PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
30. travnja 2024.(*)
„Povreda obveze države članice – Članak 259. UFEU‑a – Direktiva 2014/49/EU – Sustavi osiguranja depozita (SOD) – Članak 14. stavak 3. – Prijenos aktivnosti kreditne institucije iz SOD‑a jedne države članice u SOD druge države članice – Prijenos u SOD države članice domaćina doprinosa uplaćenih SOD‑u matične države članice tijekom 12 mjeseci koji prethode prijenosu aktivnosti – Obveza – Neprenošenje doprinosa – Koristan učinak – Načelo lojalne suradnje”
U predmetu C‑822/21,
povodom tužbe zbog povrede obveze na temelju članka 259. UFEU‑a, podnesene 30. prosinca 2021.,
Republika Latvija, koju zastupaju J. Davidoviča, K. Pommere i I. Romanovska, u svojstvu agenata,
tužitelj,
koju podupiru:
Republika Estonija, koju zastupa M. Kriisa, u svojstvu agenta,
Republika Litva, koju zastupaju K. Dieninis i V. Kazlauskaitė-Švenčionienė, u svojstvu agenata,
Europska komisija, koju zastupaju E. Ljung Rasmussen, A. Nijenhuis, K. Simonsson i D. Triantafyllou, u svojstvu agenata,
intervenijenti,
protiv
Kraljevine Švedske, koju zastupaju H. Shev i O. Simonsson, u svojstvu agenata,
tuženika,
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: A. Arabadjiev, predsjednik vijeća, T. von Danwitz, P. G. Xuereb (izvjestitelj), A. Kumin i I. Ziemele, suci,
nezavisni odvjetnik: J. Richard de la Tour,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 7. rujna 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom tužbom Republika Latvija zahtijeva od Suda da utvrdi da je Kraljevina Švedska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o sustavima osiguranja depozita (SL 2014., L 173, str. 149. i ispravak SL 2014., L 212, str. 47.) te na temelju članka 4. stavka 3. UEU‑a.
Pravni okvir
Pravo Unije
2 Uvodne izjave 3. i 37. Direktive 2014/49 glase:
„(3) Ova Direktiva predstavlja ključni instrument za ostvarenje unutarnjeg tržišta u području kreditnih institucija kako sa stajališta slobode poslovnog nastana tako i sa stajališta slobode pružanja financijskih usluga, povećavajući istodobno stabilnost bankarskog sustava i zaštitu deponenata. S obzirom na troškove propasti kreditne institucije za gospodarstvo u cjelini i štetan utjecaj koji to ima na financijsku stabilnost i povjerenje deponenata, poželjno je ne samo propisati odredbe o nadoknadi deponentima, nego i omogućiti državama članicama dovoljnu fleksibilnost kako bi se [sustavima osiguranja depozita (SOD)] omogućilo da provedu mjere za smanjenje vjerojatnosti budućih potraživanja prema [njima]. Te bi mjere uvijek trebale biti usklađene s pravilima o državnim potporama.
[…]
(37) Zaštita depozita ključni je element u ostvarenju unutarnjeg tržišta i neophodna nadopuna sustava nadzora kreditnih institucija s obzirom na solidarnost koju stvara među svim institucijama na određenom financijskom tržištu u slučaju propasti bilo koje od njih. Stoga bi države članice trebale moći dozvoliti SOD‑ovima da jedni drugima pozajmljuju novac na dobrovoljnoj osnovi.”
3 U stavcima 1. i 2. članka 10. Direktive 2014/49, naslovljenog „Financiranje SOD‑ova”, propisuje se:
„1. Države članice moraju osigurati da SOD‑ovi raspolažu odgovarajućim sustavima za utvrđivanje njihovih potencijalnih obveza. Raspoloživa financijska sredstva SOD‑ova razmjerna su tim obvezama.
SOD‑ovi prikupljaju dostupna financijska sredstva putem doprinosa svojih članova koji se trebaju uplaćivati najmanje [jednom] godišnje. To ne sprečava dodatno financiranje iz drugih izvora.
2. Države članice osiguravaju da, do 3. srpnja 2024., raspoloživa financijska sredstva SOD‑a postignu barem ciljnu razinu od 0,8 % iznosa osiguranih depozita njegovih članova.
Ako kapacitet financiranja ne postigne ciljnu razinu, uplata doprinosa nastavlja se barem dok se ponovno ne postigne ciljna razina.
Ako su, nakon što se prvi put postigne ciljna razina, raspoloživa financijska sredstva smanjena na manje od dvije trećine ciljne razine, razina redovitog doprinosa određuje se tako da se ciljna razina može postići u roku od šest godina.
Redoviti doprinos odgovarajuće uzima u obzir fazu poslovnog ciklusa i mogući utjecaj procikličnih doprinosa prilikom određivanja godišnjih doprinosa u kontekstu ovog članka.
Države članice mogu produljiti početno razdoblje iz prvog podstavka na najviše četiri godine ako je SOD proveo kumulativne isplate iznad 0,8 % osiguranih depozita.”
4 U stavcima 3. i 4. članka 14. te direktive, naslovljenog „Suradnja u okviru Unije”, navodi se:
„3. Ako kreditna institucija prestane biti članom SOD‑a i pridruži se drugom SOD‑u, doprinosi, uplaćeni tijekom 12 mjeseci koji prethode prestanku članstva, uz iznimku izvanrednih doprinosa u okviru članka 10. stavka 8., prenose se u drugi SOD. To se ne primjenjuje ako je kreditna institucija isključena iz SOD‑a u skladu s člankom 4. stavkom 5.
Ako se neke aktivnosti kreditne institucije prenesu u neku drugu državu članicu i tako počnu biti predmet nekog drugog SOD‑a, doprinosi koje je ta kreditna institucija uplatila tijekom 12 mjeseci koji prethode prijenosu, uz iznimku izvanrednih doprinosa u skladu s člankom 10. stavkom 8., prenose se u drugi SOD razmjerno iznosu prenesenih osiguranih depozita.
4. Države članice osiguravaju da SOD[‑ovi] matične države članice razmjenjuj[u] informacije iz članka 4. stavka 7. ili stavaka 8. i 10. s[a SOD‑ovima] u državama članicama domaćinima. Primjenjuju se ograničenja određena u tom članku.
Ako kreditna institucija namjerava izvršiti prijenos iz jednog SOD‑a u drugi u skladu s ovom Direktivom, o toj svojoj namjeri obavješćuje najmanje šest mjeseci unaprijed. Tijekom tog razdoblja kreditna institucija i dalje je obvezna doprinositi svojem izvornom SOD‑u, u skladu s člankom 10., kako u smislu ex ante, tako i u smislu ex post financiranja.”
Švedsko pravo
5 U članku 13. laga om insättningsgaranti (Zakon o osiguranju depozita, SFS 1995., br. 1571) propisuje se da švedsko tijelo za osiguranje depozita svake godine donosi odluku o iznosu dugovanih doprinosa i da se oni plaćaju u roku od jednog mjeseca od datuma donošenja te odluke.
6 Na temelju članka 14. tog zakona, ako dođe do prijenosa kreditne institucije, djelomično ili u cijelosti, i pristupanja drugom SOD‑u, doprinosi koje je uplatila tijekom 12 mjeseci koji prethode prijenosu prenose se u drugi SOD.
Okolnosti spora
7 Nordea Bank AB europska je grupa za financijske usluge sa sjedištem u Švedskoj i član švedskog SOD‑a. Do 30. rujna 2017. ta je grupa poslovala u Estoniji, Latviji i Litvi preko podružnica.
8 Nordea Bank je 1. listopada 2017. prenijela aktivnosti svojih podružnica koje se nalaze u tim trima državama članicama na društva kćeri DNB Banke AS s poslovnim nastanom u navedenim državama. Istoga dana aktivnosti tih podružnica prenesene su iz švedskog SOD‑a u estonski, latvijski i litavski SOD.
9 Odlukom od 3. listopada 2017. švedsko tijelo za osiguranje depozita odlučilo je ne prenijeti u latvijski SOD doprinose koje je Nordea Bank uplatila švedskom SOD‑u na ime depozita povezanih s aktivnostima njezine latvijske podružnice (u daljnjem tekstu: odluka švedskog tijela za osiguranje depozita od 3. listopada 2017.). U toj je odluci navedeno tijelo ocijenilo da tijekom 12 mjeseci koji prethode datumu prijenosa aktivnosti podružnice Nordee Bank u latvijski SOD, odnosno u razdoblju od 1. listopada 2016. do 30. rujna 2017., to društvo nije uplaćivalo nikakve doprinose švedskom SOD‑u, tako da nisu bili ispunjeni uvjeti za prijenos doprinosa, propisani u članku 14. stavku 3. Direktive 2014/49.
10 Na temelju švedskog prava Nordea Bank raspolagala je rokom od mjesec dana za plaćanje svojeg godišnjeg doprinosa računajući od svake odluke švedskog tijela za osiguranje depozita. Godišnju odluku za 2016. to je tijelo donijelo 2. rujna te godine, dok je Nordea Bank svoje doprinose švedskom SOD‑u uplatila 30. rujna 2016. Kada je riječ o 2017., Nordea Bank platila je svoj doprinos 13. listopada te godine, u skladu s godišnjom odlukom navedenog tijela od 14. rujna 2017. Na taj način švedskom SOD‑u doprinosi nisu uplaćivani u razdoblju od 1. listopada 2016. do 30. rujna 2017., to jest tijekom 12 mjeseci koji prethode predmetnom prijenosu.
11 Odlukama sličnima onoj navedenoj u točki 9. ove presude švedsko tijelo za osiguranje depozita također je odlučilo ne prenijeti u estonski odnosno litavski SOD doprinose koje je Nordea Bank uplatila švedskom SOD‑u na ime depozita poveznih s aktivnostima njezine estonske odnosno latvijske podružnice.
12 Republika Latvija pred švedskim sudovima nije osporavala odluku švedskog tijela za osiguranje depozita od 3. listopada 2017.
13 Međutim, dopisom od 27. ožujka 2019. latvijsko tijelo za osiguranje depozita pozvalo je Europsku komisiju da iznese svoje stajalište o tumačenju članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49.
14 U svojem odgovoru dostavljenom u dopisu od 9. listopada 2020. Komisija je istaknula da je tekst te odredbe nepotpun i da se njome ne predviđaju posebni scenariji intervencije u slučajevima u kojima nacionalno tijelo za osiguranje depozita donosi odluke poput one o produljenju roka za plaćanje doprinosa, što otvara vrata različitim tumačenjima navedene odredbe.
15 Tijela za osiguranje depozita triju baltičkih država započela su postupak mirenja sa švedskim tijelom za osiguranje depozita pred Europskim nadzornim tijelom za bankarstvo (EBA), koje je predmet zatvorilo 2019. godine bez postizanja dogovora među strankama.
Predsudski postupak
16 Dana 10. svibnja 2021. Republika Latvija je na temelju članka 259. drugog stavka UFEU‑a podnijela pritužbu Komisiji, zahtijevajući od nje izdavanje obrazloženog mišljenja zbog toga što je Kraljevina Švedska, odbijanjem da u latvijski SOD prenese doprinose koje je latvijska podružnica Nordee Bank uplatila za razdoblje od 12 mjeseci koji prethode prijenosu aktivnosti te podružnice, povrijedila pravo Unije, osobito članak 14. stavak 3. Direktive 2014/49.
17 U skladu s člankom 259. trećim stavkom UFEU‑a, Komisija je pozvala Kraljevinu Švedsku da podnese svoja očitovanja o toj pritužbi.
18 Kraljevina Švedska je 22. lipnja 2021. Komisiji dostavila svoja pisana očitovanja.
19 Komisija je 1. srpnja 2021. saslušala Republiku Latviju i Kraljevinu Švedsku. Kraljevina Švedska navela je da bi, da su doprinosi bili uplaćeni tijekom 12 mjeseci koji prethode promjeni članstva u SOD‑u, iznos doprinosa koje bi trebalo prenijeti latvijskom SOD‑u iznosio oko 500 000 eura.
20 Komisija je 30. srpnja 2021. izdala obrazloženo mišljenje u kojem je zaključila, s jedne strane, da je Kraljevina Švedska povrijedila članak 14. stavak 3. Direktive 2014/49 u vezi s njezinim člankom 10. stavkom 1. i, s druge strane, da nije povrijedila članak 4. stavak 3. UEU‑a.
Postupak pred Sudom
21 Tužbom podnesenom tajništvu Suda 30. prosinca 2021. Republika Latvija pokrenula je ovaj postupak zbog povrede obveze na temelju članka 259. UFEU‑a.
22 Ona svojom tužbom od Suda zahtijeva da:
– utvrdi da je Kraljevina Švedska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49 jer je odbijanjem da u latvijski SOD prenese, u skladu s tom odredbom, doprinose koje je latvijska podružnica Nordee Bank uplatila u švedski SOD za razdoblje od 12 mjeseci koji prethode prijenosu aktivnosti te podružnice, postupila protivno cilju te direktive i nije osigurala koristan učinak njezinih odredbi;
– utvrdi da je Kraljevina Švedska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 4. stavka 3. UEU‑a jer je odbijanjem da u latvijski SOD prenese doprinose koje je latvijska podružnica Nordee Bank uplatila u švedski SOD za razdoblje od 12 mjeseci koji prethode prijenosu aktivnosti te podružnice, u skladu s čankom 14. stavkom 3. Direktive 2014/49, nepovoljno utjecala na integraciju jedinstvenog tržišta te tako narušila međusobno povjerenje među državama članicama Europske unije, što je preduvjet za prekograničnu integraciju;
Ako Sud utvrdi da je Kraljevina Švedska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49 i članka 4. stavka 3. UEU‑a, Republika Latvija od njega zahtijeva da:
– naloži Kraljevini Švedskoj da prestane s utvrđenom povredom prijenosom iz švedskog SOD‑a u latvijski SOD ukupnog iznosa doprinosa koje je uplatila latvijska podružnica Nordee Bank, obračunanih za razdoblje od 12 mjeseci koji prethode prijenosu aktivnosti te podružnice, u skladu s člankom 14. stavkom 3. Direktive 2014/49;
– utvrdi, u slučaju da se članak 14. stavak 3. Direktive 2014/49 može usko tumačiti, njegovu usklađenost s ciljem te direktive i obvezu švedskog SOD‑a da u latvijski SOD prenese doprinose koje je uplatila latvijska podružnica Nordee Bank i
– Kraljevini Švedskoj naloži snošenje troškova.
23 Odlukama od 19., 25. i 30. svibnja 2022. Republici Estoniji, Republici Litvi i Komisiji odobrena je intervencija u potporu Republici Latviji.
24 Republika Estonija podupire prvi, treći i peti dio tužbenog zahtjeva.
25 Republika Litva podupire tužbeni zahtjev u cijelosti.
26 Komisija podupire prvi dio tužbenog zahtjeva.
27 Kraljevina Švedska od Suda zahtijeva da:
– odbije tužbu Republike Latvije i
– naloži Republici Latviji snošenje troškova.
O tužbi
Dopuštenost
Argumentacija stranaka
28 Kao prvo, Kraljevina Švedska osporava dopuštenost ove tužbe u cijelosti. Ta država članica u biti smatra da se tumačenje članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49 ne može dovoditi u pitanje u okviru tužbe zbog povrede obveze na temelju članka 259. UFEU‑a. S jedne strane, ona navodi da se tom direktivom predviđa samo minimalno usklađivanje. S druge strane, iako priznaje da se člankom 259. UFEU‑a ne zahtijeva iscrpljivanje nacionalnih pravnih sredstava, Kraljevina Švedska naglašava da Republika Latvija pred švedskim sudom nije osporavala odluku švedskog tijela za osiguranje depozita od 3. listopada 2017.
29 Osim toga, Kraljevina Švedska podsjeća na to da iz sudske prakse Suda proizlazi to da je cilj tužbe zbog povrede obveze utvrđenje i prestanak povreda prava Unije koje je počinila država članica te da je tužba nedopuštena ako se njome samo zahtijeva tumačenje prava Unije. Ta država članica tvrdi da je cilj tužbe koju je podnijela Republika Latvija prije svega pojašnjavanje tumačenja članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49.
30 Kada je riječ, kao drugo, o prvom dijelu tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na povredu članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49, Kraljevina Švedska ističe da, iako se tijekom saslušanja od 1. srpnja 2021., koje je organizirala Komisija, Republika Latvija pozvala na članak 14. stavak 3. Direktive 2014/49 i njezin članak 10., ta država članica u svojem tužbenom zahtjevu nije tvrdila da je Kraljevina Švedska povrijedila obveze koje ima na temelju potonje odredbe. Sud stoga, prema mišljenju Kraljevine Švedske, ne može ispitati je li ona povrijedila obveze koje ima na temelju navedene odredbe.
31 Kada je riječ o drugom dijelu tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na povredu načela lojalne suradnje predviđenog u članku 4. stavku 3. UEU‑a i argumentaciji iznesenoj u prilog tom dijelu tužbenog zahtjeva, Kraljevina Švedska ističe da se tijekom upravnog postupka Republika Latvija pozvala na povredu načela jednakog postupanja jer se Republika Finska navodno nalazila u situaciji sličnoj njezinoj. Ta je situacija navodno proizišla iz činjenice da je 1. listopada 2018. Nordea Bank prenijela svoje sjedište u Finsku i da su doprinosi koji su bili uplaćeni švedskom SOD‑u tijekom 12 mjeseci koji prethode tom prijenosu odlukom švedskog tijela za osiguranje depozita preneseni u finski SOD. Međutim, u svojoj tužbi Republika Latvija u prilog tom dijelu tužbenog zahtjeva ističe da je Kraljevina Švedska pogrešnim tumačenjem Direktive 2014/49 povrijedila načelo lojalne suradnje. Kraljevina Švedska stoga smatra da je Republika Latvija izmijenila svoju argumentaciju u odnosu na onu koju je istaknula tijekom upravnog postupka i da navedeni dio tužbenog zahtjeva, kako je formuliran, stoga treba odbaciti kao nedopušten.
32 Kada je riječ, naposljetku, o trećem dijelu tužbenog zahtjeva, kojim Republika Latvija od Suda zahtijeva da Kraljevini Švedskoj naloži da švedski SOD isplati predmetne doprinose latvijskom SOD‑u, Kraljevina Švedska tvrdi da se tim trećim dijelom tužbenog zahtjeva od Suda traži da joj naloži plaćanje naknade štete. Međutim, budući da takav zahtjev ne može biti predmet tužbe zbog povrede obveze, valja ga odbiti.
33 Republika Latvija odgovara, kao prvo, da se argument Kraljevine Švedske, koji se temelji na tome da se Direktivom 2014/49 predviđa samo minimalno usklađivanje, ne odnosi na dopuštenost, nego na meritum predmeta.
34 Kao drugo, ona tvrdi da nijedna odredba prava Unije ne zahtijeva iscrpljivanje nacionalnih pravnih sredstava prije podnošenja tužbe zbog povrede obveze Sudu.
35 Kao treće, Republika Latvija navodi da se njezin zahtjev za utvrđenje povrede obveze temelji na povredi članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49 u vezi s njezinim člankom 10. stavkom 1. te ističe da je u svojoj pritužbi od 10. svibnja 2021. od Komisije zatražila izdavanje obrazloženog mišljenja u smislu članka 259. trećeg stavka UFEU‑a, u pogledu obveze švedskog SOD‑a da u latvijski SOD prenese doprinose koje je uplatila latvijska podružnica Nordee Bank, izračunane za razdoblje od 12 mjeseci koji prethode prijenosu aktivnosti te podružnice, u skladu s člankom 14. stavkom 3. Direktive 2014/49. Ona smatra da stoga u svojoj tužbi nije ni proširila ni izmijenila predmet spora.
36 Kao četvrto, Republika Latvija ističe da trećim dijelom svojeg tužbenog zahtjeva od Suda traži da Kraljevini Švedskoj naloži prestanak utvrđene povrede, a ne plaćanje naknade štete. Naime, prema mišljenju Republike Latvije, povreda obveze koja se stavlja na teret Kraljevini Švedskoj ne samo da se mora utvrditi nego mora i prestati. U ovom slučaju, taj prestanak moguć je samo plaćanjem odbijenih doprinosa latvijskom SOD‑u, što ne odgovara naknadi štete.
Ocjena Suda
37 Kada je najprije riječ o dopuštenosti ove tužbe u cijelosti, valja istaknuti, kao prvo, to da se argument Kraljevine Švedske koji se temelji na tome da se Direktivom 2014/49 predviđa samo minimalno usklađivanje te se odnosi na pitanje tumačenja te direktive, tiče osnovanosti tužbe zbog povrede obveze. Navedeni se argument, dakle, ne odnosi na dopuštenost te tužbe.
38 Kada je riječ, kao drugo, o okolnosti da Republika Latvija nije pred švedskim sudom osporavala odluku švedskog tijela za osiguranje depozita od 3. listopada 2017., dovoljno je istaknuti da dopuštenost tužbe zbog povrede obveze podnesene na temelju članka 259. UFEU‑a nije uvjetovana iscrpljivanjem nacionalnih pravnih sredstava.
39 Kada je riječ, kao treće, o argumentu Kraljevine Švedske prema kojem je ova tužba zbog povrede obveze nedopuštena jer je njezin cilj prije svega pojašnjavanje tumačenja članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49, valja podsjetiti na to da je cilj postupka utvrđenog člankom 259. UFEU‑a utvrđenje i prestanak postupanja države članice kojim se povređuje pravo Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2012., Mađarska/Slovačka, C‑364/10, EU:C:2012:630, t. 67. i navedenu sudsku praksu).
40 Nesporno je to da je tužba na temelju te odredbe nedopuštena ako se odnosi na buduće i moguće povrede obveza ili ako se njome zahtijeva samo tumačenje prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2012., Mađarska/Slovačka, C‑364/10, EU:C:2012:630, t. 68.).
41 Međutim, Republika Latvija u svojoj tužbi ne zahtijeva samo tumačenje članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49. Naime, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 40. svojeg mišljenja, ona od Suda zahtijeva da utvrdi da je Kraljevina Švedska – time što je odbila prenijeti u latvijski SOD doprinose koje je latvijska podružnica Nordee Bank uplatila švedskom SOD‑u za razdoblje od 12 mjeseci koji prethode prijenosu aktivnosti te podružnice, navedeno u toj odredbi – povrijedila obveze koje ima na temelju navedene odredbe, kako bi ta država članica prestala s navodnom povredom obveze te samo zbog toga Republika Latvija pred Sudom tvrdi da je švedski SOD pogrešno protumačio tu odredbu.
42 Stoga valja odbiti taj treći argument Kraljevine Švedske, kojemu je cilj osporiti dopuštenost tužbe zbog povrede obveze u cijelosti.
43 Kada je riječ, nadalje, o dopuštenosti dijelova tužbenog zahtjeva ili argumenata koje je istaknula Republika Latvija, valja podsjetiti, kao prvo – što se tiče argumenta Kraljevine Švedske prema kojem se Republika Latvija u svojoj tužbi nije mogla osloniti na povredu članka 10. Direktive 2014/49 – da je tužba koja se podnosi na temelju članka 259. UFEU‑a određena predsudskim postupkom predviđenim u tom članku te se mora zasnivati na istim obrazloženjima i razlozima kao što su oni istaknuti tijekom tog postupka, tako da je u stadiju postupka pred Sudom nedopušteno iznositi prigovor koji nije bio istaknut u pritužbi podnesenoj Komisiji (vidjeti po analogiji presude od 10. svibnja 2012., Komisija/Nizozemska, C‑368/10, EU:C:2012:284, t. 78. i od 17. travnja 2018., Komisija/Poljska (Beloveška šuma), C‑441/17, EU:C:2018:255, t. 65. i navedenu sudsku praksu).
44 Taj zahtjev, međutim, ne može dovesti do toga da se u svakom pojedinom slučaju očekuje savršena podudarnost između prigovora istaknutih u pritužbi podnesenoj Komisiji i tužbenog zahtjeva, pod uvjetom da predmet spora, kako je određen u toj pritužbi, nije proširen ili izmijenjen (vidjeti po analogiji presudu od 17. travnja 2018., Komisija/Poljska (Beloveška šuma), C‑441/17, EU:C:2018:255, t. 66. i navedenu sudsku praksu).
45 U ovom slučaju valja istaknuti, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti naveo u točki 48. svojeg mišljenja, da se Republika Latvija tijekom upravnog postupka pokrenutog pred Komisijom pozvala na članak 10. stavak 1. Direktive 2014/49 samo u potporu svojem tumačenju članka 14. stavka 1. te direktive, kako bi dokazala povredu potonje odredbe, kao što to proizlazi iz obrazloženog mišljenja Komisije. Isto tako, tužitelj se u tužbi poziva na članak 10. stavak 1. navedene direktive kao na element konteksta članka 14. stavka 1. Direktive 2014/49, koji potvrđuje njegovo tumačenje potonje odredbe, u odnosu na koju, u prvom dijelu svojeg tužbenog zahtjeva, od Suda traži da utvrdi povredu.
46 Prema tome, Republika Latvija nije proširila predmet spora koji je određen tijekom upravnog postupka pred Komisijom time što se u obrazloženju svoje tužbe pozvala na članak 10. stavak 1. te direktive, kako bi potvrdila svoje tumačenje njezina članka 14. stavka 1.
47 Kada je riječ, kao drugo, o argumentu Kraljevine Švedske prema kojem drugi dio tužbenog zahtjeva, kako je iznesen u tužbi, treba odbaciti kao nedopušten jer je Republika Latvija u svojoj tužbi izmijenila svoju argumentaciju u prilog tom dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na ono što je tvrdila pred Komisijom, valja podsjetiti na to da u tom dijelu tužbenog zahtjeva Republika Latvija u biti tvrdi da je odbijanje švedskog SOD‑a da u latvijski SOD prenese predmetne doprinose koje mu je uplatila latvijska podružnica Nordee Bank protivno načelu lojalne suradnje i načelu jednakog postupanja, s obzirom na to da je švedski SOD u usporedivoj pravnoj situaciji prenio doprinose koje je primio u finski SOD, u skladu s člankom 14. stavkom 3. Direktive 2014/49.
48 U svojoj pritužbi od 10. svibnja 2021. Republika Latvija također je tvrdila da je svojim odbijanjem prijenosa predmetnih doprinosa Kraljevina Švedska povrijedila načelo lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UFEU‑a i načelo jednakog postupanja prema SOD‑ovima država članica.
49 Slijedom toga, suprotno onomu što tvrdi Kraljevina Švedska, Republika Latvija u svojoj tužbi nije izmijenila svoju argumentaciju u prilog tom dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na ono što je tvrdila tijekom upravnog postupka pred Komisijom.
50 Kada je riječ, kao treće, o argumentu Kraljevine Švedske prema kojem je nedopušten treći dio tužbenog zahtjeva u kojem se od Suda traži da Kraljevini Švedskoj naloži plaćanje naknade štete, valja istaknuti da u tom dijelu tužbenog zahtjeva Republika Latvija od Suda u biti zahtijeva da Kraljevini Švedskoj naloži da prestane s utvrđenom povredom prijenosom iz švedskog SOD‑a u latvijski SOD ukupnog iznosa doprinosa koje je latvijska podružnica Nordee Bank uplatila švedskom SOD‑u za razdoblje od 12 mjeseci, navedeno u članku 14. stavku 3. Direktive 2014/49.
51 Iz sudske prakse Suda proizlazi to da se tužbom zbog povrede obveze ne može zahtijevati ništa drugo osim utvrđenja postojanja navodne povrede obveze radi njezina prestanka. Stoga se ne može, primjerice, u okviru tužbe zbog povrede obveze zahtijevati od Suda da naloži državi članici određeno postupanje kako bi se uskladila s pravom Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 2020., Komisija/Poljska, Mađarska i Češka Republika (Privremeni mehanizam premještanja podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu), C‑715/17, C‑718/17 i C‑719/17, EU:C:2020:257, t. 56. i navedenu sudsku praksu).
52 Slijedom navedenog, budući da trećim dijelom tužbenog zahtjeva Republika Latvija od Suda traži da Kraljevini Švedskoj naloži da joj plati predmetne doprinose, taj dio prekoračuje ono što se može zahtijevati u okviru tužbe zbog povrede obveze, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 42. svojeg mišljenja, te ga stoga valja proglasiti nedopuštenim.
53 Utvrđenje iz prethodne točke ne dovodi u pitanje obvezu države članice iz članka 260. stavka 1. UFEU‑a da poduzme potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi Suda ako Sud utvrdi da navedena država članica nije ispunila neku od obveza koje ima na temelju Ugovorâ.
54 Kada je riječ, naposljetku, o četvrtom dijelu tužbenog zahtjeva, valja istaknuti to da u njemu Republika Latvija od Suda traži da, „u slučaju da se članak 14. stavak 3. Direktive 2014/49 može usko tumačiti, utvrdi njegovu usklađenost s ciljem te direktive i obvezu švedskog [SOD‑a] da u latvijski [SOD] prenese doprinose koje je uplatila latvijska podružnica Nordee Bank”.
55 U tom pogledu valja podsjetiti na to da s obzirom na to da su pretpostavke dopuštenosti tužbe i u njoj istaknutih prigovora kogentne naravi, Sud ih može ispitati po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 150. svojeg poslovnika (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2010., Komisija/Njemačka, C‑160/08, EU:C:2010:230, t. 40.).
56 Međutim, ono što se traži u okviru četvrtog dijela tužbenog zahtjeva prekoračuje ono što se može zahtijevati u okviru tužbe zbog povrede obveze, na temelju sudske prakse navedene u točki 51. ove presude.
57 Četvrti dio tužbenog zahtjeva stoga također valja proglasiti nedopuštenim.
Meritum
58 U potporu svojoj tužbi Republika Latvija ističe dva prigovora. U okviru prvog prigovora Kraljevini Švedskoj zamjera da je povrijedila obveze koje ima na temelju članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49. U okviru drugog prigovora zamjera joj povredu načela lojalne suradnje utvrđenog u članku 4. stavku 3. UEU‑a.
Prvi prigovor, koji se temelji na povredi članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49
– Argumentacija stranaka
59 Republika Latvija uvodno pojašnjava da ne osporava prenošenje Direktive 2014/49 u švedsko pravo, ali smatra da Kraljevina Švedska nije pravilno primijenila zahtjeve iz članka 14. stavka 3. te direktive time što je odbila u latvijski SOD prenijeti doprinose koje je latvijska podružnica Nordee Bank uplatila švedskom SOD‑u, izračunane za razdoblje od 12 mjeseci koji prethode prijenosu aktivnosti te podružnice u latvijski SOD.
60 U tom pogledu Republika Latvija prije svega ističe, u čemu je podupiru intervenijenti, da navedenu odredbu ne treba usko tumačiti i da je valja tumačiti na način da SOD kojemu kreditna institucija postaje novi član mora primiti njezine doprinose izračunane i uplaćene za razdoblje od 12 mjeseci koji prethode prijenosu u taj SOD, neovisno o trenutku njihove stvarne uplate. Stoga je, prema mišljenju Republike Latvije, odlučujući element činjenica da su doprinosi koje je kreditna institucija uplatila izvornom SOD‑u izračunani i zatraženi za predmetno razdoblje, a ne za trenutak u kojem su zatraženi doprinosi uplaćeni odnosno evidentirani u poslovnim knjigama tog SOD‑a.
61 Nadalje, spomenuta država članica ističe, u čemu je također podupiru intervenijenti, da je Kraljevina Švedska – time što je dala prednost doslovnom tumačenju članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49 i odbila u latvijski SOD prenijeti predmetne doprinose – propustila osigurati koristan učinak te odredbe te je ugrozila ostvarenje ciljeva te direktive, kojom se, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 3., nastoje olakšati sloboda poslovnog nastana i sloboda pružanja financijskih usluga te pridonijeti stabilnosti bankarskog sustava i zaštiti deponenata.
62 Nadalje, prema mišljenju Republike Latvije, pristupom Kraljevine Švedske ugrožava se uzajamno povjerenje među državama članicama jer SOD jedne države članice, kojem se član SOD‑a druge države članice namjerava pridružiti, više ne može računati na prijenos doprinosa iz SOD‑a te druge države članice.
63 Naposljetku, navedena država članica tvrdi da opća obveza plaćanja godišnjih doprinosa također proizlazi iz članka 10. stavka 1. Direktive 2014/49, koji SOD‑ove država članica obvezuje na prikupljanje dostupnih financijskih sredstava putem doprinosa koje im njihovi članovi uplaćuju najmanje jednom godišnje. Kao što je to Komisija istaknula u obrazloženom mišljenju, tumačenjem članka 14. stavka 3. i članka 10. stavka 1. Direktive 2014/49 koje je prihvatila Kraljevina Švedska povređuju se prava SOD‑a države članice domaćina (u daljnjem tekstu: SOD primatelj), koji od datuma prijenosa mora preuzeti odgovornost za osigurane depozite kreditne institucije.
64 Republika Estonija prije svega pojašnjava da, iako iz članka 10. stavka 1. te direktive proizlazi da je na državama članicama da utvrde koliko često i u kojem trenutku treba uplatiti doprinose, jasno je da se oni moraju ubirati i uplaćivati najmanje jednom godišnje. Prema tome, ako država članica ne osigura ubiranje i uplaćivanje doprinosa najmanje jednom godišnje, ona ne može poštovati svoju obvezu iz članka 14. stavka 3. navedene direktive da osigura to da se – u slučaju prelaska kreditne institucije iz njezina SOD‑a u SOD druge države članice – SOD‑u primatelju prenesu doprinosi koje je ta institucija uplatila tijekom 12 mjeseci koji prethode prestanku njezina članstva u izvornom SOD‑u.
65 Republika Estonija smatra da su u ovom slučaju doprinosi neredovno uplaćivani švedskom SOD‑u jer mu tijekom 12 mjeseci koji prethode prijenosu aktivnosti latvijske podružnice Nordee Bank u latvijski SOD nije bio uplaćen nikakav doprinos. Stoga je Kraljevina Švedska, kako bi ispunila obveze koje ima na temelju članka 10. stavka 1. i članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49, trebala smatrati da su doprinosi uplaćeni tijekom tog razdoblja od 12 mjeseci.
66 Nadalje, Republika Estonija tvrdi da je, s obzirom na članak 14. stavak 4. te direktive, na temelju kojeg je kreditna institucija dužna, ako u skladu s navedenom direktivom namjerava prijeći iz jednog SOD‑a u drugi, najmanje šest mjeseci unaprijed priopćiti svoju namjeru, švedsko tijelo za osiguranje depozita moralo raspolagati, znatno prije prijenosa, informacijom da će se aktivnosti podružnice Nordee Bank prenijeti iz švedskog u latvijski SOD. Stoga je, prema njezinu mišljenju, to tijelo moglo osigurati ubiranje doprinosa na način koji omogućava ispunjenje obveze iz članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49.
67 Naposljetku, Republika Estonija podsjeća na to da je EBA u svojem mišljenju od 8. kolovoza 2019. o prihvatljivosti depozita, razini osiguranja i suradnji između sustava osiguranja depozita, koje je dostupno na internetskoj stranici tog tijela, naglasila da je u praksi problematičan datum na koji kreditna institucija odluči uplatiti svoje doprinose. EBA je stoga u tom mišljenju predložila izmjenu članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49, što je prijedlog koji Republika Estonija podupire, kako bi se osigurala pravna jasnoća i izbjegli problemi slični onima u ovom predmetu.
68 Komisija dodaje da se doprinosi koje SOD‑u svake godine duguju njegovi članovi, na temelju članka 10. stavka 1. Direktive 2014/49, mogu smatrati protučinidbom za osiguranje depozita u određenom razdoblju. Ta institucija smatra da se obveza prijenosa doprinosa u slučaju da se dio aktivnosti kreditne institucije prenosi u drugi SOD, koja je propisana u članku 14. stavku 3. Direktive 2014/49, stoga temelji na osnovnom pravilu o financiranju sustava, navedenom u članku 10. stavku 1. te direktive. Naime, namjera zakonodavca Unije bila je da u slučaju restrukturiranja banke sredstva uvijek budu dostupna kako bi se mogla prenijeti SOD‑u primatelju, čime bi mu se omogućilo ispunjenje obveza koje ima na temelju tog sustava.
69 Usto, prema Komisijinu mišljenju, cilj je članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49 kompenzirati povećani financijski rizik za SOD primatelja u slučaju prijenosa financijske odgovornosti za dio osiguranih depozita kreditne institucije iz jednog SOD‑a u drugi, primjerice restrukturiranjem kreditne institucije. Navedena institucija smatra da bi svako drukčije tumačenje dovelo do ozbiljnih posljedica za ostvarenje unutarnjeg tržišta te bi negativno utjecalo na povjerenje u SOD i na suradnju između nadležnih tijela država članica.
70 Kraljevina Švedska odgovara, kao prvo, da je tekst članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49 jasan i nedvosmislen. Njime se predviđa da se doprinosi uplaćeni tijekom 12 mjeseci koji prethode prijenosu u SOD primatelja prenose u taj SOD. Ta odredba stoga obuhvaća ukupan iznos doprinosa uplaćenih u tom razdoblju, neovisno o razdoblju na koje se ti doprinosi odnose.
71 Kao drugo, Kraljevina Švedska smatra da ni kontekst članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49 ne potkrepljuje tumačenje koje zagovaraju Republika Latvija i intervenijenti.
72 Činjenica da se u članku 10. stavku 1. te direktive navodi da se doprinosi moraju uplaćivati najmanje jednom godišnje ne znači da se može smatrati da se uplaćeni doprinos odnosi na određeno dvanaestomjesečno razdoblje. Također nije moguće smatrati da se člankom 10. stavkom 1. Direktive 2014/49 određuje poseban datum plaćanja u odnosu na razdoblje od 12 mjeseci.
73 Nadalje, na temelju članka 10. stavka 2. te direktive, države članice osiguravaju da, do 3. srpnja 2024., raspoloživa financijska sredstva SOD‑a postignu barem ciljnu razinu od 0,8 % iznosa osiguranih depozita njegovih članova. Na taj se način, prema mišljenju Kraljevine Švedske, tom direktivom državama članicama ostavlja širok manevarski prostor za određivanje iznosa doprinosa i, osim toga, mogućnost da ne ubiru doprinose nakon dostizanja ciljne razine. Primjena mogućnosti prestanka ubiranja doprinosa nakon dostizanja ciljne razine može u praksi dovesti do slučajeva u kojima nema osnove za prijenos doprinosa u slučaju prijenosa aktivnosti. Prema tome, suprotno onomu što tvrdi Komisija, člankom 10. stavkom 2. Direktive 2014/49 stoga se ne jamči stalna dostupnost sredstava za prijenos SOD‑u primatelju.
74 Kao treće, Kraljevina Švedska smatra da postoje općeniti i sustavni razlozi za primjenu članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49 na način na koji je oblikovan. Naime, takva primjena dovela bi do jasnoće u pogledu sredstava koja se mogu prenijeti. S druge strane, spomenuta država članica tvrdi da tumačenje prema kojem treba smatrati da ta odredba obuhvaća plaćanja koja nisu izvršena u razdoblju od 12 mjeseci koji prethode prijenosu sadržava određene dvosmislenosti i da ga je teško primijeniti.
75 Kao četvrto, Kraljevina Švedska navodi da iz EBA‑ina mišljenja od 8. kolovoza 2019., navedenog u točki 67. ove presude, proizlazi da se prilikom ubiranja doprinosa članova SOD‑a na temelju Direktive 2014/49 ne uzima u potpunosti u obzir odgovornost koju je moguće prenijeti između različitih SOD‑ova. Iz tog mišljenja također proizlazi da članak 14. stavak 3. te direktive ne predviđa iscrpno rješenje kada je riječ o prijenosu sredstava i da je EBA u tom kontekstu preporučila izmjenu te odredbe. Stoga se nedostaci navedene odredbe ne mogu otkloniti tumačenjem postojećih odredbi.
76 Kao peto, Kraljevina Švedska ističe da je, kao što to proizlazi iz obrazloženog mišljenja Komisije, tijekom prepiske iz listopada 2020. između tijela za osiguranje depozita triju baltičkih država i Komisije, potonja istaknula da navedena direktiva predviđa minimalno usklađivanje u pogledu prijenosa doprinosa. Stoga se predmetna odredba ne može tumačiti drukčije nego na temelju njezina teksta.
77 Kao šesto, Kraljevina Švedska, s jedne strane, ističe da, suprotno onomu što tvrdi Komisija, doslovno tumačenje članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49 ne dovodi do ozbiljnih posljedica za ostvarenje unutarnjeg tržišta. Naime, doprinosi koji se mogu prenijeti na temelju te direktive rijetko će biti toliko visoki da se mogu smatrati ključnima za ispunjavanje obveza SOD‑a primatelja. Stoga činjenica da švedski SOD nije prenio doprinose u latvijski SOD ne dovodi do odgovarajućeg povećanja doprinosa koje ubire potonji.
78 S druge strane, Kraljevina Švedska smatra da tumačenje koje zagovara ne podrazumijeva neopravdanu prednost za švedski SOD. Ta država članica s tim u vezi podsjeća na to da je prijenos aktivnosti Nordee Bank iz švedskog SOD‑a u finski SOD doveo do isplate doprinosa iz jednog u drugi SOD jer je švedski SOD primio doprinose u razdoblju od 12 mjeseci koji prethode tom prijenosu. Kraljevina Švedska navodi da dosljedna primjena članka 14. stavka 3. navedene direktive jednostavno dovodi do različitih rezultata s obzirom na različite činjenične okolnosti.
– Ocjena Suda
79 Svojim prvim prigovorom Republika Latvija, koju podupiru intervenijenti, prigovara Kraljevini Švedskoj da je povrijedila obveze koje ima na temelju članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49 time što je na temelju pogrešnog tumačenja i primjene te odredbe odbila prenijeti u latvijski SOD doprinose koje je Nordea Bank uplatila švedskom SOD‑u na ime depozita povezanih s aktivnostima latvijske podružnice, za razdoblje od dvanaest mjeseci koji prethode prijenosu aktivnosti te podružnice u latvijski SOD.
80 Kraljevina Švedska smatra da to odbijanje ne predstavlja povredu obveze jer članak 14. stavak 3. Direktive 2014/49 zahtijeva da doprinosi koje treba prenijeti budu uplaćeni u razdoblju od 12 mjeseci koji prethode prijenosu. Međutim, prema mišljenju te države članice, uvjeti iz te odredbe nisu ispunjeni s obzirom na to da u navedenom razdoblju Nordea Bank nije uplatila nikakav doprinos za aktivnosti svoje latvijske podružnice.
81 Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio (presuda od 21. prosinca 2023., G. K. i dr. (Ured europskog javnog tužitelja), C‑281/22, EU:C:2023:1018, t. 46. i navedena sudska praksa).
82 Kada je riječ o tekstu članka 14. stavka 3. drugog podstavka Direktive 2014/49, valja podsjetiti na to da je u njemu propisano da se ako se neke aktivnosti kreditne institucije prenesu u neku drugu državu članicu i tako počnu biti predmet nekog drugog SOD‑a, doprinosi koje je ta kreditna institucija uplatila tijekom 12 mjeseci koji prethode prijenosu, uz iznimku određenih izvanrednih doprinosa, prenose u drugi SOD razmjerno iznosu prenesenih osiguranih depozita.
83 Iz izraza „uplaćeni doprinosi” proizlazi da se ta odredba temelji na pretpostavci da se doprinosi načelno uplaćuju u tom razdoblju od 12 mjeseci i da ih stoga treba prenijeti SOD‑u primatelju u slučaju prijenosa aktivnosti u drugu državu članicu. To je tumačenje potkrijepljeno izrazom „razmjerno” kojim se uspostavlja vrlo jasna veza između prijenosa doprinosa i prijenosa osiguranja depozita.
84 Stoga se na temelju teksta te odredbe ne može isključiti da se doprinosi koji se odnose na razdoblje od 12 mjeseci koji prethode prijenosu, ali su u švedski SOD uplaćeni izvan tog razdoblja, moraju prenijeti SOD‑u primatelju.
85 Kada je riječ o kontekstu članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49, valja istaknuti da tu odredbu treba tumačiti uzimajući u obzir članak 10. stavak 1. te direktive, u kojem se definiraju načini financiranja SOD‑ova.
86 Na temelju članka 10. stavka 1. drugog podstavka navedene direktive, SOD‑ovi prikupljaju dostupna financijska sredstva putem doprinosa svojih članova koji se trebaju uplaćivati najmanje [jednom] godišnje. Kao što to ističe Komisija, iz te odredbe proizlazi da se doprinosi koje članovi uplaćuju SOD‑u mogu smatrati protučinidbom za osiguranje depozita u određenom razdoblju.
87 Stoga bi bilo u skladu sa strukturom SOD‑a da se u slučaju prijenosa određenih aktivnosti kreditne institucije u drugu državu članicu, a time i prijenosa odgovornosti za osigurane depozite na SOD te druge države članice, SOD‑u primatelju prenese i protučinidba za osiguranje depozita.
88 Na taj način, koristan učinak članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49 zahtijeva da, kako bi se poštovala obveza koja proizlazi iz te odredbe, švedsko tijelo za osiguranje depozita u latvijski SOD prenese doprinose koje mu je uplatila Nordea Bank i koji se odnose na 12 mjeseci koji prethode prijenosu njezinih aktivnosti u latvijski SOD, uzimajući u obzir razdoblja na koja se odnose doprinosi tog društva, a ne točan datum njihove uplate.
89 Točno je da na temelju članka 10. stavka 2. navedene direktive, na koji se Kraljevina Švedska poziva u svojim podnescima, države članice osiguravaju da, do 3. srpnja 2024., raspoloživa financijska sredstva SOD‑a postignu ciljnu razinu od 0,8 % iznosa osiguranih depozita njegovih članova. Slijedom navedenog, države članice mogu odlučiti da više neće ubirati doprinose nakon dostizanja ciljne razine. Ako država članica donese takvu odluku, može doći do toga da njezin SOD, u slučaju prijenosa aktivnosti jednog od njegovih članova u SOD druge države članice, nema doprinosa za prenijeti SOD‑u primatelju jer njemu samome nisu uplaćivani nikakvi doprinosi.
90 Međutim, tumačenje članka 10. stavka 2. Direktive 2014/49 koje zastupa Kraljevina Švedska pretpostavlja, s jedne strane, da je ciljna razina dostignuta i, s druge strane, da – iznimno od načela prema kojem kreditna institucija najmanje jednom godišnje uplaćuje doprinos SOD‑u u koji je učlanjena – država članica odluči ne prikupljati doprinose. Okolnost da u takvoj situaciji, u razdoblju od 12 mjeseci koji prethode prijenosu, nije uplaćen nikakav doprinos niti se on može prenijeti bila bi logična posljedica takve odluke da se ne zahtijeva plaćanje tih doprinosa, ali ona nije relevantna u situacijama u kojima država članica, naprotiv, nije donijela takvu odluku te zahtijeva plaćanje doprinosa za razdoblje od 12 mjeseci koji prethode prijenosu.
91 Kada je riječ o cilju koji se nastoji postići člankom 14. stavkom 3. Direktive 2014/49, valja istaknuti da se tom odredbom nastoji kompenzirati financijski rizik za SOD primatelja povezan s prijenosom osiguranih depozita kreditne institucije. Taj cilj potvrđuje tumačenje prema kojem je Kraljevina Švedska trebala uzeti u obzir razdoblja na koja se odnose doprinosi koje je uplatila Nordea Bank, a ne točan datum njihove uplate. Naime, samo to tumačenje može osigurati da izvorni SOD, koji više ne snosi rizik povezan s osiguranim depozitima prenesenima u državu članicu različitu od države članice kojoj pripada, ne zadržava, kao što je to ovdje slučaj, uplaćene doprinose koji se odnose na razdoblje od 12 mjeseci koji prethode prijenosu samo zato što su mu uplaćeni nakon tog razdoblja.
92 Nadalje, valja podsjetiti na to da je cilj te direktive, općenitije, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 3., s jedne strane, zaštititi deponente u slučaju nedostupnosti depozita položenih u kreditnu instituciju koja je dio SOD‑a i, s druge strane, osigurati stabilnost bankarskog sustava, sprječavajući fenomene masovnog povlačenja depozita, ne samo iz kreditne institucije u poteškoćama nego i iz zdravih institucija kao posljedice gubitka povjerenja štediša u zdravlje tog sustava (vidjeti po analogiji presudu od 25. ožujka 2021., Balgarska Narodna Banka, C‑501/18, EU:C:2021:249, t. 51. i navedenu sudsku praksu).
93 Samo tumačenje prema kojem u slučaju prijenosa aktivnosti jedne kreditne institucije u drugu državu članicu izvorni SOD, koji više ne snosi rizik povezan s prenesenim osiguranim depozitima, mora SOD‑u primatelju prenijeti sve doprinose koje mu je ta kreditna institucija uplatila i koji se odnose na razdoblje od 12 mjeseci koji prethode tom prijenosu, pridonosi ostvarenju tog dvostrukog cilja jer omogućuje da se SOD‑u primatelju kompenzira rizik povezan s prenesenim osiguranim depozitima, što jača njegovu financijsku stabilnost i zaštitu deponenata kreditnih institucija učlanjenih u taj SOD.
94 To je tumačenje naposljetku potkrijepljeno uvodnom izjavom 37. Direktive 2014/49, u kojoj se spominje solidarnost među svim institucijama na određenom financijskom tržištu. Naime, ulazak nove kreditne institucije u SOD automatski povećava ukupni iznos osiguranih depozita i može dovesti do poziva za uplatu doprinosa tom SOD‑u. Dolazak te nove institucije stoga bi trebao biti popraćen prijenosom doprinosa koje je ona uplatila izvornom SOD‑u i koji se odnose na razdoblje od 12 mjeseci koji prethode prijenosu, kako bi ta institucija pridonijela solidarnosti unutar SOD‑a primatelja.
95 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da valja prihvatiti prvi prigovor i utvrditi da je Kraljevina Švedska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49 time što je odbila prenijeti u latvijski SOD doprinose koje je latvijska podružnica Nordee Bank uplatila u švedski SOD i koji se odnose na razdoblje od 12 mjeseci koji prethode prijenosu aktivnosti te podružnice u latvijski SOD.
Drugi prigovor, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 3. UEU‑a i načela jednakog postupanja
– Argumentacija stranaka
96 Republika Latvija, koju podupire Republika Litva, ističe da je odbijanje švedskog SOD‑a da u latvijski SOD prenese doprinose koje je uplatila latvijska podružnica Nordee Bank za razdoblje iz članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49 protivno načelu lojalne suradnje i načelu jednakog postupanja, s obzirom na to da je švedski SOD, u usporedivoj pravnoj situaciji, prenio doprinose koje mu je uplatila Nordea Bank u finski SOD, u skladu s člankom 14. stavkom 3. Direktive 2014/49, nakon prijenosa sjedišta tog društva u Finsku.
97 Kraljevina Švedska odgovara da su, s obzirom na to da je do prijenosa sjedišta društva Nordea Bank u Finsku došlo 1. listopada 2018. te da su doprinosi švedskom SOD‑u uplaćeni 13. listopada 2017. odnosno 28. rujna 2018., ti doprinosi uplaćeni u razdoblju od 12 mjeseci koji prethode prijenosu, odnosno u razdoblju od 1. listopada 2017. do 30. rujna 2018. Tako je, prema tvrdnjama navedene države članice, švedski SOD i u tom slučaju primijenio članak 14. stavak 3. Direktive 2014/49, u skladu s njegovim tekstom, dosljedno načinu na koji je ta odredba primijenjena u odluci švedskog tijela za osiguranje depozita od 3. listopada 2017. Utvrđena razlika u rezultatu stoga je posljedica isključivo trenutka izvršenja uplata. Kraljevina Švedska stoga osporava tvrdnju Republike Latvije prema kojoj je postupala nelojalno, navodeći da je tu odredbu primjenjivala ujednačeno.
– Ocjena Suda
98 Valja podsjetiti na to da se u skladu sa sudskom praksom povreda opće obveze lojalne suradnje koja proizlazi iz članka 4. stavka 3. UEU‑a može utvrditi samo ako se odnosi na radnje različite od onih koje predstavljaju povredu specifičnih obveza koja se stavlja na teret državi članici (presuda od 14. srpnja 2022., Komisija/Danska (ZOI Feta), C‑159/20, EU:C:2022:561, t. 75. i navedena sudska praksa).
99 Kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točki 80. svojeg mišljenja, iz argumentacije Republike Latvije, sažete u točki 96. ove presude, proizlazi da se njezin drugi prigovor, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 3. UEU‑a, odnosi na odbijanje švedskog SOD‑a da u latvijski SOD prenese doprinose koje je uplatila latvijska podružnica Nordee Bank za razdoblje iz članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49, odnosno na isto postupanje kao i ono koje predstavlja povredu posebne obveze sadržane u potonjoj odredbi.
100 Prema tome, ne može se utvrditi povreda opće obveze predviđene člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, različita od već utvrđene povrede posebne obveze koju Kraljevina Švedska ima na temelju članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49.
101 Argument Republike Latvije, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja, također se odnosi na odbijanje švedskog SOD‑a da predmetne doprinose prenese u latvijski SOD, tako da nije moguće utvrditi ni zasebnu povredu tog načela, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 81. svojeg mišljenja.
102 Iz navedenog proizlazi da drugi prigovor valja odbiti.
103 S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja utvrditi da je Kraljevina Švedska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49 time što je odbila prenijeti u latvijski SOD doprinose koje je latvijska podružnica Nordee Bank uplatila u švedski SOD i koji se odnose na razdoblje od 12 mjeseci koji prethode prijenosu aktivnosti te podružnice u latvijski SOD.
Troškovi
104 U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Na temelju članka 138. stavka 3. tog poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove, osim ako Sud u danim okolnostima smatra opravdanim da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.
105 U ovom slučaju i Republika Latvija i Kraljevina Švedska zatražile su da se drugoj stranci naloži snošenje troškova. Nadalje, Kraljevina Švedska nije uspjela u postupku u pogledu prvog prigovora Republike Latvije, koja nije uspjela u postupku u okviru svojeg drugog prigovora.
106 Slijedom navedenog, valja odlučiti da Republika Latvija i Kraljevina Švedska snose vlastite troškove.
107 U skladu s člankom 140. stavkom 1. navedenog Poslovnika, na temelju kojeg države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove, Republika Estonija, Republika Litva i Komisija snosit će vlastite troškove.
Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Kraljevina Švedska povrijedila je obveze koje ima na temelju članka 14. stavka 3. Direktive 2014/49/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o sustavima osiguranja depozita time što je odbila u latvijski sustav osiguranja depozita (SOD) prenijeti doprinose koje je latvijska podružnica Nordee Bank AB uplatila u švedski SOD i koji se odnose na razdoblje od 12 mjeseci koji prethode prijenosu aktivnosti te podružnice u latvijski SOD.
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. Republika Latvija, Kraljevina Švedska, Republika Estonija, Republika Litva i Europska komisija snosit će vlastite troškove.
Potpisi