PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto prošireno vijeće)

30. ožujka 2022.(*)

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Tržište zračnog prijevoza tereta – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Sporazuma između Zajednice i Švicarske o zračnom prometu – Usklađivanje elemenata cijene za usluge zračnog prijevoza tereta (dodatna naknada za gorivo, dodatna naknada za sigurnost, plaćanje provizije za dodatne naknade) – Razmjena informacija – Komisijina teritorijalna nadležnost – Jedinstvena i trajna povreda – Pripisivanje protupravnog ponašanja – Uvjeti dodjele prava na oslobađanje od kazne – Jednako postupanje – Obveza obrazlaganja – Iznos novčane kazne – Vrijednost prodaje – Težina povrede – Trajanje sudjelovanja u povredi – Olakotne okolnosti – Protutržišno ponašanje koje potiču tijela javne vlasti – Proporcionalnost – Neograničena nadležnost”

U predmetu T‑337/17,

Air France‑KLM, sa sjedištem u Parizu (Francuska), koji zastupaju A. Wachsmann, A. de La Cotardière i A.-E. Herrada, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju A. Dawes i C. Giolito, u svojstvu agenata, uz asistenciju N. Coutrelis, odvjetnice,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Odluke Komisije C(2017) 1742 final od 17. ožujka 2017. u vezi s postupkom u skladu s člankom 101. UFEU‑a, člankom 53. Sporazuma o EGP‑u i člankom 8. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu (predmet AT.39258 – Zračni prijevoz tereta) u dijelu u kojem se ona odnosi na tužitelja i, podredno, za djelomično poništenje te odluke i smanjenje iznosa novčanih kazni koje su mu izrečene,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće),

u sastavu: H. Kanninen (izvjestitelj), predsjednik, J. Schwarcz, C. Iliopoulos, D. Spielmann i I. Reine, suci,

tajnik: E. Artemiou, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 12. lipnja 2019.,

donosi sljedeću

Presudu(1)

[omissis]

II.    Postupak i zahtjevi stranaka

62      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 30. svibnja 2017. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

63      Komisija je 29. rujna 2017. podnijela odgovor na tužbu tajništvu Općeg suda.

64      Tužitelj je 3. siječnja 2018. podnio repliku tajništvu Općeg suda.

65      Komisija je 28. veljače 2018. podnijela odgovor na repliku tajništvu Općeg suda.

66      Na prijedlog četvrtog vijeća Opći sud odlučio je 24. travnja 2019., u skladu s člankom 28. Poslovnika, uputiti ovaj predmet proširenom sastavu suda.

67      U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika Opći sud postavio je 24. svibnja 2019. strankama pisana pitanja. One su odgovorile u određenom roku.

68      Na raspravi održanoj 12. lipnja 2019. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud.

69      Tužitelj je 18. lipnja 2019. podnio dokument koji je Opći sud zatražio na raspravi 12. lipnja 2019.

70      Opći sud zatvorio je 24. lipnja 2019. usmeni dio postupka.

71      Budući da je smatrao da predmet nije dovoljno razjašnjen i da treba pozvati stranke da podnesu očitovanja o argumentu o kojem nisu raspravljale, Opći sud (četvrto prošireno vijeće) naložio je rješenjem od 31. srpnja 2020. ponovno otvaranje usmenog dijela postupka u skladu s člankom 113. Poslovnika.

72      Stranke su u određenom roku odgovorile na niz pitanja koja je Opći sud postavio 4. kolovoza 2020., a potom su podnijele očitovanja o svojim odgovorima.

73      Odlukom od 6. studenoga 2020. Opći sud ponovno je zatvorio usmeni dio postupka.

74      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        najprije, u cijelosti poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se odnosi na njega;

–        podredno, poništi članak 1. stavak 1. točku (b), članak 1. stavak 2. točku (b), članak 1. stavak 3. točku (b) i članak 1. stavak 4. točku (b), kao i članak 3. točku (b) i članak 4. pobijane odluke te da smanji iznos novčanih kazni koje su mu izrečene u pobijanoj odluci;

–        podrednije, poništi članak 3. točke (b) i (d) pobijane odluke i smanji iznos novčanih kazni koje su mu izrečene;

–        u svakom slučaju naloži Komisiji snošenje svih troškova.

75      Komisija u bitnome od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        izmijeni iznos novčanih kazni izrečenih tužitelju tako da mu uskrati pravo na opće smanjenje od 50 % i opće smanjenje od 15 % ako Opći sud presudi da se prihod od prodaje usluga prijevoza ulaznog tereta ne može uključiti u vrijednost prihoda od prodaje;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

III. Pravo

[omissis]

A.      Zahtjev za poništenje

[omissis]

1.      Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitostima koje su počinjene time što su tužitelju pripisane prakse bivšeg društva Air France i AF‑a te dio KLM‑ovih praksi

213    Ovaj tužbeni razlog, kojim tužitelj tvrdi da mu je Komisija nezakonito pripisala prakse bivšeg društva Air France i AF‑a te jedan dio KLM‑ovih praksi, dijeli se na dva dijela, od kojih se prvi temelji na nezakonitostima koje je Komisija počinila time što je tužitelju pripisala AF‑ove prakse počevši od 15. rujna 2004. i KLM‑ove prakse počevši od 5. svibnja 2004., a drugi na nezakonitostima koje je Komisija počinila time što je tužitelju pripisala prakse bivšeg društva Air France primjenjivane između 7. prosinca 1999. i 15. rujna 2004.

214    Osim toga, tužitelj Komisiji prigovara da je u uvodnoj izjavi 1085. pobijane odluke tvrdila da tužitelja i AF zbog njihova sudjelovanja u povredi treba smatrati solidarno odgovornima za plaćanje novčane kazne. Naime, tužitelj nije ni na koji način, ni izravno ni posredno, sudjelovao u navedenim praksama, već je u njima sudjelovao samo AF.

215    Opći sud o tom će prigovoru odlučiti zajedno s drugim dijelom ovog tužbenog razloga jer su oni neodvojivo povezani.

a)      Prvi dio, koji se temelji na nezakonitostima koje su počinjene time što su tužitelju pripisane AF‑ove prakse počevši od 15. rujna 2004. i KLM‑ove prakse počevši od 5. svibnja 2004.

216    Ovaj dio, u kojem tužitelj tvrdi da mu je Komisija nezakonito pripisala AF‑ove prakse počevši od 15. rujna 2004. i KLM‑ove prakse počevši od 5. svibnja 2004., dijeli se na četiri prigovora, od kojih se prvi temelji na pogrešci počinjenoj time što su se tužitelju pripisale KLM‑ove prakse od 5. svibnja do 15. rujna 2004., drugi na nedovoljnom obrazloženju odbijanja elemenata koji dokazuju samostalnost društava AF i KLM, treći na pogreškama koje su počinjene time što su se tužitelju pripisale prakse društava AF i KLM počevši od 15. rujna 2004. i četvrti na povredi načelâ osobne odgovornosti i individualizacije kazni i sankcija.

217    Valja najprije ispitati drugi prigovor, koji se odnosi na Komisijino poštovanje bitnih postupovnih zahtjeva.

1)      Drugi prigovor, koji se temelji na nedovoljnom obrazloženju odbijanja elemenata koji dokazuju samostalnost društava AF i KLM

218    Tužitelj tvrdi da Komisija nije dovoljno obrazložila odbijanje elemenata koji dokazuju samostalnost društava AF i KLM, nego je samo implicitno uputila na njih te je u pogledu AF‑a tvrdila da ti elementi nisu bili dovoljni da obore pretpostavku izvršavanja odlučujućeg utjecaja. Prema tužiteljevu mišljenju, Komisija je ipak bila dužna konkretno ispitati sve elemente kojima se dokazuje navedena samostalnost i zauzeti potkrijepljeno stajalište u pogledu obaranja pretpostavke odgovornosti. Nije dovoljno samo uputiti na uvodnu izjavu 1083. pobijane odluke, na sudsku praksu iz uvodne izjave 1073. te odluke i na elemente navedene u prilogu navedenoj odluci klasificiranom oznakom tajnosti. Što se tiče KLM‑a, Komisija je imala tim veću obvezu obrazlaganje jer je priznala da nije primijenila pretpostavku odgovornosti. Međutim, u toj odluci nije čak ni navela elemente kojima se utvrđuje KLM‑ova samostalnost. Pred Općim sudom je uostalom priznala da u predmetnoj odluci nije obrazložila svoje odbijanje dokazne vrijednosti elemenata podnesenih tijekom upravnog postupka.

219    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

220    Najprije valja podsjetiti na to da se povreda pravila tržišnog natjecanja koju počini društvo kći može pripisati društvu majci osobito kada to društvo kći, iako ima zasebnu pravnu osobnost, ne donosi samostalne odluke o svojem ponašanju na tržištu nego uglavnom provodi upute koje je dobilo od društva majke, uzimajući u obzir gospodarske, organizacijske i pravne veze između tih dvaju pravnih subjekata (presuda od 10. travnja 2014., Areva i dr./Komisija, C‑247/11 P i C‑253/11 P, EU:C:2014:257, t. 30.).

221    Naime, u takvoj situaciji, kada društvo majka i njegovo društvo kći tvore istu gospodarsku jedinicu i čine jednog poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a, Komisija može donijeti odluku kojom se izriče novčana kazna protiv društva majke ne morajući pritom utvrditi njegovu osobnu uključenost u povredu (presuda od 10. travnja 2014., Areva i dr./Komisija, C‑247/11 P i C‑253/11 P, EU:C:2014:257, t. 31.).

222    Sud je razjasnio da u specifičnoj situaciji kada društvo majka drži 100 % udjela u temeljnom kapitalu svojega društva kćeri koje je povrijedilo pravila tržišnog natjecanja Unije, s jedne strane, to društvo može izvršavati odlučujući utjecaj na ponašanje tog društva kćeri i, s druge strane, postoji oboriva pretpostavka prema kojoj spomenuto društvo majka stvarno izvršava takav odlučujući utjecaj (presuda od 10. travnja 2014., Areva i dr./Komisija, C‑247/11 P i C‑253/11 P, EU:C:2014:257, t. 32.).

223    U tim okolnostima, dovoljno je da Komisija dokaže da sav kapital društva kćeri drži njegovo društvo majka kako bi se moglo smatrati da društvo majka stvarno izvršava odlučujući utjecaj na trgovačku politiku tog društva kćeri. Komisija će zatim moći smatrati društvo majku solidarno odgovornim za plaćanje novčane kazne izrečene njegovu društvu kćeri osim ako to društvo majka, na kojem je teret obaranja te pretpostavke, ne pruži dovoljno dokaza da njegovo društvo kći samostalno postupa na tržištu (presuda od 10. travnja 2014., Areva i dr./Komisija, C‑247/11 P i C‑253/11 P, EU:C:2014:257, t. 33.).

224    Usto, kad se odluka o primjeni pravila Unije o tržišnom natjecanju tiče više adresata i odnosi na pripisivanje odgovornosti za povredu, ona mora sadržavati dostatno obrazloženje u pogledu svakog od njezinih adresata, osobito onih koji, u skladu s tom odlukom, moraju snositi odgovornost za tu povredu. U skladu s tim, u pogledu društva majke odgovornog za protupravno ponašanje svojeg društva kćeri, takva odluka načelno mora sadržavati obrazloženje kojim se može opravdati pripisivanje odgovornosti za tu povredu tom društvu (presuda od 10. travnja 2014., Areva i dr./Komisija, C‑247/11 P i C‑253/11 P, EU:C:2014:257, t. 34.).

225    Što se tiče osobito odluke Komisije koja se, u pogledu određenih adresata, isključivo oslanja na pretpostavku o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja, valja ustvrditi da je Komisija u svakom slučaju, ako ne želi tu pretpostavku u stvarnosti učiniti neoborivom, dužna primjereno objasniti tim adresatima zašto činjenice i pravo na koje su se pozvali nisu bili dovoljni za obaranje te pretpostavke (presuda od 10. travnja 2014., Areva i dr./Komisija, C‑247/11 P i C‑253/11 P, EU:C:2014:257, t. 35.).

226    Međutim, Komisija nije ni na koji način dužna osloniti se isključivo na tu pretpostavku. Naime, nju ništa ne sprečava da utvrdi kako društvo majka stvarno izvršava odlučujući utjecaj na svoje društvo kćer na temelju drugih dokaza ili kombinaciji takvih dokaza i te pretpostavke. U potonjem je slučaju riječ o metodi „dvostruke osnove” (presuda od 10. travnja 2014., Areva i dr./Komisija, C‑247/11 P i C‑253/11 P, EU:C:2014:257, t. 36. i 37.).

227    Što se tiče odluke koja pripisivanje povrede koju je počinilo društvo kći društvu majci temelji na metodi „dvostruke osnove”, općenita ocjena elemenata koje je iznijelo društvo majka, u dijelu u kojem su relevantni za obaranje navedene pretpostavke, načelno je sukladna stupnju obrazlaganja koji se zahtijeva od Komisije jer se njome omogućuje društvu majci da ocijeni razloge zbog kojih mu je Komisija odlučila pripisati povredu koju je počinilo njegovo društvo kći (vidjeti u tom smislu presudu od 10. travnja 2014., Areva i dr./Komisija, C‑247/11 P i C‑253/11 P, EU:C:2014:257, t. 42.).

228    Naposljetku, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, iako je Komisija doista dužna obrazložiti svoje odluke navođenjem činjeničnih i pravnih elemenata o kojima ovisi pravno opravdanje mjere te razmatranja na temelju kojih je donijela odluku, ona ne mora raspravljati o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je istaknula svaka zainteresirana osoba tijekom upravnog postupka, a osobito ne mora zauzeti stajalište o elementima koji su očito irelevantni, beznačajni ili očito sporedni (vidjeti presudu od 6. veljače 2014., Elf Aquitaine/Komisija, T‑40/10, neobjavljenu, EU:T:2014:61, t. 168. i navedenu sudsku praksu).

229    U ovom slučaju, što se najprije tiče odbijanja elemenata koje je tužitelj istaknuo u svrhu dokazivanja AF‑ove samostalnosti, Komisija je, nakon što je u uvodnim izjavama 1070. do 1073. pobijane odluke podsjetila na načela primjenjiva na utvrđivanje osoba koje se smatraju odgovornima za protupravno ponašanje u okviru iste gospodarske jedinice, u uvodnim izjavama 1081. do 1084. navedene odluke istaknula sljedeće:

„1081      Zaposlenici [AF‑a] sudjelovali su u povredi od 15. rujna 2004. do 14. veljače 2006.

1082      Međutim, u istom je razdoblju [tužitelj] držao sva ekonomska prava i glasačka prava u [AF‑u].

1083      U skladu sa sudskom praksom navedenom [u točki 6.1. te odluke] stoga se pretpostavlja [da] je [tužitelj] u tom razdoblju izvršavao odlučujući utjecaj na [AF]. [Tužitelj] nije podnio dovoljno dokaza za obaranje pretpostavke da je izvršavao odlučujući utjecaj na [AF]. Stoga, za potrebe primjene članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Sporazuma [EZ – Švicarska o zračnom prometu], [tužitelj] i [AF] dio su istog poduzetnika koji je počinio povredu od 15. rujna 2004. do 14. veljače 2006.

1084      Osim potpunog vlasništva, postoje i drugi elementi koji dokazuju da je u tom razdoblju [tužitelj] izvršavao odlučujući utjecaj na [AF] ili barem potkrepljuju pretpostavku u tom smislu (vidjeti prilog [toj odluci] klasificiran oznakom tajnosti koji je dostupan samo [tužitelju]).”

230    Prilog pobijanoj odluci klasificiran oznakom tajnosti u kojem se navode drugi dokazi iz uvodne izjave 1084. navedene odluke glasi, u pogledu društva AF, kako slijedi:

[povjerljivo](2)

231    Iz toga proizlazi da je Komisija AF‑ove prakse pripisala tužitelju na temelju pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja, zbog kontrole koju podrazumijeva činjenica da tužitelj drži cijeli AF‑ov kapital i sva glasačka prava povezana s AF‑ovim dionicama, te na temelju niza indicija kojima se utvrđuje takvo stvarno izvršavanje. Ona se u tom pogledu oslonila, kao prvo, na tužiteljeve ovlasti upravljanja AF‑ovim aktivnostima i njihova usmjeravanja i kontrole posredstvom nekoliko njegovih tijela, kao drugo, na postojanje zajedničke strukture društava AF i KLM, posebno u pogledu prijevoza tereta, i kao treće, na činjenicu da je više rukovoditelja obavljalo dužnosti i u društvu tužitelju i AF‑u.

232    Što se zatim tiče elemenata koje je tužitelj istaknuo kako bi dokazao KLM‑ovu samostalnost, Komisija je u uvodnim izjavama 1086. do 1088. pobijane odluke navela sljedeće:

„1086      Zaposlenici [KLM‑a] sudjelovali su u povredi od 21. prosinca 1999. do 14. veljače 2006., odnosno tijekom cijelog trajanja povrede. KLM stoga treba smatrati odgovornim za izravno sudjelovanje u povredi.

1087      Kao što je objašnjeno [u točki 2.2. navedene odluke], 5. svibnja 2004. [bivše društvo Air France] preuzelo je kontrolu nad KLM‑om. Od 5. svibnja 2004. [tužitelj] drži 97,5 % ekonomskih prava i 49 % glasačkih prava u KLM‑u.

1088      Iz razloga navedenih u prilogu [toj odluci] klasificiranom oznakom tajnosti koji je dostupan samo [tužitelju] Komisija smatra da je [tužitelj] od 5. svibnja 2004. izvršavao odlučujući utjecaj na KLM.”

233    Prilog pobijanoj odluci klasificiran oznakom tajnosti u kojem se navode drugi dokazi iz uvodne izjave 1088. navedene odluke glasi, u pogledu KLM‑a, kako slijedi:

[povjerljivo]

234    Iz toga proizlazi da je Komisija tužitelju pripisala KLM‑ove prakse od 5. svibnja 2004. do 14. veljače 2006. na temelju tužiteljeva kapitala i glasačkih prava u KLM‑u i na nizu dodatnih indicija kojima se utvrđuje stvarno izvršavanje odlučujućeg utjecaja na potonje društvo. Ona se u tom pogledu oslonila, kao prvo, na tužiteljeve ovlasti upravljanja KLM‑ovim aktivnostima i njihova usmjeravanja i kontrole posredstvom njegovih različitih socijalnih tijela, kao drugo, na postojanje zajedničke strukture društava AF i KLM, posebno u pogledu prijevoza tereta, i kao treće, na činjenicu da je više rukovoditelja obavljalo dužnosti i u društvu tužitelju i u KLM‑u.

235    Tužitelj je pak u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku samo naveo da je „holding društvo koje ne obavlja nikakvu operativnu djelatnost u području zračnog prijevoza” i da „ni u kojem slučaju i ni na koji način nije bio uključen u navodne prakse”.

236    S obzirom na prethodno navedeno, Komisiji se ne može prigovoriti da nije pružila detaljno obrazloženje, u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz sudske prakse, u pogledu odbijanja elemenata koji dokazuju samostalnost društava AF i KLM.

237    Usto, četiri presude na koje se tužitelj poziva u tužbi i koje se odnose na stupanj obrazloženja koji se od Komisije zahtijeva u odnosu na protivne elemente istaknute tijekom upravnog postupka i kojima se nastoji oboriti pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja, obuhvaćene su kontekstom različitim od ovog slučaja.

238    S jedne strane, Sud je u svojoj presudi od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija (C‑521/09 P, EU:C:2011:620), osobito uzeo u obzir posebne okolnosti u pogledu promjene Komisijine prethodne prakse odlučivanja koja se sustavno temeljila na metodi dvostruke osnove (vidjeti u tom smislu rješenje od 7. veljače 2012., Total i Elf Aquitaine/Komisija, C‑421/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012:60, t. 58.).

239    S druge strane, valja ocijeniti doseg presuda od 16. lipnja 2011., Air liquide/Komisija (T‑185/06, EU:T:2011:275), od 16. lipnja 2011., Edison/Komisija (T‑196/06, EU:T:2011:281) i od 27. studenoga 2014., Alstom/Komisija (T‑517/09, EU:T:2014:999), s obzirom na sudsku praksu Suda na koju se podsjeća u točkama 226. i 227. ove presude, na temelju koje Komisija, kada zajedno uzima u obzir dokaze o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja i pretpostavku takvog izvršavanja, kao u ovom slučaju u pogledu pripisivanja AF‑ovih praksi, u dovoljnoj mjeri obrazlaže svoje odbijanje protivnih elemenata koje je podnio predmetni poduzetnik ako provede sveobuhvatnu ocjenu u kojoj se ne izjašnjava o svakom od navedenih elemenata.

240    Ovaj prigovor stoga treba odbiti.

2)      Prvi prigovor, koji se temelji na pogrešci koja je počinjena pripisivanjem tužitelju KLM‑ovih praksi od 5. svibnja do 15. rujna 2004.

241    Tužitelj tvrdi da je osnovan u obliku holding društva tek 15. rujna 2004. Prema njegovu mišljenju, društvo majka ne može se pak smatrati odgovornim za protupravno ponašanje svojeg društva kćeri za razdoblje prije preuzimanja tog društva kćeri ako potonje društvo nastavi obavljati svoju djelatnost na predmetnom tržištu nakon njegova preuzimanja. Stoga smatra da ga se ne može smatrati odgovornim za KLM‑ove prakse počevši od 5. svibnja 2004., suprotno onomu što proizlazi iz točke 1089. pobijane odluke.

242    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

243    U ovom slučaju, iz uvodne izjave 1087. pobijane odluke proizlazi da tužitelj od 5. svibnja 2004. drži 97,5 % udjela u kapitalu KLM‑a i 49 % glasačkih prava u tom društvu.

244    Doista, kao što to pravilno ističe tužitelj, subjekt koji drži taj udio i ta glasačka prava u KLM‑u imao je 5. svibnja 2004. naziv Air France SA, što je bivše društvo Air France (vidjeti u tom pogledu točku 53. ove presude).

245    Međutim, stranke se slažu da su tužitelj i bivše društvo Air France ista pravna osoba. Točno je da je Komisija u uvodnoj izjavi 1080. pobijane odluke uputila na pojam „pravno sljedništvo”. Međutim, iz navedene uvodne izjave te iz uvodne izjave 22. te odluke nedvojbeno proizlazi da je bivše društvo Air France, slijedom preoblikovanja u holding društvo i promjene naziva, „postalo” tužitelj.

246    Konkretno, Komisija je u uvodnoj izjavi 22. navela sljedeće:

„[Bivše društvo Air France] preuzelo je 5. svibnja 2004. isključivu kontrolu nad [KLM‑om] slijedom javne ponude za razmjenu [bivšeg društva Air France] za KLM‑ove dionice. Od tog datuma [bivše društvo Air France] i KLM dio su grupe [AF]‑KLM. [Bivše društvo Air France] preoblikovano je 15. rujna 2004. u holding društvo te je promijenilo naziv u [AF]‑KLM, a djelatnost zračnog prijevoza [bivšeg društva Air France] prenesena je na društvo kćer pod nazivom ‚Air France Compagnie Aérienne’, koje je preimenovano u [AF]”.

247    Tako je tužitelj, što se tiče kontrole nad KLM‑om od 5. svibnja do 15. rujna 2004., nastavio ostvarivati prava i preuzimati obveze koje je stekao dok je još poslovao pod nazivom bivšeg društva Air France.

248    Stoga tužitelj pogrešno tvrdi da ga je Komisija, kada mu je pripisala KLM‑ove prakse od 5. svibnja do 15. rujna 2004., smatrala odgovornim za protupravno ponašanje njegova društva kćeri u razdoblju prije preuzimanja tog društva.

249    Stoga prvi prigovor treba odbiti.

3)      Treći prigovor, koji se temelji na pogreškama koje su počinjene pripisivanjem tužitelju praksi društava AF i KLM počevši od 15. rujna 2004.

250    Tužitelj tvrdi da mu je Komisija pogrešno pripisala prakse društava AF i KLM počevši od 15. rujna 2004. jer ni na koji način nije izvršavao odlučujući utjecaj na ta društva. Tvrdi da je od 15. rujna 2004. samo financijsko holding društvo, koje ne obavlja nikakvu djelatnost u sektoru prijevoza tereta. Ističe da je samo imao, s jedne strane, ulogu koordiniranja i financijske konsolidacije koja je uključivala da osigura poštovanje pravnih obveza u području računovodstva te u području financijskog izvještavanja i financijske transparentnosti te, s druge strane, ulogu u utvrđivanju opće strategije društava AF i KLM a da pritom ne sudjeluje u njihovim operativnim i poslovnim aktivnostima niti im daje ikakve smjernice. Društva AF i KLM samostalno određuju svoju poslovnu politiku, strategiju, proračun i ponašanje u sektoru prijevoza tereta.

251    U tom pogledu tužitelj smatra da elementi na koje se Komisija poziva u prilogu pobijanoj odluci klasificiranom oznakom tajnosti ne dokazuju njegovo izvršavanje odlučujućeg utjecaja na društva AF i KLM. Kao prvo, ističe da njegov Odbor za strateško upravljanje nikad nije upućivao „obvezujuće preporuke” društvima AF i KLM. Kao drugo, navodi da između njega, s jedne strane, i društava AF i KLM, s druge strane, ne postoji hijerarhijski odnos koji se ostvaruje posredstvom njegova upravnog odbora i Odbora za strateško upravljanje. Sve odluke koje se odnose na djelatnost prijevoza tereta društava AF i KLM u predmetnom razdoblju povjerene su AF Cargu i KLM Cargu te odboru „Joint Cargo Management Committee” (u daljnjem tekstu: JCMC). Kao treće, tužitelj naglašava da nijedan od članova njegovih upravljačkih tijela iz navedenog priloga koji su tijekom predmetnog razdoblja bili članovi upravljačkih tijela AF‑a ili KLM‑a nije bio uključen u djelatnost prijevoza tereta AF‑a ili KLM‑a. Kao četvrto, tvrdi da je JCMC samo tijelo za koordiniranje djelatnosti prijevoza tereta društava AF i KLM i da djeluje samo na razini potonjih društava, tako da tužitelj preko njega nije mogao intervenirati u poslovnu politiku AF‑a ili KLM‑a.

252    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

253    Najprije treba razlikovati odnosi li se ovaj prigovor na Komisijine ocjene u pogledu pripisivanja AF‑ovih praksi ili na one u pogledu pripisivanja KLM‑ovih praksi.

254    U prvom slučaju, s obzirom na pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja zbog kontrole koju podrazumijeva činjenica da tužitelj drži cijeli AF‑ov kapital i sva glasačka prava povezana s AF‑ovim dionicama, na tom je društvu majci da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 223. ove presude, podnese dokaze kojima se može u dovoljnoj mjeri dokazati da je njegovo društvo kći samostalno djelovalo na tržištu i na taj način obori navedenu pretpostavku.

255    U drugom slučaju, kada se ne primjenjuje predmetna pretpostavka, tužitelj samo treba utvrditi da Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala da KLM nije samostalno odlučivao o svojem ponašanju na tržištu.

256    U ovom slučaju valja napomenuti da tužitelj navodi više argumenata protiv elemenata koje je Komisija iznijela u prilogu pobijanoj odluci klasificiranom oznakom tajnosti kako bi utvrdila da se izvršavao odlučujući utjecaj na AF. Te argumente ipak valja uzeti u obzir kako bi se odredilo je li Komisija pravilno smatrala da tužitelj nije oborio predmetnu pretpostavku. Naime, treba napomenuti da se navedeni argumenti u bitnome temelje na istim činjeničnim okolnostima kao što su one koje je tužitelj iznio u svrhu obaranja predmetne pretpostavke. Što se tiče činjeničnih tvrdnji iznesenih u prilog argumentaciji protiv tih elemenata koje tužitelj nije naveo u svrhu obaranja te pretpostavke, Opći sud treba ih uzeti u obzir kao relevantan element kako bi se ocijenilo je li AF samostalno odlučivao o svojem ponašanju na tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2016., Evonik Degussa i AlzChem/Komisija, C‑155/14 P, EU:C:2016:446, t. 33.). To je osobito slučaj s tvrdnjom prema kojoj tužiteljev Odbor za strateško upravljanje nije izdavao „obvezujuće preporuke”.

257    Ovaj prigovor valja ispitati s obzirom na ta razmatranja.

258    Kao prvo, valja najprije istaknuti da tužiteljevo pozivanje na njegovu prirodu kao financijskog holding društva ne može samo po sebi dovesti u pitanje utvrđenje da je stvarno izvršavao odlučujući utjecaj na društva AF i KLM (vidjeti u tom smislu presude od 24. ožujka 2011., Legris Industries/Komisija, T‑376/06, neobjavljenu, EU:T:2011:107, t. 50. i 51. i od 14. srpnja 2011., Arkema France/Komisija, T‑189/06, EU:T:2011:377, t. 74.). Naime, u kontekstu grupe društava, holding društvo, koje među ostalim koordinira financijske investicije unutar grupe, društvo je čija je svrha grupiranje udjela u različitim društvima i koje ima za zadaću osigurati jedinstveno upravljanje tim udjelima, osobito putem proračunskog nadzora (presuda od 15. srpnja 2015., HIT Groep/Komisija, T‑436/10, EU:T:2015:514, t. 125.).

259    Što se tiče tužiteljeve definicije opće strategije društava AF i KLM i širokog opsega te strategije s obzirom na to da je obuhvaćala najveći dio poluga rasta grupe u kojoj je tužitelj holding društvo, to ne potvrđuje nepostojanje odlučujućeg utjecaja, nego, naprotiv, potkrepljuje utvrđenja do kojih je Komisija došla u pobijanoj odluci.

260    Ako se pretpostavi, kao što to tvrdi tužitelj, da ta uloga nije dovela do njegova uključivanja u operativne i poslovne aktivnosti društava AF i KLM, važno je podsjetiti na to da se odlučujući utjecaj koji može opravdati pripisivanje društvu majci odgovornosti za povredu koju je počinilo njegovo društvo kći može odnositi samo na poslovnu politiku tog društva kćeri stricto sensu (presuda od 23. siječnja 2014., Gigaset/Komisija, T‑395/09, neobjavljena, EU:T:2014:23, t. 45.) i ne mora biti nužno povezan sa svakodnevnim upravljanjem tim društvom (presuda od 26. rujna 2013., The Dow Chemical Company/Komisija, C‑179/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:605, t. 64.).

261    Štoviše, valja istaknuti da tužiteljeva tvrdnja prema kojoj on nije bio uključen u operativne i poslovne aktivnosti svojih društava kćeri nije potkrijepljena nikakvim dokazima, nego djelomično proturječi njegovim prethodnim tvrdnjama, navedenima u njegovu odgovoru od 29. lipnja 2007. na Komisijin upitnik od 12. lipnja 2007., koji je upućen tijekom istrage i podnesen u prilogu tužbi. Naime, prema njegovim izjavama, „upravni odbor [tužitelja] […] imao je ulogu […] u općim poslovnim smjernicama glavnih djelatnosti grupe Air France‑KLM”.

262    Kao drugo, što se tiče argumenta prema kojem su AF i KLM samostalno određivali svoju poslovnu politiku, strategiju, proračun i način ponašanja u sektoru prijevoza tereta, valja najprije napomenuti da tužitelj ponovno samo iznosi tvrdnje. Nadalje, tužiteljeva argumentacija se u biti temelji na samostalnosti odjela AF Cargo i KLM Cargo u odnosu na subjekte kojima pripadaju, AF odnosno KLM, tako da se na temelju nje ne može utvrditi samostalnost društava AF i KLM u odnosu na tužitelja. Naposljetku, primjeri područja koje tužitelj navodi i u kojima su odjeli AF Cargo i KLM Cargo navodno samostalni, kao što je, na operativnom planu, provedba logističkih aktivnosti svojstvenih djelatnosti prijevoza tereta ili, na strateškom planu, uspostavljanje i određivanje dodatne naknade, nisu proturječni općenitijem strateškom usmjeravanju koje, kako tužitelj tvrdi, sam osigurava. Naime, podjela zadaća u okviru grupe društava normalna je pojava (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 2011., Arkema France/Komisija, T‑189/06, EU:T:2011:377, t. 76.).

263    Kao treće, što se tiče činjenice da Odbor za strateško upravljanje nije upućivao „obvezujuće preporuke” društvima AF i KLM, to je povezano s pravnim odnosima između tužitelja i njegovih društava kćeri. U tim okolnostima, iako se na tu činjenicu pozvalo kako bi se osporavali elementi navedeni u prilogu pobijanoj odluci klasificiranom oznakom tajnosti, sada valja ispitati može li ona dovesti u pitanje Komisijina utvrđenja o nepostojanju samostalnosti društava kćeri.

264    S jedne strane, valja utvrditi da tužitelj ne podnosi nijedan dokaz u prilog toj tvrdnji, kao što su zapisnici ili izvještaji sa sastanaka Odbora za strateško upravljanje.

265    S druge strane, navodi se da tužitelj ne osporava da se Odbor za strateško upravljanje sastao između njegova osnivanja 2004. i završetka razdoblja povrede. Iz njegova odgovora od 29. lipnja 2007. na Komisijin upitnik od 12. lipnja 2007. uostalom proizlazi da se navedeni odbor doista sastao u tom razdoblju i da se „[…] uglavnom bavio [strateškim] pitanjima”.

266    Doista, s obzirom na ulogu i ovlasti Odbora za strateško upravljanje, koji proizlaze iz ulomaka tužiteljevih godišnjih izvješća za 2004./2005. i 2005./2006., priloženih njegovu odgovoru od 29. lipnja 2007., ne čini se vjerojatnim da cilj vijećanja tog odbora nije bio upravo koordinirati strategiju društava kćeri AF i KLM. Naime, u skladu s tim ulomcima, „u odlukama [navedenog odbora] iznosi se zajedničko stajalište društava AF i KLM o svakoj važnoj strateškoj odluci koja se odnosi na komercijalno, financijsko, tehničko i operativno područje […]”.

267    Što se konkretno tiče „obvezujućih preporuka”, pojašnjava se da „[Odbor za strateško upravljanje] izdaje obvezujuće preporuke o prethodno navedenim pitanjima upravnom odboru [AF‑a], izvršnom i nadzornom odboru KLM‑a” i da „predsjednik izvršnog odbora KLM‑a, predsjednik upravnog odbora [AF‑a] i svaki predsjednik i član odbora ili ključni član osoblja zajedničkih tijela ili njihovih društava kćeri, ovisno o slučaju, ne može donijeti ili provesti odluke iz nadležnosti [Odbora za strateško upravljanje] a da taj odbor prethodno ne donese obvezujuću preporuku”. Iz toga proizlazi da je sudjelovanje društava AF i KLM u određenom broju područja svojstvenih njihovoj djelatnosti bilo uvjetovano time da Odbor za strateško upravljanje donese obvezujuće preporuke. U ovom slučaju tužitelj pak ne iznosi nijedan dokaz ni element konteksta na temelju kojih Opći sud može zaključiti da navedeni odbor eventualno nije izvršavao svoje ovlasti.

268    S obzirom na prethodno navedeno, valja utvrditi da tužitelj nije uspio oboriti pretpostavku izvedenu iz kontrole koju podrazumijeva činjenica da tužitelj drži cijeli AF‑ov kapital i sva glasačka prava povezana s AF‑ovim dionicama, prema kojoj je on od 15. rujna 2004. do 14. veljače 2006. stvarno izvršavao odlučujući utjecaj na AF.

269    Što se tiče Komisijina utvrđenja prema kojem je tužitelj stvarno izvršavao odlučujući utjecaj na KLM, iz ispitivanja prvog skupa tužiteljevih argumenata u potporu ovom prigovoru koje se provodi u točkama 258. do 267. ove presude ne proizlazi nijedna pogreška u Komisijinoj ocjeni.

270    Stoga preostaje ocijeniti argumente koje je tužitelj iznio u pogledu elemenata navedenih u prilogu pobijanoj odluci klasificiranom oznakom tajnosti koji se odnose na njegove odnose s KLM‑om, dok one koji se odnose na AF treba odbiti kao bespredmetne jer tužitelj nije uspio dokazati da je Komisija počinila pogrešku time što se oslonila na predmetnu pretpostavku.

271    Kao prvo, što se tiče tužiteljeve tvrdnje prema kojoj Odbor za strateško upravljanje nije donosio nikakve „obvezujuće preporuke”, valja uputiti na razmatranja iz točaka 263. do 267. ove presude. Komisija se u pobijanoj odluci uostalom oslonila na ovlast navedenog odbora da donosi takve preporuke (vidjeti točku 233. ove presude), a tužitelj nije osporavao njezino postojanje. Tužiteljeva mogućnost da na taj način odredi strategiju svojeg društva kćeri svjedoči o postojanju ovlasti upravljanja koja može dovesti u pitanje samostalnost u ponašanju potonjeg društva.

272    Kao drugo, što se tiče tužiteljeva argumenta koji se temelji na nepostojanju „hijerarhijskog odnosa ovisnosti” između njega, posredstvom njegova upravnog odbora i Odbora za strateško upravljanje, i KLM‑a, treba ga odbiti iz istih razloga kao što su oni navedeni u točki 262. ove presude.

273    Kao treće, tužitelj neosnovano tvrdi da nijedan od članova njegovih upravljačkih tijela koja se navode u prilogu pobijanoj odluci klasificiranom oznakom tajnosti, koji su tijekom predmetnog razdoblja bili članovi upravljačkih tijela KLM‑a, nije bio uključen u djelatnost prijevoza tereta. Naime, u tom se pogledu oslonio na okolnost da su sve odluke povezane s djelatnošću prijevoza tereta u okviru KLM‑a bile povjerene odjelima KLM Cargo ili JCMC‑u.

274    Međutim, taj argument treba odbiti iz istih razloga kao što su oni navedeni u točki 262. ove presude.

275    Nadalje, valja istaknuti da tužitelj samo tvrdi, a da pritom ne navodi dokaze tomu u prilog, da članovi koji su obavljali rukovoditeljske dužnosti ili mandate u njegovim tijelima i u KLM‑ovim tijelima nisu bili uključeni u djelatnost prijevoza tereta. Međutim, osim toga što nije potkrijepljena, tom se tvrdnjom samom po sebi ne dovodi u pitanje postojanje takvih preklapanja, s obzirom na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se razina uključenosti društva majke u upravljanje društvom kćeri može potvrditi činjenicom da se na čelu društva kćeri nalaze brojne osobe koje obavljaju upravljačke funkcije u društvu majci (vidjeti presudu od 9. rujna 2015., Toshiba/Komisija, T‑104/13, EU:T:2015:610, t. 100. i navedenu sudsku praksu).

276    Kao četvrto, tužitelj uzalud tvrdi da je JCMC samo tijelo za koordiniranje djelatnosti prijevoza tereta društava AF i KLM koje djeluje na razini tih društava, tako da preko njega nije mogao intervenirati u njihove poslovne politike.

277    U tom je pogledu Komisija u prilogu pobijanoj odluci klasificiranom oznakom tajnosti istaknula da [povjerljivo] (vidjeti točku 233. ove presude). Međutim, kao što to tužitelj pravilno ističe, elementi u spisu i osobito njegov odgovor od 29. lipnja 2007. na Komisijin upitnik od 12. lipnja 2007. upućuju na jedinstvenu strukturu organiziranu na razini odjela za prijevoz tereta u društvima kćerima AF i KLM. Iz njih ne proizlazi da je ta struktura uspostavljena u okviru tužitelja ili da na bilo koji drugi način pokazuje odlučujući utjecaj tužitelja na njegova društva kćeri.

278    Drugi razlozi, koji se nisu valjano kritizirali i koje je Komisija istaknula u potporu pripisivanju tužitelju KLM‑ovih praksi počevši od 5. svibnja 2004., odnosno, kao prvo, držanje 97,5 % udjela u KLM‑ovu kapitalu i 49 % glasačkih prava u tom društvu, kao drugo, tužiteljeve ovlasti upravljanja KLM‑ovim aktivnostima i njihova usmjeravanja i kontrole posredstvom njegova upravnog odbora i Odbora za strateško upravljanje te, kao treće, činjenica da je na čelu KLM‑a više osoba koje obavljaju rukovodeće dužnosti ili mandate u okviru društva tužitelja, ipak su dovoljni da se utvrdi da je tužitelj stvarno izvršavao odlučujući utjecaj na KLM.

279    S obzirom na prethodno navedeno, ovaj prigovor valja odbiti.

4)      Četvrti prigovor, koji se temelji na povredi načelâ osobne odgovornosti i individualizacije kazni i sankcija

280    Tužitelj tvrdi da se pripisivanjem AF‑ovih praksi počevši od 15. rujna 2004. i KLM‑ovih praksi počevši od 5. svibnja 2004. povređuju načela osobne odgovornosti i individualizacije kazni i sankcija.

281    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

282    Valja podsjetiti na to da na temelju načela osobne odgovornosti i individualizacije kazni i sankcija, koja su primjenjiva u svakom upravnom postupku koji može dovesti do izricanja sankcija na temelju pravila tržišnog natjecanja Unije, poduzetnik može biti kažnjen samo za činjenice koje se njemu osobno stavljaju na teret (vidjeti u tom smislu presude od 13. prosinca 2001., Krupp Thyssen Stainless i Acciai speciali Terni/Komisija, T‑45/98 i T‑47/98, EU:T:2001:288, t. 63.; od 3. ožujka 2011., Siemens i VA Tech Transmission & Distribution/Komisija, T‑122/07 do T‑124/07, EU:T:2011:70, t. 122. i od 11. srpnja 2014., RWE i RWE Dea/Komisija, T‑543/08, EU:T:2014:627, t. 68.).

283    Međutim, to načelo mora biti spojivo s pojmom poduzetnika i sudskom praksom prema kojoj činjenica da društvo majka i njegovo društvo kći čine jednog poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a ovlašćuje Komisiju da odluku kojom izriče novčane kazne uputi društvu majci grupe društava (vidjeti u tom smislu presude od 3. ožujka 2011., Siemens i VA Tech Transmission & Distribution/Komisija, T‑122/07 do T‑124/07, EU:T:2011:70, t. 122. i od 11. srpnja 2014., RWE i RWE Dea/Komisija, T‑543/08, EU:T:2014:627, t. 69.). Naime, iako društvo majka izravno ne sudjeluje u povredi, ono u takvom slučaju izvršava odlučujući utjecaj na svoje društvo kći ili društva kćeri koja su sudjelovala u njoj. Iz toga proizlazi da se u tom kontekstu odgovornost društva majke ne može smatrati objektivnom odgovornošću (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija, C‑97/08 P, EU:C:2009:536, t. 77.).

284    U takvim se okolnostima društvo majka kažnjava za povredu za koju se smatra da ju je samo počinilo (vidjeti u tom smislu presude od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija, C‑97/08 P, EU:C:2009:536, t. 77.; od 17. svibnja 2011., Elf Aquitaine/Komisija, T‑299/08, EU:T:2011:217, t. 180. i od 27. lipnja 2012., Bolloré/Komisija, T‑372/10, EU:T:2012:325, t. 52.).

285    U ovom slučaju, s obzirom na to da tužitelj ovaj prigovor temelji na nepostojanju odlučujućeg utjecaja na AF i KLM, a da pritom ne iznosi elemente koji nisu već istaknuti u prethodnim prigovorima, dovoljno je utvrditi da iz ispitivanja prvog i trećeg prigovora u okviru prvog tužbenog razloga proizlazi da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da je tužitelj izvršavao takav utjecaj na svoja društva kćeri tijekom predmetnih razdoblja. Iz toga slijedi da se ovaj prigovor temelji na pogrešnoj pretpostavci.

286    Usto, budući da ne sadržava pogreške i s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 282. i 283. ove presude, pripisivanjem tužitelju AF‑ovih praksi počevši od 15. rujna 2004. i KLM‑ovih praksi počevši od 5. svibnja 2004. ne povređuju se načela osobne odgovornosti i individualizacije kazni i sankcija.

287    Ovaj prigovor stoga treba odbiti.

288    Slijedom toga, valja u cijelosti odbiti prvi dio prvog tužbenog razloga.

b)      Drugi dio, koji se temelji na nezakonitostima koje su počinjene time što su tužitelju pripisane prakse bivšeg društva Air France za razdoblje od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004.

289    Ovaj dio, u kojem tužitelj tvrdi da je Komisija počinila nekoliko nezakonitosti time što mu je pripisala prakse bivšeg društva Air France za razdoblje od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004., što Komisija osporava, dijeli se na tri prigovora. Prvi od tih prigovora temelji se na povredi obveze obrazlaganja, drugi na pogreškama koje su počinjene pripisivanjem tužitelju navedenih praksi za predmetno razdoblje, a treći na povredi načelâ osobne odgovornosti i individualizacije kazni i sankcija.

290    Najprije valja istaknuti da je Komisija u pobijanoj odluci provela tri koraka navedena u nastavku. Kao prvo, u uvodnoj izjavi 1080. te odluke, tužitelju je, u njegovu svojstvu „sljednika”, pripisala postupanje bivšeg društva Air France za razdoblje od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004. U tom se pogledu oslonila na utvrđenje da je bivše društvo Air France 15. rujna 2004., slijedom preoblikovanja u holding društvo i promjene naziva i predmeta poslovanja, „postalo” tužitelj, kao što se pojašnjava u uvodnoj izjavi 22. pobijane odluke.

291    Kao drugo, što se tiče razdoblja od 15. rujna 2004. do 14. veljače 2006., Komisija je u uvodnim izjavama 1083. i 1084. pobijane odluke utvrdila da je tužitelj izvršavao odlučujući utjecaj na AF.

292    Kao treće, Komisija je u uvodnoj izjavi 1085. pobijane odluke na temelju elemenata iznesenih u točkama 290. i 291. ove presude zaključila da AF treba smatrati solidarno odgovornim za plaćanje novčane kazne zbog njegova sudjelovanja u povredi od 7. prosinca 1999. do 14. veljače 2006.

293    Kao što je to Komisija u biti potvrdila na raspravi, to navođenje tužiteljeva sudjelovanja u jedinstvenoj i trajnoj povredi temelji se na utvrđenju da pravna osoba koja je bila izravno uključena u počinjenje jedinstvene i trajne povrede do 15. rujna 2004. i tužitelj čine istu pravnu osobu, a razlikuju se samo po nazivu i predmetu poslovanja, koji su u međuvremenu promijenjeni (vidjeti točke 244. i 290. ove presude).

1)      Prvi prigovor, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

294    Tužitelj tvrdi da u pobijanoj odluci nije dovoljno obrazloženo to što su mu pripisane prakse bivšeg društva Air France za razdoblje od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004. Kritizira uvodnu izjavu 1080. pobijane odluke na temelju koje nije jasno koji mu se status dodjeljuje u odnosu na bivše društvo Air France za navedeno razdoblje te se osobito ne može zaključiti smatra li se on gospodarskim sljednikom ili pravnim sljednikom tog društva, ili oboje.

295    Uvodna izjava 1080. u francuskoj jezičnoj verziji pobijane odluke izmijenjena je u odnosu na odluku od 9. studenoga 2010. Tužitelj naglašava da se u uvodnoj izjavi 1056. te odluke navodi da on i AF čine gospodarskog odnosno pravnog sljednika bivšeg društva Air France, kakvo je postojalo prije 15. rujna 2004., dok se u uvodnoj izjavi 1080. navedene odluke više ne navodi prilog „odnosno”. Do te je izmjene došlo zbog pogreške koju je Komisija priznala pred Općim sudom u okviru predmeta u kojem je donesena presuda od 16. prosinca 2015., Air France‑KLM/Komisija (T‑62/11, neobjavljena, EU:T:2015:996). Tužitelj također napominje da takva izmjena ipak nije uvedena u nizozemskoj i engleskoj jezičnoj verziji iste odluke, u skladu s kojima, u potonjoj uvodnoj izjavi, kao gospodarski sljednik bivšeg društva Air France nije određen on, nego AF.

296    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

297    U tom pogledu, valja napomenuti da obrazloženje mora odgovarati prirodi akta o kojem je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, a nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora (vidjeti u tom smislu presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 147.).

298    Poštovanje obveze obrazlaganja treba ocjenjivati ovisno o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta, naravi razloga na koje se u njemu poziva i o interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt odnosi u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a mogli imati za dobivanje objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a i članka 41. stavka 2. točke (c) Povelje mora ocjenjivati ne samo u odnosu na njegovu formulaciju već i na njegov kontekst i na sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje (presude od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 150. i od 13. prosinca 2016., Printeos i dr./Komisija, T‑95/15, EU:T:2016:722, t. 45.).

299    Kao što se to navodi u točkama 245. do 247. ove presude, iz uvodne izjave 1080. pobijane odluke proizlazi da je Komisija na temelju okolnosti da je nastao preoblikovanjem bivšeg društva Air France u holding društvo tužitelju pripisala prakse potonjeg društva u predmetnom razdoblju.

300    Time je Komisija jasno i nedvosmisleno iznijela razloge zbog kojih je tužitelju pripisala te prakse te mu omogućila da se upozna s razlozima poduzimanja mjere, a Općem sudu da provede nadzor.

301    Nijedan od argumenata koje je tužitelj istaknuo ne osporava taj zaključak.

302    Iako je točno da se u uvodnoj izjavi 1080. pobijane odluke, kao što to ističe tužitelj, navodi da su potonji „i [AF] […] gospodarski i pravni sljednici bivšeg društva Air France kakvo je postojalo prije 15. rujna 2004.”, to se upućivanje ipak ne može tumačiti izdvojeno.

303    Naime, valja utvrditi da se u uvodnoj izjavi 1080. pobijane odluke utvrđenja koja neposredno prethode predmetnom upućivanju, iznesena njemu u prilog, odnose na pravni kontinuitet između bivšeg društva Air France i tužitelja i na kontinuitet poslovanja između bivšeg društva Air France i AF‑a. Isto tako, u engleskoj i nizozemskoj jezičnoj verziji navedene odluke to upućivanje glasi kako slijedi: „[tužitelj] i [AF] su dakle pravni sljednik i gospodarski sljednik bivšeg društva Air France”. Iz toga slijedi da to upućivanje treba, s jedne strane, smatrati samo rezultatom pogreške u pisanju i, s druge strane, tumačiti na način da se njime tužitelju pripisuje odgovornost isključivo za pravni kontinuitet koji je utvrđen u odnosu na bivše društvo Air France, što je Komisija, uostalom, priznala na raspravi.

2)      Drugi prigovor, koji se temelji na pogreškama koje su počinjene pripisivanjem tužitelju praksi bivšeg društva Air France za razdoblje od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004.

304    Tužitelj tvrdi da mu Komisija pogrešno pripisuje prakse bivšeg društva Air France za razdoblje prije njegova osnivanja, odnosno od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004. i da se uvodna izjava 1080. pobijane odluke tumači na način da je on „gospodarski sljednik” navedenog društva ili njegov pravni sljednik, ili čak oboje, jednako kao i AF.

305    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

306    Valja istaknuti da tužitelj u tužbi navodi tri scenarija u kojima bi ga se smatralo odgovornim za prakse bivšeg društva Air France za razdoblje od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004. Riječ je, kao prvo, o scenariju u kojem je tužitelj njegov gospodarski sljednik, kao drugo, o scenariju u kojem je on njegov pravni sljednik i, kao treće, o scenariju u kojem je on njegov gospodarski i pravni sljednik. S gledišta pravnog sljedništva tužitelj samo upućuje na pregled sudske prakse utvrđene u pogledu prvog dijela ovog tužbenog razloga. Taj se podsjetnik općenito odnosi na uvjete pripisivanja društvu majci protutržišnih postupanja njegova društva kćeri prije nego što je ono preuzelo potonje društvo.

307    Međutim, tužitelj ne objašnjava zašto mu se na temelju navedene sudske prakse ne mogu pripisati prakse bivšeg društva Air France. Štoviše, situacije na koje se odnosi ta sudska praksa razlikuju se od situacija u ovom slučaju. Naime, tužitelj nije preuzeo bivše društvo Air France, nego je nastao promjenom naziva i predmeta poslovanja potonjeg društva, čime je osigurao pravni kontinuitet prava i obveza bivšeg društva Air France u pogledu njegovih djelatnosti od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004.

308    Na raspravi je tužitelj dodao da bi, kad bi se AF‑ova odgovornost za protutržišna postupanja bivšeg društva Air France temeljila na kontinuitetu poslovanja između njih, to onemogućilo „podjelu odgovornosti” s tužiteljem. Komisija stoga ne može odlučiti prenijeti odgovornost za postupanja bivšeg društva Air France na AF i istodobno pripisati ta postupanja tužitelju.

309    U tom pogledu valja podsjetiti na to da fizička ili pravna osoba koja upravlja predmetnim poduzetnikom u trenutku u kojem je povreda počinjena u načelu odgovara za nju i u slučaju u kojem u vrijeme donošenja odluke kojom se utvrđuje povreda nije više bila odgovorna za upravljanje poduzetnikom (presuda od 16. studenoga 2000., Cascades/Komisija, C‑279/98 P, EU:C:2000:626, t. 78.).

310    Okolnost da su se određene značajke osobe koja je upravljala predmetnim poduzetnikom u trenutku povrede promijenile, primjerice njezin naziv, ne dovodi u pitanje kontinuitet njezina pravnog postojanja (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2000., SCA Holding/Komisija, C‑297/98 P, EU:C:2000:633, t. 28. i 29.).

311    Doista, u ovom slučaju iz uvodnih izjava 22. i 1080. pobijane odluke proizlazi, i nesporno je, da je pravna osoba koja je bila uključena u jedinstvenu i trajnu povredu prije 15. rujna 2004. nastavila postojati nakon tog datuma uz promjenu naziva i predmeta poslovanja. Tako je bivše društvo Air France, operativni pravni subjekt, postalo „tužitelj”, holding društvo grupe Air France‑KLM.

312    Iz toga slijedi da se, u pogledu sudske prakse navedene u točkama 309. i 310. ove presude, Komisiji ne može prigovoriti da je primijenila kriterij pravnog kontinuiteta kako bi utvrdila odgovornost za postupanja bivšeg društva Air France za razdoblje od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004.

313    Što se tiče okolnosti da se AF‑u, kao gospodarskom sljedniku, također pripisuju ta postupanja, valja podsjetiti na to da odluku donesenu u području tržišnog natjecanja u pogledu nekoliko poduzetnika, iako je sastavljena i objavljena kao jedna, treba analizirati kao skupinu pojedinačnih odluka kojima se u pogledu svakog od poduzetnika kojima je upućena utvrđuje povreda ili povrede za koje se terete i kojima im se, ovisno o slučaju, izriče novčana kazna (presuda od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 100.). Stoga, ako neki od adresata odluči podnijeti tužbu za poništenje, pred sudom Unije vodit će se postupak samo o elementima odluke koji se odnose na njega, dok oni koji se odnose na ostale adresate ne ulaze u predmet spora koji sud Unije mora riješiti (presuda od 11. srpnja 2013., Team Relocations i dr./Komisija, C‑444/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:464, t. 66.), osim u slučaju društva majke čija odgovornost u potpunosti proizlazi iz odgovornosti društva kćeri (vidjeti u tom smislu presudu od 22. siječnja 2013., Komisija/Tomkins, C‑286/11 P, EU:C:2013:29, t. 43. i 49.).

314    Međutim, budući da tužiteljeva odgovornost za postupanja bivšeg društva Air France ne proizlazi iz odgovornosti njegova društva kćeri AF, iz toga slijedi da tužitelj u okviru ove tužbe ne može prigovarati Komisiji da je navedenom društvu kćeri pripisala postupanje bivšeg društva Air France za razdoblje od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004.

315    S obzirom na prethodno navedeno, drugi prigovor treba odbiti.

3)      Treći prigovor, koji se temelji na povredi načelâ osobne odgovornosti i individualizacije kazni i sankcija

316    Tužitelj tvrdi da se time što mu se pripisuju prakse bivšeg društva Air France za razdoblje od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004. povređuju načela osobne odgovornosti i individualizacije kazni i sankcija. Tvrdi da u tom razdoblju nije postojao i da nije gospodarski sljednik bivšeg društva Air France.

317    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

318    U tom pogledu valja utvrditi da se tužiteljeva argumentacija temelji na pogrešnoj pretpostavci da „nije postojao” u vrijeme postupanja bivšeg društva Air France. Naime, kao što se to ističe u točkama 293. do 311. ove presude, bivše društvo Air France i tužitelj ista su pravna osoba, koja je osnovana prije postupanja bivšeg društva Air France u razdoblju od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004.

319    S obzirom na prethodno navedeno, treba odbiti treći prigovor i, posljedično, drugi dio tužbenog razloga u cijelosti.

320    Valja odbiti i prigovor koji je najprije istaknut u okviru ovog tužbenog razloga jer se temelji na tome da tužitelj nije sudjelovao u jedinstvenoj i trajnoj povredi. Naime, iz ispitivanja ovog dijela proizlazi da tužiteljeva odgovornost za postupanja bivšeg društva Air France za razdoblje od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004. nije izvedena odgovornost. Stoga ovaj tužbeni razlog treba odbiti.

2.      Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredama Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2002. i načelâ jednakog postupanja i nediskriminacije te zaštite legitimnih očekivanja

321    Tužitelj tvrdi da su dokazi koje je Lufthansa podnijela u okviru svojeg zahtjeva za oslobađanje od kazne nedopušteni i da ih treba povući iz spisa. Naime, Lufthansa ne ispunjava uvjete za oslobođenje od novčane kazne jer nakon podnošenja zahtjeva za oslobađanje od kazne nije prestala sudjelovati u jedinstvenoj i trajnoj povredi te stoga nije poštovala uvjete iz točke 11. podtočke (b) Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2002.

322    Bez predmetnih dokaza Komisija pak nije mogla pokrenuti istragu, što je priznala u uvodnoj izjavi 1302. pobijane odluke. Usto, ti su dokazi temelj te odluke, kao što se to ističe u uvodnoj izjavi 1250. iste odluke. Povlačenje tih dokaza iz spisa trebalo bi stoga dovesti do poništenja navedene odluke u cijelosti.

323    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju. S jedne strane, tvrdi da je ovaj tužbeni razlog bespredmetan jer uskraćivanje prava na oslobođenje od kazne Lufthansi ne bi podrazumijevalo da su dokumenti koje je ona podnijela u okviru zahtjeva za oslobađanje od kazne nedopušteni. S druge strane, tvrdi da je Lufthansa bila upoznata s činjenicom da se smatralo da bi eventualno otkrivanje navedenog zahtjeva moglo nepovoljno utjecati na normalno odvijanje istrage i na Komisijinu sposobnost da istraži i sankcionira sporni zabranjeni sporazum. Osim toga, na zahtjev tijela nadležnog za tržišno natjecanje jedne treće zemlje došlo je i do održavanja kontakata između Lufthanse i drugih inkriminiranih prijevoznika.

324    Tužitelj odgovara da ovaj tužbeni razlog nije bespredmetan i da su argumenti koje je Komisija iznijela pred Općim sudom u pogledu posebnih okolnosti koje bi opravdale Lufthansino nastavljanje povrede nakon podnošenja zahtjeva za oslobađanje od kazne nedopušteni jer se ne navode u pobijanoj odluci. Smatra da takvi argumenti, budući da nije mogao biti upoznat s njima, predstavljaju „povredu prava obrane narušavanjem načela jednakosti oružja”.

325    Tužitelj stoga od Općeg suda zahtijeva da Komisiji naloži da dostavi „pojedinosti o dokazima” u pogledu novih elemenata iznesenih u odgovoru na tužbu kako bi mu se u potpunosti razjasnile okolnosti u kojima su Komisija i tijelo nadležno za tržišno natjecanje treće zemlje potaknuli Lufthansu da nastavi s povredom nakon 7. prosinca 2005.

326    Valja navesti da se tužiteljeva argumentacija u cijelosti temelji na pretpostavci prema kojoj se zbog nepoštovanja uvjeta iz točke 11. podtočke (b) Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2002. dokazi izneseni u okviru zahtjeva za oslobađanje od kazne mogu smatrati nedopuštenima.

327    Ta se argumentacija temelji na presudama od 12. prosinca 2012. Almamet/Komisija (T‑410/09, neobjavljena, EU:T:2012:676, t. 39. i 40.) i od 16. lipnja 2015., FSL i dr./Komisija (T‑655/11, EU:T:2015:383, t. 44., 46. i 80.), iz kojih proizlazi da pravo Unije ne može dopustiti dokaze koji su pribavljeni uz potpuno nepoštovanje postupka predviđenog za njihovo utvrđivanje, koji teži zaštiti temeljnih prava osoba kojima su ona dodijeljena.

328    Međutim, valja napomenuti da uvjeti za dodjelu prava na oslobođenje od kazne ne predstavljaju postupovna pravila u pogledu utvrđivanja dokaza. Oni su, naime, povezani s pobudama iz kojih se podnositelj zahtjeva za primjenu pokajničkog programa odlučio na suradnju s nadzornim tijelima i kao takvi nemaju nikakav utjecaj na zakonitost prikupljanja i upotrebljivost dokaza (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu FSL i dr./Komisija, C‑469/15 P, EU:C:2016:884, t. 76. i 77.).

329    Usto, budući da tužitelj u svojoj argumentaciji tvrdi da bi prihvaćanje takvih dokaza bilo protivno određenim temeljnim jamstvima ili bitnim postupovnim zahtjevima, koji uostalom nisu pojašnjeni u njegovim pismenima, valja istaknuti da je, prema sudskoj praksi, poduzetnik koji odluči podnijeti izjavu kojom traži smanjenje iznosa novčane kazne upoznat s činjenicom da će njegova izjava, iako će mu se smanjenje tog iznosa odobriti samo ako Komisija smatra da su ispunjeni uvjeti za smanjenje predviđeni u Obavijesti, u svakom slučaju činiti dio spisa i da će se moći upotrijebiti kao dokaz (presuda od 12. prosinca 2012., Novácke chemické závody/Komisija, T‑352/09, EU:T:2012:673, t. 111.).

330    Točno je da je Opći sud taj zaključak temeljio na točki 31. Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.), u daljnjem tekstu: Obavijest o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006.), koja je zamijenila Obavijest o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2002., a u njoj se navodi da „[s]vaka izjava koja je dana Komisiji s obzirom na ovu Obavijest čini dio spisa Komisije te može stoga biti upotrijebljena kao dokaz”.

331    Međutim, iz točke 37. Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. proizlazi da se točka 31. navedene obavijesti primjenjuje na zahtjeve za oslobađanje od kazne koji nisu riješeni u trenutku stupanja na snagu te obavijesti (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2012., Novácke chemické závody/Komisija, T‑352/09, EU:T:2012:673, t. 27. i 111.). Upravo je takav slučaj sa zahtjevom koji je Lufthansa podnijela Komisiji 7. prosinca 2005. Naime, taj zahtjev još nije bio riješen da dan stupanja na snagu predmetne obavijesti, 8. prosinca 2006.

332    Štoviše, u skladu s točkom 33. Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2002., „[s]vaka pisana izjava dana Komisiji s obzirom na ovu Obavijest čini sastavni dio njezina spisa”. Prema tome, Komisija takvu izjavu može upotrijebiti kao dokaz. U tekstu točke 31. Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. stoga se samo pojašnjavaju posljedice koje nužno proizlaze iz zadržavanja navedene izjave u spisu.

333    Osim toga, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, ništa se ne protivi tomu da se zaključci Općeg suda iz presude od 12. prosinca 2012., Novácke chemické závody/Komisija (T‑352/09, EU:T:2012:673), u pogledu izjava podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazne, primijene na sve dokaze koje je poduzetnik podnio kako bi ostvario pravo na oslobođenje od kazne.

334    Tako je Opći sud u presudi od 12. prosinca 2012., Novácke chemické závody/Komisija (T‑352/09, EU:T:2012:673), u biti na temelju dobrovoljnosti suradnje poduzetnika koji želi ostvariti smanjenje iznosa novčane kazne te na tekstu Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni koji se primjenjuje na predmetne činjenice zaključio da se izjava podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazne može upotrijebiti kao dokaz, neovisno o ishodu njegova zahtjeva.

335    Doista, s jedne strane, dokazi koje je Lufthansa u ovom slučaju podnijela u okviru svojeg zahtjeva za oslobađanje od kazne, kao i izjava podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazne u predmetu u kojem je donesena presuda od 12. prosinca 2012., Novácke chemické závody/Komisija (T‑352/09, EU:T:2012:673), podneseni su dobrovoljno.

336    S druge strane, ni Obavijest o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2002. ni ona iz 2006. ne sadržavaju odredbe kojima se poduzetnicima koji žele surađivati s Komisijom nastoje graditi očekivanja u pogledu ishoda do kojeg će dovesti dokazi koje su podnijeli ti poduzetnici, koji, iako im je dodijeljeno uvjetno oslobođenje od kazne (u skladu s točkom 15. Obavijesti iz 2002. ili točkom 18. Obavijesti iz 2006.), ne bi mogli ispuniti uvjete za ostvarivanje prava na konačno oslobođenje od kazne (u skladu s točkom 19. Obavijesti iz 2002. ili točkom 22. Obavijesti iz 2006.). Ta je situacija u suprotnosti s pojašnjenjima iz navedenih obavijesti u pogledu ishoda do kojeg će dovesti elementi podneseni u prilog zahtjevu za koji Komisija smatra da ne ispunjava uvjete za dodjelu prava na uvjetno oslobođenje od kazne. Naime, u takvom slučaju poduzetnik može povući otkrivene dokaze (vidjeti točku 17. Obavijesti iz 2002. i točku 20. Obavijesti iz 2006.).

337    Štoviše, automatsko izdvajanje iz spisa dokaza koje je podnio poduzetnik koji naposljetku, iako je u trenutku podnošenja zahtjeva za oslobađanje od kazne ispunjavao uvjete za oslobođenje, ne ispunjava uvjete za njegovu konačnu dodjelu na dan donošenja odluke kojom se utvrđuje povreda umanjilo bi koristan učinak programa oslobađanja odnosno smanjenja kazni. Naime, Komisija bi ostala bez dokaza koji su teoretski bitni za utvrđivanje predmetne povrede i sudjelovanja poduzetnika u toj povredi u fazi u kojoj bi bilo puno teže nadomjestiti taj nedostatak dodatnim istražnim radnjama, osobito zbog opasnosti od slabljenja dokazne snage dokaza. Usto, uspjeh postupaka mogao bi ovisiti samo o dobroj volji podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazne, dok bi Komisiji to otežalo mogućnost da učinkovito provjeri jesu li se poštovali uvjeti za dodjelu prava na oslobođenje od kazne jer bi prijetnja nedodjeljivanja tog prava izgubila na vjerodostojnosti s obzirom na posljedice koje su s time povezane.

338    S obzirom na sve prethodno navedeno, valja smatrati da činjenica da Lufthansa nije poštovala uvjet predviđen točkom 11. podtočkom (b) Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2002., ako je točna, Komisiju ne može spriječiti da upotrijebi dokaze dostavljene u okviru njezina zahtjeva za oslobađanje od kazne.

[omissis]

3.      Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti u izračunu trajanja AF‑ova sudjelovanja u jedinstvenoj i trajnoj povredi

498    Tužitelj tvrdi da je Komisija počinila očite pogreške u ocjeni i da je povrijedila načelo proporcionalnosti kada je utvrdila da je AF kontinuirano sudjelovao u jedinstvenoj i trajnoj povredi od 7. prosinca 1999. do 14. veljače 2006. Prema njegovu mišljenju, osim kontakta između AF‑a i društva Japan Airlines od 7. prosinca 1999. navedenog u uvodnoj izjavi 136. pobijane odluke, Komisija raspolaže dovoljnim dokazima protiv njega samo za razdoblje od 19. siječnja 2001. do 19. listopada 2005.

499    Kontakti na temelju kojih je Komisija utvrdila AF‑ovo sudjelovanje u koordinaciji u pogledu dodatne naknade za gorivo u razdoblju od 7. prosinca 1999. do 19. siječnja 2001. i razdoblju nakon 19. listopada 2005. ne mogu se, naime, kvalificirati kao protutržišni jer su se odnosili na razmjenu javnih informacija (uvodne izjave 137., 140. do 142., 554., 563. i 574. pobijane odluke), ostvarivali su se izvan EGP‑a (uvodne izjave 146., 152. i 182. navedene odluke) ili Komisija nije dokazala njihovu protutržišnu prirodu (uvodne izjave 530. i 556. te odluke).

500    Osim toga, Komisija nije podnijela nijedan valjani dokaz o AF‑ovu sudjelovanju u dijelovima jedinstvene i trajne povrede koji su se odnosili na dodatnu naknadu za sigurnost i odbijanje plaćanja provizije za razdoblje nakon 19. listopada 2005. odnosno nakon 14. listopada 2005.

501    Tužitelj u replici dodaje da ga Komisija ne može obvezati da dokaže da se javno distancirao od spornog zabranjenog sporazuma nakon 19. listopada 2005. Prema njegovu mišljenju, na Komisiji je da utvrdi njegovo sudjelovanje u navedenoj povredi nakon tog datuma.

502    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

503    Valja ispitati, kao prvo, kontakte za koje tužitelj tvrdi da su se odnosili na razmjenu javnih informacija (uvodne izjave 137., 140. do 142., 554., 563. i 574. pobijane odluke), kao drugo, one za koje tvrdi da su se ostvarivali izvan EGP‑a (uvodne izjave 146., 152. i 182. te odluke) i, kao treće, one čija protutržišna priroda prema njegovu mišljenju nije dokazana u dovoljnoj mjeri (uvodne izjave 530. i 556. navedene odluke).

504    Tužitelj se u tužbi pozvao i na kontakte opisane u uvodnoj izjavi 563. pobijane odluke kao na one koji su se, prema njegovu mišljenju, ostvarivali izvan EGP‑a. Međutim, u odgovoru na pisana pitanja Općeg suda pojasnio je da traži da se ti kontakti izuzmu jer njihova protutržišna priroda nije utvrđena u dovoljnoj mjeri.

505    Na prvom mjestu, valja utvrditi da se kontakti za koje tužitelj tvrdi da su se odnosili na razmjenu javnih informacija zapravo dijele na tri vrste razmjena.

506    Kao prvo, predmetni kontakti uključuju interne poruke elektroničke pošte drugih inkriminiranih prijevoznika u kojima se izričito upućuje na kontakte s AF‑om. Tako Komisija u uvodnoj izjavi 137. pobijane odluke upućuje na internu poruku elektroničke pošte društva Japan Airlines od 20. prosinca 1999. Ta se poruka odnosi na razmjenu između zaposlenika društva Japan Airlines i AF‑ova predstavnika u Japanu. Međutim, ta razmjena, koja se odvila nakon kontakta između društava Japan Airlines i AF od 7. prosinca 1999., a čiju protutržišnu prirodu tužitelj ne osporava (uvodna izjava 136. navedene odluke), nije se odnosila samo na uvođenje dodatne naknade za gorivo, koje je AF istog dana javno objavio. AF‑ov predstavnik u Japanu u okviru navedene razmjene društvu Japan Airlines napisao je i da će „to biti objavljeno na svakom tržištu 22. prosinca i nakon tog datuma” i da je AF‑ova središnja uprava stupila u kontakt s onima drugih prijevoznika, među kojima i s Lufthansom, „kako bi ih se potaknulo da postupe na isti način kao AF”.

507    Kao drugo, poruke elektroničke pošte navedene u uvodnim izjavama 140. do 142. pobijane odluke sastoje se od internih poruka elektroničke pošte drugih prijevoznika u kojima se ne upućuje ni na jedan konkretan kontakt između AF‑a i jednog ili više drugih prijevoznika. U tim je porukama, razmijenjenima između 21. prosinca 1999. i 3. siječnja 2000., samo riječ o namjeri AF‑a i više drugih prijevoznika da uspostave dodatnu naknadu za gorivo. AF je pak, kao što se navodi u točki 506. ove presude, javno objavio uvođenje dodatne naknade za gorivo 20. prosinca 1999. Komisija nije navela nijedan drugi dokaz kojim bi se moglo dokazati da su autori internih poruka elektroničke pošte iz navedenih uvodnih izjava saznali za AF‑ove namjere na neki drugi način, a ne tom objavom. Što se tiče upućivanja na „priopćenja i obavijesti tržištima” u pogledu dodatne naknade za gorivo koja je trebala biti uvedena „tijekom sljedećih dana”, koje se javlja u internoj poruci elektroničke pošte iz uvodne izjave 141. navedene odluke, ono je previše nejasno da bi se moglo dokazati.

508    U tim je okolnostima Komisija, u uvodnoj izjavi 724. pobijane odluke, interne poruke elektroničke pošte iz uvodnih izjava 140. do 142. navedene odluke neosnovano tumačila na način da potkrepljuju razmjene informacija između AF‑a i drugih prijevoznika.

509    Kao treće, kad je riječ o porukama elektroničke pošte navedenima u uvodnim izjavama 554., 563. i 574., AF je njihov pošiljatelj ili jedan od primatelja.

510    Točno je da su informacije koje je tužitelj podijelio u okviru tih poruka elektroničke pošte već bile javno objavljene. Međutim, to ne mora značiti da se navedene poruke elektroničke pošte ne mogu upotrijebiti protiv tužitelja.

511    Naime, s jedne strane, valja podsjetiti na to da se razmjenom javno dostupnih informacija povređuje članak 101. stavak 1. UFEU‑a ako se na njoj temelji drugi protutržišni mehanizam (vidjeti u tom smislu presudu od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 281.). Doista, u ovom su se slučaju sve poruke elektroničke pošte navedene u uvodnim izjavama 554., 563. i 574. pobijane odluke odnosile na buduće izmjene iznosa dodatne naknade za gorivo, za koju tužitelj ne osporava da je u to vrijeme bila predmet protutržišnog usklađivanja među inkriminiranim prijevoznicima.

512    S druge strane, valja napomenuti da među informacijama razmijenjenima u okviru poruka elektroničke pošte navedenih u uvodnim izjavama 554., 563. i 574. pobijane odluke nisu bile samo one koje je AF već javno objavio. U uvodnoj izjavi 554. te odluke upućuje se na poruku elektroničke pošte od 15. studenoga 2005. u kojoj društvo AF nije samo ponovilo da će povećati iznos dodatne naknade za gorivo što je najavilo dan prije, nego je to i potvrdilo. Naime, AF je time dodatno umanjio neizvjesnost u pogledu promjena iznosa dodatne naknade za gorivo.

513    U uvodnim izjavama 563. i 574. pobijane odluke Komisija opisuje razmjene informacija među članovima Air Cargo Councila Switzerland (Švicarsko vijeće za zračni prijevoz tereta, u daljnjem tekstu: ACCS). Razmjena informacija iz uvodne izjave 563. navedene odluke započela je 28. studenoga 2005. i završila 1. prosinca. Razmjena informacija iz uvodne izjave 574. odvila se 6. i 7. veljače 2006. Te dvije razmjene nisu se odnosile samo na izmjenu iznosa dodatne naknade za gorivo koju je namjeravao uvesti AF nego i na onu koju su namjeravali uvesti drugi inkriminirani prijevoznici, među kojima su i Swiss i SIA. Međutim, AF nije ni utvrdio niti tvrdi da su sve te informacije prije toga već bile javno objavljene.

514    Na drugom mjestu, što se tiče kontakata za koje tužitelj tvrdi da su se ostvarivali izvan EGP‑a, valja napomenuti da smatra da oni nisu obuhvaćeni Komisijinom teritorijalnom nadležnošću Tako u biti ističe da se tri kontakta opisana u uvodnim izjavama 146. i 152. navedene odluke odnose na dolazne rute i da su se odvijali prije stupanja na snagu Uredbe br. 411/2004 i Odluke Zajedničkog odbora EGP‑a br. 40/2005. Što se tiče kontakta opisanog u uvodnoj izjavi 182. te odluke, on se odnosi na rute iz Švicarske te se ostvario prije stupanja na snagu Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu.

515    Ako se pretpostavi da su se kontakti navedeni u uvodnim izjavama 146., 152. i 182. pobijane odluke odnosili isključivo na rute koje u predmetnim razdobljima nisu bile u Komisijinoj nadležnosti, valja podsjetiti na to da se ona, kako bi dobila opću sliku situacije i na taj način potvrdila tumačenje određenih dokaza, može osloniti na kontakte ostvarene prije razdoblja povrede (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 2008., Lafarge/Komisija, T‑54/03, neobjavljenu, EU:T:2008:255, t. 427. i 428.). Tako bi bilo čak i u slučaju da Komisija nije bila nadležna za utvrđivanje i sankcioniranje povrede pravila tržišnog natjecanja prije tog razdoblja (vidjeti u tom smislu presude od 30. svibnja 2006., Bank Austria Creditanstalt/Komisija, T‑198/03, EU:T:2006:136, t. 89. i od 22. ožujka 2012., Slovak Telekom/Komisija, T‑458/09 i T‑171/10, EU:T:2012:145, t. 45. do 52.).

516    U uvodnim izjavama 107. i 108. pobijane odluke, pod točkom 4.1., naslovljenom „Osnovna načela i struktura zabranjenog sporazuma”, Komisija je navela da je istragom otkrila zabranjeni sporazum svjetskih razmjera koji se temelji na mreži bilateralnih i multilateralnih kontakata koji su se odvijali „na raznim razinama u okviru predmetnih poduzetnika […] i u određenim slučajevima obuhvaćali različite geografske zone”.

517    U uvodnim izjavama 109., 110., 876., 889. i 1046. te u bilješci 1323. pobijane odluke Komisija je pojasnila uvjete funkcioniranja te organizacije „na više razina”. Prema njezinu mišljenju, dodatne naknade bile su mjere opće primjene koje nisu bile specifične samo za jednu rutu, nego im je cilj bio da se primijene na sve rute na svjetskoj razini. Odluke u pogledu dodatnih naknada u pravilu su se donosile na razini središnje uprave svakog prijevoznika. Središnje uprave prijevoznika stoga su bile u „međusobnom kontaktu” kada je promjena iznosa dodatne naknade bila neminovna. Na lokalnoj razini prijevoznici su se usklađivali kako bi, s jedne strane, bolje izvršili upute svojih središnjih uprava i prilagodili ih uvjetima tržišta i lokalnim propisima i, s druge strane, uskladili i provodili lokalne inicijative. U uvodnoj izjavi 111. navedene odluke Komisija je pojasnila da su se lokalna udruženja predstavnika prijevoznika koristila u tu svrhu, među ostalim u Švicarskoj.

518    Kontakti navedeni u uvodnim izjavama 146., 152. i 182. pobijane odluke ostvarivali su se upravo u tom okviru. Naime, kao prvo, svi su se ti kontakti odnosili na uspostavljanje ili uvođenje dodatne naknade za gorivo u Singapuru (uvodna izjava 146.), Indiji (uvodna izjava 152.) i Švicarskoj (uvodna izjava 182.). Kao drugo, ti su se kontakti održavali istodobno s raspravama između središnjih uprava ili s donošenjem odluka u pogledu dodatnih naknada na razini tih središnjih uprava (uvodna izjava 146.) ili su se odnosili na upute za savjetovanje sa središnjom upravom ili na lokalnoj razini odražavali prethodne najave ili odluke sa središnje razine (uvodne izjave 152. i 182.). Kao treće, svi su se ti kontakti ostvarivali u okviru ili na marginama rada lokalnih udruženja predstavnika zračnih prijevoznika.

519    Doista, u uvodnim izjavama 724. i 792. pobijane odluke Komisija se oslonila na navedene kontakte kako bi potvrdila svoje tumačenje drugih dokaza, za koje se nije tvrdilo da nisu u njezinoj nadležnosti. Stoga se navedeni kontakti ubrajaju među brojne sporne kontakte koje je Komisija navela u uvodnoj izjavi 724. te odluke kako bi utvrdila da je AF održavao „kontakte s konkurentima na lokalnoj razini”. Ubrajaju se i u veći broj kontakata ostvarenih prije 19. siječnja 2001. koje Komisija ističe u odnosu na AF u uvodnim izjavama 722. do 724. navedene odluke.

520    Iz toga slijedi da Komisija nije prekoračila granice svoje nadležnosti kada se oslonila na kontakte navedene u uvodnim izjavama 146., 152. i 182. pobijane odluke kako bi dobila opću sliku spornog zabranjenog sporazuma i tako potkrijepila tumačenje utvrđenih dokaza na temelju kojih je tužitelju pripisala odgovornost za dio jedinstvene i trajne povrede koji se odnosio na dodatnu naknadu za gorivo.

521    Međutim, valja napomenuti, kao što to čini tužitelj, da Komisija nije utvrdila da je AF bio uključen u jedan od tih kontakata, odnosno da je sudjelovao na službenom sastanku Cargo Sub‑Committeeja (Pododbor za prijevoz tereta, CSC) udruge zračnih prijevoznika Board of Airline Representatives (BAR) u Indiji, koji je opisan u uvodnoj izjavi 152. pobijane odluke. Tužitelj ipak ne osporava da je AF bio pozvan na navedeni sastanak, kao i svi članovi BAR‑ova pododbora za prijevoz tereta. Sama činjenica pak da su predmetni prijevoznici namjeravali razmatrati pitanje dodatne naknade za gorivo s AF‑om pokazuje da je potonje društvo sudjelovalo u dijelu jedinstvene i trajne povrede koji se odnosio na dodatnu naknadu za gorivo (vidjeti u tom smislu presudu od 29. lipnja 2012., GDF Suez/Komisija, T‑370/09, EU:T:2012:333, t. 226.). Iz elemenata spisa uostalom proizlazi da je bio upoznat s predmetom tog sastanka. Naime, nakon neformalnog sastanka, koji je također opisan u navedenoj uvodnoj izjavi i za koji tužitelj ne osporava da je na njemu sudjelovao AF, predsjednik BAR‑ova CSC‑a predložio je da se održi službeni sastanak BAR‑ova CSC‑a kako bi predmetni prijevoznici mogli postići dogovor o dodatnoj naknadi za gorivo. Iz toga slijedi da je Komisija, u okviru većeg skupa indicija, osnovano uzela u obzir poziv na taj sastanak upućen AF‑u kad je, u uvodnoj izjavi 724. navedene odluke, zaključila da je on sudjelovao u raspravama u pogledu dodatne naknade za gorivo u okviru BAR‑ova CSC‑a u Indiji.

522    Iz prethodno navedenog proizlazi da je Komisija kontakte opisane u uvodnim izjavama 146., 152. i 182. opravdano istaknula protiv AF‑a.

523    Na trećem mjestu, što se tiče kontakata za koje tužitelj osporava da su bili protutržišne prirode, valja napomenuti da oni obuhvaćaju sastanak i više telefonskih poziva. Na tom su sastanku, koji se održao 19. listopada 2005. i koji se navodi u uvodnoj izjavi 530. pobijane odluke, društva AF i Lufthansa „jedno drugome zajamčili da će dosljedno primijeniti dodatne naknade te su se dogovorila da se neće ponoviti nijedna jednostrana mjera kao što je bilo AF‑ovo određivanje gornje granice dodatne naknade za gorivo, te da špediteri ne trebaju primati proviziju za dodatne naknade”. Stoga se ne može osporavati protutržišna priroda tog sastanka. U svojem odgovoru na pisana pitanja Općeg suda tužitelj je uostalom priznao da je predmetni sastanak dio dokaza koji se mogu upotrijebiti protiv njega.

524    Tužiteljevo osporavanje stoga se odnosi na telefonske pozive iz uvodnih izjava 530. i 556. pobijane odluke. Prema tužiteljevu mišljenju, ti su pozivi obavljeni na Lufthansinu inicijativu samo kako bi pridonijeli spisu povezanom s njezinim zahtjevom za oslobađanje od kazne. Smatra da je riječ o „naknadnim kontaktima”, koji se nisu odnosili na nova pitanja, nego se njima samo nastojala održati „prividna veza” s AF‑om. Osim toga, tvrdi da su telefonski pozivi od 21. studenoga 2005. iz uvodne izjave 556. navedene odluke vrlo kratko trajali i da nije moguće zaključiti da im je cilj bio razmjena informacija protutržišne prirode, s obzirom na to da je AF istog dana najavio smanjenje dodatne naknade za gorivo.

525    Nijedan se od tih argumenata ne može prihvatiti.

526    Kao prvo, tužiteljev argument prema kojem je jedini cilj telefonskih poziva iz uvodnih izjava 530. i 556. pobijane odluke bio održati prividnu vezu s AF‑om jer bi to pridonijelo spisu povezanom s Lufthansinim zahtjevom za oslobađanje od kazne ne temelji se ni na jednom konkretnom dokazu. Uostalom, elementi spisa pokazuju suprotno. Tako je, s jedne strane, telefonski poziv iz uvodne izjave 530. navedene odluke obavljen umjesto sastanka koji je trebao uslijediti nakon sastanka održanog 19. listopada 2005., za koji je utvrđeno da je bio protutržišne prirode (vidjeti točku 523. ove presude). Štoviše, Komisija je u toj odluci navela veći broj drugih kontakata koji su se ostvarili u tom razdoblju i u kojima je sudjelovao AF (vidjeti osobito uvodne izjave 525. i 563.). S druge strane, dva telefonska poziva iz uvodne izjave 556. te odluke odvila su se 21. studenoga 2005., odnosno istog dana na koji je Lufthansa objavila priopćenje za medije u kojem je najavila smanjenje dodatne naknade za gorivo i dva dana nakon sastanka održanog 19. listopada 2005., za koji je utvrđeno da je bio protutržišne prirode (vidjeti točku 523. ove presude).

527    Kao drugo, telefonski pozivi iz uvodne izjave 556. pobijane odluke ne mogu se odbiti zato što nije moguće zaključiti da im je cilj bio razmjena informacija protutržišne prirode. Naime, osim činjenice da su se ti pozivi odvili istog dana na koji je objavljeno Lufthansino priopćenje za medije u kojem se najavilo smanjenje dodatne naknade za gorivo i dva dana nakon sastanka održanog 19. listopada 2005., u tim je pozivima sudjelovao Lufthansin direktor za politiku cijena, za kojeg je tužitelj sam priznao da je „imao središnju ulogu u praksama na međunarodnoj razini”. Uostalom, taj je Lufthansin zaposlenik i u prijašnjim navratima zvao AF kako bi raspravljali o dodatnim naknadama (uvodne izjave 357., 525. i 552. navedene odluke).

528    Što se tiče činjenice da su u pozivima iz uvodnih izjava 530. i 556. pobijane odluke sudjelovali Lufthansini zaposlenici koji su navodno bili upoznati s činjenicom da je u pripremi zahtjev za oslobađanje od kazne, s jedne strane valja napomenuti da to ne umanjuje njihovu protutržišnu prirodu. S druge strane, ako se pozivi iz navedenih uvodnih izjava izuzmu zbog tog razloga, to bi moglo umanjiti koristan učinak programa oslobođenja odnosno smanjenja kazni jer bi Komisiji onemogućilo da uzme u obzir dokaze prikupljene od dana na koji je dotični zaposlenik saznao za namjeru svojeg poslodavca da podnese zahtjev za oslobođenje od kazne do dana prestanka povrede.

529    Osim toga, okolnost da je AF 21. studenoga 2005. najavio smanjenje dodatne naknade za gorivo svakako ne dovodi u pitanje protutržišnu prirodu kontakata navedenih u uvodnoj izjavi 556. pobijane odluke, nego je potvrđuje. Naime, kao što to proizlazi iz te uvodne izjave, u priopćenju za medije koje je Lufthansa istog dana dostavila društvu Lan Airlines, netom prije nego što ga je objavila, također je najavljeno smanjenje dodatne naknade za gorivo.

530    Kao treće, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, nipošto nije nužno da se kontakt odnosi na novo pitanje ili da bude određenog trajanja da bi se mogao istaknuti protiv poduzetnika u okviru postupka zbog povrede pravila tržišnog natjecanja.

531    Iz toga slijedi da je Komisija telefonske pozive navedene u uvodnim izjavama 530. i 556. pobijane odluke osnovano istaknula protiv tužitelja.

532    S obzirom na sve prethodno navedeno, treba smatrati da je Komisija kontakte iz uvodnih izjava 137., 146., 152., 182., 530., 554., 556., 563. i 574. pobijane odluke mogla istaknuti protiv AF‑a, ali mu nije mogla prigovoriti zbog kontakata opisanih u uvodnim izjavama 140. do 142. navedene odluke.

533    S obzirom na ta razmatranja valja utvrditi je li Komisija mogla smatrati AF odgovornim za povredu od 7. prosinca 1999. do 19. siječnja 2001. te nakon 19. listopada 2005.

534    Što se tiče razdoblja od 7. prosinca 1999. do 19. siječnja 2001., u kojem je na snazi bila samo dodatna naknada za gorivo, valja utvrditi da je Komisija imala više dokaza koje je mogla valjano istaknuti protiv AF‑a. Riječ je, kao prvo, o razmjeni informacija između društava AF i Japan Airlines iz prosinca 1999. (uvodna izjava 137. pobijane odluke), kao drugo, o izjavi društva CPA u pogledu održavanja sastanka u Indiji „oko siječnja 2000.” (uvodna izjava 152. navedene odluke), kao treće, o zapisniku sa sastanka BAR‑ova CSC‑a održanog 3. veljače 2000. (uvodna izjava 146. te odluke) i, kao četvrto, o zapisniku sa sastanka švicarske udruge zračnih prijevoznika Air Cargo Council Switzerland (ACCS) održanog 17. siječnja 2001. (uvodna izjava 182. te odluke). Razdoblje tijekom kojeg Komisija nije utvrdila nijedan kontakt na štetu AF‑a stoga počinje 4. veljače 2000. i završava 17. siječnja 2001. To razdoblje, prema tome, ne iznosi „gotovo jednu godinu i mjesec i pol”, nego najviše jedanaest mjeseci i trinaest dana.

535    U okolnostima ovog slučaja to je razdoblje dovoljno dugo da treba provjeriti je li točno da AF nije sudjelovao u jedinstvenoj i trajnoj povredi od 4. veljače 2000. do 17. siječnja 2001.

536    U tom pogledu valja podsjetiti na to da činjenica da nije podnesen izravan dokaz o sudjelovanju poduzetnika u predmetnoj povredi tijekom određenog razdoblja ne sprečava da se to sudjelovanje, također tijekom toga razdoblja, smatra utvrđenim, pod uvjetom da se to utvrđenje temelji na objektivnim i dosljednim indicijama (vidjeti u tom smislu presudu od 17. rujna 2015., Total Marketing Services/Komisija, C‑634/13 P, EU:C:2015:614, t. 27. i navedenu sudsku praksu).

537    Činjenica da u slučaju složene povrede predmetni poduzetnik ne sudjeluje u jednom ili više tajnih kontakata ili ne izražava slaganje s rezultatima nekog od njih ne znači da je prestao sudjelovati u predmetnoj povredi (presuda od 24. ožujka 2011., Kaimer i dr./Komisija, T‑379/06, neobjavljena, EU:T:2011:110, t. 66.).

538    Suprotno tomu, javno distanciranje važna je činjenica na temelju koje se može utvrditi prestanak protutržišnog ponašanja. Obrnuto, izostanak javnog distanciranja predstavlja činjeničnu situaciju na koju se Komisija može osloniti kako bi dokazala nastavak protutržišnog ponašanja poduzetnika. Riječ je, međutim, o samo jednom od elemenata koje treba uzeti u obzir kako bi se utvrdilo je li poduzetnik stvarno nastavio sudjelovati ili je, naprotiv, prestao sudjelovati u povredi. Taj element nije dovoljan da bi se utvrdilo neprekinuto sudjelovanje predmetnog poduzetnika ako je tijekom dugog razdoblja ostvareno više tajnih kontakata bez prisutnosti njegovih predstavnika. Komisija je stoga dužna podnijeti druge dokaze (vidjeti u tom smislu presudu od 17. rujna 2015., Total Marketing Services/Komisija, C‑634/13 P, EU:C:2015:614, t. 23. i 28.).

539    Ti se dokazi mogu, među ostalim, odnositi na prirodu predmetne povrede (vidjeti u tom smislu presudu od 12. srpnja 2011., Toshiba/Komisija, T‑113/07, EU:T:2011:343, t. 237.), na funkcioniranje predmetnog zabranjenog sporazuma (vidjeti u tom smislu presudu od 25. listopada 2011., Aragonesas Industrias y Energía/Komisija, T‑348/08, EU:T:2011:621, t. 243. i 244.), na ponašanje predmetnog poduzetnika na mjerodavnom tržištu (vidjeti u tom smislu presude od 5. prosinca 2006., Westfalen Gassen Nederland/Komisija, T‑303/02, EU:T:2006:374, t. 139. i navedenu sudsku praksu i od 12. srpnja 2011., Toshiba/Komisija, T‑113/07, EU:T:2011:343, t. 241.), na činjenicu da predmetno ponašanje ulazi u okvir jedinstvene povrede koja se sastoji od više drugih dijelova ili pak na učinke do kojih dovodi navedeno ponašanje (vidjeti u tom smislu presudu od 12. srpnja 2011., Toshiba/Komisija, T‑113/07, EU:T:2011:343, t. 242. i 245.).

540    U uvodnoj izjavi 117. pobijane odluke Komisija je utvrdila da su „[b]arem od kraja 1999. uvođenje dodatnih naknada za gorivo, primjena mehanizama dodatnih naknada za gorivo i uvođenje njihovih izmjena bili predmet koordinacije između više [inkriminiranih poduzetnika]”. U uvodnim izjavama 133. do 153. te odluke opisala je dokaze kojima se nastoji dokazati da je od početka prosinca 1999. do veljače ili ožujka 2000. više prijevoznika, među kojima i AF, sudjelovalo u kontaktima s ciljem uvođenja dodatne naknade za gorivo na središnjoj razini na početku 2000. i njezina primjenjivanja na lokalnoj razini. U tom su se kontekstu ostvarivali kontakti iz uvodnih izjava 136., 137., 146. i 152. te odluke, koje je Komisija istaknula protiv AF‑a.

541    Komisija je, međutim, u uvodnoj izjavi 884. pobijane odluke istaknula da se „učestalost kontakata među prijevoznicima mijenjala tijekom vremena”. Utvrdila je da su kontakti koji su se odnosili na dodatnu naknadu za gorivo bili „posebno učestali kada bi se indeksi goriva približili razini koja može dovesti do povećanja ili smanjenja, ali bi bili rjeđi u drugim razdobljima”.

542    Doista, nakon što je dodatna naknada za gorivo uvedena početkom 2000., cijena goriva se, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 157. do 165. pobijane odluke, tek u ljeto 2000. povećala u dovoljnoj mjeri da potakne prijevoznike da u rujnu i listopadu iste godine započnu rasprave o povećanju dodatne naknade za gorivo ili njezino uvođenje u slučaju prijevoznika koji to još nisu učinili. Dokazi opisani u navedenim uvodnim izjavama odnose se, međutim, samo na malobrojne kontakte od kojih su mnogi bili dvostrani.

543    Kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 166. do 183. pobijane odluke, tek kad je Lufthansa najavila smanjenje dodatne naknade za gorivo početkom 2001., inkriminirani prijevoznici započeli su češće i višestrane kontakte na temu dodatne naknade za gorivo. AF je jedan od tih prijevoznika, a tužitelj ne dokazuje te čak ni ne tvrdi da se AF u međuvremenu javno distancirao od jedinstvene i trajne povrede od 4. veljače 2000. do 17. siječnja 2001. Tužitelj ne tvrdi ni da se u tom razdoblju AF na predmetnom tržištu ponovno počeo ponašati neovisno i u skladu s poštenim tržišnim natjecanjem niti osporava da su tijekom tog razdoblja i dalje trajali učinci koordinacije u pogledu dodatne naknade za gorivo. U tim okolnostima valja zaključiti da Komisija nije počinila pogrešku kada je smatrala da je AF odgovoran za jedinstvenu i trajnu povredu u navedenom razdoblju.

544    Što se tiče razdoblja nakon 19. listopada 2005., valja napomenuti da je Komisija imala više dokaza koje je mogla valjano istaknuti protiv AF‑a. Riječ je o, što se tiče dodatne naknade za gorivo, telefonskom pozivu vođenom s Lufthansom krajem studenoga 2005. (uvodna izjava 530. pobijane odluke), poruci elektroničke pošte poslanoj društvu Japan Airlines 15. studenoga 2005. (uvodna izjava 554. navedene odluke), telefonskim pozivima vođenima s Lufthansom 21. studenoga 2005. (uvodna izjava 556. te odluke) i porukama elektroničke pošte koje su razmijenili članovi ACCS‑a od 28. studenoga do 1. prosinca 2005. te 6. i 7. veljače 2006. (uvodne izjave 563. i 574. te odluke).

545    Suprotno tomu, valja utvrditi da se, kao što to ističe tužitelj, nijedan dokaz kojim Komisija raspolaže u pogledu dodatne naknade za sigurnost i odbijanja plaćanja provizije ne odnosi na razdoblje nakon 19. listopada 2005. odnosno nakon 14. listopada 2005. Posljednji dokazi koje je Komisija istaknula protiv AF‑a datiraju od 14. listopada 2005. i odnose se na odbijanje plaćanja provizije (uvodna izjava 697. pobijane odluke). Što se tiče dodatne naknade za sigurnost, Komisija nije utvrdila konkretan kontakt u kojem je društvo AF sudjelovalo 2005., ali je u uvodnoj izjavi 639. navedene odluke navela da je Lufthansin direktor prodaje za Belgiju, Francusku, Luksemburg, Nizozemsku i Švicarsku Konfederaciju na dužnosti od siječnja 2005. iznio da se susreo s tužiteljevim zaposlenikom u pogledu određivanja gornje granice dodatne naknade za sigurnost.

546    Međutim, valja napomenuti da tužitelj u svojim pismenima iz toga ne izvodi nikakve posebne posljedice. Valja napomenuti da pogrešno tvrdi da je prestao sudjelovati u dijelovima jedinstvene i trajne povrede koji su se odnosili na dodatnu naknadu za sigurnost i odbijanje plaćanja provizije nakon 14. listopada ili 19. listopada 2005. Naime, AF je prije svega nastavio sudjelovati u dijelu navedene povrede koji se odnosio na dodatnu naknadu za gorivo nakon 19. listopada 2005. (vidjeti točke 544. i 545. ove presude) i ne tvrdi da nije bio upoznat s time da su se drugi inkriminirani prijevoznici nakon potonjeg datuma nastavili usklađivati u pogledu dodatne naknade za sigurnost i odbijanja plaćanja provizije. Nadalje, tužitelj nije iznio nijedan dokaz kojim bi se dokazalo da se AF na predmetnom tržištu ponovno počeo ponašati neovisno i u skladu s poštenim tržišnim natjecanjem ili da je izrazio volju da se ne dovede u vezu s elementima jedinstvene i trajne povrede koji su se odnosili na dodatnu naknadu za sigurnost i odbijanje plaćanja provizije nakon 19. listopada 2005. On ne osporava ni da su učinci tih dijelova povrede trajali i nakon tog datuma. Naposljetku, primjenjivanje dodatne naknade za sigurnost i odbijanja plaćanja provizije zahtijevalo je znatno rjeđe kontakte nego primjenjivanje dodatne naknade za gorivo. Naime, za razliku od dodatne naknade za gorivo, dodatna naknada za sigurnost nije se temeljila na indeksu, čije su promjene zahtijevale redovite prilagodbe. To objašnjava činjenicu da je, nakon što je uvedena krajem 2001., bila predmet samo povremenih kontakata između prijevoznika u pogledu njezina primjenjivanja (vidjeti uvodnu izjavu 579. pobijane odluke). Što se tiče odbijanja plaćanja provizije, ono se sastojalo samo u tome da se špediterima odbije odobriti popust te stoga nije zahtijevalo tako redovite prilagodbe kao dodatna naknada za gorivo. U tim je okolnostima Komisija na temelju dokaza kojima je raspolagala osnovano zaključila da AF u listopadu 2005. nije prestao sudjelovati u dijelovima te povrede koji su se odnosili na dodatnu naknadu za sigurnost i odbijanje plaćanja provizije.

[omissis]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Europska komisija snosit će trećinu vlastitih troškova.

3.      Air France‑KLM snosit će vlastite troškove i dvije trećine Komisijinih troškova.

Kanninen Schwarcz Iliopoulos

Spielmann       Reine

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 30. ožujka 2022.

Potpisi

*      Jezik postupka: francuski

1      Navedene su samo one točke presude za koje Opći sud smatra da ih je korisno objaviti.

2      Izostavljeni povjerljivi podaci