Language of document : ECLI:EU:T:2019:856

PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)

12. prosinca 2019.(*)

„Javna služba – Reforma Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja koja je stupila na snagu 1. siječnja 2014. – Uredba (EU, Euratom) br. 1023/2013 – Namet solidarnosti primjenjiv od 1. siječnja 2014. – Suspenzija primjene metode za ažuriranje primitaka od rada za 2013. i 2014.”

U predmetu T‑527/16,

Margarita Tàpias, sa stalnom adresom u Wavreu (Belgija), koju zastupaju L. Levi i N. Flandin, odvjetnici,

tužiteljica,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju M. Bauer i R. Meyer, u svojstvu agenata,

tuženik,

koje podupire

Europski parlament, koji zastupaju E. Taneva i M. Ecker, u svojstvu agenata,

intervenijent,

povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a za poništenje odluke o utvrđivanju tužiteljičinih primitaka od rada za siječanj 2014., kako su iskazani u obračunskoj ispravi za navedeni mjesec koja joj je upućena 14. siječnja 2014. i koja je prva isprava kojom se u pogledu tužiteljice primjenjuju članak 65. stavak 4. i članak 66.a Pravilnika o osoblju, koji proizlaze iz članka 1. točaka 44. i 46. Uredbe (EU, Euratom) br. 1023/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. (SL 2013., L 287, str. 15.), kojima se predviđa suspenzija primjene metode za ažuriranje primitaka od rada u 2013. i 2014. odnosno uvođenje nameta solidarnosti od 1. siječnja 2014.,

OPĆI SUD (osmo vijeće),

u sastavu: A. M. Collins, predsjednik, M. Kancheva (izvjestiteljica) i G. De Baere, suci,

tajnik: M. Marescaux, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 28. ožujka 2019.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Tužiteljica, Margarita Tàpias, dužnosnica je Vijeća Europske unije.

2        Pravilnik o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) i Uvjeti zaposlenja ostalih službenika Europske unije (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja) priloženi su Uredbi br. 31 (UEEZ)/11 (UEZAE) o utvrđivanju Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju (SL 1962., 45, str. 1385.).

3        Pravilnik i Uvjeti zaposlenja izmijenjeni su više puta od njihova donošenja, među ostalim, Uredbom (EU, Euratom) br. 1023/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. (SL 2013., L 287, str. 15.).

4        Konkretno, člankom 1. točkama 44. i 46. Uredbe br. 1023/2013 izmijenjeni su članci 65. i 66.a Pravilnika o osoblju.

5        U verziji prije stupanja na snagu Uredbe br. 1023/2013, člankom 65. Pravilnika o osoblju predviđalo se sljedeće:

„1. Vijeće svake godine revidira primitke od rada dužnosnika i ostalih službenika Unije. Ta revizija provodi se u rujnu uzimajući u obzir zajedničko izvješće Komisije utemeljeno na zajedničkom indeksu koji Statistički ured Europske unije priprema sporazumno sa statističkim uredima država članica; indeksom se izražava stanje u svakoj zemlji Unije na dan 1. srpnja.

Tijekom te revizije Vijeće razmatra potrebu usklađivanja primitaka od rada u okviru gospodarske i socijalne politike Unije. U obzir se posebno uzimaju rast primitaka od rada u javnom sektoru i potreba zapošljavanja.

2. U slučaju znatne promjene životnih troškova Vijeće u roku od dva mjeseca donosi odluku o načinima prilagodbe pondera te, ako je to potrebno, o njihovoj retroaktivnoj primjeni.

3. Za potrebe ovog članka, Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom na prijedlog Komisije, kako je predviđeno člankom 16. stavcima 4. i 5. Ugovora o Europskoj uniji.”

6        Člankom 65. Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen člankom 1. točkom 44. Uredbe br. 1023/2013, sada se određuje sljedeće:

„1. Primici od rada dužnosnika i ostalih službenika Europske unije ažuriraju se na godišnjoj razini uzimajući u obzir gospodarsku i socijalnu politiku Unije. Posebna se pozornost posvećuje povećanjima plaća u javnoj službi država članica i potrebama zapošljavanja. Ažuriranje primitaka od rada provodi se u skladu s Prilogom XI. To se ažuriranje odvija pri kraju svake godine u svjetlu izvješća Komisije na temelju statističkih podataka koje priprema Statistički ured Europske unije u dogovoru s nacionalnim statističkim uredima država članica; statistički podaci odražavaju situaciju 1. srpnja u svakoj državi članici. To izvješće sadrži podatke o proračunskom učinku na primitke od rada i mirovine dužnosnika Unije. Izvješće se šalje Europskom parlamentu i Vijeću.

Iznosi navedeni u članku 42.a drugom i trećem stavku, člancima 66. i 69., članku 1. stavku 1., članku 2. stavku 1., članku 3. stavcima 1. i 2., članku 4. stavku 1., članku 7. stavku 2., članku 8. stavku 2., članku 10. stavku 1. Priloga VII. i članku 8. stavku 2. Priloga XIII. te iznosi navedeni u prijašnjem članku 4.a Priloga VII. koje treba ažurirati u skladu s člankom 18. stavkom 1. Priloga XIII., iznosi navedeni u članku 24. stavku 3., članku 28.a stavku 3. drugom podstavku, članku 28.a stavku 7., člancima 93. i 94., članku 96. stavku 3. drugom podstavku, članku 96. stavku 7. te člancima 133., 134. i 136. [Uvjeta zaposlenja], iznosi navedeni u članku 1. stavku 1. prvom podstavku Uredbe Vijeća (EZUČ, EEZ, Euratom) br. 300/76 […] i koeficijent za iznose navedene u članku 4. Uredbe Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 260/68 […] ažuriraju se na godišnjoj razini u skladu s Prilogom XI. Komisija u svrhu obavještavanja objavljuje ažurirane iznose u seriji C Službenog lista Europske unije [u roku od dva tjedna od ažuriranja].

2. U slučaju znatne promjene troškova života iznosi iz stavka 1. i ponderiranja iz članka 64. ažuriraju se u skladu s Prilogom XI. Komisija u svrhu obavještavanja objavljuje ažurirane iznose i ponderiranja u seriji C Službenog lista Europske unije u roku od dva tjedna nakon ažuriranja.

3. Iznosi iz stavka 1. i ponderiranja iz članka 64. smatraju se iznosima i ponderiranjima stvarne vrijednosti koja je u određenom trenutku podložna ažuriranju bez intervencije drugog pravnog akta.

4. Ne dovodeći u pitanje članak 3. stavke 5. i 6. Priloga XI., ažuriranja iz stavaka 1. i 2. ne provode se u 2013. i 2014.”

7        U verziji prije stupanja na snagu Uredbe br. 1023/2013, člankom 66.a Pravilnika o osoblju predviđalo se sljedeće:

„1. Odstupajući od članka 3. stavka 1. Uredbe Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 260/68 od 29. veljače 1968. o utvrđivanju uvjeta i postupka za primjenu poreza u korist Europskih zajednica […] te u razdoblju od 1. svibnja 2004. do 31. prosinca 2012., privremena mjera za primitke od rada koje isplaćuje Unija aktivnim zaposlenicima, ‚posebni namet’, primjenjuje se od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2012.

Stopa tog posebnog nameta, koja se primjenjuje na osnovicu iz stavka 3., iznosi kako slijedi:

od 1. 5. 2004. do 1. 12. 2004.

2,50 %

od 1. 1. 2005. do 31. 12. 2005.

2,93 %

od 1. 1. 2006. do 31. 12. 2006.

3,36 %

od 1. 1. 2007. do 31. 12. 2007.

3,79 %

od 1. 1. 2008. do 31. 12. 2008.

4,21 %

od 1. 1. 2009. do 31. 12. 2009.

4,64 %

od 1. 1. 2010. do 31. 12. 2010.

5,07 %

od 1. 1. 2011. do 31. 12. 2012.

5,50 %


3.

(a)      Osnovica za izračun posebnog nameta osnovna je plaća koja se koristi za izračun primitaka od rada, umanjena za:

i. doprinose za sustav socijalne sigurnosti i mirovinsko osiguranje i porez, prije posebnog nameta, koje bi dužnosnik istog razreda i stupnja bez uzdržavanika u smislu članka 2. Priloga VII. morao platiti, te

ii. iznos jednak osnovnoj plaći dužnosnika u razredu 1., stupnju 1.

(b)      Dijelovi za određivanje osnovice za poseban namet izražavaju se u eurima i ponderiraju sa 100.

4. Poseban namet oduzima se mjesečno na izvoru; primici od tog nameta iskazuju se kao prihodi u općem proračunu Europske unije.”

8        Člankom 66.a Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen člankom 1. točkom 46. Uredbe br. 1023/2013, sada se određuje sljedeće:

„1. Odstupajući od članka 3. stavka 1. Uredbe (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 260/68 i kako bi se u obzir uzela, ne dovodeći u pitanje članak 65. stavak 3., primjena metode za ažuriranje primitaka od rada i mirovina dužnosnika, privremena mjera za primitke od rada koje isplaćuje Unija aktivnim zaposlenicima, ‚namet solidarnosti’, primjenjuje se od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2023.

2. Stopa tog nameta solidarnosti, koja se primjenjuje na osnovicu iz stavka 3., iznosi 6 %. Međutim, stopa iznosi 7 % za dužnosnike u razredu AD 15, stupnju 2., i više.

3.

(a)      Osnovica za izračun nameta solidarnosti osnovna je plaća koja se koristi za izračun primitaka od rada, umanjena za:

i. doprinose za sustav socijalne sigurnosti i mirovinsko osiguranje i porez, prije nameta solidarnosti, koje bi dužnosnik istog razreda i stupnja bez uzdržavanika u smislu članka 2. Priloga VII. morao platiti, te

ii. iznos jednak osnovnoj plaći dužnosnika u razredu 1., stupnju 1. AST‑a.

(b)      Dijelovi za određivanje osnovice za namet solidarnosti izražavaju se u eurima i ponderiraju sa 100.

4. Namet solidarnosti oduzima se mjesečno na izvoru; primici od tog nameta iskazuju se kao prihodi u općem proračunu Europske unije.”

9        U skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe br. 1023/2013, navedena uredba stupila je na snagu 1. studenoga 2013. Na temelju članka 3. stavka 2. te uredbe, njezine odredbe primjenjuju se od 1. siječnja 2014., osim članka 1. točke 44. i članka 1. točke 73. podtočke (d) koji se primjenjuju od dana stupanja na snagu navedene uredbe.

10      Tužiteljica je 14. siječnja 2014. primila svoju obračunsku ispravu za siječanj 2014.

11      Tužiteljica je 1. travnja 2014. podnijela Vijeću, u svojstvu tijela za imenovanje, žalbu protiv obračunske isprave za siječanj 2014. uz obrazloženje da se tom ispravom prvi put pokazala, s jedne strane, izričita odluka o primjeni nameta solidarnosti na tužiteljičine primitke od rada od 1. siječnja 2014. do 30. lipnja 2015., iako je primjena metode usklađivanja primitaka od rada bila suspendirana tijekom tog razdoblja i, s druge strane, izričita odluka o neprimjeni godišnjeg usklađivanja na njezine primitke od rada za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. lipnja 2015.

12      Vijeće je odbilo tužiteljičinu žalbu izričitom odlukom od 17. srpnja 2014.

 Postupak i zahtjevi stranaka

13      Tužbom koju je tajništvo Službeničkog suda Europske unije zaprimilo 27. listopada 2014., tužiteljica je pokrenula ovaj postupak, koji je upisan pod brojem F‑121/14.

14      Rješenjem od 10. prosinca 2014., predsjednik trećeg vijeća Službeničkog suda odlučio je, u skladu s člankom 42. stavkom 1. podstavkom (a) Poslovnika Službeničkog suda, prekinuti postupak u ovom predmetu do donošenja pravomoćne odluke kojom se završava postupak u predmetu T‑75/14, USFPEI/Parlament i Vijeće.

15      Podneskom koji je tajništvo Službeničkog suda zaprimilo 8. siječnja 2015. Europski parlament zatražio je intervenciju u potporu zahtjevu Vijeća.

16      U skladu s člankom 3. Uredbe (EU, Euratom) 2016/1192 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. srpnja 2016. o prijenosu na Opći sud nadležnosti za odlučivanje u prvom stupnju o sporovima između Europske unije i njezinih službenika (SL 2016., L 200, str. 137.), predmet F‑121/14, koji je 31. kolovoza 2016. bio u tijeku pred Službeničkim sudom, prenesen je 2. rujna 2016. na Opći sud i dodijeljen mu je broj predmeta T‑527/16.

17      Budući da je presuda od 16. studenoga 2017., USFSPEI/Parlament i Vijeće (T‑75/14, EU:T:2017:813) 19. siječnja 2018. postala pravomoćna, nastavio se postupak u ovom predmetu.

18      Vijeće je 30. travnja 2018. podnijelo odgovor na tužbu.

19      Odlukom od 14. svibnja 2018. predsjednik petog vijeća Općeg suda odobrio je Parlamentu intervenciju.

20      Tužiteljica je podnijela repliku 5. srpnja 2018.

21      Parlament je 3. srpnja 2018. podnio intervencijski podnesak. Tužiteljica je 21. kolovoza 2018. podnijela očitovanja na taj intervencijski podnesak.

22      Vijeće je 3. rujna 2018. podnijelo odgovor na repliku.

23      Budući da se sastav vijećâ Općeg suda izmijenio, predmet je u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika Općeg suda dodijeljen osmom vijeću u koje je raspoređen sudac izvjestitelj.

24      Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja Općeg suda saslušani su na raspravi održanoj 28. ožujka 2019.

25      Rješenjem od 14. lipnja 2019. Opći sud odlučio je, u skladu s člankom 113. Poslovnika, ponovno otvoriti usmeni dio postupka.

26      Prvom mjerom upravljanja postupkom koja je donesena 14. lipnja 2019. na temelju članka 89. Poslovnika, Opći sud pozvao je stranke da odgovore na jedno pitanje. Stranke su u roku odgovorile na to pitanje. Opći sud donio je 24. srpnja 2019. drugu mjeru upravljanja postupkom kojom je pozvao stranke da zauzmu stajalište o svojim odgovorima na prvu mjeru upravljanja postupkom. Stranke su u roku odgovorile na taj zahtjev.

27      Odlukom predsjednika osmog vijeća Općeg suda od 9. rujna 2019., usmeni dio postupka ponovno je zatvoren.

28      Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da:

–        „[poništi] izričitu odluku kojom se počevši od 1. siječnja 2014. do 30. lipnja 2015. nalaže namet solidarnosti, unatoč postojanju razdoblja suspenzije usklađivanja primitaka od rada koje obuhvaća razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. lipnja 2015.;

–        [poništi] implicitnu odluku o neprimjeni godišnjeg usklađivanja tužiteljičinih primitaka od rada za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. lipnja 2015,

uzimajući u obzir da su te dvije odluke prvi put priopćene u obračunu tužiteljičine plaće za siječanj 2014., dostavljenom 14. siječnja 2014.;

–        ako to bude potrebno, [poništi] odluku od 17. srpnja 2014. o odbijanju žalbe;

–        [naloži] [Vijeću] snošenje svih troškova.”

29      Vijeće, koje podupire Parlament, od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužiteljici snošenje troškova.

 Pravo

 Dopuštenost

30      Valja podsjetiti da su, prema ustaljenoj sudskoj praksi, rokovi za podnošenje žalbe i pravnog lijeka iz članaka 90. i 91. Pravilnika o osoblju kogentne prirode te se odluka o njima ne može prepustiti ni strankama ni sudu na kojem je da, čak i po službenoj dužnosti, provjeri jesu li ti rokovi poštovani, uzimajući u obzir da su stranke iznijele izlaganja u odgovorima na pisana pitanja. Ti rokovi odgovaraju zahtjevu pravne sigurnosti i nužnosti izbjegavanja svake diskriminacije ili proizvoljnog postupanja prilikom sudovanja (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2008., Lofaro/Komisija, T‑293/07 P, EU:T:2008:607, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

31      Opći sud stoga po službenoj dužnosti treba ispitati je li žalba koju je tužiteljica podnijela 1. travnja 2014. podnesena u roku od tri mjeseca iz članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. U tu je svrhu na Općem sudu da istraži akt kojim je tužiteljica oštećena, u smislu članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.

32      Tužiteljica tvrdi da je odluka kojom se utvrđuje njezina obračunska isprava za siječanj 2014. akt kojim je ona oštećena u smislu članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, s obzirom na to da se tom odlukom na nju prvi put primjenjuje članak 65. stavak 4. Pravilnika o osoblju, kojim se suspendira primjena metode usklađivanja primitaka od rada predviđena Prilogom XI. Pravilniku o osoblju, kao i članak 66.a Pravilnika o osoblju, kojim se ponovno uvodi namet solidarnosti na primitke od rada dužnosnika i ostalih službenika od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2023., iz članka 1. točaka 44. i 46. Uredbe br. 1023/2013. U odgovoru na mjeru upravljanja postupkom Općeg suda od 24. srpnja 2019. tužiteljica pojašnjava da se člankom 65. stavkom 4. Pravilnika o osoblju, kojim se predviđa da se ažuriranje neće provesti u 2013. i 2014., Europskoj komisiji ne ostavlja nikakva margina prosudbe u tom pogledu. Prema tužiteljičinu mišljenju, obračunska isprava za siječanj 2014. dokazuje da se na njezine primitke od rada primijenila ta suspenzija ažuriranja za te dvije godine. Posljedično, konačno je odlučeno da se tužiteljičini primitci od rada neće ažurirati u 2013. i 2014. od stupanja na snagu Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen Uredbom br. 1023/2013 u siječnju 2014.

33      U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je akt kojim je osoba oštećena, u smislu članka 90. stavka 2. i članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju, akt koji stvara obvezujuće pravne učinke koji mogu izravno i trenutačno utjecati na tužiteljeve interese na način da znatno mijenjaju njegov pravni položaj (vidjeti presudu od 30. rujna 2010., Lebedef i Jones/Komisija, F‑29/09, EU:F:2010:120, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

34      Stoga valja provjeriti ispunjava li tužba, u dijelu u kojem se odnosi na odluku kojom se utvrđuju tužiteljičini primitci od rada za siječanj 2014., kako su iskazani u obračunskoj ispravi za navedeni mjesec, zahtjeve iz članaka 90. i 91. Pravilnika o osoblju.

35      Važno je naglasiti da obračunska isprava po svojoj prirodi i svrsi nema obilježja akta kojim je osoba oštećena jer se njome samo iskazuje novčana vrijednost dosega ranijih upravnih odluka u pogledu osobnog i pravnog položaja dužnosnika (presude od 23. travnja 2008., Pickering/Komisija, F‑103/05, EU:F:2008:45, t. 72. i od 23. travnja 2008., Bain i dr./Komisija, F‑112/05, EU:F:2008:46, t. 73.). Međutim, budući da iz obračunske isprave jasno proizlaze postojanje i sadržaj pojedinačne upravne odluke, koja je dosad bila neprimjetna jer nije bila službeno dostavljena dotičnoj osobi, ta se isprava, koja sadržava obračun financijskih prava, može smatrati aktom kojim je osoba oštećena, a koji može biti predmet žalbe i, po potrebi, pravnog lijeka. U tim okolnostima priopćenje obračunske isprave ima za učinak da nakon njega počinju teći rokovi za podnošenje žalbe i pravnog lijeka protiv upravne odluke koja je donesena u pogledu dotičnog dužnosnika i navedena u ispravi (vidjeti presudu od 30. rujna 2010., Lebedef i Jones/Komisija, F‑29/09, EU:F:2010:120, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

36      Isto vrijedi i kada se u obračunskoj ispravi prvi put provodi novi akt opće primjene koji se odnosi na utvrđivanje financijskih prava, kao što je odluka o izmjeni metode izračuna putnih troškova, odluka o izmjeni stope roditeljskih doprinosa za usluge dječjeg vrtića, uredba o izmjeni koeficijenata ispravaka, uredba o usklađivanju iznosa primitaka od rada ili uredba o uvođenju iznimnog kriznog doprinosa ili privremenog doprinosa (vidjeti u tom smislu presudu od 30. rujna 2010., Lebedef i Jones/Komisija, F‑29/09, EU:F:2010:120, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

37      U tim posljednjim slučajevima, prva obračunska isprava, nakon stupanja na snagu akta opće primjene o izmjeni financijskih prava apstraktne kategorije dužnosnika, u pogledu svojeg adresata nužno dovodi do donošenja pojedinačne upravne odluke koja stvara obvezujuće pravne učinke koji mogu izravno i trenutačno utjecati na interese dotičnog dužnosnika. Također, čak i pod pretpostavkom da se može smatrati da tijelo za imenovanje svaki mjesec donosi novu pojedinačnu upravnu odluku u pogledu utvrđivanja financijskih prava dužnosnika te se navodi u odgovarajućoj obračunskoj ispravi, tim bi se uzastopnim odlukama samo potvrdila prva odluka kojom je znatno izmijenjena pravna situacija dotične osobe na temelju novog akta opće primjene (presuda od 30. rujna 2010., Lebedef i Jones/Komisija, F‑29/09, EU:F:2010:120, t. 35.).

38      Slijedom toga, dužnosnik koji u rokovima za podnošenje žalbe i pravnog lijeka nije pobijao obračunsku ispravu kojom je prvi put proveden akt opće primjene kojim se utvrđuju financijska prava, nakon isteka navedenih rokova ne može valjano pobijati naknadne obračunske isprave, tako da se u pogledu tih isprava poziva na istu nezakonitost kao što je ona kojom je zahvaćena prva isprava (vidjeti presudu od 30. rujna 2010., Lebedef i Jones/Komisija, F‑29/09, EU:F:2010:120, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

39      U ovom slučaju, prema tužiteljičinu mišljenju, na temelju isprave za siječanj 2014., koja joj je upućena 14. siječnja 2014., ona je prvi put nakon stupanja na snagu Uredbe br. 1023/2013 saznala da, s jedne strane, u skladu s člankom 65. stavkom 4. Pravilnika o osoblju nije provedeno godišnje ažuriranje njezinih primitaka od rada zbog toga što se u 2013. i 2014. suspendirala primjena metode predviđene u Prilogu XI. Pravilniku o osoblju i da je, s druge strane, na njezine primitke od rada primijenjen namet solidarnosti u skladu s člankom 66.a Pravilnika o osoblju.

40      U tom pogledu iz članka 65. stavka 1. Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen člankom 1. točkom 44. Uredbe br. 1023/2013, proizlazi da se primitci od rada dužnosnika i ostalih službenika Europske unije ažuriraju pri kraju svake godine u skladu s Prilogom XI. Pravilniku o osoblju.

41      Međutim, valja podsjetiti da se, u skladu s člankom 65. stavkom 4. Pravilnika o osoblju, koji je uveden člankom 1. točkom 44. Uredbe br. 1023/2013, „ažuriranja iz stavaka 1. i 2. ne provode […] u 2013. i 2014.”.

42      Na temelju članka 3. stavka 2. Uredbe br. 1023/2013, članak 1. točka 44. Uredbe br. 1023/2013, kojim je izmijenjen članak 65. Pravilnika o osoblju, bio je primjenjiv od dana stupanja na snagu te uredbe, odnosno treći dan nakon dana njezine objave u Službenom listu Europske unije, to jest 1. studenoga 2013.

43      Iz toga slijedi da je, prema sudskoj praksi navedenoj u točkama 35. do 37. ove presude, prva obračunska isprava nakon stupanja na snagu predmetnog akta opće primjene, odnosno odredbe kojom se predviđa neprimjena metode za godišnje ažuriranje primitaka od rada i mirovina u 2013. i 2014., bila isprava za prosinac 2013. Stoga odluka o utvrđivanju tužiteljičinih primitaka od rada za siječanj 2014., koji se iskazuju u njezinoj obračunskoj ispravi za navedeni mjesec, nije prva isprava kojom se u pogledu tužiteljice primijenio članak 65. Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen člankom 1. točkom 44. Uredbe br. 1023/2013.

44      Prema tome, valja zaključiti da obračunskom ispravom za siječanj 2014. tužiteljica nije oštećena jer se tom ispravom u pogledu tužiteljice nije prvi put primijenio članak 65. stavak 4. Pravilnika o osoblju, koji je uveden člankom 1. točkom 44. Uredbe br. 1023/2013. Međutim, valja istaknuti, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 38. ove presude, da tužiteljica u rokovima za podnošenje žalbe i pravnog lijeka nije pobijala obračunsku ispravu kojom se u pogledu tužiteljice prvi put provela ta odredba, odnosno obračunsku ispravu za prosinac 2013. Iz toga slijedi da je ova tužba nedopuštena u dijelu u kojem se odnosi na poništenje odluke o utvrđivanju tužiteljičinih primitaka od rada za siječanj 2014. jer se tom odlukom u pogledu tužiteljice prvi put primijenio članak 65. stavak 4. Pravilnika o osoblju, koji je uveden člankom 1. točkom 44. Uredbe br. 1023/2013, uzimajući u obzir da se navedenom odlukom samo potvrđuje odluka o utvrđivanju primitaka od rada za prosinac 2013. kojom se u pogledu tužiteljice prvi put primijenila ista odredba i koja je postala konačna. Drugi dio tužbenog zahtjeva stoga treba proglasiti nedopuštenim.

45      Međutim, valja istaknuti da je tužiteljičina obračunska isprava za siječanj 2014. bila prva isprava kojom se u pogledu nje primijenio članak 66.a Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen člankom 1. točkom 46. Uredbe br. 1023/2013 i u tom smislu predstavlja akt kojim je tužiteljica oštećena. Takav zaključak jasno proizlazi iz teksta te odredbe i činjenice da se u tužiteljičinoj obračunskoj ispravi za siječanj 2014., koju je tužiteljica dostavila u prilogu svojoj tužbi, navodi „posebni namet” koji je predviđen navedenom odredbom.

46      Budući da je tužiteljica podnijela žalbu protiv obračunske isprave za siječanj 2014. u roku od tri mjeseca koji je propisan člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju, valja smatrati da je ova tužba dopuštena u dijelu u kojem se odnosi na poništenje odluke o utvrđivanju tužiteljičinih primitaka od rada za siječanj 2014. u kojoj se u pogledu tužiteljice prvi put primijenio članak 66.a Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen člankom 1. točkom 46. Uredbe br. 1023/2013. Stoga je prvi dio tužbenog zahtjeva dopušten.

 Meritum

47      Najprije valja istaknuti da se tužiteljica u potporu svojoj tužbi poziva samo na prigovor nezakonitosti, koji se temelji na članku 277. UFEU‑a, pri čemu tvrdi da Uredba br. 1023/2013 nije primjenjiva jer se njome predviđa, s jedne strane, suspenzija ažuriranja primitaka od rada tijekom dvije godine i istodobna primjena solidarnog nameta na iste primitke od rada za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. lipnja 2015.

48      Tužiteljica tvrdi da, s obzirom na to da su članak 65. stavak 4. i članak 66.a Pravilnika o osoblju odredbe opće primjene, koje su se u pogledu tužiteljice prvi put primijenile u odluci o utvrđivanju tužiteljičine obračunske isprave za siječanj 2014., postoji izravna, ili barem neizravna, pravna veza između te pojedinačne odluke i tih odredbi, tako da se prigovor nezakonitosti na temelju članka 277. UFEU‑a može valjano istaknuti.

49      U tom pogledu valja podsjetiti da se člankom 277. UFEU‑a predviđa da se svaka stranka u postupcima o zakonitosti uredbe predviđene tom odredbom može pozvati, osobito u prilog tužbi protiv provedbene mjere, na razloge određene u članku 263. drugom stavku UFEU‑a, čak i nakon isteka roka za podnošenje tužbe protiv te uredbe. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je taj podredni pravni put izraz općeg načela čiji je cilj zajamčiti da svaka osoba raspolaže ili da je raspolagala mogućnošću osporavanja akta Unije koji služi kao temelj odluke kojoj se protivi (presude od 6. ožujka 1979., Simmenthal/Komisija, 92/78, EU:C:1979:53, t. 36.; od 19. siječnja 1984., Andersen i dr./Parlament, 262/80, EU:C:1984:18, t. 6. i od 10. srpnja 2003., Komisija/ESB, C‑11/00, EU:C:2003:395, t. 74. do 78.). Pravilo iz članka 277. UFEU‑a svakako je primjenjivo u okviru spora pred Općim sudom na temelju članka 270. UFEU‑a (presude od 4. listopada 2018., Tataram/Komisija, T‑546/16, neobjavljena, EU:T:2018:644, t. 32. i od 30. rujna 2010., Lebedef i Jones/Komisija, F‑29/09, EU:F:2010:120, t. 29.).

50      Međutim, iz sudske prakse također proizlazi da mogućnost pozivanja na neprimjenjivost uredbe koju pruža članak 277. UFEU‑a ne predstavlja pravo na samostalnu tužbu i može se koristiti samo podredno, tako da nepostojanje prava na tužbu ili nedopuštenost tužbe dovodi do nedopuštenosti prigovora nezakonitosti (presude od 4. listopada 2018., Tataram/Komisija, T‑546/16, neobjavljena, EU:T:2018:644, t. 33. i od 30. rujna 2010., Lebedef i Jones/Komisija, F‑29/09, EU:F:2010:120, t. 30.).

51      Međutim, kao što se to utvrđuje u točki 46. ove presude, ova je tužba, koja je podnesena protiv odluke o utvrđivanju tužiteljičinih primitaka od rada za siječanj 2014., koji se iskazuju u njezinoj obračunskoj ispravi za navedeni mjesec, dopuštena jer se navedenom odlukom u pogledu tužiteljice prvi put primijenio članak 66.a Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen člankom 1. točkom 46. Uredbe br. 1023/2013.

52      Suprotno tomu, kao što je to utvrđeno u točki 44. ove presude, odluka o utvrđivanju tužiteljičinih primitaka od rada za siječanj 2014. nije bila prva odluka kojom se u pogledu tužiteljice primijenio članak 65. stavak 4. Pravilnika o osoblju, koji je uveden člankom 1. točkom 44. Uredbe br. 1023/2013 i stoga tom odlukom tužiteljica nije oštećena u tom pogledu.

53      Iz toga slijedi da se prigovor nezakonitosti koji je tužiteljica istaknula u potporu svojoj tužbi može valjano istaknuti samo zato što se odnosi na članak 66.a Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen člankom 1. točkom 46. Uredbe br. 1023/2013, kojim se uvodi namet solidarnosti od 1. siječnja 2014., dok je primjena metode za ažuriranje primitaka od rada predviđena Prilogom XI. Pravilniku o osoblju suspendirana u skladu s člankom 65. stavkom 4. Pravilnika o osoblju.

54      U prilog prigovoru nezakonitosti tužiteljica ističe sedam tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog u biti se temelji na prekidu veze između primjene metode automatskog usklađivanja primitaka od rada predviđene u Prilogu XI. Pravilniku o osoblju i nameta solidarnosti te povrede načela usporednosti između primitaka od rada dužnosnika i službenika Unije i primitaka od rada državnih službenika država članica. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi slobode udruživanja, pravâ na informiranje, savjetovanje i kolektivno pregovaranje kao takvih, propisanih člankom 12. stavkom 1., člankom 27. i člankom 28. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, koji se provode na temelju članka 10. drugog stavka, članka 10.b drugog stavka i članka 24.b Pravilnika o osoblju, kao i povredi Odluke Vijeća od 23. lipnja 1981. o uspostavi trostranog savjetovanja u pogledu odnosa s osobljem (u daljnjem tekstu: Odluka Vijeća od 23. lipnja 1981.). Treći tužbeni razlog temelji se na povredi stečenih prava. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi načela proporcionalnosti. Peti tužbeni razlog temelji se na povredi zakonodavnog postupka. Šesti tužbeni razlog temelji se na povredi obveze obrazlaganja. Naposljetku, sedmi tužbeni razlog temelji se na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja do koje je došlo zbog nepostojanja prijelaznih mjera.

55      Kao prvo, valja ispitati drugi, peti i šesti tužbeni razlog koji se redom temelje na povredi slobode udruživanja i pravâ na informiranje, savjetovanje i kolektivno pregovaranje, povredi zakonodavnog postupka i povredi obveze obrazlaganja, koji se odnose na vanjsku zakonitost Uredbe br. 1023/2013, prije nego što se ispitaju, kao drugo, ostali tužbeni razlozi koji se ističu u prilog prigovoru nezakonitosti, koji se odnose na unutarnju zakonitost navedene uredbe.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi slobode udruživanja i pravâ na informiranje, savjetovanje i kolektivno pregovaranje

56      Tužiteljica smatra da je Uredba br. 1023/2013 nezakonita jer su se njezinim donošenjem povrijedili sloboda udruživanja i pravâ na informiranje, savjetovanje i kolektivno pregovaranje kao takvi, propisani člankom 12. stavkom 1., člankom 27. i člankom 28. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, koji se provode na temelju članka 10. drugog stavka, članka 10.b drugog stavka i članka 24.b Pravilnika o osoblju, kao i Odluka Vijeća od 23. lipnja 1981. Konkretnije, tužiteljica tvrdi da se nije primjereno savjetovalo s odborom za Pravilnik o osoblju i da se nije poštovao postupak savjetovanja predviđen Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981. Što se tiče savjetovanja s odborom za Pravilnik o osoblju, tužiteljica tvrdi da se s tim odborom nije savjetovalo o prvom nacrtu prijedloga o izmjeni Pravilnika o osoblju koji je Komisija donijela 29. lipnja 2011., kojim se predviđalo da se uz metodu za ažuriranje primitaka od rada primijeni i novi namet solidarnosti od 5,5 % koji bi se primjenjivao od 1. siječnja 2013. sve do 31. prosinca 2020., nego samo o drugom nacrtu prijedloga o izmjeni Pravilnika o osoblju, kojim se predviđao namet solidarnosti od 6 % i koji je Komisija 21. studenoga 2011. uputila odboru za Pravilnik o osoblju. K tomu, prema tužiteljičinu mišljenju, savjetovanje s odborom za Pravilnik o osoblju 17. i 18. srpnja 2013. bilo je nepravodobno i stoga nema koristan učinak. Što se tiče savjetovanja i koordinacije sa sindikatima i udruženjima osoblja (u daljnjem tekstu: SUO‑ovi), tužiteljica tvrdi da se Komisija nije savjetovala sa SUO‑ovima prije donošenja prvog nacrta prijedloga o izmjeni Pravilnika o osoblju i da se nije savjetovala sa SUO‑ovima ni o drugom nacrtu prijedloga o izmjeni Pravilnika o osoblju. K tomu, tužiteljica tvrdi da je Vijeće odbilo zahtjev SUO‑ova da se odbor za savjetovanje nastavi sastajati tijekom cijelog trajanja rasprava u okviru trijaloga. Usto, prema tužiteljičinu mišljenju, iako je postupak savjetovanja predviđen Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981. pokrenut, nije se poštovao. Stoga, s jedne strane, dva sastanka odbora za savjetovanje koji su organizirani 6. svibnja 2013. i 23. lipnja 2013. bili su samo informativni sastanci na kojima nije provedeno nikakvo savjetovanje. S druge strane, odbor za savjetovanje nije sastavio izvješće o različitim stajalištima koja su stranke zauzele nakon tih dvaju sastanaka. Osim toga, tužiteljica tvrdi da u slučajevima u kojima ostvarivanje prava propisanih člankom 28. Povelje o temeljnim pravima nije dovoljno utvrđeno ili je utvrđeno odredbama prava Unije čija se valjanost dovodi u pitanje, može se pozvati na poštovanje temeljnog prava na kolektivno pregovaranje propisanog člankom 28. Povelje o temeljnim pravima, neovisno o odredbama sekundarnog prava kojima se provodi taj članak, što je slučaj u ovom predmetu. U tom okviru smatra da se postupkom savjetovanja predviđenim Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981., uzimajući u obzir uvjete pod kojima se odvijao, nije poštovalo pravo na kolektivno pregovaranje.

57      Vijeće i Parlament osporavaju tužiteljičinu argumentaciju.

58      Najprije valja podsjetiti da se članak 12. stavak 1., članak 27. i članak 28. Povelje o temeljnim pravima kojima se propisuju, redom, sloboda udruživanja u obliku sindikata, pravo radnika na informiranje i savjetovanje u poduzeću i pravo na kolektivno pregovaranje i djelovanje, mogu primijeniti u odnosima između institucija Unije i njihova osoblja. Međutim, prema samom tekstu tih odredbi, ostvarivanje prava koja su propisana tim odredbama ograničeno je na slučajeve i podliježe uvjetima predviđenima pravom Unije (presuda od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 77.).

59      Što se tiče odredbi prava Unije kojima se utvrđuju uvjeti ostvarivanja temeljnih prava propisanih člankom 12. stavkom 1., člankom 27. i člankom 28. Povelje o temeljnim pravima, valja podsjetiti, kao prvo, da se člankom 10. Pravilnika o osoblju predviđa da se Komisija o svim prijedlozima za reviziju Pravilnika o osoblju savjetuje s odborom za savjetovanje, koji je sastavljen od predstavnika institucija Unije i jednakog broja predstavnika njihovih odbora osoblja.

60      Postupak savjetovanja koji se predviđa Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981. primjenjuje se na prijedloge koje je Komisija uputila Vijeću o izmjeni Pravilnika o osoblju ili primjeni odredbi Pravilnika o osoblju koje se odnose na primitke od rada ili mirovine, svaki put kada to zatraži član odbora za savjetovanje koji je u načelu sastavljen od predstavnika država članica i jednakog broja predstavnika osoblja koje imenuju SUO‑ovi kao i voditelja administrativnih službi svih institucija Unije. U skladu s točkom I.8. Odluke Vijeća od 23. lipnja 1981., s obzirom na izjavu o tumačenju te odluke koju je Vijeće donijelo 6. svibnja 2013. u pogledu njezine primjene u okviru redovnog zakonodavnog postupka koji se odnosi na prijedlog o izmjeni Pravilnika o osoblju, cilj navedenog postupka savjetovanja jest ispitati sve dostupne informacije i stajališta stranaka kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri olakšalo približavanje stajališta i osiguralo da se predstavnici država članica upoznaju sa stajalištima osoblja i upravnih tijela prije nego što zauzmu čvrsto stajalište u okviru redovnog zakonodavnog postupka. Na temelju te odredbe Vijeće ima mogućnost uzeti u obzir izvješće predsjednika odbora za savjetovanje prilikom donošenja stajališta u okviru redovnog zakonodavnog postupka (presuda od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 115.).

61      Stoga se članak 10. Pravilnika o osoblju i Odluka Vijeća od 23. lipnja 1981. odnose na uvjete ostvarivanja prava radnika na informiranje i savjetovanje, propisanog člankom 27. Povelje o temeljnim pravima, u odnosima između institucija i njihova osoblja (presuda od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 116.).

62      Suprotno tomu, valja istaknuti da se člankom 10.b drugim stavkom Pravilnika o osoblju samo određuje mogućnost da se Komisija savjetuje s predstavničkim SUO‑ovima o prijedlozima o izmjeni Pravilnika o osoblju iz članka 10. navedenog Pravilnika o osoblju, tako da se tužiteljica ne može pozvati na tu odredbu kako bi zatražila da se o prijedlozima o izmjeni Pravilnika o osoblju savjetuje s predstavničkim SUO‑ovima.

63      Kao drugo, valja istaknuti da se članak 24.b Pravilnika o osoblju, na koji se tužiteljica također poziva, odnosi na uvjete ostvarivanja slobode udruživanja propisane člankom 12. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima jer se njime određuje da dužnosnici imaju pravo na udruživanje i osobito da mogu biti članovi SUO‑ova europskih dužnosnika.

64      Međutim, valja podsjetiti da na temelju članka 21. prvog stavka Statuta Suda Europske unije, koji je primjenjiv na postupak pred Općim sudom na temelju članka 53. prvog stavka tog statuta i članka 76. točke (d) Poslovnika, svaka tužba treba sadržavati predmet spora, tužbene razloge i argumente kao i sažeti prikaz tih razloga. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, po potrebi, bez dodatnih informacija. Kako bi se zajamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje nužno je, kako bi tužba bila dopuštena, da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se tužba temelji proizlaze, makar i sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz samog njezinog teksta (vidjeti presudu od 25. siječnja 2018., BSCA/Komisija, T‑818/14, EU:T:2018:33, t. 95. i navedenu sudsku praksu).

65      Međutim, treba utvrditi da tužiteljica u tužbi nije razradila nijedan argument u potporu navodnoj povredi članka 24.b Pravilnika o osoblju, tako da takav prigovor treba odbiti kao nedopušten.

66      Kao treće, valja naglasiti da se tužiteljica ne poziva na odredbu prava Unije kojom se utvrđuju uvjeti ostvarivanja prava na kolektivno pregovaranje i djelovanje propisanog člankom 28. Povelje o temeljnim pravima. Naime, tužiteljica se samo poziva na povredu postupka savjetovanja utvrđenog Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981. koji se odnosi, kao što je navedeno u točki 59. ove presude, na uvjete ostvarivanja prava radnika na informiranje i savjetovanje, propisanog člankom 27. Povelje o temeljnim pravima.

67      Tužiteljica u replici tvrdi da se ipak može pozvati na povredu članka 28. Povelje o temeljnim pravima jer se „valjanost [primjenjivih odredbi sekundarnog prava] valjano dovodi u pitanje uzimajući u obzir izmjene koje su se unijele u te odredbe”. Tužiteljica u ovom slučaju napominje da je točno da su prava i obveze SUO‑ova određene primjenjivim odredbama sekundarnog prava, ali da se valjanost tih odredbi dovodi u pitanje u dijelu u kojem se njome osporava zakonitost članka 65. stavka 4. Pravilnika o osoblju, koji je uveden Uredbom br. 1023/2013, i članka 66.a Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen navedenom uredbom.

68      Važno je naglasiti da se na povredu uvjeta ostvarivanja prava na kolektivno pregovaranje i djelovanje propisanog člankom 28. Povelje o temeljnim pravima, osim u slučajevima predviđenim primjenjivim odredbama sekundarnog prava, može pozvati samo ako predmetna prava i obveze nisu dovoljno utvrđena navedenim odredbama ili ako se dovodi u pitanje sama valjanost tih odredbi (vidjeti u tom smislu presudu od 18. lipnja 2013., Heath/BCE, T‑645/11 P, EU:T:2013:326, t. 155.).

69      Međutim, u ovom slučaju treba utvrditi da se primjenjivim odredbama sekundarnog prava čiju zakonitost osporava tužiteljica, odnosno člankom 65. stavkom 4. Pravilnika o osoblju, koji je uveden Uredbom br. 1023/2013, i člankom 66.a Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen tom uredbom, ne definiraju uvjeti ostvarivanja prava na kolektivno pregovaranje i djelovanje propisanog člankom 28. Povelje o temeljnim pravima. Iz toga slijedi da se tužiteljica ne može pozvati na povredu uvjeta ostvarivanja prava i obveza propisanih člankom 28. Povelje o temeljnim pravima.

70      Nadalje, valja istaknuti da se, u skladu s člankom 28. Povelje o temeljnim pravima, pravo na kolektivno pregovaranje izričito odnosi na pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora. Međutim, valja istaknuti da je cilj prava na pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora omogućiti pregovaranje među socijalnim partnerima kako bi se odredili radni uvjeti kada prava i obveze nisu dovoljno utvrđeni primjenjivim odredbama (presuda od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 117.).

71      Stoga, suprotno onomu što tvrdi tužiteljica, pravo na kolektivno pregovaranje ne može se izjednačiti s pravom SUO‑ova da pregovaraju o samom sadržaju odredbi Pravilnika o osoblju čije je donošenje u skladu s člankom 294. UFEU‑a uređeno redovnim zakonodavnim postupkom.

72      Slijedom toga, u okviru ispitivanja ovog tužbenog razloga samo će se provjeriti jesu li se u ovom slučaju poštovali uvjeti ostvarivanja prava radnika na informiranje i savjetovanje, kako su predviđeni člankom 10. Pravilnika o osoblju i Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981.

–       Povreda članka 10. Pravilnika o osoblju

73      Tužiteljica tvrdi da je, u skladu s člankom 10. Pravilnika o osoblju, Komisija trebala uputiti odboru za Pravilnik o osoblju prvi prijedlog o izmjeni Pravilnika o osoblju koji je donijela 29. lipnja 2011. i koji je sadržavao namet solidarnosti od 5,5 %, a ne drugi prijedlog o izmjeni Pravilnika o osoblju kojim se predviđa namet solidarnosti od 6 % i koji mu je dostavila 21. studenoga 2011. Tužiteljica također tvrdi da ni savjetovanje s odborom za Pravilnik o osoblju 17. i 18. srpnja 2013. ne ispunjava zahtjeve iz članka 10. Pravilnika o osoblju jer je nepravodobno i stoga nema koristan učinak.

74      U tom pogledu, kao prvo, što se tiče tužiteljičina argumenta prema kojem se člankom 10. Pravilnika o osoblju nalaže Komisiji da uputi odboru za Pravilnik o osoblju prvi prijedlog o izmjeni Pravilnika o osoblju koji je donijela 29. lipnja 2011., važno je podsjetiti da se člankom 10. Pravilnika o osoblju nalaže Komisiji da uputi odboru za Pravilnik o osoblju „sv[e] prijedlo[ge] za reviziju Pravilnika o osoblju”. Međutim, u ovom slučaju, s jedne strane, iz spisa proizlazi da tekst koji je Komisija donijela 29. lipnja 2011. službeno nije bio prijedlog o izmjeni Pravilnika o osoblju, nego nacrt prijedloga o izmjeni Pravilnika o osoblju u pogledu kojeg se trebalo savjetovati sa SUO‑ovima prije nego što se službeni prijedlog o izmjeni Pravilnika o osoblju podnese Vijeću i Parlamentu. S druge strane, valja istaknuti i da je Komisija tekst, koji je 21. studenoga 2011. podnijela odboru za Pravilnik o osoblju, zatim proslijedila Parlamentu i Vijeću kao zakonodavni prijedlog, u smislu članka 294. stavka 2. UFEU‑a, u okviru redovnog zakonodavnog postupka kojim se u skladu s člankom 336. UFEU‑a uređuju donošenje i izmjena Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja koje provode te institucije.

75      Stoga valja odbiti kao neosnovan tužiteljičin argument prema kojem je Komisija povrijedila članak 10. Pravilnika o osoblju time što odboru za Pravilnik o osoblju nije uputila svoj prvi nacrt prijedloga o izmjeni Pravilnika o osoblju.

76      Kao drugo, što se tiče tužiteljičina argumenta prema kojem se savjetovanjem s odborom za Pravilnik o osoblju 17. i 18. srpnja 2013. povrijedio članak 10. Pravilnika o osoblju jer je bilo nepravodobno, tako da nema koristan učinak, valja istaknuti da se člankom 10. Pravilnika o osoblju Komisiji nalaže obveza savjetovanja koja se, osim na službene prijedloge, odnosi i na bitne izmjene koje ona unosi u već ispitane prijedloge, osim ako u slučaju već ispitanih prijedloga izmjene uglavnom odgovaraju onima koje je predložio odbor za Pravilnik o osoblju (presude od 11. srpnja 2007., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, T‑58/05, EU:T:2007:218, t. 35.; od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 129. i od 16. studenoga 2017., USFSPEI/Parlament i Vijeće, T‑75/14, EU:T:2017:813, t. 99.).

77      Takvo se tumačenje rukovodi kako tekstom članka 10. Pravilnika o osoblju tako i ulogom koju preuzima odbor za Pravilnik o osoblju. Naime, s jedne strane, predviđajući savjetovanje s odborom za Pravilnik o osoblju o svakom prijedlogu revizije Pravilnika o osoblju bez pridržaja ili iznimke, ta odredba daje širok doseg obvezi koju definira. Njezin je izričaj stoga očito nepomirljiv s uskim tumačenjem njezina dosega. S druge strane, odbor za Pravilnik o osoblju, kao zajedničko tijelo koje okuplja predstavnike uprave i osoblja svih institucija, pri čemu su potonji demokratski izabrani, treba uzeti u obzir i izraziti interese javne službe Unije u cijelosti (presude od 11. srpnja 2007., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, T‑58/05, EU:T:2007:218, t. 36.; od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 130. i od 16. studenoga 2017., USFSPEI/Parlament i Vijeće, T‑75/14, EU:T:2017:813, t. 100.).

78      Iz toga slijedi da se Komisija, kada provodi izmjenu prijedloga revizije Pravilnika o osoblju tijekom redovnog zakonodavnog postupka, iznova mora savjetovati s odborom za Pravilnik o osoblju prije nego što Vijeće usvoji odnosne pravne odredbe ako ta izmjena na bitan način utječe na tekst prijedloga (presude od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 135. i od 16. studenoga 2017., USFSPEI/Parlament i Vijeće, T‑75/14, EU:T:2017:813, t. 101.).

79      Međutim, u ovom slučaju treba zaključiti da Komisija, iako se poslužila svojom ovlašću zakonodavne inicijative predstavljajući prijedlog izmjena Pravilnika o osoblju Parlamentu i Vijeću 13. prosinca 2011., nije koristila tu ovlast kako bi izmijenila navedeni prijedlog (presuda od 16. studenoga 2017., USFSPEI/Parlament i Vijeće, T‑75/14, EU:T:2017:813, t. 102.).

80      Naravno, Komisija je sudjelovala u trostranim pregovorima tijekom predmetnog redovnog zakonodavnog postupka. Međutim, prema točki 13. Zajedničke izjave o praktičnim načinima provedbe postupka suodlučivanja (članak 251. UEZ‑a) (SL 2007., C 145, str. 5.), koju su donijeli Parlament, Vijeće i Komisija 13. lipnja 2007. i koja uređuje njihove neformalne sastanke u stadiju prvog čitanja u Parlamentu, uloga Komisije ograničena je na uspostavljanje kontakata „kako bi se olakšalo vođenje postupka u prvom čitanju” te na korištenje „na konstruktivan način svojeg prava na inicijativu u svrhu približavanja stajališta […] Parlamenta i Vijeća, vodeći računa o ravnoteži između institucija i ulozi koja joj je dodijeljena Ugovorom” (presuda od 16. studenoga 2017., USFSPEI/Parlament i Vijeće, T‑75/14, EU:T:2017:813, t. 103.).

81      Stoga činjenica da su trostrani pregovori, koji su u ovom slučaju vođeni u stadiju prvog čitanja u Parlamentu uz sudjelovanje Komisije, na čiju se ulogu podsjeća u točki 80. ove presude, okončani dogovorom između Parlamenta i Vijeća s ciljem izmjena i dopuna prijedloga izmjena Pravilnika o osoblju ne znači da je sama Komisija izmijenila navedeni prijedlog (presuda od 16. studenoga 2017., USFSPEI/Parlament i Vijeće, T‑75/14, EU:T:2017:813, t. 104.).

82      Osim toga, usvajanje teksta kojim je izmijenjen prijedlog izmjena Pravilnika o osoblju u prvom čitanju u Parlamentu ne može se izjednačiti s Komisijinom samostalnom izmjenom njezina prvotnog prijedloga (presuda od 16. studenoga 2017., USFSPEI/Parlament i Vijeće, T‑75/14, EU:T:2017:813, t. 105.).

83      Iz prethodno navedenog proizlazi da se Komisija nije morala ponovno savjetovati s odborom za Pravilnik o osoblju na temelju članka 10. Pravilnika o osoblju nakon okončanja trostranih pregovora u stadiju prvog čitanja u Parlamentu, a ni nakon što je Parlament usvojio njezin prijedlog u prvom čitanju (presuda od 16. studenoga 2017., USFSPEI/Parlament i Vijeće, T‑75/14, EU:T:2017:813, t. 106.).

84      U tom pogledu tužiteljica ne može valjano temeljiti argument na okolnosti da je Komisija, iako nije bila dužna to učiniti, dopisom od 5. srpnja 2013. proslijedila odboru za Pravilnik osoblju stajalište Parlamenta u prvom čitanju od 2. srpnja 2013., pri čemu je navela da, prema njezinu mišljenju, prijedlog izmjena Pravilnika o osoblju, koji je ona uputila odboru za Pravilnik o osoblju 21. studenoga 2011., nije znatno izmijenjen u okviru redovnog zakonodavnog postupka i da se u tom stadiju zakonodavnog postupka članak 10. Pravilnika o osoblju nije primjenjivao. Naime, takva okolnost nije relevantna u pogledu pravilnosti postupka donošenja Uredbe br. 1023/2013 i konkretnije u pogledu toga da Komisija poštuje obvezu koju u ovom slučaju ima na temelju članka 10. Pravilnika o osoblju.

85      Stoga valja odbiti kao neosnovan tužiteljičin argument prema kojem je savjetovanje s odborom za Pravilnik o osoblju 17. i 18. srpnja 2013., nakon što mu se Komisija obratila 5. srpnja 2013., bilo nepravodobno u okviru predmetnog zakonodavnog postupka i stoga nema koristan učinak zbog povrede članka 10. Pravilnika o osoblju.

–       Povreda postupka savjetovanja

86      Tužiteljica tvrdi da se Komisija nije savjetovala sa SUO‑ovima prije nego što je 29. lipnja 2011. donijela prvi nacrt prijedloga o izmjeni Pravilnika o osoblju i da se nije savjetovala sa SUO‑ovima ni o drugom nacrtu prijedloga o izmjeni Pravilnika o osoblju od 13. prosinca 2011. K tomu, tužiteljica tvrdi da su dva sastanka odbora za savjetovanja koji su organizirani 6. svibnja 2013. i 20. lipnja 2013. bili samo informativni sastanci tijekom kojih se nijedan dokument nije dostavio SUO‑ovima te se nije provelo nikakvo savjetovanje i da nakon tih sastanaka, protivno Odluci Vijeća od 23. lipnja 1981., odbor za savjetovanje nije podnio nikakvo izvješće u kojem su navedena različita stajališta stranaka. Tužiteljica tvrdi i da je Vijeće odbilo zahtjev SUO‑ova koji se odnosio na to da se odbor za savjetovanje nastavi sastajati tijekom cijelog trajanja faze trijaloga od 13. svibnja 2013. do 25. lipnja 2013.

87      U tom pogledu, kao prvo, što se tiče toga da se Komisija nije savjetovala sa SUO‑ovima prije nego što je 29. lipnja 2011. donijela prvi nacrt prijedloga o izmjeni Pravilnika o osoblju, valja istaknuti da ta okolnost nije relevantna u pogledu zakonitosti redovnog zakonodavnog postupka koji je pokrenut naknadno, 13. prosinca 2011., prosljeđivanjem Parlamentu i Vijeću drugog nacrta prijedloga o izmjeni Pravilnika o osoblju u obliku zakonodavnog prijedloga. Takav argument stoga treba odbiti kao bespredmetan.

88      Kao drugo, što se tiče tužiteljičina argumenta koji se temelji na tome da se Komisija nije savjetovala sa SUO‑ovima prije nego što je donijela nacrt prijedloga o izmjeni Pravilnika o osoblju od 13. prosinca 2011., valja istaknuti da se, kao što je to Opći sud utvrdio u točki 4. presude od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće (T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489), sa SUO‑ovima savjetovalo o drugom nacrtu prijedloga o izmjeni Pravilnika o osoblju 7. rujna 2011. i da je administrativno, tehničko i političko savjetovanje između Komisije i SUO‑ova u tom pogledu nastavljeno 6. listopada, 28. listopada i 7. studenoga 2011.

89      Budući da tužiteljica nije istaknula nijedan pravni ili činjenični element kojim bi mogla dovesti u pitanje to utvrđenje, valja stoga odbiti kao neosnovan tužiteljičin argument koji se temelji na tome da se Komisija nije savjetovala sa SUO‑ovima prije nego što je 13. prosinca 2011. donijela drugi nacrt prijedloga o izmjeni Pravilnika o osoblju i proslijedila ga Parlamentu i Vijeću.

90      Kao treće, što se tiče tužiteljičina prigovora koji se temelji na činjenici da nijedan dokument nije proslijeđen SUO‑ovima tijekom sastanaka odbora za savjetovanje održanih 6. svibnja 2013. i 20. lipnja 2013., valja istaknuti da je Opći sud već ispitao i odbio taj prigovor u presudi od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće (T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489).

91      Stoga je Opći sud u točki 161. presude od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće (T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489), istaknuo da se postupkom savjetovanja predviđenim Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981. ne propisuje ni ne zabranjuje dostavljanje pisanih dokumenata SUO‑ovima radi pripreme sastanaka za savjetovanje ili prilikom tih sastanaka.

92      Međutim, kao što je to Opći sud istaknuo u točki 162. presude od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće (T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489), u skladu s točkom I.8. Odluke Vijeća od 23. lipnja 1981., s obzirom na izjavu o tumačenju odluke Vijeća od 6. svibnja 2013., cilj postupka savjetovanja predviđenog navedenom odlukom jest ispitati sve dostupne informacije i stajališta stranaka kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri olakšalo približavanje stajališta i osiguralo da se predstavnici država članica upoznaju sa stajalištima osoblja i upravnih tijela prije nego što zauzmu čvrsto stajalište u okviru redovnog zakonodavnog postupka.

93      Uzimajući u obzir cilj postupka savjetovanja predviđenog Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981., odgovor na pitanje je li Vijeće dužno dostaviti SUO‑ovima pisanim putem informacije kojima raspolaže na način da oni mogu iznijeti svoje stajalište stoga ovisi o tome koliko su ti SUO‑ovi upoznati s navedenim informacijama, o prirodi i opsegu tih informacija kao i vremenskim i tehničkim ograničenjima u odvijanju trostranih pregovora (presuda od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 163.)

94      U ovom slučaju, što se tiče prvog sastanka odbora za savjetovanje, koji se odnosio na mandate za pregovore Vijeća u svrhu trostranih pregovora, valja istaknuti da Vijeće nije bilo dužno dostaviti SUO‑ovima pisane dokumente, s obzirom na to da su ti SUO‑ovi bili upoznati s prijedlogom o izmjeni Pravilnika o osoblju na koji se pregovaranje upravo trebalo odnositi (presuda od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 164.)

95      Što se tiče drugog sastanka odbora za savjetovanje, koji se održao 20. lipnja 2013. nakon što su Parlament, Vijeće i Komisija 19. lipnja 2013. postignuli privremeni dogovor o prijedlogu za reviziju Pravilnika o osoblju, valja istaknuti da, iako su se SUO‑ovi upoznali sa sadržajem prijedloga o izmjeni Pravilnika o osoblju i određenim prijedlozima država članica, kao što o tome svjedoči okružnica koju je 17. rujna 2012. objavilo nekoliko SUO‑ova, oni nisu bili upoznati s točnim sadržajem trostranih pregovora koji se odnose, među ostalim, na te prijedloge (presuda od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 165.)

96      Prema tome, uzimajući u obzir prirodu i opseg izmjena unesenih u prijedlog o izmjeni Pravilnika o osoblju prilikom trostranih pregovora, Vijeće je bilo dužno proslijediti SUO‑ovima sve dostupne informacije na način da im omogući da učinkovito iznesu svoje stajalište o tim izmjenama. Stoga to u načelu podrazumijeva da su navedeni SUO‑ovi mogli imati pisanu podršku kako bi mogli učinkovito djelovati (presuda od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 166.).

97      Međutim, valja podsjetiti da 20. lipnja 2013. tekst koji odražava privremeni dogovor od 19. lipnja 2013. još nije bio dostupan, tako da ga se fizički nije moglo proslijediti članovima SUO‑ova koji sudjeluju u odboru za savjetovanje (presuda od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 167.).

98      U tim se okolnostima Vijeću ne može prigovoriti da je tijekom sastanka odbora za savjetovanje održanog 20. lipnja 2013. usmeno iznijelo glavne elemente privremenog dogovora postignutog 19. lipnja 2013., što, u posebnim okolnostima ovog slučaja koji obilježavaju vremenska i tehnička ograničenja u odvijanju trostranih pregovora, odgovara jedinom mogućem načinu informiranja SUO‑ova (presuda od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 169.).

99      K tomu, s jedne strane, valja podsjetiti da je Vijeće navečer 24. lipnja 2013. proslijedilo članovima SUO‑ova koji sudjeluju u odboru za savjetovanje tekst privremenog dogovora, zajedno s objašnjenjima, kao i 27. lipnja 2013. tekst konačnog dogovora, također zajedno s objašnjenjima, odnosno prije što su države članice zauzele čvrsto stajalište, u smislu točke I.8. Odluke Vijeća od 23. lipnja 1981., prilikom ispitivanja teksta konačnog dogovora koje je 28. lipnja 2013. proveo Odbor stalnih predstavnika (Coreper). S druge strane, valja naglasiti da SUO‑ovi koji sudjeluju u odboru za savjetovanje nisu pravodobno zatražili organiziranje novog sastanka kako bi ih se saslušalo u pogledu teksta privremenog dogovora pa čak ni u pogledu teksta konačnog dogovora (presude od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 170. i od 16. studenoga 2017., USFSPEI/Parlament i Vijeće, T‑75/14, EU:T:2017:813, t. 119. do 122.).

100    Međutim, treba utvrditi da tužiteljica ne iznosi nijedan novi činjenični ili pravni element kojim se mogu dovesti u pitanje utvrđenja koja je Opći sud iznio u presudama od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće (T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489) i od 16. studenoga 2017., USFSPEI/Parlament i Vijeće (T‑75/14, EU:T:2017:813), koje su postale pravomoćne, navedenim u točkama 91. do 99. ove presude, tako da tužiteljičin prigovor prema kojem su sastanci odbora za savjetovanje održani 6. svibnja 2013. i 20. lipnja 2013. bili samo opći informativni sastanci, tijekom kojih se nijedan dokument nije dostavio SUO‑ovima te se nije provelo nikakvo savjetovanje, treba odbiti kao neosnovan.

101    Kao četvrto, valja odbiti kao neosnovan tužiteljičin argument koji se temelji na tome da odbor za savjetovanje, nakon sastanaka održanih 9. svibnja 2013. i 23. lipnja 2013., nije sastavio izvješće u kojem se navode različita stajališta stranaka. Naime, valja istaknuti da, u skladu s člankom I.7. Odluke Vijeća od 23. lipnja 1981., s obzirom na odredbu 5. izjave o tumačenju odluke Vijeća od 6. svibnja 2013., u fazi ispitivanja prijedloga o izmjeni Pravilnika o osoblju koje provodi Vijeće, predsjednik odbora za savjetovanje izvješćuje Coreper u ime odbora za savjetovanje nakon svakog sastanka tijekom kojeg su sudionici iznijeli svoje stajalište. Međutim, valja istaknuti da iz poruke glavnog tajnika Vijeća koja se odnosi na reformu Pravilnika o osoblju, upućene osoblju Vijeća 28. lipnja 2013., koju je tužiteljica sama dostavila, proizlazi da je glavni tajnik Vijeća naznačio osoblju te institucije da Coreperu predstavi rezultate sa sastanka odbora za savjetovanje održanog 20. lipnja 2013. K tomu, iz dokumenata koje je podnijelo Vijeće proizlazi da, iako nikakvo pisano izvješće nije sastavljeno nakon sastanaka odbora za savjetovanje održanih 6. svibnja 2013. i 20. lipnja 2013., glavni tajnik Vijeća i predsjednik odbora za savjetovanje zaista su 8. svibnja 2013., odnosno 26. lipnja 2013. usmeno izvijestili Coreper o tim sastancima.

102    Kao peto, valja također odbiti kao neosnovan tužiteljičin prigovor koji se temelji na tome da je glavni tajnik Vijeća odbio zahtjev SUO‑ova da se odbor za savjetovanje nastavi sastajati tijekom cijelog trajanja faze trijaloga. Naime, u skladu s člankom I.5. Odluke Vijeća od 23. lipnja 1981., s obzirom na odredbu 5. izjave o tumačenju odluke Vijeća od 6. svibnja 2013., u fazi ispitivanja u prvom čitanju prijedloga o izmjeni Pravilnika o osoblju koje provodi Vijeće, odbor za savjetovanje sastaje se na poziv svojeg predsjednika svaki put kad to zatraži jedna od stranaka. Iz toga slijedi da, iako je predstavnicima osoblja, koje imenuju predstavnički SUO‑ovi, članovi odbora za savjetovanje, bilo dopušteno u nekoliko navrata zatražiti održavanje sastanka navedenog odbora, glavni tajnik Vijeća, koji predsjeda odborom za savjetovanje, imao je pravo odbiti opći zahtjev poput onog čiji je cilj da se odbor za savjetovanje nastavi sastajati tijekom cijelog trajanja faze trijaloga.

103    S obzirom na prethodna razmatranja, drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

 Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi zakonodavnog postupka

104    Tužiteljica napominje da se prijedlogom o izmjeni Pravilnika o osoblju koji je Komisija 13. prosinca 2011. uputila Vijeću i Parlamentu nije predviđala ni suspenzija primjene metode za ažuriranje primitaka od rada u 2013. i 2014. ni primjena nameta solidarnosti tijekom istog razdoblja. Prema tužiteljičinu mišljenju, Vijeće je uvelo te izmjene samo tijekom faze trijaloga preuzimanjem zaključaka Europskog vijeća od 7. i 8. veljače 2013. Vijeće je na taj način povrijedilo članak 296. UFEU‑a, kojim se predviđa da, pri razmatranju nacrta zakonodavnih akata, Parlament i Vijeće ne donose nijedan akt koji nije predviđen odgovarajućim zakonodavnim postupkom u predmetnom području. K tomu, prema tužiteljičinu mišljenju, donošenjem zaključaka od 7. i 8. veljače 2013., koje je zatim preuzelo Vijeće, Europsko vijeće povrijedilo je članak 15. stavak 1. UEU‑a, kojim se predviđa da to vijeće ne izvršava zakonodavne funkcije.

105    Vijeće i Parlament osporavaju tužiteljičinu argumentaciju.

106    Valja najprije istaknuti da se tužiteljičina argumentacija temelji na pogrešnoj pretpostavci prema kojoj mjera koja podrazumijeva da treba primijeniti namet solidarnosti od 6 % dok je primjena metode za ažuriranje primitaka od rada suspendirana, proizlazi iz zaključaka Europskog vijeća od 7. i 8. veljače 2013. koje su Vijeće i Parlament samo preuzeli prilikom donošenja Uredbe br. 1023/2013. Međutim, valja istaknuti da, iako se zaključcima Europskog vijeća od 7. i 8. veljače 2013., donesenim u okviru smjernica o višegodišnjem financijskom okviru, predviđala suspenzija primjene metode za ažuriranje primitaka od rada tijekom dvije godine, kao i uvođenje nameta od 6 % „u okviru reforme metode izračuna plaća”, tim zaključcima nije se predviđalo da će se navedeni namet primjenjivati tijekom predmetnog razdoblja suspenzije.

107    U svakom slučaju, valja naglasiti da se tužiteljičini argumenti, koji se temelje na povredi članka 296. UFEU‑a i članka 15. stavka 1. UEU‑a, ne mogu prihvatiti.

108    Stoga, kao prvo, što se tiče navodne povrede članka 296. trećeg stavka UFEU‑a koju je počinilo Vijeće, valja podsjetiti da se tom odredbom predviđa da „[p]ri razmatranju nacrta zakonodavnih akata, Europski parlament i Vijeće ne donose nijedan akt koji nije predviđen odgovarajućim zakonodavnim postupkom u predmetnom području”.

109    U skladu s člankom 336. UFEU‑a, Parlament i Vijeće, uredbama, u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom i nakon savjetovanja s ostalim zainteresiranim institucijama, utvrđuju Pravilnik o osoblju i Uvjete zaposlenja.

110    U ovom slučaju Vijeće i Parlament, kojima je Komisija 13. prosinca 2011. uputila prijedlog o izmjeni Pravilnika o osoblju, donijeli su Uredbu br. 1023/2013, nakon što je Parlament 2. srpnja 2013. usvojio svoje stajalište u prvom čitanju i nakon što je Vijeće 10. listopada 2013. odobrilo to stajalište, u skladu s člankom 294. stavcima 3. i 4. UFEU‑a.

111    Stoga treba utvrditi da u ovom slučaju Parlament i Vijeće nisu donijeli druge akte osim onih koji su predviđeni redovnim zakonodavnim postupkom.

112    Osim toga, važno je istaknuti da, suprotno onomu što tvrdi tužiteljica, iz članka 296. trećeg stavka UFEU‑a ne proizlazi da se toj odredbi protivi to da Vijeće može uzeti u obzir zaključke Europskog vijeća kada upotrebljava mogućnost da se udalji od zakonodavnog prijedloga koji je podnijela Komisija i koji za njega nije obvezujuć. Naime, valja podsjetiti da je, u okviru ovlasti zakonodavne inicijative koja se Vijeću, zajedno s Parlamentom, priznaje člankom 14. stavkom 1. UEU‑a i člankom 16. stavkom 1. UEU‑a kao i člankom 289. UFEU‑a, koja je dio načela dodjeljivanja ovlasti propisanog člankom 13. stavkom 2. UEU‑a i, općenitije načela institucionalne ravnoteže, koje obilježava institucionalnu strukturu Unije (vidjeti po analogiji presudu od 6. rujna 2017., Slovačka i Mađarska/Vijeće, C‑643/15 i C‑647/15, EU:C:2017:631, t. 146.), na Vijeću da obavlja funkcije utvrđivanja politika i koordinacije, kako je utvrđeno u Ugovorima.

113    Iz toga slijedi da tužiteljičin argument koji se temelji na povredi članka 296. UFEU‑a treba odbiti kao neosnovan.

114    Kao drugo, što se tiče tužiteljičina argumenta prema kojem je Europsko vijeće povrijedilo članak 15. stavak 1. UEU‑a i stoga ugrozilo zakonitost zakonodavnog postupka koji je doveo do donošenja Uredbe br. 1023/2013, najprije valja podsjetiti da su, kao što je to utvrđeno u točki 111. ove presude, Komisija, Vijeće i Parlament poštovali prvotni zakonodavni postupak koji je primjenjiv u ovom slučaju.

115    Nadalje, valja podsjetiti da se člankom 15. stavkom 1. UEU‑a određuje da „Europsko vijeće daje Uniji potreban poticaj za njezin razvoj i utvrđuje opće političke smjernice i prioritete tog razvoja. Europsko vijeće ne izvršava zakonodavne funkcije”.

116    Međutim, valja podsjetiti da se toj odredbi ne protivi to da Europsko vijeće zauzme stajalište o pitanju na koje se odnosi zakonodavni postupak.

117    Naposljetku, valja podsjetiti da utjecaj „političke” naravi zaključaka Europskog vijeća na zakonodavnu ovlast Parlamenta i Vijeća ne može predstavljati razlog za to da Opći sud poništi pobijanu odluku (vidjeti u tom smislu presude od 6. rujna 2017., Slovačka i Mađarska/Vijeće, C‑643/15 i C‑647/15, EU:C:2017:631, t. 145. i od 21. lipnja 2018., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑5/16, EU:C:2018:483, t. 86.).

118    Iz toga slijedi da tužiteljičin argument, prema kojem je Europsko vijeće ugrozilo zakonitost zakonodavnog postupka koji je doveo do donošenja Uredbe br. 1023/2013 time što je donijelo zaključke od 7. i 8. veljače 2013., treba odbiti kao neosnovan.

119    Osim toga, s obzirom na to da sam tužiteljičin argument koji se temelji na povredi članka 15. stavka 1. UEU‑a treba smatrati prigovorom nezakonitosti istaknutim protiv zaključaka Europskog vijeća od 7. i 8. veljače 2013., valja podsjetiti da se, s obzirom na to da cilj članka 277. UFEU‑a nije davanje stranci mogućnosti da osporava primjenjivost bilo kojeg općeg akta u korist bilo koje tužbe, doseg prigovora nezakonitosti mora ograničiti na ono što je neophodno za rješenje spora. Iz toga slijedi da opći akt čija se nezakonitost ističe mora izravno ili neizravno biti primjenjiv na slučaj koji je predmet tužbe te mora postojati izravna pravna veza između pojedinačne pobijane odluke i predmetnog općeg akta (vidjeti presudu od 4. listopada 2018., Tataram/Komisija, T‑546/16, neobjavljenu, EU:T:2018:644, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

120    Međutim, valja utvrditi da postojanje takve pravne veze između pojedinačne odluke protiv koje je podnesena ova tužba, odnosno odluke o utvrđivanju tužiteljičinih primitaka od rada za siječanj 2014. kojom se u pogledu tužiteljice prvi put primijenio članak 66.a Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen člankom 1. točkom 46. Uredbe br. 1023/2013, i zaključaka Europskog vijeća od 7. i 8. veljače 2013. u ovom slučaju ne postoji, tako da, s obzirom na to da tužiteljičin argument treba smatrati prigovorom nezakonitosti istaknutim protiv zaključaka Europskog vijeća od 7. i 8. veljače 2013., taj argument treba odbiti kao nedopušten.

121    Peti tužbeni razlog stoga treba odbiti u cijelosti.

 Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

122    Tužiteljica tvrdi da razlozi koji se ističu u Uredbi br. 1023/2013 kako bi se opravdala primjena nameta solidarnosti predviđenog člankom 66.a Pravilnika o osoblju, odnosno posebne poteškoće gospodarskog stanja, nisu različite od onih na koje se poziva kako bi se opravdalo uvođenje sličnih nameta u prošlosti. Tužiteljica u tom pogledu navodi prvu uvodnu izjavu Uredbe Vijeća (Euratom, EZUČ, EEZ) br. 3821/81 od 15. prosinca 1981. o izmjeni Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika tih Zajednica (SL 1981., L 386, str. 1.), iz koje proizlazi da se uvođenje iznimnog nameta na neto primitke od rada, mirovine i otpremnine zbog prestanka radnog odnosa koje isplaćuje Zajednica zahtijevalo zbog posebnih poteškoća gospodarskog i socijalnog stanja. Međutim, utvrđivanje nameta solidarnosti u razdoblju tijekom kojeg je suspendirana primjena metode za ažuriranje primitaka od rada nova je mjera koja opravdava posebno obrazloženje koje u ovom slučaju ne postoji. K tomu, tužiteljica tvrdi da se, zbog toga što se u uvodnim izjavama 12. i 13. Uredbe br. 1023/2013 navode zaključci Europskog vijeća od 7. i 8. veljače 2013., u obrazloženju navedene uredbe upućuje na akt koji nije predviđen u zakonodavnom postupku Unije protivno članku 296. UFEU‑a.

123    Vijeće i Parlament osporavaju tužiteljičinu argumentaciju.

124    Valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, obrazloženje koje se zahtijeva člankom 296. UFEU‑a mora odgovarati prirodi akta o kojem je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora. Taj zahtjev treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja, osobito prema sadržaju akta, prirodi navedenih razloga i interesu koji za dobivanje objašnjenja mogu imati adresati akta ili druge osobe na koje se taj akt izravno i pojedinačno odnosi. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na njegovu formulaciju već i na njegov kontekst i sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti presudu od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljenu, EU:T:2016:489, t. 181. i navedenu sudsku praksu).

125    K tomu, prema sudskoj praksi, u obrazloženju akata opće primjene, kao što je Uredba br. 1023/2013, može se upućivati samo na cjelokupnu situaciju koja je dovela do njihova donošenja i opće ciljeve čije ostvarivanje predlaže zakonodavac a da pritom nije potrebno posebno obrazloženje u prilog svim detaljima koje takvi akti mogu sadržavati. Stoga nije potrebno obrazložiti svaku izmjenu Pravilnika o osoblju, nego je dovoljno da zakonodavac objasni bit mjera, čak i sažeto, pod uvjetom da je objašnjenje jasno i relevantno (presude od 29. studenoga 2006., Campoli/Komisija, T‑135/05, EU:T:2006:366, t. 159. i od 23. travnja 2008., Pickering/Komisija F‑103/05, EU:F:2008:45, t. 121.).

126    U ovom slučaju, kao prvo, valja istaknuti da su suspenzija primjene metode za ažuriranje primitaka od rada u 2013. i 2014., kao i uvođenje nameta solidarnosti od 1. siječnja 2014. samo dio opsežne reforme Pravilnika o osoblju koju su Parlament i Vijeće proveli donošenjem Uredbe br. 1023/2013.

127    Kao drugo, valja istaknuti da se u uvodnim izjavama 11., 12. i 13. Uredbe br. 1023/2013 pojašnjava sljedeće:

„(11)      Moguće prednosti primjene [višegodišnjeg mehanizma ažuriranja plaća] za dužnosnike i ostale službenike Europske unije trebale bi se uravnotežiti ponovnim uvođenjem sustava ‚nameta’. Kao i u slučaju [višegodišnjeg mehanizma ažuriranja plaća], primjena nameta solidarnosti može se privremeno produljiti. U sadašnjim okolnostima čini se primjerenim povećati namet solidarnosti u usporedbi s razinom posebnog nameta primjenjivog od 2004. do 2012. i omogućiti progresivniju stopu. Time bi se uzeo u obzir osobito težak ekonomski i socijalni kontekst u Uniji te njegove složene posljedice na javne financije diljem Unije. Potreba da se učvrste javne financije u Uniji, pa i kratkoročno, zahtijeva brz i poseban napor solidarnosti od strane osoblja institucija Unije. Taj namet solidarnosti stoga bi se trebao primjenjivati na sve dužnosnike i ostale službenike Unije od 1. siječnja 2014.

(12)      U svojim zaključcima od 8. veljače 2013. o višegodišnjem financijskom okviru, Europsko vijeće istaknulo je da potreba da se javne financije učvrste kratkoročno, srednjoročno i dugoročno zahtijeva poseban napor svake javne uprave i njezina osoblja kako bi se unaprijedila učinkovitost i djelotvornost i prilagodilo na promjene ekonomskog konteksta. Tim je pozivom zapravo ponovljen cilj prijedloga Komisije iz 2011. za izmjenu Pravilnika o osoblju [i Uvjeta zaposlenja] kojim se nastojalo osigurati isplativost i u kojem je priznato da izazovi s kojima se trenutačno suočava Europska unija zahtijevaju poseban napor svake javne uprave i svakog člana njezinog osoblja kako bi se unaprijedila učinkovitost i prilagodilo promjenama ekonomskog i socijalnog konteksta u Europi. Europsko vijeće uz to je, u sklopu reforme Pravilnika o osoblju, pozvalo na suspenziju prilagodbe primitaka od rada i mirovina sveg osoblja institucija Unije prema [višegodišnjem mehanizmu ažuriranja plaća] na dvije godine i na ponovno uvođenje novog nameta solidarnosti kao dijela reforme metode izračuna plaća.

(13)      S obzirom na te zaključke i kako bi se odgovorilo na buduća proračunska ograničenja te kako bi se pokazala solidarnost od strane europske javne službe s oštrim mjerama koje poduzimaju države članice zbog nezapamćene financijske krize i posebno teškog socijalnog i ekonomskog konteksta u državama članicama i Uniji u cjelini, nužno je omogućiti dvogodišnju suspenziju [višegodišnjeg mehanizma ažuriranja plaća] za sve primitke od rada, mirovine i naknade dužnosnika i primijeniti namet solidarnosti unatoč toj suspenziji.”

128    Iz uvodne izjave 11. Uredbe br. 1023/2013 tako proizlazi da su Parlament i Vijeće opravdali uvođenje nameta solidarnosti od 1. siječnja 2014. potrebom da se moguće prednosti za dužnosnike i ostale službenike Unije uravnoteže primjenom metode za ažuriranje primitaka od rada. Iz te uvodne izjave proizlazi i da je odluka o primjeni tog nameta solidarnosti od 1. siječnja 2014. u skladu s ciljem „da se učvrste javne financije u Uniji, pa i kratkoročno”, „brz[im] i poseb[nim] napor[om] solidarnosti od strane osoblja institucija Unije”. Suprotno onomu što tvrdi tužiteljica, iz iste uvodne izjave proizlazi da se upućivanjem na posebno težak ekonomski i socijalni kontekst u Uniji ne opravdava uvođenje nameta solidarnosti kao takvog, kao što je to bio slučaj za poseban namet uveden Uredbom br. 3821/81, nego povećanje razine nameta solidarnosti, u odnosu na razinu posebnog nameta primjenjivog od 2004. do 2012., kao i primjenu progresivnije stope.

129    K tomu, valja istaknuti da su, suprotno onomu što tvrdi tužiteljica, Parlament i Vijeće iznijeli razloge u uvodnim izjavama 12. i 13. Uredbe br. 1023/2013 koji opravdavaju odluku da se primijeni namet solidarnosti od 1. siječnja 2014. dok je primjena metode za ažuriranje primitaka od rada bila suspendirana u 2013. i 2014. Iz navedenih uvodnih izjava proizlazi da je cilj te odluke bio uzeti u obzir ne samo zaključke Europskog vijeća od 7. i 8. veljače 2013., nego i „buduća proračunska ograničenja”, „posebno težak socijalni i ekonomski kontekst u državama članicama i Uniji u cjelini” i pokazati „solidarnost europske javne službe s oštrim mjerama koje poduzimaju države članice zbog nezapamćene financijske krize”.

130    Stoga valja smatrati da obrazloženje izneseno u uvodnim izjavama 11., 12. i 13. Uredbe br. 1023/2013 ispunjava kriterije iz sudske prakse navedene u točkama 124. i 125. ove presude. Naime, to obrazloženje sadržava rasuđivanje zakonodavca Unije kao i opće ciljeve koji se nastoje postići. Njime se dužnosnike dovoljno obavještava o razlozima za uvođenje nameta solidarnosti u razdoblju tijekom kojeg je suspendirana primjena metode za ažuriranje primitaka od rada.

131    K tomu, što se tiče tužiteljičina argumenta prema kojem su Parlament i Vijeće povrijedili obvezu obrazlaganja time što su u uvodnim izjavama 12. i 13. Uredbe br. 1023/2013 uputili na zaključke Europskog vijeća od 7. i 8. veljače 2013., valja istaknuti, kao što je to učinilo Vijeće, da, iako u skladu s člankom 296. UFEU‑a u pravnim aktima treba navesti razloge, tim se člankom ipak ne isključuje da zakonodavac u uvodnoj izjavi upućuje na političke smjernice koje je utvrdilo Europsko vijeće.

132    Stoga tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja treba odbiti kao neosnovan.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi u pogledu prekida veze između primjene metode automatskog usklađivanja primitaka od rada predviđene u Prilogu XI. Pravilniku o osoblju i nameta solidarnosti te povredi načela usporednosti

133    Tužiteljica tvrdi da iz presuda od 3. srpnja 1985., Abrias i dr./Komisija (3/83, EU:C:1985:283) i od 22. lipnja 1994., Rijnoudt i Hocken/Komisija (T‑97/92 i T‑111/92, EU:T:1994:69) proizlazi da takozvano načelo usporedivosti podrazumijeva da se namet solidarnosti može primjenjivati samo kad je primjenjiva sama metoda usklađivanja primitaka od rada koja je uravnotežena tim nametom. Prema tužiteljičinu mišljenju, iz uvodne izjave 11. Uredbe br. 1023/2013 i članka 66.a stavka 1. Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen navedenom uredbom, uostalom proizlazi da je cilj nameta solidarnosti nadoknaditi prednosti primjene metode usklađivanja za dužnosnike i ostale službenike Unije. Ta je veza potvrđena člankom 15. Priloga XI. Pravilniku o osoblju, kako je izmijenjen Uredbom br. 1023/2013, kojim se izmjene nameta solidarnosti povezuju s izmjenama metode usklađivanja primitaka od rada. Iz toga slijedi da zakonodavac nije mogao predvidjeti da će se namet solidarnosti primjenjivati u razdoblju tijekom kojeg je suspendirana primjena metode usklađivanja primitaka od rada.

134    Vijeće i Parlament osporavaju tužiteljičinu argumentaciju.

135    Najprije valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, zakonodavac može u bilo kojem trenutku u odredbe Pravilnika o osoblju unijeti buduće izmjene za koje smatra da su u skladu s interesima službe, uključujući manje povoljne izmjene (presude od 30. rujna 1998., Ryan/Revizorski sud, T‑121/97, EU:T:1998:232, t. 98. i od 11. srpnja 2007., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, T‑58/05, EU:T:2007:218, t. 86.).

136    K tomu, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u područjima u kojima zakonodavac Unije ima široku marginu prosudbe nadzor zakonitosti koji obavljaju sudovi Unije treba ograničiti na provjeru sadržava li predmetna mjera očitu pogrešku ili zlouporabu ovlasti odnosno je li dotično tijelo očito prekoračilo granice svojih diskrecijskih ovlasti (vidjeti presudu od 23. siječnja 2007., Chassagne/Komisija, F‑43/05, EU:F:2007:14, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

137    S obzirom na ta načela valja ispitati argumente koje ističe tužiteljica.

138    U tom pogledu, najprije valja istaknuti da iz presuda od 3. srpnja 1985., Abrias i dr./Komisija (3/83, EU:C:1985:283) i od 22. lipnja 1994., Rijnoudt i Hocken/Komisija (T‑97/92 i T‑111/92, EU:T:1994:69), na koje se tužiteljica poziva, proizlazi da postoji načelo prava Unije prema kojem se namet solidarnosti može primjenjivati samo kad se primjenjuje sama metoda usklađivanja primitaka od rada.

139    Stoga su u predmetu u kojem je donesena presuda od 3. srpnja 1985., Abrias i dr./Komisija (3/83, EU:C:1985:283) tužitelji podredno osporavali zakonitost Uredbe br. 3821/81 kojom je u članak 66.a Pravilnika o osoblju uveden krizni doprinos. U točkama 15. i 21. te presude Sud je utvrdio da je činjenica da su najzastupljeniji sindikati prihvatili snositi posljedice posebnih poteškoća gospodarskog i socijalnog stanja u Zajednici u smislu iznimne i jedinstvene mjere koja utječe na primitke od rada, uravnotežena donošenjem metode usklađivanja primitaka od rada kojom se očuvalo načelo usporedivosti prema kojem se, kako bi se odlučilo je li primjereno usklađivati primitke od rada dužnosnika Zajednice, uzelo u obzir, među ostalim, mogući rast primitaka od rada u javnom sektoru u državama članicama.

140    Jednako tako, u predmetu u kojem je donesena presuda od 22. lipnja 1994., Rijnoudt i Hocken/Komisija (T‑97/92 i T‑111/92, EU:T:1994:69) tužitelji su osporavali zakonitost Uredbe Vijeća (EZUČ, EEZ, Euratom) br. 3831/91 od 19. prosinca 1991. o izmjeni Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika tih Zajednica radi uvođenja privremenog doprinosa (SL 1991., L 361, str. 7.), kojom se uvodi članak 66.a u Pravilnik o osoblju u svrhu utvrđivanja privremenog doprinosa. U odgovoru na tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja Opći sud podsjetio je na tekst preambule Uredbe br. 3831/91, prema kojem „iz akata odbora za savjetovanje proizlazi da privremenu mjeru za primitke od rada koje isplaćuje Zajednica treba uvesti u obliku privremenog doprinosa koji se oduzima na izvoru, zajedno s donošenjem metode o utvrđivanju pravila primjene članaka 64. i 65. Pravilnika o osoblju, kao međuovisne elemente ukupnog rješenja”.

141    Stoga iz presuda od 3. srpnja 1985., Abrias i dr./Komisija (3/83, EU:C:1985:283) i od 22. lipnja 1994., Rijnoudt i Hocken/Komisija (T‑97/92 i T‑111/92, EU:T:1994:69) proizlazi da je zakonodavac u prošlosti primijenio opći pristup prema kojem je primjena posebnog nameta na primitke od rada dužnosnika i službenika Unije uravnotežena primjenom metode koja u određenim uvjetima omogućuje usklađivanje predmetnih primitaka od rada, pri čemu se uzima u obzir mogući rast primitaka od rada u javnom sektoru u državama članicama Unije.

142    Međutim, valja istaknuti da je u granicama svoje široke diskrecijske ovlasti navedene u točki 135. ove presude, zakonodavac mogao napustiti, zadržati ili izmijeniti taj prethodni pristup jer je u Uredbi br. 1023/2013 predvidio da će se namet solidarnosti primjenjivati u razdoblju tijekom kojeg je suspendirana primjena metode usklađivanja primitaka od rada.

143    Nadalje, valja naglasiti da je zakonodavac u Uredbi br. 1023/2013 zaista uspostavio vezu između nameta solidarnosti i metode za ažuriranje primitaka od rada.

144    Stoga iz teksta članka 66.a Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen člankom 1. točkom 46. Uredbe br. 1023/2013, proizlazi da je namet solidarnosti uveden „kako bi se u obzir uzela […] primjena metode za ažuriranje primitaka od rada i mirovina dužnosnika”.

145    Jednako tako, valja istaknuti da se u verziji prije stupanja na snagu Uredbe br. 1023/2013 člankom 15. stavkom 2. Priloga XI. Pravilniku o osoblju, koji se odnosi na pravila primjene članaka 64. i 65. Pravilnika o osoblju, predviđa da svaki Komisijin prijedlog o izmjeni navedenog priloga prije isteka razdoblja primjene tog priloga, odnosno 31. prosinca 2023., treba biti popraćen prijedlogom o izmjeni članka 66.a Pravilnika o osoblju.

146    Iz članka 15. stavka 3. Priloga XI. Pravilniku o osoblju, koji je uveden Uredbom br. 1023/2013, također proizlazi da, sve dok Parlament i Vijeće ne donesu uredbu na osnovi prijedloga Komisije, navedeni prilog i članak 66.a Pravilnika o osoblju nastavljaju se privremeno primjenjivati nakon 31. prosinca 2023.

147    K tomu, valja podsjetiti da, kao što se to ističe u točki 128. ove presude, iz uvodne izjave 11. Uredbe br. 1023/2013 proizlazi da su Parlament i Vijeće opravdali uvođenje nameta solidarnosti od 1. siječnja 2014. potrebom da se moguće prednosti za dužnosnike i ostale službenike Unije uravnoteže primjenom metode za ažuriranje primitaka od rada.

148    Međutim, ni iz uvodne izjave 11. Uredbe br. 1023/2013 ni iz veze između predmetnih mjera kako se ističu u točkama 144. do 146. ove presude ne može proizlaziti načelo prema kojem se namet solidarnosti primjenjuje samo istodobno s primjenom metode usklađivanja primitaka od rada, pri čemu to načelo ima ulogu moderatora kada se navedenom metodom dodjeljuje prednost dužnosnicima Unije.

149    Dovoljno je istaknuti da je zakonodavac, u okviru svoje široke diskrecijske ovlasti, izričito predvidio da se namet solidarnosti primjenjuje u razdoblju tijekom kojeg je suspendirana primjena metode usklađivanja primitaka od rada. U tom pogledu, iz uvodnih izjava 12 i 13. Uredbe br. 1023/2013 proizlazi da je zakonodavac opravdao tu odluku nastojanjem da se ostvare ciljevi navedeni u točki 129. ove presude. Tužiteljica ne dokazuje da ta odluka predstavlja očitu pogrešku u ocjeni ili zlouporabu ovlasti u smislu sudske prakse navedene u točki 136. ove presude.

150    Naposljetku, valja istaknuti da, s obzirom na to da treba smatrati da je cilj tužiteljičine argumentacije dovesti u pitanje zakonitost članka 66.a Pravilnika o osoblju jer se njime predviđala primjena nameta solidarnosti od 1. siječnja 2014., uz obrazloženje da je takva primjena protivna članku 65. stavku 4. Pravilnika o osoblju kojim se predviđala suspenzija primjene metode za ažuriranje primitaka od rada, dovoljno je podsjetiti da se, kao što su to Sud i Opći sud već presudili u pogledu uvođenja iznimnog nameta Uredbom br. 3821/81 kao i uvođenja privremenog doprinosa Uredbom br. 3831/91, zakonitost izmjene Pravilnika o osoblju koja je unesena novom odredbom ne može dovesti u pitanje na temelju druge odredbe Pravilnika o osoblju (presude od 3. srpnja 1985., Abrias i dr./Komisija, 3/83, EU:C:1985:283, t. 20. i od 22. lipnja 1994., Rijnoudt i Hocken/Komisija, T‑97/92 i T‑111/92, EU:T:1994:69, t. 65.).

151    Stoga valja odbiti kao neosnovanu tužiteljičinu tezu prema kojoj je članak 66.a Pravilnika o osoblju nezakonit jer se njime predviđala primjena nameta solidarnosti od 1. siječnja 2014. dok je primjena metode za ažuriranje primitaka od rada suspendirana.

152    S obzirom na prethodna razmatranja, prvi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi stečenih prava

153    Tužiteljica tvrdi da se načelo godišnjeg usklađivanja uvijek primjenjivalo na njezine primitke od rada. Napominje da se ta metoda, iako je uvijek bila utvrđena za ograničena razdoblja, sustavno obnavljala uz određene prilagodbe. Prema tužiteljičinu mišljenju, pravo dužnosnika Unije da se njihova kupovna moć razvija usporedno s onom nacionalnih službenika u skladu s metodom za ažuriranje primitaka od rada jest stečeno pravo i ključan element njezinih primitaka od rada te ključan uvjet njezina odnosa s poslodavcem. Time što su suspendirali primjenu metode za ažuriranje primitaka od rada tijekom dvije uzastopne godine a da pritom nisu predvidjeli prijelazne mjere, Parlament i Vijeće povrijedili su ta stečena prava.

154    Vijeće i Parlament osporavaju tužiteljičinu argumentaciju.

155    Valja istaknuti da tužiteljica ovim tužbenim razlogom osporava zakonitost članka 65. stavka 4. Pravilnika o osoblju, koji je uveden člankom 1. točkom 44. Uredbe br. 1023/2013, kojim se predviđa suspenzija primjene metode za ažuriranje primitaka od rada u 2013. i 2014.

156    Međutim, valja podsjetiti da, kao što se to utvrđuje u točkama 52. i 53. ove presude, kako bi osporila odluku o utvrđivanju njezinih primitaka od rada za siječanj 2014., tužiteljica može samo istaknuti nezakonitost članka 66.a Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen člankom 1. točkom 46. Uredbe br. 1023/2013, te ne može valjano istaknuti nezakonitost članka 65. stavka 4. Pravilnika o osoblju, koji je uveden člankom 1. točkom 44. Uredbe br. 1023/2013.

157    Iz toga slijedi da drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi stečenih prava, treba odbiti kao bespredmetan.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

158    Tužiteljica u biti tvrdi da su suspenzija primjene metode za ažuriranje primitaka od rada tijekom dvije godine i primjena nameta solidarnosti tijekom tog razdoblja protivni načelu proporcionalnosti. Prema tužiteljičinu mišljenju, iako su ciljevi koji se nastoje postići tim mjerama legitimni, navedene mjere nisu prikladne za ostvarivanje tih ciljeva. Tužiteljica u tom pogledu napominje da se u prošlosti smatralo da je istodobna primjena metode za ažuriranje primitaka od rada i iznimnog nameta prikladna kako bi se ispunili isti ciljevi kao što su oni navedeni u Uredbi br. 1023/2013. K tomu, tužiteljica tvrdi, s jedne strane, da gospodarska kriza s kojom se suočavaju države članice nije nova i nije gora od one koja ih je pogodila u prethodnom višegodišnjem financijskom okviru i, s druge strane, da zakonodavac nije uzeo u obzir to da Prilog XI. Pravilniku o osoblju, kako je izmijenjen Uredbom br. 1023/2013, već sadržava mehanizme koji omogućuju da se uzmu u obzir nepovoljne gospodarske promjene jer se metodom za ažuriranje uzima u obzir negativna promjena razine primitaka od rada u javnoj službi država članica i jer primjena metode za ažuriranje podliježe klauzulama o umjerenosti i izuzećima. Prema tužiteljičinu mišljenju, zakonodavac je mogao donijeti manje ograničavajuće mjere kojima se mogu ostvariti ciljevi utvrđeni Uredbom br. 1023/2013, odnosno predvidjeti primjenu metode za ažuriranje primitaka od rada u 2013. i 2014. te povezati primjenu nameta solidarnosti s primjenom navedene metode. Tužiteljica dodaje da se neproporcionalnost osporavanih mjera, prema njezinu mišljenju, povećala drugim mjerama uvedenima Uredbom br. 1023/2013 čiji je cilj smanjiti troškove osoblja institucija Unije, odnosno onemogućiti karijere administratora u razredu AD 13, smanjiti vrijeme putovanja i smanjiti naknadu putnih troškova.

159    Vijeće i Parlament osporavaju tužiteljičinu argumentaciju.

160    Najprije valja istaknuti da, s obzirom na to da se ovim tužbenim razlogom želi dokazati neproporcionalnost suspenzije primjene metode za ažuriranje primitaka od rada predviđene člankom 65. stavkom 4. Pravilnika o osoblju, uvedenim člankom 1. točkom 44. Uredbe br. 1023/2013, taj tužbeni razlog treba odbiti kao bespredmetan iz istih razloga kao što su oni koji su već izneseni u točkama 52. i 53. ove presude.

161    Stoga samo valja ispitati jesu li Parlament i Vijeće povrijedili načelo proporcionalnosti time što su predvidjeli da će se namet solidarnosti uveden člankom 66.a Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen člankom 1. točkom 46. Uredbe br. 1023/2013, primjenjivati od 1. siječnja 2014. dok je primjena metode za ažuriranje primitaka od rada bila suspendirana u 2013. i 2014., u skladu s člankom 65. stavkom 4. Pravilnika o osoblju, uvedenim člankom 1. točkom 44. iste uredbe.

162    U tom pogledu valja podsjetiti da, na temelju načela proporcionalnosti, zakonitost propisa Unije ovisi o uvjetu da su sredstva kojima se provode prikladna za ostvarivanje legitimnog cilja koji se odnosnim propisima želi postići i da ne prelaze ono što je nužno za postizanje toga cilja, s time da, ako postoji izbor između više prikladnih mjera, treba izabrati u načelu manje ograničavajuću (vidjeti u tom smislu presude od 25. srpnja 2018., Teglgaard i Fløjstrupgård, C‑239/17, EU:C:2018:597, t. 49. i navedenu sudsku praksu i od 11. prosinca 2013., Andres i dr./BCE, F‑15/10, EU:F:2013:194, t. 317.).

163    Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je, što se tiče područja u kojem, kao u ovom slučaju, zakonodavac Unije ima široku diskrecijsku ovlast, koja odgovara političkim odgovornostima koje mu se dodjeljuju Ugovorima, nadzor proporcionalnosti ograničen na ispitivanje jedino očite neprikladnosti predmetne mjere u odnosu na cilj koji nadležna institucija treba ostvariti (vidjeti u tom smislu presude od 14. lipnja 2017., TofuTown.com, C‑422/16, EU:C:2017:458, t. 46. i navedenu sudsku praksu i od 11. prosinca 2013., Andres i dr./BCE, F‑15/10, EU:F:2013:194, t. 318.).

164    U ovom slučaju, kao što se to ističe u točki 129. ove presude, iz uvodnih izjava 12. i 13. Uredbe br. 1023/2013 proizlazi da je cilj zakonodavčeve odluke da se primijeni namet solidarnosti od 1. siječnja 2014. dok je primjena metode za ažuriranje bila suspendirana u 2013. i 2014. bio uzeti u obzir ne samo zaključke Europskog vijeća od 7. i 8. veljače 2013., nego i „buduća proračunska ograničenja”, „posebno težak socijalni i ekonomski kontekst u državama članicama i Uniji u cjelini” i pokazati „solidarnost europske javne službe s oštrim mjerama koje poduzimaju države članice zbog nezapamćene financijske krize”.

165    Međutim, treba utvrditi da, s obzirom na te ciljeve, odluka da se tijekom jedne godine namet solidarnosti primjenjuje istodobno sa suspenzijom primjene metode za ažuriranje primitaka od rada u svrhu postizanja prethodno navedenih ciljeva nije očito neproporcionalna.

166    To se utvrđenje ne može dovesti u pitanje argumentima koje je istaknula tužiteljica.

167    Kao prvo, što se tiče tužiteljičina argumenta prema kojem Prilog XI. Pravilniku o osoblju, kako je izmijenjen Uredbom br. 1023/2013, sadržava mehanizme koji su dovoljni kako bi se uzeo u obzir nepovoljan razvoj gospodarskog stanja u Uniji, dovoljno je istaknuti da se taj argument odnosi na mehanizme prilagodbe metode za ažuriranje primitaka od rada u odnosu na promjenu razine primitaka od rada u javnim službama država članica.

168    Međutim, u skladu s onim što se ističe u točki 160. ove presude, valja podsjetiti da argumente kojima se nastoji osporiti proporcionalnost suspenzije ažuriranja primitaka od rada treba smatrati bespredmetnima.

169    Kao drugo, što se tiče tužiteljičina argumenta prema kojem se neproporcionalnost primjene nameta solidarnosti tijekom suspenzije metode za ažuriranje primitaka od rada povećala drugim mjerama uvedenima Uredbom br. 1023/2013, dovoljno je istaknuti da tužiteljica ne može osporavati zakonitost tih mjera u okviru prigovora nezakonitosti istaknutog u prilog ovoj tužbi i pritom tvrditi, među ostalim, da su neproporcionalni s obzirom na to da navedene mjere nisu povezane s odlukom o utvrđivanju tužiteljičinih primitaka od rada za siječanj 2014. jer se tom odlukom u pogledu tužiteljice prvi put primijenio članak 66.a Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen člankom 1. točkom 46. Uredbe br. 1023/2013, na koji se odnosi ova tužba.

170    Stoga valja zaključiti da tužiteljica nije dokazala da je zakonodavac prekoračio svoju široku diskrecijsku ovlast time što je odlučio primijeniti namet solidarnosti tijekom suspenzije metode za ažuriranje primitaka od rada.

171    Prema tome, valja odbiti treći tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti kao djelomično bespredmetan i djelomično neosnovan.

 Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja jer zakonodavac nije predvidio prijelazne mjere

172    Tužiteljica tvrdi da je cilj načela zaštite legitimnih očekivanja zaštititi dužnosnike od izmjena unesenih u odredbe Pravilnika o osoblju koje su bile ključne u njihovoj odluci da postanu dužnosnici Unije, koja je podrazumijevala, među ostalim, da su u većini slučajeva napustili svoju državu podrijetla i sustav socijalne sigurnosti. Načelom zaštite legitimnih očekivanja stoga se obvezuje zakonodavca da izbjegne nagle izmjene pravne i ekonomske situacije dužnosnika i da predvidi odgovarajuće prijelazne mjere kako bi im se omogućilo da se prilagode novoj situaciji, koje trebaju dovoljno trajati te biti progresivne i prikladne, uzimajući u obzir pravne sustave koji su na snazi i opravdane zabrinutosti dužnosnika. Prema mišljenju tužiteljice, zakonodavac je u ovom slučaju povrijedio navedeno načelo time što nije predvidio prijelazne mjere u pogledu suspenzije primjene metode za ažuriranje primitaka od rada kao i primjene nameta solidarnosti tijekom te suspenzije. Zakonodavac je također povrijedio načelo zaštite legitimnih očekivanja time što nije predvidio prijelazne mjere u pogledu izmjene stope nameta solidarnosti s 6 % na 7 % od razreda AD 15, stupnja 2.

173    Valja podsjetiti da, kao što je to izneseno u točki 135. ove presude, zakonodavac može u bilo kojem trenutku u pravila Pravilnika o osoblju unijeti buduće izmjene za koje smatra da su u skladu s općim interesom i donijeti odredbe Pravilnika o osoblju koje su nepovoljnije za dotične dužnosnike. Međutim, u okviru sudske prakse postojala je prilika da se pojasni da zakonodavac to može učiniti samo ako predvidi, po potrebi, dovoljno dugo prijelazno razdoblje a da se dotični dužnosnici ne mogu protiviti provedbi tih izmjena pozivanjem na legitimno očekivanje da će se zadržati prethodne odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2007., Wils/Parlament, F‑105/05, EU:F:2007:128, t. 150. i navedenu sudsku praksu).

174    Valja također podsjetiti da se zahtjev za prijelazno razdoblje utvrđuje samo ako postoje stečena prava na koja se dužnosnici i službenici Unije mogu pozvati (vidjeti u tom smislu presude od 22. lipnja 2006., Belgija i Forum 187/Komisija, C‑182/03 i C‑217/03, EU:C:2006:416, t. 147. do 149. i od 19. lipnja 2007., Davis i dr./Vijeće, F‑54/06, EU:F:2007:103, t. 82.).

175    U tom pogledu valja utvrditi da tužiteljica ne može tvrditi da se člankom 66.a Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen člankom 1. točkom 46. Uredbe br. 1023/2013, povređuju njezina stečena prava jer se tom odredbom predviđala stopa koja je povećana na 7 % za dužnosnike u razredu AD 15, stupnju 2, i više.

176    Naime, valja naglasiti da ta odredba nije mogla utjecati na tužiteljičinu situaciju jer, kao prvo, kao što to proizlazi iz članka 66.a Pravilnika o osoblju i članka 15. Priloga XI. Pravilniku o osoblju, u verziji prije stupanja na snagu Uredbe br. 1023/2013, primjena „metode usklađivanja primitaka od rada” i „posebnog nameta” završava 31. prosinca 2012., tako da „posebni namet” više nije bio primjenjiv kad je namet solidarnost postao primjenjiv, odnosno 1. siječnja 2014. i, kao drugo, iz spisa proizlazi da tužiteljica na taj datum nije bila u razredu AD 15, stupnju 2.

177    Iz toga slijedi da tužiteljica ne može osnovano prigovoriti zakonodavcu da nije predvidio prijelazno razdoblje za primjenu stope koja je povećana na 7 % za dužnosnike u razredu AD 15, stupnju 2., i više.

178    Jednako tako, tužiteljica se nije mogla pozvati na stečeno pravo jer se namet solidarnosti primjenjuje samo kad se primjenjuje sama metoda za ažuriranje primitaka od rada. Naime, pod pretpostavkom da je u prošlosti postojala takva veza između „metode usklađivanja primitaka od rada” i „posebnog nameta”, koji su predviđeni člankom 66.a Pravilnika o osoblju i člankom 15. Priloga XI. Pravilniku o osoblju, u verziji prije stupanja na snagu Uredbe br. 1023/2013, valja podsjetiti da je njihova primjena završila 31. prosinca 2012., tako da mehanizam na koji se poziva tužiteljica više ne postoji od stupanja na snagu Uredbe br. 1023/2013. Tužiteljica stoga ne može tvrditi da postoje stečena prava u tom pogledu.

179    Iz toga slijedi da tužiteljica ne može osnovano prigovoriti zakonodavcu da nije predvidio prijelazno razdoblje za primjenu nameta solidarnosti u razdoblju tijekom kojeg je suspendirana primjena metode za ažuriranje primitaka od rada.

180    Osim toga, što se tiče tužiteljičina argumenta prema kojem je zakonodavac trebao predvidjeti prijelazno razdoblje za primjenu članka 65. stavka 4. Pravilnika o osoblju, kojim se predviđa suspenzija primjene metode za ažuriranje primitaka od rada u 2013. i 2014., treba utvrditi da je, iz razloga koji su već izneseni u točkama 52. i 53. ove presude, takav argument bespredmetan jer se njime zapravo nastoji dovesti u pitanje zakonitost te odredbe.

181    Iz toga slijedi da šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja, treba odbiti kao djelomično neosnovan i djelomično bespredmetan.

182    S obzirom na sva prethodna razmatranja, tužbu treba odbiti u cijelosti.

 Troškovi

183    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

184    Budući da tužiteljica nije uspjela u postupku, valja joj naložiti snošenje troškova, sukladno Komisijinu zahtjevu.

185    U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Parlament će stoga snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Margariti Tàpias nalaže se snošenje troškova.

3.      Europski parlament snosit će vlastite troškove.

Collins

Kancheva

De Baere

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. prosinca 2019.

Potpisi


*      Jezik postupka: francuski