Predmet C‑146/13

Kraljevina Španjolska

protiv

Europskog parlamenta

i

Vijeća Europske unije

„Tužba za poništenje – Provedba pojačane suradnje – Stvaranje jedinstvene patentne zaštite – Uredba (EU) br. 1257/2012 – Članak 118. stavak 2. UFEU‑a – Pravna osnova – Članak 291. UFEU‑a – Prenošenje ovlasti na tijela izvan Europske unije – Načela autonomije i ujednačene primjene prava Unije“

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 5. svibnja 2015.

1.        Usklađivanje zakonodavstava – Industrijsko i trgovinsko vlasništvo – Patentno pravo – Europski patent s jedinstvenim učinkom – Uredba br. 1257/2012 kojom se utvrđuju uvjeti provedbe jedinstvenog učinka – Predmet

(Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1257/2012, čl. 1. st. 2. i čl. 2. t. (b) i (c))

2.        Akti institucija – Izbor pravne osnove – Mjerila – Uredba br. 1257/2012 o provedbi pojačane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite – Donošenje na temelju članka 118. prvog stavka UFEU‑a – Dopuštenost

(čl. 4. UFEU‑a i čl. 118. st. 1. UFEU‑a; Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1257/2012)

3.        Tužba za poništenje – Razlozi – Zloporaba ovlasti – Pojam

(čl. 263. UFEU‑a)

4.        Akti institucija – Uredbe – Izvršenje država članica – Obveza provedbe pravno obvezujućih akata Unije – Pojam – Određivanje visine pristojbi za produljenje trajanja za europske patente Uredbom br. 1257/2012 kako bi se Europskom patentnom uredu omogućilo da obavlja zadaće koje mu trebaju povjeriti države članice koje sudjeluju u pojačanoj suradnji u vezi s jedinstvenim patentom – Uključenost – Povreda članka 291. UFEU‑a zbog dodjeljivanja provedbenih ovlasti navedenim državama članicama, a ne Komisiji ili Vijeću – Nepostojanje

(čl. 291. st. 1. i 2. UFEU‑a; Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1257/2012, čl. 9. st. 1. t. (e) i st. 2.)

5.        Institucije Europske unije – Izvršavanje nadležnosti – Delegacije – Postojanje delegacije u korist Europskog patentnog ureda ili država članica koje sudjeluju u pojačanoj suradnji u vezi s jedinstvenim patentom – Nepostojanje

(Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1257/2012)

6.        Tužba za poništenje – Nadležnost suda Unije – Ispitivanje zakonitosti međunarodnog sporazuma ili nacionalnog akta – Isključenje

(čl. 263. UFEU‑a)

7.        Akti institucija – Uredbe – Neposredna primjenjivost – Provedbena ovlast priznata državama članicama – Dopuštenost

(čl. 288. st. 2. UFEU‑a; Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1257/2012)

1.        Cilj Uredbe br. 1257/2012 o provedbi pojačane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite nipošto nije bio, pa ni djelomično, utvrditi uvjete priznavanja europskih patenata koji nisu uređeni pravom Unije, nego samo Konvencijom o priznavanju europskih patenata, a spomenutom se uredbom postupak priznavanja europskih patenata predviđen navedenom konvencijom ni ne inkorporira u pravo Unije.

Suprotno tomu, iz kvalifikacije Uredbe br. 1257/2012 u njezinu članku 1. stavku 2. kao „posebnog sporazuma u smislu članka 142. Konvencije o priznavanju europskih patenata“ neizbježno proizlazi da se tom uredbom, s jedne strane, samo utvrđuju uvjeti pod kojima europski patent koji je prethodno priznao Europski patentni ured u skladu s odredbama navedene konvencije može, na zahtjev nositelja, ostvariti jedinstveni učinak, a, s druge strane, njome se definira taj jedinstveni učinak.

(t. 30., 31.)

2.        Izbor pravne osnove za neki akt Unije mora se temeljiti ​​na objektivnim elementima koji podliježu sudskom nadzoru, među kojima su cilj i sadržaj tog akta.

Kad je riječ o svrsi Uredbe br. 1257/2012 o provedbi pojačane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite, koja se temelji na članku 118. stavku 1. UFEU‑a, njezin je cilj stvaranje jedinstvene patentne zaštite i njezine odredbe odražavaju volju zakonodavca Unije da zajamči ujednačenu zaštitu na području država članica sudionica. Iz toga proizlazi da je jedinstvena patentna zaštita, koja je uspostavljena tom uredbom, prikladna za sprečavanje razlika u patentnoj zaštiti u državama članicama sudionicama i da stoga ima za cilj ujednačenu zaštitu u smislu članka 118. stavka 1. UFEU‑a. Iz toga proizlazi da ta odredba predstavlja odgovarajuću pravnu osnovu za donošenje Uredbe br. 1257/2012.

U tom pogledu, navedeni članak 118. stavak 1. UFEU‑a ovlašćuje zakonodavca Unije da uspostavi mjere za stvaranje europskih prava intelektualnog vlasništva kako bi se osigurala ujednačena zaštita prava intelektualnog vlasništva u Uniji. Ta se odredba, inkorporirana u UFEU Ugovorom iz Lisabona, izričito poziva na uspostavu i funkcioniranje unutarnjeg tržišta koje, u skladu s člankom 4. UFEU‑a, spada u područje podijeljene nadležnosti Unije. Nadalje, kad je riječ o izrazu „u Uniji“ iz te odredbe, s obzirom na to da se ovlast dodijeljena tim člankom izvršava u okviru pojačane suradnje, tako stvoreno europsko pravo intelektualnog vlasništva i jedinstvena zaštita koju ono pruža ne moraju biti na snazi u cijeloj Uniji, nego samo na području država članica sudionica.

(t. 39.‑41., 43., 44., 51., 52.)

3.        Vidjeti tekst odluke.

(t. 56.)

4.        Određivanje visine i raspodjela nacionalnih pristojbi za produljenje trajanja za europske patente iz članka 9. stavka 2. Uredbe br. 1257/2012 o provedbi pojačane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite predstavlja provedbu pravno obvezujućeg akta Unije u smislu članka 291. stavka 1. UFEU‑a. Naime, iznos navedenih pristojbi nužno mora pokriti troškove Europskog patentnog ureda za provedbu dodatnih zadaća koje će mu, u smislu članka 143. Konvencije o priznavanju europskih patenata, povjeriti države članice sudionice. Te su zadaće neodvojivo povezane s provedbom jedinstvene patentne zaštite koju uspostavlja Uredba br. 1257/2012.

Nadalje, ne može se valjano tvrditi da su za provedbu članka 9. stavka 2. Uredbe br. 1257/2012 potrebni jedinstveni uvjeti za provedbu, tako da bi dodjeljivanje provedbenih ovlasti državama članicama sudionicama povrijedilo članak 291. stavak 2. UFEU‑a. Naime, iako je člankom 9. stavkom 1. točkom (e) navedene uredbe određeno da države članice sudionice daju Europskom patentnom uredu zadaću prikupljanja i upravljanja pristojbama za produljenje trajanja za europski patent, ni iz jedne odredbe te uredbe ne proizlazi da bi iznos tih pristojbi za produljenje trajanja trebao biti ujednačen za sve države članice sudionice. Nadalje, iz kvalifikacije Uredbe br. 1257/2012 kao posebnog sporazuma u smislu članka 142. Konvencije o priznavanju europskih patenata te iz okolnosti da je određivanje visine i raspodjela pristojbi za produljenje trajanja u nadležnosti užeg odbora upravnog vijeća Europske patentne organizacije, nedvojbeno proizlazi da upravo države članice sudionice, a ne Komisija ili Vijeće, moraju poduzeti sve potrebne mjere za provedbu članka 9. stavka 2. navedene uredbe, s obzirom na to da Unija, za razliku od svojih država članica, nije stranka navedene konvencije.

(t. 73.‑75., 78., 81.‑83.)

5.        Budući da zakonodavac Unije nije državama članicama koje sudjeluju u pojačanoj suradnji u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite, ali ni Europskom patentnom uredu, prenio provedbene ovlasti koje mu pripadaju na temelju prava Unije, načela iz sudske prakse Suda u području delegacije diskrecijske ovlasti ne mogu se primijeniti.

(t. 84., 87.)

6.        Vidjeti tekst odluke.

(t. 101., 102.)

7.        Neposredna primjena uredbe, predviđena člankom 288. stavkom 2. UFEU‑a, zahtijeva da za njezino stupanje na snagu i primjenu u korist ili na štetu pravnih subjekata nije potreban nikakav propis kojim se ona prenosi u nacionalno pravo, osim ako ta uredba ostavlja državama članicama da same donose zakonodavne, druge pravne, upravne i financijske mjere potrebne za primjenu odredaba spomenute uredbe.

Takav je slučaj Uredbe br. 1257/2012 o provedbi pojačane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite, s obzirom na to da je sam zakonodavac Unije prepustio državama članicama, u svrhu primjene odredaba te uredbe, da, s jedne strane, donose određene mjere unutar pravnog okvira koji utvrđuje Konvencija o priznavanju europskih patenata i, s druge strane, da osnuju Jedinstveni sud za patente koji je, kao što to podsjećaju uvodne izjave 24. i 25. spomenute uredbe, ključan za osiguranje pravilnog funkcioniranja tog patenta, dosljednosti sudske prakse i pravne sigurnosti te troškovne učinkovitosti za nositelje patenata.

(t. 105., 106.)