PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
15. prosinca 2021.(*)
„Žalba – Javna služba – Dužnosnici – Rad u trećoj zemlji – Obiteljski smještaj koji je uprava stavila na raspolaganje – Nepoštovanje obveze boravka obitelji u obiteljskom smještaju – Stegovni postupak – Stegovna mjera odgode napredovanja u viši stupanj – Naknada štete koju je pretrpjela Unija – Članak 22. Pravilnika o osoblju – Odbijanje merituma tužbe – Ukidanje povodom žalbe – Presuda o žalbi koju je Sud preispitao i koja je ukinuta – Vraćanje predmeta na ponovno suđenje Općem sudu”
U predmetu T‑693/16 P‑RENV‑RX,
HG, kojeg zastupa L. Levi, odvjetnica,
žalitelj,
a druga stranka u postupku je
Europska komisija, koju zastupa T. Bohr, u svojstvu agenta, uz asistenciju A. Dala Ferra, odvjetnika,
tuženik u prvom stupnju,
povodom žalbe podnesene protiv presude Službeničkog suda Europske unije (drugo vijeće) od 19. srpnja 2016., HG/Komisija (F‑149/15, EU:F:2016:155) radi ukidanja te presude,
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: S. Gervasoni, predsjednik, L. Madise (izvjestitelj), P. Nihoul, suci,
tajnik: L. Ramette, administrator,
uzimajući u obzir presudu Suda od 26. ožujka 2020.,
nakon rasprave održane 17. lipnja 2021.,
donosi sljedeću
Presudu(1)
[omissis]
2 Žalbom podnesenom na temelju članka 9. Priloga I. Statutu Suda Europske unije, žalitelj HG, dužnosnik Europske komisije, traži ukidanje pobijane presude kojom je Službenički sud odbio njegovu tužbu radi, najprije, poništenja odluke Komisije od 10. veljače 2015., kojom mu se izriče stegovna mjera odgode napredovanja u viši stupanj u trajanju od 18 mjeseci i nalaže da nadoknadi štetu koju je njegovom krivnjom pretrpjela Komisija u visini od 108 596,35 eura (u daljnjem tekstu: sporna odluka) i, po potrebi, poništenja odluke o odbijanju njegove žalbe protiv sporne odluke, zatim, podredno, radi smanjenja novčane kazne iz te odluke i naposljetku, radi toga da se Komisiji naloži da nadoknadi nematerijalnu štetu i štetu ugledu koju je pretrpio, procijenjene na iznos od 20 000 eura, kao i da joj se naloži snošenje troškova.
[omissis]
Postupak i zahtjevi stranaka
[omissis]
39 Prva presuda o žalbi, kojom se ukida pobijana presuda zbog nepravilnosti u sastavu vijeća Službeničkog suda koje je odlučivalo, donesena je nakon tog postupka, ali ju je Sud ukinuo, kao što se to ističe u prethodno navedenim točkama 1. i 3. ove presude, te je žalba vraćena na ponovno suđenje Općem sudu. Zbog toga je predmet koji je na temelju prve presude o žalbi vraćen Općem sudu na ponovno suđenje kako bi odlučio o tužbi koju je žalitelj podnio Službeničkom sudu (predmet T‑440/18 RENV) zaključen odlukom tajništva od 26. ožujka 2020.
[omissis]
45 Na raspravi održanoj 17. lipnja 2021. Opći sud saslušao je izlaganja stranaka i njihove odgovore na pitanja koje im je postavio. Istog je dana zaključen usmeni dio postupka.
46 Žalitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– ukine pobijanu presudu;
– poništi spornu odluku;
– po potrebi, poništi odluku o odbijanju žalbe;
– podredno, smanji novčanu kaznu iz sporne odluke;
– naloži Komisiji da nadoknadi nematerijalnu štetu i štetu nanesenu ugledu u iznosu od 20 000 eura;
– naloži Komisiji snošenje ukupnih troškova obaju postupaka.
47 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije žalbu;
– naloži žalitelju snošenje svih troškova.
Pravo
Žalba
[omissis]
Žalbeni razlozi koji se ističu protiv pobijane presude u pogledu žaliteljeve financijske odgovornosti utvrđene u spornoj odluci
[omissis]
– Žalbeni razlog koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i koje je počinio sud koji odlučuje o meritumu u pogledu žaliteljeve financijske odgovornosti utvrđene u spornoj odluci
83 Žalitelj najprije u točki 11. žalbe ističe da je Službenički sud u točki 151. pobijane presude, prilikom ispitivanja njegovih argumenata „o nepostojanju navodnih povreda obveze lojalnog postupanja”, smatrao da, s obzirom na to da se obveza lojalnog postupanja dužnosnika Unije prema Uniji nalaže općenito i objektivno, nisu važni razlozi zbog kojih je žalitelj povrijedio tu obvezu, pod pretpostavkom da su ti razlozi utvrđeni. Međutim, prema žaliteljevu mišljenju, prilikom primjene članka 22. Pravilnika o osoblju na kojem se može temeljiti dužnosnikova financijska odgovornost prema Uniji zbog teških povreda dužnosti koje je počinio tijekom obavljanja poslova ili u vezi s obavljanjem poslova, tijelo za imenovanje trebalo je uzeti u obzir eventualne olakotne okolnosti koje mogu predstavljati razlozi kojima se objašnjava povreda obveze tog dužnosnika. U protivnom se povređuje načelo proporcionalnosti. Time što je presudio da razlozi koji objašnjavaju njegovo ponašanje nisu važni, Službenički sud stoga je počinio pogrešku koja se tiče prava s obzirom na članak 22. Pravilnika o osoblju i s obzirom na načelo proporcionalnosti.
[omissis]
86 Člankom 22. prvim stavkom Pravilnika o osoblju predviđa se da se „[o]d dužnosnika […] može zahtijevati da u cijelosti ili djelomično nadoknadi štetu koju je Unija pretrpjela zbog dužnosnikove teške povrede dužnosti tijekom obavljanja poslova ili u vezi s obavljanjem poslova”.
[omissis]
90 Prvom rečenicom članka 11. prvog stavka Pravilnika o osoblju, prema kojoj „[d]užnosnik obavlja poslove i ponaša se imajući u vidu isključivo interese Unije” propisuje se obveza lojalnog postupanja dužnosnika Unije prema Uniji. Ta obveza izričito se navodi u nastavku istog stavka, u trećoj rečenici, kojom se propisuje da dužnosnik dodijeljene poslove obavlja objektivno, nepristrano i u skladu s dužnom odanošću Uniji. Ta se obveza izričito navodi i u članku 17.a Pravilnika o osoblju koji se odnosi na ograničenja slobode izražavanja dužnosnikâ. Načini poštovanja obveze lojalnog postupanja pojašnjavaju se s obzirom na određene aspekte ili određene okolnosti u više odredbi Pravilnika o osoblju, kao što su članci 12., 12.b ili 17.a.
[omissis]
93 Stoga se postavlja pitanje treba li uzeti u obzir razloge koji mogu dovesti do dužnosnikova ponašanja koje je u cijelosti ili djelomično potaknuto interesima koji se razlikuju od interesa Unije ili čak do ponašanja koje se protivi tim interesima, primjerice želje da se nanese šteta, korupcije, ravnodušnosti, političke motivacije, želje za stjecanjem koristi za sebe ili druge, nepremostivog vanjskog pritiska, osobne potrebe, kako bi se ocijenilo je li takvo ponašanje obilježje nelojalnog postupanja prema Uniji.
94 U točki 151. pobijane presude, Službenički sud odgovorio je niječno, pri čemu se oslonio na presudu od 23. listopada 2013., Gomes Moreira/ECDC (F‑80/11, EU:F:2013:159). U toj se presudi, u točkama 65. i 66., u biti odlučilo da utvrđenje povrede više obveza iz Pravilnika o osoblju koje se osobito odnose na osiguranje lojalnog postupanja dužnosnikâ, ne ovisi o okolnosti da je dotični dužnosnik prouzročio štetu Uniji ili da je njegovo ponašanje dovelo do pritužbi. Ta se ocjena i sama temeljila na presedanu iz sudske prakse (presuda od 3. srpnja 2001., E/Komisija, T‑24/98 i T‑241/99, EU:T:2001:175, t. 76.) u kojem se odlučilo da nije nužno da je dotični dužnosnik pokušao osobno se okoristiti svojim ponašanjem ili da je njegovo ponašanje prouzročilo štetu instituciji, kako bi se utvrdila povreda više obveza iste vrste. U drugom predmetu, u kojem je donesena presuda od 19. ožujka 1998., Tzoanos/Komisija (T‑74/96, EU:T:1998:58, t. 66.), koja se i sama navodi kao presedan iz sudske prakse u presudi od 3. srpnja 2001., E/Komisija (T‑24/98 i T‑241/99, EU:T:2001:175), u pogledu moguće povrede obveze dužnosnika da zatraži odobrenje za obavljanje vanjske aktivnosti, koja je obuhvaćena obvezom lojalnog postupanja i koja ima opću primjenu, odlučilo se da je suvišno znati je li takva aktivnost mogla dovesti do sukoba interesa s obzirom na dužnosti koje obavlja taj dužnosnik, kako bi se ocijenilo postoji li takva povreda obveze.
95 Suprotno onomu što je smatrao Službenički sud, iz takvih presedana ne proizlazi da razloge koji su doveli do dužnosnikova ponašanja kojima povređuje neke od svojih obveza prema Uniji ne treba ni u kojem slučaju uzeti u obzir kako bi se utvrdilo je li on nelojalno postupao prema Uniji.
96 Točno je da, iako su određene okolnosti po svojoj prirodi u tom pogledu nevažne, kao što su okolnosti utvrđene u presudama navedenima u točki 94. ove presude, pitanje je li neko postupanje bilo nelojalno ovisi upravo o kontekstu kojim je obuhvaćeno. Primjerice, dužnosnik može vjerovati da djeluje imajući u vidu interese Unije u obavljanju svojih dužnosti, ali zapravo djeluje protiv njih jer mu je osobito složena i nova situacija bila preteška, što nužno ne znači da je počinio povredu obveze lojalnog postupanja, čak i ako je u određenom trenutku izgubio iz vida interese Unije. Dužnosnik zbog ozbiljnog osobnog problema može u svojem postupanju privremeno zanemariti interese Unije a da mu se, ovisno o okolnostima, i dalje ne može prigovoriti da zbog toga ne postupa lojalno. Suprotno tomu, ako dužnosnik tvrdi da je povrijedio interese Unije jer mu je situacija u kojoj se našao bila preteška ili je privremeno zanemario interese Unije zbog ozbiljnih osobnih problema, kako bi se ocijenila njegova lojalnost prema Uniji nije nevažno znati je li svojim nadređenima rekao za svoje poteškoće i kakav je bio njegov stav u tom kontekstu.
97 Stoga, kad se ocjenjuje lojalno postupanje neke osobe treba ocijeniti njezino ponašanje u odnosu na tijelo ili osobu prema kojoj treba lojalno postupati ovisno o kontekstu. Prvom rečenicom članka 11. prvog stavka Pravilnika o osoblju, kojom se određuje da „[d]užnosnik obavlja poslove i ponaša se imajući u vidu isključivo interese Unije”, u tom pogledu propisuje se opće ponašanje koje obilježava lojalnost prema Uniji, ali to nije apsolutna definicija kojom se isključuje uzimanje u obzir konteksta u kojem treba ocijeniti tu lojalnost, koja se zahtijeva na temelju treće rečenice članka 11. prvog stavka Pravilnika o osoblju, u kojoj se navodi obveza dužnosnika Unije da svoje poslove obavlja „u skladu s dužnom odanošću Uniji”.
98 U tom pogledu, u presudama na koje se Službenički sud izravno ili neizravno poziva u točki 151. pobijane presude, ocjena prema kojoj se u biti različite obveze iz Pravilnika o osoblju nalažu općenito i objektivno odnosi se na te obveze u pravom smislu riječi, ali ne znači da se, s općenitijeg stajališta, lojalnost ili nelojalnost dužnosnika Unije treba ocijeniti neovisno o okolnostima u kojima je on primijenio određeno ponašanje i razlozima zbog kojih se tako ponašao. Stoga je Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava, time što je presudio da razlozi koji su doveli do žaliteljevog ponašanja nisu bili važni za utvrđivanje povrede njegove obveze lojalnog postupanja.
99 Usto, žalitelj pravilno tvrdi da, kako bi se u okviru primjene članka 22. Pravilnika o osoblju kvalificiralo ponašanje dužnosnika kao teška povreda dužnosti, tijelo za imenovanje treba uzeti u obzir okolnosti i ne može samo utvrditi da je dotični dužnosnik povrijedio pravila koja mu se nalažu ili, drugim riječima, ne može samo utvrditi da je povrijedio određene svoje obveze.
[omissis]
102 U okviru nadzora zakonitosti, sud koji odlučuje o meritumu može odbiti tužiteljeve tužbene razloge ili argumente na temelju utvrđenjâ, ocjena i kvalifikacija iz pobijanog akta, ako su zakoniti, te usto obrazložiti odbijanje tih tužbenih razloga i argumenata vlastitim pravnim razmatranjima (vidjeti u tom smislu rješenje od 27. rujna 2004., UER/M6 i dr., C‑470/02 P, neobjavljeno, EU:C:2004:565, t. 69. i 70. i presudu od 21. rujna 2010., Švedska i dr./API i Komisija, C‑514/07 P, C‑528/07 P i C‑532/07 P, EU:C:2010:541, t. 65.). S druge strane, u okviru nadzora zakonitosti, sud koji odlučuje o meritumu ne može vlastitom ocjenom ili obrazloženjem zamijeniti ono autora pobijanog akta kako bi ga opravdao (vidjeti u tom smislu presude od 27. siječnja 2000., DIR International Film i dr./Komisija, C‑164/98 P, EU:C:2000:48, t. 38. i od 24. siječnja 2013., Frucona Košice/Komisija, C‑73/11 P, EU:C:2013:32, t. 88. i 89.). Međutim, prilikom izvršavanja neograničene nadležnosti, kao, na temelju članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju, u sporovima financijske prirode između Unije i njezinih dužnosnika i konkretno na temelju članka 22. trećeg stavka Pravilnika o osoblju, u sporovima koji se odnose na financijsku odgovornost dužnosnika prema Uniji, sam sud koji odlučuje o meritumu može uzeti u obzir sve okolnosti predmeta i stoga u tom pogledu donijeti vlastitu ocjenu ili obrazloženje kako bi opravdao plaćanje određenog iznosa jedne stranke drugoj (vidjeti u tom smislu presude od 27. listopada 1987., Houyoux i Guery/Komisija, 176/86 i 177/86, EU:C:1987:461, t. 16. i od 20. svibnja 2010, Gogos/Komisija, C‑583/08 P, EU:C:2010:287, t. 44. i navedenu sudsku praksu).
103 U ovom slučaju valja utvrditi da je Službenički sud, time što je u točki 159. pobijane presude naveo da je žaliteljeva situacija nepropisna od rujna 2008., ponovio ocjenu iz uvodnih izjava 22. i 37. sporne odluke. Međutim, ponavljanje te ocjene imalo je za cilj, kao što to proizlazi iz točke 160. pobijane presude, samo odbiti žaliteljeve argumente o procjeni štete koju je mogao prouzročiti Uniji, čije je postojanje u potpunosti osporavao do rujna 2009., a ne, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, potvrditi da su uvjeti za primjenu članka 22. Pravilnika o osoblju bili ispunjeni od rujna 2008. Stoga time Službenički sud žaliteljevo ponašanje između rujna 2008. i prosinca 2008. nije ni kvalificirao kao tešku povredu dužnosti, niti je, uostalom, smatrao da je tijelo za imenovanje utvrdilo tešku povredu dužnosti za razdoblje koje počinje od rujna 2008. te stoga nije iskrivio spis u tom pogledu, kao što to tvrdi žalitelj u točki 14. žalbe.
104 Osim toga, Službenički sud u istoj je točki 159. pobijane odluke naveo da delegacija od siječnja 2009. nije imala mogućnost upotrijebiti žaliteljev smještaj za zaposlenike u nove svrhe te je time doduše, čak i uzimajući u obzir odluku o odbijanju žaliteljeve žalbe, dodao jedan razlog u odnosu na spornu odluku u kojoj se samo navodi da šteta proizlazi iz toga što je Unija preuzela trošak neopravdanog najma obiteljskog stana koji je stavljen na raspolaganje žalitelju. Međutim, u okviru tog dodatnog razloga koji je iznio Službenički sud samo se navodi da žaliteljevo ponašanje nije omogućilo smanjenje štete utvrđene u spornoj odluci, ali se ne utvrđuje dodatna šteta. Štoviše, ta ocjena može biti obuhvaćena izvršavanjem neograničene nadležnosti Službeničkog suda u pogledu žaliteljeve financijske odgovornosti, koju je uostalom žalitelj od njega tražio da izvrši. Stoga, nije utvrđena pogreška koja se tiče prava i koja se temelji na tome da je Službenički sud u točki 159. pobijane presude utvrdio novu hipotetsku štetu za koju žalitelj ne može financijski odgovarati. Treba također utvrditi da dodatni razlog koji je iznio Službenički sud ne može pokazati iskrivljenje spisa koje je definirano u točki 67. ove presude.
105 Žalitelj zatim, u točkama 21. do 23. žalbe, smatra da je prilikom ispitivanja njegovih argumenata o „povredi petogodišnje zastare ili razumnog roka” Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da se zastara od pet godina predviđena u članku 85. drugom stavku Pravilnika o osoblju, na koju se poziva u tužbi, ne primjenjuje na njegovu situaciju.
[omissis]
107 U točkama 167. i 168. pobijane presude, Službenički sud naglasio je, pri čemu se oslonio na presudu od 27. siječnja 2016., DF/Komisija (T‑782/14 P, EU:T:2016:29, t. 54.), da se članak 85. Pravilnika o osoblju odnosi na povrat iznosa koje je dužnosnik neopravdano primio i da u ovom slučaju žalitelj nije primio nikakav iznos od institucije, nego joj je prouzročio financijsku štetu, te da iznosi koje je ta institucija isplatila najmodavcu nisu bili neopravdani.
[omissis]
109 Na temelju toga valja naglasiti da se na temelju presude od 27. siječnja 2016., DF/Komisija (T‑782/14 P, EU:T:2016:29), na koju se poziva Službenički sud i koja se navodi u točki 107. ove presude, ne može smatrati da se članak 85. Pravilnika o osoblju ne primjenjuje na situaciju u kojoj je dodijeljena korist u naravi. Naime, Službenički sud u točki 54. te presude, donesene u predmetu u kojem je dužnosnik tužitelj od kojeg se zahtijevao povrat neopravdano isplaćene naknade tvrdio da ne može vratiti dio koji je prenio svojoj bivšoj supruzi u okviru obveze uzdržavanja, samo je presudio da se članak 85. Pravilnika o osoblju odnosi jedino na financijski odnos između dužnosnika koji je primio neopravdana plaćanja i predmetne institucije, pri čemu nisu važne eventualne posljedice povrata za dužnosnika u odnosu na druge osobe koje su mogle izravno ili neizravno imati koristi od neopravdanih plaćanja koja treba vratiti toj instituciji jer su ta pitanja obuhvaćena privatnim pravom. Slijedom toga, navedenom presudom ne odlučuje se o tome može li se korist u naravi, kao što je stavljanje na raspolaganje stana za zaposlenike, smatrati dijelom financijskog odnosa između dužnosnika i njegove institucije te može li se na nju odnositi tužba za povrat preplaćenih iznosa. Uostalom, nema razloga zbog kojih neopravdano stečena korist u naravi, koja odgovara neizravnoj isplati određenog iznosa, ne bi mogla biti predmet povrata. U protivnom, institucije nikad ne bi mogle ostvariti povrat tih neopravdano stečenih koristi, osim ako ne pokrenu postupak predviđen u članku 22. Pravilnika o osoblju i dokažu tešku povredu dužnosti dotičnih dužnosnika, što ne bi bilo prikladno u određenim okolnostima i dovelo bi do nejednakog postupanja između dužnosnika koji su ostvarili neopravdano stečenu korist u obliku izravne isplate određenog novčanog iznosa i dužnosnika koji su ostvarili neopravdano stečenu korist u obliku koristi u naravi. Stoga je Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je odlučio da se žalitelj ne može pozvati na članak 85. Pravilnika o osoblju jer nije izravno primio nikakav iznos od svoje institucije.
110 Međutim, ako obrazloženje presude suda koji odlučuje o meritumu otkriva povredu prava Unije, a izreka te presude temelji se na drugim pravnim razlozima, žalbu treba odbiti. Isti pristup vrijedi za analizu suda koji odlučuje o meritumu u pogledu tužbenog razloga ili dijela tužbenog razloga, kad ga se razmatra zasebno (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 1992., Lestelle/Komisija, C‑30/91 P, EU:C:1992:252, t. 27. do 29.)
111 U ovom slučaju, Službenički sud također je, u točki 167. pobijane presude, podsjetio na to da je svojim ponašanjem žalitelj prouzročio financijsku štetu svojoj instituciji. Tim se podsjetnikom naglašava da tijelo za imenovanje nije utvrdilo žaliteljevu financijsku odgovornost na temelju članka 85. Pravilnika o osoblju koji se odnosi na povrat preplaćenih iznosa na temelju utvrđenja neopravdano stečene koristi, nego na temelju članka 22. Pravilnika o osoblju koji se odnosi na naknadu štete koju je pretrpjela Unija zbog teških povreda dužnosti koje su počinili njezini dužnosnici tijekom obavljanja poslova ili u vezi s obavljanjem poslova, na temelju utvrđenja štete prouzročene Uniji zbog žaliteljeve teške povrede dužnosti.
112 Treba naglasiti da se uvjeti za podnošenje pravnih lijekova iz članka 85. i članka 22. Pravilnika o osoblju jasno razlikuju, kao i njihov kontekst. U skladu s člankom 85. Pravilnika o osoblju, odluka o povratu preplaćenih iznosa pretpostavlja samo da je dokazano da je određeni iznos ili jednakovrijedna korist nepropisno dana dotičnom dužnosniku i da je on bio svjestan da za njegovu isplatu nema valjanog razloga, odnosno ako je nepostojanje valjanog razloga bilo toliko očito da je toga morao biti svjestan, dok odluka o obvezi naknade štete na temelju članka 22. Pravilnika o osoblju pretpostavlja da je dokazana dužnosnikova teška povreda dužnosti koja je uzrok te štete. Odluka o povratu preplaćenog iznosa može se donijeti nakon što se, po potrebi, pribave činjenični elementi ili primjedbe dotičnog dužnosnika ako se dokazalo da su ispunjeni uvjeti iz članka 85. Pravilnika o osoblju, dok se odluka o obvezi naknade štete na temelju članka 22. Pravilnika o osoblju na temelju drugog stavka te odredbe može donijeti samo u skladu sa stegovnim postupkom, odnosno uzimajući u obzir potrebu da se u načelu nakon istrage utvrdi teška povreda, postupak pred stegovnim povjerenstvom i konačnu kontradiktornu fazu pred tijelom za imenovanje, kao što se to predviđa u Prilogu IX. Pravilniku o osoblju. Te razlike u prirodi i u uvjetima za osnovanost i donošenje predmetnih odluka opravdavaju to da tijelo za imenovanje može, ovisno o okolnostima, djelovati na temelju članka 22. Pravilnika o osoblju, a moglo je djelovati na temelju članka 85. Pravilnika o osoblju, iako pravila ili načela u području rokova nisu ista u obama slučajevima, što se uostalom također može opravdati tim razlikama.
113 S obzirom na razloge iz točaka 111. i 112. ove presude, Službenički sud pravilno je izuzeo iz primjene posebno pravilo o zastari iz članka 85. Pravilnika o osoblju, na koje se poziva žalitelj.
114 Žalitelj zatim u točkama 24. i 25. žalbe smatra da je prilikom ispitivanja njegovih argumenata o „povredi petogodišnje zastare ili razumnog roka” Službenički sud počinio i povredu koja se tiče prava jer je odbio podredne argumente iz tužbe prema kojima, ako se ne primjenjuje petogodišnja zastara predviđena u članku 85. drugom stavku Pravilnika o osoblju, valja uzeti u obzir, „također kao parametar razumnog roka” za primjenu članka 22. Pravilnika o osoblju, petogodišnju zastaru utvrđenu u članku 81. Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 (SL 2012., L 298, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 248.).
[omissis]
127 Valja istaknuti da su žalitelj i Službenički sud u ovom slučaju pogriješili u pogledu područja primjene zakona, time što se žalitelj u točki 130. tužbe pozvao na odredbe članka 81. Uredbe br. 966/2012 kako bi istaknuo zastaru ili nepoštovanje razumnog roka i time što se Službenički sud u točki 170. pobijane presude pozvao na odredbe članka 93. stavka 2. Delegirane uredbe br. 1268/2012, donesene radi primjene prvonavedenih odredbi, kako bi istaknuo prekid navedenog roka.
128 Naime, u Uredbi br. 966/2012, kojom su se utvrđivala financijska pravila primjenjiva na opći proračun Unije u trenutku donošenja sporne odluke, članak 81. nalazi se u poglavlju „Prihodi” i slijedi, u istom poglavlju, nakon članaka 78., 79. i 80. kojima se redom utvrđuju načela prema kojima se utvrđuju potraživanja, odobrava i izvršava njihov povrat. Tim se člankom 81. određuje među ostalim, u stavku 1., da se, ne dovodeći u pitanje posebne odredbe, koje nisu relevantne u ovom slučaju, na dodijeljena prava Unije u odnosu na treće strane primjenjuje rok zastare od pet godina, a u stavku 2. da je Komisija ovlaštena donositi delegirane akte o detaljnim pravilima o zastari. Člankom 80. Delegirane uredbe br. 1268/2012, donesenom radi primjene članka 78. Uredbe br. 966/2012, određuje se, u stavku 3., da odgovorni dužnosnik za ovjeravanje koji je utvrdio iznos potraživanja o tome obavješćuje dužnika u obavijesti o terećenju, u kojoj treba navesti rok za plaćanje od kojeg se obračunavaju zatezne kamate ako dug još nije plaćen. Člankom 93. Delegirane uredbe br. 1268/2012, donesenom radi primjene članka 81. Uredbe br. 966/2012, određuje se, među ostalim, u stavku 1., da rok zastare za potraživanja Unije prema trećim osobama počinje teći od isteka tog roka, i u stavku 2. da se taj rok prekida svakim činom institucije ili države članice koja postupa na zahtjev institucije o kojem je obaviještena treća strana, a kojim se nastoji vratiti dug.
129 Iz toga proizlazi da se u stanju prava primjenjivog na ovaj predmet zastara na koju se poziva žalitelj i koja se temelji na članku 81. Uredbe br. 966/2012 može odnositi samo na fazu nakon utvrđenja potraživanja, koja konkretno počinje od isteka roka za plaćanje navedenog u obavijesti o terećenju poslanoj trećem dužniku, te se stoga ne može istaknuti u prethodnim fazama koje dovode do utvrđenja potraživanja (vidjeti po analogiji presudu od 14. lipnja 2016., Marchiani/Parlament, C‑566/14 P, EU:C:2016:437, t. 86. do 89.). Međutim, u ovom slučaju, žalitelj smatra da je prekomjeran rok između nastanka činjenica iz kojih proizlazi potraživanje i trenutka kad je to potraživanje utvrđeno spornom odlukom, dakle čak prije njegova utvrđenja u smislu članka 78. Uredbe br. 966/2012. Slijedom toga, petogodišnji rok zastare predviđen u članku 81. Uredbe br. 966/2012 ne može se primijeniti u korist žalitelja, ni izravnom primjenom ni kao parametar razumnog roka.
130 Stoga je Službenički sud pogrešno istaknuo odredbe članka 93. stavka 2. Delegirane uredbe br. 1268/2012, odnosno odredbe za primjenu članka 81. Uredbe br. 966/2012, u odgovoru na žaliteljevu argumentaciju u pogledu zastare na temelju potonjeg članka. Međutim, zaključak do kojeg je došao Službenički sud, prema kojem na temelju pravila iz financijskih propisa nije došlo do zastare potraživanja koje se odnosi na predmetne stanarine , ipak je osnovan zbog pravnih razloga iznesenih u točki 129. ove presude.
131 U tim okolnostima, s obzirom na razmatranja navedena u točki 110. ove presude u pogledu mogućnosti suda koji odlučuje u žalbenom postupku da zamijeni pravne razloge i s obzirom na činjenicu da žalitelj u svojoj žalbi nije iznio druge argumente kojima kritizira analizu Službeničkog suda u pogledu tužbenog razloga koji se temelji na povredi petogodišnje zastare ili razumnog roka, valja odbiti žalbeni razlog koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava u pogledu žaliteljeve financijske odgovornosti, u dijelu u kojem se odnosi na primjenu članka 81. Uredbe br. 966/2012.
[omissis]
Žalbeni razlozi koji se ističu protiv pobijane presude i koji se odnose na povrede postupka i povredu prava obrane, koje se navode pred sudom koji odlučuje o meritumu
[omissis]
– Žalbeni razlog koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i koje je počinio sud koji odlučuje o meritumu u pogledu povreda postupka i povrede prava obrane, koje se navode pred tim sudom
[omissis]
156 U točki 28. žalbe žalitelj najprije osporava načelnu ocjenu iz točke 70. pobijane presude, pri čemu tvrdi da se prigovori utvrđeni protiv dužnosnika ne mogu razvijati tijekom postupka tako da se prilagođavaju ovisno o njegovim odgovorima, ne da bi se ublažili nego kako bi se pod svaku cijenu zadržao stegovni postupak protiv njega. Taj način postupanja ne dopušta dotičnom dužnosniku da se pravodobno brani. Stoga je Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava.
[omissis]
159 Što se tiče argumenata iz žalbe iznesenih u točki 156. ove presude, u pogledu načelne ocjene navedene na kraju točke 155. ove presude, iz Priloga IX. Pravilniku o osoblju koji se odnosi na stegovni postupak proizlazi da tom postupku prethodi faza istrage koju vodi OLAF ili tijelo za imenovanje, koje može imati posebnu službu u tom pogledu, poput IDOC‑a u Komisiji. Tek se po završetku te faze istrage, kao što se to predviđa člankom 3. istog priloga, po potrebi pokreće stegovni postupak, uz savjetovanje sa stegovnim povjerenstvom ili bez tog savjetovanja ovisno o predviđenoj razini sankcije. Slijedom toga, u slučaju kad se savjetuje sa stegovnim povjerenstvom, u izvješću tijela za imenovanje koje se podnosi prilikom pokretanja postupka pred tim povjerenstvom, definira se navodna povreda dotičnog dužnosnika, kao što to potvrđuje članak 12. stavak 1. istog priloga prema kojem se u tom izvješću „jasno iznosi činjenice u vezi s pritužbom i, prema potrebi, okolnosti pod kojima su nastale, uključujući sve otegotne i olakotne okolnosti”. U odnosu na povredu utvrđenu u tom izvješću, koje se dostavlja dotičnom dužnosniku na temelju članka 12. stavka 2. istog priloga, stegovno povjerenstvo i tijelo za imenovanje ocijenit će njegovo ponašanje s obzirom na dodatne elemente iznesene tijekom te stegovne faze te će mu, ovisno o slučaju, izreći sankciju. U odnosu na tu istu povredu, koju mu tijelo za imenovanje stavlja na teret nakon istrage, dotični dužnosnik moći će nastaviti ostvarivati svoja prava obrane u skladu s pravilima predviđenima u člancima 12. do 22. istog priloga, osobito tako da se upozna s cijelim spisom i podnese pisane i usmene primjedbe stegovnom povjerenstvu i, nakon što ono donese svoje mišljenje, tijelu za imenovanje. Slijedom toga, eventualne prilagodbe u pogledu sadržaja povrede u fazi istrage, tijekom koje službe zadužene za istragu provode tu istragu na temelju moguće povrede, ne mogu predstavljati povredu prava obrane, kao što je to pravilno presudio Službenički sud, uključujući i ako je, uzimajući u obzir provedene istrage, povreda utvrđena na kraju istrage šira ili teža od prvotno utvrđene moguće povrede. U tom pogledu, u člancima 1. i 2. Priloga IX. Pravilniku o osoblju, koji se oba odnose na fazu istrage, navodi se da, kad se pojavi mogućnost upletenosti dužnosnika, ta se osoba obavješćuje pod uvjetom da se time ne šteti istrazi. To ni na koji način ne obvezuje na precizno određivanje moguće povrede na početku istrage (vidjeti u tom smislu presudu od 15. svibnja 1997., N/Komisija, T‑273/94, EU:T:1997:71, t. 79.). Pogreška koja se tiče prava, navedena u žalbi u pogledu točke 70. pobijane presude, stoga nije utvrđena.
[omissis]
162 Međutim, razlozi navedeni u točki 161. ove presude nisu pravno dovoljni za odbijanje žaliteljeve kritike da u spisu koji je tijelo za imenovanje dostavilo stegovnom povjerenstvu i u njegovu osobnom dosjeu, kojima je imao pristup, nedostaje rezultat istražne mjere koju je proveo IDOC u pogledu postojanja tog pravila o nedodjeljivanju smještaja za zaposlenike u okolnostima u kojima se našao žalitelj.
163 U tom pogledu treba naglasiti da je ta istražna mjera stvarno provedena, kao što to proizlazi iz odluke tijela za imenovanje od 10. rujna 2015. o odbijanju žaliteljeve žalbe, u kojoj se navodi da se „na temelju razmjena s ESVD‑om ne može sa sigurnošću potvrditi postojanje takvog pravila i prakse u ESVD‑u” i da „postojanje takvog pravila nije dokazano”. Žalitelj je sam, u svojoj žalbi protiv sporne odluke, naveo slično objašnjenje koje su dali predstavnici tijela za imenovanje na sjednici stegovnog povjerenstva. Međutim, člankom 13. stavkom 1. Priloga IX. Pravilniku o osoblju određuje se da, od trenutka u kojem stegovno povjerenstvo primi izvješće tijela za imenovanje, dotični dužnosnik ima pravo pristupiti cjelokupnom osobnom dosjeu i izraditi preslike svih dokumenata koji se odnose na postupak. Cilj te odredbe jest osigurati poštovanje prava obrane nakon završetka faze istrage. Valja podsjetiti na to da poštovanje prava obrane u svakom postupku koji može dovesti do sankcija predstavlja temeljno načelo prava Unije koje treba poštovati, čak i ako je riječ o upravnom postupku (presuda od 13. veljače 1979., Hoffmann‑La Roche/Komisija, 85/76, EU:C:1979:36, t. 9.). Usto, presuđeno je da u okviru stegovnog postupka dotični dužnosnik mora imati mogućnost zauzeti stajalište o svakom dokumentu koji neka institucija namjerava upotrijebiti protiv njega, osim u pogledu zakonitosti odluke donesene na kraju tog postupka jer taj dokument u konačnici nije odlučujući (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2001. E/Komisija, T‑24/98 i T‑241/99, EU:T:2001:175, t. 92. i 93.). Članak 13. stavak 1. Priloga IX. Pravilniku o osoblju stoga sada pridonosi poštovanju načela navedenog u članku 41. stavku 2. točki (b) Povelje o temeljnim pravima, čiji je cilj osigurati pravo na dobru upravu i prema kojem svatko ima pravo na pristup svojem dosjeu. Iz toga proizlazi da istražna mjera istražnih službi, neovisno o njezinu rezultatu, treba biti dio spisa dostavljenog stegovnom povjerenstvu i zainteresiranoj osobi. U ovom slučaju, valja još napomenuti, najprije, da je tijelo za imenovanje na sjednici stegovnog povjerenstva upotrijebilo rezultat te istražne mjere te je navelo da nije potvrđeno postojanje pravila na koje se poziva žalitelj a da prije toga nije obavijestilo žalitelja o tom rezultatu u spisu, nadalje, da je stegovno povjerenstvo u uvodnoj izjavi 38. svojeg mišljenja u biti ponovilo taj zaključak i naposljetku, da se taj zaključak opet ponovio u odluci tijela za imenovanje od 10. rujna 2015.o odbijanju žaliteljeve žalbe. Ne može se isključiti da bi žalitelj, da je nakon što je pokrenut postupak pred stegovnim povjerenstvom mogao saznati za sadržaj istražne mjere koju je proveo IDOC, osobito ako je ta mjera bila sažeta, provedena neformalno ili loše dokumentirana, mogao razraditi svoju argumentaciju u tom pogledu te primjerice uvjerljivije nego u svojoj obavijesti stegovnom povjerenstvu od 23. rujna 2014. zatražiti ponovnu istragu o tom pitanju, osobito tako da zahtijeva kontradiktornu istragu koju nalaže stegovno povjerenstvo na temelju članka 17. stavka 1. Priloga IX. Pravilniku o osoblju.
[omissis]
169 Time što je u točki 80. pobijane presude presudio da su žaliteljevi prigovori o ocjeni činjenica stegovnog povjerenstva bespredmetni, Službenički sud zapravo je počinio pogrešku koja se tiče prava.
170 Kada stegovni postupak uključuje sudjelovanje stegovnog povjerenstva, odnosno kad s obzirom na odredbe članaka 3. i 11. Priloga IX. Pravilniku o osoblju tijelo za imenovanje pokrene stegovni postupak jer predviđa da on može dovesti do izricanja teže sankcije od pisanog upozorenja ili ukora, to sudjelovanje stegovnog povjerenstva ključni je element postupka jer predstavlja trenutak detaljne kontradiktorne rasprave s mogućom provedbom dodatne istrage, uz one već prethodno provedene, i jer nakon toga tijelo za imenovanje donosi odluku uzimajući u obzir rad stegovnog povjerenstva, odnosno uzimajući u obzir njegovo obrazloženo mišljenje doneseno većinom glasova i izdvojena mišljenja koja su eventualno iznijeli određeni članovi, kao što to proizlazi iz članaka 12. do 18. istog priloga. Žalitelj pravilno u tom pogledu naglašava da, kad tijelo za imenovanje odstupi od mišljenja stegovnog povjerenstva, mora to detaljno obrazložiti, kao što je to u više navrata presudio Službenički sud (vidjeti u tom smislu presude od 3. lipnja 2015., Bedin/Komisija, F‑128/14, EU:F:2015:51, t. 29.; od 18. lipnja 2015., CX/Komisija, F‑27/13, EU:F:2015:60, t. 57. i 58. i od 10. lipnja 2016., HI/Komisija, F‑133/15, EU:F:2016:127, t. 147.). Slijedom toga, kad pred stegovnim povjerenstvom treba pokrenuti postupak kao u ovom slučaju, njegovo sudjelovanje predstavlja bitan postupovni zahtjev, čije mišljenje dužnosnik koji je sankcioniran na kraju tog postupka načelno mora moći osporavati ako tijelo za imenovanje potvrdi ocjenu činjenica stegovnog povjerenstva. Sud je uostalom presudio da samo mišljenje stegovnog povjerenstva može biti predmet zahtjeva za poništenje koji je dopušten (presuda od 29. siječnja 1985., F./Komisija, 228/83, EU:C:1985:28, t. 16.). U slučaju tužbe, kao u ovom slučaju, kojom se samo traži poništenje konačne odluke tijela za imenovanje kojom se izriče sankcija, samo se u slučaju ako je tijelo za imenovanje u svojoj konačnoj odluci jasno odstupilo ili jasno nije vodilo računa o ocjeni stegovnog povjerenstva ili nekog od njegovih članova, može presuditi da je neki tužbeni razlog ili prigovor protiv te ocjene bespredmetan, s obzirom na to da je pobijani akt zapravo konačna odluka, a ne mišljenje stegovnog povjerenstva ili mišljenje određenih njegovih članova. U drugim slučajevima bilo bi pretjerano formalistički zahtijevati od tužitelja da u svojim tužbenim razlozima i prigovorima navede konkretne odlomke sporne odluke kako bi osporavao ocjenu donesenu u okviru rada stegovnog povjerenstva ako je tijelo za imenovanje uzelo u obzir tu ocjenu kako bi donijelo svoju odluku.
[omissis]
Tužba za poništenje sporne odluke i dodatni zahtjevi
[omissis]
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredama postupka koje utječu na pripremne akte sporne odluke
[omissis]
239 Kao što se to već navodi u točki 147. ove presude, žalitelj prigovara stegovnom povjerenstvu, kao prvo, u točki 59. tužbe, da nije odlučilo o pravilnosti pokretanja postupka pred njim i općenitije o postupovnim pitanjima koja je istaknuo u svojem očitovanju koje mu je dostavio u obranu, navedenom u točki 19. ove presude.
240 U tom pogledu, stegovno povjerenstvo u biti je, u točkama 1. i 2. svojeg mišljenja, pravilno navelo da nije na njemu da nadzire pravilnost istražnog postupka, nego samo pravilnost odvijanja postupka koji se vodi pred njim. Naime, kao što je to Službenički sud istaknuo u točki 78. pobijane presude, u skladu s člankom 18. Priloga IX. Pravilniku o osoblju, uloga je stegovnog povjerenstva da donese obrazloženo mišljenje o tome jesu li utvrđene činjenice u vezi s pritužbom i o mogućim sankcijama koje iz njih proizlaze. Na tijelu za imenovanje, koje je ovlašteno izreći sankciju dotičnom dužnosniku, jest da provjeri jesu li istražni postupak kao i stegovni postupak u cjelini bili pravilni te je, ovisno o slučaju, na sudu kojem je podnesena tužba protiv odluke koju je donijelo tijelo za imenovanje da učini isto. Stegovno povjerenstvo treba pak, kao i svako upravno ili savjetodavno tijelo, osigurati pravilnost postupka koji se pred njim vodi, koji je jedna od faza stegovnog postupka. Osim toga, ako smatra da je istražni postupak prije pokretanja postupka pred njim bio nedostatan, na njemu je da ga, uz pisane ili usmene izjave koje su pred njim dali dotični dužnosnik i tijelo za imenovanje, dopuni vlastitim pitanjima, odnosno kontradiktornom istragom, kao što se to predviđa člankom 17. Priloga IX. Pravilniku o osoblju. U ovom slučaju, u točkama 1. i 2. svojeg mišljenja, stegovno povjerenstvo navelo je da nije ovlašteno osuditi eventualne nepravilnosti u postupku koji se vodio prije nego je pokrenut postupak pred njim, ali je provjerilo da je žalitelj mogao iznijeti očitovanja u pogledu IDOC‑ove obavijesti od 31. listopada 2013. kojom je pokrenuta istraga o žaliteljevoj financijskoj odgovornosti i koja je trebala biti dio spisa dostavljenog stegovnom povjerenstvu te je podsjetilo na to da se on sam mogao pravodobno upoznati s njom. Osim toga valja napomenuti da u tužbi žalitelj stegovnom povjerenstvu ne prigovara da nije provelo dodatna ispitivanja, u obliku postavljanja pitanja ili provođenja istrage. Stoga valja odbiti žaliteljeve argumente iznesene u točki 59. tužbe i navedene u točki 74. pobijane presude, kojima se stegovnom povjerenstvu prigovara da nije odlučilo o određenim navodnim postupovnim nepravilnostima.
[omissis]
Tužbeni razlozi koji se odnose na žaliteljevu financijsku odgovornost (četvrti dio četvrtog tužbenog razloga i šesti tužbeni razlog)
286 Člankom 22. Pravilnika o osoblju propisuje se da se od dužnosnika Unije može zahtijevati da u cijelosti ili djelomično nadoknadi štetu koju je Unija pretrpjela zbog dužnosnikove teške povrede dužnosti tijekom obavljanja poslova ili u vezi s obavljanjem poslova.
[omissis]
295 Žalitelj je znao da je situacija u kojoj sa svojom obitelji ne boravi u stanu za zaposlenike površine predviđene za smještaj te obitelji, koji je tražio, bila situacija koja se nije mogla nastaviti, čak i ako ga voditeljica uprave delegacije nije prisilila da ponovno stavi na raspolaganje svoj smještaj za zaposlenike. Priznao je, osobito tijekom svojeg drugog saslušanja pred OLAF‑om, da je ona ustrajala na tome da mu se njegova obitelj pridruži u tom stanu te ne poriče da u smještaju za zaposlenike predviđenom za boravak obitelji, uobičajeno treba boraviti obitelj. U tom pogledu, relevantne odredbe Priloga X. Pravilniku o osoblju i pravila za njihovu primjenu mogu se tumačiti, zajedno s interesima Unije koje moraju uzeti u obzir dužnosnici na temelju članka 11. Pravilnika o osoblju, samo na način da dužnosnik koji je zatražio smještaj za zaposlenike veličine koja odgovara potrebama njegove obitelji, boravi u tom smještaju sa svojom obitelji ili da se izjasni da mora odustati od tog smještaja jer trajne poteškoće sprečavaju da se obitelj nakon razumnog roka useli u taj smještaj. Za dotičnog dužnosnika to je pitanje lojalnog postupanja.
296 U ovom slučaju, ako je problem neispravnog lakiranja parketa onemogućio useljenje obitelji, za što je dakle odgovoran vlasnik, žalitelj je trebao odbiti ući u prostorije ili poduzeti drugi odgovarajući korak kod delegacije kako bi ona mogla pozvati vlasnika na odgovornost.
297 Konačno, čak i ako je prisutnost prijatelja „koji je čuvao stan” mogla odgovoriti na žaliteljevu brigu da u njegovu stanu za zaposlenike neprimjereno ne borave treće osobe, taj dogovor dugoročnog „čuvanja stana” postao je opravdan samo zbog toga što žalitelj ondje nije stalno boravio jer mu se njegova obitelj nije pridružila.
298 Stoga, nijedan od razloga povezanih sa zdravstvenim problemima njegove žene i djeteta, sa neredom u stanu ili sa stavom voditeljice uprave delegacije ne mogu opravdati žaliteljevo ponašanje i ne mogu dokazati da je lojalno postupao prema Uniji od siječnja 2009., odnosno nakon prva četiri mjeseca najma, tako što nije predložio da odustane od obiteljskog stana koji je koristio i tako što ga je zadržao za sebe, iako je dokazao određenu transparentnost o toj situaciji prema voditeljici uprave delegacije.
[omissis]
300 U toj fazi analize stoga treba priznati, uzimajući u obzir trošak javnog novca koji je nepotrebno nastao zbog žaliteljeva stava i njegova zadržavanja stana za zaposlenike nakon razumnog roka, da je tijelo za imenovanje pravilno utvrdilo da je žalitelj počinio tešku povredu dužnosti jer je od siječnja 2009., četiri mjeseca nakon početka najma, do kraja najma u kolovozu 2010., produljio nepravilnu upotrebu stana za zaposlenike a da pritom nije poduzeo nikakve korake u odnosu na delegaciju kako bi joj ponovno stavio stan na raspolaganje. Stoga je za to razdoblje pravilno utvrđena povreda za koju žalitelj može financijski odgovarati na temelju članka 22. Pravilnika o osoblju.
[omissis]
302 Što se tiče štete koju je uzrokovao žaliteljev stav, valja najprije odbiti njegov argument, iznesen u točkama 120. do 123. tužbe, koji se temelji na činjenici da se najam nije mogao prekinuti u prvoj godini a da se pritom ne mora platiti najam za cijelu tu godinu, što je isključilo svaku štetu za Uniju tijekom prve godine najma od rujna 2008. do kolovoza 2009. Šteta za Uniju doista postoji tijekom cijelog razdoblja za koje se u spornoj odluci utvrdilo da je žalitelj počinio povredu, odnosno od siječnja 2009. do kolovoza 2010., dakle osobito od siječnja do kolovoza 2009., s obzirom na to da je tijekom tog razdoblja Unija plaćala obiteljski stan za zaposlenike dužnosniku koji je u njemu boravio samo djelomično tijekom tjedna, iako je imao drugi obiteljski stan u blizini u kojem je ostala njegova obitelj i u kojem je on sam djelomično živio. Usto, tu je štetu doista prouzročio žalitelj koji, nakon što je zatražio takav stan za zaposlenike, nije okončao prethodno navedenu situaciju time što nije predložio da se taj stan vrati nakon nekoliko mjeseci. Kao što se to ističe u točki 296. ove presude, ako je stvarno trajni problem neispravnog lakiranja parketa onemogućio useljenje obitelji u stan za zaposlenike, za što je dakle odgovoran vlasnik, žalitelj je trebao odmah odbiti ući u prostorije ili poduzeti drugi odgovarajući korak kod delegacije kako bi ona brzo i odlučno mogla pozvati vlasnika na odgovornost. Stoga je ta šteta dokazana i do završetka najma jer je žalitelj, time što nije ponovno stavio svoj stan za zaposlenike na raspolaganje delegaciji, spriječio Komisiju da uživa u toj imovini iako je plaćala pripadajuće stanarine, osobito time što ju je spriječio da na drugi način koristi taj stan, kao što je to istaknuo Službenički sud u točki 159. pobijane presude, ili barem da prekine najam bez penala od rujna 2009., što je moglo smanjiti štetu koju je stvarno pretrpjela Unija. U tom pogledu, zbog činjenice da je u ugovoru o najmu bilo predviđeno razdoblje u kojem najmoprimac ne može prekinuti najam tijekom prve godine, osim ako su stanarine tijekom tog razdoblja ipak plaćene, ne može se smatrati da za to razdoblje ne postoji šteta, suprotno onomu što tvrdi žalitelj. Tijekom tog razdoblja delegacija je na žaliteljev zahtjev doista plaćala obiteljski stan za zaposlenike, pri čemu to nije bilo opravdano te od toga nije mogla imati nikakve koristi.
303 Nadalje, žalitelj u točki 125. tužbe tvrdi da, s obzirom na to da je imao pravo na manji stan za zaposlenike, za samca, šteta za Uniju ograničena je na razliku u najmu između obiteljskog stana za zaposlenike u kojem je boravio i takvog manjeg stana za zaposlenike. Taj argument mogao bi se prihvatiti samo da je žalitelj stvarno zatražio stan za zaposlenike za samca tijekom najma predviđenog za obiteljski stan, ali u nedostatku te okolnosti, koja se svodi na puko nagađanje, osobito zato što je njegova supruga bila vlasnica stana u New Yorku u kojem je boravila njegova obitelj, treba utvrditi da je tijekom cijelog razdoblja najma Unija zaista pretrpjela štetu koja odgovara svim stanarinama plaćenima za stan za zaposlenike dodijeljen žalitelju iako nije bilo potrebno iznajmiti taj stan. Stoga se ta šteta odnosi, kao što je to Komisija istaknula u spornoj odluci, na razdoblje od siječnja 2009. do kolovoza 2010., za koje se u točki 300. ove presude odlučilo da je žalitelj počinio tešku povredu dužnosti.
[omissis]
307 Kao što se to navodi u točkama 106. i 114. ove presude, žalitelj se poziva na petogodišnju zastaru predviđenu u članku 85. drugom stavku Pravilnika o osoblju i, podredno, kao na parametar razumnog roka za primjenu članka 22. Pravilnika o osoblju, na petogodišnju zastaru utvrđenu u članku 81. Uredbe br. 966/2012. Kao što se to odlučilo u točkama 113. i 129. ove presude, nijedna od tih dviju odredbi ne primjenjuje se na ovaj slučaj. Naime, nijednom odredbom prava Unije ne utvrđuje se rok u kojem, u odnosu na predmetne činjenice, treba provesti istragu i stegovni postupak te donijeti odluku o dužnosnikovoj financijskoj odgovornosti na temelju članka 22. Pravilnika o osoblju. Međutim, može se uzeti u obzir da članak 85. drugi stavak Pravilnika o osoblju predstavlja primjer roka zastare koji je zakonodavac utvrdio u pogledu određenih odnosa između Unije i njezinih dužnosnika, čak i ako, s obzirom na razlike koje obilježavaju primjenu članka 22. Pravilnika o osoblju u odnosu na primjenu članka 85. Pravilnika o osoblju, naglašene u točki 112. ove presude, rok jednakog trajanja koji treba poštovati u okviru primjene članka 22. Pravilnika o osoblju ne može biti neprekinut kao što je rok predviđen u članku 85. drugom stavku Pravilnika o osoblju.
308 Iz sudske prakse proizlazi da, kad zakonodavac nije predvidio rok zastare, potreba za pravnom sigurnošću nalaže da institucije Unije svoje ovlasti izvršavaju u razumnom roku (vidjeti presudu od 14. lipnja 2016., Marchiani/Parlament, C‑566/14 P, EU:C:2016:437, t. 96. i navedenu sudsku praksu). Stoga valja provjeriti jesu li Komisijine službe i tijelo za imenovanje, time što su proveli istragu, pokrenuli stegovni postupak i konačno utvrdili žaliteljevu financijsku odgovornost za razdoblje od siječnja 2009. do kolovoza 2010., u izvršavanju svojih nadležnosti povrijedili načelo razumnog roka za djelovanje.
309 Razumnost roka mora se ocijeniti s obzirom na sve okolnosti svojstvene svakom pojedinom slučaju, a posebice s obzirom na značaj spora za dotičnu osobu, složenost predmeta i različite postupovne stadije koje je institucija Unije provela kao i ponašanje stranaka tijekom postupka. Naime, razumnost roka ne može se ispitati upućivanjem na točno određenu gornju granicu, utvrđenu na apstraktan način (vidjeti presudu od 14. lipnja 2016., Marchiani/Parlament, C‑566/14 P, EU:C:2016:437, t. 99. i 100. i navedenu sudsku praksu).
310 U ovom slučaju, razdoblje za koje je utvrđena žaliteljeva teška povreda traje od siječnja 2009. do kolovoza 2010. OLAF je obavijestio žalitelja o pokretanju istrage u odnosu na njega, u pogledu upotrebe njegova stana za zaposlenike u ožujku 2012., odnosno manje od dvije godine nakon kraja tog neprekidnog razdoblja. Na kraju faze istrage, u koju su uzastopno bili uključeni OLAF i IDOC, tijelo za imenovanje pokrenulo je stegovni postupak protiv žalitelja u srpnju 2014. te je u veljači 2015. donijelo spornu odluku kojom je osobito utvrđena žaliteljeva financijska odgovornost. Ta odluka potvrđena je u rujnu 2015. odbijanjem žaliteljeve žalbe. S obzirom na taj slijed činjenica, treba smatrati da upravno tijelo nije izvršilo svoje ovlasti u nerazumnim rokovima.
[omissis]
Novi žalbeni razlozi koje je žalitelj istaknuo u žalbenom postupku
[omissis]
315 Žaliteljeva prijava prijevarnog postupanja jednog od njegovih kolega u New Yorku izvršena je elektroničkom poštom žalitelja IDOC‑u od 13. svibnja 2013., koja je podnesena u prilogu 36. tužbi. Ta elektronička pošta poslana je kad je žalitelj već bio predmet istrage o upotrebi njegovog stana za zaposlenike, a njome se, kao prvo, nastojalo izazvati sumnju u vjerodostojnost dvaju inkriminirajućih iskaza protiv njega, koje je OLAF uzeo u obzir. U tom je kontekstu žalitelj naveo moguće nepropisno ponašanje tog kolege, koji je bio povezan s dvjema osobama koje su svjedočile, na temelju više osnova. Iz te elektroničke pošte proizlazi da se žaliteljeva prijava dijelom odnosila na činjenice koje su očito već neko vrijeme bile poznate nadređenima u delegaciji i njemu samome, a dijelom na činjenice za koje je OLAF saznao od drugih članova delegacije, prije nego što je sam žalitelj o tome obavijestio IDOC nekoliko mjeseci nakon što je za njih slučajno saznao. Stoga žaliteljeva prijava nije obuhvaćena upozorenjem na činjenice na temelju kojih se može pretpostaviti postojanje nezakonite aktivnosti koju je otkrio dužnosnik, kao što se to predviđa u članku 22. Pravilnika o osoblju, nego je samo dio dužnosnikove obrane vlastitih interesa. Stoga se žalitelj ne može pozvati na svojstvo zviždača, pod pretpostavkom da je takvo svojstvo moglo biti olakotna okolnost s obzirom na činjenice koje nemaju nikakve veze s činjenicama koje je on prijavio, čak i ako su se potonje činjenice pokazale točnima.
[omissis]
317 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da, s obzirom na to da se nijedan od tužbenih razloga za poništenje sporne odluke nije mogao prihvatiti, valja odbiti žaliteljeve zahtjeve za poništenje, uključujući i onaj protiv odluke o odbijanju njegove žalbe. U tom pogledu, Opći sud upućuje na obrazloženje koje je Službenički sud iznio u točkama 43. do 45. pobijane presude.
Zahtjev za smanjenje iznosa novčane naknade koja se zahtijeva od žalitelja
318 Treba utvrditi da žalitelj, time što u svojim zahtjevima traži da sud izvrši svoju neograničenu nadležnost predviđenu u članku 22. trećem stavku Pravilnika o osoblju kako bi smanjio financijsku naknadu koja se od njega zahtijeva u spornoj odluci, nije iznio konkretan argument kako bi opravdao zatraženo smanjenje, osim onih iznesenih u prilog svojim tužbenim razlozima za poništenje. Međutim, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica J. Kokott u točki 60. svojeg mišljenja u predmetu Gogos/Komisija (C‑583/08 P, EU:C:2010:118), za strogo novčane aspekte spora između Unije i nekog od njezinih dužnosnika, sud Unije nije dužan samo provesti nadzor zakonitosti akata o kojima je riječ, nego može ispitati i njihovu svrhovitost te stoga svojom ocjenom zamijeniti ocjenu tijela za imenovanje. U tom pogledu, drugom rečenicom članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju omogućuje se sudu Unije da u sporovima financijske prirode i okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, po službenoj dužnosti, uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, procijeni pretrpljenu štetu ex æquo et bono (vidjeti u tom smislu po analogiji presudu od 20. svibnja 2010., Gogos/Komisija, C‑583/08 P, EU:C:2010:287, t. 44. i navedenu sudsku praksu). Usto, takva nadležnost može se izvršavati čak i ako nema nikakvog zahtjeva u tom smislu (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Gogos/Komisija, C‑583/08 P, EU:C:2010:118, t. 61.) i, a fortiori, u slučaju kad je takav zahtjev podnesen, a nije iznesena nikakva posebna argumentacija u prilog tom zahtjevu. U ovom slučaju, s obzirom na zahtjeve poštovanja kontradiktornosti, o pitanju uloge voditeljice uprave delegacije uvelike se raspravljalo u pismenima stranaka i na raspravi, osobito u pitanjima Službeničkog suda koja su tom prilikom postavljena.
319 Iz te rasprave i sadržaja spisa proizlazi da voditeljica uprave delegacije nije od žalitelja zahtijevala da napusti svoj smještaj za zaposlenike, nego ga je samo upozorila na nepravilnost njegove situacije (vidjeti točku 274. ove presude). Iako ta okolnost ne dovodi u pitanje postojanje žaliteljeve teške povrede koja se sastoji u produljivanju nepropisne upotrebe njegova stana za zaposlenike od siječnja 2009. do kolovoza 2010. (vidjeti točku 300. ove presude), iz nje proizlazi da je Komisija, zbog izostanka prikladne inicijative njezine predstavnice na licu mjesta, iako je bila upoznata sa situacijom, pridonijela punom ostvarenju štete koju je pretrpjela iako je mogla smanjiti njezin opseg, s obzirom na to da nisu postojale nikakve zapreke koje bi mogle spriječiti takvu inicijativu, osobito da je uključivala to da se od žalitelja zatraži da oslobodi svoj stan za zaposlenike jer nisu ispunjeni uvjeti za njegov boravak u tom stanu. Stoga i s obzirom na sve okolnosti slučaja, Opći sud smatra ex æquo et bono da treba smanjiti žaliteljevu naknadu štete koju je pretrpjela Unija (vidjeti u tom smislu presude od 7. studenoga 1985., Adams/Komisija, 145/83, EU:C:1985:448, t. 53. i 54. i od 11. srpnja 2007., Schneider Electric/Komisija, T‑351/03, EU:T:2007:212, t. 332. i 334.).
320 Stoga, u skladu s člankom 22. Pravilnika o osoblju, valja utvrditi da naknada koju je žalitelj dužan platiti zbog štete koju je prouzročio Uniji zbog teške povrede dužnosti koju je počinio tako što nije poduzeo nikakve korake kako bi svoj stan za zaposlenike ponovno stavio na raspolaganje počevši od siječnja 2009., iznosi 80 000 eura na dan objave ove presude, što znači da mu Komisija mora vratiti iznose, uključujući i eventualne kamate, koje je žalitelj već platio i koji premašuju taj iznos ili da Komisija zahtijeva od žalitelja eventualna dodatna plaćanja do navedenog iznosa. U obama slučajevima, tražena plaćanja ili povrat treba uvećati za kamate po stopi koju određuje Europska središnja banka (ESB) za glavne operacije refinanciranja, koje se obračunavaju počevši od objave ove presude.
[omissis]
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (četvrto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Ukida se presuda Službeničkog suda Europske unije (drugo vijeće) od 19. srpnja 2016., HG/Komisija (F‑149/15).
2. Određuje se naknada štete koju HG duguje Europskoj uniji u iznosu od 80 000 eura na dan objave ove presude.
3. U preostalom se dijelu tužba u predmetu F‑149/15 odbija.
4. HG i Europska komisija snosit će vlastite troškove u predmetima F‑149/15, T‑693/16 P, T‑440/18 RENV i T‑693/16 P‑RENV‑RX.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. prosinca 2021.
Potpisi