Predmet T‑168/12
Aguy Clement Georgias i dr.
protiv
Vijeća Europske unije
i
Europske komisije
“Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja prema određenim osobama i subjektima s obzirom na stanje u Zimbabveu – Zamrzavanje financijskih sredstava – Izvanugovorna odgovornost – Uzročna veza – Dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima – Očita pogreška u ocjeni – Obveza obrazlaganja”
Sažetak – Presuda Općeg suda (osmo vijeće) od 18. rujna 2014.
1. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Nezakonitost – Šteta – Uzročna veza – Teret dokazivanja – Neispunjenje jednog od uvjeta – Odbijanje u cijelosti tužbe za naknadu štete
(čl. 340. st. 2. UFEU‑a)
2. Tužba za naknadu štete – Rok zastare – Dan od kojega rok počinje teći – Odgovornost za normativni akt – Datum nastanka štetnih učinaka akta – Datum donošenja akta koji se odnosi na unošenje imena tužitelja
(čl. 340. st. 2. UFEU‑a; Statut Suda Europske unije, čl. 46. i čl. 53. st. 1.; Uredba Vijeća br. 314/2004, kako je izmijenjena Uredbom br. 412/2007)
3. Prigovor nezakonitosti – Sporedno obilježje – Mjere ograničavanja zamrzavanjem financijskih sredstava – Tužba za naknadu štete podnesena unutar roka zastare, ali bez tužbe za poništenje – Dopuštenost
(čl. 263. i 277. UFEU‑a; Statut Suda Europske unije, čl. 46. i čl. 53. st. 1.)
4. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Nezakonitost – Šteta – Uzročna veza – Uredba kojom se propisuju mjere ograničavanja izuzimajući odredbe kojima se zabranjuje ulazak u državu članicu ili prelazak preko državnog područja te države – Odbijanje pristupa na nacionalno državno područje i prelaska preko tog područja vezano uz provedbu suverenih ovlasti koje se odnose na kontrolu ulaska državljana trećih zemalja – Nepostojanje uzročne veze
(čl. 340. st. 2. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 314/2004, kako je izmijenjena Uredbom br. 412/2007)
5. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Nezakonitost – Ocjena zakonitosti postupanja institucija – Nepostojanje obrazloženja ili njegova nedostatnost – Pitanje različito od onog koje se odnosi na materijalnu zakonitost
(čl. 296. UFEU‑a i čl. 340. st. 2. UFEU‑a)
6. Europska unija – Sudski nadzor zakonitosti akata institucija – Mjere ograničavanja protiv Zimbabvea – Zamrzavanje financijskih sredstava određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Zimbabveu – Doseg nadzora – Nadzor ograničen općim propisima – Nadzor koji obuhvaća ocjenu činjenica i provjeru dokaza za akte koji se primjenjuju na specifične subjekte
(čl. 60. i 301. UEZ‑a; Uredba Vijeća br. 314/2004, kako je izmijenjena Uredbom br. 412/2007)
7. Pravo Europske unije – Načela – Pravo na obranu – Mjere ograničavanja prema određenim osobama i subjektima s obzirom na stanje u Zimbabveu – Obveza institucija Unije da regularno preispituju situaciju koja opravdava usvajanje spornih mjera ograničavanja i primjerenost njihova produljivanja – Opseg – Nezakonitost akta koja ovisi o dokazu mogućeg procesnog utjecaja povrede navedene obveze
(Uredba Vijeća br. 314/2004, kako je izmijenjena Uredbom br. 412/2007)
1. Vidjeti tekst odluke.
(t. 24.‑26.)
2. Vidjeti tekst odluke.
(t. 29.‑31.)
3. Vidjeti tekst odluke.
(t. 34., 35.)
4. Vidjeti tekst odluke.
(t. 43., 45., 46.)
5. Vidjeti tekst odluke.
(t. 69., 71.)
6. Što se tiče intenziteta sudskog nadzora, kada je riječ o općim propisima koji definiraju modalitete mjera ograničavanja, Vijeće raspolaže širokom marginom prosudbe što se tiče elemenata koji se uzimaju u obzir pri usvajanju mjera gospodarskih i financijskih sankcija na temelju članaka 60. UEZ‑a i 301. UEZ‑a, sukladno zajedničkom stajalištu usvojenom u sklopu zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Budući da sudac Zajednice ne može zamijeniti svoju ocjenu dokaza, činjenica i okolnosti koje opravdavaju usvajanje takvih mjera za onu Vijeća, nadzor koji provodi Opći sud mora se ograničiti samo na poštovanje pravila postupka i obrazloženja, materijalnu točnost činjenica kao i izostanak očite pogreške u ocjeni činjenica i zloporabe ovlasti. Taj se ograničeni nadzor osobito primjenjuje u ocjeni razmatranja prikladnosti na kojima su te mjere utemeljene.
U tom pogledu, potrebno je, međutim, uzeti u obzir sudsku praksu koja se odnosi na pojam trećih zemalja, u smislu članaka 60. i 301. UEZ‑a, prema kojoj taj pojam uključuje vođe tih država kao i pojedince i subjekte koji su povezani s tim vođama ili su pod njihovim posrednim ili neposrednim nadzorom. Stoga, Vijeće u provedbi svojih širokih ovlasti ocjene u ovom području, kada na temelju tih članaka namjerava usvojiti mjere ograničavanja protiv vođa takve države kao i pojedinaca i subjekata koji su s vođama povezani odnosno od njih neposredno ili posredno nadzirani, zasigurno može više ili manje široko definirati koji će od vođa i njihovih suradnika biti predmet mjera koje će se usvojiti, ali ne može područje primjene navedenih mjera proširiti na osobe ili subjekte koji ne potpadaju ni pod jednu navedenu kategoriju.
Nadalje, u slučaju kada Vijeće na apstraktan način određuje kriterije koji mogu opravdati unošenje osobe ili subjekta na popis osoba ili subjekata koji su predmet mjera ograničavanja usvojenih na temelju dvaju navedenih članaka, Opći sud na temelju zahtjeva zainteresiranih osoba ili subjekata, ili u ovom slučaju po službenoj dužnosti, provjerava odgovara li taj slučaj apstraktnim kriterijima koje je definiralo Vijeće. Navedeni nadzor obuhvaća ocjenu činjenica i okolnosti na koje se poziva kao opravdanje za unošenje dotične osobe ili subjekta na popis onih na koje se primjenjuju mjere ograničavanja kao i na provjeru dokaza i podataka na kojima se ta ocjena temelji. Opći sud mora također osigurati poštovanje prava na obranu i zahtjeva za obrazloženjem u tom pogledu kao i, ako je potrebno, utemeljenost prevladavajućih razmatranja na koje se Vijeće iznimno poziva kako bi izbjeglo ta prava.
(t. 52., 72.‑74.)
7. Poštovanje prava na obranu u svim postupcima pokrenutima protiv određene osobe koji mogu rezultirati aktom koji će negativno utjecati na tu osobu predstavlja temeljno načelo prava Unije i treba ga osigurati čak i u odsutnosti bilo kojeg propisa što se tiče odnosnog postupka. To načelo zahtijeva da se zainteresiranoj osobi mora dati mogućnost da se djelotvorno očituje o svim dokazima koji joj se mogu staviti na teret u aktu koji se donosi.
U tom pogledu što se tiče unošenja imena tužitelja na temelju Uredbe br. 412/2007, kojom je izmijenjena Uredba br. 314/2004 u okviru određenih mjera ograničavanja u pogledu Zimbabvea, postojala je obveza institucija Unije da regularno preispituju situaciju koja opravdava usvajanje spornih mjera ograničavanja i primjerenost njihova produljivanja, osobito što se tiče prvog tužitelja. To je još više slučaj jer su te mjere sadržavale ograničenje korištenja pravom vlasništva obuhvaćenih osoba, koje se moglo okarakterizirati kao značajno u pogledu općeg opsega zamrzavanja sporne imovine.
Međutim, u kontekstu tužbe za poništenje, iz jednako ustaljene sudske prakse proizlazi da, kako bi ta povreda prava na obranu rezultirala poništenjem dotičnog akta, treba dokazati da bi izostankom te neregularnosti ishod postupka bio drukčiji. Stoga, u slučaju poput ovoga, kada tužitelj tužbom za naknadu štete traži da mu se nadoknadi šteta koju je navodno pretrpio zbog usvajanja akta ili produljenja njegova važenja, pri čemu je prekršeno njegovo pravo na obranu, i kada ta stranka nije podnijela tužbu za poništenje dotičnog akta, logično slijedi, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 106. ove presude i iz razmatranja koja se odnose na nužnost postojanja uzročne veze između navodne nezakonitosti i štete na koju se poziva (vidjeti točku 24. ove presude), da samo pozivanje na navodnu povredu prava na obranu nije dovoljno da bi se dokazala utemeljenost te tužbe za naknadu štete. Još bi trebalo objasniti koji su argumenti i dokazi koje bi zainteresirani istaknuo da su njegova prava na obranu bila poštovana i dokazati, ako je potrebno, da bi ti argumenti i dokazi u njegovu slučaju doveli do drukčijeg ishoda, odnosno u ovom slučaju kada se radi o prvom tužitelju do neobnavljanja sporne mjere ograničavanja zamrzavanjem njegove imovine.
(t. 100., 105.‑107.)