Predmet C-213/19
Europska komisija
protiv
Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske
Presuda Suda (veliko vijeće) od 8. ožujka 2022.
„Povreda obveze države članice – Članak 4. stavak 3. UEU‑a – Članak 310. stavak 6. i članak 325. UFEU-a – Vlastita sredstva – Carine – Porez na dodanu vrijednost (PDV) – Zaštita financijskih interesa Europske unije – Borba protiv prijevara – Načelo djelotvornosti – Obveza država članica da Europskoj komisiji stave na raspolaganje vlastita sredstva – Financijska odgovornost država članica u slučaju gubitaka vlastitih sredstava – Uvoz tekstilnih proizvoda i obuće iz Kine – Sustavna prijevara velikog obujma – Organizirani kriminal – Nepostojeći uvoznici – Carinska vrijednost – Umanjenje vrijednosti – Oporezivi iznos za PDV – Nepostojanje sustavnih carinskih provjera koje su zasnovane na analizi rizika i provedene prije puštanja predmetne robe – Nepostojanje sustavnog polaganja osiguranja – Metoda upotrijebljena za procjenu iznosa gubitaka tradicionalnih vlastitih sredstava u vezi s uvozom koji predstavlja velik rizik od umanjenja vrijednosti – Statistička metoda zasnovana na prosječnim cijenama utvrđenim na razini Unije – Dopuštenost”
1. Tužba zbog povrede obveze – Nadležnost Suda – Tužba podnesena protiv države članice koja se povukla iz Europske unije – Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine – Članak 86. – Nadležnost Suda za odlučivanje o tužbama zbog povrede obveze protiv Ujedinjene Kraljevine koje su podnesene prije i nakon isteka prijelaznog razdoblja
(čl. 258. UFEU-a; Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju, čl. 86., 136. i 160.)
(t. 120., 121.)
2. Tužba zbog povrede obveze – Postupak – Zadani cilj – Objektivno utvrđenje da država članica nije poštovala svoje obveze na temelju UFEU-a ili akta sekundarnog prava – Utvrđivanje postoji li povreda prava Unije u konkretnom slučaju
(čl. 258. UFEU‑a)
(t. 162.)
3. Tužba zbog povrede obveze – Predmet spora – Zahtjev da se državi članici naloži poduzimanje određenih mjera – Zahtjev da se na raspolaganje stave određeni iznosi tradicionalnih vlastitih sredstava – Dopuštenost
(čl. 258. UFEU‑a)
(t. 182.-189.)
4. Vlastita sredstva Europske unije – Zaštita financijskih interesa Unije – Borba protiv prijevara i drugih oblika nezakonitih djelovanja – Obveza država članica da uspostave sankcije te djelotvorne i odvraćajuće mjere provjere – Doseg – Povrede usmjerene na financijske interese Europske unije u području carina – Izravna veza između ubiranja prihoda od davanja iz Zajedničke carinske tarife i stavljanja na raspolaganje odgovarajućih sredstava – Carinske provjere – Točno određene obveze rezultata – Narav mjera provjera koja se mora odrediti prema obilježjima prijevare ili drugog oblika nezakonitog djelovanja, a ne apstraktno i statički
(čl. 325. UFEU‑a)
(t. 209.-220.)
5. Tužba zbog povrede obveze – Dokaz o povredi obveze – Teret dokazivanja koji je na Komisiji – Tužba koja počiva na pretpostavkama – Odbijanje tužbe
(čl. 258. UFEU‑a)
(t. 221.)
6. Države članice – Obveze – Opća obveza koja proizlazi iz članka 4. stavka 3. UFEU-a – Konkretizacija u određenom području na temelju posebnog članka – Povreda obveze utvrđena samo s obzirom na poseban članak
(čl. 4. st. 3. i čl. 325. st. 3. UFEU-a)
(t. 261.)
7. Carinski zakonik – Primjena carinskih propisa – Carinski zakonik Zajednice – Carinski zakonik Unije – Mjere provjere koje trebaju poduzeti carinska tijela država članica – Zahtjev da se te mjere zasnivaju na analizi rizika – Obveza primjene upravljanja rizicima – Polaganje osiguranja – Nužnost za takvim polaganjem – Margina prosudbe carinskih tijela država članica – Ograničenja – Obveza poštovanja načela djelotvornosti – Doseg – Obveza knjiženja carinskih dugova
(Carinski zakonik Zajednice, čl. 13. i čl. 220. st. 1.; Carinski zakonik Unije, čl. 46. i čl. 105. st. 3.; Uredba Komisije br. 2454/93, kako je izmijenjena Uredbom br. 3254/1994, čl. 248. st. 1., i Uredba Komisije 2015/2447, čl. 244.)
(t. 272.-298., 300., 301., 303., 305., 333.)
8. Vlastita sredstva Europske unije – Utvrđivanje i stavljanje na raspolaganje od strane država članica – Odgovornost država članica – Doseg – Postojanje izravne veze između ubiranja prihoda od carina i stavljanja Komisiji na raspolaganje odgovarajućih tradicionalnih vlastitih sredstava – Obveza država članica da zajamče djelotvorno i potpuno ubiranje vlastitih sredstava
(čl. 325. st. 1. UFEU-a)
(t. 346., 358., 359., 362.)
9. Vlastita sredstva Europske unije – Utvrđivanje i stavljanje na raspolaganje od strane država članica – Oslobađanje od obveze – Razlozi više sile ili drugi razlozi koji se ne mogu pripisati državi članici – Nenaplativi iznosi — Nepoštovanje postupka kojim je utvrđeno pravo na oslobađanje od obveze – Učinci
(Uredba Vijeća br. 609/2014, čl. 13. st. 2. do 4.)
(t. 380.-395.)
10. Vlastita sredstva Europske unije – Utvrđivanje i stavljanje na raspolaganje od strane država članica – Kamate na iznose koji su nepravodobno stavljeni na raspolaganje – Nestavljanje na raspolaganje od strane dotične države članice – Utvrđenje povrede obveze od strane Suda – Obveza plaćanja zateznih kamata – Iznimka – Stavljanje na raspolaganje uz prigovore
(Uredba Vijeća br. 1150/2014, čl. 9. st. 1. i čl. 11., i Uredba Vijeća br. 609/2014, čl. 9. st. 1. i čl. 12.)
(t. 398.-401.)
11. Vlastita sredstva Europske unije – Utvrđivanje i stavljanje na raspolaganje od strane država članica – Neutvrđivanje i nestavljanje na raspolaganje bez razloga više sile ili definitivne nemogućnosti izvršenja naplate koja se ne može pripisati dotičnoj državi – Povreda obveze
(čl. 325. UFEU-a; Uredba Vijeća br. 1150/2000, čl. 2., 6., 9., 10., 11. i 17., i Uredba Vijeća br. 609/2014, čl. 2., 6., 9., 10., 12. i 13.; odluke Vijeća 2007/436 i 2014/335, čl. 2. i 8.)
(t. 404.)
12. Carinska unija – Zajednička carinska tarifa – Carinska vrijednost – Određivanje – Podjela nadležnosti između Unije i država članica – Nadležnost i isključiva odgovornost država članica – Doseg
(Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 952/2013, čl. 70. do 74.; Uredba Vijeća br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 648/2005, čl. 29. do 31.)
(t. 412., 413.)
13. Vlastita sredstva Europske unije – Utvrđivanje i stavljanje na raspolaganje od strane država članica – Neutvrđivanje i nestavljanje na raspolaganje bez razloga više sile ili definitivne nemogućnosti izvršenja naplate koja se ne može pripisati dotičnoj državi – Propust carinskih tijela da provedu provjere stvarne carinske vrijednosti robe – Nemogućnost provedbe provjera – Saznanje carinskih tijela za umanjenje vrijednosti robe – Sustavno prihvaćanje deklariranih vrijednosti – Izračun iznosa gubitaka vlastitih sredstava zasnovan na statističkim podacima – Dopuštenost
(čl. 325. UFEU‑a)
(t. 445.-447.)
14. Tužba zbog povrede obveze – Presuda Suda kojom se utvrđuje povreda obveze – Učinci – Obveze Komisije – Obveza da se osigura izvršenje presude – Doseg – Tradicionalna vlastita sredstva koja duguje država članica – Gubitak sredstava – Novi izračun dužnog iznosa – Uzimanje u obzir opće količine uvoza za koji treba smatrati da mu je umanjena vrijednost – Uzimanje u obzir dugova koje potražuje država koja je počinila povredu – Primjena statističke metode radi određivanja vrijednosti uvoza kojem je umanjena vrijednost
(čl. 258. UFEU‑a)
(t. 475., 517.-519., 526.)
15. Tužba zbog povrede obveze – Nadležnost Suda – Ograničenja – Tradicionalna vlastita sredstva koja duguje država članica – Izračun iznosa – Nenadležnost Suda
(čl. 258. UFEU‑a)
(t. 524., 525.)
16. Države članice – Obveze – Obveza lojalne suradnje – Provedba prava Unije – Vlastita sredstva Europske unije – Obveza da se Komisiji olakša primjena prava Unije pod nadzorom Suda – Doseg – Stavljanje Komisiji na raspolaganje popratnih dokumenata i druge korisne dokumentacije – Uključivanje – Propust da ih se stavi na raspolaganje – Povreda obveze
(čl. 4. st. 3. i čl. 17. UEU-a)
(t. 527., 584.-586., 598., 600., 601., t. 1. izreke)
17. Vlastita sredstva Europske unije – Sredstva koja proizlaze iz poreza na dodanu vrijednost – Osnovica za naplatu – Metoda izračuna – Postojanje izravne veze između naplate poreza i stavljanja Komisiji na raspolaganje tih sredstava – Obveza država članica da zajamče djelotvorno i cjelovito ubiranje vlastitih sredstava – Doseg – Vlastita sredstva povučena iz proračuna Unije zbog prijevara – Uključivanje – Uvjet – Neto prihodi od poreza na koje prijevara stvarno utječe
(Uredba Vijeća br. 1553/89, čl. 3.)
(t. 567.-576.)
Kratak prikaz
Ujedinjena Kraljevina povrijedila je svoje obveze u vezi s carinskom provjerom i stavljanjem na raspolaganje vlastitih sredstava Unije time što nije donijela mjere potrebne za borbu protiv prijevara koje proizlaze iz uvoza tekstilnih proizvoda i obuće iz Kine kojem je umanjena vrijednost:
Ujedinjena Kraljevina morala je uzeti u obzir profile rizika kao i vrste carinskih provjera koje su joj OLAF i Komisija preporučili
Od 1. siječnja 2005. Europska unija ukinula je sve kvote primjenjive na uvoz tekstilnih proizvoda i odjeće, među ostalim, iz Kine.
U 2007., 2009. i 2015. Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) uputio je državama članicama poruke o uzajamnoj pomoći obavještavajući ih, među ostalim, o riziku od krajnjeg umanjenja vrijednosti uvoza tekstilnih proizvoda i obuće iz Kine koji su izvršila fiktivna društva koja su registrirana samo kako bi dala privid zakonitosti prijevarnom poslovanju. OLAF je pozvao sve države članice da nadziru svoj uvoz takvih proizvoda, provode prikladne carinske provjere i poduzmu prikladne mjere zaštite u slučaju sumnje na cijene koje su fakturirane umjetno nisko.
U te je svrhe OLAF razvio alat za procjenu rizika koji počiva na podacima na razini Unije. Taj alat, oslanjajući se na izračun prosjeka utvrđenog na temelju „prilagođenih prosječnih cijena”, dovodi do „najniže prihvatljive cijene” koja se upotrebljava kao profil ili prag rizika koji carinskim tijelima država članica omogućuje da otkriju osobito niske vrijednosti deklarirane pri uvozu i, time, uvoz koji predstavlja velik rizik od umanjenja vrijednosti.
U 2011. i 2014. Ujedinjena Kraljevina sudjelovala je u operacijama nadzora koje su proveli Komisija i OLAF radi onemogućavanja određenih rizika od prijevare u smislu umanjenja vrijednosti, a da, međutim, nije primjenjivala „najniže prihvatljive cijene” izračunane prema OLAF-ovoj metodi ili bez izvršenja naloga za dodatnu naplatu koje su njezina tijela izdala nakon takve primjene.
Na više dvostranih sastanaka OLAF je preporučio da se nadležna britanska tijela koriste pokazateljima rizika na razini Unije koje čine „najniže prihvatljive cijene”. Prema OLAF-ovu stajalištu, uvoz pri kojem je počinjena prijevara znatno se povećao u Ujedinjenoj Kraljevini zbog neprikladnosti provjera koje su provodila carinska tijela te države, što je potaknulo premještanje prijevarnih transakcija usmjerenih na druge države članice u Ujedinjenu Kraljevinu. Međutim, prema OLAF-ovu stajalištu Ujedinjena Kraljevina nije slijedila njegove preporuke puštajući, naprotiv, predmetne proizvode u slobodan promet na unutarnjem tržištu, a da nije provela prikladne carinske provjere, tako da znatan dio carina koje su se dugovale nije bio ni naplaćen ni stavljen na raspolaganje Europskoj komisiji.
Posljedično, smatrajući da Ujedinjena Kraljevina nije ni knjižila točne iznose carina niti joj stavila na raspolaganje točne iznose tradicionalnih vlastitih sredstava i vlastitih sredstava koja proizlaze iz poreza na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) u vezi s određenim uvozom tekstilnih proizvoda i obuće iz Kine, Komisija je podnijela tužbu radi utvrđenja da je ta država povrijedila obveze koje je imala na temelju propisa Unije o provjeri i nadzoru u području ubiranja vlastitih sredstava, carinskom pravu i o PDV-u.
Svojom presudom veliko vijeće Suda djelomično je prihvatilo tužbu Komisije i odlučilo, u biti, da je Ujedinjena Kraljevina povrijedila obveze koje je imala na temelju prava Unije, time što nije primijenila učinkovite mjere carinske provjere niti knjižila točne iznose carina i, prema tome, što nije stavila Komisiji na raspolaganje točan iznos tradicionalnih vlastitih sredstava u vezi s određenim uvozom tekstilnih proizvoda i obuće iz Kine(1), kao i time što Komisiji nije priopćila sve informacije potrebne za izračun iznosa preostalih davanja i vlastitih sredstava koja se duguju(2).
Ocjena Suda
Prethodno Sud odbija sve argumente o postojanju zapreke vođenju postupka koje je Ujedinjena Kraljevina iznijela i koji se odnose osobito na Komisijinu povredu načela zaštite legitimnih očekivanja zbog određenih izjava agenata Komisije ili OLAF-a danih na sastancima s njezinom upravom u vezi s mjerama koje je ta država poduzela radi borbe protiv predmetne prijevare u smislu umanjenja vrijednosti.
U tom pogledu Sud podsjeća na to da se nitko ne može pozvati na povredu načela zaštite legitimnih očekivanja ako ne postoje jamstva koja su kod njega stvorila legitimna očekivanja. No čak i ako takva očekivanja postoje, država članica ne može se pozvati na to načelo kako bi onemogućila da Sud objektivno utvrdi nepoštovanje obveza koje joj nalaže UFEU.
U pogledu merituma, kao prvo, kako bi se prihvatio tužbeni razlog o povredi obveza određenih pravom Unije u području zaštite financijskih interesa Unije i borbe protiv prijevara kao i obveza iz carinskog prava Unije, Komisija naglašava, ponajprije, obveze točno određenog rezultata koje države članice imaju na temelju članka 325. stavka 1. UFEU-a. Radi borbe protiv povreda koje mogu sprečavati djelotvorno i potpuno ubiranje tradicionalnih vlastitih sredstava koja čine carine i kod kojih postoji, posljedično, opasnost od ugrožavanja financijskih interesa Unije, države članice ne moraju predvidjeti primjenu samo odgovarajućih sankcija, a osobito kaznenih sankcija u slučaju teških prijevara ili drugih teških oblika nezakonitih djelovanja, nego i mjera djelotvornih i odvraćajućih carinskih provjera. Narav mjera carinskih provjera koje države članice moraju poduzeti kako bi se uskladile sa zahtjevima te odredbe ne može se odrediti apstraktno i statički jer ona ovisi o obilježjima tih prijevara ili tih drugih oblika nezakonitog djelovanja koja se s vremenom mogu promijeniti.
Prema tome, iako članak 325. stavak 1. UFEU-a dodjeljuje državama članicama određenu slobodu u pogledu odabira mjera carinskih provjera, u konkretnom slučaju, s obzirom na osobitosti predmetne prijevare u smislu umanjenja vrijednosti, mehanizam carinskih provjera koji je Ujedinjena Kraljevina uspostavila radi borbe protiv navedene prijevare očito nije poštovao načelo djelotvornosti utvrđeno u članku 325. stavku 1. UFEU-a, jer je uz nekoliko vrlo rijetkih iznimaka bio ograničen na radnje naknadne naplate davanja. Osim toga, Sud priznaje da zajednički kriteriji koje su državama članicama preporučili OLAF i Komisija u području rizika i koji su dio zajedničkog okvira upravljanja rizicima nisu obvezujući. Međutim, članak 325. stavci 1. i 3. UFEU-a podrazumijevaju usku suradnju, s jedne strane, između država članica i Unije te, s druge strane, među samim državama članicama, pri čemu ove potonje moraju stoga uzeti te kriterije u obzir ili ih slijediti u slučaju da nisu izradile nacionalne kriterije koji su barem toliko učinkoviti kao oni koje je Unija preporučila.
Na temelju carinskih propisa Unije, u vezi s člankom 325. UFEU-a, Ujedinjena Kraljevina je dakle barem morala, kada je tijekom razdoblja povrede uspostavljala svoj sustav analize i upravljanja rizicima, voditi na odgovarajući način računa o profilima rizika i vrstama carinskih provjera koje su joj OLAF i Komisija preporučili. U tim okolnostima, u okviru carinskih provjera do kojih je došlo prije puštanja robe u slobodan promet, Ujedinjena Kraljevina nije mogla do uspostave vlastitih navodno učinkovitijih pragova rizika odbiti primijeniti bilo koji profil rizika na temelju kojeg se prije carinjenja predmetne robe može prepoznati uvoz po vrlo niskim cijenama koji predstavlja veliki rizik od umanjenja vrijednosti. Sud pojašnjava da je u kontekstu masovne prijevare u smislu umanjenja vrijednosti, poput one o kojoj je ovdje riječ, djelotvorna zaštita financijskih interesa Unije zahtijevala, osim uspostave profila rizika, sustavno pozivanje na polaganje osiguranja u pogledu predmetnog uvoza. U konkretnom je slučaju Ujedinjena Kraljevina zahtijevala polaganje osiguranja samo iznimno, pri čemu su osiguranja bila nadoknađena nakon poništenja naloga na koje su se ona odnosila. Osim toga, Sud utvrđuje da time što je iznose carina izračunala na temelju netočnih vrijednosti, jer su očito preniske, a potom knjižila te iznose davanja, kršeći time carinsko pravo Unije, Ujedinjena Kraljevina nije učinkovito knjižila cijeli iznos carina koje su se dugovale.
Kao drugo, kako bi djelomično prihvatio tužbeni razlog o povredi obveza određenih pravom Unije u području stavljanja na raspolaganje tradicionalnih vlastitih sredstava koja čine carine, Sud podsjeća, ponajprije, da su države članice dužne utvrditi pravo Unije na vlastitim sredstvima čim su njihova tijela u mogućnosti izračunati iznos davanja koji proizlazi iz carinskog duga i odrediti njihova dužnika te potom staviti vlastita sredstva Unije na raspolaganje Komisiji, poduzimajući sve mjere potrebne u tom pogledu. Upravljanje sustavom vlastitih sredstava Unije povjereno je, dakle, državama članicama i u njihovoj je isključivoj odgovornosti. Izravna veza između ubiranja prihoda od carina i stavljanja Komisiji na raspolaganje odgovarajućih sredstava obvezuje države članice da štite financijske interese Unije i poduzimaju potrebne mjere kako bi se zajamčilo djelotvorno i potpuno ubiranje tih davanja.
U konkretnom slučaju Sud utvrđuje povredu članka 325. stavka 1. UFEU-a i carinskog prava Unije s obzirom na to da Ujedinjena Kraljevina nije tijekom razdoblja povrede poduzela mjere koje mogu osigurati da se carinske vrijednosti predmetnog uvoza utvrde u točnom iznosu, poput provjera koje se provode prije carinjenja i obveze polaganja osiguranja za uvoz koji predstavlja velik rizik od umanjenja vrijednosti. Stoga je ta država izračunala carinske dugove na temelju netočnih vrijednosti i neprikladnost provedenih provjera dovela je do toga da Komisiji nisu stavljena na raspolaganje sva vlastita sredstva koja se odnose na predmetni uvoz. Time što je propustila provjeriti točnost vrijednosti predmetne robe, deklariranih u skladu s pravilima prava Unije prije njezina puštanja u slobodan promet, Ujedinjena Kraljevina stvorila je nepovratnu situaciju koja je dovela do znatnih gubitaka vlastitih sredstava Unije za koje se nju mora smatrati odgovornom.
Potom, Sud prihvaća Komisijin prigovor prema kojem je Ujedinjena Kraljevina povrijedila carinsko pravo Unije time što joj nije stavila na raspolaganje tradicionalna vlastita sredstva koja su se dugovala u pogledu uvoza obuhvaćenog zajedničkom carinskom operacijom nazvanom „Snake”, koju je OLAF koordinirao. Naime, dodatne carine koje se potražuju u nalozima koje je Ujedinjena Kraljevina izdala bile su uzete u obzir, priopćene su svojim dužnicima i knjižene su na račune u skladu s pravom Unije. Međutim, navedena davanja nisu još bila ubrana i nikakvo osiguranje nije položeno za njih kada je Ujedinjena Kraljevina odlučila poništiti te naloge i izbrisati predmetne iznose s računa.
U tom pogledu Sud podsjeća na to da su na temelju carinskog prava Unije države članice dužne poduzeti sve potrebne mjere kako bi se iznosi koji odgovaraju utvrđenim pravima stavili Komisiji na raspolaganje. No u konkretnom slučaju izračun tih iznosa zahvaćen je upravnom pogreškom koju su počinila carinska tijela Ujedinjene Kraljevine koja su bila dužna ispraviti tu pogrešku tako da ponovno odrede carinsku vrijednost, oslanjajući se na jednu od metoda predviđenih u tom pogledu carinskim pravom Unije. Taj zaključak vrijedi također za njihove odluke da ponovno ne izdaju navedene naloge nakon što su ih ispravila. U tom je pogledu primjena carinskog prava Unije na državama članicama koje su isključivo odgovorne za nju i time što je odlučila poništiti prethodno navedene naloge umjesto da ih ponovno izda nakon što ih je ispravila izračunima sukladnim carinskom pravu Unije, Ujedinjena Kraljevina, kršeći to pravo Unije, nije poduzela potrebne mjere kako bi se utvrđeni iznosi stavili Komisiji na raspolaganje. Osim toga, Sud utvrđuje da Ujedinjena Kraljevina nije poštovala postupak predviđen carinskim pravom Unije kako bi se mogla osloboditi obveze stavljanja Komisiji na raspolaganje predmetnih iznosa. Usto, kako bi odbio razloge koje je Ujedinjena Kraljevina istaknula da se oslobodi svoje obveze stavljanja Komisiji na raspolaganje vlastitih sredstava izvedenih iz carina utvrđenih u prethodno navedenim nalozima i koji se odnose na činjenicu da su dužnici tih davanja bili nepostojeći ili nesolventni poduzetnici, Sud ističe da iako su se ta davanja pokazala nenaplativima od predmetnih poduzetnika, do toga je došlo zbog dvostruke upravne pogreške koja se može pripisati tijelima te države. Naposljetku, Sud utvrđuje da ta država nije poštovala ni akcesornu obvezu koju je imala da isplati pripadajuće zatezne kamate na vlastita sredstva koja nisu stavljena Komisiji na raspolaganje.
U pogledu pitanja je li Ujedinjena Kraljevina konkretnije povrijedila obveze koje je imala na temelju prava Unije u području vlastitih sredstava, time što Komisiji nije stavila na raspolaganje tradicionalna vlastita sredstva u određenom iznosu za svaku godinu obuhvaćenu razdobljem povrede, to jest u ukupnom iznosu od 2 679 637 088,86 eura, Sud utvrđuje da je u nadležnosti i isključivoj odgovornosti država članica da osiguraju da se deklarirane carinske vrijednosti utvrde uz poštovanje pravila carinskog prava Unije o određivanju carinske vrijednosti. Zato što su u konkretnom slučaju carinska tijela Ujedinjene Kraljevine propustila dovoljno sustavno poduzimati prikladne mjere, velike količine robe koja je bila predmet uvoza kojem je vrijednost očito umanjena bile su puštene u slobodan promet bez mogućnosti da je se opozove u svrhu fizičkih provjera. Budući da su ti propusti onemogućili utvrđivanje carinske vrijednosti na temelju jedne od metoda propisanih carinskim pravom Unije, Komisija je s pravom upotrijebila druge metode radi tog utvrđivanja. Sud također utvrđuje da se Komisija s pravom poslužila svojom mogućnošću svojstvenom sustavu vlastitih sredstava Unije da u okviru postupka zbog povrede obveze podnese Sudu na ocjenu spor između nje i Ujedinjene Kraljevine o obvezi te države da joj stavi određeni iznos vlastitih sredstava na raspolaganje.
Naposljetku, u vezi s izračunom gubitaka vlastitih sredstava Sud pojašnjava da se u slučaju kada je nemogućnost provođenja provjera posljedica propusta carinskih tijela da provedu inspekcije radi provjere stvarne vrijednosti robe, dopušta metoda zasnovana na statističkim podacima umjesto metode namijenjene određivanju carinske vrijednosti predmetne robe na temelju izravnih dokaza. Ispitivanje koje je Sud proveo u okviru ovog postupka mora se zapravo odnositi na provjeru, s jedne strane, da je ta metoda opravdana s obzirom na osobitosti konkretnog slučaja i, s druge strane, da je bila dovoljno precizna i pouzdana. U tom pogledu Sud djelomično odbija izračun koji je Komisija izvršila presuđujući da zbog nedosljednosti između tužbenog zahtjeva i tužbenih razloga kao i velike neizvjesnosti koja proizlazi iz toga u pogledu točnosti iznosa vlastitih sredstava koje Komisija potražuje, ta institucija nije u dovoljnoj mjeri dokazala sve te iznose. S obzirom na osobitosti konkretnog slučaja, Sud odobrava, međutim, metodu koju je Komisija primijenila radi procjene iznosa gubitaka tradicionalnih vlastitih sredstava za dio razdoblja povrede, s obzirom na to da se ta metoda pokazuje dovoljno preciznom i pouzdanom da ne dovede do očitog precjenjivanja iznosa navedenih gubitaka. Sud također pojašnjava da nije na njemu da umjesto Komisije sam izračuna točne iznose tradicionalnih vlastitih sredstava koja Ujedinjena Kraljevina duguje. Naime, on može tužbeni zahtjev Komisije prihvatiti ili odbiti, u cijelosti ili djelomično, ali ne i izmijeniti opseg tog zahtjeva. Na Komisiji je, s druge strane, da izvrši novi izračun gubitaka preostalih vlastitih sredstava Unije koja se duguju uzimajući u obzir zaključke iz presude Suda o količini gubitaka i vrijednosti koja im se mora pripisati.