PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
21. listopada 2021.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Jednako postupanje u području zapošljavanja i rada – Direktiva 2000/78/EZ – Zabrana diskriminacije na temelju invaliditeta – Članak 2. stavak 2. točka (a) – Članak 4. stavak 1. – Članak 5. – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članci 21. i 26. – Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom – Dužnosti suca porotnika u kaznenom postupku – Slijepa osoba – Potpuno isključenje iz sudjelovanja u kaznenim postupcima”
U predmetu C‑824/19,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Varhoven administrativen sad (Vrhovni upravni sud, Bugarska), odlukom od 31. listopada 2019., koju je Sud zaprimio 12. studenoga 2019., u postupku
TC,
UB
protiv
Komisija za zaštita ot diskriminacija,
VA,
uz sudjelovanje:
Varhovna administrativna prokuratura,
SUD (drugo vijeće),
u sastavu: A. Arabadjiev, predsjednik prvog vijeća, u svojstvu predsjednika drugog vijeća, I. Ziemele, T. von Danwitz (izvjestitelj), P. G. Xuereb i A. Kumin, suci,
nezavisni odvjetnik: H. Saugmandsgaard Øe,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobu VA, ona osobno,
– za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,
– za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes, A. Pimenta, M. J. Marques i P. Barros da Costa, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, D. Martin i N. Nikolova, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 22. travnja 2021.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 5. stavka 2. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, potvrđene u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2010/48/EZ od 26. studenoga 2009. (SL 2010., L 23, str. 35.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 66., str. 55.; u daljnjem tekstu: Konvencija OUN‑a), te članka 2. stavaka 1. do 3. i članka 4. stavka 1. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL 2000., L 303, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69. i ispravak SL 2020., L 63, str. 9.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, osoba TC i UB te, s druge strane, Komisije za zaštitu ot diskriminacije (Komisija za zaštitu od diskriminacije, Bugarska) i osobe VA, vezano uz odluku te komisije da im, kao predsjedniku suda i sucu kaznenog vijeća, izrekne novčane kazne zbog diskriminacije osobe VA, suca porotnika tog vijeća.
Pravni okvir
Međunarodno pravo
3 U članku 1. Konvencije OUN‑a navodi se:
„Svrha ove Konvencije je promicanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promicanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva.
Osobe s invaliditetom su one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.”
4 U skladu s člankom 5. te konvencije, naslovljenim „Jednakost i nediskriminacija”:
„1. Države stranke prihvaćaju da su sve osobe jednake pred zakonom te imaju jednako pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu i jednaku korist na temelju zakona.
2. Države stranke će zabraniti bilo kakvu diskriminaciju na osnovi invaliditeta i jamčit će osobama s invaliditetom jednaku i djelotvornu zaštitu od diskriminacije po svim osnovama.
3. Da bi promicale jednakost i ukinule diskriminaciju, države stranke će poduzeti sve primjerene korake radi osiguranja provedbe razumne prilagodbe.
4. Posebne mjere potrebne za ubrzavanje ili ostvarivanje de facto jednakosti osoba s invaliditetom neće se smatrati diskriminacijom prema odredbama ove Konvencije.”
5 Članak 27. Konvencije OUN‑a, naslovljen „Rad i zapošljavanje”, u stavku 1. predviđa:
„Države stranke priznaju pravo na rad osobama s invaliditetom, na ravnopravnoj osnovi s drugima; ovo uključuje pravo na mogućnost zarađivanja za život od rada, slobodno odabranog ili prihvaćenog na tržištu rada i u radnom okruženju koje je otvoreno, uključujuće i dostupno osobama s invaliditetom. Države stranke će osigurati i promicati ostvarenje prava na rad, uključujući pritom i one koji steknu invaliditet tijekom zaposlenja, poduzimanjem odgovarajućih koraka, uključujući i zakonodavstvo, s ciljem, među ostalim:
(a) zabrane diskriminacije na temelju invaliditeta u odnosu na sva pitanja vezana uz sve oblike zapošljavanja, uključujući uvjete pronalaženja kandidata, primanja na posao i zapošljavanja, trajanja zaposlenja, karijernog napredovanja u službi i sigurnih uvjeta rada koji ne štete zdravlju;
[…]”
Pravo Unije
6 U uvodnim izjavama 16., 20., 21. i 23. Direktive 2000/78 navodi se:
„(16) Osiguranje mjera kojima se u obzir uzimaju potrebe osoba s invaliditetom na radnom mjestu ima važnu ulogu u borbi protiv diskriminacije na temelju invaliditeta.
[…]
(20) Potrebno je osigurati odgovarajuće, odnosno učinkovite i praktične mjere za prilagodbu radnog mjesta invaliditetu, na primjer, prilagodbom prostorije i opreme, rasporeda radnog vremena, raspodjelom zadataka ili osiguranjem sredstava za osposobljavanje ili uvođenje u rad.
(21) Kako bi se utvrdilo uzrokuju li određene mjere nerazmjerno opterećenje, posebice je potrebno voditi računa o povezanim financijskim i drugim troškovima, razmjeru i financijskim izvorima organizacije ili poduzeća te o mogućnostima dobivanja pomoći iz javnih sredstava ili kakve druge pomoći.
[…]
(23) Različito postupanje može se opravdati u vrlo malom broju slučajeva, ako određena značajka povezana s vjerom ili uvjerenjem, invaliditetom, dobi ili spolnom orijentacijom predstavlja stvarni ili odlučujući uvjet za obavljanje tog posla te ako je cilj opravdan, a zahtjev razmjeran. Takve bi slučajeve trebalo navesti u obavijesti koje države članice dostavljaju Komisiji.”
7 U skladu s člankom 1. te direktive, naslovljenim „Svrha”:
„Svrha ove Direktive je utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja.”
8 Članak 2. navedene direktive, naslovljen „Pojam diskriminacije”, određuje:
„1. Za potrebe ove Direktive ,načelo jednakog postupanja’ znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.
2. Za potrebe stavka 1.:
(a) smatra se da se radi o izravnoj diskriminaciji u slučaju kada se prema jednoj osobi postupa lošije nego prema drugoj osobi ili je došlo do takvog postupanja ili je moglo doći do takvog postupanja u sličnim situacijama, zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1.;
[…]”
9 Članak 3. iste direktive, naslovljen „Područje primjene”, u stavku 1. navodi:
„U granicama nadležnosti prenesenih na Zajednicu, ova se Direktiva primjenjuje na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, uključujući javna tijela, u odnosu na:
(a) uvjete za pristup zapošljavanju, samozapošljavanju ili uvjete za obavljanje zanimanja, uključujući mjerila odabira i uvjete za primanje u radni odnos, bez obzira na to o kojoj se vrsti djelatnosti radi te na svim profesionalnim razinama, uključujući napredovanje;
[…]
(c) zapošljavanje i uvjete rada, uključujući otkaze i plaće;
[…]”
10 Članak 4. Direktive 2000/78, naslovljen „Uvjeti za obavljanje zanimanja”, u stavku 1. previđa:
„Neovisno o članku 2. stavcima 1. i 2., države članice mogu propisati da različito postupanje koje se temelji na značajki povezanoj s bilo kojim od razloga iz članka 1. ne predstavlja diskriminaciju kada, zbog prirode određenih profesionalnih djelatnosti ili zbog uvjeta u kojima se one obavljaju, takva značajka predstavlja stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja, pod uvjetom da je cilj legitiman i zahtjev proporcionalan.”
11 Članak 5. te direktive, naslovljen „Razumne prilagodbe potrebama osoba s invaliditetom”, određuje:
„Kako bi se zajamčilo poštovanje načela jednakog postupanja u pogledu osoba s invaliditetom, moraju se osigurati razumne prilagodbe njihovim posebnim potrebama. To znači da poslodavci prema potrebi u određenoj situaciji poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi se osobi s invaliditetom omogućio pristup zapošljavanju, sudjelovanje ili napredovanje na radu ili osposobljavanje, ako takve mjere za poslodavca ne bi predstavljale nerazmjerno opterećenje. To opterećenje nije nerazmjerno ako se u dovoljnoj mjeri podupire postojećim mjerama u okviru politike za zaštitu osoba s invaliditetom dotične države članice.”
Bugarsko pravo
12 Članak 6. Ustava (DV br. 56 od 13. srpnja 1991.), u verziji koja se primjenjuje na spor iz glavnog postupka, određuje:
„(1) Svi se ljudi rađaju slobodni i jednaki u dostojanstvu i pravima.
(2) Svi su građani jednaki pred zakonom. Nedopušteno je bilo kakvo ograničavanje prava i bilo kakvo davanje povlastica na temelju rasnih razlika, državljanstva, etničke pripadnosti, spola, podrijetla, religije, obrazovanja, uvjerenja, političke pripadnosti, osobnih i socijalnih prilika ili bogatstva.”
13 U skladu s člankom 48. tog Ustava:
„(1) Građani imaju pravo na rad. Država osigurava stvaranje uvjeta za ostvarivanje tog prava.
(2) Država osigurava uvjete za ostvarivanje prava na rad osobama s tjelesnim ili mentalnim invaliditetom. […]”
14 Iz članka 4. stavka 1. Zakona za zaštita ot diskriminacija (Zakon o zaštiti od diskriminacije, DV br. 86 od 30. rujna 2003.), u verziji koja se primjenjuje na spor iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: Zakon protiv diskriminacije), proizlazi da je zabranjena bilo kakva izravna ili neizravna diskriminaciju koja se temelji, među ostalim, na invaliditetu.
15 U skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom 2. Zakona protiv diskriminacije:
„Diskriminaciju ne predstavlja:
[…]
2. različito postupanje kojem je izložena osoba na temelju značajke povezane s nekim od razloga iz članka 4. stavka 1., ako ta značajka predstavlja stvarni i odlučujući profesionalni uvjet zbog prirode posla ili određene djelatnosti ili uvjeta za obavljanje tog posla ili te djelatnosti, ako ima opravdan cilj i ako uvjet ne prekoračuje ono što je nužno za njegovo postizanje”.
16 Članak 66. Zakona za sadebnata vlast (Zakon o sudbenoj vlasti, DV br. 64 od 7. kolovoza 2007.), u verziji koja se primjenjuje na spor iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: Zakon o sudbenoj vlasti), predviđa da su, u slučajevima predviđenima zakonom, u sastav suda pred kojim se vodi prvostupanjski postupak uključeni i suci porotnici koji imaju ista prava i obveze kao suci.
17 U skladu s člankom 67. stavkom 1. Zakona o sudbenoj vlasti:
„Za suca porotnika može biti izabran svaki poslovno sposobni bugarski građanin koji:
1. ima između 21 i 68 godina;
2. ima trenutačno prijavljenu adresu u općini unutar pravosudnog okruga suda za koji se prijavljuje;
3. ima završenu barem srednjoškolsku razinu obrazovanja;
4. nije bio osuđivan za kazneno djelo počinjeno s namjerom, čak ni u slučaju rehabilitacije;
5. ne boluje ni od kakve mentalne bolesti.”
18 Članak 8. stavak 1. Nakazatelno‑procesualnog kodeksa (Zakonik o kaznenom postupku, DV br. 86 od 28. listopada 2005.), u verziji koja se primjenjuje na spor iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: Zakonik o kaznenom postupku), određuje:
„U slučajevima i u skladu s pravilima predviđenima ovim zakonikom, suci porotnici sudjeluju u sastavu sudskih vijeća.”
19 Članak 13. Zakonika o kaznenom postupku u stavku 1. predviđa da su sud, državno odvjetništvo i istražna tijela dužni poduzeti sve mjere u okviru svojih nadležnosti kako bi se utvrdila objektivna istina, dok se u stavku 2. navodi da se objektivna istina utvrđuje u skladu s pravilima i metodama koje predviđa taj zakonik.
20 Na temelju članka 14. stavka 1. Zakonika o kaznenom postupku, sud, državno odvjetništvo i istražna tijela odlučuju na temelju osobnog uvjerenja, vodeći se objektivnim, temeljitim i cjelovitim ispitivanjem svih okolnosti konkretnog slučaja, a u skladu sa zakonskim odredbama.
21 Prema članku 18. Zakonika o kaznenom postupku, sud, državno odvjetništvo i istražna tijela odlučuju na temelju dokaza koje su osobno prikupili i ispitali, osim kada taj zakonik ne predviđa drukčije.
Glavni postupak i prethodna pitanja
22 Osoba VA ima trajno smanjenu radnu sposobnost zbog gubitka vida, što je potvrđeno vještačenjem provedenim tijekom 1976. godine. Pohađala je visokoškolski studij prava, uspješno položila stručni ispit tijekom 1977. godine, a nakon toga je radila u Savezu slijepih i u tijelima Europskog saveza slijepih.
23 Tijekom 2014. godine Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji, Bugarska) prihvatio je osobu VA kao suca porotnika, nakon provođenja postupka koji je pokrenulo gradsko vijeće tog grada. Raspoređena je u Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska) te je nasumičnim odabirom dodijeljena šestom kaznenom vijeću tog suda, u kojem su zasjedali sutkinja UB i još troje sudaca porotnika. Pred navedenim je sudom u tom svojstvu položila prisegu 25. ožujka 2015.
24 U razdoblju od 25. ožujka 2015. do 9. kolovoza 2016. osoba VA nije sudjelovala ni na jednoj kaznenoj raspravi. U svibnju 2015. zatražila je od predsjednika Sofijskog rajonenog sada (Općinski sud u Sofiji), odnosno osobe TC, da je rasporedi kod drugog suca, ali nije dobila odgovor.
25 Dana 24. rujna 2015. osoba VA obratila se Komisiji za zaštitu od diskriminacije, tvrdeći da je zbog svojeg invaliditeta pretrpjela štetno postupanje od sutkinje UB jer joj ona nije dopustila da sudjeluje ni u jednom kaznenom postupku te od osobe TC, koja nije prihvatila njezin zahtjev za preraspoređivanje kako bi mogla ostvariti svoje pravo na rad kao sudac porotnik. Osobe TC i UB u odgovoru su se prvenstveno pozvale na prirodu obveza suca porotnika, nužnost posjedovanja određenih tjelesnih značajki te postojanje zakonitog cilja, odnosno poštovanja načela iz Zakonika o kaznenom postupku, koji opravdava različito postupanje prema osobi VA na temelju značajke u vezi s invaliditetom, u skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom 2. Zakona protiv diskriminacije.
26 Odlukom od 6. ožujka 2017. Komisija za zaštitu od diskriminacije, nakon saslušanja osoba TC i UB, utvrdila je da su one počinile diskriminaciju na temelju invaliditeta prema osobi VA, među ostalim, u smislu članka 4. Zakona protiv diskriminacije, te im je izrekla novčanu kaznu od 250 odnosno 500 bugarskih leva (BGN) (otprilike 130 i 260 eura).
27 I osoba TC i osoba UB protiv te odluke podnijele su tužbu Administrativnom sadu Sofija‑grad (Upravni sud u Sofiji, Bugarska), koji je te tužbe odbio. Taj je sud konkretno smatrao da je uvođenje načelnog ograničenja obavljanja određenog zanimanja ili djelatnosti, kao što je zanimanje suca porotnika, na temelju pretpostavke da predmetni invaliditet onemogućava njezino potpuno obavljanje bilo nezakonito. Točno je da specifičnost kaznenog postupka zahtijeva da takav porotnik zadovoljava temeljna načela tog postupka, i to u pogledu sastava sudskog vijeća, neposrednosti, utvrđivanja objektivne istine i stvaranja osobnog uvjerenja. Međutim, presumpcija da u slučaju postojanja invaliditeta osoba u svakom slučaju gubi sposobnost zadovoljavanja tih načela predstavlja diskriminaciju. Navedeni sud dodao je da u prilog tom zaključku govori činjenica da je osoba VA sudjelovala u nizu rasprava u kaznenim predmetima od 9. kolovoza 2016., dana stupanja na snagu zakonodavne reforme kojom je uvedena elektronička raspodjela sudaca porotnika.
28 Osobe TC i UB pojedinačno su podnijele žalbu u kasacijskom postupku Varhovnom administrativnom sadu (Vrhovni upravni sud, Bugarska) protiv odluke Administrativnog sada Sofija‑grad (Upravni sud u Sofiji). U prilog svojoj žalbi osoba UB tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno dao prednost Zakonu protiv diskriminacije umjesto Zakoniku o kaznenom postupku, koji ima veću pravnu snagu, i načelima koja taj zakonik propisuje. U prilog svojoj žalbi osoba TC tvrdi da je prvostupanjski sud trebao primijeniti članak 7. stavak 1. točku 2. Zakona protiv diskriminacije, koji se odnosi na postojanje stvarnog i odlučujućeg profesionalnog uvjeta. Smatra da, imajući u vidu njihovu prirodu, dužnosti suca porotnika ne mogu obavljati osobe čiji invaliditet uzrokuje kršenje načela predviđenih Zakonikom o kaznenom postupku. Osoba UB pak tvrdi da je taj sud pogrešno dao prednost Zakonu protiv diskriminacije pred Zakonikom o kaznenom postupku, koji ima višu pravnu snagu, i načelima propisanima tim zakonikom, koja je kao kazneni sud dužan poštovati prilikom razmatranja predmeta koji se pred njim vode, kao i da mora osigurati da svi članovi sudskog vijeća jednako postupaju s dokazima uloženima u spis i da izravno ocjenjuju postupanje stranaka.
29 U tom kontekstu, imajući u vidu pravila kaznenog postupka, sud koji je uputio zahtjev ističe da nije jasno utvrđeno je li nejednako postupanje prema osobi koja obavlja djelatnost suca porotnika, kao što je konkretno osoba VA, koja ima invaliditet poput sljepoće, zakonito s gledišta odredbi Konvencije OUN‑a, Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) te Direktive 2000/78 koje imaju za cilj osigurati jednakost u području zapošljavanja i rada osoba s invaliditetom.
30 U tom okolnostima Varhoven administrativen sad (Vrhovni upravni sud) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Proizlazi li iz tumačenja članka 5. stavka 2. [Konvencije OUN‑a] te članka [2.] stavaka 1., 2. i 3. te članka 4. stavka 1. Direktive [2000/78] zaključak da slabovidna osoba može obavljati posao suca porotnika i sudjelovati u kaznenim postupcima?; odnosno
2. Je li invaliditet trajno slabovidne osobe, o kojem je konkretno riječ, vezan uz osobnu značajku koja je osnovni i odlučujući uvjet za obavljanje posla suca porotnika, tako da njegovo postojanje opravdava različito postupanje i ne predstavlja diskriminaciju na temelju ,invaliditeta’?”
O prethodnim pitanjima
31 Uvodno valja istaknuti da, iako se sud koji je uputio zahtjev u formulaciji svojih pitanja nije pozivao na odredbe Povelje, taj sud, kao što je to vidljivo iz zahtjeva za prethodnu odluku, postavlja pitanje u pogledu usklađenosti isključenja slijepe osobe, kao što je osoba VA, od obavljanja dužnosti suca porotnika u kaznenom postupku kako s gledišta odredbi Direktive 2000/78 i Konvencije OUN‑a tako i s gledišta Povelje.
32 Valja podsjetiti na to da se tom direktivom, u području na koje se ona odnosi, provodi opće načelo nediskriminacije koje je sada uređeno u članku 21. Povelje (presuda od 26. siječnja 2021., Szpital Kliniczny im. dra J. Babińskiego Samodzielny Publiczny Zakład Opieki Zdrowotnej w Krakowie, C‑16/19, EU:C:2021:64, t. 33. i navedena sudska praksa).
33 Nadalje, u članku 26. Povelje određuje se da Unija priznaje i poštuje prava osoba s invaliditetom na mjere čiji je cilj osiguravanje njihove neovisnosti, društvene i profesionalne uključenosti te njihovo sudjelovanje u životu zajednice.
34 U tim okolnostima valja smatrati da svojim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 2. stavak 2. i članak 4. stavak 1. Direktive 2000/78, u vezi člancima 21. i 26. Povelje i Konvencijom OUN‑a, tumačiti na način da im se protivi to što se slijepoj osobi oduzima svaka mogućnost obavljanja dužnosti suca porotnika u kaznenom postupku.
35 Najprije je važno podsjetiti na to da kako iz naslova i preambule tako i iz sadržaja i cilja Direktive 2000/78 proizlazi da se njome želi uspostaviti opći okvir koji bi svakoj osobi osigurao jednako postupanje „pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja”, pružajući joj učinkovitu zaštitu od diskriminacije na temelju nekog od razloga iz njezina članka 1., među kojima je i invaliditet (presuda od 15. srpnja 2021., Tartu Vangla, C‑795/19, EU:C:2021:606, t. 26. i navedena sudska praksa).
36 Kao što to proizlazi iz članka 3. stavka 1. točaka (a) i (c) Direktive 2000/78, u granicama nadležnosti prenesenih na Uniju, ta se direktiva primjenjuje na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, uključujući javna tijela, u odnosu na, među ostalim, uvjete pristupa zapošljavanju te uvjete zapošljavanja i rada.
37 Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi, prije svega, da je dužnost suca porotnika plaćena profesionalna djelatnost, nadalje, da je osoba VA bila odabrana za obavljanje te dužnosti i raspoređena u kazneno vijeće suda te, konačno, da u razdoblju od 25. ožujka 2015. do 9. kolovoza 2016. ona praktički nije mogla obavljati tu dužnost, a samim time nije imala pristup takvom zaposlenju.
38 Prema tome, u takvoj su situaciji dovedeni u pitanje kako uvjeti pristupa zaposlenju u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) Direktive 2000/78 tako i uvjeti zapošljavanja i rada iz članka 3. stavka 1. točke (c) te direktive.
39 Osim toga, nesporno je da osoba VA ima „invaliditet” u smislu Direktive 2000/78, s obzirom na to da pati od trajnog gubitka vida, pri čemu treba napomenuti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pojam „invaliditet” treba shvatiti kao ograničenje sposobnosti koje, među ostalim, proizlazi iz trajnih tjelesnih, mentalnih ili psihičkih oštećenja, čije međudjelovanje s različitim preprekama može sprečavati puno i učinkovito sudjelovanje predmetne osobe u profesionalnom životu na ravnopravnoj osnovi s drugim radnicima (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2019., Nobel Plastiques Ibérica, C‑397/18, EU:C:2019:703, t. 41. i navedenu sudsku praksu).
40 Situacija poput one iz glavnog postupka stoga ulazi u područje primjene navedene direktive.
41 Kada je riječ, kao prvo, o postojanju različitog postupanja na temelju invaliditeta, valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 2. stavkom 1. Direktive 2000/78, „načelo jednakog postupanja” za potrebe te direktive znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz njezina članka 1. U članku 2. stavku 2. točki (a) te direktive navodi se da se o izravnoj diskriminaciji radi kada se prema jednoj osobi postupa lošije nego prema drugoj osobi ili je došlo do takvog postupanja ili je moglo doći do takvog postupanja u sličnim situacijama zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1., među kojima je i invaliditet.
42 U konkretnom slučaju iz informacija sadržanih u zahtjevu za prethodnu odluku razvidno je da od 25. ožujka 2015. do 9. kolovoza 2016. osobi VA nije bilo dopušteno sudjelovati ni na jednoj raspravi vijeća u koje je raspoređena, i to zbog njezine sljepoće. Prema svemu sudeći, prema njoj se postupalo lošije nego prema drugim sucima porotnicima raspoređenima u to vijeće – koji su se nalazili u istoj situaciji, ali nisu bili slijepi – i to na temelju njezina invaliditeta, što predstavlja različito postupanje koje se izravno temelji na invaliditetu u smislu članka 2. stavka 2. točke (a) Direktive 2000/78.
43 Kada je riječ, kao drugo, o pitanju može li takvo različito postupanje biti opravdano na temelju članka 4. stavka 1. Direktive 2000/78, valja podsjetiti na to da, prema samom tekstu te odredbe, države članice mogu propisati da različito postupanje koje se temelji na značajki povezanoj s bilo kojim od razloga iz članka 1. te direktive ne predstavlja diskriminaciju kada, zbog prirode određenih profesionalnih djelatnosti ili zbog uvjeta u kojima se one obavljaju, takva značajka predstavlja stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja, pod uvjetom da je cilj legitiman i zahtjev proporcionalan.
44 U tom pogledu, Sud je utvrdio da nije razlog ono na čemu se temelji različito postupanje, već je to značajka koja je s tim razlogom povezana, a koja mora činiti stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje zanimanja (presuda od 15. studenoga 2016., Salaberria Sorondo, C‑258/15, EU:C:2016:873, t. 33. i navedena sudska praksa).
45 Budući da omogućuje odstupanje od načela nediskriminacije, članak 4. stavak 1. Direktive 2000/78, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 23. – u kojoj se upućuje na „vrlo mali broj slučajeva” u kojima se takvo različito postupanje može opravdati – treba usko tumačiti (presuda od 15. srpnja 2021., Tartu Vangla, C‑795/19, EU:C:2021:606, t. 33. i navedena sudska praksa).
46 Kada je riječ o cilju istaknutom kao opravdanje za štetno postupanje prema osobi VA zbog njezina invaliditeta, osobe TC i UB tvrde da je isključivanje osobe VA iz sudjelovanja u raspravama kaznenog vijeća u koje je bila raspoređena do kolovoza 2016. imalo za cilj osigurati puno poštovanje načela iz Zakonika o kaznenom postupku, posebno načela neposrednosti i izravne ocjene dokaza radi utvrđivanja objektivne istine, koja proizlaze iz članaka 14. i 18. tog zakonika.
47 Naime, osobe TC i UB tvrde da dužnosti suca porotnika ne mogu obavljati osobe koje imaju invaliditet kao što je sljepoća. Navode da obavljanje tih dužnosti načelno zahtijeva posjedovanje određenih tjelesnih sposobnosti, primjerice vida.
48 Međutim, valja istaknuti da, iako Zakon o sudbenoj vlasti u članku 67. stavku 1. propisuje da sudac porotnik, među ostalim, mora imati poslovnu sposobnost i da ne smije bolovati ni od kakve mentalne bolesti, prema informacijama sadržanima u zahtjevu za prethodnu odluku, taj zakon ne propisuje nikakav uvjet u pogledu tjelesne sposobnosti suca porotnika niti predviđa razlog isključenja zbog tjelesnog invaliditeta kao što je sljepoća.
49 Iz istih informacija vidljivo je da je elektronička raspodjela sudaca porotnika uvedena počevši od 9. kolovoza 2016., nakon stupanja na snagu zakonodavne reforme, tako da je osoba VA od tog dana sudjelovala u nizu rasprava u kaznenim postupcima. Dakle, čini se da je do elektroničke raspodjele sudaca porotnika predviđene nacionalnim propisom iz glavnog postupka došlo neovisno o zaključcima vezanima uz osobu tih porotnika i uz predmete koje će oni morati rješavati, što sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti.
50 Ipak, prema sudskoj praksi Suda, posjedovanje određenih tjelesnih sposobnosti može se smatrati „stvarnim i odlučujućim uvjetom za obavljanje određenog zanimanja” u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2000/78 prilikom obavljanja određenih zanimanja kao što su vatrogasci ili policijski službenici. Isto tako, činjenica da oštrina sluha zatvorskog službenika za obavljanje njegova zanimanja mora zadovoljavati najniže pragove slušne percepcije utvrđene nacionalnim propisom može se smatrati takvim zahtjevom (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Tartu Vangla, C‑795/19, EU:C:2021:606, t. 40. i 41.).
51 Sud je također ocijenio da vid ima nužnu funkciju prilikom upravljanja motornim vozilima, tako da je zahtjev minimalne oštrine vida koji je zakonodavac Unije propisao za obavljanje zanimanja vozača teretnih vozila u skladu s pravom Unije, imajući u vidu cilj osiguravanja sigurnosti cestovnog prometa (vidjeti u tom smislu presudu od 22. svibnja 2014., Glatzel, C‑356/12, EU:C:2014:350, t. 54. i 72.).
52 Isto tako, zbog prirode dužnosti suca porotnika u kaznenom postupku i uvjeta za obavljanje te dužnosti, koja u određenim slučajevima može uključivati razmatranje i ocjenjivanje vizualnih dokaza, vid se također može smatrati „stvarnim i odlučujućim uvjetom” za obavljanje dužnosti suca porotnika u takvom postupku, u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2000/78, pod uvjetom da se takvo razmatranje i ocjenjivanje navedenih dokaza ne može provesti, među ostalim, primjenom medicinsko‑tehničkih instrumenata.
53 Osim toga, cilj na koji se pozivaju osobe TC i UB u pogledu osiguravanja punog poštovanja načela kaznenog postupka, među kojima i načela neposrednosti i izravne ocjene dokaza, može biti opravdani cilj u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2000/78.
54 Prema tome, potrebno je provjeriti je li mjera koja je u predmetu iz glavnog postupka određena osobi VA, a koja se sastoji od potpunog isključivanja od obavljanja dužnosti suca porotnika u kaznenom postupku, prikladna za postizanje namjeravanog cilja i prekoračuje li ono što je nužno za njegovo postizanje. Kada je riječ o toj proporcionalnosti, treba uzeti u obzir činjenicu da je poslodavac na temelju članka 5. Direktive 2000/78, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 20. i 21., dužan prema potrebi u određenoj situaciji poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se osobi s invaliditetom omogućio pristup zapošljavanju, sudjelovanje ili napredovanje na radu, ako takve mjere za poslodavca ne bi predstavljale nerazmjerno opterećenje (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Tartu Vangla, C‑795/19, EU:C:2021:606, t. 42. i 48. te navedenu sudsku praksu).
55 Kada je riječ o prikladnosti te mjere, treba napomenuti da takva mjera doista doprinosi poštovanju pravila iz Zakonika o kaznenom postupku, u vezi s načelom neposrednosti i izravnom ocjenom dokaza.
56 Međutim, kada je riječ o nužnosti navedene mjere, valja istaknuti da je osoba VA bila apsolutno isključena iz sudjelovanja u postupcima koje provodi kazneno vijeće u koje je bila raspoređena, pri čemu nije bila procijenjena njezina pojedinačna sposobnost da obavlja svoje dužnosti niti je ispitana mogućnost ispravljanja poteškoća koje su se eventualno mogle pojaviti.
57 Uostalom, kao što je to navedeno u točki 54. ove presude, poslodavac je dužan predvidjeti razumne prilagodbe za osobe s invaliditetom, ovisno o potrebama u konkretnoj situaciji. Naime, u skladu s uvodnom izjavom 16. Direktive 2000/78, uvođenje mjera radi uzimanja u obzir potreba osoba s invaliditetom na radnom mjestu ima važnu ulogu u borbi protiv diskriminacije na temelju invaliditeta. U tom pogledu, Sud je pojasnio da pojam „razumna prilagodba” treba široko tumačiti, tako da se odnosi na uklanjanje različitih prepreka koje sprečavaju puno i učinkovito sudjelovanje osoba s invaliditetom u profesionalnom životu na ravnopravnoj osnovi s drugim radnicima. Osim toga, uvodna izjava 20. te direktive u tom pogledu sadržava popis razumnih materijalnih, organizacijskih ili obrazovnih prilagodbi, koji nije iscrpan (presuda od 15. srpnja 2021., Tartu Vangla, C‑795/19, EU:C:2021:606, t. 48. i navedena sudska praksa).
58 Tu obvezu treba tumačiti u svjetlu članka 26. Povelje, kojim se predviđa načelo integracije osoba s invaliditetom kako bi one mogle koristiti mjere čiji je cilj osiguravanje njihove neovisnosti, društvene i profesionalne uključenosti te njihovo sudjelovanje u životu zajednice.
59 Takva je obveza također utvrđena Konvencijom OUN‑a, na čije se odredbe – valja podsjetiti – moguće pozivati u svrhu tumačenja odredbi Direktive 2000/78, tako da se ona mora, u mjeri u kojoj je to moguće, tumačiti u skladu s tom konvencijom (presuda od 15. srpnja 2021., Tartu Vangla, C‑795/19, EU:C:2021:606, t. 49. i navedena sudska praksa).
60 Naime, Konvencija OUN‑a u članku 5. stavku 3. određuje da, u cilju promicanja jednakosti i dokidanja diskriminacije, države stranke moraju poduzeti sve primjerene korake radi osiguranja provedbe razumne prilagodbe.
61 Osim toga, upravo u cilju uključivosti članak 5. stavak 3. Konvencije OUN‑a predviđa promicanje jednakosti osoba s invaliditetom i suzbijanje diskriminacije, kao što to svjedoči i članak 27. te konvencije, priznajući im, na temelju ravnopravnosti s drugim osobama, pravo na rad, uključujući i mogućnost zarađivanja za život od rada, slobodno odabranog ili prihvaćenog na tržištu rada i u otvorenom radnom okruženju koje je uključujuće i dostupno osobama s invaliditetom.
62 U konkretnom slučaju, kao što to proizlazi iz informacija sadržanih u zahtjevu za prethodnu odluku, osoba VA bila je isključena iz svakog sudjelovanja u kaznenim postupcima, pri čemu nije pravljena razlika ovisno o konkretnim predmetima niti su provođene provjere kako bi se utvrdilo mogu li joj se ponuditi razumne prilagodbe, kao što su materijalna, osobna ili organizacijska pomoć.
63 Čini se, dakle – pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev – da navedena mjera prekoračuje ono što je nužno, posebno jer iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je nakon uvođenja elektroničke raspodjele sudaca porotnika, do koje je došlo u kolovozu 2016., osoba VA u tom svojstvu sudjelovala u odlučivanju o mnogobrojnim kaznenim predmetima. Kao što su to istaknuli i Komisija u svojim pisanim očitovanjima i nezavisni odvjetnik u točki 100. svojeg mišljenja, ta činjenica može upućivati na to da je ona sposobna obavljati dužnosti suca porotnika uz puno poštovanje pravila kaznenog postupka.
64 Slijedom navedenog, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 2. stavak 2. točku (a) i članak 4. stavak 1. Direktive 2000/78, u vezi člancima 21. i 26. Povelje i Konvencijom OUN‑a, treba tumačiti na način da im se protivi to da se slijepoj osobi oduzima svaka mogućnost obavljanja dužnosti suca porotnika u kaznenom postupku.
Troškovi
65 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:
Članak 2. stavak 2. točku (a) i članak 4. stavak 1. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja, u vezi s člancima 21. i 26. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koja je potvrđena u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2010/48/EZ od 26. studenoga 2009., treba tumačiti na način da im se protivi to da se slijepoj osobi oduzima svaka mogućnost obavljanja dužnosti suca porotnika u kaznenom postupku.
Potpisi