RJEŠENJE OPĆEG SUDA (treće vijeće)
25. siječnja 2024.(*)
„Tužba za poništenje – Rok za tužbu – Nepravodobnost – Očita nedopuštenost”
U predmetu T‑280/23,
Oil company „Lukoil” PAO, sa sjedištem u Moskvi (Rusija), koji zastupaju B. Lebrun i C. Alter, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europskog parlamenta, koji zastupaju U. Rösslein i S. Toliušis, u svojstvu agenata,
Vijeća Europske unije, koje zastupaju M. Bauer i L. Bratusca, u svojstvu agenata,
Europske komisije, koju zastupaju M. Burón Pérez i A.-C. Simon, u svojstvu agenata,
i
Registra transparentnosti
tuženikâ,
OPĆI SUD (treće vijeće),
u sastavu: F. Schalin, predsjednik, P. Škvařilová-Pelzl i I. Nõmm (izvjestitelj), suci,
tajnik: V. Di Bucci,
donosi sljedeće
Rješenje
1 Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelj, Oil Company „Lukoil” PAO, zahtijeva poništenje odluke tajništva registra transparentnosti Ares (2023) 1618717 od 6. ožujka 2023. kojom se proglašava njegovo brisanje iz registra transparentnosti Europske unije.
Pravo
2 U skladu s člankom 126. Poslovnika Općeg suda, kad je tužba očito nedopuštena, Opći sud može odlučiti obrazloženim rješenjem, bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.
3 U ovom slučaju, Opći sud smatra da je predmet dovoljno razjašnjen na temelju odgovora koje su tužitelj i tuženici dali na pitanja postavljena u okviru mjera upravljanja postupkom 11. srpnja, 17. kolovoza i 5. listopada 2023. o tome je li tužba nepravodobna. Stoga odlučuje, u skladu s člankom 126. Poslovnika, donijeti odluku bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku, pri čemu nije potrebno ni dostaviti tužbu tuženicima, s obzirom na to da, zbog razloga koji se navode u nastavku, tužbu u svakom slučaju treba odbaciti kao očito nedopuštenu.
4 U skladu s člankom 263. šestim stavkom UFEU‑a, tužba za poništenje mora se podnijeti u roku od dva mjeseca od, ovisno o slučaju, objavljivanja pobijanog akta ili obavješćivanja tužitelja o njemu ili, ako takva objava ili obavijest izostane, od dana kada je tužitelj saznao za akt. U skladu s člankom 60. Poslovnika, taj se rok usto zbog udaljenosti mora produljiti za deset dana.
5 Kad je konkretnije riječ o računanju rokova, člankom 58. stavkom 1. točkama (a) i (b) Poslovnika propisuje se da, s jedne strane, „ako rok izražen u danima, tjednima, mjesecima ili godinama počinje teći od trenutka kad je neki događaj nastupio ili je poduzeta neka radnja, dan kad je nastupio takav događaj ili je poduzeta takva radnja ne računa se u rok” te da, s druge strane, „rok izražen u tjednima, mjesecima ili godinama završava istekom dana koji, u zadnjem tjednu, zadnjem mjesecu ili zadnjoj godini, nosi jednak naziv ili jednak broj kao i dan kad je nastupio događaj ili je poduzeta radnja od koje se računa početak roka”.
6 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, taj je rok za tužbu kogentne naravi jer je uspostavljen radi osiguranja jasnoće i sigurnosti pravnih položaja i izbjegavanja diskriminacije ili proizvoljnog postupanja pri vođenju sudskih postupaka, te je na sudu Unije da po službenoj dužnosti provjeri je li taj rok bio poštovan (presuda od 23. siječnja 1997., Coen, C‑246/95, EU:C:1997:33, t. 21. i rješenje od 19. siječnja 2018., Miasto Gliwice/Komisija, T‑485/17, neobjavljeno, EU:T:2018:40, t. 6.).
7 Valja podsjetiti i na to da je na stranci koja se poziva na nepravodobnost tužbe da podnese dokaz o datumu na koji je pobijana odluka dostavljena i, u svakom slučaju, o datumu na koji je osoba o kojoj je riječ za nju saznala ako je riječ o pojedinačnoj mjeri (vidjeti po analogiji presudu od 29. studenoga 2018., WL/ERCEA, T‑493/17, neobjavljenu, EU:T:2018:852, t. 59.). U ovom slučaju te dokaze trebaju, dakle, podnijeti tuženici.
8 Da bi dostava odluke bila valjana, nije potrebno da se njezin adresat doista upoznao s njezinim sadržajem, nego da je bio u mogućnosti propisno se upoznati s njime. U tom pogledu dokaz da adresat odluke nije tu odluku samo primio, nego i da je mogao propisno saznati za nju može proizlaziti iz različitih okolnosti (vidjeti po analogiji rješenje od 31. srpnja 2020., TO/ESVD, T‑272/19, EU:T:2020:361, t. 42.).
9 U tom smislu, kako bi se utvrdilo da je odluka dostavljena elektroničkom poštom uredno dostavljena njezinu adresatu na točno određen datum i da je stoga rok za tužbu počeo teći od tog datuma, zainteresirana stranka mora, podnošenjem potrebnih elemenata u tom pogledu, dokazati ne samo da je ta odluka priopćena njezinu adresatu, u smislu da je poslana na adresu elektroničke pošte tog adresata i da ju je on na toj adresi primio, nego i da je navedeni adresat na taj datum bio u mogućnosti propisno se upoznati sa sadržajem navedene odluke, odnosno da je mogao otvoriti poruku elektroničke pošte koja je sadržavala predmetnu odluku i na taj način propisno saznati za nju na navedeni datum (vidjeti po analogiji presudu od 1. kolovoza 2022., Kerstens/Komisija, C‑447/21 P, neobjavljenu, EU:C:2022:612, t. 22.).
10 U tom pogledu, pretpostavka prema kojoj se adresat odluke dostavljene elektroničkom poštom u svakom slučaju mogao moći propisno upoznati s njezinim sadržajem tek na datum na koji je provjerio svoj pretinac elektroničke pošte, kao ni pretpostavka prema kojoj je adresat takve odluke u svakom slučaju u mogućnosti propisno se upoznati s njezinim sadržajem čim je primi u svojem pretincu elektroničke pošte, ne može biti u skladu s odredbama kojima se određuju rokovi za tužbu (vidjeti po analogiji presudu od 1. kolovoza 2022., Kerstens/Komisija, C‑447/21 P, neobjavljenu, EU:C:2022:612, t. 25.).
11 U ovom slučaju, tajništvo registra transparentnosti pobijanu je odluku dostavilo tužitelju porukom elektroničke pošte od 6. ožujka 2023. Tužitelj je izričito priznao da je navedena poruka na taj datum pristigla u pretince elektroničke pošte dvaju predstavnika koje je imenovao prilikom svojeg upisa u registar transparentnosti (u daljnjem tekstu: predstavnici). Iz toga proizlazi da je rok za podnošenje zahtjeva za poništenje tog akta, propisan člankom 263. UFEU‑a, stoga, načelno, istekao 16. svibnja 2023., dok je tužba tajništvu Općeg suda podnesena tek 17. svibnja 2023. Slijedom toga, tužba se, na prvi pogled, čini nepravodobnom.
12 Međutim, tužitelj iznosi niz argumenata kojima osporava nepravodobnost tužbe.
13 Na prvom mjestu, tužitelj osporava to da je saznao za poruku elektroničke pošte od 6. ožujka 2023. s obrazloženjem da je ta poruka, iako je pristigla na taj dan u pretince elektroničke pošte njegovih predstavnika, pristigla izvan radnog vremena ureda. Tužitelj stoga tvrdi da nije bio u mogućnosti propisno se upoznati sa sadržajem navedene poruke elektroničke pošte na dan na koji je ona poslana njegovim predstavnicima.
14 Prema tome, valja utvrditi jesu li tuženici pružili dostatne indicije na temelju kojih bi se moglo smatrati da su tužiteljevi predstavnici bili u mogućnosti propisno se upoznati sa sadržajem poruke elektroničke pošte od 6. ožujka 2023. na dan na koji je ona pristigla u njihove pretince elektroničke pošte.
15 U tom pogledu, tužiteljevi savjetnici su, dopisom od 31. ožujka 2023. upućenom tajništvu registra transparentnosti, kao odgovor na pobijanu odluku priloženu poruci elektroničke pošte od 6. ožujka 2023., podnijeli zahtjev za ponovno pokretanje istrage u skladu s točkama 7.3. i 7.4. Priloga III. Međuinstitucijskom sporazumu od 20. svibnja 2021. Europskog parlamenta, Vijeća Europske unije i Europske komisije o obveznom registru transparentnosti (SL 2021., L 207, str. 1., u daljnjem tekstu: Međuinstitucijski sporazum).
16 Valja pojasniti da se u točki 7.3. Priloga III. Međuinsticijskom sporazumu predviđa da tajništvo registra transparentnosti može razmotriti zahtjev za ponovno pokretanje istrage „do 20 radnih dana nakon što su dotične stranke obaviještene o njegovoj odluci”.
17 Također valja podsjetiti na to da se, kad je riječ o pravilima računanja rokova, u članku 3. stavku 1. drugom podstavku Uredbe Vijeća (EEZ, Euratom) br. 1182/71 od 3. lipnja 1971. o utvrđivanju pravila koja se primjenjuju na razdoblja, datume i rokove (SL 1971., L 124, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 13., str. 5.) propisuje da, „[d]an tijekom kojeg se zbiva događaj ili tijekom kojeg se odvija radnja ne ulazi u dotično razdoblje kada se od trenutka u kojem se zbiva događaj ili odvija radnja treba izračunati razdoblje izraženo u danima, tjednima, mjesecima ili godinama”.
18 S obzirom na navedeno, valja istaknuti da su tužiteljevi savjetnici, kako bi pokazali da je zahtjev za ponovno pokretanje istrage u pogledu tužitelja podnesen u roku od 20 radnih dana, u zadnjem odlomku dopisa od 31. ožujka 2023. izričito naveli činjenicu da je rok od 20 radnih dana počeo teći „7. ožujka 2023.” i da taj rok od 20 radnih dana istječe „3. travnja 2023.”.
19 Tako precizna informacija, koju su iznijeli tužiteljevi vlastiti savjetnici, može se protumačiti samo kao njihovo priznanje da je poruka elektroničke pošte koja je sadržavala pobijanu odluku doista poslana tužiteljevim predstavnicima 6. ožujka 2023., da je navedena poruka elektroničke pošte pristigla u njihove pretince elektroničke pošte na taj datum i da su oni za nju saznali ili su barem bili u mogućnosti za nju propisno saznati na sam dan tog slanja i tog primitka. Iz toga proizlazi da je poruka elektroničke pošte koja je sadržavala pobijanu odluku „uredno dostavljena” navedenim predstavnicima 6. ožujka 2023.
20 Naime, da su poruku elektroničke pošte od 6. ožujka 2023. tužiteljevi predstavnici otvorili ili bili u mogućnosti otvoriti tek dan nakon navedenog slanja i primitka te poruke, odnosno 7. ožujka 2023., u dopisu od 31. ožujka 2023. bila bi, logično, navedena informacija da rok od 20 radnih dana počinje teći 8. ožujka 2023.
21 U tom kontekstu, argument koji je istaknuo tužitelj, koji se temelji na tome da je poruka elektroničke pošte poslana izvan radnog vremena ureda, nije dostatan da dovede u pitanje jasan tekst zadnjeg odlomka dopisa od 31. ožujka 2023.
22 Na drugom mjestu, tužitelj tvrdi da je poruka elektroničke pošte koja je sadržavala pobijanu odluku poslana, 6. ožujka 2023., samo predstavnicima njegova belgijskog društva kćeri, odnosno Lukoila Belgium NV, a ne njemu samome, i da stoga nije mogao za nju saznati taj dan.
23 To se tužiteljevo obrazloženje ne može prihvatiti.
24 Kao prvo, valja prije svega naglasiti da se člankom 2. točkom (c) Međuinstitucijskog sporazuma propisuje da „registrirani subjekt” znači „svaki predstavnik interesne skupine koji je upisan u registar”.
25 Nadalje, člankom 6. stavkom 2. Međuinstitucijskog sporazuma propisuje se da podnositelji zahtjeva za upis u registar moraju dostaviti informacije navedene u Prilogu II. navedenom sporazumu. Među informacijama koje se moraju unijeti u registar transparentnosti, navedenima u točki I. navedenog priloga, nalaze se i ime i prezime „osobe koja je pravno odgovorna za subjekt” te ime i prezime „osobe zadužene za odnose s Unijom”.
26 Usto, u skladu s člankom 8. stavkom 3. točkom (b) Međuinstitucijskog sporazuma, tajništvo registra transparentnosti utvrdilo je smjernice o navedenom registru za podnositelje zahtjeva i registrirane subjekte, kako bi se osigurala dosljedna primjena navedenog sporazuma (u daljnjem tekstu: smjernice). U točki 2. smjernica, naslovljenoj „Načelo jedinstvenog upisa u registar”, navodi se da, kako bi se izbjegli višestruki unosi i kako bi se ubrzala administrativna obrada zahtjeva za upis u registar ili upisa u registar, predstavnici interesnih skupina koji djeluju u više zemalja (npr. multinacionalna društva) trebali bi upisati svoje aktivnosti u registar samo jednom i pritom obuhvatiti razne druge subjekte u okviru mreže, grupe poduzetnika ili slično. U njima se pojašnjava da u praksi upis u registar obično obavlja podružnica ili ured koji predstavljaju interese subjekta u odnosima s institucijama Unije.
27 U točki 5. smjernica, naslovljenoj „Informacije koje se unose u registar”, navodi se rubrika 4., koja se odnosi na „osobu s pravnom odgovornošću”, koja se u toj točki definira kao „pojedinac kojem je zakonom dopušteno nastupati u ime predstavnika interesne skupine ili ga zastupati u kontaktima s javnim tijelima”.
28 Naposljetku, u skladu s člankom 8. stavkom 3. točkom (c) Međuinstitucijskog sporazuma i u smislu Kodeksa ponašanja iz Priloga I. navedenom sporazumu, za točnost informacija u konačnici su odgovorni registrirani subjekti koji su ih dostavili.
29 Kao drugo, iz izvatka iz registra transparentnosti, koji je podnijela Komisija, proizlazi da je samo tužitelj bio upisan u navedeni registar. Naime, njegovo belgijsko društvo kći nije zasebno upisano te je navedeno samo kao „ured zadužen za odnose s Unijom”. Stoga, u skladu s člankom 8. stavkom 3. točkom (b) Međuinstitucijskog sporazuma i u smislu načela jedinstvenog upisa iz točke 2. smjernica, koji su navedeni u točki 26. ovog rješenja, valja priznati da su naznakom tužitelja kao jedine organizacije upisane u registar transparentnosti obuhvaćeni svi poduzetnici grupe kojoj tužitelj pripada u svim zemljama u kojima je ta grupa prisutna, uključujući belgijsko društvo kći, te da je pogrešno tvrditi da je i navedeno društvo kći bilo upisano u navedeni registar.
30 Kao treće, valja naglasiti da je pod imenom „osobe koja je pravno odgovorna za subjekt” tužitelj naveo „S.”, a pod imenom „osobe zadužene za odnose s Unijom” naveo je „B.”. U skladu s člankom 6. stavkom 2. Međuinstitucijskog sporazuma i točkom I. Priloga II. tom sporazumu, koji se navode u točki 25. ovog rješenja, te u smislu točke 5. smjernica, navedene u točki 27. ovog rješenja, valja smatrati da je tužitelj, imenovanjem pravno odgovorne osobe i osobe zadužene za odnose s Unije, prihvatio da te osobe djeluju u njegovo ime, kao predstavnici zaduženi za njegove odnose s tajništvom registra transparentnosti. Prema tome, navođenje funkcija tužiteljevih predstavnika, i to „izvršni direktor” odnosno „poslovni direktor” njegova belgijskog društva kćeri, ni u kojem pogledu ne utječe na činjenicu da je to što ih je tužitelj imenovao kao pravno odgovornu osobu i osobu zaduženu za odnose s Unijom podrazumijevalo da je suglasan s time da ga oni predstavljaju u odnosima s tajništvom registra transparentnosti.
31 U tom pogledu, tužiteljev argument prema kojem su njegovi predstavnici bili ovlašteni samo za primanje korespondencije i predstavljanje njegova belgijskog društva kćeri nije obranjiv. Naime, s jedne strane, kao što se na to podsjeća u točki 28. ovog rješenja, za točnost informacija odgovorni su registrirani subjekti koji su ih dostavili.
32 S druge strane, zaključak prema kojem su S. i B. predstavljali tužitelja i djelovali u njegovo ime potvrđuje činjenica da je, kao što je to pravilno istaknula Komisija, tajništvo registra transparentnosti 14. srpnja 2022. tužitelju poslalo poruku elektroničke pošte putem pretinca elektroničke pošte osobe S., njegova predstavnika imenovanog „pravno odgovornom osobom”, kako bi ga obavijestilo o svojoj odluci da pokrene istragu u pogledu njega i preventivno suspendira njegov upis u registar. Tako je S. osoba koja je, 28. srpnja 2022., porukom elektroničke pošte odgovorila članovima tajništva registra transparentnosti i koja je toj poruci priložila „službeni odgovor” tužitelja na njihov zahtjev, s obzirom na istragu koju je u pogledu njega pokrenulo navedeno tajništvo. Važno je naglasiti da su službeni odgovor o kojem je riječ potpisali upravo S. i B.
33 Osim toga, valja istaknuti da je pobijana odluka, adresirana na „Lukoil, Sretenskij Bulvar, 11, 101000 Moskva, Rusija” doista poslana osobama S. i B. putem njihovih pretinaca elektroničke pošte, koji su navedeni u izvatku iz registra.
34 Na trećem mjestu, tužitelj tvrdi da pobijana odluka nije dostatno obrazložena jer sadržava samo opće tvrdnje te naglašava da je, 31. ožujka 2023., od tajništva registra transparentnosti zatražio izvješće o istrazi, koje mu je poslano 25. travnja 2023. On smatra da je rok za tužbu mogao početi teći tek od primitka navedenog izvješća.
35 Tu argumentaciju treba odbiti.
36 S jedne strane, pobijana odluka je odluka koja se nalazi u poruci elektroničke pošte od 6. ožujka 2023., a ne izvješće o istrazi tajništva registra transparentnosti. Naime, u točki 7.1. Priloga III. Međuinstitucijskom sporazumu propisuje se da navedeno tajništvo istragu mora zatvoriti „obrazloženom odlukom” i o toj odluci obavijestiti dotične stranke pisanim putem. U točki 4.11. navedenog priloga propisuje se da tajništvo registra transparentnosti dostavlja primjerak svojeg izvješća o istrazi registriranim subjektima samo „na zahtjev” tih subjekata. Činjenica da se Međuinstitucijskim sporazumom registriranim subjektima daje mogućnost da zatraže primjerak izvješća o istrazi nema dakle nikakav utjecaj na početak tijeka roka za tužbu, odnosno dan dostave odluke priopćene u skladu s točkom 7.1. navedenog priloga. Stoga tužitelj ne može valjano tvrditi da tijek roka za tužbu nije trebao teći dok god on ne primi izvješće o istrazi.
37 S druge strane, odgovor na pitanje računanja roka za tužbu ne ovisi o odgovoru na pitanje dostatnosti obrazloženja sadržanog u poruci elektroničke pošte od 6. ožujka 2023.
38 U svakom slučaju, tužitelj je svakako mogao podnijeti tužbu za poništenje protiv pobijane odluke i, ovisno o slučaju, pozvati se na činjenicu da njome nije u potpunosti ispunjen zahtjev obrazlaganja, s obzirom na, s jedne strane, razloge navedene u pobijanoj odluci – koji se osobito odnose na njegove aktivnosti predstavljanja interesne skupine s ciljem utjecanja na proces donošenja odluka Unije, izravno ili posredstvom njegova belgijskog društva kćeri, te medijsko izvještavanje koje pokazuje njegov položaj kao snažnog lobista koji izvršava utjecaj u ime ruske vlade – i, s druge strane, kontekst s kojim je tužitelj bio upoznat na temelju razmjena poruka elektroničke pošte s tajništvom registra transparentnosti prije donošenja pobijane odluke.
39 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da tužbu treba odbaciti kao očito nedopuštenu zbog nepravodobnosti, a da nije potrebno odlučiti o njezinoj dopuštenosti s obzirom na to da je podnesena protiv registra transparentnosti.
Troškovi
40 Budući da je ovo rješenje doneseno prije dostave tužbe tuženicima, dovoljno je odlučiti, u skladu s člankom 133. Poslovnika, da će tužitelj snositi vlastite troškove. Činjenica da su tuženici bili pozvani da odgovore na pitanja koja je Opći sud postavio u okviru mjera upravljanja postupkom, koja su navedena u točki 3. ovog rješenja, nije relevantna u tom pogledu.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (treće vijeće)
rješava:
1. Tužba se odbacuje kao očito nedopuštena.
2. Oil company „Lukoil” PAO snosit će vlastite troškove.
Sastavljeno u Luxembourgu 25. siječnja 2024.