PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto prošireno vijeće)
5. studenoga 2014.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Sirije – Zamrzavanje sredstava – Funkcija guvernera Sirijske središnje banke – Tužba za poništenje – Obavijest o aktu koji sadrži mjere ograničavanja – Rok za podnošenje tužbe – Dopuštenost – Pravo na obranu – Pravično suđenje – Obveza obrazlaganja – Teret dokazivanja – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Proporcionalnost – Pravo vlasništva – Pravo na zaštitu privatnog i obiteljskog života – Primjena mjera ograničavanja u području ulaska državljanina države članice – Sloboda kretanja državljana Unije“
U spojenim predmetima T‑307/12 i T‑408/13,
Adib Mayaleh, sa stalnom adresom u Damasku (Sirija), kojeg zastupaju G. Karouni i C. Dumont, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju J.-P. Hix i V. Piessevaux, u svojstvu agenata,
tuženik,
povodom tužbe za djelomično poništenje, kao prvo, Provedbene odluke Vijeća 2012/256/ZVSP od 14. svibnja 2012. o provedbi Odluke 2011/782/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 126, str. 9.), kao drugo, Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 410/2012 od 14. svibnja 2012. o provedbi članka 32. stavka 1. Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL L 126, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 9., str. 267.), kao treće, Odluke Vijeća 2012/739/ZVSP od 29. studenoga 2012. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/782/ZVSP (SL L 330, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 258.), kao četvrto, Provedbene odluke Vijeća (EU) br. 363/2013 od 22. travnja 2013. o provedbi Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL L 111, str. 1., ispravak u SL L 127, str. 27.), kao peto, Odluke Vijeća 2013/255/ZVSP od 31. svibnja 2013. o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 147, str. 14.),
OPĆI SUD (deveto prošireno vijeće),
u sastavu: G. Berardis (izvjestitelj), predsjednik, O. Czúcz, I. Pelikánová, A. Popescu i E. Buttigieg, suci,
tajnik: J. Plingers, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 3. travnja 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti sporova
1 Tužitelj Adib Mayaleh, sirijski državljanin, koji je stekao francusko državljanstvo, guverner je Sirijske središnje banke. U trenutku stjecanja državljanstva njegovo ime je pofrancuženo u André Mayard. To francusko ime jedino je koje stoji u francuskoj putovnici tužitelja.
2 Vijeće Europske unije donijelo je 9. svibnja 2011. na temelju članka 29. UEU‑a Odluku 2011/273/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 121, str. 11.).
3 Članak 3. stavak 1. Odluke 2011/273 određuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi spriječile ulazak na svoja državna područja ili provoz preko tih područja osoba odgovornih za nasilnu represiju protiv civilnog stanovništva u Siriji i osoba koje su s tim povezane, čiji se popis nalazi u prilogu navedene odluke.
4 U članku 4. stavku 1. Odluke 2011/273 određeno je da se zamrzavaju sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju osobama odgovornim za nasilnu represiju nad civilnim stanovništvom u Siriji i s njima povezanim fizičkim ili pravnim osobama i subjektima te sva sredstva i gospodarski izvori koji su u vlasništvu navedenih osoba, s kojima one raspolažu ili koje nadziru. Uvjeti tog zamrzavanja određeni su u ostalim stavcima istog članka.
5 Sukladno odredbi članka 5. stavka 1. Odluke 2011/273, popis odnosnih osoba sastavlja Vijeće.
6 Istog je dana Vijeće, na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a, donijelo Uredbu (EU) br. 442/2011 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL L 121, str. 1.). Članak 4. stavak 1. te uredbe određuje zamrzavanje svih sredstava i gospodarskih izvora koji pripadaju fizičkim ili pravnim osobama, subjektima i državnim tijelima uvrštenim na popis u Prilogu II. ili koji su u vlasništvu navedenih osoba, s kojima one raspolažu ili koje nadziru.
7 Odluka 2011/273 zamijenjena je Odlukom Vijeća 2011/782/ZVSP od 1. prosinca 2011. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/273 (SL L 319, str. 56.).
8 Članak 18. stavak 1. i članak 19. stavak 1. Odluke 2011/782 odgovaraju članku 3. stavku 1. i članku 4. stavku 1. Odluke 2011/273, s dodatkom prema kojem se mjere ograničavanja koje su tamo navedene primjenjuju također i na osobe koje od režima imaju koristi ili taj režim podupiru.
9 Uredba br. 442/2011 zamijenjena je Uredbom Vijeća (EU) br. 36/2012 od 18. siječnja 2012. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji i stavljanju izvan snage Uredbe br. 442/2011 (SL L 16, str. 1.).
10 Provedbenom odlukom Vijeća 2012/256/ZVSP od 14. svibnja 2012. o provedbi Odluke 2011/782 (SL L 126, str. 9.) tužiteljevo ime uvršteno je na popis iz Priloga I. navedenoj odluci, uz sljedeće obrazloženje na jeziku postupka:
„Adib Mayaleh gospodarski i financijski podupire sirijski režim u okviru svojih funkcija guvernera Sirijske središnje banke.“
11 Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 410/2012 od 14. svibnja 2012. o provedbi članka 32. stavka 1. Uredbe (EU) br. 36/2012 (SL L 126, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak. 9., str. 267.) tužiteljevo ime je uvršteno na popis koji se nalazi u Prilogu II. Uredbi br. 36/2012, uz isto obrazloženje kao u gornjoj točki 10.
12 Članak 21. stavak 2. i stavak 3. Odluke 2011/782/EZ određuje:
„2. Vijeće o svojoj odluci o uvrštavanju, kao i o razlozima za uvrštavanje, obavješćuje predmetnu osobu ili subjekt, neposredno, ako je adresa poznata, ili putem objave službene obavijesti, i na taj način daje takvoj osobi ili subjektu mogućnost da se očituje.
3. Kad se očitovanje podnese ili predoče novi važni dokazi, Vijeće preispituje svoju odluku i o tome obavješćuje predmetnu osobu ili subjekt.“
13 Članak 32. stavak 2. i stavak 3. Uredbe br. 36/2012 sadrže sličnu odredbu.
14 Dana 15. svibnja 2012. Vijeće je u Službenom listu Europske unije objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2011/782, koja se provodi Provedbenom odlukom 2012/256, te Uredbom br. 36/2012, koja se provodi Provedbenom uredbom br. 410/2012 (SL C 139, str. 19.).
15 Sukladno toj obavijesti zainteresirane osobe i subjekti mogu − uz prilaganje relevantnih dokaza − uputiti Vijeću zahtjev za preispitivanje odluke na temelju koje su uvršteni na popise koji se nalaze u prilozima aktima navedenima u točki 14. ove presude.
16 Tužitelj se nije obratio Vijeću nakon što je bio uvršten na predmetni popis. Međutim, tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 11. srpnja 2012. tužitelj je zatražio poništenje Provedbene uredbe br. 410/2012 i Provedbene odluke 2012/256, u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega.
17 Odlukom Vijeća 2012/739/ZVSP od 29. studenoga 2012. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/782/ZVSP (SL L 330, str. 21.) mjere ograničavanja koje se odnose na tužitelja održane su na snazi jer je njegovo ime uvršteno u Prilog I. A Odluci 2012/739, uz sljedeće obrazloženje:
„Adib Mayaleh odgovoran je za gospodarsku i financijsku potporu koju je sirijskom režimu pružao putem svoje funkcije guvernera Sirijske središnje banke.“
18 Vijeće je 30. studenoga 2012. u Službenom listu Europske unije objavilo obavijest za osobe i druge subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2012/739 i Uredbom br. 36/2012 (SL L 370, str. 6.), čiji je sadržaj u osnovi isti kao onaj u obavijesti navedenoj u točkama 14. i 15. ove presude.
19 Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 363/2013 od 22. travnja 2013. o provedbi Uredbe Vijeća (EU) br. 36/2012 (SL L 111, str. 1., ispravak u SL L 127, str. 27.), Vijeće je zamijenilo Prilog II. Uredbi br. 36/2012, istovremeno zadržavši ime tužitelja u novom prilogu, s istim obrazloženjem kao u točki 17. ove presude.
20 Dana 23. travnja 2013. Vijeće je u Službenom listu Europske unije objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2012/739 koja se provodi Provedbenom odlukom Vijeća 2013/185/ZVSP i Uredbom br. 36/2012, koja se provodi Provedbenom uredbom br. 363/2013 (SL L 115, str. 5.), čiji je sadržaj u osnovi istovjetan sadržaju obavijesti navedene u točkama 14. i 15. ove presude.
21 Odlukom Vijeća 2013/255/ZVSP od 31. svibnja 2013. o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 147, str. 14.), zadržane su mjere ograničavanja koje se primjenjuju na tužitelja, jer je njegovo ime uvršteno u Prilog I. A toj odluci, s istim obrazloženjem kao u točki 17. ove presude.
22 Dana 1. lipnja 2013. Vijeće je u Službenom listu Europske unije objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2013/255 i Uredbom br. 36/2012 (SL L 155, str. 1.) čiji je sadržaj u osnovi istovjetan sadržaju obavijesti navedene u točkama 14. i 15. ove presude.
Postupak i zahtjevi stranaka
23 Kao što je to navedeno u točki 16. ove presude, tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 11. srpnja 2012. tužitelj je zatražio poništenje Provedbene uredbe br. 410/2012 i Provedbene odluke 2012/256, u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega. Ta tužba se vodila pod referentnim brojem T‑307/12.
24 Podneskom koji je u tajništvu Općeg suda zaprimljen 30. siječnja 2013., tužitelj je zahtijevao mogućnost da preinači tužbeni zahtjev u predmetu T‑307/12 kako bi zahtjevom za poništenje mogao obuhvatiti i Odluku 2012/739, u dijelu u kojem se ona odnosi na njega (u daljnjem tekstu: „zahtjev da se tužbom obuhvati Odluka 2012/739“).
25 Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 27. veljače 2013. Vijeće je priopćilo da se neće očitovati o zahtjevu da se tužbom obuhvati Odluka 2012/739.
26 Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 30. srpnja 2013. tužitelj je zahtijevao mogućnost da preinači tužbeni zahtjev u predmetu T‑307/12 kako bi zahtjevom za poništenje mogao obuhvatiti i Provedbenu uredbu br. 363/2013 i Odluku 2013/255, u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega (u daljnjem tekstu: da se tužbom obuhvati Provedbena uredba br. 363/2013 i zahtjev da se tužbom obuhvati Odluka 2013/255). Tužitelj je na taj isti datum podnio drugu tužbu, koja se vodila pod referentnim brojem T‑408/13, kojom je zahtijevao poništenje Provedbene uredbe br. 363/2013 i Odluke 2013/255, u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega.
27 Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 6. rujna 2013. u predmetu T‑307/12 Vijeće je priopćilo da se neće očitovati ni o zahtjevu da se tužbom obuhvati Provedbena odluka br. 363/2013 niti o zahtjevu da se tužbom obuhvati Odluka 2013/255.
28 Opći sud (deveto vijeće) je u predmetu T‑408/13, na temelju mjera upravljanja postupkom određenih u članku 64. svog Poslovnika, zahtijevao pojašnjenje je li tužitelj bio izravno obaviješten o Provedbenoj uredbi br. 363/2013 i Odluci 2013/255.
29 Vijeće je dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 15. listopada 2013. priložilo dva dopisa, od 13. svibnja i 3. lipnja 2013., jedan kojim je jednom od zastupnika tužitelja u predmetu T‑307/12, G. Karouniju, najprije dostavilo obavijest o Provedbenoj uredbi br. 363/2013, a zatim drugi kojim mu je dostavilo obavijest o Odluci 2013/255.
30 Tužitelj je dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 30. listopada 2013. potvrdio da je njegov zastupnik primio 17. svibnja i 6. lipnja 2013. gore navedene obavijesti. Tužitelj je međutim istaknuo da mu na njegovu adresu nisu izravno dostavljene obavijesti niti o Provedbenoj uredbi br. 363/2013, niti o Odluci 2013/255.
31 Na temelju članka 50. Poslovnika, nakon što su saslušane stranke, u svrhu pisanog dijela postupka, usmenog dijela postupka i donošenja odluke kojom se završava postupak, spojeni su predmeti T‑307/12 i T‑408/13 rješenjem predsjednika devetog vijeća Općeg suda od 6. studenoga 2013.
32 Dana 18. prosinca 2013. Vijeće je podnijelo odgovor na tužbu u predmetu T‑408/13.
33 Opći sud (deveto vijeće) je, na temelju članka 47. stavka 1. Poslovnika, odlukom od 6. siječnja 2014. odlučio da nije potrebna druga izmjena podnesaka.
34 Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 21. siječnja 2014. tužitelj je zahtijevao dopuštenje za podnošenje replike u predmetu T‑408/13, kako bi se mogao očitovati o postojanju prigovora nedopuštenosti za vođenje postupka koje je istaknulo Vijeće u odgovoru na tužbu navedenom u točki 32. ove presude.
35 Dana 22. siječnja 2014., primjenom članka 14. Poslovnika i na prijedlog devetog vijeća, Opći sud je odlučio uputiti navedeni predmet proširenom devetom Vijeću.
36 Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 22. siječnja 2014. tužitelj je zahtijevao mogućnost da preinači tužbeni zahtjev kako bi zahtjevom za poništenje mogao obuhvatiti i Odluku 2013/760/ZVSP od 13. prosinca 2013. o izmjeni Odluke 2013/255 (SL 335, str. 50.) i Uredbe Vijeća (EU) br. 1332/2013 od 13. prosinca 2013. o izmjeni Uredbe br. 36/2012 (SL L 335, str. 3.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega.
37 Odlukom od 13. veljače 2014. Opći sud (prošireno deveto vijeće) odbio je tužiteljev zahtjev naveden u točki 34. ove presude.
38 Na temelju izvješća suca izvjestitelja Opći je sud (prošireno deveto vijeće) odlučio otvoriti usmeni postupak te je okviru mjera upravljanja postupkom određenih u članku 64. Poslovnika pozvao stranke da odgovore na određena pitanja. Na temelju članka 24. drugog podstavka Statuta Suda Europske unije, zahtijevao je dostavu podataka i od Francuske Republike.
39 Stranke su udovoljile tim zahtjevima u danim rokovima. Francuska Republika također je dostavila tražene podatke.
40 Stranke su saslušane u svojim izlaganjima i odgovorima na usmena pitanja koja je postavio Opći sud tijekom rasprave 3. travnja 2014. Tom je prilikom tužitelj osobito naveo, s jedne strane, da je tužba u predmetu T‑408‑13 podnesena podredno, kako bi se uzeo u obzir slučaj da Opći sud utvrdi nedopuštenost tužbenog zahtjeva u predmetu T‑307/12, koji je preinačen zahtjevima iz točke 24. i točke 26. ove presude i, s druge strane, da je odustao od zahtjeva za preinaku tužbenog zahtjeva koji je naveden u točki 36. ove presude. Vijeće je sa svoje strane istaknulo da je nepravodobno pobijana valjanost Provedbene uredbe br. 363/2013. Podredno, u slučaju ako bi Opći sud smatrao da bi ispravak te Provedbene uredbe objavljen u Službenom listu 9. svibnja 2013. (u daljnjem tekstu: ispravak od 9. svibnja 2013.) trebao biti dostavljen tužitelju, Vijeće je predložilo da se tužba proglasi nedopuštenom u dijelu u kojem se odnosi na navedenu provedbenu uredbu te da se odluka glede tog ispravka ostavi razumnoj procjeni Općeg suda. Ta je izjava unesena i u raspravni zapisnik.
41 U predmetu T‑307/12 tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi Provedbenu odluku 2012/256 u dijelu u kojem se ona odnosi na njega;
– poništi Provedbenu uredbu br. 410/2012 u dijelu u kojem se ona odnosi na njega;
– poništi Odluku 2012/739 u dijelu u kojem se ona odnosi na njega;
– poništi Provedbenu uredbu br. 363/2013, u dijelu u kojem se ona odnosi na njega;
– poništi Odluku 2013/255, u dijelu u kojem se ona odnosi na njega;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
42 U predmetu T‑408/13 tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi Provedbenu uredbu br. 363/2013, u dijelu u kojem se ona odnosi na njega;
– poništi Odluku 2013/255, dijelu u kojem se ona odnosi na njega;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
43 U predmetu T‑307/12 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
44 U predmetu T‑408/13 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– proglasi tužbu nedopuštenom;
– podredno, proglasi tužbu nedopuštenom u dijelu u kojem se odnosi na Provedbenu uredbu br. 363/2013;
– podredno prethodnom, proglasi tužbu neosnovanom;
– podredno gornjem, proglasi tužbu neosnovanom;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
A – Tužba u predmetu T‑307/12
1. Dopuštenost zahtjeva za preinaku tužbenih zahtjeva
45 Tužitelj je zahtijevao proširenje opsega svog tužbenog zahtjeva u predmetu T‑307/12, kako bi taj tužbeni zahtjev obuhvatio i Odluku 2012/739, Provedbenu uredbu br. 363/2013 i Odluku 2013/255.
a) Zahtjev kojim se traži da se tužbom obuhvate Odluka 2012/739 i Odluka 2013/255
46 Valja podsjetiti da je, kao što to proizlazi iz točaka 17. i 20. ove presude, nakon podnošenja tužbe u predmetu T‑307/12, s jedne strane, Odluka 2011/782, kako je izmijenjena Provedbenom odlukom 2012/256, stavljena izvan snage i zamijenjena Odlukom 2012/739 i, da je, s druge strane, s obzirom na to da Odluka 2012/739 više nije bila primjenjiva, bila donesena Odluka 2013/255. Ime tužitelja nalazi se na popisima Priloga I. Odluci 2012/739 i Odluci 2013/255, s obrazloženjem navedenim u točki 17. ove presude.
47 U tom pogledu treba navesti da, u slučaju da je tijekom postupka došlo do zamjene pobijanog akta drugim aktom koji ima isti cilj, potonji treba smatrati novim elementom koji omogućuje tužitelju da preinači svoj tužbeni zahtjev i tužbene razloge. Naime, ne bi se moglo prihvatiti da neka institucija ili tijelo Unije može – kako bi se suprotstavilo kritikama sadržanima u tužbi protiv kojeg od njegovih akata – izmijeniti taj akt ili ga zamijeniti s drugim, te se tijekom postupka pozvati na tu izmjenu ili zamjenu kako bi drugoj stranci uskratio mogućnost da svoj tužbeni zahtjev i prvotne tužbene razloge proširi i na kasniji akt ili da protiv njega istakne dodatni tužbeni zahtjev i dodatne tužbene razloge (presuda Suda od 3. ožujka 1982., Alpha Steel/Komisija, 14/81, Zb., str. 749., t. 8. i presuda Općeg suda od 6. rujna 2013., Bank Melli/Vijeće, T‑35/10 i T‑7/11, Zbornik, t. 53.).
48 Osim toga, da bi bio dopušten, zahtjev za preinaku tužbenog zahtjeva mora biti podnesen u roku predviđenom člankom 263. stavkom 6. UFEU‑a za podnošenje tužbe, koji iznosi dva mjeseca, uvećanom za 10 dana dodatnog roka zbog udaljenosti, predviđenog člankom 102. stavkom 2. Poslovnika, kao i, ako je primjenjivo, za dodatnih četrnaest dana iz članka 102. stavka 1. tog Poslovnika (vidi t. 65. gore navedene presude). Ovaj je rok za podnošenje tužbe prekluzivan, te sud Unije mora paziti na njegovo poštovanje kako bi osigurao pravnu sigurnost i jednakost stranaka pred zakonom (vidjeti presudu Bank Melli Iran/Vijeće, točka 47. supra, t. 55. i navedenu sudsku praksu).
49 Valja utvrditi da je dopušten zahtjev da se tužbom obuhvati Odluka 2012/739 i zahtjev da se tužbom obuhvati Odluka 2013/255. Naime, budući da su te odluke, prema kojima se na tužitelja nastavljaju odnositi mjere ograničavanja protiv Sirije, usvojene 29. studenoga 2012. i 31. svibnja 2013., treba utvrditi da su navedeni zahtjevi, koji su tajništvu Općeg suda podneseni 30. siječnja 2013. i 30. srpnja 2013., sigurno bili podneseni u roku za podnošenje tužbe koji se primjenjuje za svaku od predmetnih odluka.
b) Zahtjev kojim se traži da se tužbom obuhvati Provedbena odluka br. 363/2013
50 Iako se u svojim očitovanjima podnesenima tajništvu Općeg suda 6. rujna 2013. (vidjeti točku 27. ove presude) Vijeće nije pozivalo na nepravodobnost zahtjeva da se tužbom obuhvati Provedbena odluka br. 363/2013, ono je tijekom rasprave koja je održana zajedno za spojene predmete isticalo da je tužitelj taj akt pobijao izvan roka. U biti, kao što je već ukazalo na to u svojem odgovoru na tužbu u predmetu T‑408/13, Vijeće je tvrdilo da se tužitelj trebao obratiti Općem sudu najkasnije 29. srpnja 2013., uzimajući u obzir, s jedne strane, činjenicu da je 17. svibnja 2013. jedan od odvjetnika koji je već zastupao tužitelja u predmetu T‑307/12 potvrdio primitak obavijesti o navedenoj Provedbenoj uredbi koju je Vijeće dostavilo na adresu njegova ureda i, s druge strane, odredbe o rokovima za podnošenje tužbe iz članka 263. stavka 6. UFEU‑a, članka 102. stavka 2. i članka 101. stavka 2. podstavka 1. Poslovnika.
51 Tijekom rasprave tužitelj je tvrdio da dostava te obavijesti nije bila valjana i da je, sukladno tome, zahtjev da se tužbom obuhvati Provedbena odluka br. 363/2013 bio pravodoban.
52 Treba ispitati je li Vijeće moralo tužitelju dostaviti Provedbenu uredbu br. 363/2013 i, ako je odgovor potvrdan, na koje načine je ta dostava te obavijesti trebala biti izvršena.
Obveza obavješćivanja tužitelja o Provedbenoj uredbi br. 363/2013
53 Uvodno treba navesti da se načela koja su navedena u točkama 47. i 48. ove presude primjenjuju i kada se radi o zahtjevu za preinaku tužbenog zahtjeva koji se odnosi na akt, poput Provedbene uredbe br. 363/2013, kojim se, a da se ne ukida raniji akt, zadržava upis osobe na popisima onih osoba na koje se odnose mjere ograničavanja, nakon postupka preispitivanja koji je izričito predviđen primjenjivim propisima (u tom smislu vidjeti presudu Bank Melli Iran/Vijeće, točka 47. supra, t. 54.).
54 Osim toga, treba istaknuti da prema sudskoj praksi načelo djelotvorne pravne zaštite podrazumijeva to da tijelo Unije, koje donosi ili zadržava individualne mjere ograničavanja prema jednoj osobi ili jednom subjektu, kao što je to slučaj u ovom predmetu, obavješćuje o razlozima na kojima se temelje te mjere, bilo u trenutku kada su te mjere donesene bilo u trenutku kada je odlučeno o njegovom uvrštenju bilo, u najmanju ruku, u najkraćem mogućem roku nakon njihova donošenja, kako bi se tim osobama ili subjektima omogućilo da iskoriste svoje pravo na podnošenje tužbe (vidjeti presudu Bank Melli Iran/Vijeće, točka 47. supra, t. 56. i navedenu sudsku praksu).
55 U konkretnom slučaju, to se načelo primjenjuje na članak 32. stavke 1. i 2. Uredbe br. 36/2012, sukladno kojima:
„1. Ako Vijeće odluči podvrgnuti fizičku ili pravnu osobu, subjekt ili tijelo mjerama [ograničavanja], ono na odgovarajući način mijenja Prilog II. ili Prilog II.a.
2. Vijeće svoju odluku, uključujući i razloge za uvrštavanje na popis, priopćuje fizičkoj ili pravnoj osobi, subjektu ili tijelu iz stavaka 1. ili 2. neposredno, ako je adresa poznata, ili putem objave službene obavijesti, i na taj način daje takvoj fizičkoj ili pravnoj osobi, subjektu ili tijelu mogućnost da se očituje.“
56 Iz toga slijedi da rok za podnošenje tužbe za poništenje akta kojim se određuju mjere ograničavanja prema jednoj osobi ili jednom subjektu počinje teći isključivo od dana dostave obavijesti o tom aktu zainteresiranoj osobi, a ne od dana objave tog akta, uzimajući u obzir činjenicu da taj akt, u vezi s osobama koje su zahvaćene tim mjerama, znači niz individualnih odluka. Isto tako, rok za podnošenje zahtjeva da se prošire tužbeni zahtjev i tužbeni razlozi na akt koji zadržava te mjere počinje teći isključivo od dana dostave obavijesti o tom novom aktu odnosnoj osobi ili subjektu (u tom smislu vidjeti presudu Bank Melli Iran/Vijeće, točka 47. supra, t. 57.; vidjeti u tom smislu i per analogiam presudu Suda od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće, C‑478/11 P do C‑482/11 P, Zbornik, t. 56. do 58.).
57 U ovom predmetu Provedbena uredba br. 363/2013 je akt kojim je Vijeće zadržalo ime tužitelja na listi priloženoj Uredbi br. 36/2012. Shodno tome, Vijeće je bilo obvezno tužitelja obavijestiti o tom aktu i to neovisno o pitanju je li se Vijeće, kako bi odlučilo o tom zadržavanju imena na popisu, temeljilo na novim elementima. Naime, protivno onome što je Vijeće tvrdilo tijekom rasprave, iz presude Općeg suda od 4. veljače 2014., Syrian Lebanese Commercial Bank/Vijeće (T‑174/12 i T‑80/13, t. 149.), uopće ne proizlazi da obveza da se zainteresirana stranka obavijesti o aktu kojim se zadržavaju mjere ograničavanja protiv nje postoji samo kada se taj akt zasniva na elementima koji su novi u odnosu na one kojima se u početku opravdavalo donošenje tih mjera. Zapravo, sudska praksa na koju se Vijeće poziva odnosi se na pitanje je li za poštovanje prava na obranu osobe na koju se odnose mjere ograničavanja bilo nužno da se tu osobu sasluša prije donošenja akta koji zadržava te mjere protiv nje. U tom je kontekstu sudska praksa utvrdila da pravo na saslušanje prije donošenja akata kojima se zadržavaju na snazi mjere ograničavanja protiv osoba na koje se iste već primjenjuju postoji samo ako je Vijeće steklo nove elemente protiv tih osoba (vidjeti gore navedenu presudu Syrian Lebanese Commercial Bank/Vijeće, t. 149.).
58 Iz toga slijedi da je u ovom predmetu Vijeće bilo obvezno obavijestiti tužitelja o Provedbenoj uredbi br. 363/2013.
Mogućnost da se zainteresirana osoba izravno obavijesti o Provedbenoj uredbi br. 363/2013 i da se objavi obavijest u vezi s tim aktom u Službenom listu
59 Kako bi se utvrdilo od kojeg je događaja počeo teći rok koji tužitelj treba poštovati za pobijanje pred Općim sudom Provedbene odluke br. 363/2013, treba odrediti pravila u skladu s kojima ga je Vijeće trebalo obavijestiti o tom aktu.
60 Iz sudske prakse proizlazi da članak 32. stavke 1. i 2. Uredbe br. 36/2012 treba tumačiti na način da, kada Vijeće raspolaže adresom osobe na koju se odnose mjere ograničavanja, rok za podnošenje tužbe koji ta osoba treba poštovati kako bi pobijala te akte pred Općim sudom ne počinje teći ako joj obavijest o aktima koji sadrže te mjere nisu dostavljena. Stoga, samo ako nije moguće individualno obavijestiti zainteresirane osobe o aktu kojim su u odnosu na njih usvojene ili održavane na snazi mjere ograničavanja, objavljivanje obavijesti u Službenom listu Europske unije uzrokuje da taj rok počinje teći (vidjeti u tom smislu presudu Bank Melli Iran/Vijeće, točka 47. supra, t. 59., i presudu Syrian Lebanese Commercial Bank/Vijeće, točka 57. supra, t. 59. i 60.; vidjeti također u tom smislu i per analogiam presudu Gbagbo i dr./Vijeće, točka 56. supra, t. 61. i 62.).
61 U tom pogledu treba navesti da se može smatrati da Vijeće nije bilo u mogućnosti individualno obavijestiti fizičku ili pravnu osobu ili subjekt o aktu kojim su u odnosu na njih usvojene mjere ograničavanja bilo kada adresa te osobe ili subjekta nije javna i kada nije bila dostavljena Vijeću bilo kada dostava obavijesti na adresu kojom Vijeće raspolaže nije uspjela, unatoč radnjama koje je ono poduzelo sa svom dužnom pažnjom kako bi izvršilo takvu dostavu.
62 U ovom je predmetu nesporno da je 23. travnja 2013., na dan donošenja Provedbene uredbe br. 363/2013., Vijeće raspolagalo adresom tužitelja. Naime, tužba kojom je pokrenut postupak u predmetu T‑307/12, koja je podnesena tajništvu Općeg suda 11. srpnja 2012. i dostavljena Vijeću 13. srpnja 2012., sadržavala je stalnu adresu tužitelja, u skladu s člankom 44. stavkom 1. točkom (a) Poslovnika, te je u njoj bilo pojašnjeno da je tužiteljeva adresa za dostavu bila pri Sirijskoj središnjoj banci, čija je adresa također bila navedena.
63 Shodno tome, načelno treba isključiti da se objava obavijesti o Provedbenoj uredbi br. 363/2013, koja se navodi u točki 20. ove presude, u Službenom listu može smatrati događajem od kojeg je počeo teći rok koji je tužitelj trebao poštovati za pobijanje tog akta pred Općim sudom.
64 U predmetnom slučaju, s obzirom na to da Vijeće nije ni tvrdilo da je u nemogućnosti izravno obavijestiti tužitelja o Provedbenoj uredbi br. 363/2013 (vidjeti u tom smislu presudu Syrian Lebanese Commercial Bank/Vijeće, točka 57. supra, t. 61.), datum objave te obavijesti može značiti početak roka za podnošenje tužbe samo u slučaju ako se pokaže da nije uspjelo takvo izravno obavješćivanje (vidjeti točku 61. ove presude). Međutim, to ovdje nije slučaj.
65 Osim toga treba istaknuti da kada Vijeće raspolaže adresom za dostavu osobi na koju se odnose mjere ograničavanja i kada joj na tu adresu valjano dostavi akte koji sadrže te mjere, nije relevantno to što je rok za podnošenje tužbe protiv tih akata mogao biti povoljniji za navedenu osobu da se računao počevši od dana objave obavijesti o predmetnim aktima u Službenom listu, uzimajući u obzir osobito primjenu članka 102. stavka 1. Poslovnika, koji za izračun roka za podnošenje tužbe predviđa dodatni rok od četrnaest dana koji počinje teći od trenutka objave tog akta u Službenom listu (vidjeti u tom smislu presudu Syrian Lebanese Commercial Bank/Vijeće, točka 57. supra, t. 65.). Naime, izravna obavijest koju je adresat primio dopušta mu da se upozna sa sadržajem akata koji se na njega odnose, kao i s razlozima na kojima se temelje. Stoga rok za tužbu protiv tih akata počinje teći od datuma primitka takve obavijesti (vidjeti u tom smislu i per analogiam rješenja Općeg suda od 4. lipnja 2012., ICO Satellite/Komisija, T 350/09, neobjavljena u Zborniku, t. 29. i 33., i od 18. prosinca 2012., Mađarska/Komisija, T‑320/11, neobjavljena u Zborniku, t. 19. i 23.). Uostalom, treba podsjetiti da je cilj dodatnog roka od četrnaest dana koji je propisan člankom 102. stavkom 1. Poslovnika taj da zajamči zainteresiranim osobama dovoljno vremena da podnesu tužbu protiv objavljenih akata i akata o kojima su zainteresirane osobe obaviještene dostavom obavijesti (vidjeti u tom smislu presudu Syrian Lebanese Commercial Bank/Vijeće, točka 57. supra, t. 64. i 65.). Suprotno tome, kada se zainteresirana osoba izravno obavještava o aktu, tada ne postoji nijedan razlog da se toj osobi odredi takav rok.
66 Budući da iz svega što je izneseno proizlazi da je, s jedne strane, Vijeće bilo obvezno izravno obavijestiti tužitelja o Provedbenoj uredbi br. 363/2013 i da, s druge strane, u slučaju ako takva obavijest nije bila valjano dostavljena, rok koji je tužitelj trebao poštovati za pobijanje tog akta pred Općim sudom nikad nije počeo teći, treba utvrditi je li Vijeće tu obvezu izvršilo.
Uvjeti obavijesti tužitelja o Provedbenoj uredbi br. 363/2013
67 Nije sporno, s jedne strane, da Vijeće nije dostavilo Provedbenu uredbu br. 363/2013 na adresu tužitelja pri Sirijskoj središnjoj banci i, s druge strane, da je 17. svibnja 2013. jedan od odvjetnika koji zastupaju tužitelja u predmetu T‑307/12 primio dopis Vijeća od 13. svibnja 2013., kojem je priložena Provedbena uredba br. 363/2013 (u daljnjem tekstu: pismo primljeno 17. svibnja 2013.).
68 Tužitelj ističe da o dopisu koji je zaprimio 17. svibnja 2013. nije bio valjano obaviješten zato što Vijeće: kao prvo, nije tuženika obavijestilo o ispravku od 9. svibnja 2013. (vidjeti gornju točku 40.), kao drugo, stavilo je navedeno pismo u zajedničku omotnicu, koja je također sadržavala obavijesti koje se odnose na druge stranke ureda njegovih zastupnika te, kao treće, nije koristilo adresu tužitelja pri Sirijskoj središnjoj banci.
69 Kada je riječ o prvom tužiteljevom argumentu, treba primijetiti da je Provedbena uredba br. 363/2013 doista bila ispravljena 9. svibnja 2013. i da iz spisa ne proizlazi da je taj ispravak bio priložen dopisu koji je zaprimljen 17. svibnja 2013. Međutim, među strankama je nesporno da je svrha ispravka od 9. svibnja 2013. bila samo ispraviti način na koji su imena osoba iz popisa priloženih predmetnoj Provedbenoj uredbi bila napisana na arapskom jeziku.
70 U tom pogledu valja najprije podsjetiti da Provedbena uredba br. 363/201, kako u svojoj izvornoj verziji tako i u onoj koja je proizašla iz ispravka od 9. svibnja 2013., navodi imena osoba na popisima u prilogu latiničnim slovima, dok se napomena na arapskom jeziku nalazi u zagradama. Nadalje, akti koji sadrže mjere ograničavanja protiv Sirije koji su bili usvojeni prije provedbene uredbe sadržavali su samo verziju imena predmetnih osoba s latiničnim slovima, što tužitelja nije sprječavalo da se upozna sa sadržajem akta i da ga pobija pred Općim sudom. Naposljetku, arapski jezik nije službeni jezik Unije.
71 U tim okolnostima, valja smatrati da ispravak od 9. svibnja 2013. nema utjecaja na učinke koje Provedbena uredba br. 363/2013 proizvodi prema tužitelju (vidjeti u tom smislu i per analogiam presudu Suda od 2. lipnja 1994., AC‑ATEL Electronics, C‑30/93, Zb., str. I‑2305, t. 24.). Stoga, na temelju činjenice da je dopisu koji je zaprimljen 17. svibnja 2013. bila priložena Provedbena uredba br. 36/2013, ali ne i ispravak od 9. svibnja 2013., nije moguće utvrditi da se ne radi o valjanoj dostavi obavijesti, tako da prvi argument tužitelja treba odbiti.
72 Ni drugi argument tužitelja nije osnovan. Naime, dovoljno je istaknuti da je u dopisu zaprimljenom 17. svibnja 2013., i to u rubrici „predmet“, bilo jasno istaknuto da se odnosi na tužitelja. Također je očito da se izraz „vaš klijent“, koji se pojavljuje u tekstu, iako je to doista standardizirano, u navedenom dopisu ne odnosi na bilo kojeg klijenta iz ureda zastupnika tužitelja, već na tužitelja. Osim toga, navedeno pismo nosi registarski broj Glavnog tajništva Vijeća, što načelno omogućuje da ga se razlikuje od drugih dopisa sadržanih u zajedničkoj omotnici koju je zaprimio zastupnik tužitelja.
73 U odnosu na treći argument tužitelja, treba podsjetiti da se članak 263. stavak 6. UFEU‑a poziva na „obavješćivanje tužitelja [o aktu]“, a ne na obavješćivanje zastupnika tužitelja o aktu.
74 Iz toga slijedi da kada akt mora biti predmet obavijesti kako bi počeo teći rok za podnošenje tužbe, taj akt načelno treba biti upućen njegovom adresatu, a ne odvjetnicima koji ga zastupaju. Naime, prema sudskoj praksi, obavješćivanje zastupnika tužitelja znači obavješćivanje adresata samo kada je takav oblik obavješćivanja izričito predviđen propisima ili sporazumom stranaka (vidjeti u tom smislu rješenje Općeg suda od 8. srpnja 2009., Thoss/Revizorski sud, T‑545/08, neobjavljena u Zborniku, t. 41. i 42., i presudu Općeg suda od 11. srpnja 2013., BVGD/Komisija, T‑104/07 i T‑339/08, neobjavljena u Zborniku, t. 146.).
75 U ovom predmetu također treba voditi računa o primjenjivim propisima, odnosno o članku 32. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 36/2012 (vidjeti gornju točku 55.) i utvrditi da se oni ni na koji način izričito ne upućuju na mogućnost da obavješćivanje na koje se odnosi sudska praksa navedena u prethodnoj točki poprimi oblik obavijesti o aktu odvjetniku koji zastupa osobu na koju se taj akt odnosi.
76 Iz toga slijedi da dostavom obavijesti o Provedbenoj uredbi br. 363/2013 jednom od odvjetnika koji zastupaju tužitelja u predmetu T‑307/12 Vijeće nije postupilo u skladu s tekstom navedenih propisa koje je samo sebi odredilo.
77 Uostalom, valja podsjetiti da nijedan element iz spisa ne omogućuje da se utvrdi da je u konkretnom slučaju postojao sporazum stranaka, u smislu sudske prakse navedene u gornjoj točki 74., koji bi Vijeću omogućavao da o Provedbenoj uredbi br. 363/2013 obavijesti navedenog zastupnika. U tom pogledu, treba napomenuti da se tužitelj nikada nije obratio Vijeću, bilo izravno ili putem svojih odvjetnika, tako da je taj sporazum mogao biti samo posljedica razmjene pismena pred Općim sudom u okviru ove tužbe. Međutim, ta pismena ne omogućuju smatrati da je takav sporazum bio zaključen.
78 U tim okolnostima treba utvrditi da, s obzirom na to da Vijeće nije valjano dostavilo tužitelju Provedbenu uredbu br. 363/2013, tužitelju na dan 30. srpnja 2013. nije protekao rok za podnošenje zahtjeva da tužba obuhvati taj akt. Stoga treba odbiti prigovor nedopuštenosti koji je Vijeće istaknulo u vezi s tim zahtjevom.
79 Slijedom toga, kod ispitivanja merituma tužbe u predmetu T‑307/12, treba smatrati da je tužitelju dopušteno zahtijevati poništenje Odluke 2011/782, koja je izmijenjena Provedbenom odlukom 2012/256, Uredbe br. 36/2012, koja je izmijenjena Provedbenom uredbom br. 410/2012, Odluke 2012/739, Provedbene uredbe br. 363/2013 i Odluke 2013/255 (zajedno u daljnjem tekstu: pobijane odluke), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja.
2. Meritum
80 U potporu svojoj tužbi tužitelj u osnovi navodi četiri tužbena razloga:
– prvi, povreda prava na obranu i prava na pravično suđenje te na djelotvornu pravnu zaštitu;
– drugi, povreda obveze obrazlaganja;
– treći, nepostojanje dokaza o dovoljnoj vezi između tužitelja i situacije koja je uzrokovala donošenje mjera ograničavanja protiv Sirije i povreda načela proporcionalnosti;
– četvrti, povreda načela proporcionalnosti, prava vlasništva, prava na privatni i obiteljski život te prava na slobodu odlaska i dolaska, kao i povreda nacionalnih pravila i pravila Unije namijenjenih građanima država članica i Unije.
81 Najprije treba ispitati drugi tužbeni razlog, zatim prvi, a potom ostale tužbene razloge.
a) Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja
82 Tužitelj ističe da pobijani akti ne pojašnjavaju specifične i konkretne razloge zbog kojih je Vijeće, u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti, smatralo da ga treba obuhvatiti mjerama ograničavanja protiv Sirije. Obrazloženje koje je dano u navedenim aktima je neodređeno i općenito te se ograničava na navođenje profesionalnih funkcija tužitelja umjesto da se navode objektivni elementi koji omogućuju da se zaključi da on svojim stvarnim ponašanjem sudjeluje u postupanjima koja su pripisana Sirijskoj središnjoj banci i povezana s represijom protiv civilnog stanovništva.
83 Osim toga, tužitelju nije dostavljeno nikakvo dodatno obrazloženje nakon donošenja pobijanih akata.
84 Vijeće osporava argumente tužitelja.
85 Kao prvo, treba podsjetiti da obveza obrazlaganja akta koji negativno utječe na neku osobu, a koja je predviđena člankom 296. stavkom 2. UFEU‑a, ima za cilj, s jedne strane, zainteresiranoj osobi dati dostatnu uputu o tome je li akt osnovan ili sadrži li eventualno neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njegove valjanosti pred sucem Unije i, s druge strane, omogućiti tom sucu da provede nadzor zakonitosti tog akta. Tako propisana obveza obrazlaganja predstavlja temeljno načelo prava Unije, od kojeg se može odstupiti samo iz osobito važnih razloga. Stoga se obrazloženje mora načelno dostaviti zainteresiranim osobama u isto vrijeme kad i akt koji na njih negativno utječe jer se njegovo nepostojanje ne može ispraviti time što je zainteresirana osoba saznala za razloge donošenja akta tijekom postupka pred sucem Unije (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, t. 49., i presudu Općeg suda od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, Zb., str. II‑3967., t. 80.).
86 Stoga − osim ako se osobito važni razlozi koji se odnose na sigurnost Unije ili država članica ili na vođenje njihovih vanjskih odnosa ne protive dostavi određenih elemenata − Vijeće je dužno obavijestiti osobu ili subjekt na koje se primjenjuju mjere ograničavanja o specifičnim i konkretnim razlozima zbog kojih ono smatra da se mjere trebaju usvojiti. Ono također mora navesti činjenične i pravne elemente o kojima ovisi zakonitost predmetnih mjera kao i razloge zbog kojih su one usvojene (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 14. rujna 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, točka 85. supra, t. 81.).
87 Osim toga, obrazloženje mora biti prilagođeno prirodi predmetnog akta i kontekstu u kojem je on usvojen. Zahtjev obrazloženosti se mora ocjenjivati kroz okolnosti konkretnog slučaja, prvenstveno kroz sadržaj akta, prirodu istaknutih razloga te interes koji osobe kojima je akt upućen ili druge osobe na koje se on izravno i osobno odnosi mogu imati da dobiju objašnjenja. Nije nužno da obrazloženje sadrži sve relevantne činjenične i pravne elemente, i to stoga što se dostatnost obrazloženja mora procjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst, već i u odnosu na njegov kontekst te skup pravnih pravila koja uređuju predmetnu materiju. Konkretno, akt koji negativno utječe na neku osobu zadovoljavajuće je obrazložen ako je donesen u kontekstu koji zainteresirana osoba poznaje, a koji joj omogućuje da shvati značenje mjere koja je donesena protiv nje (presude Vijeće/Bamba, točka 85. supra, t. 53. i 54., i od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, točka 85. supra, t. 82.).
88 U ovom predmetu obrazloženje koje je dalo Vijeće nakon upisa tužitelja na popise mjera ograničavanja protiv Sirije u bitnome je bilo takvo jer on izvršava funkcije guvernera Sirijske središnje banke.
89 U tom pogledu treba primijetiti da, nasuprot onome što je tužitelj naveo u odgovoru na pitanje Općeg suda, manje redakcijske razlike na jeziku postupka između obrazloženja Provedbene odluke 2012/256 i Provedbene uredbe br. 410/2012 (vidjeti gornje točke 10. i 11.), s jedne strane, i onoga Odluke 2012/739, Provedbene uredbe br. 363/2013 i Odluke 2013/255 (vidjeti gornje točke 17. i 21.), s druge strane, nemaju nikakav utjecaj na bit obrazloženja koje je dalo Vijeće.
90 Naime, smatrati da tužitelj gospodarski i financijski podupire sirijski režim u okviru svojih funkcija guvernera jednako je tvrdnji da je on odgovoran za pružanje takve potpore vršenjem navedenih funkcija. Kako u jednom tako i u drugom slučaju, tužiteljeve funkcije su te koje su, prema mišljenju Vijeća, takve prirode da podrazumijevaju ulogu gospodarske i financijske podrške sirijskom režimu.
91 Kao što je to istaknulo Vijeće, izmjene na koje se pozvao tužitelj nije moguće objasniti promjenom smisla obrazloženja koje je prvotno bilo izneseno u odnosu na njega, već željom da se međusobno, sa stajališta jezika, učine dosljednijima različite jezične verzije pobijanih akata.
92 Osim toga, treba podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, potreba za jedinstvenim tumačenjem akata Unije isključuje da se u slučaju nedoumice tekst jedne odredbe promatra odvojeno i zahtijeva da se, nasuprot tome, tumači i primjenjuje imajući u vidu verzije na ostalim službenim jezicima (vidjeti presudu Suda od 17. studenoga 2011., Homawoo, C‑412/10, Zb., str. I.-11603., t. 28., i navedenu sudsku praksu). Međutim, u različitim jezičnim verzijama pobijanih akata, a osobito u verziji na engleskom jeziku, obrazloženje koje se odnosi na tužitelja nije se značajno promijenilo. Ta okolnost potvrđuje, u slučaju potrebe, da je bit tog obrazloženja ostala istovjetna.
93 Pojasnivši to, treba utvrditi da čitanje obrazloženja pobijanih presuda omogućuje tužitelju da razumije da je upisan na popis osoba na koje se odnose mjere ograničavanja protiv Sirije zbog svojih profesionalnih funkcija.
94 Potvrda toga da je tužitelj dobro razumio da se Vijeće temeljilo u svojoj odluci na njegovim profesionalnim funkcijama vidi se iz okolnosti da je, u okviru ove tužbe, naveo tužbeni razlog, i to treći, kojim i osporava mogućnost da Vijeće usvoji mjere ograničavanja protiv njega samo na osnovi tih funkcija.
95 Osim toga, budući da su razlozi koje je Vijeće odabralo bili jasno navedeni u pobijanim odlukama, Opći sud može ocjenjivati njihovu osnovanost.
96 U tom pogledu treba podsjetiti da obveza obrazlaganja akta predstavlja formalni preduvjet koji treba razlikovati od pitanja utemeljenosti razloga, koje je pak dio meritorne zakonitosti osporenog akta. Naime, obrazloženje akta sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se taj akt temelji. Ako ti razlozi imaju nedostatke, oni negativno utječu na meritornu zakonitost akta, ali ne i na njegovo obrazloženje, koje može biti zadovoljavajuće iako navodi pogrešne razloge (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, Zb., str. I‑4951., t. 181., i presudu Vijeće/Bamba, točka 85. supra, t. 60.).
97 Imajući u vidu prethodna razmatranja, treba odbiti tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, a osnovanost obrazloženja koje je Vijeće iznijelo u odnosu na tužitelja treba biti ocijenjena u okviru trećeg tužbenog razloga.
b) Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na obranu, prava na pravično suđenje i na djelotvornu pravnu zaštitu
98 Tužitelj ističe da je upisan na popis osoba na koje se odnose mjere ograničavanja protiv Sirije, koje imaju kaznenopravnu narav, a da prije toga nije bio informiran o razlozima za taj upis i s tim u vezi saslušan. Potreba da te mjere proizvedu učinak iznenađenja nije bila prepreka da se prije njihova donošenja provede saslušanje.
99 Povrh toga, stajalište je tužitelja da Vijeće nije ispunilo svoju obvezu da mu dostavi pobijane akte, uključujući i razloge za njegovo upisivanje, s obzirom na to da mu njegova adresa nije mogla ostati nepoznata. Objava obavijesti u Službenom listu nije mu dala „konkretnu mogućnost“ da se očituje. Naime, postupak preispitivanja koji je naveden u toj obavijesti ne bi mu omogućio da izrazi svoje stajalište i ne bi pružio dovoljna jamstva. Stoga je nevažno što nije postavio zahtjev s tim ciljem.
100 Naposljetku, tužitelj navodi da nije mogao ostvariti svoje pravo na učinkovitu pravnu zaštitu jer mu Vijeće nije dostavilo razloge zbog kojih se mjere ograničavanja protiv Sirije odnose na njega.
101 Vijeće pobija tužiteljeve argumente.
102 Treba podsjetiti da je temeljno pravo na poštovanje prava na obranu tijekom postupka koji prethodi usvajanju mjere ograničavanja izrijekom utvrđeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kojoj članak 6. stavak 1. UEU‑a priznaje istu pravnu snagu kao Ugovorima (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, Zb., str. I‑13427., t. 66.).
103 Također treba podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi načelo učinkovite pravne zaštite jedno od općih načela prava Unije, koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, i koje je utvrđeno u člancima 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., pri čemu je to načelo potvrđeno i u članku 47. Povelje o temeljnim pravima (presude Suda od 13. ožujka 2007., Unibet, C‑432/05, Zbornik, str. I‑2271., t. 37., i od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C‑402/05 P i C‑415/05 P, Zbornik, str. I‑6351., u daljnjem tekstu: presuda Kadi, t. 335.).
104 Povrh toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, učinkovitost sudskog nadzora, koji se osobito mora moći odnositi na zakonitost razloga na koje se poziva tijelo Unije pri uvrštenju osobe ili subjekta na popise osoba na koje se odnose mjere ograničavanja koje je ono usvojilo, podrazumijeva da je ono dužno obavijestiti tu osobu ili subjekta o navedenim razlozima u najvećoj mogućoj mjeri, bilo u trenutku kada je odlučeno o njegovom uvrštenju bilo, u najmanju ruku, u najkraćem roku nakon uvrštenja, kako bi navedenoj osobi ili subjektu omogućilo korištenje njezinim pravom na podnošenje tužbe u za to propisanim rokovima (vidjeti u tom smislu presudu Kadi, točka 103. supra, t. 336.).
105 Poštovanje ove obveze obavještavanja o spomenutim razlozima je naime nužno kako zato da bi se omogućilo osobama na koje se mjere ograničavanja odnose da zaštite svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i da pri punom poznavanju razloga odluče je li korisno obratiti se sudu Unije (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 15. listopada 1987., Heylens i dr., 222/86, Zb., str. 4097., t. 15.), tako i zato da bi sudac Unije mogao izvršiti nadzor zakonitosti predmetnog akta Unije koja je u njegovoj nadležnosti na temelju Ugovorâ (presuda Kadi, točka 103. supra, t. 337.).
106 Ali sukladno zahtjevima koje postavlja ta sudska praksa, članak 21. stavci 2. i 3. Odluke 2011/782, članak 32. stavci 2. i 3. Uredbe br. 36/2012, članak 27. stavci 2. i 3. Odluke 2012/739 i članak 30. stavci 2. i 3. Odluke 2013/255 određuju da Vijeće o svojoj odluci o uvrštavanju, što uključuje i razloge za uvrštavanje na popis, obavješćuje predmetnu osobu ili subjekta, i to ili neposredno, ako je adresa poznata, ili putem objave obavijesti, te na taj način daje takvoj osobi ili subjektu mogućnost da se očituje. Ako su očitovanja podnesena, ili su dostavljeni novi dokazni elementi od materijalnog značaja, Vijeće je dužno ponovno razmotriti svoju odluku i o tome obavijestiti fizičku ili pravnu osobu, subjekt ili tijelo o kojima je riječ.
107 Također treba podsjetiti da s jedne strane iz članka 25. Odluke 2011/782, članka 31. Odluke 2012/739 i članka 34. Odluke 2013/255 proizlazi da se one redovito preispituju i da se s druge strane, prema članku 32. stavku 4. Uredbe br. 36/2012, popisi koji se nalaze u prilogu tom aktu moraju redovno pregledavati.
108 U ovom predmetu, nakon što je donesena Provedbena uredba br. 410/2012 i Provedbena odluka br. 2012/256, objavljena je obavijest navedena u gornjim točkama 14. i 15., čime je tužitelju dana mogućnost da podnese očitovanja Vijeću.
109 Činjenica da je ova obavijest uslijedila nakon prvog uvrštenja tužitelja na popis osoba na koje se odnose predmetne mjere ograničavanja ne može se sama po sebi smatrati povredom prava na obranu.
110 U tom pogledu treba podsjetiti da, prema sudskoj praksi, za poštovanje prava na obranu, a osobito prava na saslušanje kada se radi o mjerama ograničavanja, nije nužno da tijela Unije – prije inicijalnog upisa osobe ili subjekta na popis radi provedbe mjera ograničavanja – obavijeste zainteresiranu osobu ili subjekta o razlozima tog upisa (vidjeti u tom smislu presudu Kadi, točka 103. supra, t. 338.).
111 Naime, takva bi prethodna obavijest mogla ugroziti učinkovitost mjera zamrzavanja sredstava i gospodarskih izvora koje su donijela navedena tijela (vidjeti u tom smislu presudu Kadi, točka 103. supra, t. 339.).
112 Kako bi mogle ostvariti svoje ciljeve, takve mjere moraju po samoj svojoj prirodi iskoristiti učinak iznenađenja te se primjenjivati s trenutnim učinkom (vidjeti u tom smislu presudu Kadi, točka 103. supra, t. 340.).
113 Stoga Vijeće nije držalo da treba saslušati tužitelja prije njegova prvog uvrštavanja na popis osoba na koje se odnose mjere ograničavanja protiv Sirije.
114 Međutim, prilikom donošenja Odluke 2012/739, Provedbene uredbe br. 363/2013 i Odluke 2013/255, koje su sve naknadni akti kojima je tužitelj zadržan na popisima osoba protiv kojih se primjenjuju mjere ograničavanja, ne može se načelno valjano pozivati na argument učinka iznenađenja tih mjera (presude Općeg suda od 13. rujna 2013., Makhlouf/Vijeće, T 383/11, Zbornik, t. 42., i Syrian Lebanese Commercial Bank/Vijeće, točka 5. supra, t. 148.; vidjeti također u tom smislu i per analogiam presudu France/People’s Mojahedin Organization of Iran, točka 102. supra, t. 62.).
115 Međutim, iz sudske prakse proizlazi da pravo na saslušanje prije donošenja akata kojima se zadržavaju na snazi mjere ograničavanja protiv osoba na koje se iste već primjenjuju postoji samo ako je Vijeće steklo nove elemente protiv tih osoba (presude Makhlouf/Vijeće, točka 114. supra, t. 43., i Syrian Lebanese Commercial Bank/Vijeće, točka 57. supra, t. 149.; vidjeti također u tom smislu i per analogiam presudu Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, točka 102. supra, t. 63.).
116 U ovom predmetu treba utvrditi da Vijeće, kad je ime tužitelja na popisima osoba na koje se odnose mjere ograničavanja protiv Sirije, nije steklo nove elemente, o kojima nije obavijestilo tužitelja nakon donošenja akata koji se odnose na njegovo prvo uvrštavanje na predmetne popise. Naime, kao što je to utvrđeno u gornjim točkama 88. do 92., uvrštavanje i zadržavanje tužitelja na navedenim popisima temelji se na njegovim funkcijama guvernera Sirijske središnje banke.
117 U tom pogledu treba podsjetiti da je, sukladno odredbama navedenima u točkama 106. i 107. ove presude, tužitelj imao mogućnost, na vlastitu inicijativu, podnijeti Vijeću svoja očitovanja a da se prije usvajanja svakog kasnijeg akta, kada protiv njega nema novih elemenata, ponovno izričito ne pozove na saslušanje.
118 Ali tužitelj nije iskoristio tu mogućnost.
119 U takvim okolnostima treba smatrati da je tužitelj tijekom više mjeseci imao mogućnost podnijeti svoja očitovanja Vijeću i pobijati osnovanost njegovih razloga, koji su dovoljno jasno navedeni u pobijanim aktima (vidjeti gornje točke 93. do 95.), koji su doveli do njegova uvrštavanja i zadržavanja na popisu osoba na koje se odnose mjere ograničavanja.
120 Što se tiče činjenice da Vijeće tužitelju nije odobrilo saslušanje, treba utvrditi da ni predmetni propisi ni opće načelo poštovanja prava na obranu ne daju zainteresiranim osobama pravo na održavanje takvog saslušanja (vidjeti presudu od 6. rujna 2013., Bank Melli Iran/Vijeće, točka 47. supra, t. 105. i navedenu sudsku praksu), bez obzira na to je li riječ o prvom uvrštavanju ili zadržavanju njihovih imena na predmetnim popisima.
121 Kada je riječ o tužiteljevom argumentu koji se odnosi na nedostatak osobne dostave obavijesti o pobijanim aktima, doista se može smatrati da je Vijeće raspolagalo profesionalnom adresom tužitelja pri Sirijskoj središnjoj banci barem od 13. srpnja 2012., dana kada mu je dostavljena tužba kojom je pokrenut postupak u predmetu T‑307/12, u kojoj je navedeno da je tužiteljeva stalna adresa pri navedenoj banci, čija je adresa točno navedena (vidjeti gornju točku 61.).
122 Međutim, unatoč tome treba napomenuti da nedostatak osobne dostave obavijesti o pobijanim aktima, ako ona utječe na trenutak od kojeg je rok za podnošenje tužbe počeo teći, sam po sebi ne opravdava poništenje predmetnih akata. U tom pogledu tužitelj ne navodi argumente kojima bi dokazao da je, u predmetnom slučaju, nedostatak osobne dostave obavijesti o pobijanim aktima na njegovu adresu u Siriji imao za posljedicu povredu njegovih prava koja bi opravdala poništenje tih akata u dijelu u kojem se odnose na njega (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2013., Bank Melli Iran/Vijeće, točka 47. supra, t. 112. i 113.).
123 Imajući u vidu prethodna razmatranja, treba zaključiti da tužiteljevo pravo na obranu i njegovo pravo na učinkovitu sudsku zaštitu nisu povrijeđeni ni prilikom njegova uvrštavanja ni prilikom njegova zadržavanja na popisima osoba na koje se odnose mjere ograničavanja protiv Sirije, kao i da ovaj tužbeni zahtjev treba odbiti.
c) Treći tužbeni razlog, koji se temelji na nepostojanju dokaza o dostatnoj povezanosti između tužitelja i stanja u Siriji, kao i na povredi načela proporcionalnosti
124 Ispitivanje tužiteljevog trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na nepostojanju dokaza o dovoljnoj povezanosti između tužitelja i stanja u Siriji, kao i na povredi načela proporcionalnosti, zahtijeva da Opći sud najprije odluči o intenzitetu nadzora koji treba izvršiti, a potom o pitanju može li se Vijeće temeljiti isključivo na profesionalnim funkcijama tužitelja i naposljetku o drugim argumentima koje je tužitelj naveo u tom kontekstu.
Intenzitet nadzora koji izvršava Opći sud
125 Tužitelj tvrdi da se Opći sud ne može ograničavati na to da provjeri apstraktne opravdanosti razloga koje navodi Vijeće, već da treba osigurati da se ti razlozi temelje na jasnim i konkretnim informacijama i dokazima, što nije slučaj u ovom predmetu. Opći sud treba provesti istu vrstu nadzora koju provodi u vezi s mjerama ograničavanja koje se odnose na navodne terorističke aktivnosti.
126 Vijeće ističe da, imajući u vidu široku diskrecijsku ovlast kojom raspolaže što se tiče donošenja mjera ograničavanja koje obuhvaćaju treću državu, Opći sud ne bi mogao dovesti u pitanje prikladnost podvrgavanja tužitelja tim mjerama zbog njegovih funkcija guvernera Sirijske središnje banke, osim u slučaju očite pogreške. Nadzor Općeg suda trebao bi se odnositi na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja koje je podržalo Vijeće u pogledu funkcija koje obavlja tužitelj.
127 Treba podsjetiti da prema sudskoj praksi, što se tiče općih pravila koja definiraju uvjete mjera ograničavanja, Vijeće raspolaže širokim diskrecijskim pravom u vezi s elementima koje treba uzeti u razmatranje, imajući u vidu donošenje mjera gospodarskih i financijskih sankcija na temelju članka 215. UFEU‑a, u skladu s odlukom donesenom na temelju glave V. poglavlja 2. UEU‑a, određenije članka 29. UEU‑u. Budući da sudac Unije ne može zamijeniti svoju ocjenu dokaza, činjenica i okolnosti koje opravdavaju donošenje takvih mjera onom Vijeća, nadzor koji provodi navedeni sudac mora se ograničiti na provjeru poštovanja pravila postupka i obrazlaganja, pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, kao i nepostojanja očite pogreške u ocjeni činjenica i nepostojanja zlouporabe ovlasti. Taj se ograničeni nadzor primjenjuje osobito na ocjenu razmatranja o ispravnosti, na kojima se zasnivaju takve mjere (presuda Općeg suda od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, točka 85. supra, t. 36. i ona od 25. travnja 2013., Gossio/Vijeće, T‑130/11, t. 57.).
128 U vezi s nadzorom zakonitosti odluke o uvrštavanju imena osobe ili subjekta na popise priložene aktima koji sadrže donošenje mjera ograničavanja, sud Unije treba osigurati da takva odluka, koja za tu osobu ima osobni doseg, počiva na dostatno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru navedenih činjenica u obrazloženju koje podupire spomenutu odluku, kako sudski nadzor ne bi bio ograničen na ocjenu apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, već kako bi se odnosio i na pitanje jesu li ti razlozi ili barem jedan od njih, ako ih se smatra dovoljnima kako bi podržali tu istu odluku, dokazani. U slučaju osporavanja, na Vijeću je da utvrdi osnovanost razloga koje je navelo protiv osobe na koju se oni odnose, a nije na toj osobi da pruži negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, točka 85. supra, t. 37., i od 5. prosinca 2012., Qualitest/Vijeće, T‑421/11, neobjavljena u Zborniku, t. 55.; vidjeti također u tom smislu i per analogiam presudu Suda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, t. 119. i 121.).
129 Osim toga, pitanje dokaza za navedeno ponašanje, koje je dio meritorne zakonitosti predmetnog akta podrazumijeva provjeru istinitosti činjenica navedenih u tom aktu i mogu li se oni kvalificirati kao elementi koji opravdavaju primjenu mjera ograničavanja protiv predmetne osobe (presuda Vijeće/Bamba, točka 85. supra, t. 60.).
130 U svjetlu tih razmatranja treba ispitati osnovanost argumenata koje je tužitelj naveo u okviru ovog tužbenog razloga.
Mogućnost da se Vijeće isključivo temelji na profesionalnim funkcijama tužitelja
131 Tužitelj se žali na činjenicu da osporavani akti ne sadrže dokaze o postojanju veze između, s jedne strane, njega, njegova ponašanja i njegovih aktivnosti i, s druge strane, ciljeva mjera ograničavanja protiv Sirije. Budući da nema nikakvog dokaza o njegovoj uključenosti u represiju protiv civilnog stanovništva i o uzročnoj vezi između njegova ponašanja i te represije, puka činjenica da je tužitelj guverner Sirijske središnje banke ne opravdava donošenje mjera ograničavanja protiv njega, koje dakle krše načelo proporcionalnosti. Novinski članci koje je Vijeće dostavilo Općem sudu nisu dovoljan dokaz da on podržava sirijski režim u navedenoj represiji.
132 Određenije, stajalište je tužitelja da je Vijeće, njegovim uvrštavanjem na predmetne popise zapravo željelo pogoditi Sirijsku središnju banku, na koju se već odnose mjere ograničavanja. U tom pogledu navodi da je Vijeće predvidjelo iznimke za primjenu mjera ograničavanja na navedenu banku, što je jednako priznanju temeljne uloge te institucije za financiranje svih sektora gospodarstva države. Bilo bi nelogično i neproporcionalno da Vijeće donese mjere ograničavanja protiv guvernera Sirijske središnje banke i da pritom prizna da je potrebno da ona može funkcionirati na normalan način. Naime, takvo funkcioniranje pretpostavlja postojanje guvernera na čelu te institucije.
133 Osim toga, osobno sankcioniranje tužitelja ne bi imalo nikakav učinak na aktivnosti Sirijske središnje banke, ni na aktivnosti sirijskog režima, vodeći računa osobito o funkcioniranju te institucije koje se ne može uspoređivati s funkcioniranjem privatnog poduzeća.
134 Vijeće osporava argumente tužitelja.
135 Kao prvo, treba podsjetiti da je, s obzirom na to da mjere ograničavanja koje su donesene Odlukom 2011/273 nisu okončale represiju sirijskog režima protiv civilnog stanovništva, Vijeće smatralo da te mjere treba primijeniti ne samo na osobe koje su odgovorne za navedenu represiju, već također i na osobe koje imaju korist od režima ili ga podupiru te na osobe koje su s njima povezane. Te odredbe se nalaze redom u članku 18. stavku 1. i u članku 19. stavku 1. Odluke 2011/782, u članku 24. stavku 1. i članku 25. stavku 1. Odluke 2012/739, kao i u članku 27. stavku 1. i članku 28. stavku 1. Odluke 2013/255.
136 Kao drugo, treba napomenuti da ako pojam „potpore režimu“ nije definiran u tim odredbama, ništa ne omogućuje da se zaključi da se mjere ograničavanja mogu odnositi samo na osobe koje podupiru sirijski režim sa svrhom da mu upravo omoguće nastavak njegovih aktivnosti represije protiv civilnog stanovništva. Naime, imajući u vidu nemogućnost da Vijeće kontrolira u koje svrhe se koriste financijska sredstva koja se isporučuju režimu, bilo je nužno donijeti mjere koje pogađaju sve vrste podrške.
137 Kao treće, imajući u vidu ispis internetske stranice Sirijske središnje banke koji je dostavilo Vijeće i čiji sadržaj tužitelj nije doveo u pitanje, nesporno je da je misija navedene banke osobito ta da služi kao bankar vladi te zemlje. Sukladno tome, ne može se zanijekati da ona financijski ne podržava sirijski režim.
138 Kao četvrto, treba utvrditi da iako je točno da je prema sudskoj praksi, u slučaju osporavanja, na Vijeću da utvrdi osnovanost razloga koje je navelo protiv osobe na koju se oni odnose, a ne na toj osobi da pruži negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga (presuda Komisija i dr./Kadi, točka 128. supra, t. 121.), u ovom predmetu tužitelj nikada nije osporavao činjenicu, koju je navelo Vijeće kao razlog za njegovo uvrštavanje, da je on guverner Sirijske središnje banke.
139 U tom pogledu, s jedne strane, iako je imao mogućnost obratiti se Vijeću primjenom odredaba navedenih u gornjoj točki 106., tužitelj nije istaknuo pred Vijećem da, premda je guverner Sirijske središnje banke, ne podržava sirijski režim.
140 S druge strane, tužitelj se pred Općim sudom ograničio na jednostavne tvrdnje prema kojima je on izvršavao samo funkcije upravne i tehničke naravi i da nije imao stvarni utjecaj na upravljanje Sirijskom središnjom bankom, koja je državno tijelo.
141 U odgovoru na te argumente Vijeće je u prilogu odgovoru na tužbu dostavilo dva novinska članka iz kojih je osobito proizlazilo da je tužitelj bio u mogućnosti donositi važne odluke koje su se odnosile na sirijsku monetarnu politiku.
142 Međutim, treba utvrditi da ti članci potvrđuju da tužitelj, kao guverner, obavlja bitne funkcije unutar Sirijske središnje banke, koje nije moguće kvalificirati kao jednostavno upravne ili tehničke.
143 Osim toga, treba napomenuti da se za samu osobu koja izvršava funkcije kojima joj je povjerena ovlast upravljanja subjektom na koji se odnose mjere ograničavanja može, općenito, smatrati da sudjeluje u aktivnostima koje opravdavaju donošenje mjera ograničavanja koje se odnose na predmetni subjekt (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 12. prosinca 2013., Nabipour i dr./Vijeće, T‑58/12, neobjavljena u Zborniku, t. 110.).
144 Međutim, tužitelj i sam priznaje da je guverner Sirijske središnje banke osoba koja je na njezinom čelu.
145 U tom pogledu okolnost na koju se tužitelj pozivao tijekom rasprave, prema kojoj je Sirijska središnja banka pod političkim okriljem ministarstva zaduženog za gospodarske i financijske poslove, ne ukazuje na to da tužitelj, kao najviši autoritet u okviru navedene banke, nije uključen u stavljanje na raspolaganje financijskih izvora za sirijski režim. Suprotno tome, ta okolnost dokazuje postojanje uskih veza između upravljanja financijskim izvorima navedenog režima i profesionalnih funkcija koje izvršava tužitelj.
146 Kao peto, treba utvrditi je li Vijeće poštovalo načelo proporcionalnosti, koje je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, dio općih načela prava Unije i koje zahtijeva da sredstva kojima se provodi odredba prava Unije omogućuju ostvarenje legitimnih ciljeva za kojima teži navedeni propis i ne idu dalje od onoga što je nužno da ih postignu (presuda Suda od 12. svibnja 2011., Luksemburg/Parlament i Vijeće, C‑176/09, Zb., str. I.-3727, t. 61., i od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, t. 122.).
147 U tom pogledu najprije treba podsjetiti da je, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava Odluke 2011/273, Vijeće donijelo mjere ograničavanja protiv treće države, to jest Sirije, kao reakciju na nasilnu represiju koju vlasti te države provode protiv civilnog stanovništva. Ista je briga u pozadini pobijanih akata, koji se nastavljaju na Odluku 2011/273. Zatim treba navesti da bi, ako bi predmetne mjere ograničavanja obuhvaćale samo dužnosnike sirijskog režima a ne također i osobe koje podržavaju taj režim, ostvarenje ciljeva kojima teži Vijeće moglo biti ugroženo jer bi ti dužnosnici mogli lako dobiti potporu, osobito financijsku, koju trebaju za provođenje navedene represije putem drugih osoba koje su na visokim upravnim funkcijama u okviru glavnih institucija sirijske države. Naposljetku, treba voditi računa i o važnosti koju za Uniju ima cilj održavanja mira i međunarodne sigurnosti kao i zaštite civilnog stanovništva.
148 Iz toga slijedi da se Vijeće moglo, a da ne povrijedi načelo proporcionalnosti, zasnivati na tužiteljevim funkcijama kako bi utvrdilo da je on na položaju na kojem ima moć i utjecaj što se tiče financijske podrške sirijskom režimu koju vrši preko Sirijske središnje banke. Sukladno tome, Vijeće je također moglo legitimno procijeniti da je donošenje mjera ograničavanja protiv tužitelja takve naravi da pridonosi pritisku na taj režim, a koji bi mogao prekinuti ili ograničiti represiju protiv civilnog stanovništva. Pitanje ograničavaju li pobijani akti tužiteljeva prava koja su sukladna navedenom načelu bit će ispitano u okviru četvrtog tužbenog razloga.
149 Kao šesto, treba napomenuti da se ne može pridavati nikakva važnost činjenici da je Vijeće, kada je odlučilo donijeti mjere ograničavanja u pogledu Sirijske središnje banke, u akte koji su u to vrijeme bili na snazi, Odlukom Vijeća 2012/122/ZVSP od 27. veljače 2012., kojom je izmijenjena Odluka 2011/782 (SL L 54, str. 14.), i Uredbom Vijeća (EU) br. 168/2012 od 27. veljače 2012., kojom je izmijenjena Uredba br. 36/2012 (SL L 54, str. 1.), unijelo posebne odredbe kako bi propisalo te iznimke.
150 U tom pogledu važno je istaknuti da se, kao što to pravilno ističe Vijeće, te iznimke u osnovi odnose na prijenose sredstava u korist financijskih institucija u nadležnosti država članica i namijenjenih financiranju trgovine koju su one odobrile, osobito iz razloga što su mogle utvrditi da predmetna sredstva neće primiti osoba ili subjekt na koje se odnose mjere ograničavanja protiv Sirije.
151 Uostalom, Uredbom Vijeća (EU) br. 867/2012 od 24. rujna 2012. o izmjeni Uredbe Vijeća br. 36/2012 (SL L 257, str. 1.) postroženi su uvjeti koji se zahtijevaju za primjenu navedenih iznimaka.
152 Treba napomenuti, poput Vijeća, i suprotno onome što tvrdi tužitelj, da cilj tih iznimaka nije bio omogućiti Sirijskoj središnjoj banci da normalno funkcionira, već samo to da se ne kažnjavaju osobe i subjekti na koje se ne odnose mjere ograničavanja i dopuštene trgovine između država članica i Sirije.
153 Budući da mjere ograničavanja pogađaju osobno tužitelja, one kao takve ne mogu štetiti osobama i subjektima na koje se ne odnose ili dopuštenoj trgovini, jer postojanje gore navedenih iznimaka u odnosu na Sirijsku središnju banku ne dovodi do proturječja koja dovode u pitanje donošenje mjera ograničavanja protiv tužitelja ili omogućuju utvrđivanje povrede načela proporcionalnosti.
154 Imajući u vidu prethodna razmatranja, treba zaključiti da Vijeće nije pogriješilo kada je usvojilo mjere ograničavanja protiv tužitelja samo zato što je on bio guverner Sirijske središnje banke.
Drugi argumenti tužitelja
− Navodna potreba pokretanja istraga ili postupaka protiv tužitelja prije njegova uvrštavanja na popis osoba na koje se odnose mjere ograničavanja
155 Tužitelj ističe da za njegovo uvrštavanje i zadržavanje njegova imena na predmetnim listama nije provedena nikakva istraga ili postupak.
156 Vijeće osporava tužiteljevu tvrdnju.
157 Treba napomenuti da se tužitelj poziva na presudu Općeg suda od 9. rujna 2010., Al‑Aqsa/Vijeće (T‑348/07, Zb., str. II‑4575.), koja je, s jedne strane, ukinuta u točki 146. supra, navedenom presudom Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa i koja se, s druge strane, odnosila na mjere ograničavanja koje su donesene na temelju Zajedničkog stajališta Vijeća 2001/931/ZVSP od 27. prosinca 2001. o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma (SL L 344, str. 93.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., sv. 1., str. 11.) kojim su utvrđeni uvjeti kako bi se na jednu osobu mogle odnositi mjere ograničavanja, koji su različiti od onih sadržanih u pobijanim aktima.
158 Naime, članak 1. stavak 4. navedenog zajedničkog stajališta određuje da se popis „sastavlja se na temelju točnih podataka ili materijala iz odgovarajuće dokumentacije koja ukazuje na to da je odluku u vezi s tim osobama, skupinama i subjektima donijelo nadležno tijelo, bez obzira je li ta odluka donesena u vezi s pokretanjem istrage ili kaznenog progona za terorističko djelo, za pokušaj počinjenja, sudjelovanje, ili pomaganje pri počinjenju takvog djela, na temelju ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija, ili na temelju osuda za takva djela“.
159 Međutim, treba utvrditi da u ovom predmetu pobijani akti ne sadrže nikakvu odredbu koja bi bila usporediva s onom navedenom u gornjoj točki 158.
160 Iz toga slijedi da ovaj argument treba odbiti.
– Razina osobnih financijskih sredstava tužitelja i njegova navodna neuključenost u politiku i represiju protiv civilnog stanovništva
161 Tužitelj s jedne strane ističe da su njegovi osobni financijski izvori skromni i s druge da ne postoji nikakav dokaz o njegovoj političkoj ili vojnoj aktivnosti, a još manje o njegovoj uključenosti u represiju protiv civilnog stanovništva.
162 Vijeće osporava argumente tužitelja.
163 Treba utvrditi da iz pobijanih akata jasno proizlazi, što je i Vijeće potvrdilo u svojim podnescima podnesenima Općem sudu, da se na tužitelja odnose predmetne mjere ograničavanja samo zbog podrške koju pruža sirijskom režimu prilikom izvršavanja svojih funkcija guvernera Sirijske središnje banke. Ispitivanje koje je izvršeno u gornjim točkama 125. do 160. pokazuje da je taj razlog osnovan i dovoljan.
164 Stoga ove tužiteljeve argumente treba odbiti kao bespredmetne.
165 U svakom slučaju treba istaknuti da ništa u pobijanim aktima ne omogućuje da se utvrdi da je donošenje mjera ograničavanja u vezi s nekom osobom uvjetovano veličinom financijskih sredstava kojima ona raspolaže.
166 Imajuću u vidu sve ono što je navedeno u vezi s trećim tužbenim razlogom, njega treba odbiti u cijelosti.
d) Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti, prava vlasništva, prava na privatni i obiteljski život te prava na slobodu odlaska i dolaska, kao i na povredu nacionalnih pravila i pravila Unije koja se odnose na građane država članica i Unije
167 Prema tužitelju, zamrzavanje sredstava koje proizlazi iz pobijanih akata predstavlja disproporcionalnu povredu njegova prava vlasništva, koje je zaštićeno osobito člankom 17. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima, zato što mu sprečava slobodno uživanje vlastite imovine, i to da nije bio saslušan i da to ograničavanje njegovih prava nije bilo nužno ili prikladno za postizanje ciljeva čijem ostvarenju teži Vijeće. Unatoč njihovoj privremenoj naravi i primjenjivosti isključivo na gospodarske izvore koji se nalaze unutar Unije, mjere ograničavanja koje ga pogađaju oduzimaju mu pravo vlasništvo jer on njime ne može raspolagati.
168 Iz sličnih razloga, ograničavanja koja su određena predmetnim mjerama na njegovu slobodu odlaska i dolaska predstavljaju disproporcionalnu povredu njegova prava na privatni i obiteljski život, koje je osobito priznato člankom 7. Povelje o temeljnim pravima.
169 Nadalje, tužitelj ističe da ima dvostruko državljanstvo – sirijsko i francusko – i da dakle treba uživati prava koja imaju građani Unije. Veza tužitelja s Francuskom potvrđena je činjenicom da njegova obitelj živi u Francuskoj. Iako tužitelj priznaje da članak 18. stavak 2. Odluke 2011/782 ne obvezuje države članice da ne dopuste svojim vlastitim državljanima da uđu na njihovo državno područje, on tvrdi da ta odredba dovodi do nejasne situacije, koja nije u skladu s odredbama međunarodnog prava i francuskog prava koje na strogo obvezujući način zabranjuju da se ne dopusti ulazak. Povrh toga, tužitelj podsjeća da različite odredbe prava Unije jamče svakom građaninu Unije pravo slobodnog kretanja i boravka na državnom području država članica.
170 Naposljetku, tužitelj napominje da mogućnosti, koje su propisane pobijanim aktima, da se od ograničenja njegovih prava odstupi, nisu dovoljne jer je potreban dodatni zahtjev koji ima naknadni učinak kada je sama bit predmetnih prava povrijeđena i kada korištenje tih iznimaka ovisi o diskrecijskom izboru Vijeća i država članica.
171 Vijeće pobija tužiteljeve argumente.
Uvodna očitovanja
172 Treba podsjetiti da je pravo vlasništva dio općih načela prava Unije i da je izraženo u članku 17. Povelje o temeljnim pravima. Što se tiče prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, ono je izraženo u članku 7. Povelje o temeljnim pravima (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 6. prosinca 2012., O. i dr., C‑356/11 i C‑357/11, t. 76.).
173 Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, ta temeljna prava u pravu Unije ne uživaju apsolutnu zaštitu, već se moraju uzeti u obzir u odnosu na svoju funkciju u društvu (vidjeti u tom smislu presudu Kadi, navedenu u točki 103. supra, t. 355.). Stoga se korištenje tim pravima može ograničiti, pod uvjetom da ta ograničavanja doista odgovaraju zadanim ciljevima od općeg interesa čijem ostvarenju teži Unija i ne predstavljaju, u odnosu na zadani cilj, nerazmjeran i nedopušten zahvat koji bi mogao ugroziti samu bit tako zajamčenih prava (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 30. srpnja 1996., Bosphorus, C‑84/95, Zb., str. I‑3953., t. 21., i presudu Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, točka 146. supra, t. 121.).
174 Što se tiče načela proporcionalnosti treba, s jedne strane, uputiti na sudsku praksu na koju se poziva u gornjoj točki 146. i, s druge strane, podsjetiti da prema članku 52. stavku 1. Povelje o temeljnim pravima svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih tom Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Uz poštovanje načela proporcionalnosti ograničavanja su moguća samo ako su potrebna i ako doista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje Unija priznaje ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba (presuda Suda od 31. siječnja 2013., McDonagh, C‑12/11, t. 61.).
Povreda prava vlasništva
175 Treba napomenuti da su mjere zamrzavanja sredstava, financijske imovine i drugih gospodarskih izvora osoba za koje je utvrđeno da podupiru sirijski režim, koje su određene pobijanim aktima, zaštitne mjere čija svrha nije oduzeti predmetnim osobama njihovu imovinu (vidjeti u tom smislu i per analogiam presudu Kadi, točka 103. supra, t. 358.). Međutim, predmetne mjere nedvojbeno dovode do ograničenja korištenja prava vlasništva (vidjeti u tom smislu i per analogiam presudu Al‑Aqsa/Vijeće i Nozozemska/Al‑Aqsa, točka 146. supra, t. 120.).
176 Te mjere su „propisane zakonom“ (vidjeti per analogiam presudu Europskog suda za zaštitu ljudskih prava, Lavents protiv Latvije od 28. studenoga 2002., br. 58442/00, § 135.), s obzirom na to da su propisane u aktima koji imaju ponajprije opći doseg (vidjeti u tom smislu presudu Gbagbo i dr./Vijeće, točka 56. supra, t. 56.; vidjeti također per analogiam presudu Suda od 9. studenoga 2010., Volker und Markus Schecke i Eifert, C‑92/09 i C‑93/09, Zb., str. I.-11063., t. 66.) i imaju jasan pravni temelj u pravu Unije, kao i s obzirom na to da su navedene dovoljno preciznim riječima što se tiče kako njihovog dosega, tako i razloga koji opravdavaju njihovu primjenu na tužitelja (vidjeti gornje t. 88. do 94.).
177 Kada je riječ primjerenosti predmetnih mjera, s obzirom na cilj od općeg interesa koji je od temeljnog značenja za međunarodnu zajednicu, poput zaštite civilnog stanovništva i održavanja međunarodnog mira i sigurnosti, one se same po sebi ne mogu smatrati neprimjerenima (vidjeti u tom smislu presudu Kadi, točka 103. supra, t. 363., i presudu Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, točka 146. supra, t. 123.).
178 Kada je riječ njihovoj nužnosti, treba navesti da alternativne i manje obvezujuće mjere, kao što je sustav prethodne dozvole i naknadnog obrazlaganja o korištenju uplaćenih sredstava, ne omogućuju tako učinkovito postizanje cilja, odnosno vršenje pritiska na podržavatelje sirijskog režima, osobito u odnosu na mogućnost zaobilaženja ograničenja koja su određena (vidjeti per analogiam presudu Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, točka 146. supra, t. 125.).
179 Također treba podsjetiti da članak 19. stavci 3. do 7. Odluke 2011/782, članak 25. stavci 3. do 11. Odluke 2012/739, članak 28. stavci 3. do 11., Odluke 2013/255 i članci 16. do 18. Uredbe br. 36/2012 propisuju mogućnost da se, s jedne strane, dopusti uporaba zamrznutih sredstava za zadovoljenje osnovnih potreba ili ispunjenje određenih obveza i, s druge strane, dodijele posebna odobrenja koja omogućuju odmrzavanje sredstava, druge financijske imovine i drugih gospodarskih izvora.
180 Naposljetku, treba napomenuti da je zadržavanje imena tužitelja na popisima koji su priloženi pobijanim aktima predmet periodičnog preispitivanja kako bi se osiguralo da se izbrišu osobe i subjekti koji više ne udovoljavaju kriterijima za pojavljivanje na predmetnom popisu (vidjeti, per analogiam, presudu Kadi, točka 103. supra, t. 365., i presudu Al‑Aqsa/Vijeće i NizozemskaAl‑Aqsa, točka 146. supra, t. 129.).
181 Stoga treba zaključiti da mjere zamrzavanja sredstava, financijske imovine i drugih gospodarskih izvora tužitelja poštuju načelo proporcionalnosti i da su dakle sukladne njegovom pravu vlasništva.
Povreda prava na privatni i obiteljski život, slobode odlaska i dolaska kao i nacionalnih pravila i pravila Unije koja se odnose na građane država članica i Unije
182 Treba ispitati argumente na koje se poziva tužitelj protiv mjera ograničavanja koje se odnose na ograničenja ulaska na državno područje država članica, razlikujući slučaj državnog područja Francuske Republike, čiji je državljanin tužitelj, i državnog područja drugih država članica.
– Ograničenje ulaska na francusko državno područje
183 Treba podsjetiti da je Vijeće u članku 18. stavku 1. Odluke 2011/782, članku 24. stavku 1. Odluke 2012/739 i članku 27. stavku 1. Odluke 2013/255 (u daljnjem tekstu: odredbama koje se odnose na ograničenja u području ulaska) propisalo:
„Države članice donose potrebne mjere da osobama odgovornim za nasilnu represiju civilnog stanovništva u Siriji te osobama koje koriste ili podupiru režim i s njima povezanim osobama koje su navedene u Prilogu I. spriječe ulaz na svoja državna područja ili provoz preko tih područja.“
184 Međutim, u odluke navedene u prethodnoj točki bila je umetnuta posebna odredba koja se odnosi na državljane država članica.
185 Naime, članak 18. stavak 2. Odluke 2011/782, članak 24. stavak 2. Odluke 2012/739 i članak 27. stavak 2. Odluke 2013/255 (u daljnjem tekstu: odredbe koje se odnose na državljane) navode:
„Stavak 1. ne obvezuje državu članicu da svojim državljanima odbije ulazak na svoje državno područje.“
186 Ta odredba stoga priznaje isključivu nadležnost država članica u vezi s primjenom predmetnih ograničenja na svoje vlastite državljane. Iz toga slijedi da kada je riječ o osobi koja, poput tužitelja, osim sirijskog državljanstva ima i francusko državljanstvo, pravo Unije ne određuje francuskim vlastima da joj zabrane ulazak na državno područje Francuske Republike.
187 U odgovoru na zahtjev za pružanje podataka koji mu je uputio Opći sud (vidjeti gornje točke 38. i 39.) Francuska Republika je pojasnila da ona odredbe koje se odnose na državljane smatra zaštitnom klauzulom koja joj omogućuje da svojim građanima jamči pravo ulaska na državno područje, što je pravo za koje ona smatra da proizlazi osobito iz ustavnih vrijednosti prava odlaska i dolaska i iz članka 3. Protokola br. 4. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Francuska Republika je također objasnila da se tužitelj, zbog same činjenice da posjeduje francusku putovnicu, koja ga identificira kao francuskog državljanina Andréa Mayarda, mogao vratiti u Francusku, čak i ako mu je putovnica prestala važiti.
188 Isto tako, u svom pisanom odgovoru na jedno pitanje Općeg suda Vijeće je potvrdilo da primjena odredbi koje se odnose na državljane pripada u odgovornost država članica, koje čak nisu bile ni obvezne obavijestiti Vijeće da su se tim odredbama koristile.
189 U tim okolnostima, i budući da tužitelj nije doveo u pitanje ni podatke koje je dostavila Francuska Republika ni odgovor Vijeća, valja utvrditi da njegov prigovor koji se odnosi na navodnu nemogućnost povratka u Francusku gdje živi njegova obitelj, nije pravno i činjenično utemeljen te da ga stoga treba odbiti. Jednako treba postupiti u odnosu na navodnu povredu privatnog i obiteljskog života tužitelja, jer iz onoga što ovome prethodi proizlazi da pobijani akti ne dovode u pitanje činjenicu da on može posjetiti svoju obitelj u Francuskoj.
– Ograničenje slobode kretanja u Uniji
190 Treba utvrditi da, unatoč odredbama koje se odnose na državljane, građanin države članice, dakle i Unije, čije se ime nalazi na popisu osoba na koje se odnose odredbe o ograničenjima na području ulaska, spada u njihovo područje primjene u dijelu u kojem se one odnose na sve države članice osim one čiji je on državljanin.
191 To proizlazi iz činjenice da odredbe o ograničenjima u području ulaska, kada su upućene državama članicama koje su različite od one čiji je državljanin osoba na koju se odnose predmetne mjere ograničavanja, ne sadrže nikakve posebne iznimke koje su karakteristične za građane Unije. Stoga su navedene države članice dužne i prema svojim građanima primijeniti predmetna ograničenja kada je riječ o njihovim državnim područjima. Naime, odredbe koje se odnose na državljane primjenjuju se samo na državnom području države članice čiji je državljanin ta osoba.
192 Valja ispitati je li situacija koja je stvorena odredbama o ograničenjima u području ulaska u odnosu na građane Unije u skladu s pravima kojima oni raspolažu.
193 U tom pogledu treba podsjetiti da prema članku 21. stavku 1. UFEU‑a:
„Svaki građanin Unije ima pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, podložno ograničenjima i uvjetima utvrđenima u Ugovorima i u mjerama usvojenima radi njihove provedbe.“
194 Osim toga, prema sudskoj praksi, pravo na slobodu kretanja građana Unije nije bezuvjetno (presude Suda od 10. srpnja 2008., Jipa, C‑33/07, Zb., str. I.-5157., t. 21., i od 17. studenoga 2011., Aladzhov, C- 434/10, Zb., str. I.-11659., t. 28.).
195 Treba napomenuti da se pridržaj iz drugog dijela rečenice članka 21. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti gornju točku 193.) odnosi na ugovore, u množini, što također uključuje i Ugovor o EU‑u. Međutim, ograničenja u području ulaska, koja su navedena u odlukama koje su donesene na temelju članka 29. UEU‑u, očito su odredbe koje su nastale primjenom Ugovora o EU‑u.
196 Sukladno tome, treba utvrditi da donošenjem akata zajedničke vanjske i sigurnosne politike Vijeće načelno može ograničiti pravo na slobodu kretanja u Uniji, na koje se pravo tužitelj poziva zato što je njezin građanin. Međutim, treba provjeriti je li Vijeće djelovalo poštujući načelo proporcionalnosti, kako je definirano u sudskoj praksi na koju se poziva u gornjim točkama 146. i 174.
197 S tim u vezi, s jedne strane treba istaknuti da su razmatranja iz gornjih točaka 177., 178. i 180. u vezi s prikladnom i nužnom, vremenski ograničenom naravi mjera o zamrzavanju tužiteljevih sredstava analogno primjenjiva na ograničenja u području ulaska. S druge strane treba podsjetiti da, u skladu s člankom 18. stavkom 6. Odluke 2011/782, člankom 24. stavkom 6. Odluke 2012/739 i člankom 27. stavkom 6. Odluke 2013/255, nadležno tijelo države članice može dopustiti ulazak na svoje državno područje iz hitnih humanitarnih razloga.
198 Što se tiče argumenta koji tužitelj pokušava izvesti iz Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice, kojom se izmjenjuje Uredba (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktive 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (SL L 158, str. 77.), važno je istaknuti da odredbe o ograničenju u području ulaska, u dijelu u kojem se primjenjuju na građane Unije, treba smatrati lex specialis u odnosu na navedenu direktivu, na način da te odredbe imaju prednost u odnosu na tu direktivu u situacijama koje one posebno uređuju (vidjeti u tom smislu i per analogiam presude Suda od 19. lipnja 2003., Mayer Parry Recycling, C‑444/00, Zb., str. I.-6163, t. 57., i Općeg suda od 14. srpnja 2005., Le Voci/Vijeće, T‑371/03, Zb. SS, str. I.-A 209. i II.-957., t. 122.).
199 Osim toga, taj lex specialis samo odražava, na općem planu i u posebnom kontekstu, ograničenja slobode kretanja koja države članice mogu, uti singuli, primijeniti na određene osobe, u skladu s člankom 27. Direktive 2004/38. Naime, ta direktiva građanima Unije ne daje bezuvjetno pravo na slobodu kretanja unutar Unije, već omogućuje državama članicama da ograniče tu slobodu, osobito iz razloga zaštite javnog reda ili javne sigurnosti, uz poštovanje načela proporcionalnosti (vidjeti, u tom smislu, presudu Jipa, točka 194. supra, t. 22. i 29.).
200 S obzirom na sva prethodna razmatranja, četvrti tužbeni razlog također treba odbiti te slijedom toga i tužbu u predmetu T‑307/12 u cijelosti.
B – Tužba u predmetu T‑408/13
201 Kao što je navedeno u gornjoj točki 40., tužitelj je tijekom rasprave u bitnome pojasnio da treba smatrati da je tužba u predmetu T‑408/13 podnesena podredno, kako bi se uzela u obzir mogućnost da je tužba u predmetu T‑307/12 barem djelomično nedopuštena.
202 Međutim, kako iz gornjih točaka 45. do 79. proizlazi da je tužba u predmetu T‑307/12 u cijelosti dopuštena, nije potrebno izjašnjavati se o tužbi u predmetu T‑408/13.
Troškovi
203 Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Osim toga, prema članku 87. stavku 6. Poslovnika, u slučaju obustave postupka Opći sud o troškovima odlučuje po slobodnoj ocjeni.
204 Budući da tužitelj nije uspio u postupku u predmetu T‑307/12, valja mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Vijeća.
205 U predmetu T‑408/13 pravična je ocjena okolnosti slučaja odlučiti da se snošenje troškova naloži također i tužitelju. Naime, Opći sud nije odlučivao o tužbi u navedenom predmetu jer je ona bila podnesena podredno, kako bi se uzela u obzir eventualna nedopuštenost tužbe u predmetu T‑307/12, koju Vijeće nije istaknulo u trenutku podnošenja tužbe u predmetu T‑408/13.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (prošireno deveto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba u predmetu T‑307/12 se odbija.
2. O tužbi u predmetu T‑408/13 nije potrebno odlučivati.
3. Adibu Mayalehu nalaže se snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 5. studenoga 2014.
Potpisi
Sadržaj
Okolnosti sporova2
Pravo8
A – Tužba u predmetu T‑307/128
1. Dopuštenost zahtjeva za preinaku tužbenih zahtjeva8
a) Zahtjev kojim se traži da se tužbom obuhvate Odluka 2012/739 i Odluka 2013/2558
b) Zahtjev kojim se traži da se tužbom obuhvati Provedbena odluka br. 363/20139
Obveza obavješćivanja tužitelja o Provedbenoj uredbi br. 363/20139
Mogućnost da se zainteresirana osoba izravno obavijesti o Provedbenoj uredbi br. 363/2013 i da se objavi obavijest u vezi s tim aktom u Službenom listu11
Uvjeti obavijesti tužitelja o Provedbenoj uredbi br. 363/201312
2. Meritum14
a) Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja15
b) Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na obranu, prava na pravično suđenje i na djelotvornu pravnu zaštitu17
c) Treći tužbeni razlog, koji se temelji na nepostojanju dokaza o dostatnoj povezanosti između tužitelja i stanja u Siriji, kao i na povredi načela proporcionalnosti21
Intenzitet nadzora koji izvršava Opći sud21
Mogućnost da se Vijeće isključivo temelji na profesionalnim funkcijama tužitelja22
Drugi argumenti tužitelja26
− Navodna potreba pokretanja istraga ili postupaka protiv tužitelja prije njegova uvrštavanja na popis osoba na koje se odnose mjere ograničavanja26
d) Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti, prava vlasništva, prava na privatni i obiteljski život te prava na slobodu odlaska i dolaska, kao i na povredu nacionalnih pravila i pravila Unije koja se odnose na građane država članica i Unije27
Uvodna očitovanja28
- Povreda prava vlasništva28
Povreda prava na privatni i obiteljski život, slobode odlaska i dolaska kao i nacionalnih pravila i pravila Unije koja se odnose na građane država članica i Unije30
−Ograničenje ulaska na francusko državno područje30
– Ograničenje slobode kretanja u Uniji31
B – Tužba u predmetu T‑408/1332
Troškovi33