Spojeni predmeti C-609/17 i C-610/17
Terveys- ja sosiaalialan neuvottelujärjestö (TSN) ry
protiv
Hyvinvointialan liitto ry
i
Auto- ja Kuljetusalan Työntekijäliitto AKT ry
protiv
Satamaoperaattorit ry
(zahtjevi za prethodnu odluku koje je uputio työtuomioistuin)
Presuda Suda (veliko vijeće) od 19. studenoga 2019.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Članak 153. UFEU-a – Minimalni sigurnosni i zdravstveni uvjeti za organizaciju radnog vremena – Direktiva 2003/88/EZ – Članak 7. – Pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna – Članak 15. – Nacionalne odredbe i kolektivni ugovori koji su povoljniji za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika – Radnici koji su zbog bolesti bili nesposobni za rad tijekom razdoblja plaćenog godišnjeg odmora – Odbijanje prenošenja tog godišnjeg odmora kada posljedica tog neprenošenja nije skraćenje stvarnog trajanja plaćenog godišnjeg odmora na manje od četiri tjedna – Članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Neprimjenjivost u slučaju nepostojanja situacije provedbe prava Unije, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima”
1. Socijalna politika – Zaštita sigurnosti i zdravlja radnika – Organizacija radnog vremena – Pravo na plaćeni godišnji odmor – Nacionalni propis kojim se propisuje odobravanje broja dana godišnjeg odmora koji prelazi najkraće razdoblje od četiri tjedna propisano Direktivom 2003/88 – Nemogućnost prenošenja tih dodatnih dana godišnjeg odmora zbog bolesti – Dopuštenost
(Direktiva 2003/88 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 1. st. 1. i 2. t. (a), čl. 7. st. 1. i čl. 15.)
(t. 33.-36., 39., 40., t. 1. izreke)
2. Temeljna prava – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Područje primjene – Provedba prava Unije – Nacionalni propis kojim se propisuje odobravanje broja dana godišnjeg odmora koji prelazi najkraće razdoblje od četiri tjedna propisano Direktivom 2003/88 i isključuje prenošenje tih dodatnih dana godišnjeg odmora zbog bolesti – Nacionalni propis koji potpada pod izvršavanje zadržanih ovlasti država članica i nije obuhvaćen područjem primjene direktive – Nepostojanje provedbe prava Unije
(čl. 2. st. 2., čl. 4. st. 2. t.( b) i čl. 153. UFEU-a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 31. st. 2. i čl. 51.; Direktiva 2003/88 Europskog parlamenta i Vijeća, uvodna izjava 2. i čl. 7. st. 1. i čl. 15.)
(t. 42.-55., t. 2. izreke)
Kratak prikaz
Država članica može isključiti prenošenje dana plaćenog godišnjeg odmora zbog bolesti kada oni prelaze najkraće razdoblje od četiri tjedna koje zahtijeva Direktiva 2003/88
U presudi TSN i AKT (spojeni predmeti C-609/17 i C-610/17), donesenoj 19. studenoga 2019., Sud je odlučujući u velikom vijeću presudio, s jedne strane, da se članku 7. stavku 1. Direktive 2003/88(1), kojim se jamči pravo na plaćeni godišnji odmor u najkraćem trajanju od četiri tjedna, ne protive nacionalni propisi i kolektivni ugovori kojima se propisuje odobravanje broja dana plaćenog godišnjeg odmora koji prelazi to najkraće razdoblje, pri čemu se isključuje prenošenje tih dana godišnjeg odmora zbog bolesti. S druge strane, Sud je odlučio da se članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), koji među ostalim propisuje pravo radnika na plaćeni godišnji odmor, ne primjenjuje kada postoje takvi nacionalni propisi i kolektivni ugovori.
U obama predmetima koji su u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev riječ je o radniku koji je na temelju kolektivnog ugovora koji se primjenjuje u njegovu sektoru djelatnosti imao pravo na razdoblje plaćenog godišnjeg odmora koje prelazi najkraće razdoblje od četiri tjedna propisano Direktivom 2003/88, tj. sedam tjedana (predmet C-609/17) i pet tjedana (predmet C-610/17). Budući da su ti radnici zbog bolesti bili nesposobni za rad tijekom razdoblja plaćenog godišnjeg odmora, zatražili su od svojeg odnosnog poslodavaca da prenesu dio godišnjeg odmora kojim se nisu mogli koristiti. Međutim, njihovi su poslodavci odbili te zahtjeve u dijelu koji se odnosio na dio prava na plaćeni godišnji odmor koji je prelazio najkraći godišnji odmor od četiri tjedna propisan Direktivom 2003/88.
Kao prvo, kad je riječ o Direktivi 2003/88, Sud je podsjetio da joj se ne protive nacionalne odredbe kojima se odobrava pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju duljem od četiri tjedna, kao što je propisano člankom 7. stavkom 1. te direktive. Međutim, u takvom slučaju, prava na plaćeni godišnji odmor u trajanju duljem od tog najkraćeg razdoblja nisu uređena tom direktivom, nego nacionalnim pravom, osobito kad je riječ o uvjetima odobravanja i gubitka prava na te dodatne dane godišnjeg odmora. Stoga je Sud zaključio da je državama članicama i dalje je dopušteno propisati prenošenja svih ili dijela tih dodatnih dana godišnjeg odmora, kada se radnik tijekom razdoblja godišnjeg odmora našao u situaciji nesposobnosti za rad zbog bolesti, pod uvjetom da pravo na plaćeni godišnji odmor kojim se radnik doista koristi i dalje bude barem jednako najkraćem razdoblju od četiri tjedna zajamčenom Direktivom 2003/88.
Kao drugo, kad je riječ o Povelji, čije je područje primjene u pogledu djelovanja država članica definirano u njezinu članku 51. stavku 1., Sud je najprije naveo da se odredbe Povelje odnose na države članice samo kada provode pravo Unije. Međutim, zaključio je da, donošenjem nacionalnih propisa ili dopuštanjem pregovaranja o kolektivnim ugovorima kojima se propisuje odobravanje dana plaćenog godišnjeg odmora koji prelazi najkraće razdoblje od četiri tjedna zajamčeno Direktivom 2003/88, pri čemu se isključuje prenošenje tih dana zbog bolesti, država članica ne provodi tu direktivu, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, tako da se ona, a konkretno njezin članak 31. stavak 2. ne primjenjuje.
U tom pogledu, Sud je osobito naglasio da se Direktivom 2003/88, koja je donesena na temelju članka 137. stavka 2. UEZ-a, koji je postao članak 153. stavak 2. UFEU-a, samo postavljaju minimalni sigurnosni i zdravstveni uvjeti za organizaciju radnog vremena. Na temelju članka 153. stavka 4. UFEU-a, takvi minimalni uvjeti ne sprečavaju nijednu državu članicu da zadrži ili uvede strože zaštitne mjere koje su u skladu s Ugovorima. Stoga su države članice u izvršavanju svoje zadržane nadležnosti u području socijalne politike, i dalje slobodne donositi takve norme, strože od onih koje su predmet intervencije zakonodavca Unije, pod uvjetom da ne dovode u pitanje usklađenost navedene intervencije.
Sud je tako zaključio da, kada države članice dodjeljuju ili dopuštaju socijalnim partnerima da dodijele pravo na broj dana plaćenog godišnjeg odmora koji prelazi najkraće razdoblje od četiri tjedna, propisano Direktivom 2003/88, takva prava ili pak uvjeti eventualnog prenošenja tih prava u slučaju bolesti tijekom godišnjeg odmora obuhvaćeni su izvršavanjem zadržane nadležnosti država članica, a nisu uređeni navedenom direktivom. Dakle, kada odredbe prava Unije u određenom području ne uređuju neki aspekt i ne nalažu nikakvu posebnu obvezu državama članicama u pogledu određene situacije, nacionalni propis koji država članica donese u vezi s tim aspektom nalazi se izvan područja primjene Povelje.