PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)
16. listopada 2014.(*)
„Državne potpore – Električna energija – Preferencijalna tarifa – Odluka o proglašenju potpore nespojivom s unutarnjim tržištem – Pojam državne potpore – Nova potpora – Jednako postupanje – Razuman rok“
U predmetu T‑291/11,
Portovesme Srl, sa sjedištem u Rimu (Italija), koji zastupaju F. Ciulli, G. Dore, M. Liberati i A. Vinci, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju V. Di Bucci i É. Gippini Fournier, u svojstvu agenata,
tuženik,
povodom, kao prvo, zahtjeva za poništenje u cijelosti ili u dijelu „u kojem se presudi da je to razumno“ Odluke Komisije 2011/746/UE od 23. veljače 2011. o državnim potporama C 38/B/04 (ex NN 58/04) i C 13/06 (ex N 587/05) koje dodjeljuje Italija u korist Portovesme Srl, ILA SpA, Eurallumina SpA i Syndial SpA (SL L 309, str. 1.) [neslužbeni prijevod] i, podredno, zahtjeva za poništenje navedene odluke u mjeri u kojoj se nalaže povrat potpora o kojima je riječ,
OPĆI SUD (osmo vijeće),
u sastavu: D. Gratsias, predsjednik, M. Kancheva i C. Wetter (izvjestitelj), suci,
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 13. prosinca 2013.,
donosi sljedeću
Presudu (1)
Okolnosti spora
1 Tužitelj Portovesme Srl proizvođač je obojenih metala koji obuhvaćaju, što se tiče njegovih tvornica Portoscuso (Italija) i San Gavino (Italija), cink, srebro i olovo.
2 Člankom 1. Predsjedničke uredbe Savjeta ministara od 6. veljače 2004. (GURI br. 93 od 21. travnja 2004., str. 5.; u daljnjem tekstu: Uredba iz 2004.), „[tarifni] uvjeti propisani u točki 2. Uredbe Ministarstva industrije, trgovine i obrtništva od 19. prosinca 1995. [prošireni su] na isporuke energije namijenjene za proizvodnju i preoblikovanje aluminija, olova, srebra i cinka u okvirima postojećih struktura, na datum stupanja na snagu ove uredbe, smještenih na otočnim područjima obilježenima odsutnošću ili nedostatnošću povezanosti s nacionalnim plinskim i električnim mrežama“.
3 Uredba iz 2004. omogućila je dakle da se preferencijalna tarifa, koja je Ministarskom uredbom od 19. prosinca 1995. (GURI br. 39 od 16. veljače 1996., str. 8.; u daljnjem tekstu: Uredba iz 1995.) već bila odobrena do 31. prosinca 2005. proizvođaču aluminija Alcoa Trasformazioni Srl sa sjedištem također na Sardiniji (Italija), primijeni na nove korisnike, uključujući tužitelja. To je proširenje trebalo biti privremeno te biti okončano pojačanjem navedenih poveznica, odnosno najkasnije do 30. lipnja 2007.
4 Valja navesti da je Uredba iz 1995. bila u okviru privatizacije Alumix SpA. Ta je privatizacija rezultirala priopćenjem Komisije koje je upućeno drugim državama članicama i zainteresiranim osobama u skladu s člankom [88.] stavkom 2. [UEZ‑a] u vezi s državnom potporom talijanske vlade u korist Alumixa, koja je dostavljena Republici Italiji i objavljena 1. listopada 1996. (SL C 288, str. 4.; u daljnjem tekstu: odluka Alumix).
5 Uredba iz 2004. u članku 1. podstavku 1. propisuje da Autorità per l’energia elettrica e il gas (talijanski regulator za električnu energiju i plin; u daljnjem tekstu: AEEG) „proširuje tarifne uvjete propisane u točki 2.“ Uredbe iz 1995. Potonja sadrži pet točaka, od kojih su prve dvije relevantne u okviru predmetnog spora. Točka 1. navedene uredbe propisuje da „se razmjer isporuke električne energije za proizvodnju primarnog aluminija iz tabele A-9 u prilogu odluci br. 15 od 14. prosinca 1993. ukida od 1. siječnja 1996.“ te da „[s]e u zamjenu primjenjuju tarifni sati propisani u tabeli A-6 te mjere“. Točka 2. Uredbe iz 1995. navodi da „se 31. prosinca 2005. ukida sustav dodatnih naknada propisan mjerom CIP br. 13 od 24. srpnja 1992. kao i njihove naknadne izmjene primjenjive na svaku isporuku za proizvođače primarnog aluminija, u granicama postojećih struktura na datum stupanja na snagu ove uredbe“.
6 U tom pogledu valja podsjetiti da u Italiji visinu cijene i uvjete isporuke električne energije utvrđuje Comitato interministeriale dei prezzi (međuresorno vijeće za cijene; u daljnjem tekstu: CIP). Tarifa električne energije sadrži paušalni dio „koji odgovara obećanoj ili isporučenoj električnoj energiji“ i varijabilni dio „koji pokriva potrošenu električnu energiju“ (točka 2.5.1. odluke Alumix). Varijabilni dio sastoji se od dva dijela, „cijene energije“ i „dodatne toplinske naknade“. Poput paušalnog dijela, „cijena energije“ služi „za pokrivanje [...] upravnih i financijskih troškova proizvodnje električne energije“ (ista točka odluke Alumix), dok je „dodatna toplinska naknada“ „povezana s troškovima goriva uporabljenog za proizvodnju električne energije i troškovima nabavke električne energije domaćeg ili stranog podrijetla“ (ista točka odluke Alumix).
7 Paušalni dio i „cijena energije“ su u trenutku usvajanja odluke Alumix bili utvrđeni odlukom br. 45/1990 CIP‑a, a „toplinska dodatna naknada“ odlukom br. 26/1989. Odlukom br. 13/1992 CIP‑a „dodatna toplinska naknada“ za proizvodnju aluminija prve fuzije u čeličani na području općine Portovesme na Sardiniji smanjena je za dvije trećine, s 26,6 talijanskih lira (ITL) po kWh na 8,8 ITL. U okviru privatizacije Alumixa ta je tarifa (u daljnjem tekstu: tarifa prije Alumixa) prethodila odlukama talijanskih vlasti o tarifama električne energije primjenjivima na aluminijske čeličane na području općina Portovesme i Fusina u Veneciji (Italija).
8 U tom je pogledu Komisija Europskih zajednica navela da je „[kad je riječ o] staroj tarifi električne energije primjenjivoj na čeličanu u Portovesmeu na temelju odluke br. 13/[1992] CIP‑a, koja propisuje smanjenje dodatne toplinske naknade, trebalo zaključiti da je to toplinsko smanjenje predstavljalo državnu potporu“ jer je ta odluka „koju je jednostrano donijela talijanska vlada smanjila trošak koji snosi ta čeličana, a da pritom pogodnost te mjere nije odobrena drugim industrijama u ostatku Italije“ (točka 4.2. odluke Alumix).
9 Tarifa prije Alumixa je zatim ispitivana „s aspekta ostvarenja cilja dugoročnog regionalnog razvoja u smislu članka 92. stavka 3. [točke (a)] UEZ‑a“ (točka 4.2. odluke Alumix) i uzimajući u obzir činjenicu da su te preferencijalne tarife ukinute od 1. siječnja 1996. Komisija je zaključila da „su injekcije kapitala, plaćanja zamrznutih dugova i [,tarifa prije Alumixaʼ] obuhvaćeni odstupanjima propisanima u članku 92. stavku 3. [točkama (a) i (c)] UEZ‑a“ (točka 5. odluke Alumix).
10 Zbog privatizacije Alumixa (koja je okončana prijenosom većine aktive grupe Alumix na Alcoa Italia SpA, koja je okončanjem postupka postala Alcoa Trasformazioni) talijanski zakonodavac usvojio je niz mjera, od kojih su se određene mjere odnosile na smanjenje tarifa električne energije primjenjivih na to društvo. S tog su naslova usvojene tri različite tarife, od kojih se jedna odnosila na tvornicu u Portovesmeu, a druge dvije na tvornicu u Fusini. Tarifa se za te dvije tvornice sastojala od graničnog troška proizvodnje električne energije u odnosnoj regiji, odnosno 36 ITL po kWh za tvornicu u Portovesmeu i 39 ITL po kWh za tvornicu u Fusini, a ta je osnova bila uvećana za sudjelovanje u fiksnim troškovima.
11 Tabela iza četvrtog podstavka točke 2.5.2. odluke Alumix prikazuje tarifu primjenjivu na čeličanu u Portovesmeu za godine 1996. do 2005. Opskrba čeličane u Fusini bila je predmet dvaju odvojenih ugovora, jednog sklopljenog između Ente nazionale per l’energia elettrica (ENEL) i SAVA‑e, poduzeća koje je kupio Alumix, i drugog koji je utvrđivao tarifu koja se računala polazeći od prosječnog graničnog troška proizvedene električne energije, odnosno 39 ITL po kWh. Zadnju promjenu preferencijalnih tarifa električne energije predstavljaju prva i treća tarifa na datum usvajanja odluke Alumix (u daljnjem tekstu: tarifa Alumix).
12 U prvom slučaju u odnosu na tvornicu u Portovesmeu Komisija je smatrala kako slijedi:
„[U] trenutačnim okolnostima ENEL ima normalno ponašanje trgovačkog poduzeća i [...] tarifa koju primjenjuje ne predstavlja državnu potporu u smislu članka 92. stavka 1. [UEZ‑a].“ (točka 4.2. odluke Alumix).
13 U drugom slučaju u odnosu na tvornicu u Fusini Komisija je usvojila slično stajalište kad je riječ o trećoj tarifi koja se računala polazeći od prosječnog graničnog troška proizvedene električne energije.
14 Konačno, još uvijek u odnosu na tu tvornicu, ali u vezi s ugovorom sklopljenim između ENEL‑a i SAVA‑e (druga tarifa), Komisija je navela da je riječ o običnoj trgovačkoj operaciji i da je plaćanje pet hidroelektričnih centrala i odgovarajuće mreže, umjesto da je izvršeno odjednom, razdijeljeno na više godina te je izvršeno u obliku isporuke električne energije.
15 Komisija je dakle smatrala da te tri tarife – uključujući tarifu Alumix – ne sadrže „nikakav element državne potpore u smislu članka 92. stavka 1. [UEZ‑a]“ (posljednji podstavak točke 4.2. odluke Alumix).
16 Provedba preferencijalne tarife koja proizlazi iz Uredbe iz 2004., prije navedene u točki 2. et seq., pretpostavljala je donošenje odluke AEEG‑a u tom smislu.
17 AEEG je 5. srpnja 2004. donio odluku br. 110/04 kojom odobravanje preferencijalne tarife uvjetuje pozitivnim ishodom postupka obavještavanja u smislu pravila u području državnih potpora.
18 Međutim, pokazalo se da talijanske vlasti nisu izvršile navedeno obavještavanje, nego da je nastavno na informaciju iz novinskih članaka Komisija pismima od 22. siječnja 2004. i 19. ožujka 2004. zatražila objašnjenja od Republike Italije u vezi s mjerama o kojima je riječ. Pismima od 9. veljače 2004., 9. lipnja 2004. i 20. rujna 2004. ta je država članica dala pojašnjenja Komisiji, osobito u odnosu na Uredbu iz 2004., obavijestila je AEEG o okviru unutar kojeg su ti elementi pruženi te mu je dala nalog provedbe navedene uredbe, što je on i izvršio odlukom br. 148/04 od 9. kolovoza 2004.
19 Komisija je odlukom, koja je Republici Italiji dostavljena pismom od 16. studenoga 2004., pokrenula postupak propisan u članku 88. stavku 2. UEZ‑a u vezi s državnom potporom C 38/2004 (ex NN 58/04) – Potpore u korist društva Portovesme Srl (sažetak u SL 2005, C 30, str. 7.).
20 AEEG je 17. prosinca 2004. obavijestio talijanskog ministra proizvodnih djelatnosti da s obzirom na navedenu odluku prijevremeno prekida primjenu sustava uspostavljenoga Uredbom iz 2004.
21 Iz obavijesti koje je Republika Italija priopćila u okviru upravnog postupka proizlazi da je primjenom navedenog sustava tužitelj za potrošenu električnu energiju između travnja i listopada 2004. naplatio ukupan iznos od 12.845.892,82 eura od javnog tijela Cassa Conguaglio per il settore elettrico (talijanska riznica za poravnanja u sektoru električne energije), što predstavlja kompenzacijsku naknadu dobivenu primjenom razlike između cijene koju je koristio tužiteljev pružatelj električne energije i preferencijalne tarife koju je utvrdila država, pomnožene s količinom potrošene električne energije.
22 Međutim, 14. ožujka 2005. talijanske vlasti usvojile su Uredbu sa zakonskom snagom br. 35 (GURI br. 111 od 14. svibnja 2005., str. 4.) koja je Zakonom br. 80 o izmjenama i dopunama od 14. svibnja 2005. pretvorena u zakon (običan dodatak GURI‑ju br. 91 od 14. svibnja 2005., u daljnjem tekstu: Zakon iz 2005.).
23 Na temelju članka 11. stavka 12. Zakona iz 2005. preferencijalna tarifa odobrena tužitelju produljena je do 31. prosinca 2010. Međutim, iako Komisija nije bila obaviještena o Uredbi iz 2004. kao ni o članku 11. stavku 11. Zakona iz 2005., u vezi s preferencijalnom tarifom primijenjenom na Alcoa Trasformazioni bila je obaviještena 23. studenoga 2005., uz dopunsko pismo 28. studenoga 2005., o članku 11. stavku 12. istog zakona u skladu s člankom 88. stavkom 3. UEZ‑a.
24 Komisija je pismom od 22. prosinca 2005. zatražila dodatna pojašnjenja od Republike Italije, koja joj ih je dostavila dopisom od 3. ožujka 2006.
25 Odlukom dostavljenom Republici Italiji pismom od 26. travnja 2006. Komisija je pokrenula postupak propisan člankom 88. stavkom 2. UEZ‑a u vezi s državnom potporom C 13/06 (ex N 587/05) – Odobrena preferencijalna tarifa određenim industrijama koje su veliki energetski potrošači na Sardiniji (sažetak u SL C 145, str. 8.).
26 Komisija je 22. kolovoza 2006. zatražila dodatna pojašnjenja, koja joj je Republika Italija dostavila dopisom od 28. rujna 2006.
27 Budući da je primjena sustava iz članka 11. stavka 12. Zakona iz 2005. bila podređena Komisijinom odobrenju, navedeni sustav nije započeo s provedbom uzevši u obzir pristiglu obavijest.
28 Komisija je 29. listopada 2008. odlučila zasebno ispitati preferencijalnu tarifu iz Uredbe iz 2004. jer se, s jedne strane, odnosila na Alcoa Trasformazioni i, s druge strane, na nove korisnike te tarife, uključujući tužitelja.
29 Nakon niza razmjena između Komisije i Republike Italije proizašlo je da preferencijalna tarifa koju koristi Alcoa Trasformazioni zapravo nije bila prorogirana Uredbom iz 2004., nego se na potonju primjenjivala Uredba iz 1995. sve do stupanja na snagu članka 11. stavka 11. Zakona iz 2005.
30 Odlukom 2011/746/UE od 23. veljače 2011. o državnim potporama C 38/B/04 (ex NN 58/04) i C 13/06 (ex N 587/05) koje je Italija dodijelila u korist Portovesme Srl, ILA SpA, Eurallumina SpA i Syndial SpA (SL L 309, str. 1.; u daljnjem tekstu: pobijana odluka) Komisija je, s jedne strane, smatrala da potpora koja, prema njezinom mišljenju, proizlazi iz članka 11. stavka 12. Zakona iz 2005. nije spojiva s unutarnjim tržištem te je stoga zabranila Republici Italiji njezinu provedbu i, s druge strane, smatrala je da potpora iz, prema njezinom mišljenju, Uredbe iz 2004. također nije spojiva s unutarnjim tržištem te je stoga naložila Republici Italiji da izvrši povrat od njezinih korisnika.
31 Pobijana odluka dostavljena je tužitelju 31. ožujka 2011.
Postupak i zahtjevi stranaka
[izostavljeno]
39 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– kao prvo, u cijelosti ili u dijelu „u kojem se presudi da je to razumno“ poništi pobijanu odluku;
– podredno, poništi navedenu odluku u mjeri u kojoj se nalaže povrat potpora o kojima je riječ;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
40 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost
41 U okviru podnesenih zahtjeva tužitelj od Općeg suda kao prvo zahtijeva poništenje pobijane odluke u cijelosti, a zatim, podredno, poništenje pobijane odluke u dijelu „u kojem se presudi da je to razumno“. U okviru svojeg podrednog zahtjeva tužitelj od Općeg suda zahtijeva poništenje pobijane odluke u „mjeri u kojoj se nalaže povrat potpora o kojima je riječ“.
42 Međutim, tužitelj je, pozvan tijekom rasprave od Općeg suda da pobliže odredi opseg svojih zahtjeva, naveo da se razlozi njegovih zahtjeva trebaju shvatiti na način da se ograničavaju na zahtjev za poništenje pobijane odluke u mjeri u kojoj se ta odluka odnosi na njega, što je uredno zabilježeno u zapisniku s rasprave.
43 Ta pojašnjenja omogućila su proglašenje tužbe dopuštenom budući da tužitelj traži, kao prvo, poništenje pobijane odluke u mjeri u kojoj se odnosi na njega i, podredno, poništenje pobijane odluke u mjeri u kojoj ga se obvezuje na povrat potpore koja mu je dodijeljena.
44 Međutim, u vezi sa zahtjevom za poništenje pobijane odluke u dijelu „u kojem se presudi da je to razumno“ treba podsjetiti da kad sudac Europske unije postupa povodom zahtjeva za poništenje akta navedenog u članku 263. UFEU‑a, njegova je nadležnost ograničena na nadzor zakonitosti pobijanog akta (presuda Suda od 8. srpnja 1999., DSM/Komisija, C‑5/93 P, Zb., str. I‑4695., t. 36. i presuda Općeg suda od 9. lipnja 2009., NDSHT/Komisija, T‑152/06, Zb., str. II‑1517., t. 73.).
45 Kad taj sudac utvrdi nezakonitosti iz razloga navedenih u članku 263. podstavku 2. UFEU‑a, on mora navedeni akt poništiti u cijelosti ili u dijelu, ovisno o slučaju, osobito s obzirom na narav i opseg navedene nezakonitosti, ali ga ne može poništiti ili promijeniti mu opseg na temelju pravičnosti ili oportuniteta (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu Općeg suda od 25. listopada 2005., Micha/Komisija, T‑50/04, Zb. SS, str. I‑A‑339. i II‑1499., t. 46.), razloga na koje se, kako se čini, poziva tužitelj uporabom izraza „u kojem se presudi da je to razumno“.
46 Tužba je dakle dopuštena uz iznimku drugog dijela tužiteljevog prvog zahtjeva kojim traži poništenje pobijane odluke u dijelu „u kojem se presudi da je to razumno“.
Meritum
47 U prilog svojoj tužbi tužitelj iznosi 11 tužbenih razloga.
48 Prvi tužbeni razlog odnosi se na povredu načela pravne sigurnosti, načela zaštite legitimnih očekivanja i članaka 4., 7., 10. i 14. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.), drugi tužbeni razlog odnosi se na pogrešan i nepotpun prikaz pravnog okvira primjenjivog na ovaj predmet te na uzastopnu povredu Komisijine zadaće dužne pažnje i nepristranosti, treći tužbeni razlog odnosi se na povredu načela jednakosti postupanja prema Alcoa Trasformazioni i tužitelju, četvrti tužbeni razlog odnosi se na nepostojanje državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, peti tužbeni razlog odnosi se na činjenicu da je Komisija pobijanu odluku donijela na pogrešnim premisama, šesti tužbeni razlog odnosi se na postojeće obilježje potpore o kojoj je riječ, sedmi tužbeni razlog odnosi se na spojivost sa „zajedničkim tržištem“, osmi tužbeni razlog odnosi se na povredu članaka 2., 3., 5. i 12. UEZ‑a kao i načela jednakog postupanja i proporcionalnosti, deveti tužbeni razlog odnosi se na povredu članka 174. UFEU‑a i Izjave br. 30 o otočnim regijama, u prilogu Ugovoru iz Amsterdama o izmjeni Ugovora o Europskoj uniji, ugovorâ o osnivanju Europskih zajednica i određenih s njima povezanih akata (SL 1997., C 340, str. 136.) (u daljnjem tekstu: Izjava o otočnim regijama), deseti tužbeni razlog odnosi se na povredu članka 107. stavka 3. točaka (a) do (c) UFEU‑a, smjernica za nacionalne regionalne potpore (SL 1998., C 74, str. 9.) te neuzimanje u obzir smjernica za nacionalne regionalne potpore za 2007. – 2013. (SL 2006., C 54, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 139.), a jedanaesti tužbeni razlog odnosi se, kao i prvi, na povredu načela zaštite legitimnih očekivanja.
[izostavljeno]
Osmi tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članaka 2., 3., 5. i 12. UEZ‑a kao i načela jednakog postupanja i proporcionalnosti
[izostavljeno]
Drugi dio četvrtog tužbenog razloga koji se odnosi na drugi prigovor u vezi s povredom obveze obrazloženja selektivnosti mjere o kojoj je riječ
[izostavljeno]
Prvi tužbeni razlog koji se odnosi na povredu načela pravne sigurnosti, načela zaštite legitimnih očekivanja i članaka 4., 7., 10. i 14. Uredbe br. 659/1999 te jedanaesti tužbeni razlog koji se odnosi na povredu načela legitimnih očekivanja
[izostavljeno]
Drugi tužbeni razlog koji se odnosi na pogrešan i nepotpun prikaz pravnog okvira primjenjivoga na ovaj predmet te na uzastopnu povredu Komisijine zadaće dužne pažnje i nepristranosti
80 Tužitelj navodi da je preferencijalna tarifa određena Uredbom iz 2004. i njezinim provedbenim odlukama bila identična tarifi prije Alumixa koju je Komisija u odluci Alumix smatrala spojivom sa zajedničkim tržištem. Tužitelj smatra da ima pravo pouzdati se u taj presedan radi zauzimanja stajališta da je potpora spojiva s unutarnjim tržištem. Ako bi to bio slučaj, tužitelj ne bi bio dužan vratiti iznose dobivene na temelju navedene mjere. Međutim, to podrazumijeva zakonitu i neopozivu praksu odlučivanja o kojem je riječ (budući da Komisija nije obvezana svojom ranijom praksom odlučivanja, ali je, nasuprot tome, obvezana načelom jednakosti postupanja kad je riječ o istim potporama).
81 Žalitelj svoju analizu temelji na sljedećem obrazloženju: Uredba iz 2004. u članku 1. podstavku 1. upućuje na točku 2. Uredbe iz 1995., koja pak upućuje na Odluku br. 13/92 CIP‑a. Uistinu, ta odluka definirala je tarifu prije Alumixa osobito kad je riječ o „toplinskoj površini“. Dakle, upravo ta tarifa, priznata spojivom sa zajedničkim tržištem 1996. i primijenjena na njega u 2004., naravno podrazumijeva, kako zaključuje tužitelj, nezakonitost pobijane odluke što se tiče toga.
82 Drugi tužbeni razlog tužitelja nije osnovan.
83 Valja kao prvo istaknuti da se u okviru privatizacije Alumixa Republika Italija obvezala Alcoa Italiji da će poštovati tarifu Alumix [potonja je čak imala ugovorno pravo prekinuti iskorištavanje navedenih tvornica ako „tijekom tri mjeseca ili više u razdoblju od šest mjeseci tarife električne energije premaše 5 % ili više predviđenu tarifu“ (točka 2.7. odluke Alumix)] tako da je nakon usvajanja Uredbe iz 1995. ona preuzela obilježja tarife Alumix, kao što je to potvrdila Komisija na raspravi. Odluka Alumix usvojena 1996. ju, dakle, posredno potvrđuje.
84 Kao što je to ranije navedeno u točkama 6. do 15., preferencijalna tarifa koju je Komisija odobrila u odluci Alumix obuhvaćala je višeslojnu zbilju, odnosno, kao prvo, izvornu tarifu koju je ENEL odobrio Alumixu osobito na temelju Odluke br. 13/1992 CIP‑a (tarifa prije Alumixa) i, nadalje, tarife odobrene Alumixu u svjetlu njegove privatizacije koje su zadržane Uredbom iz 1995. u korist glavnog stjecatelja Alumix grupe – Alcoa Italije, koja je postala Alcoa Trasformazioni (tarifa Alumix).
85 Treba nadalje navesti da, iako je s formalnoga gledišta točno da Uredba iz 2004. upućuje na točku 2. Uredbe iz 1995., ipak, kao što to opravdano navodi Komisija, to nije moguće čitati odvojeno od točke 1. U skladu s potonjom, kao što je ranije navedeno u točki 5., od 1. siječnja 1996. ukinut je poseban sustav cijena za primarni aluminij iz tabele A-9 u prilogu Odluci br. 15/93 CIP‑a radi primjene sustava tarifnih sati propisanih u tabeli A-6 navedene mjere, a da pritom to ne utječe na „toplinsku površinu“ utvrđenu u skladu s Odlukom br. 13/92 CIP‑a.
86 Stoga su tarifa prije Alumixa i tarifa Alumix sadržavale smanjenu „toplinsku površinu“ kao jedini element koji je određivao konačnu cijenu električne energije utvrđenu Odlukom br. 13/92 CIP‑a.
87 Dakle, na tužitelja se nije primjenjivala ni tarifa prije Alumixa ni tarifa Alumix, nego sustav iz Uredbe iz 1995. kako je evoluirao do 2004. Stoga proširenje navedene tarife na druge korisnike Uredbom iz 2004. nije više imalo isti predmet kao 1996. na datum usvajanja odluke Alumix.
88 Stoga drugi tužbeni razlog valja odbiti, uključujući dio koji se odnosi na zahtjev za nepristranost Komisije, jer je ona od usvajanja novih mjera (odnosno Uredbe iz 2004. i Zakona iz 2005.) na isti način postupala prema tužitelju i Alcoa Trasformazioni, o čemu će Opći sud opširnije raspraviti u okviru svojeg odgovora na treći tužbeni razlog.
Treći tužbeni razlog koji se odnosi na povredu načela jednakog postupanja prema Alcoa Trasformazioni i tužitelju
89 U okviru trećeg tužbenog razloga tužitelj navodi da je Komisija u Odluci 2010/460 smatrala da je preferencijalna tarifa odobrena Alcoa Trasformazioni bila nezakonita samo za razdoblje nakon 31. prosinca 2005., što je prema mišljenju te institucije bio rok valjanosti odluke Alumix. Doista, tužitelj smatra da se, s obzirom na to da su tarifa koja je primijenjena na Alcoa Trasformazioni i tarifa koja je primijenjena na tužitelja računajući od datuma stupanja na snagu Odluke br. 148/04 AEEG‑a (na temelju Uredbe iz 1995., a zatim, kako navodi tužitelj, Uredbe iz 2004. za Alcoa Trasformazioni, a samo na temelju Uredbe iz 2004. za tužitelja) identične, nejednako postupanje ne čini se opravdanim ni u odnosu na tvrdnju nezakonitosti potpore ni, posljedično, u odnosu na zahtjev za povrat kompenzacijske naknade naplaćene na temelju Uredbe iz 2004.
90 Nužno je navesti da takav tužbeni razlog nije osnovan. Kao što to proizlazi iz sudske prakse, poštovanje načela jednakog postupanja zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različite načine i da se u različitim situacijama ne postupa na isti način, osim ako bi takvo postupanje bilo objektivno opravdano (vidjeti presudu Suda od 26. listopada 2006., Koninklijke Coöperatie Cosun, C‑248/04, Zb., str. I‑10211., t. 72. i navedenu sudsku praksu).
91 U predmetnom slučaju Alcoa Trasformazioni i tužitelj nisu bili izvorno u usporedivoj pravnoj situaciji: Alcoa Trasformazioni uživala je preferencijalnu tarifu koju je Komisija odobrila odlukom Alumix te ju je produžila, dok je tužitelj novi korisnik navedene tarife na temelju Uredbe iz 2004., koja u praksi nije bila primijenjena na Alcoa Trasformazioni. Štoviše, Zakon iz 2005. sadrži dvije različite odredbe, jednu, članak 11. stavak 11., o kojoj Komisija nije obaviještena, a koja se odnosila na Alcoa Trasformazioni i drugu, članak 11. stavak 12., koja se odnosila na nove korisnike preferencijalne tarife i o kojoj se redovito obavještavalo Komisiju. Ti su različiti elementi, uostalom, dovoljno opravdanje Komisijine odluke da razdvoji ispitivanje predmeta ovisno o tome odnose li se ti elementi na početnoga korisnika ili na nove korisnike preferencijalne tarife.
92 Nasuprot tome, s obzirom na preferencijalnu tarifu i na njezin razvoj, dva su se društva našla u istoj situaciji i Komisija je prema njima postupala na identičan način pa je u oba slučaja navedenu tarifu smatrala nespojivom državnom potporom te je stoga naložila povrat potpore.
93 Doista je točno da tužitelj valjano tvrdi da je Komisija imala razloga ranije intervenirati zbog bitne promjene u naravi početno potvrđene potpore s obzirom na to da se preferencijalna tarifa nakon 31. prosinca 2005. smatra nezakonitom u pobijanoj odluci, a bila je identična tarifi koja je neposredno prethodila tom datumu. Nadalje, valja navesti da Komisija priznaje da je Alcoa Trasformazioni mogla primati nezakonitu državnu potporu zbog izmjena u vezi s utvrđenjem i plaćanjem Alcoa Trasformazioni preferencijalne tarife na kraju početnog razdoblja (1995. – 2005.) i još preciznije u 2004. i 2005. (što je uostalom u potpunosti usklađeno s Odlukom 2010/460 i činjenicom da se produljenje preferencijalne tarife smatralo takvom potporom).
94 Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi načelo jednakog postupanja mora se pomiriti s poštovanjem načela zakonitosti, što pretpostavlja da se nitko ne može u svoju korist pozvati na nezakonitost počinjenu u korist trećega (vidjeti u tom smislu presude Suda od 9. listopada 1984., Witte/Parlament, 188/83, Zb., str. 3465., t. 15.; od 4. srpnja 1985., Williams/Revizorski sud, 134/84, Zb., str. 2225., t. 14. i od 10. studenoga 2011., The Rank Group, C‑259/10 i C‑260/10, Zb., str. I‑10947., t. 62.).
95 Treći žalbeni razlog valja dakle odbiti.
Četvrti tužbeni razlog koji se odnosi na nepostojanje državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a
[izostavljeno]
Peti tužbeni razlog koji se odnosi na činjenicu da je Komisija pobijanu odluku donijela na pogrešnim premisama
[izostavljeno]
Šesti tužbeni razlog koji se odnosi na postojeće obilježje potpore o kojoj je riječ
112 Potrebno je podsjetiti da se novim potporama koje podliježu obvezi obavještavanja propisanoj u članku 108. stavku 3. UFEU‑a smatraju one mjere koje uvode ili mijenjaju potpore, uz pojašnjenje da se izmjene mogu odnositi bilo na postojeće potpore bilo na početne nacrte o kojima je obaviještena Komisija (presude Suda od 9. listopada 1984., Heineken Brouwerijen, 91/83 i 127/83, Zb., str. 3435., t. 17. i 18. te od 9. kolovoza 1994., Namur‑Les assurances du crédit, C‑44/93, Zb., str. I‑3829., t. 13.).
113 U predmetnom slučaju jasno je utvrđeno da je potpora nova.
114 S jedne strane, ekonomske i pravne izmjene do kojih je došlo nakon usvajanja tarife Alumix pokazuju prijelaz s cijene koju koristi pružatelj na tarifu koju subvencionira Republika Italija. Iako je u slučaju tarife Alumix odobrena cijena bila jednaka popustu koji navedeni pružatelj, iako u situaciji monopola (ENEL), dodjeljuje jednom od svojih najvažnijih klijenata, mjere koje su predmet pobijane odluke sadrže sniženje cijene koje su utvrdile talijanske vlasti, financirano parafiskalnim nametom koji omogućuje povrat tužitelju razlike između tarife uobičajeno naplaćivane poduzećima i preferencijalne tarife koja mu je priznata.
115 Valja dakle presuditi da sâm razvoj načina dodjeljivanja i utvrđivanja preferencijalne tarife početno odobrene Alcoa Trasformazioni na temelju Uredbe iz 1995. te tarifa iz Uredbe iz 2004., a zatim Zakona iz 2005. omogućuje zaključak da je riječ o novoj potpori.
116 S druge strane, to a fortiori vrijedi i kad je riječ o proširenju tako razvijene potpore na nove korisnike, koji nisu u okviru sustava već odobrenih potpora, nego im je dodijeljena potpora koja je sve dotad imala samo jednoga korisnika.
117 Šesti tužbeni razlog valja dakle odbiti.
Sedmi tužbeni razlog koji se odnosi na spojivost potpore o kojoj je riječ sa „zajedničkim tržištem“
[izostavljeno]
Deveti tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 174. UFEU‑a i Izjave o otočnim regijama
[izostavljeno]
Deseti tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 107. stavka 3. točaka (a) do (c) UFEU‑a, smjernica za nacionalne regionalne potpore te neuzimanje u obzir smjernica za nacionalne regionalne potpore za 2007. – 2013.
[izostavljeno]
Troškovi
139 Budući da je Komisija zatražila da tužitelj snosi troškove, a on nije uspio u postupku, primjenom članka 87. stavka 2. Poslovnika tužitelju se nalaže snošenje troškova.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (osmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Portovesme Srl‑u nalaže se snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu, 16. listopada 2014.
Potpisi