PRESUDA OPĆEG SUDA (sedmo vijeće)
30. travnja 2015.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Sirije – Zamrzavanje sredstava – Prava na obranu – Obveza obrazlaganja – Pogreška u ocjeni – Pravo vlasništva – Pravo na poštovanje privatnog života – Proporcionalnost“
U predmetu T‑593/11,
Fares Al‑Chihabi, sa stalnom adresom u Alepu (Sirija), kojeg su zastupali L. Ruessmann i W. Berg, avocats, a zatim L. Ruessmann i M. J. Beck, solicitor,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju M. Bishop i R. Liudvinaviciute‑Cordeiro, u svojstvu agenata,
tuženika,
koje podupire
Europska komisija, koju su zastupali S. Boelaert i T. Scharf, a zatim T. Scharf i M. Konstantinidis, u svojstvu agenata,
intervenijent,
povodom zahtjeva za poništenje Odluke Vijeća 2011/522/ZVSP od 2. rujna 2011. o izmjeni Odluke 2011/273/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 228, str. 16.), Uredbe Vijeća (EU) br. 878/2011 od 2. rujna 2011. o izmjeni Uredbe (EU) br. 442/2011 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL L 228, str. 1.), Odluke Vijeća 2011/782/ZVSP od 1. prosinca 2011. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/273/ZVSP (SL L 319, str. 56.), Uredbe Vijeća (EU) br. 36/2012 od 18. siječnja 2012. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji i o stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 442/2011 (SL L 16, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 10., str. 205.), Odluke Vijeća 2012/739/ZVSP od 29. studenoga 2012. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/782 (SL L 330, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 258.), Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1117/2012 od 29. studenoga 2012. o provedbi članka 32. stavka 1. Uredbe br. 36/2012 (SL L 330, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 271.), Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 363/2013 od 22. travnja 2013. o provedbi Uredbe br. 36/2012 (SL L 111, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 15., str. 171.) te Odluke Vijeća 2013/255/ZVSP od 31. svibnja 2013. o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 147, str. 14.), kao i cjelokupnog naknadnog zakonodavstva u dijelu u kojem ono ostavlja na snazi ili zamjenjuje te akte pod uvjetom da se ti akti odnose na tužitelja.
OPĆI SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: M. van der Woude, predsjednik, I. Wiszniewska‑Białecka i I. Ulloa Rubio (izvjestitelj), suci,
tajnik: C. Kristensen, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. lipnja 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj Fares Al‑Chihabi poslovni je čovjek sirijskog državljanstva.
2 S obzirom na žestoku osudu nasilne represije nad mirnim prosvjedima u raznim mjestima diljem Sirije te poziv upućen sirijskim vlastima da se suzdrže od primjene sile, Vijeće Europske unije donijelo je 9. svibnja 2011. Odluku 2011/273/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 121, str. 11.). S obzirom na ozbiljnost situacije, Vijeće je uvelo embargo na oružje, zabranu izvoza opreme koja bi mogla služiti za unutarnju represiju, ograničenja prihvata u Europsku uniju te zamrzavanje sredstava i gospodarskih izvora određenih osoba i subjekata odgovornih za nasilnu represiju protiv civilnog stanovništva u Siriji.
3 Imena osoba odgovornih za nasilnu represiju protiv civilnog stanovništva u Siriji te s njima povezanih fizičkih ili pravnih osoba i subjekata navedena su u Prilogu Odluci 2011/273. U njemu se ne nalazi tužiteljevo ime. U skladu s člankom 5. te odluke, Vijeće, odlučujući na prijedlog države članice ili visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, može izmijeniti navedeni prilog.
4 Budući da su određene mjere ograničavanja protiv Sirijske Arapske Republike obuhvaćene područjem primjene UFEU‑a, Vijeće je donijelo Uredbu (EU) br. 442/2011 od 9. svibnja 2011. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL L 121, str. 1.). Ta je uredba u bitnom istovjetna Odluci 2011/273, ali njome se predviđaju mogućnosti oslobađanja zamrznutih sredstava. Popis naveden u Prilogu II. predmetnoj uredbi, istovjetan je popisu koji se nalazi u Prilogu Odluci 2011/273 i u njemu se dakle ne nalazi tužiteljevo ime. U skladu s člankom 14. stavcima 1. i 4. Uredbe br. 442/2011, kada Vijeće odluči na određenoj osobi, subjektu ili tijelu primijeniti mjere ograničavanja predviđene Uredbom, ono tada pristupa izmjeni Priloga II. i, usto redovito ispituje popis koji se u njemu nalazi, najmanje svakih dvanaest mjeseci.
5 Odlukom 2011/522/ZVSP od 2. rujna 2011. (SL L 228, str. 16.), Vijeće je izmijenilo Odluku 2011/273, predviđajući da njezino područje primjene, uključujući njezin Prilog, obuhvaća i „osobe koje imaju koristi od politika koje vodi režim ili koje podupiru režim i s njima povezane osobe, popis kojih se nalazi u Prilogu” [neslužbeni prijevod]. Tužiteljevo ime nalazi se u prvom retku tablice u Prilogu navedenoj odluci, kao i navod „2. 9. 2011.“ te sljedeći razlozi:
„Predsjednik Trgovačke i industrijske komore u Alepu. Financijski podupire sirijski režim.“
6 Uredbom (EU) br. 878/2011 od 2. rujna 2011. o izmjeni Uredbe br. 442/2011 (SL L 228, str. 1.), Vijeće je proširilo područje primjene Priloga II. Uredbi br. 442/2011 na „osobe i subjekte koji imaju koristi od podrške režimu ili podupiru režim, ili na osobe i subjekte koji su s njima povezani“ [neslužbeni prijevod]. Tužiteljevo ime nalazi se u prvom retku tablice u tom Prilogu, zajedno s razlozima i podacima jednakim onima iz Priloga Odluci 2011/522.
7 Vijeće je 3. rujna 2011. objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2011/522 i Uredbom br. 878/2011 (SL C 261, str. 4.).
8 Odlukom 2011/782/ZVSP od 1. prosinca 2011. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/273 (SL L 319, str. 56.), Vijeće je, uzimajući u obzir ozbiljnost stanja u Siriji, procijenilo da je nužno uvesti dodatne mjere ograničavanja, kao što su, osobito, ograničenja u području financiranja poduzetnika ili sudjelovanja u određenim infrastrukturnim projektima. Radi jasnoće, mjere propisane Odlukom 2011/273 i dodatne mjere spojene su u jedinstveni pravni instrument. Tužiteljevo ime nalazi se u retku 51. tablice u Prilogu I. toj odluci zajedno s podacima i razlozima jednakim onima iz Priloga Odluci 2011/522.
9 Vijeće je 2. prosinca 2011. objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2011/782 i Uredbom br. 442/2011, koja se provodi Provedbenom uredbom Vijeća br. 1244/2011 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL C 351, str. 14.).
10 Uredbom Vijeća (EU) br. 36/2012 od 18. siječnja 2012. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 442/2011 (SL L 16, str. 1.), predviđaju se nove mjere ograničavanja te se izmjenjuje popis osoba i subjekata na koje se te mjere odnose. Tužiteljevo ime nalazi se u retku 51. tablice u Prilogu II. navedenoj uredbi zajedno s podacima i razlozima jednakim onima iz Priloga Odluci 2011/522.
11 Vijeće je 24. siječnja 2012. objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2011/782 koja se provodi Provedbenom odlukom Vijeća 2012/37/ZVSP i Uredbom 36/2012 koja se provodi Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 55/2012 o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL C 19, str. 5.).
12 Odlukom Vijeća 2012/739/ZVSP od 29. studenoga 2012. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/782 (SL L 330, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 258.) predmetne su mjere ograničavanja spojene u jedinstveni pravni instrument. Tužiteljevo ime nalazi se u retku 49. tablice u Prilogu I. navedenoj odluci zajedno s podacima i razlozima djelomično jednakima onima iz Priloga Odluci 2011/522. Vijeće je također navelo novi razlog, to jest navod „potpredsjednik društva Cham Holding“.
13 Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 1117/2012 od 29. studenoga 2012. o provedbi članka 32. stavka 1. Uredbe br. 36/2012 (SL L 330, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 10., str. 205.) mijenja se Prilog II. Uredbi br. 36/2012. Tužiteljevo ime nalazi se u retku 1. tablice u navedenom prilogu zajedno s podacima i razlozima jednakima onima iz Priloga Odluci 2012/739.
14 Vijeće je 30. studenoga 2012. objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2012/739 i Uredbom br. 36/2012 koja se provodi Provedbenom uredbom br. 1117/2012 (SL C 370, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 12., str. 271.).
15 Svrha Provedbene odluke Vijeća 2013/185/ZVSP od 22. travnja 2013. o provedbi Odluke 2012/739 (SL L 111, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 291.) je ažurirati popis osoba i subjekata koji podliježu mjerama ograničavanja iz Priloga I. Odluci 2012/739. Tužiteljevo ime nalazi se u retku 49. tog priloga zajedno s podacima i razlozima jednakim onima iz Odluke 2012/739.
16 Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 363/2013 od 22. travnja 2013. o provedbi Uredbe br. 36/2012 (SL L 111, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 10., str. 205.) mijenja se Prilog II. Uredbi br. 36/2012. Tužiteljevo ime nalazi se u retku 49. tablice u navedenom prilogu zajedno s podacima i razlozima jednakim onima iz Priloga Odluci 2012/739.
17 Vijeće je 23. travnja 2013. objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2012/739 koja se provodi Provedbenom odlukom 2013/185 i Uredbom br. 36/2012 koja se provodi Provedbenom uredbom br. 363/2013 (SL C 115, str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 15., str. 171.).
18 Vijeće je 31. svibnja 2013. donijelo Odluku 2013/255/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 147, str. 14.). Tužiteljevo ime nalazi se u retku 49. Priloga I. navedenoj odluci zajedno s podacima i razlozima jednakim onima iz Priloga Odluci 2012/739.
19 Vijeće je 1. lipnja 2013. objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2013/255 i Uredbom br. 36/2012 (SL C 155, str. 1.).
Postupak i zahtjevi stranaka
20 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 28. rujna 2011., tužitelj je pokrenuo postupak za poništenje Odluke 2011/522, Uredbe br. 878/2011, Odluke Vijeća 2011/684/ZVPS od 13. listopada 2011. o izmjeni Odluke 2011/273 (SL L 269, str. 33.) i Uredbe Vijeća (EU) br. 1011/2011 od 13. listopada 2011. o izmjeni Uredbe br. 442/2011 (SL L 269, str. 18.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega, te cjelokupnog naknadnog zakonodavstva kojim se ti akti ostavljaju na snazi u dijelu u kojem se oni odnose na njega.
21 Zasebnim aktom, podnesenim tajništvu Općeg suda istoga dana, tužitelj je podnio zahtjev za ubrzani postupak na temelju članka 76.a Poslovnika Općeg suda.
22 Odlukom od 20. siječnja 2012., Opći sud (šesto vijeće) nije prihvatio taj zahtjev.
23 Rješenjem predsjednika šestog vijeća Općeg suda od 30. travnja 2012., prihvaćen je zahtjev Europske komisije za intervenciju u potporu zahtjevu Vijeća, podnesen tajništvu Općeg suda 16. ožujka 2012.
24 Tužitelj je u replici podnesenoj tajništvu Općeg suda 12. travnja 2012. preinačio svoj tužbeni zahtjev zahtijevajući i poništenje Odluke 2011/782 i Uredbe br. 36/2012 u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega. Vijeće je u odgovoru na repliku podnesenom tajništvu Općeg suda 25. svibnja 2012. primilo na znanje tužiteljev zahtjev.
25 Tužitelj je u podnesku podnesenom tajništvu Općeg suda 16. srpnja 2013. preinačio svoj tužbeni zahtjev zahtijevajući isključivo poništenje Odluke 2012/739, Provedbene odluke 1117/2012, Provedbene uredbe br. 363/2013 i Odluke 2013/255 u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega, te cjelokupnog naknadnog zakonodavstva u dijelu u kojem ono ostavlja na snazi ili zamjenjuje te akte u dijelu u kojem se odnose na njega. Očitovanjem na navedeni podnesak o preinaci tužbenog zahtjeva, podnesenim tajništvu Općeg suda 3. rujna 2013., Vijeće je primilo na znanje tužiteljev zahtjev, ali je ipak osporavalo tužiteljev argument prema kojem on više nije potpredsjednik društva Cham Holding.
26 Budući da je sastav vijećâ Općeg suda izmijenjen, sudac izvjestitelj raspoređen je u sedmo vijeće, kojemu je, slijedom toga, dodijeljen ovaj predmet.
27 Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći sud odlučio je otvoriti usmeni postupak te je, u okviru mjera organizacije postupka predviđenih člankom 64. Poslovnika, pozvao Vijeće i tužitelja da odgovore na neka pisana pitanja i da, po potrebi, dostave određene dokumente. Stranke su udovoljile tim zahtjevima.
28 Stranke su saslušane u svojim izlaganjima i odgovorima na pitanja koje im je postavio Opći sud tijekom rasprave od 12. lipnja 2014. Tužitelj je potvrdio da je odustao od zahtjeva za poništenje cjelokupnog naknadnog zakonodavstva u dijelu u kojem ono ostavlja na snazi ili zamjenjuje te akte, što je zabilježeno u zapisniku s rasprave.
29 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi Odluku 2011/522, Uredbu br. 878/2011, Odluku 2011/782, Uredbu br. 36/2012, Odluku 2012/739, Provedbenu uredbu br. 1117/2012, Provedbenu uredbu br. 363/2013 i Odluku 2013/255 (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: pobijani akti)
– naloži Vijeću snošenje troškova.
30 Vijeće, koje podupire Komisija, od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu,
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
31 U prilog osnovanosti tužbe, tužitelj prvobitno ističe četiri tužbena razloga. Prvi se temelji na povredi prava na dobru upravu i, osobito, obveze obrazlaganja, drugi se temelji na povredi prava na obranu i povredi prava na djelotvornu sudsku zaštitu, treći se temelji na povredi temeljnih prava, među kojima su pravo vlasništva, pravo na čast i ugled, pravo na rad, sloboda poduzetništva kao i pravo na pretpostavku nedužnosti, i četvrti se temelji na povredi prava na poštovanje privatnog života i načela proporcionalnosti. U svojem podnesku kojim je preinačio tužbeni zahtjev, tužitelj također navodi peti tužbeni razlog koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni.
32 Opći sud najprije će ispitati drugi tužbeni razlog, zatim prvi i peti tužbeni razlog te, naposljetku, treći i četvrti tužbeni razlog zajedno.
Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na obranu i povredi prava na djelotvornu sudsku zaštitu
33 Tužitelj tvrdi da je Vijeće povrijedilo njegova prava na obranu i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu jer mu je ono trebalo, koliko je to moguće, priopćiti razloge zbog kojih je njegovo ime uvršteno na popis osoba na koje se odnose mjere ograničavanja, prvi put kada je donesena odluka o uvrštenju njegova imena na popis, drugi put, najkasnije, što je brže moguće nakon donošenja te odluke kako bi u propisanim rokovima mogao iskoristiti svoje pravo na podnošenje pravnog lijeka.
34 Tužitelj također ističe povredu prava na djelotvornu sudsku zaštitu koja proizlazi iz povrede njegovih prava na obranu zbog nepostojanja postupka koji bi mu omogućio da iznese svoje mišljenje kao i zbog odbijanja Vijeća da mu u razumnom roku nakon određivanja tih mjera omogući pristup spisu, osobito dokazima upotrjebljenima za opravdanje nametnutih mjera ograničavanja.
35 Vijeće, koje podupire Komisija, osporava argumente tužitelja.
36 Najprije je potrebno podsjetiti da poštovanje prava na obranu, utvrđeno u članku 41. stavku 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, obuhvaća pravo na saslušanje i pravo na pristup spisu, uz poštovanje zakonitog interesa povjerljivosti (vidjeti presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, u daljnjem tekstu: presuda Kadi II, t. 99. i navedenu sudsku praksu).
37 Nadalje, pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, potvrđeno u članku 47. Povelje o temeljnim pravima, zahtijeva da zainteresirani bude upoznat s razlozima na kojima je osnovana odluka koja se na njega odnosi bilo čitanjem same odluke bilo priopćenjem tih razloga na njegov zahtjev, ne dovodeći u pitanje ovlast suca koji je nadležan zahtijevati od dotičnog tijela da ih priopći, kako bi mu se omogućilo da obrani svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i da odluči, potpuno poznavajući činjenice, je li korisno obratiti se nadležnom sucu kao i omogućiti tom sucu da provodi nadzor nad zakonitošću predmetne odluke (vidjeti presudu Kadi II, t. 100. i navedenu sudsku praksu).
38 Međutim, člankom 52. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima dopuštena su ograničenja u vršenju prava ugrađenih u Povelju, dok god to ograničenje poštuje osnovni sadržaj predmetnog temeljnog prava i da, uz poštovanje načela proporcionalnosti, ono bude potrebno i odgovara ciljevima općih interesa priznatih od Unije (vidjeti presudu Kadi II, t. 101., i navedenu sudsku praksu).
39 Osim toga, postojanje kršenja prava na obranu i prava na učinkovitu sudsku zaštitu mora biti procijenjeno ovisno o okolnostima svojstvenim svakom pojedinom slučaju, osobito o prirodi predmetnog akta, kontekstu njegova donošenja i pravnim pravilima koja uređuju predmetno područje (vidjeti presudu Kadi II, t. 102. i navedenu sudsku praksu).
Priopćavanje pobijanih akata tužitelju
40 Što se tiče priopćavanja pobijanih akata tužitelju, valja podsjetiti da sud Unije razlikuje, s jedne strane, prvotno uvrštenje imena osobe na popis osoba na koje se odnose mjere ograničavanja, i s druge strane, zadržavanje imena te osobe na navedenom popisu naknadnim odlukama.
41 Kao prvo, što se tiče prvotnog uvrštenja imena osobe na popis osoba na koje se odnose mjere ograničavanja, od tijela Unije ne može se zahtijevati da priopće razloge navedenih mjera prije prvotnog uvrštenja imena osobe ili naziva subjekta na takav popis (vidjeti presudu Općeg suda od 13. rujna 2013., Makhlouf/Vijeće, T‑383/11, t. 38., i navedenu sudsku praksu). Naime, takvim prethodnim priopćavanjem ugrozila bi se učinkovitost mjera zamrzavanja sredstava i gospodarskih izvora koje nameću te odluke (vidjeti gore navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 39. i navedenu sudsku praksu).
42 Stoga, da bi se postigao cilj kojem teži Odluka 2011/522 i Uredba br. 878/2011, u čijim je prilozima prvotno uvršteno ime tužitelja, takve mjere moraju po samoj svojoj naravi imati učinak iznenađenja te se moraju primijeniti trenutačno (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
43 Zbog razloga koji su također vezani uz cilj kojem teži ta odluka i uz učinkovitost mjera koje su njome predviđene, tijela Unije stoga nisu bila dužna saslušati tužitelja prije prvotnog uvrštenja njegova imena na popis u tim prilozima (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 41. i navedenu sudsku praksu).
44 Kao drugo, što se tiče prethodne obavijesti o odlukama o zadržavanju imena osobe na popisu osoba na koje se odnose mjere ograničavanja, iz točke 101. u vezi s točkom 103. presude Kadi II proizlazi da, kada je riječ o odluci kojom zadržava ime osobe na takvom popisu, suprotno slučaju prvotnog uvrštenja, nadležno tijelo Unije je u načelu dužno toj osobi prije donošenja te odluke priopćiti elemente kojima raspolaže i na kojima temelji svoju odluku, a kako bi ta osoba mogla obraniti svoja prava.
45 Međutim, u slučaju kad Vijeće dopunjuje obrazloženje za uvrštenje imena tužitelja na popis osoba na koje se odnose mjere ograničavanja, kao u ovom slučaju prilikom donošenja Odluke 2012/739 i Provedbene uredbe br. 1117/2012, potrebno je činiti razliku ovisno o predmetnim aktima.
46 U ovom slučaju, što se tiče Odluke 2011/782 i Uredbe br. 36/2012 kojima se ime tužitelja zadržava na popisima osoba na koje se odnose mjere ograničavanja u prilozima navedenim aktima bez izmjene obrazloženja prvotnog uvrštenja, valja podsjetiti da, iako bilo kojoj kasnijoj odluci o zamrzavanju sredstava u načelu trebaju prethoditi priopćenje o novim elementima optužbe i rasprava (presude Suda od 21. prosinca 2011., Francuska/People's Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, Zb., str. I‑13427., t. 137., i Općeg suda od 7. prosinca 2010., Fahas/Vijeće, T‑49/07, Zb., str. II‑5555., t. 48.), to nije slučaj kada su razlozi kasnije odluke o zamrzavanju sredstava bitno jednaki onima istaknutima prilikom donošenja ranije odluke. Stoga jednostavna izjava u tom smislu može biti dovoljna (presude Općeg suda od 30. rujna 2009., Sison/Vijeće, T‑341/07, Zb., str. II‑3625., t. 62., i gore navedena presuda Fahas/Vijeće, t. 55.).
47 S obzirom na navedenu sudsku praksu, činjenica da nije poslana pojedinačna obavijest o Odluci 2011/782 i Uredbi br. 36/2012 u kojima je Vijeće samo preuzelo razloge za prvotno uvrštenje, a da ništa nije dodalo ili izmijenilo, ne povrjeđuje prava na obranu.
48 Suprotno tomu, što se tiče Odluke 2012/739 i Provedbene uredbe br. 1117/2012 u kojima je Vijeće izmijenilo obrazloženje prvotnog uvrštenja imena tužitelja na predmetni popis, valja podsjetiti da se, u okviru takvih akata, priopćenje novih elemenata optužbe i pravo na saslušanje moraju osigurati prije donošenja tih akata (gore navedena presuda Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, t. 63.).
49 U tom pogledu, valja utvrditi da je Vijeće, dopisom od 29. svibnja 2012., obavijestilo tužitelja o svojoj namjeri da izmijeni razloge uvrštenja njegova imena na predmetne popise. Tužitelj je stoga mogao podnijeti svoja očitovanja u pogledu novog predloženog razloga. Prema tome, tužitelj je pogrešno smatrao da je Vijeće povrijedilo njegovo pravo na saslušanje što se tiče Odluke 2012/739 i Provedbene uredbe br. 1117/2012.
50 Što se tiče Odluke 2013/255 i Provedbene uredbe br. 363/2013, s obzirom na to da navedeni akti vjerno preuzimaju obrazloženje iz Odluke 2012/739 i Provedbene uredbe br. 1117/2012, činjenica da nije poslana pojedinačna obavijest o tim aktima ne povrjeđuje prava na obranu.
Pravo na saslušanje i pristup dokazima
51 Prema sudskoj praksi koja se odnosi na odluke o zadržavanju imena osobe na popisu osoba na koje se odnose mjere ograničavanja, kada osoba ili subjekt kojih se to tiče sastavi očitovanja na obrazloženje, nadležno tijelo Unije ima obvezu pažljivo i nepristrano ispitati osnovanost navedenih razloga, s obzirom na ta očitovanja i eventualne njima pridružene oslobađajuće dokaze (vidjeti presudu Kadi II, t. 114. i navedenu sudsku praksu).
52 Kao što je to Vijeće istaknulo, člankom 21. Odluke 2011/782, člankom 32. Uredbe br. 36/2012, člankom 27. Odluke 2012/739 i člankom 30. Odluke 2013/255 predviđa se da, ako se sastavi očitovanje ili se podnesu novi značajni dokazi, Vijeće preispituje svoju odluku i o toj odluci obavještava dotičnu osobu ili subjekt.
53 Nadalje, valja istaknuti da je Vijeće tek na zahtjev zainteresirane osobe dužno omogućiti joj pristup administrativnim dokumentima koji nisu povjerljivi, koji se odnose na predmetnu mjeru (presuda Suda od 16. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, C‑548/09 P, Zb., str. I‑11381., t. 92.).
54 Osim toga, valja podsjetiti da je objava obavijesti za osobe na koje se primjenjuju mjere ograničavanja te vrste, dovoljna da privuče pažnju osoba na koje se odnose te mjere ograničavanja na mogućnost osporavanja odluke Vijeća (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće, C‑478/11 P do C‑482/11 P, t. 62.).
55 U ovom je slučaju 3. rujna 2011., na dan objave Odluke 2011/522 i Uredbe br. 878/2011, takva obavijest objavljena u Službenom listu Europske unije kojom su dotične osobe obaviještene o mogućnosti da zahtijevaju priopćenje elemenata kojima su doneseni akti obrazloženi. Vijeće je na isti način postupilo u pogledu Odluke 2011/782 i Uredbe br. 36/2012, objavivši u Službenom listu obavijest iste vrste. Stoga je tužitelj pogrešno utvrdio da nije imao mogućnost i priliku braniti se.
56 Što se tiče Odluke 2012/739, Provedbene uredbe br. 1117/2012, Odluke 2013/185 i Provedbene uredbe br. 363/2013, Vijeće je dvjema pojedinačnim obavijestima od 30. studenoga 2012. i 13. svibnja 2013. obavijestilo tužitelja o mogućnosti da zahtijeva priopćenje elemenata kojima su doneseni akti obrazloženi. Tužitelj je stoga mogao zahtijevati takvo priopćenje i pripremiti svoju obranu.
57 Osim toga, iz pismena priležećih spisu ne proizlazi da se tužitelj koristio postupcima navedenim u gornjoj točki 54. Prema tome, on nema razloga tvrditi da je Vijeće povrijedilo njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.
58 Iz svega navedenog proizlazi da drugi tužbeni razlog treba odbiti.
Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja
59 Tužitelj tvrdi da je Vijeće donijelo mjere ograničavanja koje se odnose na njega, a da ga o razlozima nije obavijestilo na način koji bi mu omogućio da iznese razloge u svoju obranu ili da sastavi druga očitovanja, te da je upotrebljavalo opće stereotipne izraze, ne objasnivši činjenične i pravne elemente kojima se opravdava uvrštenje njegova imena na predmetne popise ili razloge donošenja pobijanih akata.
60 Vijeće, koje podupire Komisija, osporava argumente tužitelja.
61 Najprije valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obveza obrazlaganja akta koji pogađa neku osobu, a koja proizlazi iz načela poštovanja prava na obranu, ima za cilj, s jedne strane, pojedincu dati dostatnu uputu o tome je li mjera osnovana ili sadržava li eventualno neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njezine valjanosti pred sucem Unije te, s druge strane, omogućiti tom sucu da provede nadzor zakonitosti te mjere (vidjeti gore navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 60. i navedenu sudsku praksu).
62 Također prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje zahtijeva članak 296. UFEU‑a mora biti prilagođeno prirodi predmetnog akta te iz njega mora jasno i nedvosmisleno slijediti ocjena institucije koja je donijela akt, tako da se zainteresirane osobe mogu upoznati s razlozima za donesenu mjeru i tako da nadležni sud može provesti svoj nadzor (vidjeti gore navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 61. i navedenu sudsku praksu).
63 Ako predmetna osoba ili subjekt nema pravo na prethodno saslušanje, pri donošenju prvotne odluke o zamrzavanju sredstava i gospodarskih izvora, poštovanje obveze obrazlaganja utoliko je važnije jer je to jedino jamstvo koje zainteresiranoj osobi omogućuje da se, barem nakon donošenja te odluke, učinkovito koristi pravnim lijekovima koji su joj dostupni za osporavanje njezine zakonitosti (vidjeti gore navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 62. i navedenu sudsku praksu).
64 Stoga u obrazloženju akta Vijeća o donošenju mjere zamrzavanja sredstava i gospodarskih izvora moraju biti utvrđeni specifični i konkretni razlozi zbog kojih Vijeće u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti ocjene smatra da se takva mjera treba odnositi na zainteresiranu osobu (vidjeti gore navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 63. i navedenu sudsku praksu).
65 Međutim, zahtjev za obrazloženje treba biti ocijenjen ovisno o okolnostima svakog slučaja, posebice o sadržaju akta, prirodi iznesenih razloga i interesu koji adresati mogu imati za dobivanje objašnjenja (vidjeti gore navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 64. i navedenu sudsku praksu).
66 Ne zahtijeva se da se u obrazloženju utvrde svi bitni činjenični i pravni elementi jer pitanje zadovoljava li obrazloženje nekog akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a treba biti ocijenjeno ne samo s obzirom na tekst, nego i s obzirom na kontekst i skup pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti gore navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 65. i navedenu sudsku praksu).
67 Konkretno, akt koji negativno utječe na neku osobu u dovoljnoj je mjeri obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom zainteresiranoj osobi, što joj omogućuje da shvati opseg mjere koja se na nju odnosi (vidjeti gore navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 66. i navedenu sudsku praksu).
68 U ovom slučaju, što se tiče tužiteljeva poznavanja općeg konteksta u kojem su donesene predmetne mjere ograničavanja, valja napomenuti da su u uvodnim izjavama 1. do 3. Odluke 2011/273, na koju upućuju Odluka 2011/522 i Uredba br. 878/2011, jasno izloženi općeniti razlozi zbog kojih je Unija donijela mjere ograničavanja protiv Sirije, te se u njima navodi sljedeće:
„1. Europska unija 29. travnja 2011. izrazila je ozbiljnu zabrinutost s obzirom na trenutačno stanje u Siriji i raspoređivanje vojnih i sigurnosnih snaga u određenom broju gradova te zemlje.
2. Unija oštro osuđuje nasilnu represiju, uključujući uporabu vatrenog oružja, protiv mirnih prosvjeda na različitim mjestima diljem Sirije, koja je dovela do smrti više prosvjednika, ranjavanja i proizvoljnih zadržavanja. Sirijskim je vlastima uputila poziv da se suzdrže od represije.
3. S obzirom na ozbiljnost stanja, valja uvesti mjere ograničavanja protiv Sirije i osoba odgovornih za nasilnu represiju nad sirijskim civilnim stanovništvom.“ [neslužbeni prijevod]
69 Nadalje, u skladu s člankom 4. Odluke 2011/273 kako je izmijenjena Odlukom 2011/522 „[o]sobama odgovornim za nasilnu represiju nad stanovništvom u Siriji kao i osobama i subjektima koji od režima imaju koristi ili taj režim podupiru, te s njima povezanim osobama i subjektima s popisa u Prilogu zamrzavaju se sva financijska sredstva i gospodarski izvori koji im pripadaju, koji su u njihovu vlasništvu, kojima raspolažu ili koje nadziru“. [neslužbeni prijevod]
70 Osim toga, člankom 25. stavkom 1. Odluke 2012/739 propisano je da se mogu poduzeti mjere protiv osoba odgovornih za nasilnu represiju protiv civilnog stanovništva Sirije, osoba i subjekata koji imaju koristi od režima ili koji ga podupiru te osoba i subjekata koji su s njima povezani.
71 Iz sudske prakse proizlazi da se može pretpostaviti da je važnim osobama sirijskog društva bio poznat opći kontekst na koji se upućuje u pobijanim aktima (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Makhlouf/Vijeće). U ovom slučaju, tužitelj je, kao što to proizlazi iz pismena priležećih spisu i njegovih vlastitih izjava, važan poslovni čovjek u Siriji koji prvenstveno posluje u farmaceutskom, poljoprivredno‑prehrambenom i financijskom sektoru. Nadalje, tužitelj je također predsjednik Trgovačke i industrijske komore u Alepu (Sirija). Tužitelj je stoga trebao biti upoznat s općim kontekstom na koji se upućuje u navedenim aktima.
72 Što se tiče posebnog konteksta uvrštenja imena tužitelja na popise priložene pobijanim aktima, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da Vijeće, kako bi pravilno ispunilo svoju obvezu obrazlaganja akta kojim se određuju mjere ograničavanja, mora navesti činjenične i pravne elemente o kojima ovisi zakonitost tih mjera te razloge koji su ga naveli da ih donese (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Bank Melli Iran/Vijeće, t. 81. i navedenu sudsku praksu). Iz toga slijedi da se, u načelu, obrazloženje takvog akta treba odnositi ne samo na pravne uvjete primjene mjera ograničavanja, nego i na specifične i konkretne razloge zbog kojih Vijeće u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti smatra da se takve mjere trebaju odnositi na dotičnu osobu (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude Općeg suda od 12. prosinca 2006., Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, T‑228/02, Zb., str. II‑4665., t. 146.; gore navedena presuda Fahas/Vijeće, t. 53., i od 11. prosinca 2012., Sina Bank/Vijeće, T‑15/11, t. 68.).
73 Ipak, prema sudskoj praksi, detaljna objava prigovora podnesenih protiv zainteresiranih strana mogla bi ne samo biti suprotna važnim razlozima od općeg interesa koji se odnose na sigurnost Unije i njezinih država članica ili na vođenje njihovih međunarodnih odnosa, nego i štetno djelovati na legitimne interese dotičnih osoba i subjekata, jer bi mogla ozbiljno naštetiti njihovu ugledu, stoga iznimno valja priznati da se samo izreka kao i općenito obrazloženje trebaju pojaviti u verziji odluke o zamrzavanju sredstava objavljenoj u Službenom listu, s time da specifično i konkretno obrazloženje te odluke treba biti formalizirano i da o njemu treba obavijestiti zainteresirane strane na bilo koji drugi primjeren način (vidjeti u tom smislu i po analogiji gore navedenu presudu Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, t. 147., i presudu Općeg suda od 8. lipnja 2011., Bamba/Vijeće, T‑86/11, Zb., str. II‑2749., t. 53.).
74 Vijeće se u ovom slučaju, u Odluci 2011/522, Uredbi br. 878/2011, Odluci 2011/782 i Uredbi br. 36/2012, što se tiče uvrštenja imena tužitelja na popise osoba na koje se odnose mjere ograničavanja, temeljilo na sljedećim razlozima:
„Predsjednik Trgovačke i industrijske komore u Alepu. Financijski podupire sirijski režim.“ [neslužbeni prijevod]
75 U Odluci 2012/739, Provedbenoj uredbi br. 1117/2012, Provedbenoj uredbi br. 363/2013 i Odluci 2013/255, što se tiče uvrštenja imena tužitelja na popise osoba na koje se odnose mjere ograničavanja, Vijeće se temeljilo na sljedećim razlozima:
„Predsjednik Trgovačke i industrijske komore u Alepu. Potpredsjednik društva Cham Holding. Financijski podupire sirijski režim.“ [neslužbeni prijevod]
76 Valja istaknuti da su razlozi iz gore navedenih točaka 74. i 75. dovoljno jasni i precizni. Naime, u pogledu kriterija uvrštenja osoba koje podupiru sirijski režim i onih koje od njega imaju koristi (vidjeti gore navedenu točku 5.), kao i u pogledu činjenice da se popisi priloženi pobijanim aktima odnose na brojne druge osobe iz sirijskog poslovnog svijeta, tužitelj je mogao shvatiti da je izvršavanjem važnih profesionalnih dužnosti podupirao sirijski režim i da je slijedom toga njegovo ime uvršteno na te popise. Uostalom, tužitelj je u okviru ove tužbe osporio razloge uvrštenja njegova imena na navedene popise.
77 Slijedom toga, obrazloženje pobijanih akata dovoljno je za ispunjenje obveze obrazlaganja koju ima Vijeće na temelju članka 296. drugog stavka UFEU‑a. Stoga treba odbiti prvi tužbeni razlog.
Peti tužbeni razlog koji se temelji na pogrešci u ocjeni
78 Tužitelj tvrdi da je Vijeće prilikom ocjene činjenica počinilo pogrešku u ocjeni navodeći njegovu dužnost potpredsjednika društva Cham Holding, jer u trenutku donošenja Provedbene uredbe br. 1117/2012 i Odluke 2012/739, kao i nakon toga, on nije bio zaposlen na tom radnom mjestu, s obzirom na to da je imenovanje novog potpredsjednika na godišnjoj glavnoj skupštini stupilo na snagu 18. rujna 2012.
79 Vijeće, koje podupire Komisija, osporava argumente tužitelja.
80 Najprije valja istaknuti da je tužbeni razlog koji se odnosi na pogrešku u ocjeni bio istaknut tek u zahtjevu za preinaku tužbenog zahtjeva od 16. srpnja 2013., a ne u tužbi. Odnosi se na navod „Potpredsjednik društva Cham Holding“, a ne na razloge na kojima se Vijeće temeljilo tijekom prvotnog uvrštenja imena tužitelja na popis osoba na koje se odnose mjere ograničavanja.
81 U tom pogledu, u gore navedenoj točki 49. istaknuto je da je Vijeće dopisom od 29. svibnja 2012. obavijestilo tužitelja o svojoj namjeri da dopuni obrazloženje uvrštenja njegova imena na popis osoba na koje se odnose mjere ograničavanja, uključujući od tada nadalje, kao razlog, njegovu ulogu potpredsjednika društva Cham Holding.
82 Osim toga, iz pismena priležećih spisu proizlazi da tužitelj tijekom godišnje glavne skupštine društva Cham Holding, koja se održala 18. rujna 2012., nije podnio svoju prijavu za ponovno imenovanje na mjesto potpredsjednika.
83 Nadalje, Vijeće je 29. studenoga 2012. donijelo Odluku 2012/739 i Provedbenu uredbu br. 1117/2012. Obrazloženje uvrštenja imena tužitelja na popis osoba na koje se odnose mjere ograničavanja koji se nalazi u prilogu navedenim aktima bilo je izmijenjeno na način koji je Vijeće najavilo u svojem prethodnom dopisu.
84 Stoga valja utvrditi da na dan donošenja pobijanih akata tužitelj više nije obavljao dužnost potpredsjednika društva Cham Holding.
85 Ipak, s obzirom na to da je tužitelj bio obaviješten o predviđenoj izmjeni obrazloženja Odluke 2012/739 i Provedbene uredbe br. 1117/2012 na dan kad je došlo do izmjene unutar upravljačkih tijela društva Cham Holding, Vijeću se ne može prigovoriti što je to obrazloženje koristilo u prilozima navedenim aktima.
86 Međutim, što se tiče Provedbene uredbe br. 363/2013 i Odluke 2013/255 koje su donesene 22. travnja 2013. odnosno 31. svibnja 2013., valja utvrditi da je Vijeće moglo ispraviti svoje obrazloženje s obzirom na to da je između dana održavanja glavne skupštine i donošenja pobijanih akata prošlo oko osam mjeseci.
87 Također valja naglasiti da tužitelj nikad nije osporavao osnovanost obrazloženja pobijanih akata u pogledu svojeg mjesta predsjednika Trgovačke i industrijske komore u Alepu. Odnosno, prema ustaljenoj sudskoj praksi, dovoljno je da je jedan razlog valjan da bi se na njemu temeljili navedeni akti (vidjeti u tom smislu presudu Kadi II, t. 119.). Stoga pogreška u ocjeni utvrđena u gore navedenoj točki 86., koja se odnosi na osnovanost razloga za dodatno uvrštenje, ne može dovesti do poništenja tih akata.
88 Stoga treba odbiti peti tužbeni razlog.
Treći i četvrti tužbeni razlog koji se temelje na povredi temeljnih prava, među kojima su pravo vlasništva, pravo na čast i ugled, pravo na rad, sloboda poduzetništva kao i pravo na pretpostavku nedužnosti, te na povredi prava na poštovanje privatnog života i načela proporcionalnosti
89 Kao prvo, tužitelj tvrdi da ograničenja njegova prava vlasništva neodređenog trajanja koja su određena pobijanim aktima, kao i neprimjerenost razloga i nedostatak dokaza kojima se mogu opravdati ta ograničenja, predstavljaju neproporcionalnu i neprihvatljivu povredu njegova prava vlasništva.
90 Kao drugo, tužitelj tvrdi da pobijani akti nezakonito ograničavaju njegovo pravo na čast i ugled, njegovo pravo na rad i njegovu slobodu poduzetništva kao i, naposljetku, načelo pretpostavke nedužnosti.
91 Kao treće, tužitelj tvrdi da pobijani akti povrjeđuju njegovo pravo na poštovanje privatnog života „jer mjere zamrzavanja sredstava i ograničavanja slobode kretanja predstavljaju neproporcionalnu povredu prava na poštovanje privatnog života kao i povredu općeg načela proporcionalnosti“.
92 Vijeće, koje podupire Komisija, osporava argumentaciju tužitelja.
93 Kao prvo, argumentacija koja se odnosi na povredu prava na čast i ugled, prava na rad te slobode poduzetništva tužitelja kao i načela pretpostavke nedužnosti, ne može se prihvatiti.
94 Naime, valja podsjetiti da iz članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika proizlazi da u svakom aktu kojim se pokreće postupak treba naznačiti predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga te da ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi svoju obranu, a Općem sudu da provede nadzor. Iz toga slijedi da temeljni pravni i činjenični elementi na kojima se zasniva tužba trebaju biti na dosljedan i razumljiv način vidljivi iz samog teksta tužbe (vidjeti po analogiji presudu Suda od 9. siječnja 2003., Italija/Komisija, C‑178/00, Zb., str. I‑303., t. 6.). U tužbi treba biti pojašnjen sadržaj tužbenog razloga na kojemu se zahtjev temelji tako da samo s njegovom apstraktnom naznakom nisu zadovoljeni zahtjevi iz Poslovnika (presuda Općeg suda od 12. siječnja 1995., Viho/Komisija, T‑102/92, Zb., str. II‑17., t. 68.).
95 Međutim, u ovom slučaju valja istaknuti da argumentacija koja se odnosi na povredu temeljnih prava iz gore navedene točke 90. ne sadrži na dovoljno jasan i precizan način prigovore koje tužitelj namjerava istaknuti. Iz toga slijedi da Vijeću nije omogućeno da uredno pripremi svoju obranu i da Opći sud ne može, na temelju navedene argumentacije, provesti svoj nadzor.
96 Osim toga, s obzirom na to da se zahtjevi iz članka 44. stavka 1. Poslovnika tiču javnog poretka, valja dodati da je na Općem sudu da po službenoj dužnosti istakne razlog koji se odnosi na nepoštovanje tih zahtjeva (presude Općeg suda od 10. srpnja 1990., Automec/Komisija, T‑64/89, Zb., str. II‑367., t. 74., i od 14. veljače 2012., Italija/Komisija, T‑267/06, t. 35. do 38.). Stoga se argumentacija koja se odnosi na temeljna prava iz gore navedene točke 90. treba odbiti kao nedopuštena.
97 Kao drugo, što se tiče argumentacije koja se odnosi na povredu prava vlasništva, valja najprije podsjetiti da je pravo vlasništva dio općih načela prava Unije i da je navedeno u članku 17. Povelje o temeljnim pravima.
98 Nadalje, prema ustaljenoj sudskoj praksi, prava navedena u Povelji o temeljnim pravima ne jamče apsolutnu zaštitu u pravu Unije, već se moraju uzeti u obzir u odnosu na njihovu funkciju u društvu. Stoga se korištenje tih prava može ograničiti, pod uvjetom da ta ograničenja stvarno odgovaraju ciljevima od općeg interesa kojima teži Unija i da u odnosu na cilj kojem se teži ne predstavljaju nerazmjernu i nedopustivu intervenciju koja povređuje samu bit tako zajamčenih prava (gore navedena presuda Makhlouf/Vijeće, t. 97. do 101. i 105.).
99 Što se tiče primjene tih načela u ovom slučaju, valja istaknuti da argumenti na koje se poziva tužitelj odgovaraju onima koje je Opći sud odbio u predmetu u kojem je donesena gore navedena presuda Makhlouf/Vijeće. Naime, donošenje mjera ograničavanja protiv tužitelja primjereno je s obzirom na to da je dio cilja od općeg interesa koji je jednako značajan za međunarodnu zajednicu kao i za zaštitu civilnog stanovništva. Zamrzavanje sredstava financijske imovine i drugih gospodarskih izvora, kao i zabrana ulaska na područje Unije osobama za koje je utvrđeno da sudjeluju u potpori sirijskog režima, ne mogu se, kao takvi, smatrati neprimjerenima.
100 Nadalje, predmetne mjere ograničavanja nužne su s obzirom na to da alternativne i manje ograničavajuće mjere, poput sustava prethodnog odobrenja ili obveze naknadnog opravdanja upotrebe doznačenih sredstava, ne omogućuju jednako učinkovito ostvarivanje cilja kojem se teži, odnosno borbe protiv financiranja sirijskog režima, osobito u pogledu mogućnosti zaobilaženja nametnutih ograničenja.
101 Osim toga, pobijani akti koji sadrže predmetne mjere ograničavanja doneseni su poštujući sva jamstva koja tužitelju omogućuju da ostvari svoja prava na obranu, kao što je već istaknuto u točkama 36. do 58. u okviru analize drugog tužbenog razloga.
102 Naposljetku, pobijanim aktima predviđa se mogućnost odobrenja korištenja zamrznutim sredstvima radi zadovoljenja osnovnih potreba ili ispunjenja određenih obveza, davanja posebnih odobrenja kojima se omogućuje odmrzavanje sredstava, druge financijske imovine ili drugih gospodarskih izvora, i periodičnog preispitivanja uvrštenja na popis kako bi se osiguralo da osobe i subjekti koji više ne ispunjavaju kriterije za uvrštenje na sporni popis s njega budu izbrisani.
103 Kao treće, što se tiče argumentacije koja se odnosi na povredu prava na poštovanje privatnog života, valja istaknuti da se pobijanim aktima također predviđa da nadležno tijelo države članice može odobriti ulazak na svoje državno područje, osobito zbog nužnih i neizbježnih humanitarnih potreba (presuda Općeg suda od 12. ožujka 2014., Al Assad/Vijeće, T‑202/12, t. 119.).
104 Stoga, s obzirom na temeljnu važnost zaštite civilnog stanovništva u Siriji i odstupanja predviđena pobijanim odlukama, ograničenja prava vlasništva i prava na poštovanje privatnog života tužitelja, koja su uzrokovale pobijane odluke, nisu neproporcionalna u pogledu cilja kojem se teži.
105 Stoga treba odbiti treći i četvrti tužbeni razlog.
106 Prema tome, valja odbiti tužbu, pri čemu nije potrebno odlučiti o dopuštenosti zahtjeva za preinaku tužbenog zahtjeva koji su podneseni u stadiju replike podneskom od 16. srpnja 2013.
Troškovi
107 U skladu s člankom 87. stavkom 2. prvim podstavkom Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova kao i troškova Vijeća, uključujući troškove povezane s postupkom privremene pravne zaštite u skladu s njegovim zahtjevom.
108 Međutim, u skladu s člankom 87. stavkom 4. podstavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Komisija snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (sedmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Nalaže se Faresu Al‑Chihabiju snošenje vlastitih troškova kao i troškova Vijeća Europske unije.
3. Europska komisija snosit će vlastite troškove.
Van der Woude | Wiszniewska‑Białecka | Ulloa Rubio |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 30. travnja 2015.
Potpisi