PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
29. srpnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Očuvanje prirodnih staništa i divlje faune i flore – Direktiva 92/43/EEZ – Članci 2., 4., 11., 12., 14., 16. i 17. – Sustav stroge zaštite životinjskih vrsta – Canis lupus (vuk) – Lovno iskorištavanje – Procjena stanja očuvanosti populacija dotične vrste – ,Nepovoljno odnosno nedostatno’ stanje očuvanosti te vrste – Iskorištavanje koje nije u skladu s održavanjem ili povratom vrste u povoljno stanje očuvanosti – Uzimanje u obzir svih najnovijih znanstvenih podataka”
U predmetu C‑436/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Tribunal Superior de Justicia de Castilla y León (Visoki sud Kastilje i Leóna, Španjolska), odlukom od 30. lipnja 2022., koju je Sud zaprimio 1. srpnja 2022., u postupku
Asociación para la Conservación y Estudio del Lobo Ibérico (ASCEL)
protiv
Administración de la Comunidad de Castilla y León,
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: A. Arabadjiev (izvjestitelj), predsjednik vijeća, T. von Danwitz, P. G. Xuereb, A. Kumin i I. Ziemele, suci,
nezavisna odvjetnica: J. Kokott,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Asociación para la Conservación y Estudio del Lobo Ibérico (ASCEL), M. J. Gil Ibáñez, abogada, i A. I. Fernández Marcos, procuradora,
– za Administración de la Comunidad de Castilla y León, D. Vélez Berzosa, letrada,
– za španjolsku vladu, u početku I. Herranz Elizalde, a zatim M. Morales Puerta, u svojstvu agenata,
– za finsku vladu, H. Leppo, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, C. Hermes i E. Sanfrutos Cano, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 25. siječnja 2024.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. stavka 2. i članaka 4., 11., 12., 14., 16. i 17. Direktive Vijeća 92/43/EEZ od 21. svibnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore (SL 1992., L 206, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 2., str. 14.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 2013/17/EU od 13. svibnja 2013. (SL 2013., L 158, str. 193.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 27., str. 143.) (u daljnjem tekstu: Direktiva o staništima).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Asociacióna para la Conservación y Estudio del Lobo Ibérico (ASCEL) (Udruženje za očuvanje i proučavanje iberijskog vuka, Španjolska) i Administracióna de la Comunidad de Castilla y León (Uprava Autonomne zajednice Kastilje i Leóna, Španjolska), u vezi s ASCEL‑ovim zahtjevom da se poništi odluka Direccióna General del Patrimonio Natural y Política Forestal de la Junta de Castilla y León (Središnji ured za prirodnu baštinu i šumarsku politiku Kastilje i Leóna, Španjolska) kojom se odobrava Plan lokalnog iskorištavanja vuka u lovištima sjeverno od rijeke Duero u Kastilji i Leónu za sezone lova 2019./2020., 2020./2021. i 2021./2022. od 9. listopada 2019. (u daljnjem tekstu: odluka od 9. listopada 2019.) i da se tuženiku iz glavnog postupka naloži da plati naknadu štete za svaki primjerak odstrijeljen tijekom tih sezona.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 U skladu s prvom uvodnom izjavom Direktive o staništima:
„[…] očuvanje, zaštita i poboljšanje kvalitete okoliša, uključujući očuvanje prirodnih staništa i divlje faune i flore, čine bitan cilj od općeg interesa kojemu teži [Europska] [z]ajednica, kako je navedeno u članku [191. UFEU‑a]”.
4 Petnaesta uvodna izjava te direktive glasi:
„[…] da je potreban opći sustav zaštite određenih vrsta flore i faune kako bi se dopunila Direktiva [Vijeća 79/409/EEZ od 2. travnja 1979. o očuvanju divljih ptica (SL 1979., L 103, str. 1.)]; budući da bi se trebale omogućiti mjere upravljanja određenim vrstama, ako to opravdava njihovo stanje očuvanosti, uključujući zabranu određenih načina hvatanja ili ubijanja, istodobno omogućujući odstupanja pod određenim uvjetima”.
5 Člankom 1. točkom (i) Direktive o staništima određuje se:
„Za potrebe ove Direktive:
[…]
i. stanje očuvanosti vrste znači zbroj utjecaja koji djeluju na tu vrstu, a koji bi mogli ugroziti njezinu dugoročnu rasprostranjenost i brojnost populacija unutar područja navedenog u članku 2.
[…]”
6 Članak 2. te direktive određuje:
„1. Cilj ove Direktive je doprinijeti osiguranju biološke raznolikosti putem očuvanja prirodnih staništa i divlje faune i flore na europskom području država članica na koje se Ugovor primjenjuje.
2. Mjere poduzete u skladu s ovom Direktivom namijenjene su održavanju ili povratu u povoljno stanje očuvanosti, prirodnih staništa i vrsta divlje faune i flore od interesa Zajednice.
3. Mjere poduzete u skladu s ovom Direktivom uzimaju u obzir gospodarske, socijalne i kulturne potrebe te regionalne i lokalne karakteristike.”
7 Člankom 4. navedene direktive određuje se:
„1. Na temelju kriterija utvrđenih u Prilogu III. (Faza 1) i relevantnih znanstvenih informacija svaka država članica predlaže popis područja, uz naznaku koji se prirodni stanišni tipovi iz Priloga I. i koje vrste iz Priloga II. prirodno nalaze na tom području. Za široko rasprostranjene životinjske vrste ta područja odgovaraju mjestima unutar prirodne rasprostranjenosti takvih vrsta u kojima postoje fizički ili biološki čimbenici bitni za njihov život i razmnožavanje. […]
Popis se proslijeđuje Komisiji u roku od tri godine od priopćenja ove Direktive, zajedno s informacijama o svakom području. […]
[…]
4. Kad se područje od značaja za Zajednicu usvoji u skladu s postupkom utvrđenim u stavku 2., dotična država članica ga određuje kao posebno područje očuvanja što je prije moguće, a najkasnije u roku od šest godina, ustanovljujući prioritete u svjetlu značaja tih područja za održavanje ili obnavljanje povoljnog stanja očuvanosti prirodnog stanišnog tipa iz Priloga I. ili vrste iz Priloga II. te koherentnosti mreže Natura 2000, u svjetlu prijetnji od pogoršanja ili uništenja kojima su ta područja izložena.
[…]”
8 U skladu s člankom 11. te direktive, „[d]ržave članice provode nadzor nad stanjem očuvanosti prirodnih staništa i vrsta navedenih u članku 2., s posebnim osvrtom na prioritetne prirodne stanišne tipove i prioritetne vrste”.
9 Članak 12. Direktive o staništima određuje:
„1. Države članice poduzimaju sve potrebne mjere za uspostavu sustava stroge zaštite životinjskih vrsta navedenih u Prilogu IV. točki (a) u njihovom prirodnom arealu, zabranjujući:
(a) sve oblike namjernog hvatanja ili ubijanja primjeraka tih vrsta u divljini;
(b) namjerno uznemiravanje tih vrsta, posebno u vrijeme razmnožavanja, podizanja mladih, hibernacije i migracije;
(c) namjerno uništavanje ili uzimanje jaja iz divljine;
(d) oštećivanje ili uništavanje lokaliteta za razmnožavanje ili odmor.
[…]”
10 Člankom 14. te direktive predviđa se:
„1. Ako države članice, u svjetlu nadzora predviđenog u članku 11., smatraju potrebnim, poduzimaju mjere kako bi se osiguralo da uzimanje iz divljine primjeraka vrsta divlje faune i flore navedenih u Prilogu V. kao i njihovo iskorištavanje, bude u skladu s njihovim održavanjem u povoljnom stanju očuvanosti.
2. Kad se ovakve mjere smatraju potrebnima, one uključuju nastavak nadzora predviđenog u članku 11. Takve mjere mogu posebno uključiti:
– propise o pristupu određenoj imovini,
– privremenu ili lokalnu zabranu uzimanja primjeraka iz divljine i iskorištavanja određenih populacija,
– reguliranje razdoblja i/ili metoda uzimanja vrsta,
– primjenu, kad se primjerci uzimaju, lovnih i ribolovnih pravila koja vode računa o očuvanju takvih populacija,
– uspostavu sustava dozvola za uzimanje vrsta ili određivanje kvota,
– reguliranje kupovine, prodaje, ponude na prodaju, držanja radi prodaje ili prijevoza radi prodaje vrsta,
– uzgajanje u zatočeništvu životinjskih vrsta kao i umjetno razmnožavanje biljnih vrsta, pod strogo kontroliranim uvjetima, kako bi se smanjilo uzimanje vrsta iz divljine,
– procjenu učinka usvojenih mjera.”
11 Na temelju članka 16. stavka 1. navedene direktive:
„Pod uvjetom da ne postoji zadovoljavajuća alternativa i da odstupanje ne šteti održavanju populacija dotičnih vrsta u povoljnom stanju očuvanosti u njihovom prirodnom arealu, države članice mogu odstupiti od odredaba članaka 12., 13., 14. i 15. točaka (a) i (b):
(a) u interesu zaštite divlje faune i flore te očuvanja prirodnih staništa;
(b) radi sprečavanja ozbiljne štete, posebno na usjevima, stoci, šumama, ribnjacima i vodama te ostalim tipovima imovine;
(c) u interesu javnog zdravlja i javne sigurnosti ili zbog ostalih imperativnih razloga prevladavajućeg javnog interesa, uključujući interese socijalne ili gospodarske prirode te korisnih posljedica od primarnog značaja za okoliš;
(d) za potrebe istraživanja i obrazovanja, repopulacije i reintrodukcije tih vrsta te za to potrebnih postupaka razmnožavanja, uključujući umjetno razmnožavanje biljaka;
(e) kako bi dopustile, pod strogo nadziranim uvjetima, na selektivnoj osnovi i u ograničenom razmjeru, uzimanje ili držanje određenih primjeraka vrsta navedenih u Prilogu IV., u ograničenom broju koji utvrđuju nadležna državna tijela.”
12 Člankom 17. stavkom 1. te direktive određuje se:
„Svakih šest godina od datuma isteka razdoblja utvrđenog u članku 23., države članice izrađuju izvješće o provedbi poduzetih mjera u okviru ove Direktive. To izvješće posebno obuhvaća informacije u vezi mjera očuvanja navedenih u članku 6. stavku 1., kao i procjenu utjecaja tih mjera na stanje očuvanosti prirodnih stanišnih tipova iz Priloga I. i vrsta iz Priloga II. te glavne rezultate nadzora iz članka 11. To se izvješće dostavlja Komisiji u obliku koji odredi odbor [uspostavljen na temelju članka 20.] i dostupno je javnosti.”
13 U Prilogu II. Direktivi o staništima, naslovljenom „Životinjske i biljne vrste od interesa Zajednice čije očuvanje zahtijeva određivanje posebnih područja očuvanja”, navodi se Canis lupus, uz pojašnjenje da su, od španjolskih populacija, obuhvaćene samo „one južno od Duera”.
14 U Prilogu IV. toj direktivi, naslovljenom „Životinjske i biljne vrste od značaja za Zajednicu i kojima je potrebna stroga zaštita”, navodi se Canis lupus, „osim […] španjolske populacije sjeverno od Duera”.
15 U Prilogu V. navedenoj direktivi, naslovljenom „Životinjske i biljne vrste od interesa Zajednice čije uzimanje u divljini i iskorištavanje može biti podložno mjerama upravljanja”, u točki (a) navodi se Canis lupus, među ostalim, „španjolske populacije sjeverno od Duera”.
Španjolsko pravo
16 Ley 4/1996 de Caza de Castilla y León (Zakon 4/1996 o lovu u Kastilji i Leónu) od 12. srpnja 1996. (BOE br. 210 od 30. kolovoza 1996., str. 26650.), kako je izmijenjen Leyom 9/2019 (Zakon 9/2019) od 28. ožujka 2019. (BOE br. 91 od 16. travnja 2019., str. 39643.) (u daljnjem tekstu: Zakon 4/1996), u članku 7. i Prilogu I. proglasio je vuka (Canis lupus) „lovnom vrstom” sjeverno od rijeke Duero. Zakon 4/1996 stavljen je izvan snage Leyom 4/2021 de Caza y de Gestión Sostenible de los Recursos Cinegéticos de Castilla y León (Zakon 4/2021 o lovu i održivom upravljanju lovnim resursima Kastilje i Leóna) od 1. srpnja 2021. (BOE br. 172, od 20. srpnja 2021., str. 86581.), u kojem se također, u članku 6. i Prilogu I.3., vuk proglašava kao takav. Točkom 4. podtočkom (f) Priloga II. Zakonu 4/2021 predviđa se sljedeće razdoblje tijekom kojeg je dopušten lov te vrste: od četvrte nedjelje rujna do četvrte nedjelje veljače sljedeće godine. U točki 2. Priloga IV. potonjem zakonu vrijednost svakog ulovljenog vuka utvrđena je na 6000 eura.
17 Ley 42/2007 del Patrimonio Natural y de la Biodiversidad (Zakon 42/2007 o prirodnoj baštini i bioraznolikosti) od 13. prosinca 2007. (BOE br. 299 od 14. prosinca 2007., str. 51275.) u svojem članku 65. stavku 1. predviđa da su lov i ribolov u kopnenim vodama dopušteni samo u pogledu vrsta koje odrede autonomne zajednice, pri čemu takvo određivanje ni u kojem slučaju ne može utjecati na one koje su uvrštene na Popis vrsta pod posebnom zaštitom ni na one čiji je lov ili ribolov zabranila Europska unija.
18 Real Decreto 139/2011 para el desarrollo del Listado de Especies Silvestres en Régimen de Protección Especial y del Catálogo Español de Especies Amenazadas (Kraljevska uredba 139/2011 o sastavljanju Popisa divljih vrsta pod posebnom zaštitom i Španjolskog kataloga ugroženih vrsta) od 4. veljače 2011. (BOE br. 46 od 23. veljače 2011., str. 20912.) sadržava, u svojem prilogu, popis divljih vrsta pod posebnom zaštitom i upisanih, ovisno o slučaju, u Španjolski katalog ugroženih vrsta. Taj je prilog izmijenjen Ordenom TED/980/2021, por la que se modifica el Anexo del Real Decreto 139/2011, de 4 de febrero, para el desarrollo del Listado de Especies Silvestres en Régimen de Protección Especial y del Catálogo Español de Especies Amenazadas (Ministarska odluka TED/980/2021 o izmjeni Priloga Kraljevskoj uredbi 139/2011 od 4. veljače 2011. o sastavljanju Popisa divljih vrsta pod posebnom zaštitom i Španjolskog kataloga ugroženih vrsta) od 20. rujna 2021. (BOE br. 226 od 21. rujna 2021., str. 115283.), kako bi se na popis divljih vrsta pod strogom zaštitom uvrstile sve španjolske populacije vukova. Tom se ministarskom odlukom ipak omogućuje da se mjere uzimanja i hvatanja primjeraka, koje su autonomne zajednice donijele prije njezina stupanja na snagu, nastave primjenjivati pod uvjetom da poštuju određene uvjete i ograničenja. Osobito, na temelju najboljih dostupnih spoznaja mora se utvrditi da te mjere ne utječu negativno na povoljno stanje očuvanosti dotične vrste.
Glavni postupak i prethodna pitanja
19 Odlukom od 9. listopada 2019. Središnji ured za prirodnu baštinu i šumarsku politiku Kastilje i Leóna odobrio je Plan lokalnog iskorištavanja vuka u lovištima sjeverno od rijeke Duero u Kastilji i Leónu za sezone lova 2019./2020., 2020./2021. i 2021./2022.
20 Taj se plan temelji na regionalnom popisu vukova iz 2012. i 2013., koji je dio nacionalnog popisa sastavljanog od 2012. do 2014., kao i na godišnjim izvješćima o praćenju koja iziskuju manje napora u pogledu praćenja i nadzora nego što to iziskuje izrada popisa. Na temelju dostupnih podataka i primjenom različitih čimbenika u navedenom se planu broj primjeraka vuka sjeverno od rijeke Duero u Kastilji i Leónu prije lova procjenjuje na 1051. Nacionalnim popisom utvrđeno je ukupno 297 čopora u Španjolskoj, od čega 179 pripada popisu Kastilje i Leóna, odnosno 60,3 % ukupnog broja utvrđenog na nacionalnoj razini. Prema zaključcima iz tog plana, godišnja stopa smrtnosti od više od 35 % dovela bi do populacijske regresije te vrste.
21 ASCEL je 14. studenoga 2019. podnio žalbu protiv odluke od 9. listopada 2019., koja je odbijena odlukom od 9. ožujka 2020., koju je donio Consejero de Fomento y Medio Ambiante (ministar autonomne zajednice za razvoj i okoliš) Autonomne zajednice Kastilje i Leóna.
22 ASCEL je 17. veljače 2020. podnio tužbu vijeću za upravne sporove Tribunala Superior de Justicia de Castilla y León (Visoki sud Kastilje i Leóna), odnosno sudu koji je uputio zahtjev. Tom tužbom zahtijeva kako poništenje odluke kojom je odbijena njegova žalba protiv odluke od 9. listopada 2019. tako i poništenje same te odluke. Usto, budući da se pravna situacija koja je prethodila donošenju navedene odluke ne može ponovno uspostaviti, s obzirom na to da su predmetni vukovi odstrijeljeni, ASCEL zahtijeva da se tuženiku iz glavnog postupka naloži plaćanje naknade štete na temelju štete uzrokovane divljoj fauni, koja je jednaka ekonomskoj vrijednosti svakog primjerka odstrijeljenog tijekom sezona 2019./2020., 2020./2021. i 2021/2022, odnosno svote u iznosu od 9261 eura po vuku.
23 Sud koji je uputio zahtjev ističe da se u izvješću koje je Kraljevina Španjolska 2019. uputila Komisiji, na temelju članka 17. Direktive o staništima, za razdoblje od 2013. do 2018. (u daljnjem tekstu: izvješće iz 2019.) navodi da se vuk nalazio u „nepovoljnom odnosno nedostatnom” stanju očuvanosti u mediteranskoj, atlantskoj i alpskoj regiji, pri čemu prve dvije regije uključuju područje Kastilje i Leóna.
24 S obzirom na to, na temelju članka 7. i Priloga I. Zakonu 4/1996, vuk je bio proglašen „lovnom vrstom” sjeverno od rijeke Duero.
25 Taj sud dvoji u pogledu usklađenosti tog proglašenja s Direktivom o staništima te se također pita o dosegu, sadržaju i izvoru znanstvenih izvješća kojima se mogu potkrijepiti odluke o stanju očuvanosti vuka i, slijedom toga, mjere kojima se nastoji postići to da uzimanje iz divljine primjeraka vrsta divlje faune i flore navedenih u Prilogu V. toj direktivi, kao i iskorištavanje tih vrsta, budu u skladu s održavanjem tih vrsta u povoljnom stanju očuvanosti.
26 U tim je okolnostima Tribunal Superior de Justicia de Castilla y León (Visoki sud Kastilje i Leóna) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„Budući da sve mjere koje država članica poduzme na temelju [Direktive o staništima] moraju, u skladu s njezinim člankom 2. stavkom 2., biti namijenjene održavanju ili povratu u povoljno stanje očuvanosti životinjskih vrsta od interesa Zajednice, kao što je vuk (Canis lupus):
1. Protivi li se odredbama članka 2. stavka 2. te članaka 4., 11., 12., 14., 16. i 17. Direktive o staništima to da se zakonom autonomne zajednice [kao što je Zakon 4/1996, a zatim Zakon 4/2021] vuk proglasi ,lovnom vrstom’ i da se, prema tome, odobri lokalno iskorištavanje vuka u lovištima tijekom sezona lova 2019./2020., 2020./2021. i 2021./2022. iako je stanje njegove očuvanosti ‚nepovoljno odnosno nedostatno’ u skladu s izvješćem [iz 2019.], zbog čega je ta država članica (članak 4. Direktive o staništima) sve španjolske populacije vuka uvrstila na Popis divljih vrsta pod posebnom zaštitom i u Španjolski katalog ugroženih vrsta, čime je strogo zaštitila i populacije sjeverno od rijeke Duero?
2. Je li u skladu s tom svrhom to da se vuku dodijeli različita zaštita ovisno o tome nalazi li se sjeverno ili južno od rijeke Duero, uzimajući u obzir i. da se takvo razlikovanje danas smatra znanstveno neprimjerenim, ii. da je procjena stanja njegove očuvanosti u trima regijama koje vuk nastanjuje u Španjolskoj (alpskoj, atlantskoj i mediteranskoj) u razdoblju od 2013. do 2018. nepovoljna, iii. da je riječ o vrsti koja je strogo zaštićena u gotovo svim državama članicama i, osobito, Portugalu, koji je u istoj regiji sa Španjolskom, kao i iv. sudsku praksu Suda koja se odnosi na prirodni areal i teritorijalno područje koje treba uzeti u obzir pri procjeni stanja njegova očuvanja, pri čemu bi bilo više u skladu s navedenom direktivom, ne zaboravljajući pritom na njezin članak 2. stavak 3., to da se vuk uvrsti u priloge II. i IV. Direktive o staništima bez razlikovanja ovisno o tome nalazi li se vuk na području sjeverno ili južno od rijeke Duero, tako da njegovo hvatanje i ubijanje bude dopušteno samo ako nema zadovoljavajuće alternative u skladu s odredbama i zahtjevima iz članka 16.?
U slučaju da se ocijeni da je to razlikovanje opravdano:
3. Obuhvaća li pojam ,iskorištavanje’ iz članka 14. Direktive o staništima njezino lovno iskorištavanje, odnosno lov, s obzirom na osobitu važnost te vrste (na ostalim teritorijalnim područjima ona se smatra prioritetnom), uzimajući u obzir da je njezin lov dosad bio dopušten i da je utvrđeno da je njezino stanje u razdoblju od 2013. do 2018. nepovoljno?
4. Protivi li se članku 14. Direktive o staništima to da se vuk sjeverno od rijeke Duero zakonom proglasi ,lovnom vrstom’ (članak 7. [Zakona 4/1996] i Prilog I. tom zakonu te članak 6. [Zakona 4/2021] i Prilog I. tom zakonu) i da se donese plan njegova područnog lova na lovištima sjeverno od rijeke Duero za sezone lova 2019./2020., 2020./2021. i 2021./2022., pri čemu nema podataka na temelju kojih bi se moglo ocijeniti je li proveden nadzor predviđen člankom 11. Direktive, a popis nije proveden od 2012./2013. te u izvješću koje je poslužilo za donošenje plana područnog lova nema dostatnih, objektivnih, znanstvenih i novih podataka o stanju vukova, iako je procjena stanja njegove očuvanosti u trima regijama koje vuk nastanjuje u Španjolskoj (alpskoj, atlantskoj i mediteranskoj) u razdoblju od 2013. do 2018. nepovoljna?
5. Jesu li izvješća koja treba razmotriti prilikom utvrđivanja stanja očuvanosti vuka (trenutačna i stvarna brojnost populacija, trenutačna zemljopisna rasprostranjenost, stope razmnožavanja itd.) na temelju odredbi članaka 4., 11. i 17. Direktive o staništima izvješća koja sastavlja država članica svakih šest godina ili, ako je to potrebno, u kraćem razdoblju uz pomoć znanstvenog odbora poput odbora osnovanog Kraljevskom uredbom br. 139/2011, s obzirom na rasprostranjenost populacija vuka na području različitih autonomnih zajednica i potrebu procjene mjera u pogledu lokalne populacije „na široj razini” u skladu s presudom Suda od 10. listopada 2019., Luonnonsuojeluyhdistys Tapiola (C‑674/17, EU:C:2019:851)?”
Postupak pred Sudom
27 Sud koji je uputio zahtjev zatražio je od Suda da o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u ubrzanom postupku na temelju članka 105. Poslovnika Suda.
28 U prilog tom zahtjevu taj je sud istaknuo, s jedne strane, da je stanje očuvanosti vuka u Španjolskoj nepovoljno i, s druge strane, da razdoblje dopuštenosti predmetnog lova započinje četvrtom nedjeljom u rujnu 2022.
29 Članak 105. stavak 1. Poslovnika predviđa da na zahtjev suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku ili, iznimno, po službenoj dužnosti, predsjednik Suda može, kad priroda predmeta zahtijeva postupanje u kratkim rokovima, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučiti da se o tom zahtjevu, iznimno od odredaba tog poslovnika, odluči u ubrzanom postupku.
30 Valja podsjetiti na to da primjena ubrzanog postupka može biti opravdana kada postoji velika opasnost od nastanka nepopravljivih posljedica na okoliš do donošenja odluke Suda (presuda od 7. veljače 2023., Confédération paysanne i dr. (Nasumična mutageneza in vitro), C‑688/21, EU:C:2023:75, t. 27.).
31 Nakon što je saslušao suca izvjestitelja i nezavisnu odvjetnicu, predsjednik Suda je 14. srpnja 2022. odlučio da ne treba prihvatiti zahtjev iz točke 27. ove presude.
32 Naime, iako sud koji je uputio zahtjev naglašava da je, kad je riječ o sezoni 2022./2023., razdoblje dopuštenosti predmetnog lova trebalo početi četvrtu nedjelju u rujnu 2022., valja istaknuti da se glavni postupak odnosi samo na odobrenje Plana lokalnog iskorištavanja vuka u lovištima sjeverno od rijeke Duero u Kastilji i Leónu za tri sezone 2019./2020., 2020./2021. i 2021./2022.
33 U tim okolnostima i u nedostatku dodatnih elemenata, ne može se zaključiti da u glavnom predmetu postoji velika opasnost od nastanka nepopravljivih posljedica na okoliš do donošenja odluke Suda, u smislu sudske prakse navedene u točki 30. ove presude.
34 Predsjednik Suda ipak je odlučio ovom predmetu dati prednost pri odlučivanju na temelju članka 53. stavka 3. Poslovnika.
Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
35 Španjolska vlada i Uprava Autonomne zajednice Kastilje i Leóna ističu da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten zbog više razloga.
36 Španjolska vlada tvrdi da zahtjev za prethodnu odluku više nije relevantan za donošenje odluke u glavnom postupku jer je Tribunal Constitucional (Ustavni sud, Španjolska) u svojoj presudi br. 99/2022 od 13. srpnja 2022. proglasio neustavnima relevantne odredbe Zakona 4/2021 i, osobito, točku 4. podtočku (f) Priloga II. tom zakonu zbog, među ostalim, povrede Ministarske odluke TED/980/2021 koja je njima počinjena.
37 Uprava Autonomne zajednice Kastilje i Leóna pak tvrdi da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten zbog više razloga. Kao prvo, za donošenje odluke u glavnom postupku, nije potrebno tumačiti odredbu prava Unije, nego ocijeniti dokaze uložene u spis. Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev već je odlučio o tužbi koju je isti tužitelj podnio protiv sličnog plana i koja se temelji na istim argumentima kao što su oni istaknuti u glavnom predmetu. Štoviše, taj tužitelj u ovom slučaju nije izrazio sumnju u tumačenje prava Unije. Kao treće, glavni je postupak umjetne prirode.
38 U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova uspostavljene u članku 267. UFEU‑a isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u načelu obvezan donijeti odluku (presuda od 21. prosinca 2023., Infraestruturas de Portugal i Futrifer Indústrias Ferroviárias, C‑66/22, EU:C:2023:1016, t. 33. i navedena sudska praksa).
39 Iz toga slijedi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti odgovoriti na prethodno pitanje nacionalnog suda samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja (presuda od 7. travnja 2022., Avio Lucos, C‑116/20, EU:C:2022:273, t. 38. i navedena sudska praksa).
40 U ovom slučaju valja istaknuti da se glavni predmet odnosi, među ostalim, na usklađenost predmetnog nacionalnog propisa kojim se vuk proglašava lovnom vrstom s pravom Unije kao i na pitanje treba li šteta nanesena populaciji vukova lovom na temelju regionalnih propisa koji prethode odluci Tribunala Constitucional (Ustavni sud) iz točke 36. ove presude rezultirati naknadom štete. Ta se odluka, međutim, odnosi samo na razdoblje nakon 2021., dok se glavni predmet odnosi na sezone lova sve do 2019. Prema tome, usklađenost regionalnih propisa o kojima je riječ u glavnom postupku s pravom Unije ostaje važna za donošenje odluke u glavnom postupku.
41 Stoga nije očito da tumačenje koje je zatražio sud koji je uputio zahtjev nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka niti da je problem hipotetski u smislu sudske prakse navedene u točki 39. ove presude. Sud usto raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na pitanja koja su mu upućena.
42 Prema tome, treba odbiti razloge nedopuštenosti koje su istaknule španjolska vlada i Uprava Autonomne zajednice Kastilje i Leóna.
43 Iz svega prethodno navedenog slijedi da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.
O prethodnim pitanjima
44 Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti nastoji doznati treba li članke 2., 4., 11., 12., 14., 16. i 17. Direktive o staništima tumačiti na način da im se protivi propis države članice na temelju kojeg je vuk proglašen vrstom čiji se primjerci mogu izlovljavati na dijelu državnog područja te države članice na kojem nije obuhvaćen strogom zaštitom predviđenom u članku 12. stavku 1. te direktive, iako se njegovo stanje očuvanosti smatralo nepovoljnim na cijelom području navedene države članice.
45 Taj se sud osobito pita kako tumačiti članak 14. te direktive i dvoji u pogledu usklađenosti Plana lokalnog iskorištavanja vuka u lovištima sjeverno od rijeke Duero u Kastilji i Leónu s tim člankom, s obzirom na to da je stanje očuvanosti te vrste u trima regijama koje je nastanjivao u Španjolskoj, odnosno alpskoj, atlantskoj i mediteranskoj, tijekom razdoblja od 2013. do 2018. ocijenjeno nepovoljnim.
46 Uvodno valja podsjetiti na to da se u prvoj uvodnoj izjavi Direktive o staništima navodi da očuvanje, zaštita i poboljšanje kvalitete okoliša, uključujući očuvanje prirodnih staništa i divlje faune i flore, čine bitan cilj od općeg interesa kojemu teži Unija.
47 Najprije valja podsjetiti na to da, na temelju članka 12. Direktive o staništima, u vezi s njezinim Prilogom IV. točkom (a), vuk spada u vrste „od značaja za Zajednicu”, čiju „strogu zaštitu” treba osigurati u smislu tog članka.
48 Taj se sustav stroge zaštite odnosi, među ostalim, na populacije vukova južno od rijeke Duero, koje su izričito navedene u Prilogu II. Direktivi o staništima, kao vrsta „od interesa za Zajednicu čije očuvanje zahtijeva određivanje posebnih područja očuvanja”.
49 Španjolske populacije vukova koje se nalaze sjeverno od te rijeke su, pak, uvrštene u Prilog V. Direktivi o staništima kao životinjska vrsta od interesa Zajednice čije uzimanje u divljini i iskorištavanje može biti podložno mjerama upravljanja i stoga su obuhvaćene člankom 14. te direktive.
50 U tom pogledu valja istaknuti da okolnost da je životinjska ili biljna vrsta od interesa Zajednice uvrštena u Prilog V. Direktivi o staništima ne znači da se njezino stanje očuvanosti u načelu mora smatrati povoljnim. Naime, osim okolnosti da su države članice te koje Komisiji priopćavaju status tih vrsta na svojem državnom području, valja utvrditi da to uvrštenje podrazumijeva samo to da, s obzirom na obvezu provođenja nadzora predviđenu u članku 11. te direktive i kako bi se zajamčio njezin cilj, ta vrsta „može” biti podložna mjerama upravljanja, za razliku od vrsta navedenih u točki (a) Priloga IV. navedenoj direktivi, koje u svakom slučaju potpadaju pod sustav stroge zaštite predviđen člankom 12. te direktive.
51 Takvo se uvrštenje, naime, ne može tumačiti na način protivan cilju koji se želi postići Direktivom o staništima, a to je, kao što to proizlazi iz njezina članka 2. stavka 1., doprinijeti osiguranju biološke raznolikosti putem očuvanja prirodnih staništa i divlje faune i flore na europskom području država članica, pri čemu stavak 2. tog članka izričito predviđa da su mjere poduzete u skladu s tom direktivom namijenjene održavanju ili povratu, u povoljno stanje očuvanosti, prirodnih staništa i vrsta divlje faune i flore od interesa Zajednice.
52 Kad je riječ o mjerama upravljanja čiji predmet mogu biti vrste uvrštene u Prilog V. Direktivi o staništima, kao što su populacije vukova koje se nalaze sjeverno od rijeke Duero, valja, kao prvo, istaknuti da, u skladu s člankom 14. stavkom 1. te direktive, „[a]ko države članice, u svjetlu nadzora predviđenog u članku 11., smatraju potrebnim, poduzimaju mjere kako bi se osiguralo da uzimanje iz divljine primjeraka vrsta divlje faune i flore navedenih u Prilogu V. kao i njihovo iskorištavanje, bude u skladu s njihovim održavanjem u povoljnom stanju očuvanosti”.
53 Iz samog teksta te odredbe proizlazi da države članice raspolažu određenom marginom prosudbe za utvrđivanje potrebe donošenja mjera na temelju navedene odredbe, kojima se može ograničiti iskorištavanje vrsta navedenih u Prilogu V. Direktivi o staništima.
54 U tom pogledu valja utvrditi, s jedne strane, da se, u skladu s člankom 14. stavkom 2. te direktive, te mjere mogu odnositi na pristup određenoj imovini, zabranu uzimanja primjeraka iz divljine i iskorištavanja određenih populacija ili, pak, na određivanje kvota. Prema tome, ako one uključuju lovna pravila, kao što to proizlazi iz četvrte alineje te odredbe, valja utvrditi da su mjere donesene na temelju tog članka takve da ograničavaju, a ne proširuju uzimanje dotičnih vrsta.
55 S druge strane, kao što to ističe Komisija, margina prosudbe navedena u točki 53. ove presude ograničena je obvezom osiguravanja da uzimanje primjeraka neke vrste iz divljine i iskorištavanje tih primjeraka bude u skladu s održavanjem te vrste u povoljnom stanju očuvanosti.
56 Naime, valja podsjetiti na to da sve mjere koje država članica poduzme na temelju Direktive o staništima moraju, u skladu s člankom 2. stavkom 2. te direktive, biti namijenjene održavanju ili povratu u povoljno stanje očuvanosti životinjskih vrsta od interesa Zajednice.
57 Usto, kao što to proizlazi iz petnaeste uvodne izjave Direktive o staništima, zakonodavac Unije smatrao je da je potreban opći sustav zaštite određenih vrsta flore i faune te da se trebale omogućiti mjere upravljanja određenim vrstama, „ako to opravdava njihovo stanje očuvanosti”, uključujući zabranu određenih načina hvatanja ili ubijanja, istodobno omogućujući odstupanja pod određenim uvjetima. Na taj način, kao što to potvrđuje izraz „ako to opravdava njihovo stanje očuvanosti”, donošenje takvih mjera mora se opravdati potrebom da se dotične vrste održe ili povrate u povoljno stanje očuvanosti.
58 Iz toga proizlazi, kao što je to u biti istaknula nezavisna odvjetnica u točki 71. svojeg mišljenja, da članak 14. stavak 1. Direktive o staništima treba tumačiti na način da se lovno iskorištavanje može ograničiti ili zabraniti ako je to potrebno za održavanje ili povrat u povoljno stanje očuvanosti dotične vrste.
59 Kao drugo, valja pojasniti da, na temelju članka 11. Direktive o staništima, države članice provode nadzor nad stanjem očuvanosti prirodnih staništa i vrsta navedenih u članku 2., s posebnim osvrtom na prioritetne prirodne stanišne tipove i prioritetne vrste. Taj je nadzor ključan za osiguranje poštovanja uvjeta navedenih u članku 14. te direktive i za određivanje potrebe donošenja mjera kojima se osigurava usklađenost iskorištavanja te vrste s održavanjem povoljnog stanja očuvanosti i sam po sebi predstavlja jednu od mjera potrebnih za osiguranje očuvanja navedene vrste. Prema tome, vrsta se ne može lovno iskorištavati i izlovljavati ako nije osiguran učinkovit nadzor njezina stanja očuvanosti.
60 U skladu s definicijom iz članka 1. točke (i) Direktive o staništima, stanje očuvanosti smatra se povoljnim, kao prvo, kad podaci o dinamici populacije određene vrste upućuju na to da će se ona dugoročno održati kao vijabilna sastavnica svojeg prirodnog staništa. Kao drugo, prirodan areal vrste ne smije se smanjiti niti smije biti vjerojatno da će se smanjiti u predvidivoj budućnosti. Kao treće, treba postojati, a i biti vjerojatno da će i dalje postojati, dovoljno veliko stanište u kojem će se populacije vrste dugoročno održati (presuda od 10. listopada 2019., Luonnonsuojeluyhdistys Tapiola, C‑674/17, EU:C:2019:851, t. 56.).
61 Pojam „prirodan areal”, koji je jedan od kriterija koje treba uzeti u obzir kako bi se utvrdilo je li stanje očuvanosti vrste povoljno, u slučaju široko rasprostranjenih zaštićenih životinjskih vrsta, poput vuka, širi je od zemljopisnog područja u kojem postoje fizički ili biološki čimbenici bitni za njihov život i razmnožavanje (presuda od 11. lipnja 2020., Alianța pentru combaterea abuzurilor, C‑88/19, EU:C:2020:458, t. 38.).
62 Usto, u mjeri u kojoj utjecaj uzimanja iz divljine i iskorištavanja te vrste na stanje očuvanosti dotične vrste treba ocjenjivati „u svjetlu nadzora predviđenog u članku 11.” Direktive o staništima, države članice moraju prilikom donošenja odluka kojima se dopušta lov na navedenu vrstu, u skladu s njezinim člankom 14. stavkom 1., opravdati te odluke i dostaviti podatke o nadzoru na kojima se te odluke temelje.
63 U obzir treba uzeti ne samo podatke o populacijama dotične vrste koje su predmet mjere iskorištavanja o kojoj je riječ nego i utjecaj te mjere na stanje očuvanosti te vrste na većoj razini, na razini biogeografske regije ili, pak, u mjeri u kojoj je to moguće, na prekograničnoj razini (vidjeti u tom smislu presudu od 10. listopada 2019., Luonnonsuojeluyhdistys Tapiola, C‑674/17, EU:C:2019:851, t. 61.).
64 U tom pogledu valja istaknuti da članak 17. Direktive o staništima obvezuje države članice da svakih šest godina izrade i Komisiji proslijede izvješće o provedbi te direktive kako bi se postigao cilj održavanja „povoljnog stanja očuvanosti”, definiran u članku 1. navedene direktive. To izvješće mora sadržavati glavne rezultate nadzora iz članka 11. te direktive. Usto, mora se sastojati od tri dijela, odnosno dijela koji sadržava opće informacije o provedbi iste direktive, dijela koji se odnosi na procjenu stanja očuvanosti različitih vrsta i dijela koji se odnosi na staništa. Navedeno se izvješće mora odnositi na sva staništa i vrste prisutne na državnom području dotične države članice.
65 Iz toga slijedi da se procjena stanja očuvanosti vrste i svrsishodnosti donošenja mjera na temelju članka 14. Direktive o staništima mora provesti uzimajući u obzir ne samo izvješće izrađeno na temelju članka 17. te direktive nego i najnovije znanstvene podatke dobivene nadzorom predviđenim u članku 11. navedene direktive. Te se procjene moraju provoditi ne samo na lokalnoj razini nego i na razini biogeografske regije ili čak na prekograničnoj razini.
66 Usto, tom nadzoru treba posvetiti posebnu pozornost kada se ta vrsta nalazi u Prilogu II. i točki (a) Priloga IV. toj direktivi za određene regije te u Prilogu V. navedenoj direktivi, za susjedne regije, i kada se u njima, općenito, smatra „vrstom od interesa Zajednice”.
67 Međutim, u ovom slučaju, kao što to proizlazi iz navoda koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, u skladu s izvješćem iz 2019., koje treba smatrati referentnim dokumentom koji je relevantan za potrebe utvrđivanja stanja očuvanosti vuka u Španjolskoj tijekom razdoblja o kojem je riječ u glavnom postupku, populacije vukova u Španjolskoj su u „nepovoljnom odnosno nedostatnom” stanju očuvanosti u trima biogeografskim regijama koje naseljavaju vukovi u toj državi članici, odnosno u alpskoj, atlantskoj i mediteranskoj regiji, uključujući populacije koje se nalaze sjeverno i južno od rijeke Duero.
68 Usto, iz tih navoda proizlazi da Autonomna zajednica Kastilje i Leóna nije uzela u obzir to izvješće prilikom izrade plana iskorištavanja za sezone 2019./2020., 2020./2021. i 2021./2022.
69 Međutim, kada se životinjska vrsta nalazi u nepovoljnom stanju očuvanosti, kao u ovom slučaju, prema informacijama koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev nadležna tijela moraju, kao što je to u biti istaknula nezavisna odvjetnica u točki 91. svojeg mišljenja, poduzeti mjere, u smislu članka 14. Direktive o staništima, kako bi stanje očuvanosti dotične vrste poboljšala do te mjere da populacija te vrste u budućnosti dugoročno postigne povoljno stanje očuvanosti. Ograničenje ili zabrana lova nakon utvrđenja nepovoljnog stanja očuvanosti te vrste može se stoga smatrati mjerom potrebnom za povrat u njezino povoljno stanje očuvanosti.
70 Naime, kao što je to navedeno u točki 56. ove presude, donošenje mjera koje se temelje na tom članku u svakom je slučaju dopušteno samo ako doprinose održavanju ili povratu dotičnih vrsta u povoljno stanje očuvanosti. Stoga, ako analize provedene unutar dotične države članice u pogledu vrsta navedenih u Prilogu V. Direktivi o staništima daju rezultate kojima se može dokazati nužnost intervencije na nacionalnoj razini, ta država članica može ograničiti, a ne proširiti, aktivnosti iz navedenog članka kako bi uzimanje primjeraka tih vrsta iz divljine bilo u skladu s ciljevima te direktive.
71 Kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 99. svojeg mišljenja, takva mjera osobito dolazi do izražaja kada je stanje očuvanosti dotične vrste nepovoljno prije svega zbog gubitka primjeraka. S obzirom na to, čak i ako su ti gubici uglavnom posljedica drugih razloga, može se pokazati potrebnim ne dopustiti lov koji bi prouzročio dodatne gubitke.
72 Naime, na temelju načela opreznosti utvrđenog u članku 191. stavku 2. UFEU‑a, ako nakon ispitivanja najboljih dostupnih znanstvenih podataka i dalje postoji nesigurnost u pogledu pitanja je li iskorištavanje vrste od interesa Zajednice u skladu s njezinim održavanjem u povoljnom stanju očuvanosti, dotična država članica mora se suzdržati od dopuštanja takvog iskorištavanja (vidjeti u tom smislu presudu od 10. listopada 2019., C‑674/17, Luonnonsuojeluyhdistys Tapiola, EU:C:2019:851, t. 66.).
73 Valja, naposljetku, istaknuti da načelo opreznosti podrazumijeva to da je, u slučaju nesigurnosti u pogledu postojanja ili dosega rizika, moguće poduzeti zaštitne mjere a da pritom nije potrebno čekati da se u cijelosti dokažu postojanje i ozbiljnost tih rizika (vidjeti u tom smislu presudu od 6. svibnja 2021., Bayer CropScience i Bayer/Komisija, C‑499/18 P, EU:C:2021:367, t. 80.).
74 Iz prethodno navedenog proizlazi da se mjere za zaštitu neke vrste, kao što je ograničenje ili zabrana lova, mogu smatrati potrebnima kada na temelju najboljih dostupnih znanstvenih spoznaja i dalje postoji nesigurnost u pogledu postojećih rizika za održavanje te vrste u povoljnom stanju očuvanosti.
75 Osim toga, valja istaknuti da je, kao što to proizlazi iz spisa kojim Sud raspolaže, Kraljevina Španjolska donijela Ministarsku odluku TED/980/2021, koja je uključila cjelokupnu španjolsku populaciju vukova, uključujući i populaciju Kastilje i Leóna sjeverno od rijeke Duero, na nacionalni popis divljih vrsta pod strogom zaštitom.
76 U tom pogledu valja istaknuti da, iako je u Direktivi o staništima preuzeto razlikovanje između populacija vukova koje se nalaze južno odnosno sjeverno od rijeke Duero, u skladu s člankom 193. UFEU‑a, zaštitne mjere usvojene u skladu s člankom 192. UFEU‑a, koji je pravna osnova te direktive, ne sprečavaju nijednu državu članicu da zadrži ili uvede strože zaštitne mjere.
77 Valja dodati da se, u okviru stroge zaštite dodijeljene na temelju članka 12. Direktive o staništima, hvatanje i ubijanje mogu dopustiti samo kao odstupanje ako ne postoji drugo zadovoljavajuće rješenje i ako odstupanje ne šteti održavanju populacija dotičnih vrsta u povoljnom stanju očuvanosti u njihovu prirodnom arealu i u skladu sa zahtjevima iz članka 16. te direktive. Usto, Sud je pojasnio da odstupanje na temelju članka 16. stavka 1. Direktive o staništima može činiti samo konkretnu i preciznu primjenu kako bi se odgovorilo na konkretne zahtjeve i posebne situacije (presuda od 10. listopada 2019., Luonnonsuojeluyhdistys Tapiola, C‑674/17, EU:C:2019:851, t. 41. i navedena sudska praksa).
78 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 14. Direktive o staništima treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice na temelju kojeg je vuk proglašen vrstom čiji se primjerci mogu izlovljavati na dijelu državnog područja te države članice na kojem nije obuhvaćen strogom zaštitom predviđenom u članku 12. stavku 1. te direktive, iako je stanje očuvanosti te vrste u navedenoj državi članici kvalificirano kao „nepovoljno odnosno nedostatno”. U tom pogledu valja uzeti u obzir izvješće koje se izrađuje svakih šest godina u skladu s člankom 17. navedene direktive, sve najnovije znanstvene podatke, uključujući one koji su dobiveni nadzorom predviđenim u članku 11. te direktive, kao i načelo opreznosti propisano člankom 191. stavkom 2. UFEU‑a.
Troškovi
79 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:
Članak 14. Direktive Vijeća 92/43/EEZ od 21. svibnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 2013/17/EU od 13. svibnja 2013.,
treba tumačiti na način da mu se:
protivi propis države članice na temelju kojeg je vuk proglašen vrstom čiji se primjerci mogu izlovljavati na dijelu državnog područja te države članice na kojem nije obuhvaćen strogom zaštitom predviđenom u članku 12. stavku 1. te direktive, iako je stanje očuvanosti te vrste u navedenoj državi članici kvalificirano kao „nepovoljno odnosno nedostatno”. U tom pogledu valja uzeti u obzir izvješće koje se izrađuje svakih šest godina u skladu s člankom 17. navedene direktive, sve najnovije znanstvene podatke, uključujući one koji su dobiveni nadzorom predviđenim u članku 11. te direktive, kao i načelo opreznosti propisano člankom 191. stavkom 2. UFEU‑a.
Potpisi