Predmet C‑196/15

Granarolo SpA

protiv

Ambrosi Emmi France SA

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour d’appel de Paris)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Članak 5. točke 1. i 3. – Nadležni sud – Pojmovi ,stvar koja se odnosi na ugovor’ i ,stvar koja se odnosi na štetne radnje, delikte ili kvazi delikte’ – Iznenadni prekid dugotrajnog poslovnog odnosa – Tužba za naknadu štete – Pojmovi ,kupoprodaja robe’ i ,pružanje usluga’”

Sommaire – Arrêt de la Cour (drugo vijeće) du 14 srpnja 2016.

1.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba br. 44/2001 – Posebne nadležnosti – Nadležnost u stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte – Pojam – Tužba radi naknade štete koja se temelji na iznenadnom prekidu dugotrajnog poslovnog odnosa– Isključenje – Pretpostavka – Postojanje prešutnog ugovornog odnosa – Ocjena nacionalnog suda – Kriteriji za ocjenu

(Uredba Vijeća br. 44/2001, čl. 5. t. 3.)

2.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba br. 44/2001 – Posebne nadležnosti – Članak 5. točka 1. podtočka (b) – Dugotrajni poslovni odnos – Mogućnost kvalificirati kao ugovor o kupoprodaji robe ili kao ugovor o pružanju usluga ovisno o karakterističnoj obvezi predmetnog ugovora

(Uredba Vijeća br. 44/2001, čl. 5. t. 1. podt. (b))

1.        Članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001 o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da tužba za naknadu štete koja se temelji na iznenadnom prekidu dugotrajnog poslovnog odnosa ne ulazi u područje stvari koje se odnose na delikte ili kvazi‑delikte u smislu te uredbe ako je među strankama postojao prešutni ugovorni odnos, a što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev, neovisno o tome kako je se kvalificira u nacionalnom pravu. Dokazivanje kojim se želi utvrditi postojanje takvog prešutnog ugovornog odnosa mora se temeljiti na skupu usklađenih dokaza, među kojima se osobito mogu nalaziti postojanje dugotrajnog poslovnog odnosa, dobra vjera među strankama, redovitost transakcija i njihov vremenski razvoj koji se odražava u vrijednosti i količini, eventualni dogovori o fakturiranim cijenama i/ili odobreni popusti, kao i razmijenjena korespondencija.

(t. 22., 25., 26. i 28. i t. 1. izreke)

2.        Članak 5. točku 1. podtočku (b) Uredbe br. 44/2001 o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da dugotrajne poslovne odnose treba kvalificirati kao „ugovor o kupoprodaji robe” ako je karakteristična obveza predmetnog ugovora isporuka stvari ili pak kao „ugovor o pružanju usluga” ako je ta obveza pružanje usluga, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi.

U prvom od ta dva slučaja, kvalifikacija kao ugovora o kupoprodaji robe može biti primjenjiva na dugotrajni poslovni odnos između dvaju gospodarskih subjekata kada je taj odnos ograničen na sukcesivne ugovore od kojih svaki ima za predmet isporuku i primitak robe. Suprotno tome, ona ne odgovara strukturi tipičnog ugovora o distribuciji za koji je specifično postojanje okvirnog ugovora što su ga sklopila dva gospodarska subjekta, i čiji je predmet obveza isporuke i opskrbe u budućnosti.

U drugom slučaju, što se tiče kvalifikacije pružanja usluga, pojam usluga u smislu spomenute odredbe podrazumijeva barem da strana koja pruža usluge obavlja određenu djelatnost u zamjenu za naknadu. Glede prvog kriterija sadržanog u toj definiciji, odnosno postojanja djelatnosti, on u slučaju ugovora čiji je predmet to da jedna stranka distribuira proizvode druge stranke odgovara karakterističnoj činidbi stranke koja time što osigurava takvu distribuciju sudjeluje u razvoju širenja dotičnih proizvoda zahvaljujući osobito okolnosti, čije postojanje treba utvrditi nacionalni sudac, da distributer može klijentima ponuditi usluge i prednosti koje im ne može ponuditi običan preprodavač i na taj način proizvođačevim proizvodima osvojiti veći dio lokalnog tržišta. Glede kriterija naknade ugovorene kao protučinidba za djelatnost, valja naglasiti da se plaćanje novčanog iznosa ne može tumačiti u uskom smislu. U tom pogledu valja uzeti u obzir, među ostalim, činjenicu da se ugovor o distribuciji načelno temelji na proizvođačevom odabiru distributera, koji distributer ima može dati konkurentsku prednost zato što će samo on imati pravo prodavati proizvođačeve proizvode na određenom području ili barem zato što će to pravo uživati ograničen broj distributera. Osim toga, u ugovoru o distribuciji često je predviđena pomoć distributeru glede pristupa reklamnim materijalima, prijenosa know‑howa, obuke ili još olakšavanja otplate. Na sucu je koji odlučuje o meritumu da provjeri te elemente.

(t. 35., 37.‑41., 44. i t. 2. izreke)