podnesak tajništvu Općeg suda.

37      Komisija i Mađarska podnijele su svoja očitovanja na intervencijski podnesak Francuske Republike 16. prosinca 2015. odnosno 6. siječnja 2016.

38      Mađarska od Općeg suda zahtijeva da:

–        djelomično poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se njome iznos od 11 709 400 eura isključuje iz EFJP‑ova financiranja pomoći za restrukturiranje u sektoru industrije šećera koje je dodijelila Mađarska;

–        naloži Europskoj komisiji snošenje troškova.

39      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži Mađarskoj snošenje troškova.

40      Francuska Republika od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži Europskoj komisiji snošenje troškova.

41      Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud (četvrto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka i, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. Poslovnika Općeg suda, postaviti strankama pisana pitanja te ih pozvati da podnesu određene dokumente. Osim Talijanske Republike, stranke su se u roku odazvale na mjere upravljanja postupkom.

42      Na raspravi održanoj 8. svibnja 2017. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja im je usmenim putem postavio Opći sud.

43      Budući da Talijanska Republika nije bila prisutna na raspravi, usmeni postupak ostao je otvoren kako bi joj se omogućilo da podnese svoje primjedbe u pisanom obliku u roku od tjedan dana od dostave zapisnika s rasprave. Talijanska Republika podnijela je svoja pisana očitovanja u određenom roku, u kojima je smatrala da valja prihvatiti tužbu Mađarske.

44      Mađarska i Komisija su 16. lipnja 2017. tajništvu Općeg suda podnijele svoja očitovanja na ona koja je podnijela Talijanska Republika nakon rasprave.

 Pravo

45      U prilog svojoj tužbi Mađarska u biti navodi dva tužbena razloga koji se temelje, prvi, na povredi članaka 3. i 4. Uredbe br. 320/2006 i članka 4. Uredbe br. 968/2006, a drugi na povredi smjernica utvrđenih u dokumentu VI/5330/97 i načela lojalne suradnje.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članaka 3. i 4. Uredbe br. 320/2006 i članka 4. Uredbe br. 968/2006

46      Mađarska, koju podupiru Francuska Republika i Talijanska Republika, u biti smatra da je pobijana odluka povrijedila članke 3. i 4. Uredbe br. 320/2006 i članak 4. Uredbe br. 968/2006 u dijelu u kojem je Komisija smatrala da mađarske šećerane ne ispunjavaju uvjete za pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje jer su zadržale silose i, stoga, nisu u potpunosti rastavile sva proizvodna postrojenja. U tom pogledu Mađarska ističe da je Komisija počinila pogrešku kad je utvrdila da u svrhu ocjene jesu li silosi dio proizvodnih postrojenja u smislu Uredbe br. 320/2006 i jesu li stoga obuhvaćeni iznimkama koje je naveo Sud u presudi od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), u obzir valja uzeti upotrebu silosa na dan podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje (u daljnjem tekstu: Komisijin kriterij). Nadalje, Mađarska tvrdi, u biti, da može ispuniti obvezu potpunog rastavljanja proizvodnih postrojenja čak i ako se silosi prodaju umjesto da se unište, pod uvjetom da je došlo do odricanja od kvote za šećer i da, nakon postupka restrukturiranja, korisnik pomoći više ne može upotrebljavati sačuvana postrojenja za proizvodnju šećera.

47      Komisija osporava argumente Mađarske, Francuske Republike i Talijanske Republike.

48      Uvodno valja podsjetiti da je Sud u presudi od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), nakon što je utvrdio da pojam „proizvodna postrojenja” nije definiran uredbama br. 320/2006 i 968/2006, kao prvo istaknuo da pojam „proizvodnja” može obuhvaćati i druge faze izrade proizvoda na početku ili kraju kemijskog ili fizičkog postupka transformacije i, prema tome, da on može uključivati i skladištenje šećera koji se nije pakirao odmah nakon njegova dobivanja iz sirovine. Dakle, zaključio je da skladištenje može biti „izravno povezano s proizvodnjom šećera” u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 968/2006 (presuda od 14. studenoga 2013., SFIR i dr., C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737, t. 26.). Kao drugo, Sud je smatrao da silosi mogu izravno utjecati na količine šećera koje se mogu proizvesti i na postupak proizvodnje koji ovisi o blizini skladišnih kapaciteta, u mjeri u kojoj oni napose omogućavaju, u cijelosti ili djelomično, prodaju proizvoda iz jedne tržišne godine u drugoj i, stoga, mogu utjecati na stanje tržišta u smislu uvodne izjave 5. Uredbe br. 320/2006 (presuda od 14. studenoga 2013., SFIR i dr., C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737, t. 27. do 29.). Kao treće, Sud je u biti smatrao da iz članka 3. stavka 3. točaka (a) i (b) Uredbe br. 320/2006 proizlazi da je, načelno, za primanje pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje potrebno predmetni industrijski kompleks u cijelosti isključiti iz uporabe te da je mogućnost nerastavljanja ili čak nastavak korištenja postrojenja koja nisu namijenjena za proizvodnju, istodobno zadržavajući pravo na puni iznos pomoći, više iznimka od tog pravila koju treba usko tumačiti (presuda od 14. studenoga 2013., SFIR i dr., C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737, t. 30.).

49      U kontekstu prethodnih razmatranja, u točki 31. presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), Sud je presudio da silos primatelja pomoći koji je namijenjen skladištenju šećera treba kvalificirati kao proizvodno postrojenje, neovisno o činjenici da se koristi i u druge svrhe.

50      Međutim, Sud je priznao dvije iznimke od tog načela. Naime, on je u biti smatrao da silosi nisu obuhvaćeni kvalifikacijom „proizvodna postrojenja” i prema tome obvezom rastavljanja, s jedne strane, ako se dokaže da ih se koristi jedino za skladištenje šećera proizvedenog unutar kvote drugih proizvođača ili šećera proizvedenog unutar kvote koji je otkupljen od potonjih (presuda od 14. studenoga 2013., SFIR i dr., C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737, t. 32. i 35.) i, s druge strane, da ih se koristi isključivo za pakiranje ili ambalažiranje drugdje proizvedenog šećera radi stavljanja na tržište (presuda od 14. studenoga 2013., SFIR i dr., C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737, t. 33. i 35.) (u daljnjem tekstu: iznimke koje je odredio Sud).

51      U predmetnom slučaju ni Mađarska ni Francuska Republika ni Talijanska Republika nisu osporile da na datum podnošenja zahtjeva za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje sporni silosi nisu bili obuhvaćeni nekom od iznimaka koje je odredio Sud. Nadalje, Mađarska ne osporava ni da su, nakon postupka restrukturiranja, sporni silosi zadržani u proizvodnim postrojenjima mađarskih šećerana kojima je dodijeljena pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje.

52      Mađarska smatra, međutim, da je Komisija počinila pogrešku smatrajući da navedene okolnosti opravdavaju financijski ispravak od 25 % koji je na nju primijenjen. Naime, prema mišljenju Mađarske, koju podupiru Francuska Republika i Talijanska Republika, bitno je da na kraju procesa restrukturiranja silos više nije postrojenje povezano s proizvodnjom šećera. Stoga, Komisija je pogrešno smatrala da valja ocijeniti je li na datum podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje silos bio obuhvaćen jednom od iznimaka koje je odredio Sud.

53      Argumentacija Mađarske, koju također podupiru Francuska Republika i Talijanska Republika, međutim nije u skladu s dotičnim zakonodavstvom.

54      Kao prvo, iz uvodnih izjava 1. i 5. Uredbe br. 320/2006 proizlazi da je cilj predmetnog propisa smanjiti kapacitet proizvodnje šećera u Uniji poticanjem produktivnosti poduzeća čije je napuštanje proizvodnje šećera unutar kvote i odreći se emisijske jedinice.

55      Usto, iz uvodne izjave 5. Uredbe br. 320/2006 proizlazi da sustav restrukturiranja počiva na dobrovoljnom sudjelovanju šećerana jer se njime uvodi važan gospodarski poticaj u obliku prikladne pomoći za restrukturiranje (vidjeti u tom smislu presudu od 14. studenoga 2013., SFIR i dr., C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737, t. 44.).

56      Kako bi se ostvario cilj smanjenja neprofitabilnog proizvodnog kapaciteta šećera u Uniji, koji se želi postići predmetnim zakonodavstvom, zakonodavac Unije predvidio je dva programa restrukturiranja koji se razlikuju ovisno o vrsti provedenog rastavljanja, odnosno potpunog ili djelomičnog rastavljanja, što dovodi do različitih iznosa pomoći za restrukturiranje, kao što to proizlazi iz članka 3. stavka 5. točaka (a) i (b) Uredbe br. 320/2006, u vezi s uvodnom izjavom 4. Uredbe br. 968/2006.

57      Kao prvo, što se tiče uvjeta koje treba ispuniti za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje, članak 3. stavak 1. točka (a) i članak 3. stavak 3. točka (b) Uredbe br. 320/2006 zahtijevaju da se šećerana podnositelj zahtjeva odrekne kvote koju je dodijelila jednoj ili više svojih tvornica i da zatvori tvornicu i potpuno rastavi proizvodna postrojenja. Međutim, u svrhu dodjele pomoći za restrukturiranje za djelomično rastavljanje, članak 3. stavak 1. točka (b) i članak 3. stavak 4. točka (b) Uredbe br. 320/2006 zahtijevaju od šećerane koja je podnijela zahtjev da se odrekne kvote koju je dodijelila jednoj ili više svojih tvornica, da djelomično rastavi proizvodna postrojenja predmetnih tvornica i ne koristi preostala proizvodna postrojenja za proizvodnju proizvoda obuhvaćenih zajedničkom organizacijom tržišta u sektoru šećera (u daljnjem tekstu: ZOT šećera).

58      Kao drugo, opseg obveza rastavljanja proizvodnih postrojenja utvrđen je člankom 4. Uredbe br. 968/2006.

59      U skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 968/2006, obveza potpunog rastavljanja iz članka 3. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 320/2006 odnosi se na sva postrojenja koja su potrebna u proizvodnji šećera, izoglukoze ili inulinskog sirupa [članak 4. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 968/2006] i ona koja su izravno povezana s proizvodnjom šećera, izoglukoze ili inulinskog sirupa i potrebna za proizvodnju unutar napuštene kvote, čak i ako bi se taj dio mogao koristiti za proizvodnju ostalih proizvoda [članak 4. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 968/2006], kao i sva druga postrojenja, kao što su postrojenja za pakiranje koja su ostala neiskorištena i koja će se rastaviti i ukloniti iz ekoloških razloga [članak 4. stavak 1. točka (c) Uredbe br. 968/2006].

60      U skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (c) Uredbe br. 968/2006, u vezi s člankom 3. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 320/2006 i uvodnom izjavom 4. Uredbe br. 968/2006, iznimno se dakle, u slučaju potpunog rastavljanja, mogu sačuvati sva postrojenja koja nisu potrebna u proizvodnji šećera, izoglukoze ili inulinskog sirupa ili ona koja nisu izravno povezana s proizvodnjom navedenih proizvoda, kao što su pogoni za pakiranje, pod uvjetom da se koriste i da nisu namijenjeni rastavljanju i uklanjanju iz ekoloških razloga.

61      Usto, članak 4. stavak 2. Uredbe br. 968/2006 predviđa da u slučaju djelomičnog rastavljanja zahtjev za rastavljanje odnosi se na postrojenja, navedena u stavku 1. istog članka (vidjeti točku 59. ove presude), koja nisu namijenjena za drugu proizvodnju ili drugo korištenje lokacije tvornice u skladu s planom restrukturiranja. Osim toga, iz članka 3. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 320/2006 proizlazi da se proizvodna postrojenja koja se može sačuvati više ne mogu upotrebljavati za proizvodnju proizvoda koji pripadaju ZOT‑u šećera. Stoga, u skladu s člankom 4. stavkom 2. Uredbe br. 968/2006, u vezi s člankom 3. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 320/2006, mogu se sačuvati postrojenja koja su potrebna u proizvodnji šećera, izoglukoze ili inulinskog sirupa ili ona koja su izravno povezana s proizvodnjom navedenih proizvoda, pod uvjetom da se više ne koriste za proizvodnju proizvoda obuhvaćenih ZOT‑om šećera i da su namijenjena drugoj proizvodnji ili upotrebi tvornice u skladu s planom restrukturiranja.

62      Kao treće, izbor između potpunog i djelomičnog rastavljanja moraju izvršiti šećerane prilikom podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje.

63      Naime, iz zajedničkog tumačenja članka 4. stavka 2. točaka (a), (c), (d) i (e) i članka 4. stavka 3. točaka (c) i (h) Uredbe br. 320/2006 kao i članka 9. stavka 2. točaka (a) i (c) Uredbe br. 968/2006 proizlazi da zahtjev za pomoć za restrukturiranje mora uključivati, između ostalog, obvezu, s jedne strane, odricanja od kvota i, s druge strane, potpunog ili djelomičnog rastavljanja proizvodnih postrojenja unutar razdoblja koje određuje predmetna država članica kao i plan restrukturiranja koji uključuje, među ostalim, potpuni tehnički opis predmetnih proizvodnih postrojenja, sažetak mjera i aktivnosti, procjenu predviđenih troškova tih mjera i aktivnosti, financijski plan i vremenski raspored za provedbu različitih predviđenih mjera.

64      U skladu s odredbama navedenim u točki 63. ove presude, korisnik pomoći je najkasnije do datuma podnošenja zahtjeva za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno ili djelomično rastavljanje trebao odrediti sva proizvodna postrojenja koja se obvezuje rastaviti u skladu s planom restrukturiranja. To podrazumijeva, dakle, što se tiče silosa, da se po primitku zahtjeva za dodjelu pomoći odredi jesu li oni proizvodna postrojenja čije se rastavljanje obvezno mora predvidjeti planom restrukturiranja ako je zatražena dodjela pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje ili su obuhvaćeni iznimkama koje je odredio Sud.

65      Svako bi suprotno tumačenje učinilo bespredmetnima zahtjeve utvrđene u članku 4. Uredbe br. 320/2006 i članku 9. Uredbe br. 968/2006 i, osim toga, zanemarilo razliku između djelomičnog i potpunog rastavljanja koju provodi dotični propis.

66      S jedne strane, u slučaju da na datum podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje šećerane ne znaju jesu li silosi u njihovim tvornicama proizvodna postrojenja, oni nisu navedeni u planu restrukturiranja kao proizvodna postrojenja koja se trebaju rastaviti, čime se krši članak 4. stavak 3. točka (c) Uredbe br. 320/2006.

67      Usto, preuzimanje obveze rastavljanja svih proizvodnih postrojenja, koje treba priložiti zahtjevu za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje (vidjeti točku 63. ove presude), zahvaćeno je pogreškom jer se ne odnosi na sva proizvodna postrojenja koja postoje na dan preuzimanja obveze.

68      S druge strane, kad bi se kvalifikacija silosa kao proizvodnih postrojenja ocjenjivala na kraju postupka restrukturiranja, to bi, u slučaju potpunog rastavljanja kao i u slučaju djelomičnog rastavljanja, omogućilo očuvanje silosa koji su na datum zahtjeva za dodjelu pomoći predstavljali proizvodna postrojenja s obrazloženjem da se nakon restrukturiranja više neće upotrebljavati kao postrojenja za proizvodnju šećera. Stoga, mogućnost zadržavanja dijela proizvodnih postrojenja više ne bi bila značajka djelomičnog rastavljanja, nego bi se proširila i na potpuno rastavljanje, iako u potonjem slučaju subjekti dobivaju iznos pomoći za restrukturiranje koji je 25 % veći nego u slučaju djelomičnog rastavljanja s obzirom na visoke troškove koje uključuje, kao što to proizlazi iz članka 3. stavka 5. točaka (a) i (b) Uredbe br. 320/2006 i iz uvodne izjave 4. Uredbe br. 968/2006.

69      S obzirom na navedeno, kada je silos proizvodno postrojenje na datum podnošenja zahtjeva za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje, to mora biti navedeno u tom zahtjevu i mora ga se rastaviti u skladu s planom restrukturiranja jer ako se to ne učini, uvjeti za odobravanje takve pomoći nisu ispunjeni.

70      Stoga, suprotno onomu što tvrde Mađarska, Francuska Republika i Talijanska Republika, Komisija nije počinila pogrešku smatrajući da kvalifikaciju silosa treba ocijeniti na datum podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje.

71      Navedeni zaključak ne može biti doveden u pitanje argumentima koje su istaknule Mađarska, Francuska Republika i Talijanska Republika.

72      U prvom redu, Mađarska tvrdi, u biti, da je kriterij koji je odredila Komisija u suprotnosti sa strukturom sustava za restrukturiranje industrije šećera. Naime, prema njezinu mišljenju, za postizanje cilja svojstvenog pomoći za restrukturiranje odlučujuće je to da na kraju postupka restrukturiranja više ne postoje proizvodna postrojenja koja se mogu koristiti za proizvodnju šećera.

73      U tom smislu, iz točaka 56., 57. i 68. ove presude proizlazi da je za postizanje cilja smanjenja neprofitabilnog proizvodnog kapaciteta šećera u Uniji, koji se želi postići predmetnim zakonodavstvom, zakonodavac Unije predvidio dva programa restrukturiranja koji se razlikuju ovisno o vrsti provedenog rastavljanja i koji dovode do različitog iznosa pomoći za restrukturiranje. Osim toga, kako je navedeno u točkama 62. do 64. ove presude, izbor između djelomičnog i potpunog rastavljanja podrazumijeva da poduzetnik koji traži pomoć za restrukturiranje utvrđuje, nakon zahtjeva za dodjelu pomoći, sva proizvodna postrojenja na dotičnoj lokaciji koja se obvezuje u potpunosti ili djelomično uništiti najkasnije na kraju postupka restrukturiranja.

74      S obzirom na navedeno, kriterij koji je odredila Komisija u skladu je s logikom sustava koji je uspostavio zakonodavac Unije i nije u suprotnosti sa strukturom sustava za restrukturiranje industrije šećera.

75      Stoga valja odbiti argument Mađarske.

76      Kao drugo, Francuska Republika smatra da iz obveze predviđene u članku 4. stavku 2. Uredbe br. 320/2006 da se u zahtjeve za dodjelu pomoći uključi preuzimanje obveze rastavljanja proizvodnih postrojenja u roku koji određuje država članica Komisija ne može zaključiti da datum na koji valja ocijeniti uporabu silosa jest dan podnošenja zahtjeva za dodjelu pomoći. Naime, prema njezinu mišljenju, ta se odredba ne odnosi na uvjete za odobravanje pomoći za restrukturiranje, već samo na sadržaj zahtjeva za dodjelu pomoći za restrukturiranje i datum na koji se oni moraju podnositi.

77      Iz teksta članka 9. Uredbe br. 968/2006 proizlazi da se pretpostavke iz članka 4. Uredbe br. 320/2006 odnose na dopuštenost zahtjeva za pomoć za restrukturiranje. Osim toga, valja utvrditi da se navedeni uvjeti dopuštenosti razlikuju od meritornih uvjeta za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje, utvrđenih u članku 3. stavku 1. točki (a) Uredbe br. 320/2006, to jest, kao prvo, odricanja od kvota dodijeljenih jednoj ili više tvornica korisnika pomoći i, kao drugo, potpunog rastavljanja i zatvaranja proizvodnih postrojenja dotičnih tvornica (vidjeti točku 59. ove presude).

78      Međutim, iako zahtjev za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje ne određuje sva proizvodna postrojenja koja se moraju rastaviti u skladu s planom restrukturiranja, ne stoji da se može osporavati samo dopuštenost tog zahtjeva, nego i pravo društva koje je podnijelo zahtjev za primanje takve pomoći. Naime, ako postrojenje ili zgrada nisu navedeni u planu restrukturiranja kao proizvodno postrojenje, njihovo rastavljanje nije predviđeno planom restrukturiranja i stoga uvjet iz članka 3. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 320/2006 nije ispunjen.

79      U svakom slučaju, ako se prihvati argumentacija Francuske Republike, to bi značilo da se kontrola zahtjeva za dodjelu pomoći za restrukturiranje koju provodi država članica odnosi samo na ispunjenje uvjeta za dopuštenost navedenih zahtjeva, što se ne može prihvatiti s obzirom na to da, u skladu s člankom 5. stavkom 2. Uredbe br. 320/2006, o dodjeli pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje odlučuje država članica nakon te prve kontrole. U tom pogledu, članak 5. stavak 2. Uredbe br. 320/2006 navodi da, prije odobravanja pomoći za restrukturiranje, država članica mora provesti „detaljnu provjeru” sadržaja zahtjeva za pomoć i plana restrukturiranja kao i usklađenost mjera i mjera opisanih u planu restrukturiranja s pravom EU‑a i relevantnim nacionalnim zakonodavstvom. Stoga, kada ispituje zahtjev za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje, država se članica ne može ograničiti na jednostavnu formalnu kontrolu svedenu na utvrđenje različitih elemenata koji moraju istodobno biti prisutni, s jedne strane, u zahtjevu za dodjelu pomoći i, s druge strane, u planu restrukturiranja, nego mora također provjeriti omogućuju li navedeni dokazi zaključak, barem na prvi pogled, da su uvjeti za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje ispunjeni i da, prema tome, nakon restrukturiranja neće više ostati proizvodnih postrojenja na mjestu rastavljanja.

80      Uostalom, iz zajedničkog tumačenja članaka 25. i 26. Uredbe br. 968/2006 proizlazi da kontrole koje se provode na kraju postupka restrukturiranja u skladu s člankom 25. navedene uredbe imaju za cilj provjeriti pravilnu provedbu plana restrukturiranja, a ne ispunjavanje uvjeta za dodjelu pomoći za restrukturiranje jer se potonji provjeravaju ex ante, to jest prije dodjele pomoći.

81      Stoga valja odbiti argument Francuske Republike.

82      Kao treće, Mađarska u biti tvrdi da kriterij koji je odredila Komisija oduzima učinak članku 4. stavku 1. točki (c) Uredbe br. 968/2006 jer sprečava očuvanje silosa za skladištenje šećera koji se treba pakirati ako ih je prethodno koristio korisnik pomoći za skladištenje vlastite proizvodnje.

83      S jedne strane, kao što je navedeno u točkama 59. i 60. ove presude, iz članka 4. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 968/2006, u vezi s člankom 3. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 320/2006 i uvodnom izjavom 4. Uredbe br. 968/2006, proizlazi da se u slučaju potpunog rastavljanja, iznimno mogu sačuvati sva postrojenja osim onih koja su potrebna u proizvodnji šećera, izoglukoze ili inulinskog sirupa ili ona koja su izravno povezana s proizvodnjom navedenih proizvoda, kao što su pogoni za pakiranje, pod uvjetom da se koriste i da nisu namijenjeni rastavljanju i uklanjanju iz ekoloških razloga.

84      S druge strane, valja podsjetiti da je Sud u presudi od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), presudio da je silos primatelja pomoći koji je namijenjen skladištenju šećera postrojenje izravno povezano s proizvodnjom šećera u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 968/2006 (presuda od 14. studenoga 2013., SFIR i dr., C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737, t. 26. i 31.) i da prema tome ne pripada drugim postrojenjima, osobito onima za pakiranje, iz članka 4. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 968/2006 čije se očuvanje može prihvatiti u slučaju potpunog rastavljanja pod uvjetom da se koriste i da nisu namijenjena rastavljanju i uklanjanju iz ekoloških razloga.

85      Prema tome, suprotno onomu što tvrdi Mađarska, članak 4. stavak 1. točka (c) Uredbe br. 968/2006 ne omogućuje zadržavanje silosa koji se upotrebljava za skladištenje proizvodnje korisnika pomoći jer do takvog zadržavanja može doći samo u slučaju djelomičnog rastavljanja i pod uvjetom da se nakon restrukturiranja dotični silos ne upotrebljava za proizvodnju proizvoda koji su obuhvaćeni ZOT‑om šećera.

86      S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti argument Mađarske te također onaj koji je iznijela u svojem odgovoru na pisano pitanje Općeg suda, prema kojem se u uvodnoj izjavi 4. Uredbe br. 968/2006 razlikuje unutar proizvodnih postrojenja podskupina postrojenja „koji nisu dio proizvodne linije”, koja uključuje silose za skladištenje šećera i čije je zadržavanje dopušteno neovisno o tome je li rastavljanje potpuno ili djelomično.

87      Kao četvrto, Mađarska, koju podupire Francuska Republika, u biti ističe da kriterij koji je odredila Komisija ne proizlazi iz presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), niti ne proizlazi iz argumentacije Suda iz ove presude.

88      Uvodno valja podsjetiti da Sud u presudi od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), nije zauzeo stav o pitanju u kojem se trenutku treba ocijeniti jesu li silosi proizvodna postrojenja na koja se odnosi obveza rastavljanja. Naime, u tom predmetu Sud je samo odgovorio na pitanja koja joj je postavio Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija), koja su se odnosila, s jedne strane, na kriterije za utvrđivanje jesu li silosi proizvodna postrojenja te, s druge strane, na valjanost članaka 3. i 4. Uredbe br. 320/2006 i članka 4. Uredbe br. 968/2006 s obzirom na nadređena pravna pravila i načela primarnog prava Unije.

89      S tim u vezi, činjenica da Sud u presudi od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), nije zauzeo stav o pitanju u kojem se trenutku treba ocijeniti korištenje silosa ne utječe na zakonitost kriterija koje je odredila Komisija te se u tom pogledu podsjeća da taj kriterij implicitno, ali nužno, proizlazi iz zajedničkog tumačenja članka 3. stavaka 1., 3., 4. i 5. Uredbe br. 320/2006, članka 4. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 320/2006, članka 5. stavaka 2. i 3. iste uredbe, članka 4. Uredbe br. 968/2006 i članka 9. stavaka 2. i 3. potonje uredbe (vidjeti točke 57. do 68. ove presude).

90      Stoga valja odbiti argument Mađarske i Francuske Republike.

91      Kao peto, Talijanska Republika u biti tvrdi da kriterij koji je odredila Komisija dovodi u pitanje cilj očuvanja radnih mjesta kojem teži predmetni propis jer dovodi do uništavanja silosa koji su se prije podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje zakonito koristili za pakiranje i ambalažiranje šećera proizvedenog na licu mjesta i, prema tome, do ukidanja radnih mjesta.

92      U tom pogledu, valja istaknuti da nekoliko odredaba Uredbe br. 320/2006 i Uredbe br. 968/2006 potvrđuje važnost koju zakonodavac Unije pridaje zaposlenosti u područjima na koja se odnosi restrukturiranje industrije šećera. Na primjer, iz članka 3. stavka 3. točke (c) i članka 3. stavka 4. točke (c) Uredbe br. 320/2006 proizlazi da potpuno i djelomično rastavljanje proizvodnih postrojenja zahtijeva donošenje mjera za olakšavanje prekvalifikacije radne snage. Usto, u slučaju djelomičnog rastavljanja, članak 4. stavak 2. Uredbe br. 968/2006 u vezi s člankom 3. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 320/2006 odobrava očuvanje proizvodnih postrojenja u svrhu njihove upotrebe za proizvodnju proizvoda koji ne pripadaju ZOT‑u šećera (vidjeti točku61. ove presude), omogućujući time zadržavanje radnih mjesta u bivšim šećeranama. Isto tako, članak 4. stavak 1. točka (c) Uredbe br. 968/2006, u vezi s uvodnom izjavom 4. iste uredbe, u slučaju potpunog rastavljanja odobrava zadržavanje svih postrojenja osim onih koja su potrebna u proizvodnji šećera, izoglukoze ili inulinskog sirupa ili onih koja su izravno povezana s proizvodnjom navedenih proizvoda, kao što su pogoni za pakiranje, pod uvjetom da se koriste i da nisu namijenjeni rastavljanju i uklanjanju iz ekoloških razloga (vidjeti točku 60. ove presude).

93      S obzirom na navedeno, cilj zaštite radnih mjesta i poslovanja predmetnih poduzetnika na koje se odnosi restrukturiranje treba ocijeniti zajedno s glavnim ciljem kojem teži dotični propis, odnosno smanjenjem neprofitabilnog kapaciteta šećera u Uniji sukladno uvodnim izjavama 1. i 5. Uredbe br. 320/2006 (vidjeti točku 54. ove presude).

94      Osim toga, socijalni razlozi na koje se poziva Talijanska Republika ne mogu opravdati njezino tumačenje dotičnog propisa kojim se ugrožava osnovno razlikovanje koje je zakonodavac Unije želio uspostaviti između djelomičnog i potpunog rastavljanja (vidjeti točke 56., 57. i 68. ove presude) i, prema tome, ono je protivno tom propisu.

95      Stoga valja odbiti argument Talijanske Republike.

96      Kao šesto, Mađarska, koju podupire Francuska Republika, tvrdi da kriterij koji je odredila Komisija ne uzima u obzir sezonski karakter proizvodnje šećera i dovodi u pitanje praktičnu primjenjivost iznimaka koje je odredio Sud. U tom smislu, podsjeća da se zahtjevi za dodjelu pomoći za restrukturiranje moraju dostaviti državi članici najkasnije do 31. siječnja prije tržišne godine u kojoj se mora odustati od kvota, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 320/2006. Međutim, budući da se taj datum nalazi u sezonskom ciklusu proizvodnje šećera, vrlo je vjerojatno da su se silosi još u tom trenutku koristili za proizvodnju šećera unutar kvote podnositelja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje, uzimajući u obzir njihovu funkcionalnost i uporabu. Stoga Mađarska tvrdi da, da bi se pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje koristila uz zadržavanje silosa da bi ih se u budućnosti koristilo za skladištenje drugdje proizvedenog šećera, poduzetnici bi trebali u silosima skladištiti šećer koji je proizveden drugdje, i to u tržišnoj godini koja prethodi odustajanju od kvota, ili silos staviti izvan pogona, ovisno o slučaju obustavljajući vlastitu proizvodnju šećera prije nego što se odreknu proizvodne kvote. Francuska Republika dodaje da, u tom pogledu, nije uobičajeno da poduzetnik na istom mjestu ima postrojenje za proizvodnju šećera unutar kvote i silose koji se koriste za skladištenje, pakiranje ili ambalažiranje šećera proizvedenog unutar kvote drugih proizvođača.

97      S jedne strane, činjenica da se uvjeti za iznimke koje je odredio Sud teško mogu ispuniti na dan podnošenja zahtjeva za dodjelu pomoći za restrukturiranje ne znači da se ti uvjeti ne mogu ispuniti. Komisija se osim toga pozvala na presudu br. 2966 od 15. lipnja 2015. Consiglia di Stato (Državno vijeće, Italija), iz koje proizlazi da od tri silosa prisutna na dan podnošenja zahtjeva za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje jedan se silos koristio za skladištenje šećera proizvedenog u tvornici poduzetnika korisnika pomoći, dok su druga dva silosa služila za skladištenje i ambalažiranje šećera koji su proizveli drugi proizvođači.

98      S druge strane, kako pravilno ističe Komisija, zadržavanje silosa koji nisu dio proizvodnog pogona iznimka je od pravila, kako Sud podsjeća u točki 30. presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), prema kojoj se dotični industrijski kompleks treba u cijelosti isključiti iz uporabe da bi mu se mogla dodijeliti pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje. Prema tome, činjenica da ocjena korištenja silosa na dan podnošenja zahtjeva za dodjelu pomoći za restrukturiranje rijetko dovodi do isključenja njihove kvalifikacije kao proizvodnih postrojenja samo je posljedica činjenice da je mogućnost nerastavljanja ili čak nastavka korištenja postrojenja koja nisu namijenjena za proizvodnju, istodobno zadržavajući pravo na puni iznos pomoći, iznimka od tog pravila koju, kako podsjeća Sud, treba usko tumačiti (vidjeti u tom smislu presudu od 14. studenoga 2013, SFIR i dr., C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737, t. 30.).

99      Stoga valja odbiti argumente Mađarske i Francuske Republike.

100    Kao sedmo, Mađarska, koju podupire Talijanska Republika, ističe da je nelogičan Komisijin argument prema kojem je neprikladno u obzir uzeti korištenje silosa na kraju postupka restrukturiranja jer se pretpostavlja da je na taj dan restrukturiranje završeno i više se ne proizvodi šećer prema napuštenoj kvoti; naime, njime se u biti pretpostavlja da je cilj restrukturiranja postignut prije nego što je ono počelo.

101    Kao što je objašnjeno u točkama 57. do 68. ove presude, provjerom uporabe silosa na datum podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje nastoji se utvrditi čine li potonji postrojenja povezana s proizvodnjom koja moraju biti rastavljena da bi se dodijelila pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje ili postrojenja koja nisu povezana s proizvodnjom šećera za koje korisnik pomoći ima mogućnost izbora između zadržavanja i rastavljanja. Suprotno onomu što tvrdi Mađarska, provođenje provjera korištenja silosa na dan podnošenja zahtjeva za dodjelu pomoći nikako ne podrazumijeva da je cilj restrukturiranja već postignut te da su silosi na taj datum već rastavljeni. Osim toga, u skladu s člankom 6. Uredbe br. 968/2006, rok za rastavljanje proizvodnih postrojenja ističe najkasnije 31. ožujka 2012. Stoga, ako je silos proizvodno postrojenje šećera na dan podnošenja zahtjeva za dodjelu pomoći, njegovo se stvarno rastavljanje ne zahtijeva odmah, već do njega može doći naknadno, a najkasnije 31. ožujka 2012.

102    U svakom slučaju, iz točaka 57. do 60. ove presude proizlazi da, na kraju restrukturiranja, na lokaciji koja je potpuno rastavljena ne mogu preostati proizvodna postrojenja, uključujući silose koji su se koristili za skladištenje šećera koji je proizveo korisnik pomoći, osim u slučaju da plan restrukturiranja nije bio pravilno proveden, što iznosi korisnik prilikom povrata pomoći u skladu s člankom 26. Uredbe br. 968/2006 kao i prilikom sankcija iz članka 27. te uredbe.

103    Stoga valja odbiti argument Mađarske.

104    S obzirom na ono što je izneseno u točkama 101. i 102. ove presude, isto tako valja odbiti argument Francuske Republike prema kojem nije sigurno da su na kraju restrukturiranja zadržani silosi nužno obuhvaćeni iznimkama koje je odredio Sud.

105    Kao osmo, Mađarska u biti tvrdi da je kriterij koji je postavila Komisija bio protivan manevarskom prostoru u izradi i provedbi planova restrukturiranja kojim raspolažu šećerane u skladu s važećim propisima i, osobito, člankom 4. stavkom 1. točkom (c) Uredbe br. 968/2006. Francuska Republika ističe da iz mogućnosti izmjene plana restrukturiranja iz članka 11. Uredbe br. 968/2006 proizlazi da se precizno određivanje načina korištenja zadržanih silosa može mijenjati tijekom postupka rastavljanja. Tako se, prema njezinu mišljenju, promjenjiva priroda postupka rastavljanja protivi ocjeni korištenja silosa na dan podnošenja zahtjeva za dodjelu pomoći.

106    S jedne strane, manevarski prostor u utvrđivanju plana restrukturiranja kojim raspolažu korisnici pomoći i mogućnost izmjene tog plana u skladu s člankom 11. Uredbe br. 968/2006 ne smiju dovesti u pitanje odredbe Uredbe br. 320/2006 i Uredbe br. 968/2006 i, osobito, ključnu obvezu rastavljanja proizvodnih postrojenja iz članka 3. stavka 1. točaka (a) i (b) Uredbe br. 320/2006 koja, u slučaju potpunog rastavljanja, podrazumijeva potpuno uništenje proizvodnih postrojenja prisutnih na dan podnošenja zahtjeva za dodjelu pomoći.

107    S druge strane, argumenti Mađarske i Francuske Republike ne uzimaju u obzir razliku između potpunog i djelomičnog rastavljanja, koja je međutim svojstvena dotičnoj uredbi (vidjeti točke 56., 57. i 68. ove presude). Međutim, mogućnost zadržavanja proizvodnih postrojenja, uključujući silose, može se odvijati samo u slučaju djelomičnog rastavljanja i uz niži iznos pomoći od onog koji se prima u slučaju rastavljanja svih proizvodnih postrojenja.

108    Stoga valja odbiti argumente Mađarske i Francuske Republike.

109    Kao deveto, Francuska Republika u biti tvrdi da iz korištenja budućeg vremena u francuskoj verziji izraza „proizvodna postrojenja koja se neće upotrebljavati” koji se koristi u članku 3. stavku 4. točki (b) Uredbe br. 320/2006 proizlazi da se uvjeti koji se odnose na korištenje postrojenja zadržanih na mjestu proizvodnje ne mogu ocjenjivati na datum podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje.

110    Valja podsjetiti da je, u skladu s člankom 3. stavkom 4. točkom (b) Uredbe br. 320/2006, u slučaju djelomičnog rastavljanja dopušteno zadržati dio proizvodnih postrojenja i rastaviti one koje u teoriji korisnik pomoći više neće koristiti nakon restrukturiranja. Osim toga, članak 4. stavak 2. Uredbe br. 968/2006 u tom pogledu pojašnjava da se trebaju rastaviti sva postrojenja „[…] koja nisu namijenjena za drugu proizvodnju ili drugo korištenje lokacije tvornice u skladu s planom restrukturiranja.”

111    Stoga iz zajedničkog tumačenja odredbi navedenih u točki 110. ove presude proizlazi da korisnik pomoći za restrukturiranje za djelomično rastavljanje mora znati, od podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje, koja proizvodna postrojenja više ne namjerava koristiti nakon restrukturiranja i navesti ih u planu restrukturiranja.

112    U tom kontekstu, korištenje budućeg vremena u francuskoj verziji članka 3. stavku 4. točki (b) Uredbe br. 320/2006 ne može biti prepreka kriteriju koji je odredila Komisija.

113    Stoga valja odbiti argument Francuske Republike.

114    Kao deseto i posljednje, Mađarska tvrdi da presuda od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 od C‑189/12, EU:C:2013:737) omogućuje daljnje postojanje nesigurnosti u pogledu mogućnosti da se u silosu skladišti šećer koji je proizveo korisnik pomoći unutar kvote koju je napustio a da ne bude obuhvaćen kvalifikacijom proizvodnog postrojenja. U tom pogledu ona u biti ističe da zaključci Suda, utvrđeni u točkama 32. i 40. presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 od C‑189/12, EU:C:2013:737) nisu dosljedni osim ako se smatra da se zadržani silosi mogu koristiti za proizvodnju proizvoda obuhvaćenih ZOT‑om šećera, primjerice njihovim korištenjem za skladištenje šećera koji je proizveo korisnik pomoći u drugoj tvornici i unutar druge kvote.

115    S jedne strane, zaključci Suda iz točaka 32. i 40. presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 od C‑189/12, EU:C:2013:737) u potpunosti su dosljedni. Naime, u točki 32. te presude Sud predviđa slučaj kada silosi ne predstavljaju proizvodna postrojenja jer se koriste jedino za skladištenje šećera proizvedenog unutar kvote drugih proizvođača ili kupljenog od potonjih. Nasuprot tomu, u točki 40. navedene presude Sud predviđa situaciju u kojoj se silos, koji jest proizvodno postrojenje u vrijeme podnošenja zahtjeva za dodjelu pomoći, i dalje koristi za skladištenje šećera koji je proizveo korisnik pomoći u drugim proizvodnim pogonima unutar druge kvote. U tom pogledu, Sud je naveo da „proizvođač obično nema pravo na pomoć za restrukturiranje” zbog zabrane iz članka 3. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 320/2006 korištenja, u slučaju djelomičnog rastavljanja, proizvodnih postrojenja koja nisu rastavljena za proizvodnju proizvoda obuhvaćenih ZOT‑om šećera.

116    S druge strane, pitanje podrazumijeva li pojam „proizvodna postrojenja” silose za skladištenje šećera koji je korisnik proizveo u drugim proizvodnim pogonima unutar druge proizvodne kvote ne utječe na određivanje trenutka u kojem valja ocijeniti korištenje silosa.

117    Stoga valja odbiti argument Mađarske.

118    Budući da nijedan od argumenata koje su navele Mađarska, Francuska Republika i Talijanska Republika nije utemeljen, valja odbiti prvi tužbeni razlog.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi smjernica utvrđenih u dokumentu VI/5330/97 i načela lojalne suradnje

119    Drugi tužbeni razlog Mađarske dijeli se u biti na dva dijela, koji se temelje, prvi, na povredi smjernica utvrđenih u dokumentu VI/5330/97 i, drugi, na povredi načela lojalne suradnje.

120    Uvodno valja precizirati da u okviru prvog dijela drugog tužbenog razloga Mađarska u biti ističe da se, s obzirom na poteškoće u tumačenju spomenute dotičnim propisom, Komisija trebala suzdržati od primjene financijskog ispravka odnosno da je trebala primijeniti nižu stopu ispravka sukladno dokumentu VI/5330/97. Nasuprot tomu, u okviru drugog dijela, ona Komisiji prigovara da joj tijekom provedbe programa restrukturiranja industrije šećera nije priopćila tumačenje dotičnog propisa, osobito u pogledu obveze rastavljanja silosa u svrhu dobivanja pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje, kršeći time načelo lojalne suradnje.

 Prvi dio, koji se temelji na povredi smjernica utvrđenih u dokumentu VI/5330/97

121    Mađarska, koju podupire Francuska Republika, Komisiji prigovara da je povrijedila smjernice utvrđene u dokumentu VI/5330/97 jer je u biti, uzimajući u obzir s jedne strane poteškoće u tumačenju uredaba br. 320/2006 i br. 968/2006 u pogledu pitanja postupanja sa silosima u slučaju potpunog rastavljanja proizvodnog pogona i onih iz presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737) i s druge strane to da Komisija nije pravodobno priopćila informacije što se tiče tumačenja dotičnog propisa, potonja trebala smanjiti iznos financijskog ispravka koji se odnosi na restrukturiranje industrije šećera, odnosno suzdržati se od bilo kakvog financijskog ispravka sukladno smjernicama utvrđenima u dokumentu VI/5330/97

122    Komisija osporava argumente Mađarske.

123    Prema Prilogu 2. dokumentu VI/5330/97, naslovljenom „Financijske posljedice, za potrebe poravnanja računa u komponenti [za jamstva] EFSJP‑a, propusta u kontrolama koje provode države članice”, financijski se ispravci primjenjuju kada Komisija utvrdi da država članica nije obavila provjere izričito propisane uredbama koje se primjenjuju ili koje su u svakom slučaju ključne u osiguravanju pravilnosti rashoda u okviru Komponente za jamstva EFSJP‑a.

124    Prilog 2. dokumentu VI/5330/97, pod naslovom „Granični slučajevi”, drugi podstavak (u daljnjem tekstu: granični slučaj predviđen u Prilogu 2. dokumentu VI/5330/97) predviđa kako slijedi:

„Kad propusti proizlaze iz poteškoća u tumačenju tekstova Unije, osim u slučaju kad je razumno moguće pretpostaviti da će država članica riješiti te poteškoće s Komisijom i kad su nacionalna tijela učinila sve što je potrebno za popravljanje propusta, odmah po njihovu otkriću ti se čimbenici mogu uzeti u obzir i dovesti do primjene niže stope ispravka ili do toga da se ispravak ne provodi” (u daljnjem tekstu: granični slučaj predviđen u Prilogu 2 dokumentu VI/5330/97).

125    Uvodno, valja podsjetiti da donošenjem pravila administrativnog ponašanja s ciljem da proizvedu vanjske učinke, kao što su smjernice iz dokumenta VI/5330/97 te najavljujući njihovom objavom ili priopćenjem državama članicama, kao u ovom slučaju, da će ih odsad primjenjivati na slučajeve na koje se odnose, predmetna institucija, u ovom slučaju i u ovom predmetu Komisija se samoograničuje u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti i ne može odstupiti od tih pravila pod prijetnjom izricanja sankcija, ovisno o slučaju, na temelju povrede općih načela prava, kao što su načela jednakog postupanja, pravne sigurnosti ili zaštite legitimnih očekivanja. Stoga se ne može isključiti da takva pravila postupanja opće primjene pod određenim uvjetima i ovisno o njihovu sadržaju mogu proizvesti pravne učinke i da osobito uprava u konkretnom slučaju ne može od njih odstupiti a da ne navede razloge koji su u skladu s općim načelima prava, kao što su jednako postupanje ili zaštita legitimnih interesa ako takav pristup nije protivan drugim višim pravnim pravilima Unije (vidjeti u tom smislu presude od 9. rujna 2011., Grčka/Komisija, T‑344/05, neobjavljenu, EU:T:2011:440, t. 192.; od 16. rujna 2013., Španjolska/Komisija, T‑3/07, neobjavljenu, EU:T:2013:473, t. 84. i navedenu sudsku praksu i od 10. srpnja 2014., Grčka/Komisija, neobjavljenu, T‑376/12, EU:T:2014:623, t. 106.).

126    Nadalje, valja primijetiti, kao što je to učinila Komisija, da je granični slučaj utvrđen u Prilogu 2. dokumentu VI/5330/97 ponder koji ne daje automatski pravo na njegovu primjenu. Naime, kao što to potvrđuje tekst dokumenta VI/5330/97 koji ga predviđa, njegova primjena podliježe uvjetima, s jedne strane, da je Komisija utvrdila nedostatak tijekom postupka poravnanja, da proizlazi iz poteškoća pri tumačenju propisa Unije i, s druge strane, da su nadležna nacionalna tijela poduzela sve potrebno za ispravljanje nedostatka čim ga je Komisija otkrila.

127    Što se tiče prvog uvjeta za primjenu graničnog slučaja navedenog u Prilogu 2. dokumentu VI/5330/97, najprije valja istaknuti da Komisija ne osporava tvrdnju Francuske Republike prema kojoj je devet država članica imalo poteškoća u tumačenju kada je riječ o pojmu „proizvodna postrojenja” i o mogućnosti zadržavanja silosa za skladištenje u okviru potpunog rastavljanja šećerane. Nadalje, u svojem izvješću od 25. travnja 2013. tijelo za mirenje izričito je priznalo postojanje poteškoća pri tumačenju dotičnog propisa oko kojeg se ne mogu složiti ni države članice, ali ni Komisijine službe (vidjeti točku 27. ove presude). Konačno, valja ustvrditi da je Sud u presudi od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), odlučio samo o pitanju pod kojim uvjetima se silos izuzima iz kvalifikacije proizvodnog postrojenja na koje se odnosi obveza rastavljanja, ali nije odlučio ni o trenutku u kojem se treba ocijeniti korištenje silosa niti uključuje li obveza rastavljanja nužno uništenje proizvodnih postrojenja.

128    Uzimajući u obzir okolnosti navedene u točki 127. ove presude i suprotno onomu što tvrdi Komisija, potrebno je utvrditi da dotični propis uzrokuje poteškoće pri tumačenju u pogledu pitanja očuvanja silosa u slučaju potpunog rastavljanja.

129    Ta se tvrdnja ne može osporiti Komisijinim argumentom prema kojem je ona uvijek dostavljala potpuno dosljedne informacije u pogledu obveze rastavljanja silosa državama članicama koje su joj postavile pitanje. Naime, ne samo da Komisijin argument nije potkrijepljen već je u svakom slučaju činjenično pogrešan jer je u odgovoru na repliku Komisija priznala da nije nikad odgovorila na dopis koji su joj uputila mađarska tijela u studenome 2006. i koji je zaprimila 15. prosinca 2006., u kojem su je precizno upitala o zadržavanju silosa u slučaju potpunog rastavljanja.

130    U ovom slučaju prvi uvjet za primjenu ograničenog slučaja iz Priloga 2. dokumentu VI/5330/97 stoga je ispunjen.

131    Što se tiče drugog uvjeta primjene graničnog slučaja navedenog u Prilogu 2. dokumentu VI/5330/97, u skladu s kojim država članica mora donijeti mjere za rješavanje nedostatka čim bude otkriven, u svojim podnescima Mađarska u biti tvrdi da se zbog nesigurnosti u pogledu pravilnog tumačenja dotičnog propisa nije moglo očekivati da će odmah poduzeti korektivne mjere.

132    U odgovoru na pitanje koje je Opći sud postavio na raspravi Mađarska je potvrdila da nije donijela mjere za rješavanje nedostatka koji je utvrdila Komisija u prvoj obavijesti od 20. srpnja 2010.

133    Međutim, da bi se ispunio drugi uvjet za primjenu graničnog slučaja navedenog u Prilogu 2. dokumentu VI/5330/97, Mađarska nije nužno trebala uništiti sporni silos, nego je mogla surađivati s Komisijom, poduzimanjem mjera u pogledu korisnika pomoći za restrukturiranje da bi se ispravio nedostatak ili da bi se u najmanju ruku spriječila daljnja šteta za Fond zbog tog nedostatka, osobito odbijanjem oslobađanja sredstava osiguranja korisnika pomoći za restrukturiranje u skladu s člankom 16. Uredbe br. 968/2006, a što nije učinjeno.

134    Budući da drugi uvjet za primjenu graničnog slučaja predviđenog u Prilogu 2. dokumentu VI/5330/97 nije ispunjen, Komisija nije bila obvezna, protivno zaključcima Mađarske, koju podupire Francuska Republika, suzdržati se od svih financijskih ispravaka ili umanjiti njegov iznos.

135    Stoga valja odbiti prvi dio drugog tužbenog razloga.

 Drugi dio, koji se temelji na povredi načela lojalne suradnje

136    Mađarska, koju podupire Francuska Republika, tvrdi da je Komisija trebala, s obzirom na poteškoće pri tumačenju dotičnog propisa, a u skladu s načelom lojalne suradnje, jasno obznaniti svoje stajalište svim državama članicama, osobito odgovarajući na pitanja koja su postavljena u početnoj fazi programa restrukturiranja, te im skrenuti pozornost na postojanje moguće opasnosti od neusklađenosti zadržavanja silosa s obvezom potpunog rastavljanja, što međutim nije učinila. Osim toga, Mađarska prigovara Komisiji da nikada nije odgovorila na dopis koji joj je poslala u studenome 2006. u namjeri da sazna odnosi li se obveza rastavljanja na silose.

137    Komisija osporava argumente Mađarske. U tom pogledu, kao prvo, navodi da većina država članica nije imala problema pri tumačenju dotičnog propisa i da su one koje su ih imale i koje su joj postavile pitanje u tom pogledu uvijek od nje dobile jasne i dosljedne odgovore. Kao drugo, što se tiče dopisa koji joj je Mađarska uputila u studenome 2006., tvrdi da ga nije primio nadležan upravni odjel te da je, čak i ako činjenica da nije odgovorila na primljeni dopis predstavlja „neoprostivi propust”, Mađarska trebala postupiti razumno i ponovno Komisiji dostaviti svoje sumnje.

138    U skladu s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, na temelju načela lojalne suradnje i uz puno uzajamno poštovanje, Unija i države članice međusobno si pomažu pri obavljanju zadaća koje proizlaze iz Ugovorâ.

139    Načelo lojalne suradnje je uzajamne naravi. Naime, obvezuje države članice da poduzmu sve potrebne mjere za jamčenje dosega i učinkovitosti prava Unije, a institucijama Unije nalaže uzajamnu obvezu lojalne suradnje s državama članicama (presude od 16. listopada 2003., Irska/Komisija, C‑339/00, EU:C:2003:545, t. 71. i 72. i od 6. studenoga 2014., Grčka/Komisija, T‑632/11, neobjavljena, EU:T:2014:934, t. 34.).

140    Kao prvo, iz sudske prakse navedene u točki 139. ove presude proizlazi da je, u skladu s načelom lojalne suradnje, na državama članicama da uklone svaku nesigurnost u pogledu pravilne primjene dotičnog propisa, prema potrebi postavljajući Komisiji pitanje o mogućnosti dodjele pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje poduzetnicima koji namjeravaju zadržati silose.

141    Nadalje, Komisija je navela, u čemu joj Mađarska ne proturječi, da je od 23 države članice koje su sudjelovale u programu restrukturiranja samo šest država članica, među kojima i Mađarska, postavilo pitanja u vezi sa silosima. Komisija stoga može razumno smatrati da je velika većina država članica shvatila da dotični propis zahtijeva uništavanje silosa za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje i da, prema tome, nije bilo potrebno da priopći tumačenje tog propisa svim državama članicama.

142    Stoga, suprotno onomu što tvrde Mađarska i Francuska Republika, ne može se zahtijevati od Komisije, u skladu s načelom lojalne suradnje, da dostavi svoje stajalište u vezi s obvezom rastavljanja silosa svim državama članicama.

143    Kao drugo, iako se sa žaljenjem može ustanoviti da Komisija nije odgovorila na dopis Mađarske iz studenoga 2006., taj izostanak reakcije koji sama Komisija kvalificira „neoprostivim propustom” ne može se okarakterizirati kao povreda načela lojalne suradnje u okolnostima ovog slučaja.

144    Naime, u skladu s načelom lojalne suradnje, na Mađarskoj je da otkloni sve nesigurnosti u pogledu obveze rastavljanja silosa u svrhu dobivanja pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje, po potrebi ispitujući ponovno Komisiju bilo u pisanom obliku ili na mjesečnim sastancima nadležnog upravljačkog odbora, što međutim nije učinila.

145    U svakom slučaju, izostanak Komisijine reakcije nakon dopisa Mađarske iz studenoga 2006. ne može se izjednačiti sa zauzimanjem stajališta institucije kojim se odobrava tumačenje dotičnog propisa koje su primijenila mađarska tijela. Samo je izričito i jasno Komisijino očitovanje moglo omogućiti mađarskim tijelima da zaključe da je ta institucija odobrila zadržavanje spornih silosa u slučaju potpunog rastavljanja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 14. prosinca 2011., Španjolska/Komisija, T‑106/10, neobjavljenu, EU:T:2011:740, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

146    Kao treće, s jedne strane, valja utvrditi da je u prvoj obavijesti od 20. srpnja 2010. Komisija obavijestila Mađarsku da su silosi izravno povezani s proizvodnjom šećera i da bi ih stoga trebalo ukloniti s industrijskih lokacija za koje se traži pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje.

147    S druge strane, u prvoj obavijesti od 20. srpnja 2010. Komisija je izričito podsjetila Mađarsku da mađarske šećerane nisu prihvatljive za pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje ako se planovi restrukturiranja u potpunosti ne provedu i ako se zgrade vezane za proizvodnju šećera i, posebno, silosi ne unište. U tom je pogledu podsjetila da rok za završetak rastavljanja iz članka 6. stavka 1. drugog podstavka Uredbe br. 968/2006, u verziji koja je tada bila primjenjiva, ističe 30. rujna 2011.

148    Stoga, Mađarska je nakon primitka prve obavijesti od 20. srpnja 2010. još uvijek mogla izbjeći sporni ispravak zahtijevajući od mađarskih šećerana da poštuju dotični propis kako ga tumači Komisija.

149    Međutim, iako je od tog trenutka znala za Komisijino stajalište o pitanju rastavljanja silosa, Mađarska nije poduzela nikakve mjere za usklađivanje. Suprotno tomu, kako proizlazi iz točke 3.2.2. sažetog izvješća iznesenog na sastanku Odbora za poljoprivredne fondove od 18. studenoga 2014. (vidjeti točku 33. ove presude), Mađarska je nastavila primjenjivati dotični propis prema vlastitom tumačenju jer je dva dana nakon bilateralnog sastanka između Komisije i Mađarske, koji se održao 6. prosinca 2010. (vidjeti točku 22. ove presude), potonja oslobodila dva posljednja jamstva korisnika pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje, iako su silosi i dalje bili prisutni na lokacijama bivših šećerana kojima su pripadali.

150    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti drugi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da je Komisija povrijedila načelo lojalne suradnje.

151    Budući da nijedan od tužbenih razloga na koje se pozvala Mađarska nije osnovan, tužbu valja odbiti u cijelosti.

 Troškovi

152    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

153    Međutim, u skladu s člankom 135. stavkom 1. Poslovnika, iznimno, kad to zahtijeva pravičnost, Opći sud može odlučiti da stranka koja ne uspije u postupku, osim vlastitih troškova, snosi samo dio troškova druge stranke. Osim toga, na temelju članka 135. stavka 2. tog istog poslovnika, stranci, pa i onoj koja je uspjela u postupku, Opći sud može naložiti snošenje troškova djelomično ili u potpunosti ako se to čini opravdanim na temelju njezina ponašanja, uključujući ponašanje prije pokretanja postupka.

154    Mađarska nije uspjela sa svojim zahtjevom. Međutim, u okviru ispitivanja ove tužbe utvrđen je, u točki 143. ove presude, izostanak Komisijina odgovora na dopis Mađarske iz studenoga 2006. U tim okolnostima, Opći sud smatra da je pravično Mađarskoj naložiti snošenje, osim vlastitih troškova, samo polovice Komisijinih troškova i naložiti Komisiji da snosi polovicu vlastitih troškova.

155    Naposljetku, u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove.

156    Prema tome, Francuska Republika i Talijanska Republika snose vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Mađarska će snositi vlastite troškove i polovicu troškova Europske komisije.

3.      Komisija će snositi polovicu svojih troškova.

4.      Francuska Republika i Talijanska Republika snosit će vlastite troškove.

Kanninen Schwarcz Iliopoulos

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. ožujka 2019.

Potpisi

Sadržaj

*      Jezik postupka: mađarski