Predmet T-158/19
Patrick Breyer
protiv
Europske izvršne agencije za istraživanje
Presuda Općeg suda (deseto vijeće) od 15. prosinca 2021.
„Pristup dokumentima – Uredba (EZ) br. 1049/2001 – Okvirni program za istraživanja i inovacije Obzor 2020. (2014. – 2020.) – Uredba (EU) br. 1290/2013 – Dokumenti o istraživačkom projektu ‚iBorderCtrl: Intelligent Portable Border Control System’ – Izuzeće koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa treće osobe – Djelomično uskraćivanje pristupa – Prevladavajući javni interes”
1. Institucije Europske unije – Pravo javnosti na pristup dokumentima – Uredba br. 1049/2001 – Obveze predmetne institucije kad je riječ o obradi zahtjeva za pristup – Obveza sveobuhvatnog ispitivanja zahtjevâ za pristup od početnog zahtjeva – Doseg
(Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1049/2001, čl. 7. i 8.)
(t. 30.-36.)
2. Institucije Europske unije – Pravo javnosti na pristup dokumentima – Uredba br. 1049/2001 – Izuzeća od prava na pristup dokumentima – Ispitivanje opasnosti od ugrožavanja interesa zaštićenog jednom od tih iznimaka – Obveza institucije da primijeni opću pretpostavku povjerljivosti – Nepostojanje
(Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1049/2001, čl. 4. st. 2.)
(t. 63.)
3. Institucije Europske unije – Pravo javnosti na pristup dokumentima – Uredba br. 1049/2001 – Primjena dosljedna Uredbi br. 1290/2013 o Okvirnom programu za istraživanja i inovacije Obzor 2020. – Izuzeća od prava na pristup dokumentima – Zaštita poslovnih interesa određene osobe – Usklađenost sa zaštitom povjerljivosti dokumenata
(Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća br. 1049/2001, čl. 4. st. 2. 1. al. i br. 1290/2013)
(t. 66.-71.)
4. Institucije Europske unije – Pravo javnosti na pristup dokumentima – Uredba br. 1049/2001 – Izuzeća od prava na pristup dokumentima – Zaštita poslovnih interesa određene osobe – Doseg – Informacije sadržane u dokumentima o istraživačkom projektu koje nisu obuhvaćene predmetnim izuzećem – Obveza dodjele djelomičnog pristupa navedenim dokumentima
(Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1049/2001, čl. 4. st. 2. 1. al. i čl. 4. st. 6.)
(t. 83.-87., 117.-122., 124., 131., 142., 147., 154., 166., 167.)
5. Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Pravni interes – Tužba usmjerena protiv odluke agencije Unije kojom je dodijeljen samo djelomičan pristup zatraženim dokumentima – Tužiteljevo ostvarivanje pristupa punoj verziji djelomično zatamnjenog dokumenta vlastitim sredstvima – Zadržavanje pravnog interesa – Nepostojanje utjecaja na zakonitost pobijane odluke i na sudski nadzor
(čl. 263. st. 4. UFEU-a; Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1049/2001)
(t. 158.-160.)
6. Institucije Europske unije – Pravo javnosti na pristup dokumentima – Uredba br. 1049/2001 – Izuzeća od prava na pristup dokumentima – Zaštita poslovnih interesa određene osobe – Prevladavajući javni interes koji opravdava otkrivanje dokumenata – Teret dokazivanja – Javni interes za širenje rezultata projekata koji su financirani sredstvima Unije osiguran odredbama zakonodavstva i sporazuma
(Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća br. 1049/2001, čl. 4. st. 2. 1. al. i br. 1290/2013)
(t. 187., 188., 192., 197.-203.)
7. Sudski postupak – Troškovi – Nepotrebni troškovi ili troškovi nastali zloupotrebom prava – Tužiteljevo ostvarivanje pristupa punoj verziji djelomično zatamnjenog dokumenta vlastitim sredstvima – Uzimanje u obzir tog postupanja prilikom raspodjele troškova
(Poslovnik Općeg suda, čl. 135. st. 2.)
(t. 209.)
Kratak prikaz
Europska izvršna agencija za istraživanje (REA) sklopila je 2016. s jednim konzorcijem sporazum o dodjeli bespovratnih sredstva o istraživačkom projektu na temelju Okvirnog programa Europske unije za istraživanja i inovacije Obzor 2020., koji je trebao pridonijeti upravljanju vanjskim granicama Unije. Tužitelj, fizička osoba, je na temelju Uredbe br. 1049/2001(1) zahtijevao pristup brojnim dokumentima koji su se odnosili na različite faze razvoja tog projekta, a koje su REA-i podnijeli članovi navedenog konzorcija. REA je dodijelila samo djelomičan pristup zatraženim dokumentima, a opravdala je uskraćivanje punog pristupa primjenom izuzeća sadržanih u Uredbi br. 1049/2001, osobito izuzećem koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa članova predmetnog konzorcija(2).
Odlučujući o tužbi protiv REA-ine odluke(3) o dodjeli djelomičnog pristupa zatraženim dokumentima, Opći je sud poništio tu odluku u mjeri u kojoj njome REA, s jedne strane, nije sveobuhvatno ispitala zahtjev za pristup i, s druge strane, nije dodijelila pristup informacijama koje su sadržane u predmetnim dokumentima, a koje nisu obuhvaćene predmetnim izuzećem.
Ovaj je predmet omogućio Općem sudu da razvije i upotpuni svoju sudsku praksu o pristupu dokumentima u okviru istraživačkih projekata koje financira Unija te sudsku praksu o obvezi sveobuhvatnog ispitivanja zahtjeva za pristup od faze početnog zahtjeva. Usto, on je omogućio Općem sudu da odgovori na dosad nepostavljena pitanja koja se osobito odnose na utjecaj Uredbe br. 1290/2013(4) u okviru zahtjeva za pristup dokumentima koji je podnesen na temelju Uredbe br. 1049/2001 i na posljedice tužiteljeva postupanja koje se sastojalo u ishođenju, vlastitim sredstvima i prije nego što je Opći sud odlučio o tužbi, pristupa zatamnjenim dijelovima dokumenta u odnosu na koji mu je dodijeljen samo djelomičan pristup.
Ocjena Općeg suda
Uvodno, Opći sud utvrđuje da je, u predmetnom slučaju, REA povrijedila svoju obvezu sveobuhvatnog ispitivanja svih dokumenata na koje se odnosi zahtjev za pristup, s obzirom na to da se ta obveza ne primjenjuje samo tijekom obrade ponovnog zahtjeva za pristup, nego i tijekom obrade početnog zahtjeva za pristup. Konkretno, REA nije odlučila o početnom zahtjevu za pristup u mjeri u kojoj se taj zahtjev odnosio na pristup dokumentima o odobrenju predmetnog projekta te je tako očito nanijela štetu ciljevima koji se nastoje postići Uredbom br. 1049/2001.
U tom kontekstu Opći sud ističe da je, s jedne strane, u svojem ponovnom zahtjevu za pristup tužitelj izričito naveo da se on nastavlja na njegov početni zahtjev za pristup koji se, među ostalim, odnosio na dokumente o odobrenju predmetnog projekta. Stoga na temelju ni jedne okolnosti REA nije mogla pretpostaviti da je tužitelj u okviru svojeg ponovnog zahtjeva od toga odustao. S druge strane, u svojem ponovnom zahtjevu tužitelj nije bio obvezan izričito pobijati REA-ino neodlučivanje, u njezinoj početnoj odluci, o dijelu njegova početnog zahtjeva. Naime, to neodlučivanje dovelo je do toga da nije pokrenut drugi stupanj postupka u pogledu dokumenata obuhvaćenih tim neodlučivanjem. Usto, čak i kada u slučaju uskraćivanja pristupa osoba može podnijeti novi zahtjev za pristup, neodlučivanje o dijelu zahtjeva za pristup ne može se izjednačiti s uskraćivanjem pristupa. Stoga, mogućnost podnošenja novog zahtjeva za pristup ne može služiti tome da ispravi to što predmetna institucija nije sveobuhvatno ispitala prvi zahtjev za pristup ili predstavljati argument za oduzimanje podnositelju zahtjeva mogućnosti pokretanja sudskog postupka.
Nadalje, Opći je sud odlučio o dosljednoj primjeni uredbi br.1290/2013 i br. 1049/2001 u predmetnom slučaju. S tim u vezi, on pobliže određuje da pravilo predviđeno Uredbom br. 1290/2013, u skladu s kojim se dokumenti priopćeni kao povjerljivi u okviru mjere poput predmetnog projekta čuvaju kao povjerljivi(5), valja uzeti u obzir prilikom ispitivanja zahtjeva treće osobe za pristup tom dokumentu. Činjenica da su u predmetnom slučaju strane sporazuma kvalificirale dokument podnesen REA-i kao povjerljiv predstavlja indiciju da je njegov sadržaj osjetljiv s točke gledišta interesa članova konzorcija. Međutim, kvalifikacija dokumenata kao povjerljivih u okviru projekta ne može biti dovoljna da opravda primjenu izuzeća koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa iz Uredbe br. 1049/2001. Stoga ta kvalifikacija ne lišava REA-u njezine obveze da u okviru konkretnog i pojedinačnog ispitivanja zahtjeva za pristup tim dokumentima ispita jesu li oni djelomično ili u cijelosti obuhvaćeni tim izuzećem.
Zatim je, nakon provjere toga je li REA konkretno i pojedinačno ispitala zatražene dokumente, Opći sud zaključio da REA-ino uskraćivanje pristupa određenim informacijama sadržanima u nekima od tih dokumenata nije bilo opravdano zaštitom komercijalnih interesa članova konzorcija. Osobito je riječ o informacijama koje se odnose na opća pitanja koja se mogu nametnuti neovisno o konkretnom dizajnu sustava i projektu koji su izradili članovi konzorcija i koje se ne odnose na ocjene konkretnih pravnih i etičkih implikacija predmetnog projekta ili rješenja oblikovanih u razvoju tehnologija ili funkcionalnosti tog projekta.
Kad je riječ o zatraženim dokumentima ili dijelovima tih dokumenata u odnosu na koje je REA pravilno zaključila da su obuhvaćeni izuzećem koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa članova konzorcija, Opći sud utvrđuje da tužitelj nije dokazao postojanje prevladavajućeg javnog interesa koji opravdava javno otkrivanje informacija obuhvaćenih tim izuzećem(6).
U tom kontekstu, osobito kada je odlučivao o javnom interesu za širenje rezultata projekata koji su financirani sredstvima Unije, Opći sud primjećuje da je taj interes osiguran uspostavom odredbi zakonodavstva i sporazuma koje se odnose na širenje rezultata projekata koji su financirani na temelju programa Obzor 2020. i da tužitelj nije dokazao potrebu širenja informacija obuhvaćenih predmetnim izuzećem. Kad je riječ o zakonodavnim odredbama, Opći sud pojašnjava da Uredba br. 1290/2013 predviđa kako obvezu sudionika u mjeri da šire rezultate projekta uz pridržaj određenih ograničenja tako i pravo pristupa institucija, tijela, ureda i agencija Unije te država članica informacijama o rezultatima koje su ostvarili ti sudionici(7).
Naposljetku, Opći sud ističe da činjenica da je tužitelj vlastitim sredstvima ishodio pristup punoj verziji dokumenta koji mu je REA dostavila u djelomično zatamnjenoj verziji i objavio tu punu verziju na internetu ne dovodi u pitanje njegov interes za poništenje pobijane odluke u mjeri u kojoj je REA uskratila pristup zatamnjenim dijelovima tog dokumenta. To postupanje ni na koji način ne utječe na zakonitost pobijane odluke po tom pitanju niti na sudski nadzor Općeg suda s tim u vezi.
Međutim, Opći sud pojašnjava da, postupivši tako, tužitelj nije poštovao postupke predviđene pravom Unije koji se odnose na pristup dokumentima niti je čekao ishod spora kako bi saznao može li ili ne zakonito ishoditi pristup punoj verziji predmetnog dokumenta. Slijedom toga, on uzima u obzir to tužiteljevo postupanje prilikom raspodjele troškova tako što mu nalaže plaćanje nepotrebnih troškova koje je prouzrokovao REA-i.