Language of document : ECLI:EU:C:2021:231

Predmet C-603/20 PPU

SS

protiv

MCP

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio High Court of Justice (England and Wales), Family Division)

 Presuda Suda (peto vijeće) od 24. ožujka 2021.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Hitni prethodni postupak – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EZ) br. 2201/2003 – Članak 10. – Nadležnost u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću – Otmica djeteta – Nadležnost sudova države članice – Teritorijalni doseg – Odvođenje djeteta u treću zemlju – Uobičajeno boravište stečeno u toj trećoj zemlji”

1.        Prethodna pitanja – Hitni prethodni postupak – Pretpostavke – Odvajanje i udaljavanje malog djeteta od njegovih roditelja – Opasnost od teškog narušavanja njihova odnosa i djetetova razvoja – Opasnost od ugrožavanja djetetove integracije u njegovo obiteljsko i društveno okruženje u slučaju vraćanja

(Poslovnik Suda, čl. 107.; Uredba Vijeća br. 2201/2003)

(t. 33.-35.)

2.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću – Uredba br. 2201/2003 – Nadležnost u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću – Nadležnost u slučaju otmice djeteta – Posebna nadležnost – Usko tumačenje

(Uredba Vijeća br. 2201/2003, čl. 8. st. 1. i čl. 10.)

(t. 43., 47.)

3.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću – Uredba br. 2201/2003 – Nadležnost u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću – Nadležnost u slučaju otmice djeteta – Nadležnost sudova države članice djetetova uobičajenog boravišta prije njegove otmice – Doseg – Otmica djeteta u treću zemlju – Dijete koje je na datum podnošenja zahtjeva koji se odnosi na roditeljsku odgovornost steklo uobičajeno boravište u toj trećoj zemlji – Isključenost – Određivanje nadležnosti na temelju međunarodnih konvencija, sporazuma o nadležnosti ili nacionalnih pravila

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 24.; Uredba Vijeća br. 2201/2003, uvodna izjava 33. i čl. 8. st. 1., čl. 10., 12., 14. i čl. 60. t. (e))

(t. 39., 40., 45., 46., 49.-55., 58.-64. i izreka)

Kratak prikaz

Osobe SS i MCP, indijski državljani s dozvolom boravka u Ujedinjenoj Kraljevini, roditelji su osobe P, britanske državljanke rođene 2017. godine. Majka je u listopadu 2018. godine otišla u Indiju s djetetom, koje od tada živi ondje sa svojom bakom s majčine strane i stoga više nema uobičajeno boravište u Ujedinjenoj Kraljevini. Majka se na tom razlogu temeljila za osporavanje nadležnosti sudova Engleske i Walesa, kojima je otac podnio zahtjev kojim, u okviru tužbe podnesene pred High Court of Justice (England & Wales), Family Division [Visoki Sud (Engleska i Wales), Obiteljski odjel, Ujedinjena Kraljevina], traži vraćanje djeteta u Ujedinjenu Kraljevinu i, podredno, pravo na kontakt.

Taj sud smatra da njegovu nadležnost valja ocijeniti na osnovi Uredbe Bruxelles II bis(1). U tom pogledu navodi da se, u trenutku kad je otac pokrenuo postupak pred tim sudom, djetetovo uobičajeno boravište nalazilo u Indiji i ono je bilo u cijelosti integrirano u indijsko društveno i obiteljsko okruženje, pri čemu njegove konkretne činjenične veze s Ujedinjenom Kraljevinom, osim građanstva, nisu postojale.

Visoki sud navodi da se člankom 10. Uredbe Bruxelles II bis uspostavljaju pravila o nadležnosti u slučaju nezakonitog odvođenja ili zadržavanja djeteta, pri čemu navodi da ima dvojbe osobito u pogledu pitanja može li se ta odredba primijeniti na sukob nadležnosti između sudova države članice i sudova treće zemlje. On stoga pita Sud treba li tu odredbu tumačiti na način da, ako je dijete steklo svoje uobičajeno boravište u trećoj zemlji nakon otmice u tu zemlju, sudovi države članice u kojoj je dijete imalo svoje uobičajeno boravište neposredno prije otmice zadržavaju svoju nadležnost bez vremenskog ograničenja. Taj predmet tako Sudu omogućuje da donese odluku o teritorijalnom dosegu te odredbe.

Ocjena Suda

Sud, kao prvo, navodi da, kad je riječ o nadležnosti u slučaju otmice djeteta, članak 10. Uredbe Bruxelles II bis predviđa kriterije koji se odnose na situaciju ograničenu na područje država članica. Okolnost da taj članak koristi izraz „država članica”, a ne izraze „država” ili „treća zemlja”, upućuje na to da uređuje nadležnost samo u slučaju otmice djeteta iz jedne države članice u drugu.

Kao drugo, kad je riječ o kontekstu te odredbe, Sud utvrđuje da članak 10. Uredbe Bruxelles II bis čini pravilo o posebnoj nadležnosti u odnosu na opće pravilo(2) u skladu s kojim su sudovi države članice djetetova uobičajenog boravišta načelno nadležni u području roditeljske odgovornosti. To pravilo o posebnoj nadležnosti poništava učinak do kojeg bi dovela primjena pravila o općoj nadležnosti u slučaju otmice djeteta odnosno prijenos nadležnosti u državu članicu u kojoj je dijete steklo novo uobičajeno boravište. Međutim, ako je dijete steklo uobičajeno boravište izvan Europske unije, pravilo o općoj nadležnosti ne primjenjuje se. Posljedično, članak 10. te uredbe gubi svoj smisao i stoga više nije primjenjiv.

Usto, Sud navodi da iz pripremnih akata Uredbe Bruxelles II bis proizlazi da zakonodavac Unije u područje primjene navedenog članka 10. nije namjeravao uključiti pretpostavku otmica djece u treću zemlju s obzirom na to da bi takve otmice osobito trebale biti obuhvaćene međunarodnim konvencijama kao što su to Haške konvencije iz 1980.(3) i 1996.(4). U određenim okolnostima (kao što su to pristanak ili pasivnost nositelja prava na roditeljsku skrb) Haška konvencija iz 1996. zapravo predviđa prijenos nadležnosti na sudove države u kojoj se nalazi djetetovo novo uobičajeno boravište. Međutim, takav prijenos nadležnosti bio bi lišen učinka u slučaju da sudovi države članice trebaju zadržati svoju nadležnost bez vremenskog ograničenja.

Kao treće, Sud navodi da vremenski neograničeno zadržavanje nadležnosti nije u skladu s jednim od temeljnih ciljeva Uredbe Bruxelles II bis odnosno da ne odgovara najboljem interesu djeteta, pri čemu se, u tu svrhu, daje prednost kriteriju blizine. Takvo tumačenje članka 10. Uredbe Bruxelles II bis također ne bi bilo u skladu s logikom mehanizma neposrednog vraćanja ili zadržavanja iz Haške konvencije iz 1980.

Sud zaključuje da članak 10. Uredbe Bruxelles II bis nije primjenjiv u slučaju da se utvrdi da je dijete, na datum podnošenja zahtjeva koji se odnosi na roditeljsku odgovornost, steklo uobičajeno boravište u trećoj zemlji nakon otmice u tu zemlju. U takvom slučaju nadležnost suda pred kojim je postupak pokrenut trebat će utvrditi u skladu s primjenjivim međunarodnim konvencijama ili, ako ne postoje, u skladu s člankom 14. Uredbe Bruxelles II bis.


1      Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1347/2000 (SL 2003., L 338, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 133. i ispravak SL 2014., L 46, str. 22., u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles II bis).


2      Iz članka 8. stavka 1. te uredbe


3      Konvencija o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece, potpisana 25. listopada 1980. u okviru Haške konferencije za međunarodno privatno pravo


4      Konvencija o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u odnosu na roditeljsku odgovornost i o mjerama za zaštitu djece, sklopljena u Hagu 19. listopada 1996. (SL 2008., L 151, str. 39.-48.)